Ante Čavka - SAMOTNJAK

Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image
2

Login Form

Početna

Slovo suprotiva zloduhu

FRATAR PRAVAŠ I SVI DEMONKRATSKI DEMONI

            Bilo jednom jedno visoko brdo. Dok su još bili pod brdom ponudili su mu „kruh bez motike“, dok su bili tek na polovici uspona ponudili su mu „kruha i igara“, a kad su se popeli na visoko brdo, odakle se vidi cijeli svijet, zvali su ga da vidi njihovu moć, da klekne, i da se pokori, jer tako će i njegov biti cijeli svijet. Čudne barunice, raspuštenice znanog istinoljubca, baruna Minhausena, pokušale su se cjenkati za njegovu „dušu“.

Jeste li vi Legija, pitao ih je. Mi smo „Demokrati“, mi smo „demokracija“. Demokracija ili demonkracija, demokrati, ili demonkrati?: pitao je. Demokracija i demokrati!: odgovorili su. Imam svjedoka koji upravo svjedoči drugačijem, zovem za svjedoka slugu Božjega, istinoljubca fra Mihu Kotaraša. On svjedoči: vi ste Legija, vi ste demonkrati, a vaše je djelo demonkracija. Stoga odlazite svome svijetu, vi sinovi mraka, sinovi zloga.

Od toga vremena, jasno da jasnije ne može biti, s visokog brda, brda ili vrha svijeta sinovi mraka viču: demokrati, demokrati, demokracija, demokracija. Do sinova svjetlosti dopire jeka: demonkrati ,demonkrati, demonkracija, demonkracija!

Pričinilo mi se na prvu da sanjam. Rano jutro, otočić Visovac, a ja na putu prema „fratrima“. Netko me budi, a nije mi jasno tko, kao da sam krenuo put „manastira“. Crn netko u prikrajku, crni Porfirije, pjeva pjesme Momčilove, on „ostavlja malu kod ovaca“, pa ide „put“, put čega, nikako da mi razjasni san. Zbunjuje me i pjesma o Momčilovoj kokardi, a još više što ja tu radim. Jer tamo gdje sam ja slušao pjesme, nije se pjevalo o „kokardi na glavi“ nego o „raspopu što umjesto konja jaši prasice“. Tako su se pomiješale i pjesme, i likovi, i mjesta. Čudan san.

Budim se polako, i bunim se, a onda, nije to Porfirije nego netko puno „krještaviji“. Prije potpune svijesti, u ostatku sna, dolazi k meni neki meni nepoznat fratar: ja sam fra Miho Kotaraš, ovo je moja nekadašnja soba, ovdje sam i ja „progledao“. Ne boj se ovih kriještavaca, ovo su ti prodane duše, bezimeni psići moćnih „barunica“, one su „barunale“ u njihove pameti, sada su obične varalice i „šizmatici“. Kričali su oni i pod mojim prozorom, a umuknuli su tek kad sam im pokazao zube. Da znaš, ja sam fratar pravoslavnih korijena, hrvatski rodoljub, pravaš, a da znaš, ja sam bio župnik i tvome rodnom Kijevu. I meni su željeli pjevati Momčilove pjesme, i mene su pokušali učiniti „narodnim sveštenikom“, i mene su pokušali od hrvatskog pravoslavca pretvoriti u Srbina, a najveći uzor davali su mi kroz primjer obrezanog Židova, novcem krštena u „Srbina-katolika“. Budi budan, ne vjeruj im ni riječi. Ovo su ti sve, ili bezbožnici, ili „šizmatici“. Nisam im se dao vrijeđati. Ništa ti ne će biti, ako i ti pokažeš zube. Pamti, svaka riječ naprednih demokrata uvijek je nazadna demonkracija.

Upravo kad sam želio nešto zaustiti, zbunjen snom, nestalo je i fra Mihe. Ostalo je rano jutro, cik zore, i paun. Paun na visokom, granatom boru, svega pet metara od moga prozora. Kriješti li, kriješti. Odmah spoznam, to je nastavio kriještanje od jučer, a znao sam dobro, tako će mi biti dokle god bude pauna na Otoku, ili dok ja ne odem negdje gdje su paunovi na manjoj cijeni. U rano jutro, razbuđen paunovim kriještanjem, spreman ponovno zaspati, jer kad mu dosadi kriještati paun će i sam zašutjeti, prije novog sna ostade pitanje: tko je Momčilo, tko je Porfirije, a tko je i fra Miho? Ovo je priča o snu: Momčilo je nastrani raspop, petokrakaš među četnicima, kokardaš među partizanima, Porfirije je demonkrat u svijetu demonkrata,svete duše, đavlije mješine, fra Miho Kotaraš pravaš među demokratima. Veže nas zajednički put: on je iz Kninskog polja dospio do Kijeva, a ja sam iz Kijeva dospio do do Kninskog polja. Njemu su svi demokrati bili demonkrati, a meni su svi liberali „na „jeftinoj cijeni“, čak i onda kad mi u posjetu dođu uglađeni do „cianida“ i u limuzini srebrnih „branika“. Ni jedan ni drugi nismo se pokajali, ni zbog puta kojim idemo, a ni zbog misli koje mislimo. Jeka ponavlja i prošlost i sadašnjost: demonkracija, demonkracija, demonkracija!

Curice, svega svijeta, gledajte me, gledajte, gdje sam se popela. Budite uporne, slijedite me. Čujem nekoga kako ovako viče „curicama svega svijeta“. Provjeravam da ponovno nije kakav san. A nije. Tražim po slikama „vrhunac svijeta“ i nekoga tko to izvikuje. Neka naoko žena, jer doba je kad ni u javi nitko više nije siguran tko je muško, tko žensko, a tko nešto „srednje“. Pored nje neki starkelja, možda i kakva baba, čini se nesigurna na nogama, ili nesiguran i u pamćenju. Demokracija je vrh brijega odakle viče neka naoko žena pored naoko nekoga muškarca, demokracija je vrh svijeta odakle viče neko naoko muško pored nekoga naoko ženska. Ovo je sila demokracije. Do mene dopire jeka: ovo je sila demonkracije. Tko viče, komu viče, zašto viče? Demokraciji pametan čovjek doda samo jedno slovo, ma onda sve bude jasno: tko viče, komu viče, zašto viče. Ponovno je ovo demonkracija. Odrastao sam da to shvatim, za to mi ne trebaju snovi, a i fra Miho Kotaraš može počivati pokojem pametnog i dobrog fratra. Gledajući čudno žensko kako s „vrha“ svijeta zove curice svijeta da se „penju“, pitam se kamo bi se „curice svijeta“ trebale penjati? Bolje bi bilo da ovo paun kriči pet metara od moga prozora, u cik zore, utekao u grane visokog bora. Na žalost: ovo nešto s vrha svijeta viče „demokracija“ a nešto vječno pametno jekom odgovara: demonkracija, demonkracija, demonkracija!

Paun je vrsta Božjeg stvora koga nikada nisam volio. Ne znam je li vrsta kokoši, ili vrsta ptice, da je baš kokoš, nije, a da je baš sokol, nije. Rep mu je dvadeset puta veći od glave, i kriješti o svojoj ljepoti od jutra do večeri. U glavi mu je pamet toliko mala da je dvadeset puta manja od glave. Čini se da je veća jedino od „lukulovaca“ slavnih rimskih vremena, i vrle latinštine: ovi su bili toliko ludi da su za jednu večeru morali poklati tisuće paunova kako bi njihovim pečenim jezicima hranili svoju budalaštinu.

Ne volim paunove. Malom glavom, šarenim repom, bez sluha za skladnost pjesme, sramoteći svojim kriještanjem ptičji rod, viču neprestano: ljudi i ostali stvorovi zemlje, ne gledajte mi u glavu, u rep mi gledajte. Curice svijeta, gledajte, gdje sam se popela: ljudi, i ostali stvorovi svijeta, u me gledajte. Ne da mi se ne pitati: u glavu da ti gledam? Jer ni repa nemaš da njime pokriješ demonsku golotinju. Nisam curica da u te gledam, a ne vjerujem da su curice lude u takve gledati. Ne volim paunove, ne volim demokrate, ni one slične paunu, ni one slične paunici. Ne zna se čemu se paun kiti ženskom naravi, zašto je vlastitoj ženki odnio raskošnu odjeću. Ne zna se na vrhu svijeta što se to viče: to je uvijek i samo pusta demonkracija.

Zbogom ostaj, mala na vrh brijega,čekaj svoje svjetske curice, i ne čekaj mene mitraljesca, ja ti odoh put …! Kud? Odoh za pričom. O barunicama, Srbima katolicima, o manastiru i samostanu, o demonkratima zvanim demokrati, a i o fra Mihi Kotarašu, liku što je od manastirskog kozara postao hrvatski rodoljub, pravaš, i znalac mnogih stvari. Sve je ovo u podneblju Krčića, i Krke, Dinare i Promine, sve je ovo oko manastira i samostana. I sve je ovo samo stoga, da poput fra Mihe još jednom viknem: odlazi, Sotono!

Pričalo se u jednoj priči o prosvjetljenju jednoga Mehe. Mehu su Mehom prozvali njegovi roditelji i rodbina kad su ga sunetili, posvećujući ga Al-ahu, a Mehu nije brinulo to što je njegova prošlost preuzela svoj običaj od onih koji su bili vjernici El-ohovi, i što su svoj običaj zvali obrezanjem. Meho se nije dao zbuniti. Živio je kako je mogao. Začudio se sebi i svijetu tek onda kad su ga počeli pravo „prosvjećivati“.

Mehu je put iz njegova sela doveo do Sarajeva, a u Sarajevu je dočuo kako postoje vozila na kojima piše „tahi“. Vikneš ga po imenu, rukom mu daš znak da stane, on stane, rekneš mu kud da te odveze, a on te tamo i odveze. Tako je Meho vidjevši kako prolazi vozilo velikog natpisa za njim i viknuo: „Tahi“! Stani, „tahi“! Tada mu je pristupio njegov „prosvjetitelj“: nije to „tahi“ nego „taksi“, seljačino nepismena. Meho je začuđeno gledao svoga „prosvjetitelja“. Opsovao je život: pedeset mi je godina, a nisam znao da mi nije ime Meho, nego Mekso. Kad je ovaj „tahi“ taksi, onda ni ja nisam Meho, nego Mekso.

Nije se ovo dogodilo samo Mehi. Ovo se puno ranije dogodilo Vrličaninu Ivi Brešanu. U nesigurnim vremenima tursko-venecijanskih zadjevica, gdje su se dva okupatorska konja tukla preko hrvatskog magarca, na izvoru rijeke Cetine, u Vrh –rici, u Podinarju, iz talijanske Brescije doselila se židovska obitelj u Podinarje, živeći kao i svi drugi Podinarci. Brešani su slavili Pashu, a i Ivu su obrezali, po drevnom židovskom običaju. Ništa neobično ne bi se dogodilo, Brešani bi bili što su i bili, da se odjednom kao „prosvjetiteljke“ nisu u Podinarju pojavile engleske „barunice“. Donijele su mnogo novca, i stavile pred Brešana, ali su ga zaskočile „šekspirovskim“ pitanjem. Što je bolje biti: siromašni, obrezani Židov, ili bogati Srbin-katolik? Ako prestaneš biti obrezani Židov, i postaneš Srbin –katolik, bit ćeš bogat i moćan. Ako uporno ostaneš obrezani Židov, a ne postaneš Srbin –katolik, ostat ćeš siromašan i nemoćan. Brešan se mislio, i domislio. Opsovao je život: Pa gdje ste dosad da mi to kažete? Nisam dosad ni znao da nisam obrezani Židov. Nisam dosad ni znao da sam Srbin-katolik. Što mi je činiti da se obratim?

Sad si obraćenik, nisi više Židov, odsad si Srbin- katolik. Krstimo te u ime naše kraljice. Ona je vrhunac naprednjaštva, ona je božica demokracije. Budi demokrat, budi liberal. To se od tebe traži. Uzmi ovaj novac, da to ne zaboraviš. Idi po svijetu, i propovijedaj!

Čudan prizor: bezbožnice protestantske vjere tako su u Vrlici krstile prvoga Srbina –katolika, a on je, upisan u čudne „katoličke“ matice, katolicima više zla napravio nego proteklo Otomansko carstvo, i s njime polovica svih svjetskih bezbožaca. Tako to izgleda kad netko krsti Srbina – katolika.

Priča o Mehi i njegovoj preobrazbi u Meksu izmišljena je šala, ali priča o Brešanovoj preobrazbi živa je živcata istina. Poseg za istinom navodi me da izbliza pogledam djelo „barunica“. One su raspuštenice dobro nam znanog baruna Minhausena. One su naslijedile njegovo laganje: tako su debelom laži „pokupovale“ istinu. Ono je davno započelo : još tada, dok su engleske barunice kupovale na popust „mrtve duše“, obrezanike uskrišavajući u Srbe – katolike, na korake hrvatske samobitnosti vezali su robovske, olovne kugle. Nisi ti Židov, ti si Srbin. Nisi ti Vlah, ti si Srbin. Nisi ti Crnogorac, ti si Srbin. Nisi ti Hrvat, ti si zastranjeni Srbin. Nije ovo benediktinski samostan, to je srpski „manastir“. Nije ovo ni kakva hrvatska prošlost, to je sve srpsko, nije to ni kakva hrvatska kultura, sve je to srpsko. Bog je Srbin, pa je sve srpsko. Srbi su „izabrani narod“ pa su Srbi svi i svuda. Tko to kaže? Tako mi bečke škole svetitelja Mehe Kopitara, a tako mi i papkara Mekse Karadžića, tako uče engleske „barunice“. Barunice: Načertanije nije srpski nacrt, to je djelo engleskih barunica. Ovo još nije završilo: olovne kugle nisu spale hrvatskoj stvarnosti. Novac buši gdje ni svrdlo ne će: tako mnogi dosad nisu znali da su šuplji gadovi. Ovo pišem samo da to ponovim. Teški gadovi još uvijek drže englesko olovo na žustrim hrvatskim mislima. Gadovi, šuplji i prazni gadovi.

Misli su mi kao mećavom uskovitlana Dinara. Svaka misao kao roman. Svaka misao kao smrskan pšenični klas na dlanu: puhati je žustro da pšenica ostane, a pljevu da vjetri daju nepovratu. Imena i sudbine, ah koliko je imena, koliko sudbina. Istina stoji gorda kao dinarske litica, a nevidljive barunice potplaćuju da se ne vidi. A vidi se: lik po lik otkrije istina. Spoznam kako je lako kupiti „mrtve duše“ . Sjetim se moći čiste istine. U cara Trajana kozje uši, vikala je zemlja kad to nisu htjeli ljudi. Spoznajem: Trajanima treba pokazati uši, barunicama mutnu dušu. Kad se tako postupi tada se dogodi prava preobrazba: netragom odu barunice, novac i njihovi Srbi-katolici, a ostane židovski doseljenik iz Brescije, u Podinarju, na Vrh – rike slaveći obrezanjem svoga El-oha, i živeći kao i svi njegovi susjedi: svoj kruh jedući i svoju “slavu slaveći“. Misli su mi kao mećavom uskovitlana Dinara, jer povijest se ponavlja. Preobrazba nije vratila istinu, preobrazba je stvorila zloću. Umjesto da opsuje „prosvjetitelja“, Meho se pretvara u Meksu. Umjesto da barunice pošalju Minhausenu, ljudi su zaboravili prošlost, i nisu više što su uvijek bili. I ne pitaju tko su i što su, postaju ono što im drugi reknu. Misli su mi kao mećavom uskovitlana Dinara. Jer povijest se gluposti uvijek ponavlja. Za istinu Trajanovih ušiju nije dovoljna rupa u pustom polju. Treba duboka jama, treba bezdanka.

Ponovno moram put „manastira“, a već sam takav put označio velikom napašću. Ovaj put, put „manastira“ ne idem sam, idem putem neobičnoga fratra, glasovitoga fra Mihe Kotaraša. U svojoj najranijoj mladosti on je prispio u „kaluđere“, tek onda prispio je u „fratre“.

Neobična je sudbina ovoga zanimljivog fratra. Otac mu se zvao Stevo, a mater Simeuna, živjeli su u Kninskom polju, u Kovačiću, u zaselku Kotaraša, nedaleko izvora rijeke Krke, i pored slapa zvanog Krčić. Sina su prozvali imenom Nikola. Bili su pravoslavci pa je Nikolu u pravoslavnoj crkvi krstio pravoslavni svećenik. Susjedi katolici zvali su ih „Rumunjima“, a doselili su se poslije venecijanske pobjede nad Turcima, negdje iz tadašnje Crne Gore. To svjedoči naziv susjednog sela. Selo se zove Crnogorci. Samo prezime Kotaraš odvodi misao u Boku Kotorsku, pa pridošle povezuje s njihovom pradomovinom. Sve do dolaska čudnih barunica svi ovi ljudi jako bi se začudili da ih je netko nazvao Srbima. Srbija je bila zemlja daleka, jedva da su za nju ikada čuli, a kad su i čuli bilo je to o bunama, ratovima, nemirima, a i pokoljima. Takva je bila i obitelj Nikole Kotaraša: bili su pravoslavci, Crnogorci ili Vlasi, nevažno, iako bi i to bilo lako saznati, jer postoje zapisi o svakoj doseljeničkoj obitelji. Da je u to vrijeme netko Stevu i Simeunu Kotaraš nazvao Srbima, najprije bi se oni tomu začudili. Barunice su našle svoje Brešane, svoje Obradoviće i Karadžiće. Tako su svi ovi Crnogorci i Vlasi ostali to što jesu tek u katoličkim nazivima, a barunski ih je novac preveo u Srbe. Isto pravilo: Židov Brešan postao je Srbin-katolik, a Crnogorci i Vlasi postali su Srbi. Mali Nikola nije se našao pod udarom engleskih barunica. Postao je sasvim suprotno: katolički svećenik pravoslavnih korijena, hrvatski nacionalist, pravaš, i najljući borac protiv bezbožnih „demokrata“ svoga vremena. Čini se da mu je najljuća borba i bila sukob upravo s najrevnijim Srbinom –katolikom, bivšim Židovom Brešanom, a uz njega i s drugima, o kojima treba dobro čuti.

Otac Nikolin, Stevo Kotaraš opazio je vrlu sposobnost svoga dječaka: dobar do Boga, a pametan do neba. Želio je da mu dječak postane „netko“. Kako je shvatio život, i prilike, njemu je put u život mogla dati samo tadašnja Pravoslavna crkva. Poslije završene osnovne škole, koju je pohađao kao podstanar obitelji Šimunović, jer je djetetu škola od rodne kuće bila predaleko, otac ga je odveo u Zadar, želeći da u tadašnjem pravoslavnom sjemeništu postane pravoslavni svećenik. Godinu dana dječak je proveo u školi, a da nije naučio ni slova, izgubio je godinu jer nije znao talijanski jezik. Otac ga razočaran izvodi iz takve škole, a nada se drugo, boljemu. Odvodi ga u „manastir“ na Krku, želeći da bude „kaluđer“, posebno da postane učen i pametan. Krivo je mislio, dječaku to nisu dali, a pitanje je jesu li i mogli.

Ostavljajući dječaka „kaluđerima“ na odgoj, nemalo se zaprepastio kad je nakon nekoliko mjeseci došao vidjeti dječaka: nisu ga ništa učili, poslali su ga u brda čuvati koze. Kad je to prigovorio, obećali su da će ga uzeti u školu. Kad se ponovno vratio vidjeti dječaka, ništa se nije promijenilo. Dječakov je posao ostao čuvati koze. Vidjevši ga mršava i bolesna, otac ga je poveo sa sobom: nije uspio ni drugi Nikolin školski pokušaj. Kako se obitelj preselila u Knin, gdje je Stevo kupio mlin pa postao kninski mlinar, mladi Nikola postao je uz oca tek mlinarski pomoćnik. Obitelj Kotaraš u to se doba jako sprijateljila s fra Mijom, katoličkim, vrpoljskim župnikom. Mali Nikola jednostavno je gutao sva znanja i spoznaje, oduševljen fratrom i njegovom naobrazbom.

Tužan događaj razbio je Nikoline snove: ljubljeni „idol“ premješten je iz Vrpolja na novu dužnost. Tužan rastanak pretvorio se u životni put. Pametni otac donio je odluku. Poručio je prijatelju fratru, tada na dužnosti u Sinju: evo ti moga dječaka Nikolu, uči ga, i ako te volja odgoji za fratra. Tako je u svojoj trinaestoj godini mali Nikola upisao prvu godinu gimnazije, a tek nakon godinu dana primljen u Katoličku crkvu. Pred njim je tada bila cijela gimnazija, studij filozofije i teologije, u svemu je bio vrhunski. Kad je dospio na otočić Visovac, u susjedstvo svoga „manastira“ i njegovih kaluđera već je bio mladi „intelektualac“, tek ga je pokatkad odvodio pogled na brda gdje je trebao ostati “manastirski kozar“. Kao zahvalu svome obiteljskom prijatelju fra Miji, na pitanje koje će ti fratarsko ime biti, ponosno je odabrao: zvat ću se fra Mijo, zvat ću se fra Miho.

Nije daleko od istine riječ rečena o fra Mihinoj naravi: dobar do Boga, pametan do neba. Na poprište života izišao je kao ratnik oboružan katoličkim načelima, neustrašiv, nezastrašiv, čovjek velikog srca i duše, čega se prihvati u tomu i uspije, ostavljajući svome vremenu pokatkad nezamislivo i neizvedivo. Već pri kraju devetnaestog stoljeća na dužnosti je u Kijevu: vodi Kijevljane na hodočašće u Cetinu, na „vrh-rike“, na preživjelu ruinu katoličke crkve Svetoga Spasa, usput ostavljajući za ono doba nevjerojatno: fotografiju hodočašća, a na njoj stotine Kijevljana. Ovo je fra Miho Kotaraš, fratar, hrvatski nacionalist, starčevićanac, pravaš: sve se ovo zbiva jer su barunice našle svoje Srbe-katolike. Da je netko fra Mihi Kotarašu rekao da je Srbin dobio bi primjeren odgovor. Rođen u uskom okrugu odakle potječu zloglasni i nastrani pop Đujić, i njegov još zloglasniji nećak, boljševik Jošo Durbaba, neobičan je jer mu engleske barunice nisu uspjele zamutiti prošlost. Pravoslavci kršteni u Srbe postali su mu ljudi za žaljenje, a Srbi –katolici postali su njegovi ljuti neprijatelji. Nisu ga štedjeli, a nije štedio ni on njih. Prozvati ga Srbinom, to njemu reći: za to je trebala hrabrost. To što su vlaške doseljenike ili crnogorske pravoslavce prozvali Srbima, i što su se oni dozvolili tako prozvati, nije se ticalo fra Mihe: katolik do neba, hrvatski pravaš do zadnje kapi krvi, to je fra Miho Kotaraš, ništa drugo. Stekao je velike neprijatelje, a oni su sebe nazivali Demokratima.

Sukob fra Mihe Kotaraša i Demokrata počeo je u Sinju, za njegova gvardijanstva u sinjskom samostanu, a posebno se odvijao dok je bio župnik župe sinjskog Otoka. Dva su njegova glavna neprijatelja: veleposjednička obitelj Tripalo, i odvjetnička obitelj Grisogono. Nije teško shvatiti da su obadvije ove obitelji bile slobodnozidarske, i da su u svijetu fra Mihe Kotaraša, i njegova neukog naroda oni gradili „novi svjetski poredak“. Stožer „novoga svjetskog poretka“ obitelji Tripalo bio je u liku Ante Tripala zvanog Miko, a odvjetnički stožer obitelji Grisogono oslanja se na orjunaštvo, i vjernu službu beogradskim čeršijama , i beogradskim despotima. Moć obadvije obitelji bio je novac, bili su to najbogatiji ljudi sinjskoga prostora. Demokrati su imali novac i veliko svjetsko „zaleđe“, a pravaš fra Miho Kotaraš imao je narod i obraz.

Boj pravaša i demokrata zbio se 1907. godine, izbio za izbore za bečke zastupnike, slijed događaja samo je stvarao napetosti. Da bi unijeli nered u pravaške redove demokrati su pobunili seljake: ne dajite župniku „redovinu“. Četrnaest seljaka, pristalica ovakvih demokrata, pobunilo se i nije htjelo dati breme sijena za hranu „župskoga“ konja. Na ovo su ih nagovorili Pribislav Grisogono kao vođa demokrata, a Tripale su iza svega toga stajale. Za seljačka prava, i nazivom težačkog imena, borile su se upravo dvije najbogatije posjedničke obitelji. Može se misliti što je o njima, baš po svojoj naravi, mislilo fra Miho Kotaraš, i njegovi pravaši. Najbolje govori slika izbora 1908. godine. U rano jutro za njegovom pravaškom zastavom na izborni „mejdan“ u Sinj krenulo je stotinu seljaka, a za demokratskom dvanaest. Pravaši su odnijeli pobjedu s više od pet stotina glasova. Kako je tadašnja Austro-ugarska bila prilično pravna država, do reda jako držeći, sud je pozvao na saslušanje pobunjene seljake, kaznio ih novčanom kaznom, i naredio da „redovinu“ moraju plaćati, jer je to plaća župniku kao matičnom radniku.

Nova bitka između fra Mijinih pravaša i Tripalo-Grizogonovih demokrata zbila se drugom polovicom srpnja 1909. godine. Poslije punih četrdeset godina Tripalove vladavine konačno su pali. Piše fra Miho: prvi put da narod bira slobodno, i pridobio je Tripale.

Općinski izbori u kolovozu 1911. ponovno su fra Mihinim pravašima donijeli veliku pobjedu, ali su doveli i do fizičkog sukoba. Tripalovi i Grizogonovi demokrati nisu mogli podnijeti poraza. Njihov glavni propagandist Nikola Viduka na sinjskoj „pijaci“ početkom rujna susreo je fra Mihu Kotaraša i pokušao ga udariti šakom. Fra Miho je na vrijeme uočio nasilnika pa ga je u tomu spriječio. Gradsko redarstvo odmah je nasilnika uhitilo, i sud mu je odmjerio četrnaest dana tamnice.

Demokrati, ili naprednjaci, kako su sebe nazivali, nisu dali mira fra Mihi Kotarašu, a ni njegovim pravašima. Najbolje bi bilo da su se prozvali Srbima- katolicima, jasnije bi im bile namjere, a napredak prema „orjunaškoj“ duši sve bi razjasnilo jednom jedinom riječju. Pratili su svojom „orjunaškom“ moći svaki korak fra Mihe Kotaraša. Slušali su ga na svetkovinu Duhova u kninskoj crkvi sv. Ante, i optužili da ih je nazvao „bezbošcima“, a da je javno govorio kako Banovinske novine Isusa nazivaju lopovom, a Gospu bludnicom. Tužila su ga trojica zagrebačkih „napredn jaka“, dr. Surmin, dr. Lorković i dr. Wieder, a općinski sud u Vrlici trebao je presuditi istinu. Tužitelje je zastupao dr. Grizogono, a obranu su vodili dr. Krželj i dr. Marović. Sudac je bio dr. Vermazza. Fra Mihini odvjetnici donijeli su dokaze koji su potvrdili da fra Miho govori istinu. Predočili su tekstove u kojima je upravo pisalo što je fra Miho govorio. Sud je oslobodio fra Mihu lažne optužbe, a lažne tužitelje novčano kaznio plaćanjem sudskih troškova. Općinski sud u Šibeniku odbio je i „naprednjački“ utok, potvrđujući vrličku presudu, i fra Mihu oslobađajući svih optužbi.

To se ne bi dogodilo da je sudstvo bilo samo koju godinu starije. „Naprednjaci“ i „demokrati“ srušili su „stari svjetski poredak“, a našli „novi“. Bijesna šaka demokrata Viduke pretvorila se u „samoubojstvo“ Ive Pilara, razlupanu glavu znanstvenika Šuffleya, Javorovo tamnovanje, Budakovo preživljavanje, ili Jucine počupane nokte. Samo nekoliko godina kasnije demokrati su našli sudce „koji se Boga ne boje, a svijeta ne stide“. Grizogono je postao vrhunski sudac, Tripale „moralni stožeri“. Ukrali su fra Mihinu pravašku domovinu, ukrali su pravoslavlje njegovih pradjedova i „osnovali Srpsku pravoslavnu crkvu, obitelj mu proglasili srpskom, posrbljujući i njega, i Knin, i Topolje, Crnogorce, Krčić, Krku i Kotaraše. Sve su mogli, ali fra Mihu Kotaraša nisu mogli slomiti. Umro je u Zagrebu 1926. godine: demokrati su mu bili demonkrati, a naprednjaci puno više „naprdnjaci“.

Ovo i jest priča o „naprdnjacima“ zvanim naprednjaci, a isto tako priča o demokratima koji su demonkrati. Tako mi fra Mihe Kotaraša, hrvatskog pravaša, domoljuba i fratra hrvatskih pravoslavnih korijena, veseljaka dobrog do Boga, i pametnog do neba, ništa se nije promijenilo. Orjuna u srži Grizogona, tripalo do tripala sve gori od gorega, sitni demokrati svjetski demonkrati, a jao svijetu u komu su naprdnjaci svjetski naprednjaci. Ništa se nije promijenilo. Barunice još uvijek kupuju kuje za korito i bukaru, a još uvijek mnoštvo je Brešana, obrezanih Židova, što po pjesmi čovjekolikog „muzikanta“ Porfirija, kreću „putem Srba-katolika, sve do Srba, svagdje i svugdje. Oni su demonkrati suvremene demokracije. Bezbožni šizmatici: rekao bi im fra Miho Kotaraš, da je moj suvremenik, i da sada živi. Kako on to ne može jer je odavno mrtav, sam ću reći. Demokreti svih vrsta demonkrati su svih vrsta.

Neka priča pokaže prokletstvo staroga u novome, a neka novo ponovi prokletstvo staroga. Nije to samo priča, nego je to živa istina. Ljudi, gledajte u nas, gledajte dokle smo došli. Gledajte gdje sam se popela, curice svijeta, gledajte u me. Znam dokle ste došli. Do zla ste došli. I znam gdje ste se popeli: da niski padnete. Prošlost demokracije: demonkracija. Sadašnjost demokracije: demonkracija. Tamo se penju loši, a pametni idu drugim putem. Ispod svih brda gledam vrhunce demonkracije. A tek se tada nemam čemu nadati.

Da je priču pustiti ne bi lako svoj konac ugledala. Nije mala demonkracija u vrle demokracije. A Likovi, jao, likovi?

Bio jednom jedan Ujdurović, čudan svat. Umjesto da po Soroševu izdaje svoje Židove, i stekne koju kunu, on je pretresao džepove očevih žrtava. Poslaše mi na uvid brojku milijuna na tek jednoj banci: ostavlja puno više nego što koštaju sve tri „čerge“, a kamo li jedna. Samo na jednoj banci, a ovakvi likovi nikada ne drže sva „jaja“ u jednoj košarici, a ni kćeri mu se ne zna zanata. I njega su kasno „krstili“, najprije mrski mu Hercegovci, a onda dragi Englezi. Od straha pred Hercegovcima propjevao je ustaški, a od Engleza postao demokrat prve lige. Hercegovcima je izdao „bosanski grb“ ,a Englezima izdao sve „hrvatske tajne“. Vrhunski demonkrat. Sva prodana, i izdajnička prsa, sebi jednakih, kiti ordenom „Miko Tripalo“.

Bio jednom stvarno jedan Miko Tripalo. Najprije je bio sveti pročelnik Marijine kongregacije u sinjskoj gimnaziji, prije nego su ga iz nje izbacili. Onda je postao predsjednik Komunističke omladine i pravi izdanak mutne tripalovštine. Postao je tajnikom i prvim suradnikom zloglasnoga razbojnika Ilije Grubića. Poznati „drug Ilija“ , u prominskom selašcu Puljani mnoge je ljude učinio mrtvim ljudima, bez traga nestalim, a nešto poslije „drug Ilija“ dobio je zadatak ubiti svakoga, koga k njemu pošalju. Demonkracija: što radi crni vrag, to isto radi i njegov šegrt. Kakav gazda, takav mu i sluga.

U ovoj prokletoj tripalovštini udjela su imale i dvije Milke. Jedna se tada zvala Malada, a druga Raos, prva iz Žitnića, druga iz Vrgorca. Prva je prispjela na čudno natjecanje. Zadatak: tko će nad jamom Kočevskog Roga u jednom danu poklati više zarobljenih Hrvata. Milka nije uspjela dostići „druga Perišu“, bila je tek treća. Simo Dubajić nije ju stoga posve volio. Druga je Milka bila „klerikalna ljubavnica“. Živjela je u Miljevcima, ne zna se čija priložnica. Tu su bili i stric i sinovac, oba sumnjivca, a kuharica je bila obojici. Stric se zvao fra Ivan, a sinovca su zvali Stipicom fratarskim. Jedno je sigurno: Milka je bila važna partizanka. Posljednjeg dana , prije odlaska iz Miljevaca u Puljane, u smrt je poslala samo šezdeset i četiri Miljevčanca. Da je uspjela, poslala bi i više. Fra Ivan je bio „narodni svećenik“ , uspio je polovicu svoje župe poslati u „starokatolike“, a drugu polovicu pretvoriti u „pravoslavce“, hodao je svijetom propovijedajući kako su komunisti jedini demokrati, i da od komunista nema većih pravednika. Bio je moćniji i od engleskih barunica. Milka Raos nije stoga bila neka velika „ljubavna avantura“. Ima veća fra Ivanova sumnja: „barunao“ je on u samu jugoslavensku kraljicu. O tomu su orjunaši šutjeli, a komunisti su ga držali u vječnoj sumnji.

Bila jednom jedna Tripalova štala. U nju su jednog dana poslije pada Širokog Brijega u komunističke ruke, doveli zanoćiti stotinu i trideset zatočenika. Bila je to posljednja njihova noć. Tri kamiona puna nesretnika prošla su kroz Drniš, put Mratovske jame. Tu su i skončali. Tu su i trojica hercegovačkih fratara posljednji put sunce gledala. Možda Grubić, možda Dubajić, možda Milka, jedna ili druga, sasvim je svejedno. Zasigurno i Tripalo: pa velikodušno je iznajmio svoju štalu ubogim „seljacima“.

Bio jednom jedan moj profesor. Upao je u ruke Iliji Grubiću, a ni Tripalo nije bio posve daleko. Tko Iliju jednom susretne, zastalno izgubi volju za životom. Tako je bilo i profesoru fra Miji. Na samo ime svoga mučitelja Grubića, odlučio se ubiti padom kroz prozor. Pao je, ali nije poginuo. Slučajno su mu spasili život. Sad mi se čini da i nije preživio jer fra Mijo više nikada nije bio fra Mijo. A njemu su dodijelili zadaću: pokazati fra Mihu Kotoraša kao uzoran primjer „bratstva i jedinstva“. Trebalo je pokazati kako postoje Srbi koji postaju katolički svećenici, i kako ima katoličkih svećenika koji duboko poštuju Srbe-katolike, a onda i ostale Srbe. Jadni fra Mijo: u što je morao uvesti hrvatskog rodoljuba, pravaša i katolika najviše moguće klase. Tko jednom preživi Iliju Grubića i to može. Ilija je najbolji demonkrat demonkratske tripalovštine. A sve se odigravalo oko Tripalove štale, još više oko tripalovske demokracije. Miko Tripalo bio je odličan šegrt Ilije Grubića, a u Puljanima, mjestu demonkratske škole, nitko u tom bludu nije ostao „djevica“.

Bio jednom jedan Stipe. Dugo vremena, i na više načina bio je tajnik Mike Tripala, ma što to da znači. Imao on oca Ivana, a otac moćan komesar. U jednom danu pobi kijevske žene i popali kijevske kuće. Javno sam pitao Tripala što znade o Puljanima, Mratovu, pokolju zarobljenika u Kninu i Drnišu, i mnogo toga. Tri puta sam pitao, tri puta nisam dobio odgovora. Pogriješio sam što to nisam pitao Triupalova tajnika. I on je puno toga mogao znati. Ne treba ponavljati da su majstor i šegrt veoma slični. Tko jednom prođe kroz Puljane pamti čitav život.

Ponovno mi je spomenuti Milku. Onu Raosovu. Piše mi onaj što ju je pokopao u Vrgorcu kako je bila „opake naravi“, išla je u c rkvu svake nedjelje, ali o partizanštini nije nikada govorila. A da joj je mater bila „svetica“. Još u doba župnikovanja slobodno se može reći zloglasnog fra Ivana Tomasovića, ovi su Raosi odigrali svoju veliku igru. Vrgorački „mačekovci“ tražili su zbog ponašanja fra Ivanovu smjenu, i zaprijetili da će, ako im se ne udovolji, sagraditi u Vrgorcu „starokatoličku“ crkvu. Da ih se ozbiljno shvati već su bili odredilo mjesto za gradnju. Suprotna strana bili su kraljevci i orjunaši, a oni su zaprijetili, ako se netko usudi premjestiti njihova župnika, da će se „posrbiti“. Orjunaše je predvodio Milkin rođeni brat. Kako su Tomasovića ipak premjestili, oni su se i „posrbili“. Milkin brat visoko je dogurao, gotovo kao i Ivo Brešan. Obogatio se, jer zasigurno jugoslavenski vojni atašei u Americi nisu baš bili prosjaci, a ni kao veleposlanik u Alžiru zasigurno nije oskudijevao. Da je ostao samo hrvatski katolički seljak u Vrgorcu, zasigurno za njega ne bi nitko čuo. Ovako je istovjetan Kralju i Brozu, kao i Đujić: u Dinaru je otišao noseći petokraku, a za Ameriku pobjegao pod znakom kokarde. To može samo demonkracija: petokraka i kokarda nisu ništa drugo osim demonkracija. To spaja Milku i Milku, Simu i Iliju, a sve ih na okupu drži Grisogono iz sjene Tripalove štale. Mogao je, zahvaljujući svojoj preobrazbi slobodno vikati: gledajte gdje sam se popeo.

A gdje se ja to penjem? U Puljane se spuštam, jer kad se u Puljane ide uvijek se spušta. Pa ostavljam zagonetku: zašto sam ovo sve pisao? Možda samo zbog toga da netko upita za potomstvo Milkino i Stipino. Jer Puljani i veliki demokrat Tripalo snažno su ljepilo nerazdvojne prošlosti. Demonkracija: Miko je Ilijin šegrt, Stipe je Mikin šegrt, Milkina rodbina bila je šegrt teškoj jugosalvenštini. Ako se to sada ne otkrije, možda će jednom, kad mene i ne bude, kakav znatiželjan fratar čitati, i iščitavati na koga sam mislio, i tko je u svemu najdublji demonkrat. Pa ako i ne iščita, ponovno ću isto misliti. Po uzoru na fratra fra Mihu Kotaraša, hrvatskog rodoljuba i pravaša, istinoljupca, dobra do Boga,i pametna do neba. Po uzoru na njega, i meni su svi demokrati tek obični bezbožni demonkrati.

Bio još jedan moj profesor. Trideset godina uspješno je skrivao Puljane, Tripale i Grizogone, vješto sve čineći da ne dođem do spisa. Jer najbolje o tom vremenu kazuju zapisi fra Mihe Kotoraša. Možda ni sada ne bih znao da nisam počeo „varati i krasti“. Sada znam što su Tripale bili fra Miji, a što je fra Mijo bio Tripalima. Sve znam iz prve ruke. To je bolje od mene znao „moj profesor“. Nazočio je vijesti o ubojstvu fra Pavla Silova, i o Miki Tripalu kao oružanom teroristi koji je fratre puškom tjerao po samostanu. Znao je za Puljane, i za mnoštvo drumskih razbojnika. Rugao se sceni kad je Juco Rukavina naredio pucati u talijanske fašiste, bez upozorenja, ako se usude doći na Visovac. Nije se rugao kad su „narodne vlasti“ robile i pljačkale njegovu subraću, ostavljajući ih bez kruha i ruha. Družio se s Tripalom, onim što je sudio ministra Artukovića, kod tajnika Stipe bio je često kod večere. To je jedini fratar koga je upoznao u tom tamnom kružoku izdanak sve te hrvatske svijetle demokracije. Posljednji u nizu takvih demokrata još uvijek o tomu svjedoči. Kakvih demokrata, to su demonkrati.

Gledajte gdje smo se popeli. Mi liberali, demokrati. A gdje ste se to popeli? Do zla ste se popeli, do zla se još uvijek penjete. Vi ste bezbožni demonkrati, ništa više. To vam uporno ponavlja fra Miho Kotaraš, rodoljub hrvatski, pravaš, čovjek do Boga dobar, čovjek do neba pametan. A nečista krv teče: unucima i potomcima. Demokracija ne prestaje biti demonkracija. To znamo i ja i fra Miho Kotaraš: ugledni hrvatski rodoljub, pravaš i nadasve Božji čovjek.

ANTE ČAVKA

 NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne I i Kolumne II!

Potkategorije

Brojač posjeta

0383681
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
25
179
25
342864
3636
4850
383681

Vaša IP adresa je: 34.236.36.94
Server Time: 2021-07-26 04:23:39