Ante Čavka - SAMOTNJAK

Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image
2

Login Form

Početna

Slovo suprotiva zloduhu

 MISTERIJ SILOVANJA „ŽIDOVSKOG ZOMBIJA“

Ne čujem dobro: dobro vidim: pred očima mi likovi dvaju sinjskih konja, ne alkarskih, divljih, njište, ali ne čujem dobro što njište, ali vidim dobro: nosaju „židovskog zombija“ okićenog bezbrojnim petokrakama, trokut im u podnožju. I čudim se. Oni su sinovi orjune, četnikoliki komunisti, ili komunističkoliki četnici, nevjernici prve klase, čini mi se, nosaju umjesto štafete „židovskome zombiju“ „lešinu židovskog zombija“. Vidim, prvi od njih, opasnom petokrakom, visoko podignutom nad glavu, krči put onomu drugomu, a onaj drugi, čudnom nastranošću upravo siluje „lešinu židovskog zombija“, na čudo, nevjericu, i zaprepaštenja svega svijeta.

Dva konja su kao kazalište, vidim njihove likove, ali ne čujem režiju njihova kazališta. Dovoljno je da vidim: vidim dva sinjska divlja konja kako upravo divljim konjskim kasom protrčavaju sadnicama hrvatske uljudbe, kulture i pitomosti. Konje kao da nitko i ne pokušava zaustaviti. Divlji konji, divljim kasom, slijedeći narav „židovskog zombija“ prave procesiju umjesto štafete, onaj drugi siluje lešinu „židovskog zombija“, a Kumrovčani od načelnika nadalje, zovu zaradu na „neviđeno“. Kineskinja imenom Korona već se nastanila u Kumrovcu. Njih i Kumrovčana više od milijarde. Ostali šute. Puštaju konje i silovanja. Čudno mi da šute. Ne bi trebali šutjeti ako je istina što gledam. Slabo čujem, možda ću kad dobro čujem razumjeti drugačije i razumjeti šutnju. Još dobro ne čujem: tko je „židovski zombi“ koga siluju?

Vidim procesiju divljih konja, ali ne čujem tko je „židovski zombi“, tko je“ lešina“ kojoj prvi divljak krči putove, a drugi je divljak nastrano siluje. Na prvu mi se učinilo da je to, nitko drugi, do li Isus iz Nazareta, prepušten misli ogrezlog bezbošca, i prljavoj nastranosti bolesnog nastranjaka. Odahnuo sam kad sam čuo da je „židovski zombi“ Josip Broz, da je ovo antifašistička procesija krezube Partije u Kumrovcu, a da je nastrani silovatelj davno povukodlačenog „židovskog zombija“ novi nar zvani Babić. Sad sam znatiželjan. Kako će ovo sve završiti? Uživam gledajući kako procesija krezubih antifa slavi lešinu svoga „židovskog zombija“, oduševljeno plješćući svome nastranom potomku, dok im pred očima siluje „ljubljenoga vođu“. Odbijam pomisao da bi ovi divlji ljudi mislili na koga drugoga.

Srbi tvrde da je kauboj Billi Kid bio „dripac“, nije znao krotiti konja, niti do njihovih vratova bacati omče od konopa, a da je sva priča o njemu puka izmišljotina. Srbi ne tvrde da konji mogu biti „dripci“. Meni se čini da mogu, čini mi se da ova dva divlja sinjska konja i nisu divlji konji, nego divlji „dripci“. Jer, koji bi to, i najdivljiji konj, gazio imena junačke prošlosti, i koji bi to divlji konj bacao na smetlište mrtve junake, od kojih je pobjegao pod skute svetoga „očenašeka“? Kojemu bi to, pa i najdivljijem konju, palo na pamet spustiti se na razinu tolike bolesti: silovati „lešinu židovskoga zombija“? A kakvo je i ovo vrijeme, kakav je ovo naraštaj? Ima li smisla moliti: Bože, sačuvaj nas od ovoga opakog naraštaja? Mene se baš i ne bi trebale doimati ove čudne crveno kmerske orgije, pa da su im konji još divljiji, i „dripci“ još razvikaniji. Ali, ako ovi „dripci“ misle na drugo, i ako je „židovski zombi“ netko drugi? Smijem li i tada slabo čuti, slabo vidjeti, i tako lako prešutjeti? I ja, ali i mnogi, mnogi drugi?

Ne čujem dobro, ali to dobro vidim. Za slučaj da stvarno nisam u pravu, gdje su hrvatski kauboji? Stepinac, Kuharić i Franić nisu bili „dripci“. Bili su kauboji, i divlji konji nisu mogli raditi što su htjeli. Je li se današnjica pretvorila u „dripce“? Čini mi se da jest. Nestalo kauboja, pa nitko i ne pokušava divljim konjima dati divlju omču. Sve se promijenilo osim Boga i Sunca. Čini mi se da sam i ja „dripac“. Nisam na vrijeme u glave divljih konja bacio omču. Ni ja nisam što sam nekad bio. Dopuštam mogućnost da su potomci crvenih kmera zabavljeni sami sobom. Ne želim do kraja vidjeti jesu li oni zabavljeni nekim drugim. Neka ostane što vidim, nisu ovi divljaci mislili na Isusa iz Nazareta, ovo oni okupljeni oko svoga „židovskog zombija“ rade svoje svibanjske orgije. Ne više u Sinju. U Kumrovcu. A upravo naziv otkriva „zombijevu“ duboku tajnu: Broz je židovski zombi, a za to svjedoče upravo svjedoci sinjske polovice čudnoga Indeksa.

Sve se promijenilo osim Boga i Sunca. Ništa više nije kako je nekoć bilo. Ni ja nisam više isti. Uslijed „bolesti“ koju nitko još nije vidio, a svatko o njoj priča, nitko o njoj ne zna ništa, a milijuni „znanstvenika“ objašnjavaju što sve jest ono o čemu ne znaju ništa. Uslijed straha, takvoga nepoznatog straha, prosječni Zagoranac, koga redovito svi đavli ne mogu prestrašiti, i spremnog neustrašivo unići u sve tuče i kavge, vidjeti je ovih dana zamotanog kineskom maskom. Bura puše, nosi drvlje i kamenje, uokolo desecima kilometara nema ni lisice, a kamo li čovjeka, a čovjek stavio masku da ga negdje u Zagori ne dohvati kineski virus. Pa da čovjek bude pametan i da ne vidi kako se sve promijenilo, sve osim Boga i Sunca.

Nisu više isti ni pape ni teroristi. Nekoć su „framasuni“ morali u papu pucati među stotinama tisuća katolika, na glavnom Trgu katoličanstva, ali uspjeti zabraniti Obrede, to je bila nemoguća misija. Za ukloniti jednoga takvog papu trebalo je teroristima puno vremena, puno dovitljivosti i jako puno novaca. Sada papa, sam samcat na Trgu katoličanstva, niti ga tko napada, niti komu smeta, niti će ga tko napasti. Sam samcat, a teroristi bi ga mogli ustrijeliti u jednoj minuti, bez naročite priprave, i veoma jeftino. Sve se promijenilo. Kao da više pape nisu što su nekoć bili, a ni teroristi nisu što su uvijek bili. Ubijaju kad ne mogu, a ne ubijaju kad mogu. Zaista se svijetu puno toga dogodilo.

Nekoć su „framasuni“ morali u Zagrebu svu silu svoje moći upotrijebiti kako bi kupili Stepinca, prestrašili Stepinca, uklonili Stepinca lažnom optužbom i lažnim svjedocima. Nisu uspjeli. Morali su ga potajno trovati i umoriti, jer ni zamka da mu daju kardinalski šešir nije uspjela. U likovima „komunističkih zombija“ tako su željeli ukloniti „slavu Bogu“, ali uzalud. Nisu uspjeli spriječiti ni ljudstvo Stepinčeva sprovoda. Tko se tada bojao smrti, tko komunističke puške, noža i zatvora, tko se uopće prestrašio „razornog crvenog virusa“? Ni Kuharić nije bio „dripac“. Kuharić je bio kauboj.

Sve se promijenilo. Korona!: zavika nepoznat netko. Nestade svega: nestade pameti, nestade Obreda, nestade uobičajenih pametnih i običnih Božjih ljudi. Strah, a od ni čega. I neki dosad nepoznati, čudno promijenjeni svijet. Svi šute, samo „židovskoga zombija“ crveni kmeri javno ruže.

Nekoć su splitski orjunaši, crveni kmeri i sve vrste četnikolikih komunista, potpuno istovjetnih komunističkolikim četnicima sve činili kako bi i slavnoga „ sirijskog migranta“ svetoga Duju strpali u crkveno „podzemlje“. Nisu uspjeli jer imali su nasuprot sebi pokatkad osamljenoga, ali velikog Lava. Imali su kauboja Franića. Crveni kmeri i njihovi „zidari“ nisu svom mogućom svjetskom moći uspjeli zaustaviti Franića. Ni onda kad su ukrali biskupsku palaču, ni onda kad po amerikansko-engleskome bombardiranju nisu dozvolili obnovu razrušene katedrale, ni onda kad su mu pokušali ukrasti „nadbiskupiju“, ni onda kad su Franića natjerali graditi „zamjensku“ katedralu među golemim zgradama srbočetničkog i orjunaško komunističkog koncentrata „pete kolone“.

Sve se promijenilo. Korona!: zavikaše u Splitu. Nema Uskrsa, nema ni svetoga Duje. Po uzoru na sunarodnjake splitskog okupatora i francuskog „framasuna“ Marmonta, čijim se okupatorskim imenom još uvijek kiti glavna splitska ulica, a u biti se njime predstavlja splitska „framasunska“ moć, ona policijska sirotinja, po makronskoj naredbi u Franciji, a po plenkovićevskoj naredbi u Kroaciji, goni svećenike s oltara, i broji vjernike ispred crkava. Pa da se sve nije promijenilo. Sve se promijenilo, sve osim Boga i Sunca.

Ni ja više nisam isti. Da sam isti već bih zasigurno znao tko je komunjarama „židovski zombi“, pa bih, poput pametna virologa znao dati ljutoj rani ljutu travu. Sasvim bih bio drugačiji da su mi one četiri sinjske gimnazijske godine. Tada mi se nije događalo da dobro ne čujem, a još bolje vidim, tko su divlji konji, tko su „dripci“, i s kime se istinski treba pobiti. Danas nisam siguran što vidim i što čujem. Nisam siguran na koga komunjare ustaju. Nisam isti. Sve se promijenilo osim Boga i Sunca. Nisam isti, ja sam se promijenio. Sram me što nisam isti, a nisam isti. Sve se promijenilo osim Boga i Sunca.

Gledam sebe i gledam ovoga sinjskog Jadnička, ustoličenog za poglavnika Hrvatske države. Ne čudim se njemu, on i ne može biti drugačiji, s obzirom čiji je, i tko su mu pređi. Čudim se sebi. Da su sada rane sedamdesete, kako bi samo radile šake, a jezik, da se i ne spominje. Baš u Sinju, u mome gimnazijskom gradu, odakle korijen vuče ovaj sitni, mali jadničak. Ne čudim se ni drugome sinjskome jadničku, vučiću dobro znane vučice Babić, stare orjunašice, petokolonašice, izdanka svega i svačega, kako bi rekli u Hrvata, profuknjače svih boja, kako bi joj rekli kod Srba. Stari Demosten odavno je upozorio da potomak teškoga krvoloka, i onda kad još nije do kraja u poslu svoga oca, ne može biti ništa drugo do li krvolok.

Prvome jadničku djed je svojevremeno popalio Kijevo i porušio crkvu, a ne znajući uhvatiti muško, šest je žena dao strijeljati na gnojnici. Na koga bi to mogao ne biti divlji? Drugi jadničak odavno slijedi put svoje majke. Govori, a ja šutim. Svrbi me duša. Sve se u meni lomi. Taj debeli sin ružne babe pokušava svoju impotenciju sakriti od sebi jednakih nastrano silujući „židovskoga zombija“ razapetog na križ. Varam sama sebe. Pa ne misli taj izdanak „mutnog vilajeta“ ni na kakvoga Isusa iz Nazareta. To se on bavi društvom svojih zidara, i orgija nad svojim ljubljenim „vođom“. Ne može misliti na Isusa iz Nazareta, pa i on se često nalazi u svećeničkom društvu. Ima on „duhovnika“ što je s njime putovao na Madagaskar. Tamo su zajednički sadili stabla, išli su vidjeti zemlju u koju je nekoć Hitler želio preseliti „židovske nezombije“, a put je, naravno, platio Đuro Soroš. Ne može misliti na Isusa. Za svaki slučaj, ovakvog svećenika odavno sam prozvao „sekretarom centralnoga komiteta saveza komunista crkvene pokrajine Dalmacije“, a njegova prijatelja divljim sinjskim konjem i sasvim običnim „dripcem“. Drugačije ne može biti. Vidim, tko je preda mnom. Da su stara vremena, stare gimnazijske godine, sigurno bih se tukao s njima, a ovako, sada izmičući pravome pogledu, uvjeren sam da je ovdje zaista riječ o „židovskom zombiju“ Josipu Brozu, duhovnome nadahnitelju prvoga sinjskog Jadnička, i o „židovskom zombiju“ kao nekrofilskoj strasti onoga drugog sinjskog Jadnička. Svejedno, važno je da je tako. Nisam kauboj da bacam omče, a nisam ni isti da bih se tukao. Sve se promijenilo, sve osim Boga i Sunca. Nisam više isti. Ni ja nisam isti.

Gdje su mi ona stara vremena kad sam bio do srži uvjeren da su komunisti jedina nepromjenjiva bića u svemiru i da je uzaludno od njih očekivati ikada i išta osim zla? Gdje li mi je ona spoznaja, duboka spoznaja da neprijatelji razumiju samo svoj jezik i da se s njima može razgovarati samo njihovim jezikom? Odlučnom mržnjom, jer oni su odlučna mržnja, i ružnoćom, jer oni su ružnoća. Ista mjera, istoj mjeri, rekli bi starozavjetnici. Sjećam se sinjskoga vremena, na igralištu kojega su ukrali fratrima, i pred zgradom gimnazije koju su također ukrali fratrima, napravio sam skandal. Na izazov mladolikog orjunašića uzvratio sam da su svi ljudi ljudi jer im je otac Bog, svi osim komunista. Komunisti su majmuni, jer sami tvrde da su potomci majmuna. Došlo je i do šaka, a ovaj događaj revno su spremili u moje „odlike“. Malo kasnije, malo odrasliji orjunaši, kćer Nikole Zelenoga iz „Francuske sedam“ u Splitu, i unuk drevnoga splitskog masona, prosvjetiteljskog značaja, pitali su me sa zanimanjem: tko su masoni? Razbojnici. Svjetski teroristi. Počnite od Broza sve do vlastitih očeva .Komunisti su samo njihova prebojana petokraka. Nisu ovakvu grubost očekivali, a nisam morao potezati šake. Sve se promijenilo. Nisam isti. Kasnim u odgovoru, i kao da se više i ne znam tući.

Znam zato čitati. Trebaju naočale, ali zato čitam. Čitam sinjskoga divljega „dripca“, što čitam, gledam: sinjski „dripac upravo siluje „židovskog zombija“ Josipa Broza, a krezube komunističke aveti slave ga do neba. Da sam mlađi možda bih u sve sumnjao, sada, u ovo vrijeme svega drugačijega, u ovom kazalištu ne može biti ništa drugačije. U viđenju kao da mi sveti Leopold Bogdan Mandić prigovara da su to njega umjesto Broza silovale komunističke sile, i da su se to njemu osobno izrugivali. I blagopokojni kardinal Kuharić piše mi da budem malo više „katolik“, jer katolicima ne priliči mrziti. O bulumenti teoloških „mjerača“ svih vrsta da i ne govorim. Ne slušam ni koga, samo čitam, samo gledam: sinjskoga „dripca“ i njegovo skazanje. Njegove stare nare, i njegove nove nare. U Kumrovcu bi ih zvali norcima. Uvjeren sam: ovo sinjski „dripac“ siluje Broza. Pa svibanj je, kad ustaju svi vampiri, drakule i vukodlaci, i kad se nastrano nadvija oblak ljudske gluposti nad ljepotu jedne vedrine. Tako je, i ne može biti nikako drugačije. Budem li drugačije i pomislio, sam ću sebe raspaliti šakom.

Gledam kazalište. Čitam uvod: Grkoje Barijanović: brucoš bez indeksa, za Vijeće i đospogu Jakić, Bakić, Čakić i Mrakić! Čitam, ovo je šala u jednom kinu. Zvjezdaši uživo: pederske nekrofilske orgije su najslađi show na SRT-u. Prva scena.

Idući put kad se krenemo masovno iščuđavati nad Kretencima i njihovom cirkuskom atrakcijom zvanom "pedersko orgijanje" ili pak ismijavati Kumrovčane koji proživljavaju orgazme gledajući vlažne torbe profuknjače , trebamo se prisjetiti 29. novembra 1916.

Dana kada smo na TV-u gledali prijenos nekrofilskih orgija u kojima je sudjelovao vrh masonske udruge u Orjunaša, desetak tisuća uškopljenika svih uzrasta i jedan odavno mrtvi Maršal, a sve je to prenosila internacionalna televizija koja je u ovom prepoznala događaj od velike važnosti.

Umjesto "Jugoslavije umrtvo" novi čin-bof - "The Kraveling Djed". Panstojčak ističe kako je zanimanje za ovaj događaj ogromno, aktivisti su najavili najmanje 900.000 autobusa nastranjaka. Ateisti i ostali štovatelji Sotone su oduševljeni jer je SRT zbog ovog na jedan dan ukinuo "Pedofilčića uživo" i to na srbendoviziji koju ionako ne gledaju, a stoka sitnog zuba sve to promatra u mjerici.

Dakle, Maršal je čovjek koji je umro još 1980., a njegovo NERASPADNUTO TIJELO stiglo je u Veliku ložu gdje će nastaviti počivati (ali ne uz Bovanku) uz šank u Čarliju.

Ako ste se u nekom trenutku zapitali zašto bi bilo tko pri zdravoj pameti čuvao raspadnuto tijelo bilo koga (bio on stevica, kukavac ili pruski parip i bilo to u Koskvi, Zadavi ili Kudravi), pravog odgovora nema, a čak i ako postoji, nemoguće je opravdati ijednu riječ koja dolazi nakon "Pokopao sam ovoga zločinca u Kući cvijeća". Čak i kad vam Partija pred vrata ponosno donese leševe pola milijunčeka koje je malo prije ulovila i ubila, vjerojatno ćete je potjerati metlom i prekoriti je zbog neaktivnosti iako dobro znate da je riječ o logi koja ne zna bolje. No, kad vam se s leševima pred vratima zaigra otvoreno društvance - pozovete Frajera Kurzofa da otkaže sve ostalo i tamo hitno pošalje kmere.

Količina popustljivosti koju imamo prema masonskoj pederastiji je nevjerojatna i zapravo očaravajuća. Nema toga što im nećemo oprostiti ili barem pronaći način kako to objasniti riječima: "Rade to jer su noćni . Ne znaju što će od obijesti. Vrag, bre! Vrag!".

Druga scena. Vikend kod Maršala. Dr. Tomica Masakrik, veliki majstor šegrtske škole pohvalio se i da je čelo super očuvano, da slučajno ne bismo pomislili da se u Šupi cvijeća nalazi poluraspadnuti bravar iz "Bečke šume". Jer to bi bilo bolesno. Ovo je super zdravo.

Ako tražite još jednu veliku razliku između pederluka i masonluka, ne tražite dalje. I nije da vam je poslije smrti pretjerano bitno što će netko raditi s vašim ostacima, ali oni koji tijelo ostavljaju Partiji odlaze s mišlju da njihova smrt nije uzaludna jer jednog dana mogli bi pridonijeti nekom velikom pokriću ili izbečenju zdravome, a ako ništa drugo, možete donirati jorgane i nekom lako blesavom guzopuzu spasiti život.

S druge strane, kad Maršala ostavite Partiji, on isto tako završava kod bolesnika, ali ovi će ga bolesnici strpati u Akademiju i s vama uokolo paradirati kao da ste bradata partizanka ili jožin klon. I ne možete biti sigurni što bi im još moglo pasti na pamet jer ako im se to učini zanimljivim, mogu vas preparirati i postaviti ispred Kuće cvijeća opremljenog mehanizmom koji vas tjera da fićukate na fašističkim skupovima i namigujete svaki put kad aktiviraju Bijesnu Bovanku.

Stoga, idući put kad vam Podbabić kaže da su pederske parade bolesne, izopačene ili nepotrebne, podsjetite ga na paradu u kojoj tisuće ljudi uokolo baulja za ponosom. Razlog? Ukrali su Brevijar mostarskome mandrilu, onaj što su ga milovale bijele krležijanske ručice.

Međutim, ništa nije bolje nego vidjeti sve ovo u Kumrovcu jer pogledi prema zvijezdi, znatiželjne face drugarica sa štafetama i narator koji preglasno govori što zapravo gledamo, cijelom događaju daju novu komediju. Mnoštvo koje se jagmi oko Jednonogog ne bi li snimili dobru fotku dobrodržećeg leša koju će odsvirati na Bajsu i kupiti barem pedesetak dudeka. I sve to dok zbor morbidno pjeva, a veliki meštar Petrica Kerempuh odjeven u zdimljeno ruho lamentira o životu i smrti u najbolesnijem nastavku "Povratka Pile Potalijančića".

Treća scena: Putujući cirkus Veselih zvjezdara. Ako ste ovo pogledali očima pedera, vidjeli ste obred u čast debelog (doduše, ne fizički velikog) čučeka čije je djelo nakon godina izbivanja vraćeno u otadžbinu.

Ako ste ovo pogledali očima običnog budalaša i zaljubljenika u filmove o kombijima, vidjeli ste najavangardniji kazališni komad a la Šrebeđija i preformans kao stoljetno Glumište i uvjerljivo najbolesniji novi „majski prid“ u svibnju mjesecu.

Jesu li kmeri pogriješili što nisu zanijekali "Gojanu Trbozbić"? Naravno da ne. Tko tebe "Bitorajcom", ovo je "Partija sad", "Partija jučer, danas, sutra", "Partija sve". Ovo je milijardu puta stvarnije, bolje i zaslužuje 100.000 sorošiza. Da nas 100.000 puta podsjeti da je ovo posiljeno davno, ali se tretira kao nešto najnormalnije – Povjerenstvo voli anarhističke postavke, ne voli ono kastracije ni lustracije.

Podsjetnik na Kuću cvijeća u kojoj mrtvaci glasaju, kreiraju politiku i odbijaju odpederiti iz javnog života iako su mrtvi puno godina. Pun Kumrovac ljudi koji pjesmom i prijenosom slave rođendan monstruoznog leša patuljastog jednonogog varalice jer sve je što trebate znati o nama i tome koliko riječ "normalno" malo znači. Doduše, govori i ponešto o Partiji koja se polagano pretvara u Peder praid, ali o tome ćemo nešto kasnije. Grkoje Barjanović – djevojački Brucoš.

Sve se promijenilo osim Boga i Sunca. Tako se promijenio i naslov Indeksove nekrologije. Gdje nađe sinjski „dripac“ ovakva neslana tipa, to samo dragi Bog znade? Ipak je važno da ga ovako čitam. Nikako drugačije. Ako se ne može promijeniti Boga i Sunce, može se promijeniti nakana jedne crvenokmerske zlobe.

Bog i Sunce uvijek ostaju isti, svatko na svoj način, stožer vedrine. Sunce iz svoje daljine promatra kako mu na susjedu Zemlju gomilaju sve vrste magluštine, lake i teške oblake, tmurne ledenice i prevruća, prašnjava nevremena, duboke mrzne zime i paklena ljeta. Iz daljine promatra proroke nevremena, i njihovu glupost. Toliko toga velikog vide u magluštini, bez obzira kakvim je sve imenima zvali, a tek dvadesetak kilometara u zrak, počinje vedrina, tko da joj granicu dosegne? Sunce zna vedrinu, ali ne progoni oblake. Zašto bi ih i progonilo? Magluštine će se same rastočiti, Sunce ponovno doprijeti dokle je uvijek dopiralo. I do posljednjeg mravljeg puteljka negdje na osami mirne Zemlje. Tako je i s mislima dobrih ljudi. Što god im „dripci“ činili, oni su nepromjenjivi, uvijek neustrašivi i uvijek vedri. Mene bi zaista mogli pitati: pa s kim se to prepireš? Zašto gubiš vrijeme na „dripce“ svih vrsta, pa oni su samo prljava, bezbožna, crvenokmerska magluština. Bog ne proklinje, on promatra, a kmeri sami sebe proklinju.

To što si čitao ne piše u Indeksu. Sinjskome „dripcu“ Isus iz Nazareta „židovski je zombi“ koga siluje, a njegovu novome naru Grkoju Brucošu ud. Barjanović, na pameti je za porugu dobri čovjek Bogdan Mandić. Kad bih ovo drugačije čitao, što su zaslužili ovakvi nositelji zlobnog naraštaja? Tek se igram njihovom zlobom. Što bi bilo da stvarno postanem točno što i oni? Što bi bilo od sve te crvene pošasti da im se uzvrati njihovom mjerom? Nisam kao nekada. Sve se promijenilo, sve, osim Boga i Sunca. I ja sam se promijenio. Ipak, ovim crvenim kmerima želim jedno: da se nikada ne promijene, da budu uvijek isti, da se ovako međusobno slave i da svakodnevno žive upravo od ovakve slave.

Možda je ovo kletva. Možda i jest. Na me će se sručiti sva teološka misao drevnih mudraca. Ne smije se kleti. Umjesto velikih teoloških rasprava o blagoslovu i kletvi, zaobići ću sve velike teologe svijeta, a za uzor uzeti mudra seljaka. On znade biti teolog, ovi drugi često gube dragocjeno vrijeme.

Nitko ne zna biti tako genijalan kao mali naš čovjek, i nitko ne zna tako slikovito reći uz tako malo riječi tako puno. Ovih dana upravo me, kako se to učeno kaže, „frapirala“ misao neukog seljaka, dok sam zdvajam tko je „židovski zombi“ koga „dripci siluju“. Kaže seljak: kad se god u molitvi spomenemo naših mrtvih, oko Boga u raju nastaje veselje. Puno njih, svih svetih, okupe se oko Imena i časte ga, onako kao kad se mi smrtnici veselimo o svetkovinama. Pjevaju, piju, do neba se vesele, a Dragi Bog sve to tako veselo gleda. Zato se spominjem svojih mrtvih, svaki dan im šaljem svoj „Očenaš“, spominjem se i onih kojih se nitko nema spomenuti. Neka se i oni vesele.

Mjerim pogledom tomove knjiga Ursa von Baltazara, stvarnim metrom mjerim debljinu knjiga Huberta Jedina, a mrkim pogledom mjerim mudrace od Tome do Bakšića, od fra Skota do Balića, od Turčinovića, preko Kribla, do Janka Šagija. Možda sam otpočetka trebao poslušati seljaka i njegovu jasnoću. Umjesto tisuća i tisuća pročitanih misli, od kojih nisam postao ni bolji, ni pametniji, mogao sam sazrijeti u misli seljačke vjere: Bog i dobri ljudi uvijek su zajedno, to je seljačka teologija. Ništa jasnije, ništa se tu nema oduzeti, ali se tu nema potrebe ništa ni dodati. Punina, cjelina. Tu nema crvenih kmera, nema antifa, nema komunjara. To nije njihov svijet. Pa kad ne mogu pjevati, moraju vrištati.

A meni se ne da šutjeti. Moram pitati seljaka: što je s onima drugim: onima bezbožnim, prokletim, zločinastim? S njima se događa isto što i s nebesnicima, samo umjesto Boga, njih na vratima dočekuju đavli. I prebiju „baju“ u njima. Oni neznatniji i nevažniji tako se dočepaju paklenog okrajka, a istuku ih kad ih dođe reda. One druge, važnije, tuku po djelu. I tu je molitva. Čim netko spomene prokleto ime, đavli ga pakleni odmah traže i mlate. Mlate ga stalno i na svaki spomen njihova zločinstva.

Bistre li misli, jasna li odgovora! Ne zna se koliko je motika potrošio, niti koliko je međa iskrčio, ali se zna da od moćne misli nije odstupio. Veliki ljudi, najslavniji u svojim vlastitim mislima, trpaju svim silama Boga u svoje knjige. Seljačkoj duši to ne treba: Bog je s njom, bez knjige i riječi. Da sam pametan, tako bi i meni bilo. Svakoga slijedi njegova pogača.

Radujem se seljačkoj mudrosti. Zamišljam: kad antife zazovu svoga „židovskog zombija“ đavli ga svaki put prebiju „ko baju“. Pa kad ga zazove poglavnik Hrvatske države, onaj sinjski Jadničak, pa ga ponovno prebiju, još ljući đavli, zar da žalim? Pa kad u njegovo ime, onaj drugi sinjski Jadničak, u ime velikoga Broza siluje Isusa iz Nazareta kao „židovskoga zombija“, pa ga najljući đavli ponovno prebiju, zar da obučem kostrijet žalosti? Isto tako, kad prvi i drugi sinjski Jadničak zađu u magluštinu svoga ništavila, spremni zauvijek umrijeti, jer prokletima i pristoji vječna smrt, a s druge ih strane njihova ništavila, glavom i bradom dočeka veliki đavao Broz, zar da i zbog toga budem tužan? A dočekat će ih. I mlatiti kao magarce. Jer ga nisu ostavili na miru. Jer su ga zbog takvih „dripaca“ najdivljiji đavli vječno mlatili. Slava seljačkoj teologiji. Zar drugačije može i biti.

Dobro je da je svatko svet, jer tako hoće, a dobro je da je svatko proklet, ne od tuđe zlobe, nego od svoje vlastite gluposti. Ako mi vrli teolozi budu prigovarali da sam premalo katolik, i da moram opraštati, pozvat ću se na seljačku mudrost. Nitko komunjare nije gonio u prokletstvo. Oni su ga sami izabrali. Oni su se sami prokleli, pa zašto bih žalio mijenjati likove opakog naraštaja? Da se nije sve promijenilo osim Boga i Sunca možda bih bio i grublji, a možda bi radile i šake. Ovako, mirno gledam svoje proklete neprijatelje, znajući da se na njihovu bolnu ranu mora staviti istovjetno vrijedna trava. I baš me briga hoće li đavli pretući velikog meštra Broza na spomen sinjskih „dripaca“. A baš me briga hoće li jednom veliki đavao Broz na vratima pakla pretući izopačene sinjske Jadničke. Oni su birali njega, on neka bira njih. Dobri ljudi u njihove se poslove ne trebaju miješati.

ANTE ČAVKA

  NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne I i Kolumne II!

Potkategorije

Brojač posjeta

0339091
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
134
94
836
297232
836
4234
339091

Vaša IP adresa je: 18.206.187.81
Server Time: 2020-06-06 23:48:28