Ante Čavka - SAMOTNJAK

Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image
2

Login Form

Početna

Slovo suprotiva zloduhu

OJ DOĐI LOLO!

Ivo Lola nije sam ...! I nije sam. Mnogi su kao Ivo. Mnogi su Lole. Da mnogi nisu kao Ivo ne bi se Ive imao tko spomenuti. Nitko ne bi pjevao kako Ivo Lola nije sam, a nitko ne bi iznalazio razloga spominjati ga, jer kad se sve sagleda, spominjati ga osim po zlu, nitko nema razloga. Ivo nije sam jer su mnogi kao on. Da mnogi nisu lole ne bi ponavljali da Lola nije sam, pa se ne bi dogodilo da ono što je ljudska sramota postane čast, a ono što je čast postane ljudska sramota. Više mi ne pada napamet kako je ime pjevaču te pjesme, ne znam ni tko joj je napisao stihove ni glazbu. Znam samo da su me njome godinama terorizirali mali crveni po nalogu velikih crvenih. Tko je crven, malen ili velik, nema svoga imena ni znamena. To su samo, imenovani ili neimenovani, crveni izdanci. To su samo Loline lole.

Oj dođi Lolo! Oj dođi Lolo, Lolo ! Male crvene lole za vratima zagrebačkih gostionica, predvođene malim crvenim gradonačelnikom, prizivaju Ivu i Lolu, dajući do znanja kako veliki crveni nisu ni kamo otišli, kako su još uvijek tu, i kako ne namjeravaju ni kamo ići. Kad se vrati Lola, makar nasađen na komad jeftina kamena i istesan iz polumjedi, lole će trajno poručiti kako se ne će promijeniti lik trajnih lola: sramota će ostati čast, a čast sramota. Lola se vratio. Nataknut na komad kamena, saliven od mjedi. I gradonačelnik je tu. Sramota je čast, a čast sramota. I Zagreb je tu. Na pitanje kad ću doći u Zagreb, odgovaram: A što ću raditi u Zagrebu?

Oj dođi lovo, od dođi lovo, lovo! Za vratima zagrebačkih gostionica pjevaju velikom gradonačelniku, mnogi bezglavi, među njima i mali crkveni. Veliki gradonačelnik zatamni načas svoju crvenu haljinu, pokaže crkvenu, zgrabi veliku svijeću i vodi svoje crkvene u crvene. Prije nego iz torbe izbaci šaku kovanica, zatraži od svojih procesionara: pjevajte mi pjesmu Lolinu. A oni pjevaju. Pa tko ne bi uzeo Lolu za lovu? Nema veze tko je Lola, važna je lova. Pa tko ne bi pjevao pjesmu Loli kad je izdašna ruka gradonačelnička? Je li to ljevica ili desnica, je li ona crvena ili je crkvena, mudra glava o tomu ne misli. Važna je lova. Pa kad mi netko reče: Ja sam iz Zagreba, odgovorim bez sustezanja: Tko ti je kriv? Svi mi imamo svoje mane. Pa kad me pitaju kad ću u Zagreb odgovorim: Što ću u Zagrebu? Pa tamo sve lole imaju svoga Lolu, crveni i crkveni gradonačelnik, istovremeno, ljevicom i desnicom plaća crvene i crkvene. Plaća mnoge. Plaća i Kijevljane. Sramota ostaje čast, a čast sramota. Pa što ću u Zagrebu? Što ću u Zagrebu i pored mnoštva Kijevljana u Zagrebu? Što ću u takvom Zagrebu?

Zagreb je prevelik grad i stvarno mu treba gradonačelnik čvrstih nogu. Kijevo je malo selo, svedeno na ništa. Čim podigne spomenik Loli mali će Kijevljani pasti nice pred zagrebačkoga gradonačelnika s molbom da ih pošalje u čistače. Kako je u Zagrebu mnogo ljudi, tako je u Zagrebu i mnoštvo pasa. Ljudima kuće, a psima spomenici. Ljudi idu u svoje zahode, psi posjećuju svoje spomenike. A Kijevljani nosaju metle i služe nerednim psima. Lola tako postane kruh svakodnevni zagrebačkim kijevljanima. Da nije Lole ne bi bilo ni pasa, a da nema pasa ne bi bilo novaca. Lola je zato dragocjeno ime.

Kijevo je premalo selo. U sred sela davno su podigli masonsku piramidu, u sred parka kralja Aleksandra. Malo je selo pa je malo i pasa. Ne podižu pod spomenikom ni ljevicu, ni desnicu. To naprave poneki Kijevljani. U nevolji. Jedni to naprave jer im Aleksandar nije ništa. Drugi se duboko ispričaju: oprosti Kralju, mora se! Za razliku od Zagreba gdje pridošlice odmah čiste zagrebačka pseća posla oko Lole, u Kijevu nema tko raditi takav posao. Čak ni kad se radi o kraljevskom veličanstvu. Smrdi piramida, smrdi kraljevski park. To je razlika između velikog Zagreba i malog Kijeva. Smrdio bi i Lola, ali lole šalju slugane.

Ima jedna tajna veza između Zagreba i Kijeva. Ivo Lola Ribar neko je vrijeme živio u Kijevu. U Lolino kijevsko doba Zagreb je bio mali grad, a Kijevo veliko selo. Lole su promijenile stvarnost. Zagreb je postao veliki grad, a Kijevo malo selo. Ne zna se koliko je Lola učinio da Zagreb postane velik, ali je puno učinio da Kijevo postane malo. Njegovo je djelo mnoštvo mrtvih Kijevljana. Umjesto kletve i progona, Lolinim su imenom prozvali osnovnu školu. Tako je Lola postao trajan lik. Preživjeli Kijevljani tako su dospjeli i do Zagreba. Mogu čistiti. Mogu čistiti i spomenik Ive Lole Ribara.

Da netko ne pomisli kako je Kijevo nešto posebno i iznimno, Kijevo je kao i Zagreb. Kijevo ima dandanas spomenik kralju Aleksandru, masonski simbol u liku visoke piramide i krdo šupljih, crvenih tamburaša. Kijevoima svoje lole i čuva svoga Lolu, ima puno onih što pjesmom o lovi ostaju crvene lole. Ništa čudno da je zagrebački gradonačelnik postao prisni prijatelj kijevskih lola i da zagrebačka lova još uvijek svjetla masonske piramide u Kijevu, čuva aleksandrovske parkove i sramotu predstavlja kao čast, ali i čast kao sramotu.

Što imam tražiti u Kijevu? Imam to što sam se rodio u Kijevu. I to što sam sa sebe skinuo crvenu petokraku, što sam sve crvene, pa i kijevske, stavio pod nadzor, ne vjerujući im ni kad psuju, a kamo li kad se mole. Kijevo je kao Zagreb. U Zagrebu stvarno nemam što tražiti. U Kijevu imam. Takav kakav sam, ostat ću s druge strane. Meni je Lola Ribar razbojnik i ubojica. Meni zagrebački gradonačelnik, crven ili crkven, nije ništa. Spoznajući kako on stoji iza love „kijevske kulture“ i kako će doći u Kijevo na kulturno okupljanje, sa skupa sam otišao i nikada se više neću vratiti. Razmišljam i o njegovim lolama. I poigrat ću se riječima upravo nad svim tim lolama. Jednom sam se zaputio na Udbinu, hodočastio sam. I vidim, crveni zagrebački gradonačelnik preko crvene haljine prebacio crkvenu. I hodočasti. Odustao sam od hodočašća i Udbine. Još nisam bio na Udbini. I ne ću. Na vrijeme sam opazio crvenu haljinu ispod crkvene. U Kijevu sam bio, ali čim sam čuo kako se u Kijevu svečano dočekuje crvena haljina, i ponovno isti gradonačelnik, pronašao sam pametniji posao. U Kijevo idem, ali bez crvene haljine. Bez Lole, ali i bez lola. Žao mi ljudi koji ne misle. Moje Kijevo nije crveno, nije Lolino, a ni svih lola što kroz njega prođu.

Oj dođi Lolo, Lolo! Oj dođi lovo, lovo: za vratima zagrebačkih gostionica sudaraju se pjesme crvenih crkvenjaka i crkvenih crvendaća. Sekretar komunističke partije udjeljuje milostinju kijevskim siromasima, orjuna im teklić. U Zagrebu. Ne u Kijevu. Kijevo je gotovo prazno. Ostvarila se prijetnja Družbe Lole Ribara: u Kijevu ne smije više preživjeti ni kijevski pilić, a kamo li kijevski čovjek. Komu je ovo rečeno? Kijevljancu, jedinom partizanu iz Kijeva. Prije nego li su ga partizanske lole strijeljale. A strijeljan je zbog pitanja: kakva je to vojska koja ubija žene na gnojnici?

Za vratima gostionice dva lika, zagrebački prvak i kijevski crveni prvak, čaša zajedništva tu je, piju u čast Lole i lola. A možda sve ne znaju. Možda posebno o sebi ništa ne znaju. Bi li se začudili da veliki gradonačelnik, ali ipak tek mali crveni, dozna kako mu je prijateljev otac bez ikakva razloga ustrijelio prvu rodbinu, iza rata, tu u Kijevu? Bi li se začudio kijevski crveni da dozna kako mu je Bandićev Lola strijeljao najbližu rodbinu i u crno mu zavio vlastitu obitelj? Ne bih se začudio da se uopće ne začude. Ljudi su tajna. Uvijek i oduvijek.

Odavno sam odrastao pa se više ni čemu ne čudim. Oj dođi Lolo: pjeva potomak Loline žrtve, oj dođi lovo, pjeva crkvenocrveni gradonačelnik. Lole ponavljaju sve zbog svoje love. U Zagrebu, jer Kijeva kao da i nema. Za vratima kijevskih gostionica ne pjeva nitko. U Kijevu nema gostionica. Nekoć je za vratima gostionice u Kijevu Tin Ujević recitirao svoje pjesme, a s prozora gostionice u Kijevu Stjepan Radić mahao kokošjom kosti. Nije ni slutio da mu je pod prozorom orjunaš, ubojica, poslan da ga ubije, a nije ga ubio samo s toga što se zbunio. U Kijevu više nema gostionica. Ni oštarija, kako su ih tada zvali. Kad bi i htjeli ljudi ne mogu sjediti za vratima gostionice.

Tko je najveći hrvatski suvremeni književnik?: pitao me uglađen i naobražen njemački bogataš, misleći kako ću mu reći ime Ante Tomića. Začudno me gledao kad sam mu spomenuo Slobodana Novaka.Tomića poznaje, Novaka ne poznaje. Novaka su doveli u Kijevo, a Tomića nisu. Tomića su htjeli dovesti, ali nisu uspjeli, a Novaka su mislili zaboraviti, ali nisu uspjeli. Što se dogodilo njemačkom intelektualizmu? Svašta mu se dogodilo kad Nijemac poznaje Tomića, a ne poznaje Novaka. Svašta se dogodilo svijetu otkako lole vraćaju svoga Lolu, i otkako je Lola doseg lolama.

Slobodan je Novak bio u Kijevu u doba kad je i Lola bio u Kijevu. Kroz snježnu Dinaru vukao je ular gladnog konja. Partizani su mu olakšali posao. Konja su mu ubili i pojeli, a njega gladnog prepustili Dinari. Slobodan Novak pregazio je Dinaru, do Kijeva. Morao je pamtiti pjesmu Dinare: nitko ne zna što su muke teške, dok Dinaru ne prevali pješke. Pa da su njega stavili na hodnik kijevske osnovke možda bih se kao dječak i njemu čudio. Ribar je Dinaru projahavao. S konja se peo u zrakoplove. Čudio sam se njegovoj slici u predvorju kijevske osnovke: neki čovjek, velike glave i velike petokrake. Morao sam mu znati ime i herojstvo. Govorili su mi kako je on kijevski osloboditelj. Osam godina. Nitko mi nije rekao ništa o Novaku. To sam morao sam doznati. Neuvjerljiva je to bila nastava. Čim ne bi bilo čuvara Lola bi dobio kredu u glavu. Pucala su u sliku djeca kijevskih oslobođenika. Bolje da tamo nije bilo Novaka. To bi se i njemu dogodilo.

Pod velikom slikom Ive Lole Ribara morao sam kao dječak gledati sprovod nekog drugog Ribara. Zvao se Ivan Ribar. Sjećam se da sam tada prvi put vidio dalekovidnicu. Svi smo se morali zbiti u hodnik, baš svi. Rekli su nam da moramo biti tužni jer umro je velik čovjek, otac našega narodnog heroja Ive Lole Ribara i da je cijela „zemlja“ jako ucviljena. Moj susjed Kudre nije bio toliko tužan, samo miran. Ni sam nisam razumio takvu tugu, ali mrki pogledi učitelja, i šiba jasenovača činili su svoje. Jelisaveta iz zemljopisa više je gledala u nas nego u dalekovidnicu. Tako smo odgledali sprovod ocu našega osloboditelja.

Kijevski glavni orjunaš i zagrebački glavni pročelnik vratili su nam spomen našeg osloboditelja. Ivo Lola Ribar nije sam. Veliku Lolinu glavu kijevske osmoljetke mijenja mjedeni odljev nataknut na kamen. Ivo Lola nije sam. Pored svih moždanih napora nikako mi nije jasno što će orjunašu i njegovu načelniku Lola Ribar? Zašto on? Po odlasku Broza, što im je Lola Ribar?

Ivan Ribar je Židov, a kad je Židov ne može biti ni Hrvat, ni bilo što drugo. Bio je veliki meštar masonske lože, Beograd je njegovo odredište, a Zagreb mjesto prolaza. Ništa se značajnog nije dogodilo u vilajetu zvanom Jugoslavija, prvoj ili drugoj, a da njegova nije bila posljednja. Nije on zanimljiv jer je bio Židov, ali je njegovo djelo za pričanje. Ni jedan Ribar, ni mlađi ni stariji, Hrvatskoj nisu ništa. Obojica su Jugoslaveni. Neobične uloge: Broz je bio Ribaru potrčko. Ivo Lola Ribar Brozov je potrčko.Lolau Splitu, po Brozovu nalogu, vodi pregovore o predaji Talijana. U uredu talijanskoga generala Maria Roatte zatječe zloglasnog četničkoga vojvodu, a onda mu pada u zagrljaj strasnije nego rođenom bratu. Ivo Lola Ribar, komunist, partizan, ljuti protivnik četništva i četnika svečano ljubi četničkog vojvodu. Tomu se jako začudio i sam talijanski okupatorski general. Tomu se morao začuditi i engleski izaslanik pri tom događaju, ali on se nije začudio. Njemu se četničko-partizanska ljubav nije činila čudnom. Četnici u liku četničkog vojvode i komunisti u liku Lole Ribara njemu su bili isto. Čemu bi se tada trebalo čuditi?Okupatori se mijenjaju, lole ostaju. Čemu bi se tada trebalo čuditi?

Ivo Lola Ribar Brozov je izaslanik u Istočnoj Bosni. Poslije četničkog obrednog pokolja u Foči, gdje je zajedno sa sličnim potrčkom Adilom Zulfikarpašićem od Broza dobio zadatak razoružati preostale muslimane, odlučne od četnika braniti preostala i nespaljena sela, Ivo Lola Ribar sebe predstavlja kao „Srbina“. Ne zbunjuje ga ni to što je Broz okružen četničkim ubojicama i koljačima, a ni to što će Broz, ne razoružaju li se muslimanski očajnici, sam dovršiti započeto četničko djelo.

Ivo Lola Ribar u društvu Koče Popovića ponovno je Brozov potrčko, sada pred Hitlerovim poklisarima, s kojim pokušava stvoriti suvez.Posljednje Lolino izaslaničko djelo ostat će nedovršeno. Glamoč je zaleđe Kijevu, a Lola odatle ni kamo nije odletio. Trebao je letjeti u Kairo, tako kažu. Ostao je u Glamoču, u zaleđu Kijeva. Ne govore tko ga je ubio. Navodno Nijemci. Onda su mu sliku preselili u kijevsku osnovku. Velika slika, velika glava i na njoj velika petokraka, tako su postali i dio moga života. Mene su učili da je to moj osloboditelj.

Nisu me naučili iako su me uporno učili. Dok je iznad mene stajala Jelisavetina jasenovača morao sam šutjeti. Na pitanje koja je razlika između Mussolinija i Jelisavete odgovor je: ni kakva. Jelisaveta je tukla jednom jasenovačom, Mussolini je tukao skupom jasenovača. Morao sam šutjeti jer jasenovača daje batine i onda kad je sama, i onda kad je u skupu. Koja je razlika između talijanskog fašizma, Brozova komunizma,Baćevićevih četnika, njemačkog nacizma ili britanskog antifašizma? Nikakva! Svi oni u rukama nose batine, svi su podjednako bezbožno tukli, i svi tuku, do danas, gdje god i kad god mogu. Tukli su i stukli Kijevo. To nisam smio reći dok sam prolazio pored Lole na slici. Odrastao sam pa se ne bojim Jelisavete. Ne može me na sućut „heroju“ natjerati ni kijevska prijetvorna orjuna, a ni crveno crkveni zagrebački načelnici. Ivo Lola Ribar meni nije ništa. Ubojica moga sela. On, Lola i njegove lole.

Ivo Lola Ribar nije sam. JošoDurbaba i njegov Boško Žunić još od studenoga 1942. haračili su Kijevom, ubijajući i protjerujući iz Kijeva sve osovljeno na noge. Tako je u Kijevo mogao doći i Ivo Lola Ribar. Ivo Lola nije sam. Čine mu društvo Koča Popović, Jakov Blažević, Bruno Vuletić, Mitar Bakić, Vicko Krstulović, Vice Buljan. I mnogi potpuno mu jednaki. Jedan se ne smije preskočiti: Peko Dapčević. U Kijevu nije bilo ni kakvih ustaša. Tek seoske straže, golobradi mladići ili oronuli starci. Svi drugi Kijevljani već su bili daleko. U Kijevu nije bilo Kijevljana. Bili su Lola i lole.

Dinara je bila zaštita šumskim ljudima. Seoske straže zadavale su im brige. Zvali su u pomoć Drugu ličku. Četnici četnika Baste , velike petokrake na četničkoj glavi u srpnju 1943. napali su Kijevo. Junačkoj sili suprotstavilo se četrdesetak Kijevljana. Dvadeset se predalo „narodnoj vojsci“, odvedeno u Dinaru i tamo strijeljano. Dvadeset se nije htjelo predati. Dugo su odolijevali, četnikolike su lole ludo ginule, a kad su konačno osvojili Glavicu na njoj nisu našli ni koga.

Nije prošlo dugo, a šumski su ljudi ponovno nestali u Dinari. Seoske su se straže ponovno vratile. U isto vrijeme , godinu dana kasnije, zadužili su devetu dalmatinsku da rastjera kijevske seoske straže. Otpor je bio krvav. Danima je seoska straža golobradih momčića i vještina oronulih staraca odolijevala komunističkoj sili. Lola i lole morale su jako kukati. Nisu htjeli čuti istinu: u Kijevu nema ni kakvih ustaša. Tek golobradi momčići brane svoje selo. Pa kad su osvojili crkvenu Glavicu ponovno na njoj nisu našli ni koga. Seoska im je straža izmakla tajnom stazom.

Ne mogući strijeljati branitelje, u bijesu su srušili crkvu, strijeljali su seoske žene, žene su zatvarali u kuće i palili, zapalili su u Kijevu sve što je tada moglo gorjeti. Ivo Lola Ribar bio je u zaleđu. Ivo Lola nije sam. Zanimljiva su imena zapovjednika Devete brigade, još više Druge proleterske. Zanimljivo je i prezime partizanke i njezina automata, one što je na gnojnici strijeljala tri žene i naredila da se tu i pokopaju. Priča će toj ženi darovati posebno mjesto. Ovdje je važniji Pako Dapčević.

Kijevo je imalo, čini se, od svih svojih tisuća žitelja samo jednog partizana. Dopro je do desetara i s dubokom je začudnošću promatrao što njegova vojska radi od njegova sela. Odvažio se stati pred Peku Dapčevića. Kakva vojska strijelja žene na gnojnicama? Odvažno je pitao Dapčevića. Dobio je i odgovor. U Kijevu ne smije preživjeti ni kijevsko pile, a kamo li kijevski čovjek. A ti, idi u svoju jedinicu i radi što ti se naredi. Otišao je od Dapčevića. I od Ribara. Ne baš daleko. Njegova ga je jedinica razoružala, izvela u zašumlje i strijeljala. Tako se u njegovu liku dovršila i kijevska partizanština. Ona prava, kriva je pronašla svoje nove likove. Gdje se pojave strvine, brzo tamo dolete i strvinari. Ne bacaš šajkaču, samo kokardu zamijeniš petokrakom. I evo te, četnik postao komunistom.

Prošle su sve vojske. I rat. Kijevo je dobilo listu svojih pet stotina mrtvih. Dobili su i Lolu, ali na slici. I njegovu je sudbinu utrnuo Glamoč. Život je ponovno pošao. Kijevski su povratnici posuđivali ovcu, molili su da se oblizni. Ručak su nalazili na nedozrelim murvama i čekali jesen za klip kukuruza. Orjuna nije nestala. Ona je nastavila Dapčevićevu prijetnju. Glavni od njih, po dojavi kako se pod Batom skrivaju dvojica mladića, ne pitajući tko su prvoga ubio, drugog ranio, ali ga do Čitluka nije dostigao. Umro je u Kotluši, među četnicima. Nisu imali oružja, niti što drugo. Samo glad i strah. Bili su Hercegovci.

Za vratima zagrebačkih gostionica zapijaju svoje prijateljstvo potomak kijevske orjune i načelnik metropole. Njihova je molitva uslišana. Načelnik je dočekao svoga Lolu. Orjunaš je dočekao svoju lovu. Samo da se ponovno ne zapute u Kijevo. Nema Jelisavete. Nema ni njezine jasenovače, ne moram šutjeti. Sjedite za vratima svojih gostionica, molite svoj novac i čuvajte Lolu. Samo u Kijevo ne idite. Tamo su zbog vaših pjesama nestale i oštarije i gostionice.

ANTE ČAVKA

 NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne!

Odlikovanje

 

Iz tiska je izašla knjiga (roman) "Kaže se puttana" koji obrađuje englesku genocidnost od 1915. godine do naših dana. Na 300-tinjak stranica autor, Ante čavka, opisuje razne političke elite koje izvrću Istinu, pa pravedne proglašavaju zločincima, a zločince herojima... Glavni likovi romana su osobe našega vremena. Roman je svojevrsna filozofija ljudske izopačenosti, a ona se s ljudi pojedinaca prenosi na cijele narode.

Prema Darwinovoj teoriji vrsta preživljavaju samo najjači i oni su elita: ako ovan ubije običnog seljaka, kao da se ništa nije dogodilo, ali ako ovan ubije "princa" e onda je to svjetski događaj... Ovaj roman pokazuje svu bijedu "jakih" i bezobrazne zakulisne igre s malim narodima... 

Roman će uskoro biti promoviran na više lokacija, o čemu ćete ovdje biti informirani. "Kaže sse puttana" je 17. knjiga ovoga autora.


 

Autor najavljuje novi roman pod naslovom: "Koalicija"

 

poezija

Naslovnice knjiga - poezija. Dodatne sadržaje možete naći po linkom (poezija).

 

MIRNO TEKU RIJEKE

 

OPERI RUKE, PONCIJE

 

SAN NEDOZRELIH JABUKA

 

JANURA, KUJE I KORITA

 

RECI JEDNOM ŠTO IMADEŠ

Proza

Ovdje možete vidjeti omote knjiga proze. U izborniku proza možete pročitati sadržaje koji su dostupni...

 

ČOVJEK & ČOVJEK

 

CRVENIH ŠKRINJA KLJUČEVI

 

GRAĐA ZA SUVREMENU POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE

 

LUKAVICA

 

MAJKU DRŽAVI

 

NOVI SVJETSKI POREDAK

 

OPERACIJA GAON

 

POVIJEST PROMORSKOG DOCA

 

POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE

 

SAMOTNJAK

 

UJEDINJENI NAVODI

Brojač posjeta

0202233
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
61
139
61
161303
2854
4718
202233

Vaša IP adresa je: 54.226.76.27
Server Time: 2018-02-19 12:57:09