Ante Čavka - SAMOTNJAK

Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image
2

Početna

Slovo suprotiva zloduhu

 

DUĆAN JEDNE DUBROVČANKE

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Pjeva izdanak nekoć slobodnoga grada Dubrovnika, začinjavac hrvatske kulture i umjetnosti, pjesnik Ivan Gundulić. Pjeva iz prošlosti, a njegova se pjesma razliježe sadašnjošću, za budućnost. O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Urliče čopor začinjavaca hrvatske nekulture, vrstan u nevrstnosti, izvrstan u neizvrsnosti, bolestan u zdravlju. Ne pjeva, urliče. Urlikom sadašnjosti puca u prošlost, a prizemnim vikanjem uništava budućnost.

 

Gundulićeva je pjesma ognjištarska. Slavi Domovinu i Dom i sve najljepše vidi u kamenim zidom ograđenom komadiću ozemlja. Na čuđenje svih kozmopolita, njemu je sloboda tog malog predgrađa Hercegovini, ishodištu svih kamenjara i ognjištara, nešto predrago, prelijepo, slatko kao duša. Nasuprot velikome svijetu, bogatom i moćnom, sloboda njegove Dubrave dar je velikog Boga, a sloboda njegova Doma i njegova je najveća sloboda. Gundulić je zaostao nacionalist, nenapredni slavitelj zaostalih vremena i u svojoj riječi teški ognjištar. Nešto je ipak čudno u svijetu. Srbi iz susjedstva Dubrave navalili Dubravi oteti Gundulića. Krivotvore njegov krsni list i svim ga silama nastoje pripojiti Srbima. Baš su bedasti. Čemu im uopće treba zaostali kamenjar, ognjištar, slavitelj malog ozemlja ograđenog kamenim zidom? Čudni su Srbi. Topovima su rušili tvrde zidove, a kradu pjesmu i njenoga pjesnika.

 

Spas je da Hrvati uvijek imaju svoje spasitelje. Da svijet spasi od ognjištarske pošasti slavljenja Doma i Domovine, i da ublaži sramotu koju Gundulić svojom pjesmom čini kozmopolitskim mislima bez granica, našla se žena spasiteljica. Jedna je Dubrovčanka otvorila dućan. Pod natpisom „ministarstvo kulture“ svega se i svačega našlo na prodaju. Ministrica spasiteljica priredila je široko korito i duboku bukaru, ne štedi na napoju, i uzdržava svoje dvorište. Njezina družina zadužena je lajati na Gundulića. Izabrani kozmopoliti, spodobe bez Doma i Domovine, suprotni Gunduliću u svemu i svačemu, plaćeni su da dobro laju. Što im je lajanje bolje, zaglušnije i upornije, to im je izdašna ruka Dubrovkinje milosrdnija. Čudni su Srbi. Nigdje traga o tomu da žele ovakav Dućan. Nema zapisa da bi srpskoj kulturi: književnosti, slikarstvu i kiparstvu, kazalištu ili filmu, pridružili ovu skupinu svjetskih genijalaca. Gundulića otimaju iako je nemoguće, a ne traže ono što bi i moglo biti njihovo: ne kradu ni ministrice, a ni silu njezinih umjetnika.

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Prag tjelesnosti i zemaljštine, prijeđen da ljudska duša doživi veću svjetlost, veću slobodu. A vremensko pretoči u bezvremensko, jer duhovnost ne crta granice, duhovnost je uvijek neograničena i vječna. Umjetnička sloboda toliko duboko oslobodi umjetnika da sve što govori postaje neprocjenjiv ushit, što misli sve izrodi misli pravoga svijeta, i što god radi, dobrim urodi. Umjetnička sloboda tako donosi svoj urod: pametna čovjeka ona oduševi za put dobrote, čovjek postaje vrhunska vrijednost, a ljepota najveći dar što ga se može darovati dostojanstvenim ljudima. Pjesnik do pjesnika, umjetnik do umjetnika, svi oni zajedno: igra ljepote između neba i zemlje. Ushit, a ne razočaranje, pjesma, a ne krik, svjetlost u mraku, a ne mrak nad svjetlošću, to je ishod umjetničkog nadahnuća, o svemu pa i o svetoj slobodi.

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Divlji čovjek slobodan da čini što ga je volja, bezdušan, u mraku ljudskoga svoj krik pretače u lavež, svoj nemir vičući svodom koji ne čuje. Postoji samo zemaljština i ništa više. Život ne postoji, to ništavilo upali krijes pa se pričini da ima čovjeka, a nema. Tko ga se usudio ovakvog ostaviti kletoj sudbini postane prokletnik slobode ovakve misli. Prokleto, bezglavo ništa, kao podloga mrtvog čovjeka, kričanje nad zlom kobi, ludom i neizbježnom. Umjetnička sloboda tako donosi svoj urod: razočaranje na mjestu ushita, psovka umjesto blagoslova, ništavilo naspram smislu, veliko pod stopama prizemnog i malog, da se utrne svjetlost, da se ugasi vječno, da vrijeme sitnih satova postane jedini odbrojivač krikova u smrti.

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo? Ti, danas na ustima kulture, u misli mudroslovnosti, na razmeđu ushita i krika, ti, u mislima nečastivih filozofija? Jesi li još uvijek oslonac ushitu ili si izlika poraznome kriku? Jer čujem čopore kako laju. Čujem da se ne smije dirati u slobodu. Umjetnička sloboda i govor koji ne smije nitko pometati. Ni onda kad je neumijeće, poraz, i onda kad lavež brani nastranost. Gundulićeva je pjesma poraz slobode, sad će nam napredni slobodnjaci dati put u život. Gundulića treba zatvoriti u prošlost.

 

Novo će doba pokazati put u slobodu. Avangarda je tu. Najveće njezino djelo: izmožden se starčić svukao na trgu i gol prošetao smislom umjetnosti. Strašno je to umjetničko djelo. Čitava nam je galerija tu. Pa do danas. Lik umjetničkog poriva: Prasac kao ljubavnik zaostale Ognjištarke. Nitko na svijetu nema pravo pitati za smisao takva umijeća. Tolika je sloboda umjetničkog rada, tolika je sloboda u izboru tema i toliko ciljevi opravdavaju sredstva: nema sile koja to može i smije zaustaviti. Pokuša li, evo događaja. Sva grla svjetskog čopora odjednom zalaju. A buka do neba, buka do pakla. Poruka čopora: nitko ne smije dirati slobodu. O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Brane li te ovo čopori vukova ili si u ustima dresiranih pasa? Da si u ustima slobodnih vukova čini mi se da bi bila sretna. Dala bi plodove slobode jer vučja je pjesma pjesma slobode. Jadna ti si kad te psine brane.

 

Razumijem slobodu kao dar, ni čiji drugo nego Božji, dan ljudima da se oduševe lijepim i da iznađu lijepe riječi kako bi riječju proslavili slobodu i Boga. Ne pitam tko je Gundulić. Tisuću puta na isti način njegova je sloboda ures njegova Grada, njegove Dubrave, ures maloga svijeta, ali i ures cijeloga svijeta. Tko ne bi molio Boga za slobodu Ivana Gundulića? Tko ne bi zaželio da se ona dogodi duši svakoga tko je traži, pa da postane radostan sudionik sretnog života, slobodan da svakomu dozvoli slobodu, a istovremeno sretan da mu nitko ne uzme slobodu? Umjetnička Gundulićeva sloboda proveličaje slobodu kao Ljepotu, u njoj nema ni čega suvišnog, nju ne progone sumnje niti zdvojnosti. Po tisuću puta, na isti način, njegova sloboda donosi radost srcu, sve ljude gleda kao Božju vrijednost, najveću kad je najslobodnija i najbogatiju kad je najoduševljenija. Ne znam je li Gundulića trebalo skupo plaćati za skupe riječi, slutim da mu je njegova umjetnost izdašno platila zadovoljstvom njegove stihove. Vjerujem da se njegova plaća isplaćuje još uvijek, svaki put kad njegov stih ponove pametne misli, i kad još uvijek stvaraju ljudska oduševljenja. Vjerujem da su Gundulić i njegova sloboda neprocjenjiva vrijednost, toliko svjetski neprocjenjive, nedostižne, da su puno veće od zlata i novca. Da nije baš tako zar bi ga krali srpski lupeži? Dubrovčankin Dućan ovo ne prodaje, svejedno ga Srbi žele orobiti.

 

Gundulić je ime, a njegovo pjesništvo dio slapa što ujedinjenu ljepotu prosipa do dubina ljudske duše. Ne smeta ni komu, on je jedan od tvoraca ujedinjene ljepote, on je trajan u vrsnosti pjesničkog govorenja. Posegnemo li za njim trebat će nam vrsnost glumačke duše, sposobne ponoviti što je Gundulić govorio, na najljepši način, najljepše dajući odraz davno odražene ljepote. Kakva sila i moć, kakav lavež i urlik, kakav svijet nasilnosti i nadglasavanja. Nema tu Gundulića kad nesposoban netko tišinu njegove poruke pretoči u glasnost za nadjačavanje i glupost za nadglašavanje. Gundulića je kao genijalca riječi moguće ponoviti tek u genijalnosti glumačkog umijeća. Samo tako moći ćemo razumjeti njegovu umjetničku slobodu u govoru o slobodi i još uvijek u vlastitoj duši čuti usklik radosti nad Gundulićevim usklikom Domu i Domovini. Gundulićeva ljubav prema Domu i Domovini nije isključivala ljubav prema svemu svijetu. Željan sudjelovati u umjetničkom svijetu, slobodan razumjeti Gundulićevu slobodu kao ushit nečega velikog, hoću li, mogu li pogriješiti? Pustiti čopor da laje, izračunati dokle seže dužina njihova lanca, pa proći da me ne ugrizu, željan sam osloboditi Gundulića iz zatvora prošlosti. Biti zaljubljenik u Dom i Domovinu. Nositi obilježje kamenjara i ognjištara, ne kao sramotu nego kao ponos, blagoslovom svoje Dubrave dati slobodu ljudima i svijetu. To je moja umjetnička sloboda.

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Ti uzeta od Gundulića u usta svjetskih slobodnjaka, sadržana u golotinji ružnog starčića, novovjekog umjetnika svih sloboda, jesi li još uvijek sloboda? Jesi li lijepa, jesi li draga, jesi li slatka? Jer glupost je postala mudrost, golotinja odjeća, mrak svjetlost. Mogu li te baš razumjeti kad se netko na te pozove, vlastite branitelje gledajući kako mesom leševa love somove u zimi? Mogu li te prepoznati u umjetniku čije je zanimanje brojati koliko puta žena na groblju odlazi u zahod dok čeka pokop šestogodišnjeg djeteta? Nađeš li ti sebe u psosti svih vrsta, bolesti svih vrsta, nađeš li ti sebe u svim zastranostima i svim nastranostima takozvane umjetničke slobode, i svih propovjednika upravo bezgranične slobode? Meni ovakva sloboda nije ništa. Ona i nije ni kakva sloboda. Ona je antisloboda, ma tko je pravdao i uvijek porazna, ma tko u svijetu stajao za urlikom.

 

A da ne mislim o slobodi kako sam upravo rekao? Da se odlučim za urlik čopora? Imam pravo na to. Po istom pravilu, po istom uzorku, imam pravo biti umjetnik, imam pravo birati svoje teme kako je to mene volja, imam pravo upravljati svojim umjetničkim likovima jer ja sam njihov gospodar. Moja je umjetnička sloboda jednom zauvijek zaštićena i imam pravo raditi u umjetnosti što je mene volja. To mi jamče sve svjetske umjetničke zakonitosti i tko god pokuša dirnuti moju umjetničku slobodu krši zakone slobode i ima pravo na osudu svjetskih zaštitnika slobode. Imam još jedno pravo: doći na vrata ministarstva kulture i glasno reći: „Dajte novac!“. Da tako banem na vrata banke odmah bi me hitili, ubili. Ministarstvo je kulture nešto sasvim drugo. Kad viknem: daj novac, evo novca, tisuća, milijuna. A djelo je moje lajati na ljude, djelo je moje udovice zvati kurvama, žene ognjištarkama, trpati zastave u žensko međunožje, a onda ih odatle svečano izvlačiti. Za to se dobivaju veliki novci. Pa da pokušam. Umjetničku slobodu uzeti u svoje ruke, točno onako kako je uzimaju najglasniji i najgrlatiji umjetnici današnjeg doba. I za to biti plaćen, dobro plaćen. Pa da baš vidim tko će se oduševiti mojom umjetnošću, tko će se usuditi suprotstaviti mojoj umjetničkoj slobodi, i tko će se uvrijediti na moj umjetnički način? Pa umjetnička je sloboda neograničena, ne postoji logika koja je smije prosuđivati i nitko se ne smije usuditi u bilo je čemu zaustavljati? Pa ministrice kulture, usudi se samo reći riječ, odmah ću tražiti tvoju ostavku. I samo se usudi ne dati mi novac. Za moje djelo ili za moje nedjelo. Nema nedjela u umjetnosti. Čista ih sloboda sve pretvara u djelo.

 

            Da ovo nije ironija stvarno bih bio teška naivčina. Ne postoji sloboda, nju određuju, propisuju, ona je izrod lošeg vremena, dozvoljena samo jednom pogledu svijeta. Ne nađe li se u stroju za mrvljenje upravo pjesama naličnih Gunduliću, ona doživi sudbinu slobode. Pod izlikom njezina imena upravo smrve gromkim lavežom svakoga tko se usudi biti drugačiji. Dom i Domovina, ushit velikim svijetom i čežnja za zaleđem stvarima, umijeće mudroga, lijepog i dobroga: to je najveći skandal umjetnosti i tko se usudi ovdje tražiti umjetničku slobodu, od prve je osuđen na prezir. Da ovo ne razumijem i da ovo ne iščitavam iz svakodnevnog laveža dresiranih svjetskih štenaca, ne bi bilo veće naivčine.

 

Moju je naivnost odavno ugasila priča iz vremena dobre i pametne učiteljice, priča o kadiji i njegovu sudu. -Kadijo, molim za pravorijek. Tvoja krava ubola moju kravu. Vidi što o tomu knjige kazuju, pa da znamo prosuditi sve po pravici. Nema tu gledanja u knjige. Nema pravorijeka za živine. -Kadijo, nisi me dobro razumio. Moja krava ubola tvoju kravu. Kako ubola, gdje? Pa na livadi, gdje bi drugo? E pa da vidimo što o pravorijeku knjige kazuju. Ima knjiga i za živine.

 

Priča o kadiji vječna je. Pa i o umjetnosti. Znam, ono što se dozvoli zeusima to se ne dozvoli bikovima, i ono što se dozvoli jovama ne dozvoli se ivama. Svejedno, izvrnut ću igru. Mislili su da ću poput bika dozvoliti zeusovske zakone. Ne, ne ću. Zeus sam i bodem bikove njihovim rogovima. A to da se u meni ivo ne će suprotstaviti jovi, neće doživjeti ni svi svjetski umjetnički odrednici. Pričajte što vas je volja. Ali i ja ću pričati. Daje mi pravo umjetnička sloboda, oslonjen na njezinu snagu, tko mi što može? Ja sam slobodni umjetnik.

 

Suvremeno doba ne postavlja nikakve odredbe u pitanju umjetničke slobode i ona je dana na volju baš svakome umjetniku. Malo morgen, rekla bi druga strana pameti. Sloboda je koliko daju i komu je daju. Zaboravljam ovu istinu, slijedeći slobodu umjetnosti u rukavicama. Čitava umjetnička stvarnost ovdje me oslobađa spona neslobode. Svatko tko sebe proglasi umjetnikom može u umjetnosti raditi što god želi. U slobodi izražavanja nema ograničenja. Nitko se umjetničkoj slobodi ne smije suprotstaviti, nitko ne smije pitati za logiku, nitko ne smije ništa, jer umjetnost i umjetnici u svemu su potpuno slobodni i mogu raditi što ih je volja. Ova je spoznaja veoma važna upravo za priču što ću je ovdje ispričati.

 

Suvremena hrvatska umjetnost počinje od čovjeka koji gol golcat hoda Zagrebom. Njegov goli korak strašno je važan iskorak iz uobičajene slike umjetničkoga svijeta. Zašto bi netko morao slušati povijest umjetnosti ili se podrediti umjetničkim akademijama i zahtjevnim učiteljima umjetnosti? Sva se akademija preskoči u trenu kad novopečeni umjetnički genij skine odjeću, ušeta među začuđene ljude, neobrazovane u novoj kulturnoj avangardi i nesposobne shvatiti takvu vrstu umjetničke slobode. Jedino se djeci dozvoli govor: Mama vidio sam nekog golog čovjeka na ulici. Mama, ništa dosad ružnijega nisam vidio. Pokušat ću skinuti odjeću umjetnosti i ušetati gol među misli suvremene kulture. A znam da ništa ružnijega nema i da se čim ovo ispričam, moram obući i uteći ispod tamjana tako kađene svetinje.

 

Slobodno je u svojoj umjetničkoj mašti birati svoje teme i u umjetničkoj slobodi stvarati što se želi. Ne postoji tema o kojoj umjetnik ne smije govoriti. Potpuna sloboda svega i svačega. Nitko se ne smije zbuniti umjetnikovim idejama, potpuna sloboda. Nitko ne smije prigovoriti tekstu umjetnika kad u jeku Domovinskog rata njegova mašta predstavi branitelje kako ljudskim mesom love somove. Nitko se ne smije začuditi temi umjetnika koji broji koliko puta sirota majka odlazi u zahod dok čeka pokop šestogodišnjeg djeteta. Malo je mogućnosti da postoje toliko bolesne osobe i osobnosti igdje osim u glavama slobodnih umjetnika, ali nitko nema pravo pitati što je upravo s tom umjetničkom glavom? Sloboda je potpuna, a tko se dirne u umjetničku slobodu na njega odjednom zalaje mnoštvo njemu jednakih slobodnjaka. I pravo je da je tako. Umjetnička je sloboda nedodirljiva i nitko ne smije zaustaviti umjetnika u njegovoj umjetnosti.

 

Veličanstvena književnost i popis genijalnih pera: tko što prigovori filozofi nad njim driješe svoje gaće. Kazalište i genijalci širokih međunožja: koliko tamo stane zastava, a po potrebi smjesti se tamo cijela kulturna javost. Netko bi pametan rekao neka tamo idu i ostanu, ali to se ne smije reći. Sloboda kazališta veće je od neba.

 

A filmska umjetnost? Stvarna. Ima jedan baš prekrasno slobodan. Koliko se u njega pouzdajem? On će očuvati i moju slobodu. Tko smije njemu spočitnuti na čudnu temu i film o čudestvu. Pa tko će i meni smjeti išta reći kad u njegovoj slobodi nađem svoju, i kad po uzoru na njega počnem snimati svoje filmove. Da ne budem točno kao on, samo ću naopako okrenuti pilu.

 

Djelo vrlog umjetnika ovako izgleda: Ugledan Prasac, visoko naobraženi Zagrepčanin, slučajno u Gospiću upoznaje Ličanku. Ona iskompleksirana provincijalka, neodređena roda, ali sigurno zaostala i neuka, pada u zagrljaj tog veličanstvenog Prasca. Koje li umjetničke scene: žena i prasac ljubavnici. Koliko stvarne maštovitosti i koliko umjetničke slobode? Ovo nitko ne smije ne hvaliti. Pa za ovo se primaju svjetske nagrade.

 

Ovaj veličanstveni filmski uradak naveo me da ostavim sve svoje poslove i da istražim tko je ovaj tajanstveni par. Lako je za Prasca, prasac kao prasac, čak i onda kad je iz Zagreba. Ali tko je tajanstvena Ličanka, tko je ta neobična Gospićanka? Istražujem, ali nikako da se sjetim prave. Ličanke su poznate po časti, stoljećima su komad žene bez prijevare, žene koje savršeno odrađuju žensku ulogu. Tko zna na koju je umjetnička misao pala? Možda je zaostala jer je Hrvatica, Vila Velebita, Seka iz pjesme bliske Plitvicama, žena s molitvom na usnama i djecom u naramku, žena baš i zaostala jer je umjetnička stremljenja nisu uspjela svesti na ženku. Zar ovakvim ženama treba dati mira? Zar ih treba ičim zaštititi? Ne, umjetnička presuda jasna je i nepatvorena. Zbog navedenog djela umjetnik im daje prasca za ljubavnika. I nitko ne smije ništa reći. To je pravo umjetnika da vidi svoje likove kako ga volja. To je ta prava umjetnička sloboda. Kulturna javnost nema prigovora, hrvatska sirotinja mora platiti ovakva djela. Genijalci umjetničkog tipa tako postaju siti kao prasci.

 

Blago meni, pa otkrivam i vlastitu umjetničku slobodu. Da vidim tko će mene spriječiti u mojim temama, tko će se usuditi dirnuti umjetničku slobodu? I ja imam pravo na svoje teme, na svoje likove i maštanja, i ja imam pravo govoriti što me volja, o komu me volja. Pa ja sam slobodan umjetnik, umjetnička me sloboda opravdava. Tko mi što može? Od ministarstva kulture zatražit ću novac, a Dalekovidnicu natjerati da mi umjetničko djelo pošalje u svemir.

 

Reći ću scenarij svoga filma. U svemu ću ostati potpuno originalan, samo ću od kolege umjetnika posuditi Prasca. Moj prasac nije iz Zagreba, nego je Ličanin, kršan, zgodan, kao od brda odvaljen. Ali je moj Prasac u Zagrebu. Velika filmska avantura počinje. Ime scenarija i filma: Zagrebačke avanture razbludnog gospićkog prasca.

 

Zamišljam, prasac kuca na vrata ministrice kulture. Zašto ne baš od nje? Nigdje prasca ne bi bolje razumjeli nego upravo na vratima kulture. Sasvim bi se drugačije proveo u ministarstvu poljoprivrede. Tko zna bi li ga ponudili kukuruzom ili bi od njega napravili kulen. Prasac ima svoj potpuni značaj upravo na vratima kulture. Samo je tamo dostojanstven prasac. Ministrica se oduševljava. Sprema večeru i pri svijećama otkriva veliku romansu. Ona i Prasac padaju u zagrljaj. Ljubav na prvi pogled. Prasac polako skida ministarske haljine. Prava stvar, dobar par. U čemu je problem? Ne znam ni sam kako je to sve moguće jer prascu su noge previše kratke, ali neka to objasni umjetnička sloboda. Ministarstvo kulture određuje smisao. Kad može zagrebački prasac zavoditi ličke žene, zašto ne mogu lički prasci zavoditi zagrebačke? Pa i ministrice?

 

Nastavak priče:već sutradan Prasac kao don Junan, obilazi od stana do stana, pa kazališne dame, pa zavodljive sabornice, pa nevladine udruge, pa velike dame svih rodova i uzrasta. Nije izbirljiv, sve od reda dame, nema tu skrupula: što nedostaje gospođi Pusić, što dami Taritaš, što zidarskom meštarluku tajnih loža? Prasac je junak, lik za vjekove, lik za sve nagrade filmskog umijeća. Strpite se, nestrpljive kazališne dame! Ne brinite, doći će red i na vas. Moćan je ljubavnik ugledni lički prasac. Znat će on do kraja izvesti svoju umjetnost. Ne pometajte ga. Imajte strpljenja.

 

Odmah bi se obukao i odmah zazvao lijepu, dragu i slatku Gundulićevu slobodu. Ovakvu slobodu pasjeg lajanja ostavljam daleko od duše. A ovo napisano poruka je kadiji. Da je zloba motiv ne bi ni ti kadijao. A viči, imam moći ne htjeti te slušati.

Odlikovanje

 

Iz tiska je izašla knjiga (roman) "Kaže se puttana" koji obrađuje englesku genocidnost od 1915. godine do naših dana. Na 300-tinjak stranica autor, Ante čavka, opisuje razne političke elite koje izvrću Istinu, pa pravedne proglašavaju zločincima, a zločince herojima... Glavni likovi romana su osobe našega vremena. Roman je svojevrsna filozofija ljudske izopačenosti, a ona se s ljudi pojedinaca prenosi na cijele narode.

Prema Darwinovoj teoriji vrsta preživljavaju samo najjači i oni su elita: ako ovan ubije običnog seljaka, kao da se ništa nije dogodilo, ali ako ovan ubije "princa" e onda je to svjetski događaj... Ovaj roman pokazuje svu bijedu "jakih" i bezobrazne zakulisne igre s malim narodima... 

Roman će uskoro biti promoviran na više lokacija, o čemu ćete ovdje biti informirani. "Kaže sse puttana" je 17. knjiga ovoga autora.


 

Autor najavljuje novi roman pod naslovom: "Koalicija"

 

poezija

Naslovnice knjiga - poezija. Dodatne sadržaje možete naći po linkom (poezija).

 

MIRNO TEKU RIJEKE

 

OPERI RUKE, PONCIJE

 

SAN NEDOZRELIH JABUKA

 

JANURA, KUJE I KORITA

 

RECI JEDNOM ŠTO IMADEŠ

Proza

Ovdje možete vidjeti omote knjiga proze. U izborniku proza možete pročitati sadržaje koji su dostupni...

 

ČOVJEK & ČOVJEK

 

CRVENIH ŠKRINJA KLJUČEVI

 

GRAĐA ZA SUVREMENU POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE

 

LUKAVICA

 

MAJKU DRŽAVI

 

NOVI SVJETSKI POREDAK

 

OPERACIJA GAON

 

POVIJEST PROMORSKOG DOCA

 

POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE

 

SAMOTNJAK

 

UJEDINJENI NAVODI

Brojač posjeta

0197479
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
94
143
967
155593
2818
4954
197479

Vaša IP adresa je: 54.83.81.52
Server Time: 2018-01-20 17:47:05