Ante Čavka - SAMOTNJAK

Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image
2

Login Form

Početna

Slovo suprotiva zloduhu

OD SUVIŠNA KORAKA OSLOBODI, GOSPODE!

Mislio sam da „Veliki brat“ ipak tako revno ne čita zapise ovakvih kakav sam ja, a onda me iznenadila njegova „revnost“. Kako „Veliki brat“ nikada poslove ne obavlja sam, nego u njegovo ime poslove obavljaju „manja braća“, bolje rečeno, dobro utovljena njegova „potrčka“, poput govorljivog Hermesa pred ozbiljnim i šutljivim Zeusom, tako se i meni ukazao „izaslanik Velikog brata“. Sve sam očekivao, ali ovakvo nešto nisam očekivao. Iznenadio me svojim pitanjem, nisam ni shvatio odmah odakle dolazi, nisam se ni zapitao ni tko bi ga mogao poslati? K meni je došao preko bezazlenih posrednika, i zamislio sam ga kao bezazlenog ljubopitljivca, sve dok me nije zapitao: „što mislim o onoj jadnoj dalmatinskoj, šibenskoj mladosti, što je u svibnju četrdeset i treće, pored Bugojna, kretala u smrt Sutjeske“?

Morao sam brzo misliti, morao sam odustati od njegove „bezazlenosti“, brzo misliti što mu znači Bugojno i Sutjeska. Brzo pomišljajući kako je preda mnom netko „nepoznato važan“ morao sam brzo i važno dati odgovor: Ti su momci komunistički razbojnici. Što misliti o razbojnicima? Moj sugovornik tada je zanijemio. Imao sam namjeru pisati kroz posljednje dane puno jednostavnije pisanje, ali me, iskreno rečeno, ovo pitanje tajanstvenog „izaslanika“ bacilo na koljena. Ne mogu ga se nikako osloboditi, kad sve sagledam, strašno sam se prestrašio: ne „izaslanika“, ni Velikog brata, prestrašio sam se sebe, samoga sebe. Ovo me pitanje nagoni na sjećanja, ona bolna, najbolnija, ona od kojih sam pokušao uteći, kako bih ostao „pitom čovjek“ i ne dozvolio da me ogoljena istina stvarnosti učini „teškim osvetnikom“. U posljednje doba samo za jedno molim Boga: da me uzdrži od suvišnih koraka. Bojim se svojih suvišnih koraka.

Shvatio sam da je moj sugovornik negdje iz okolice Bugojna, jer je ustvrdio kako su mu stariji njegovi pričali „o putu te jadne mladosti“. Sjetio sam se Bugojna iz ranih godina svoga života, dok sam „služio Titu“ u zloglasnoj sarajevskoj Lukavici. Pravovjerne i nesumnjive „Titine sluge“ otišle su ga čuvati u Bugojno, a mene i sve sumnjive, i nepravovjerne, poslali su u logor na Manjaču. Već tada su Manjaču namijenili upravo ovakvima kakav jesam. Sutjesku sam zapamtio kad se prema njoj kroz sarajevske „avenije“ kretao Broz. Nisam na vrijeme shvatio da sam tako „opasan“ jer su me neprestano čuvala četiri „kosovca“, idući za mnom kamo god bih se maknuo. Kako mi je Broz izgledao dok se velikom limuzinom, ali osamljen, kretao prema Sutjesci, činilo mi se da mu je teže nego „mladosti pored Bugojna“, tamo mu se po svoj prilici nije ni išlo. Tako su mi se misli plele, ali i rasplele. Shvatio sam da je preda mnom Bugojanac iz visokih krugova politike, najvjerojatnije iz postave što će i ove godine u „Ime?“ nositi pored Bugojna vijenac na Sutjesku. Što su trebali dolaziti k meni? Što ću im ja? Iz raspletenih riječi gdje je u govoru iskočio i pojam „Pantovčak“ shvatio sam da je gospodin „službenik Pantovčaka“. Kako se već pročulo, u Kijevu, gdje su upravo „ovi momci na putu za Sutjesku“ ostavili za sobom zločinstvo, izmolit ću na godišnjicu zločinstva „Pokoj vječni“ nad nevinim kijevskim žrtvama. U gotovo isto vrijeme izaslanstvo Pantovčaka bit će na Sutjesci. Ostaje tajna što ih goni k meni? Da ne spomenem „djela“ te mladosti? Da opravdam, pod bilo kojim opravdanjem „spomen“ Sutjeske? Ne znam. Što mislim jasno sam rekao, a pitanje veće od filozofije upravo me nagoni na ovo što pišem. Nisam ni tražio sugovornikovu iskaznicu. Ne znam čiji je „poklisar“ osim što su svi poklisari sluge „Velikog brata“.

Ove moje zapise malo tko čita ,ali svejedno od ovakvih zapisa trne duša od onoga što pokatkad iziđe na vidjelo. U jednom sam slučaju ostao zaprepašten. Pokazao sam uglednom čovjeku nesumnjivo istinite dokumente. Kad ih je dobro proučio i vidio njihovu istinitu tragičnost shvatio sam što sam mu učinio. Uveo sam ga u veliku napast. Rekao mi je doslovno:kroz posao koji sam radio mnogi su prošli, a milosrđe ih je spasilo više nego pravda. Da sam ovo tada znao, malo bi koji od ovih ostao živ. Strašno je to: ovo je istina, a ja je se tako „bojim“. Zato i ući u bitak svega što mi je pred očima, a ne bojati se kako od istine može doći puno teškoga, toga me smrtno strah. Bolje bi bilo da ne ulazim u dubinu, ni istine, ni vlastite duše. Bojim se suvišnoga koraka, svoga i drugih. Pitanje što sam ga dobio, bez obzira od koga dolazi, toliko me uznemirilo da se stvarno molim za jedno: ne napravi suvišnog koraka. Jer, postoje trenutci kad se ne mogu lako svladati.

Što misliš o razbojnicima? Ništa, što se može misliti o razbojnicima? Odakle počinje rasplet? Od istine. Moje rodno selo Kijevo brojilo je 1939. godine više od četiri tisuće duša, a po obroncima Bata i Dinare paslo je trideset i pet tisuća ovaca. Krava, volova, konja, magaraca: kao u priči. Kraljevski grad Knin tada je brojio oko tisuću i dvjesto duša. Samo usporedbe radi.

U Kijevu osim Hrvata katolika nikada nije živio nitko drugi. Kad je počeo drugi svjetski rat Kijevo se radovalo svojoj novoj Državi. Takozvane „Mačekove seoske straže“ stale su na branik Kijeva. Tada su počela četverogodišnja „oslobađanja“. Kijevljani su imali trojicu ustaša, a neprijatelji Kijeva sve su Kijevljane zvali ustašama. Tako je oko pet stotina kijevskih „ustaša“ platilo životom sva kijevska „oslobađanja“. Kijevo su mnogi „oslobađali“. Od koga, pitanje je? Od Kijevljana? I uspjeli su. Po završetku drugoga svjetskog rata Kijevo je postalo gorka hrvatska stvarnost. A danas: nosači vijenaca na Sutjesku, kad bi imali srama, na sam spomen današnjeg Kijeva, padali bi u rijeku srama. Sram je ipak nešto ljudskoga, a na Sutjesku ne odlaze ljudi. Kad su takvi, nemaju se čime sramiti.

U neprijateljskim novinama ostao je zoran prikaz toga što se Kijevu dogodilo. U jesen četrdeset i šeste godine Srbi Sela Otišića dolaze uzorati kijevske njive. Po optužnici, te grozne kijevske ustaše otišićke su Srbe sravnili sa zemljom, i odnijeli svu njihovu imovinu. Čudno: četrdeset i šeste u Kijevu nedostaje pet stotina ljudi, nema ni jednoga krova, nema stoke, ni sitnoga, ni krupnog zuba. Mrtvi Srbi iz Otišića, žrtve tih zlobnih kijevskih ustaša, odjednom i nisu mrtvi, imaju i stoku, i plugove, i mogu poniziti Kijevo rugalicom „bratstva i jedinstva“. Moj otac, kao dvanaestogodišnji dječak vukao je dva kilometra usječenu gredu, kako bi pokrio zapaljenu kuću, a do tada s materom bio u tuđem kokošinjcu. Nije smio pitati ni za oca, ni za brata. I mene je dočekala tišina, samo nešto malo kasnije. Na pitanje tko je brkati Dubajić kod druga Mate, ili tko je Durbaba kod druga Ive, a tko Vice Buljan kod „druga Majora“, :iako je dobro znao tko su ti ljudi, ni „kum Ive“ nije smio reći. To što su oni šuteći govorili, to sam već kao dječak naučio: drugovi su ubojice Kijeva, oni uz drugove Matu, Ivu i Majora, svi su „drugovi“ razbojnici.

Kad na spomen dan nevinih kijevskih nesretnica budem na mjestima njihove smrti izgovarao Bogu Dragome njihov „pokoj“, sposoban nadglasati masonski poklič „slava, drugovi“, ne ću moći uteći od tragične slike sebe i Kijeva. Možda bi mi bilo jednostavnije da „izaslanstvo“ nije upalo teškim pitanjem, možda ne bih toliko duboko porinuo u bol. Sada moram moliti Boga da mi podari smiraj, pa da u žalosti ne posegnem za dubokom kletvom.

Ono što je nekoć Grcima bio Olimp to je Grkaćima uzvisina Pantovčak. Kao što na Olimpu nikada nisu živjeli ljudi tako ljudi nema ni na Pantovčaku. A tko bi meni to povjerovao? U davno starogrčko doba mudrac Sokrat tvrdio je kako na Olimpu nema ništa osim golih litica, neotopljenoga snijega, i promrzlih ćolica. Tamo ne obitava božanstveno. Trebalo je da tamo obitavaju bogovi i polubogovi, nedostižni vlasnici svih laži i podvala, pijančine, propalice, nastranjaci svih vrsta, i u jednoj jedinoj „bukari“ svih sedam smrtnih grijeha. Sokratu nitko nije vjerovao, a ipak se doznalo: na Olimpu nema ni čega osim golih litica, neotopljenoga snijega, i ćolica, nespremnih za goste. Na Pantovčaku nema ništa osim uglađenih vlasnika svih sedam smrtnih grijeha, početničenih komunjara, i pokomunjarenih četnika, lažaca svih vrsta, varalica svih vrsta, nastranjaka svih vrsta, i izdajnika tek jedne, najizvrsnije vrste. Malo je onih koji i meni vjeruju: na Pantovčaku je svega, osim ljudi. Sokrata nitko nije uvjerio kako je olimpijski Zeus na brzinu obljubio blesastu Europu, izlijećući pred nju pretvoren u bika. Mene mogu uvjeriti u to da, po uzoru na briselske bikove, na Pantovčaku obitavaju strastveni bikovi, i sve vrste polubožanskih krava, sve vrste pasa, s brnjicom ili bez brnjice, divlji fazani i još divljiji paunovi. Ne mogu me uvjeriti da s Pantovčaka može doći čovjek. Može doći privid od čovjeka, prerušen u mudrost i znatiželju, ali to je samo privid. Čovjek nikako. A baš mi se to dogodilo: došao k meni jedan takav. Došao k meni nakan pitati samo jedno: što mislim „o onim momčićima, dalmatinskim partizanima, koji su kroz Bugojno u svibnju 1943. kretali prema Sutjesci, a na Sutjesci zauvijek mnogi i ostali?“

Teško je ovo pitanje, teže od pitanja cijele povijesti filozofije. Manje su me uznemirili tomovi Bošnjakove filozofske povijesti nego li ovo jedno, jedino pitanje. Do tog trenutka nisam ni shvaćao kako čudna pitalica dolazi iz visoke politike, i kako ozbiljan „netko“ traži puno. Gotovo da sam se morao svladavati. To nije ni kakva „dalmatinska mladost“, to su obični komunistički razbojnici. Mogao sam mu odgovoriti diplomatski, navodeći tuđe misli, primjerice zapis engleskog majora pretvorenog u kapetana: partizani su „divlja krvoločna bagra“. Mogao sam odgovoriti odgovorom vrlog moga Kolege dano nastranjaku takozvane Hrvatske dalekovidnice: iz šume dolaze vukovi, lisice i partizani. Dolaze samo da nešto otmu ili ukradu. Najbolje ih je dočekati čime se neželjene goste uvijek dočekuje. Opetovano sam mu rekao vlastitu riječ: to su razbojnici.

Što misliti o razbojnicima? Žaliti ih ili ne žaliti? Na ovo pitanje ni puno mudriji Sokrat ne bi lako odgovorio, a ni sva povijest ljudske mudroslovnosti. Kako da ja tada odgovorim na pitanje: je li mi žao „te jadne mladosti“? Je li ti žao mladosti što je u svibnju četrdeset i treće pored Bugojna išla za Sutjesku?Ovo je teško pitanje, kad je s Olimpa, još teže kad su mu tragovi s Pantovčaka.

Na Sutjesci je nastradao jedan takav „jadni i siroti dalmatinski mladić“, a i on je upravo pored Bugojna putovao za Sutjesku. Zvao se Boško Žunić, Kninjanin, Srbin, iako mu svi papiri potvrđuju da je Crnogorac. Kako legenda govori, to je bio komunistički mitraljezac, vjenčan sa svojim „Brncem“ i od njega se nikada nije rastajao. Da se ne bi krivo razumjelo, iako se Boško Žunić stalno susretao sa svojim kninskim susjedom Ilijom Grubićem, glasovitim „drugom Ilijom“, Brnac je mitraljez napravljen u Brnu, pa se Žunić s njime „vjenčao“. Nije mi važno jesu li Brnac i Žunić zajedno poginuli na Sutjesci, ali mi je važno da je Žunić svojim Brncem „rešetao“ Kijevo, puno ranije nego ga je put odveo na Sutjesku. Sedmoga studenog 1942. pod zapovjedništvom Joše Durbabe, ta je komunistička „krvoločna bagra“ došla „oslobađati“ Kijevo. Bio je ponosan na svoga Brnca kojim je tukao po crkvi Sv. Mihovila, a još sretniji kad su „ustaše“ pobjegle. Nisu to bile ustaše, tek golobradi mladići i starci kijevske „mačekovske seoske zaštite“. Tako su Jošo Durbaba i njegov Boško, pomoću Brnca stjerali Kijevljane u zbjegove. Razlika između Joše Durbabe i Boška Žunića samo je u tomu što se Jošo Durbaba vratio sa Sutjeske, a Žunić i Brnac nisu. Je li mi žao što se Žunić nije vratio, a je li mi žao što se Durbaba vratio, ponovno je to teško pitanje, puno teže od cjelokupne svjetske mudroslovnosti. Da se Žunić vratio sa Sutjeske o njemu me ne bi učili moji učitelji, i ne bi o njemu pisale knjige. Da se Jošo Durbaba nije vratio sa Sutjeske o njemu bi me učile knjige, a tad ga ne bih mogao, kao kijevski dječak, sretati u Kijevu, kad je u prigodama, sa sebi jednakim Kijevljanima, slavio „slavnu pobjedu“, trseći janjetinu, i cijedeći bukaru. Ne bih tada mogao znati ni to da je onaj velikog brka Simo Dubajić , a onaj manjega brka Durbaba. Da se i Simo nije vratio i o njemu bih čitao knjige. Kako se vratio, čitam njegovu knjigu. Jedino sam dobro poznavao njihove domaćine, drug Mate i drug Ive nisu mi bili poznati kao „brkaši“. Napast me nagoni da budem kao oni, i da rečem: nije mi žao što se Žunić nije vratio, i jako mi je žao što se Durbaba vratio. A što ako se moj ljubopitnik s Pantovčaka sablazni? Što ako me tada preda nekomu tko se zove Pećnik, a on me umjesto Jaroslavu pošalje Brncu? A bilo bi tragično tog trena ne znati je li Brnac češkog ili slovačkog roda. Tako mi Masaryka, nije ovo tako lako. Brnac najprije puca, a onda pita tko to tamo puca iz „govora“ mržnje. Jer, znano je da Brnci ubijaju „govorom“ ljubavi.

Jošo Durbaba poznat je po „djelu“ što ga je njegova skojevska grupa izvela dvanaestog travnja 1941. u selu Siveriću. Bilo je to dva dana iza Kvaternikovog proglasa Nezavisne Države Hrvatske, bila je Velika Subota, Pavelić i ustaše još nisu ni u Zagreb došli, a Jošini krvnici ubiše prve „ustaše“: curicu od sedam godina, curu od dvadeset i šest, i ženu od četrdeset i četiri godine. Da nema svjedoka Sime Dubajića ovo bi se „djelo“ pripisalo samo četnicima, a komunisti bi oslali „lišo“. Simo piše kako je on predvodio napad na Rupe i Dubravice, a Durbaba na Drniš i Siverić, on kao skojevac, a Durbaba kao komunist. Ni ovo mi nije baš posve važno: Durbaba je bio živi živcati nećak popa Đujića, pa nije važno je li četnik ili komunist, a ni to je li i četnik, i komunist. Jošo Durbaba bio je idol Boška Žunića. Je li i Boško bio u družini „siverićkih junaka“? Kad su ustaše došle u Knin, i kad su počele tragati za počiniteljima siverićkog zločinstva, priča se kako su i bili uhitili Boška Žunića. On im je, po priči, pobjegao. Kud će suza već na oko: otišao je u Kistanje svome drugom idolu, Iliji Grubiću zvanome Nježni, i svome božanstvu Simi Dubajiću. Najprije za mesara, a onda za dželata, a da je na vrijeme došao do Mandića, zasigurno bi ga uvrstili u sudce. Tako mi literature Igora Mandića, iz Đevrsaka se ovako uspinje među intelektualce. Kod Sime je Boško susreo dvojicu „svojih“, što su ih ustaše uhitile, a onda strijeljale, i bacile u „Mratovsku jamu“. Da bi to mogli ispričati i Dubajiću, a i Žuniću, oni su iz jame duboke dvjesto metara, po strijeljanju lijepo izišli, pa tako ostali za svjedoka. Tako je put Boška Žunića iz Kistanja, preko Kijeva, pored Bugojna, došao do Sutjeske. Za njim je uvijek bio Jošo Durbaba.

Jošo Durbaba poznat je i po tomu što je na „Malome buku“ u Topolju osmoga listopada 1941. ubio sedam hrvatskih mladića, među njima dvojicu Kijevljana. Jošo Durba bio je prvi tenor toga zločinstva, a pomagao mu je četnik Bariton. Jošin, a i Baritonov prvi ozbiljni komunistički zadatak bilo je u „čast Lenjinovog oktobra“ zauzeti Kijevo, i tako doprinijeti „pobjedi crvene revolucije“. Durbaba je napao kijevske „seoske straže“ u noći šestoga studenog 1942., a golobradi mladići povukli su se, ostavljajući Glavicu sv. Mihovila Bošku Žuniću i njegovu Brncu. Nezaštićeno Kijevo tako je palo u komunističke ruke. Tih dana u Kijevo je preselio zloglasni Peko Dapčević i njegova „ druga proleterska divizija“. Ništa neobično da su Kijevom šetali likovi poput Ive Lole Ribara, Jakova Blaževića, Mitra Bakića ili divljeg Vicka Krstulovića. Na pitanje gdje je iz Kijeva nestalo trideset i pet tisuća predratnih ovaca, nije teško odgovoriti. Dapčević je naredio da u Kijevu ne smije ostati ni pile, a kamo li čovjek. Ova je družina za neko doba pored Bugojna kretala za Sutjesku. Na pitanje je li mi žao ovih „putnika“ ponovit ću: teško je to pitanje, i nije bez teške napasti.

Ako me budu pitali je li mi žao Baćovićevih četnika, a i oni su kroz Kijevo otišli na Neretvu, na početku i putem koljući sve hrvatsko, a na koncu koljući se sa sebi jednakima, većina ih je tamo i ostala, ponovno ću to proglasiti pitanjem težim od filozofije. Kako su im u tom krvničkom poslu pomagali „Talijani“, vozeći ih svojim prometalima, njih i njihov plijen, otet od hrvatskih poklanih nesretnika, da me tko upita je li mi žao, uz ovakve srbočetnike i Talijana, ponovno će to biti teško pitanje. Jednim takvim kamionom, ti veliki „katolici“, odnijeli su iz kijevske crkve oltarnu dragocjenu sliku slikara Celestina Medovića, i otad joj se izgubio svaki trag. Ona sada visi negdje u Italiji. Ne zna se ni gdje je, a ni čija je. Svaki put kad se prisjetim „Svete Kate“ s Medovićeve vrijedne slike pomislim zlobnu misao: prisjelo onomu tko pred njom stoji, još više onomu tko u nju gleda, jer malo je moguće da se lupeži mole, više je moguće da u ukradenu dragocjenost lupeži gledaju.

Baćevićevi četnici 25. siječnja 1943. upali su u Kijevo i naumili poklati „sve do pileta“. Od djeteta do starca, Kijevljane su stjerali u ograde i torove, strašeći djecu, silujući žene, i koljući starije. Tog dana zaklali su dvadeset i četiri Kijevljana. Račune su im pomrsile druge prilike, te su svoje zlodjelo odložili do druge prilike. Po odlasku u Kijevu nije bilo ništa osim zle kobi, i uzaludnih jauka. I oni su došli „osloboditi“ Kijevo. Stoku sitnog i krupnog zuba otjerali su u susjednu, četničku Polaču, a glad i neizvjesnost ostali su jedina kijevska stvarnost. U to je doba od gladi umrlo puno Kijevljana, među njima i gluhonijema cura, sestra moga djeda. Četnici su među Kijevljanima pronašli i goniče zarobljene stoke „sitnog i krupnog zuba“, među njima i Miju Čavku, četrdesetosmogodišnjeg seljaka, i oca četvero djece. Kad im je dotjerao stoku do Polače, kao i ostale Kijevljane, tu su ga zatukli. Ubile su ga kamenjem polačke četnikuše, i pored takozvane „Cotinkine oštarije“ ostavile mrtvoga u kršu. Doznajući gdje leži, baba Bojka i baba Manda, razumije se, obadvije Čavka, na odsječenoj su ga grani dovukle do kuće i groblja, ne imajući ni kakvoga drugog sredstva, sretne da i njih nisu zatukle polačke četnikuše. Na mjestu gdje je zatučen Mijo Čavka danas stoji „spomenik mrtvim partizanima“. To su partizani Ivana Milanovića i njegove devete dalmatinske, a i partizani dvadesete divizije Boška Šiljegovića. To su oni isti partizani što su u srpnju 1944. pobili kijevske nesretnice, popalili sve kijevske kuće, srušili crkvu i njezine zvonike, a u selu ostavili smrt i groznu pustoš. Vraćali su se krajem siječnja 1945.iz svojih razbojničkih pohoda. Umrli su u groznoj studeni: oni i konji. Umrli su točno na mjestu odakle se s „Napoleonove ceste“ na Krčiću prvi put vide porušena crkva sv. Mihovila i njeni ponosni zvonici. Je li mi ih žao? Jao, koje teško pitanje.

Doći će spomen i ovoga događaja, a ovomu srpnju četrdeset i četvrte prethodi krvavi srpanj četrdeset i treće. Je li ti „žao“ jednih i drugih? U doba kad su mnogi „jadni mladići“ Peke Dapčevića i Joše Durbabe, od Kijeva, pored Bugojna već počeli ginuti na Sutjesci, Kijevo nije imalo svoga mira. Da ponovim:ponovno su od preostalih kijevskih žitelja pokušavali napraviti kakvu, takvu, „seosku zaštitu. Štikovski četnici tako su početkom srpnja 1943. napali Vrličku krajinu, a Kijevljani su im se suprotstavili. U ovo doba počinje tragična priča, duboko tužna priča, obitelji moje matere. Jer, materina oca, tek pristiglog s rada iz Njemačke, poslali su na prvu crtu obrane. Pronio se glas da ispod Dinare prodiru zloglasni lički partizani pa je to bio novi poziv na novo bježanje. Tako je obitelj moje matere: baba, mater i sasvim mala tetka, a s njima materina strina, tri curice i dječak u naramku, vodeći konja i na njemu sav svoj žitak, krenule prema Sinju. Tog trena nisu ni bile same: sve je Kijevo bježalo. Lički komunisti, pod vodstvom Baste, napale su Kijevo i na dan Sv. Ane, 26. srpnja 1943. ovladale Kijevom. Branitelji Kijeva, vidjevši nesrazmjer snaga, noću su se povukli prema Vrlici pa na Glavici sv. Mihovila komunisti nisu našli ni koga, osim dvojice mrtvih kijevskih momčića. Borili su se protiv dvadeset i dva branitelja smještenih u Staroj školi. Vidjevši da nema izlaza, dvadesetak se kijevskih branitelja predalo. Druga ih je lička prihvatila kao ratne zarobljenike, vezala žicom, odvela u Dinaru i tamo strijeljala. Do danas im se traga za grobištem, a budući da im za grobištem tragaju pukovnici zloglasnog KOS-a , a gdje će grobište tražiti određuju sudski dosezi komunjarskog „duha“, ne nadam se da će ovo grobište ikada naći.

Je li mi žao „mladosti“ što je ginula na Sutjesci dok je Kijevo „oslobađala“ ista ovakva „mladost“? Ovo bih najradije preskočio, duša me boli, a ne mogu samo tako odustati. Pa da je pitanje još bolnije, moram u njega duboko prodrijeti.

Ovo teško pitanje usko je vezano i uz najbliže članove moje obitelji. Ne samo Kijeva, moje obitelji. Ovo teško pitanje upravo dolazi u nevjerojatno teškom vremenu. Razmišljam o ploči na kojoj piše: zapalilo u kući pet Kijevskih žena, zapalilo na Kijevki naprćeno sijeno, pa izgorjelo sijeno i žena. Ne mogu se sakriti od misli, ne mogu uteći od ovoga gorkog trena. Djed u strjepnji od četnika, a ostatak mu obitelji u bijegu pred drugom ličkom, on na Vrličkoj tvrđavi, a njegove sirotice na prašnjavoj cesti prema Sinju. Bolje bi bilo da ovo što slijedi nikada i nisam saznao.

Bože, nevolje: četnici s juga, a komunisti sa sjevera. Još jedan bijeg u neizvjesno, još jedan Kijevski zbjeg. Jedan od zbjegova u nizu kijevske nevolje. Ovoga puta i te kako moj. Kad se netko zove Basta onda je Kijevljanima bilo svejedno je li on četnik s petokrakom na glavi, ili je partizan s kokardom na šubari. Jednako zlo: znali su Kijevljani. Početkom srpnja 1943. ovaj se lički razbojnik primicao Kijevu. Njegova se postrojba zvala „druga lička“. Je li ovaj Basta korijen onomu drugom bleiburškome Basti, ili su samo prezimenjaci iz istog ličkog sela, također zvanih Baste, nije toliko važno. U jednome su isti: u razbojništvu. Po tko zna koji put, nepozvani u selo koje ni po čemu nije trebalo „oslobađati“, preostali Kijevljani stali su na branik svoga doma. Kakve ustaše, koliko je znano iz Kijeva su u prave ustaše otišla trojica Kijevljana. Tako su te golobrade momčiće i postarije glavare zvali komunisti: bile su to seoske straže ustrojene po Mačekovim uputama. Po priči, druga lička nije slučajno došla baš u Kijevo. Kijevljana je puno u hrvatskim postrojbama branilo Udbinu, a baš su Bastini četnici ili komunisti, svejedno je, na Udbini, u sukobu s Kijevljanima, slomili svoje velikosrpske zube. Bastama su svi Kijevljani bili „ustaše“. Stoga su iz osvete i krenuli za Kijevo. Golobradi momčići ili starci na izmaku: sve ustaše.

Trebalo je bježati pred silom Bastinih osvetnika. Tako su bježale i dvije jetrve: moja baba i strina moje matere. Baba je nosila u naramku mlađu sestru moje matere, a mater je morala hodati sama. Njezina strina nosila je malenog dječačića, a za njom su hodale tri njezine malene kćeri. Vodile su i starog konja, a na njegovu je samaru bila sva njihova imovina. Bježale su prema Sinju, cestom ispod Grabića, cestom što ju je naknadno progutalo Peručko jezero. Tada su na scenu stupili razbojnici. Ciljali su žrtve: konja, da se dočepaju „biljaca“, i dječaka, da duboko zaboli. Konj se srušio, a dječak smrtno zavrištao u materinim rukama. Tada su došli i razbojnici. Rastovarili su konja na umoru i odnijeli sve što su našli. Ostavili su prestrašene nesretnice, zaprepaštene jetrve i svu ostalu žensku dječicu. Ostavili su i mrtvoga dječačića materi u rukama, da uzaludno nariče, čim oni „po svome djelu“ odu tamo odakle su došli. Dvije jetrve tada su se zaputile u vrlički zaselak Grabiće,ostavljajući konja na umoru njegovoj sudbini, tamo pokopavajući mrtvog dječačića. Oplakale su dječaka, a onda, prisiljene glađu, morale na put za sinjsku Tripalovu štalu. Tamo su ih čekali drugi Kijevljani. Dvije jetrve, čim su došle u Tripalovu štalu odmah su osjetile kako najbliži njihovi ljudi od njih „bježe“. Što je, nismo okužene? Kijevljani su im se uklanjali s puta da im nitko od njih prvi ne javi: na vrličkoj Gradini štikovski četnici ubili oca moje matere, moga djeda. Tako je u tom strašnom srpanjskom danu zlo s pročelja, jednako zlu sa začelja, ubilo strica i sinovca.

Trebalo je biti posebno nesretan da se doživi sudbina moga djeda, materina oca. Po „kvoti“ zla što ju je Pavelić morao odraditi za „njemačku svjetsku silu“, moj djed prispio je u „radnički danak“. Umjesto na otvorena bojišta, poslan je u Njemačku kao radnik. Tako je već od četrdeset i druge morao sjediti na muenhenskom „Banovu“ i uglađenim Nijemcima čistiti zaprljane cipele. Dopustili su mu nekoliko dana odmora. Tako je posljednjih nekoliko dana proveo s obitelji. Kad je obijesni Basta i njegova druga lička navalila na selo, morao je prekinuti „odmor“. Mačekove seoske straže obukle su ga u domobransku odoru, i postavile da od četnika i komunista brani ulaz u Vrliku. To je bio njegov posljednji dan. Jedna jedina sretna okolnost obitelji moje matere bila je u ovomu: po smrti su ga pokopali u grobnicu i zapisali godinu njegove smrti. To je jedino što je od njega ostalo. To je jedina „sreća“ materine strane moje obitelji. Očeva strana nije imala ni te „sreće“. Jedanaest muškaraca očeve strane, a najstariji od njih, moj djed, četrdesetšestogodišnjak, do danas su nepoznata grobišta. Pa kad mene pitaju je li mi žao „mladosti što je pored Bugojna putovala za Sutjesku“: zar ne moram svim silama svladavati bijes? Tko na sve ovo može biti miran?

Dugo je trebalo da se Kijevo operta od Bastinih „osloboditelja“ i da ponovno „seoske straže“ bdiju nad stradalim selom. Život se već mjerio bescjenjem, pa je i mladost prestala bježati od opasnosti. Samo se tako mogla razumjeti nevjerojatna hrabrost i neustrašivost kijevske „golobrade“ mladosti, spremne braniti se do posljednje mogućnosti. Tako se jedino može razumjeti to da četrdesetak takvih mladića mjesec dana uspije odoljeti tisućama komunista. To se dogodilo godinu dana iza Baste i druge ličke. To se dogodilo devetoj dalmatinskoj brigadi ,dvadesete divizije, osmoga korpusa: u srpnju 1944., u isto vrijeme, i na istom mjestu.

Kako su komuniste Peke Dapčevića, Mitra Bakića i Koče Popovića morile brige poput spašavanja preostalih titovaca iz obruča „Sutjeske, vode hladne“, a Ivu Lolu Ribara zadani sporazum s hitlerovcima u splitskome uredu fašističkog razbojnika, generala Roate, čiji se zapis čudi grljenju komunističkog doglavnika Ribara i četničkog vojvode, pred javnošću zakletih neprijatelja, tako su Kijevljani pred srpanj 1944. ponovno „seoskim stražama“ zaštitili Kijevo.

Početkom srpnja 1944. godine ponovno su komunističke snage morale „osloboditi“ Kijevo. Zadatak „oslobođenja iza prvog srpnja rečene godine, imale su izvesti postrojbe devete brigade komesara Ivana Milanovića, tada u sastavu osmoga korpusa i dvadesete divizije Boška Šiljegovića. U punoj svojoj snazi obrušile su se na Kijevo i njegove „golobrade branitelje“. Ponovno kijevski zbjeg i gotovo mjesečni obračun. Ogromna komunistička sila mjesec je dana na Kijevu lomila zube, a nerazumni postupci komunističkih zapovjednika nizali žrtvu za žrtvom. Čini se, iz komunističkih zapisa, kako je u toj bitci palo više od četrdeset komunista. Ova bitka i kijevske žrtve na dan kad su komunisti ovladali Kijevom i jest razlog ovoga zapisa. Zapis o „junaštvu“ komesara devete brigade Ivana Milanovića, i zapovjednika dvadesete divizije Boška Šiljegovića: šest žena strijeljanih na gnojnici, četiri žene zapaljene u kući, i peta izgorjela pod bremenom sijena na leđima, ostale ne izbrojene žrtve po zapaljenim kućama, jer ni jedna kuća nije ostala čitava. Uz to srušeni crkva i njezina oba zvonika.

Kad mi dođe pitanje o sažalnici nad „jadnim mladićima“ pored Bugojna za Sutjesku, pomislim na „krvoločnu, divlju bagru“ Ivana Milanovića i Boška Šiljegovića, kako je upravo te partizane nazvao engleski major, pretvoren u kapetana, i časni Kolega, kad me natjera pomisliti kako se trebalo braniti od svih onih što dolaze iz šuma: dinarskih, ili svilajskih, svejedno. Gledam na imena poginulih partizana, pa me napast natjera pomisliti na njihove matere, samilost i milosrđe,a i na to, jesu li ginuli na Kijevu milom ili silom. Ima još uvijek nepotvrđena priča: Boško Šiljegović i slao je ove momke na ovakve napade baš da poginu. Puka zagoranska sirotinja je na popisu.

Što misliti o obitelji Veselica, to je dodatna napast moga zapisa? Među poginulim komunistima ime je oca Marka Veselice. Komunistički zapisi izbrisali su ga za osvetu njegovu sinu Marku. Veselica je iz komunističke „kvote“ Vice Buljana poslan u postrojbe na tvrdo Kijevo. Tu je skončao. Kako nije uspio komunistički preodgoj, i naredba da konjem ulaziš u katoličke svetinje, a sin komunističkog oca postao revno dijete „katoličanstva“, na koncu i hrvatskog mučeništva, potpuno suprotnog komunističkim šiljegovićevskim i milanovićevskim namjerama. Da ponize sina „izdajnika“ žrtvovali su žrtvu sinova „oca“. Nijekanje njegove smrti bila je kazna „razmetnome“ sinu Marku. A meni ovo pitanje postaje teška metafizika: što misliti i kako odgovoriti na pitanje koga mi je žao, a koga mi nije žao, kad to u dubini duše para ogromnom metafizičkom bezdušnošću. Nije lako: tvrdio je duvanjski „bekrija“ kad je ženi opravdavao smrt kćeri, što ju je upravo ubio. Nije ni meni lako.

Kao što sam već to spomenuo, Kijevski su se branitelji oporavili od krvavog Baste i druge ličke, ponovno su seoske straže golobradih mladića ovladale obranom Kijeva. Komunistički napadači spominju stotine ustaša, naoružanih do zuba, a stvarnost nabraja tek malo više od četrdeset branitelja. Komunistički napad postrojbe osmoga korpusa počeli su prvih dana srpnja, a trajali sve do kraja mjeseca. Obrana je pala na svetkovinu Sv. Ane, na 26. srpnja 1944.

Kad su konačno nadjačali „seosku kijevsku stražu“ i nisu u selu našli ni kakve „ustaše“, morajući se nad kime iskaliti, na gnojištu su strijeljali šest žena, zapalili su kuću i u njoj spalili četiri žene, a za petom u bijegu pucali svim „brncima“, pred sirotinjskom kućom naišli su na ženu uprćenu bremenom sijena, zapalili sijeno na ženi, pa izgorjelo sijeno i žena. Za tom velikom i „slavnom“ partizanijom ostalo je mnoštvo mrtvih starica, porušena crkva i popaljene sve do jedne seoske kuće. Što misliti o „mladosti“ koja pored Bugojna pješači za Sutjesku? Što misliti? Bogovi s Pantovčaka znaju gdje su nastradali „momčići“. Poslat će na njihovo grobište svoje crvene „karanfile“. Žalit će mladost sa Sutjeske. Ne će se sjetiti zapaljenih žena, ni kijevskih zapaljenih kuća. Ne znaju da su baš ti „momčići“ za Sutjesku krenuli preko Kijeva, i da su prije Sutjeske baš u Kijevu ostavili djelo svoje proklete duše. Bogovi s Pantovčaka ne smiju pitati imena ubojica.

Izaslanstvo Pantovčaka ponovno će pored Bugojna prolaziti na Sutjesku, vičući „jadnoj mladosti“ tamo izginuloj: Slava vam, drugovi! Nemir progoni upravo takvo izaslanstvo. Znajući dobro gdje ću biti istoga dana kad oni kreću za Sutjesku, prazno Jadovno, i krvavi Srb: ta „Veliki brat“ dobro je upućen u događajnice, došli su me pitati: što mislim o „jadnim dalmatinskim momcima“, što su pored Bugojna u svibnju četrdeset i treće, išli izginuti na Sutjesku? Oni znaju da su ti „jadni momci“ na putu za Sutjesku, u Kijevu napravili strašna zločinstva, a isti ti „momci“, što su preživjeli pakao Sutjeske, u istome Kijevu napravili još strašnija zločinstva. Izaslanstva, čija god da su, kad su ovakva, pravdaju ta zločinstva, nemir je u njima, i nikada im neće prestati. Da pitam ovakva izaslanstva: što misle o ljudima sposobnim šest žena strijeljati na gnojnici, i na srpanjskom ih suncu tri dana držati nepokopane, bi li imali hrabrosti reći da su to obični razbojnici? Da pitam što misle o ljudima koji su sposobni zapaliti breme sijena na ženi, da izgori, ili zapaliti pet žena skrivenih u sirotinjskoj seoskoj kući, kakav bih odgovor dobio? Nikada ne bih čuo razgovijetno ni glasno: to su razbojnici. Nemam potrebe to ni pitati vrstu takvih Izaslanstava. Zato će oni, skupo plaćeni, vikati na Sutjesci „Slavu drugovima“, na Jadovnu kukati nad jamom u kojoj nema ni jedne žrtve, a u Srbu slaviti „Otrićkog fašistu“ Đoku Jovanića, a i Gojka Polovinu, polovinu nad jamom u koju je strovalio drvarsku mladost, a polovinu nad jamom u koju je strovalio Marka Oreškovića. Možda samo za to da se ne dozna kako su partizani i četnici ista „divlja i krvoločna bagra“, kako ih je nazvao engleski major, pretočen u kapetana. Sva ova Izaslanstva mogu kamo hoće, samo ni pod kojim uvjetom ne će k meni. Na svetkovinu sv. Ane, nevažno koja je to obljetnica događaja, izmolit ću „Pokoj vječni“ nad mrtvim Kijevljankama, na mjestu gdje ih je ubila ili zapalila zločinačka ruka „putnika“ za Sutjesku. Nije mi važno hoće li tu „jadnu mladost“ što pored Bugojna putuje za Sutjesku, netko nazvati pravim imenom. Možda je dovoljno da to sam rečem. Jedna upaljena svjetiljka, iako izgledala malena, suprotsatavi se sili mraka čitavog svemoćnog svemira. Pa i Pantovčaka, danas više nego Olimpa.

Je li mi žao „mladosti“? Je li mi žao onih što me to pitaju, vidjevši kako je završio put te „mladosti“ ni u primisli svojoj ne želeći pitati odakle je „mladost“ pošla, i kud je sve prošla, dok je pored Bugojna stigla do Sutjeske. Da su to htjeli znati Grci Sokratova doba, oni ne bi postali bezbožni Grkaći, nego bi ostali pametni Grci. Da su to htjeli znati na Pantovčaku, ne bi se k meni ni spuštali, već bi ih istina oslobodila. Kako to nisu sposobni napraviti, moram još jednom ponoviti: na Pantovčaku ima svega, samo na Pantovčaku nema ljudi. Baš namjerno ne ću pitati gdje su, i kakve sve uloge igraju potomci „slavnih“ palitelja kijevskih nesretnica?

Je li mi žao „mladosti“? Pored svega rečenog ovo će ostati neodgovoreno. Teže je ovo od ruganja „Velikom bratu“ i od svih napasti što ih u ispovijedima priznaju „klerotalibani“, kako mene zovu. Jer ne mogu me zvati „klerofašistom“ kad su fašisti krvni rođaci svih naših komunista, partizana, nacista i antifašista. Komu svi ovi trebaju neka ih vodi kući. Meni da se nisu primakli pragu. Razbojnici, obični razbojnici. Je li mi žao razbojnika? Teško pitanje, bez odgovora. Teško, teško pitanje. Bože, usliši moju molitvu, ne dopusti da me povedu nesmotreni koraci.

ANTE ČAVKA

 NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne I i Kolumne II!

Potkategorije

Brojač posjeta

0352635
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
39
41
39
312001
1907
2718
352635

Vaša IP adresa je: 100.24.125.162
Server Time: 2020-10-26 05:51:45