Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Login Form

Kolumne I

OVO VI ODUVIJEK ZNATE, ALI JOŠ JEDNOM DA ZNATE

           U Hrvatskoj bio Saša: vidjeh, Srbi, sto ustaša! Nije stvarnost, dragi Saša. Čini ti se, nešto šušnu. Krivo ti je rekla pjesma. Ustaše su davno mrtve. Lagali ti sve do neba. Istinu ti nisu rekli. Ima puno Rodoljuba. Možda ti je baš to muka. Tebi i svem tvome soju. Ima puno rodoljuba. I ne misle nikud ići. Na braniku rodnog Doma. Budni na zov Domovine. Možda bi i pozaspali da ih vječno ne progone. I ja sam ti među njima. Pa da nisu takve priče, možda bih i bio drugi. Sad sam samo brižljiv Hrvat, ne pričajte krive priče. Samo ste mi dali prkos. Pitat ću vas, stoga svašta. I poslati odakle ste. Rodoljublje ne posrće. Slomiti ga nitko ne će. Ni Hrvatska ne posrće. Slomiti je nitko ne će. Ovo vi oduvijek znate. Ali, još jednom da znate. Ako me pokudite jer sam krupan hrvatski nacionalist, niste me bolje mogli ni počastiti. Ovo vi oduvijek znate, ali još jednom, da znate!

Nezavisna hrvatska Država vjekovna je težnja Hrvatskog naroda. Ako je, spletom okolnosti, hrvatska kraljevska kruna skinuta s kralja hrvatske krvi, hrvatsku državnost nitko nije uspio skinuti iz hrvatske duše. Vječna težnja za vlastitom slobodom i neovisnošću bila je bukara iz koje su hrvatski rodoljubi svih naših povijesnih vremena pili hrvatsku neovisnost, i opstali kao jedan od najstarijih naroda. Ako su plitki i sebični spletkari europske povijesti zagubili hrvatsku krunu, ili ako su je, vještinom zlatarskog umijeća pokušali pretopiti u ugarske, talijanske ili austrijske krune, ne moleći pri tom Krunicu za pravdu. Moleći Krunicu za pravdu i slobodu, Hrvati nikada i ni komu nisu dopustili da im oduzme državnost, samosvjesnost i rodoljublje, ali je istovremeno nisu ni komu pokušali oduzeti. Svoji na svome: tuđe poštujući, a svojim se dičeći, tuđe ne trebajući, ali svoje krvlju braneći, Hrvati su među rijetkim narodima koji nisu prešli tuđu granicu, nisu porobljivači tuđih zemalja, zavičaja ni domova. Ovo je hrvatsko nasljeđe, do danas. Ovo je hrvatsko rodoljublje i hrvatski nacionalizam. Pa kad sam hrvatski nacionalist, na to sam ponosan, i dok me bude tuđe ću poštivati, ali ću se znati svojim hvaliti. Hvalit ću se Domom i Domovinom, prošlošću i vjerom, spreman u svako doba biti odlučan branik svetog hrvatstva: slobodan i miran u mirnoj i slobodnoj Hrvatskoj Državi. Ne pišem ovo slučajno. Ima mnogih što su spremili peći za taljenje. Ovdje sam krivac velikoga grijeha: ne dam se rastopiti u leguru. Veliki ispovjednici upiru u moj teški grijeh: Evo nacionaliste, evo rušitelja novog svijeta, evo nekoga čiju bi gubicu trebalo začepiti, jer radi ovakvih ne će nam uspjeti svjetska legura. I ne će. Dok sam živ, zdrav i pametan: ostat ću hrvatski nacionalist, rodoljub, ljubitelj hrvatske časne prošlosti i sluga braniku domovine. Zvat će me grješnikom: pa što za to? Neka zovu.

Ma koliko hrvatska povijesna muka bila teška i krvava, Hrvati se ni komu i ni kada nisu pokorili. Mogli su nam uzeti krunu, mogli su nas takozvanom svjetskom moćnošću razbiti na „ostatke ostataka“, ali nisu nam pored sve svoje sile mogli uzeti dušu, a u duši vjeru, domoljublje i svijest neovisnosti. Tako nekada: Hrvat i neovisnost vječni su prijatelji. Tako i danas: Hrvat, sloboda, Dom i Domovina uvijek idu zajedno. Tko ovo zaboravi, kao što su to tijekom povijesti zaboravljali svjetski silnici, glavati od kruna i mitri, uvijek će imati problema s Hrvatima. Koliko god vješto pokupuju hrvatske izdajice, ma koliko škuda potroše na hrvatske Jude, uvijek preostane hrvatskih nepotkupljivaca, junaka, odvažnika i vjernika, pa sav trud sile ode u nepovrat. Uzaludan trud igre: Hrvatska i Hrvati postoje i stoje, nikada se ni komu nisu pokorili, a sve je izgledno da se nikada i ni komu i ne će pokoriti. Hrvatska neovisnost junačko je srce i spoznaja vrijednosti slobode. To se ne daje, to se ne prodaje. To je nezavisna državnost Hrvata, to je naše ime, vjera i znamen. Tko ovo ne zna, ništa ne zna, i tko se pokuša u ovo dirnuti izaziva dušu vječnih junaka. Začudit će se, jer Hrvati su naviknuti na zla, Hrvati su spremni zlu se i suprotstaviti. Kao nekad: zaustavljajući silu tursku, ali i svaku drugu, turskoj istovjetnu, onu venecijansku, mađarsku, njemačku, ponekad podmukliju i licemjerniju od turske, jer turska sila išla je mačem na mač, a sve druge mačem i podvalom, sebičnošću i nevjerom. Sada: ne nasjedajući na slatkorječivost novih svjetskih „osloboditelja“, a samo se vrijeme promijenilo, ali nisu se promijenili neprijatelji, znat ćemo se suprotstaviti austrijskoj, njemačkoj, talijanskoj, engleskoj ili srpskoj zloći. Oni su svi od reda sila u glavama naših izdajnika. Nisu sila u duši hrvatskih rodoljuba. Tu će se slomiti kao što su se slomili na svakoj dosadašnjoj podvali. Rodoljublje je čudo Božje: kao nevidljiva klica zametena u vidljivo brašno, uvijek rodi kad joj se nitko ne nada, niti joj daje kakvu veću životnu priliku. Uzalud vam trud „igrači“: ovo vam je za Dom i Domovinu oduvijek i uvijek spremna Hrvatska. Ovo vi oduvijek znate, ali još jednom, da znate.

            Povijest se ponavlja, pa se ponavlja i hrvatska povijest. Pa kad se ponavlja hrvatska povijest, onda se u naše doba, točno kao i tijekom naše prošlosti, ponavljaju i sva naša povijesna pitanja. Prvo i osnovno povijesno pitanje glasi: tko su nama povijesni prijatelji, i komu trebamo reći svoje „hvala“za „dobro“ što su nam ga učinili? Mađarima? Talijanima? Austrijancima? Nijemcima? Englezima? Francuzima? Rusima? Hunima? Vandalima? Langobardima? Avarima? Mongolima? Ne, hvala. Nisu oni nama prijatelji. Mi smo svoju povijest potrošili krvareći na granici „kršćanstva“, a oni su nam se pet stotina godina samo rugali. Na hrvatsko pitanje tko su nam povijesni prijatelji, odgovor je jasan: nemamo prijatelja, niti nam je tko želio pomoći. Mi smo svoju povijest junački obranili, krvave su žrtve pale, ali je naša Domovina samo zbog nas samih slobodna. Odmah moram biti oprezan kad kažem da je slobodna. Sloboda u uzima naših porobljivača, duh je, a ne stvarna sloboda. U zatvoru svjetskih zlotvora, ranijih ili današnjih podjednako, Hrvat je slobodan samo u svojoj misli, još uvijek slobodu sanja, i pored svih lanaca naših vječitih neprijatelja, lancima se suprotstavlja, a pored đavolske taktike „olovnih nogu“ još uvijek neumorno trči slobodi, na duboko zaprepaštenje podlih svjetskih „sila“. U čemu smo mi Hrvati slobodni? Samo u misli. Sve se drugo može uništiti i zatvoriti, poniziti i ubiti. Hrvatska vječna misao o slobodi izmiče našim neprijateljima. Ne mogu je „locirati, uhititi, niti transferirati“, ne mogu je obuhvatiti. Ona izmiče i tu je Hrvatska vječna.

            Slobodan jedino u vlastitoj misli, u nevremenu zle stvarnosti, u teretu licemjerja na grbači svoga naroda, tek sam slobodan pitati. Pitam: što smo mi Hrvati takozvanoj slobodnoj Europi, a što je Europa Hrvatima? Koja je razlika između Lenjina i Clintona? Koja je razlika između Napoleona i Macrona? Koja je razlika između Hitlera i Merkel? Koja je razlika između prosječnoga kaločkog nadbiskupa, zvanog „desetina“, pariškog kardinala zvanog „voštana spodoba“, bečkog nadbiskupa, vatikanskog državnog tajnika ili ozbiljnog vikara Olovne austrijske episkopije? Nema Crnoga, pa će to objasniti Crni zvani Groš. To je za šalu. A zaozbiljno: Nestalo Schwartza, a vikar Schwartz - Schilling , sve zna, i sve zna razjasniti. Šiling je zamjena za Crnog, a Groš je zamjena za Šiling. Irinej je zamjena za Crni groš, a kuna odgovor Crnome, Grošu i Irineju. Zapetljavam, rasplićite. Nema razlike: na pitanje koja je razlika između magarca i milicajca, mrkom je pendrekašu odgovorio prestrašenik pred batinama. Ni kakva: on je to rekao zbunjen. Ni kakva: ja to govorim nezbunjen. Sve je ovo zajedno šaka jada. Samo mi je problem što ta šaka jada vječno mlati praznu slamu u mome i hrvatskom životu, vršajem zlobe, bez konja i gumna. Blago Narodu i Crkvi koja te ima: kao da čujem prijekor jednakih. Blago Narodu, a i Crkvi koja vas nema. Slobodan u vlastitoj duši, vidjevši što rade mome narodu, otporan sam nacionalist, i tako će biti. S molitvom na ustima i mislima: odlazi Sotono, odlazi od moga Naroda! A sam ću s tobom obračunati.

            Kao i svu proteklu povijest, današnjost nam kovitlaju oluje zla i zloga. Udaraju na dušu i slobodu. A nikada prije nisu shvatili, a dok god budu ovakvi, to nikada ne će shvatiti: hrvatska je sloboda neuhvatljiva u okvir svjetskih porobljivača. Uzaludno troše vrijeme i silu, danas kao i nekada, hrvatska sloboda je „ko sjenka“: ide kud želi, dolazi kad hoće, i nitko je nikada ne će zavezati. Konopi služe Judama za vratove, konopi „Kosjenke“ ne mogu zavezati. Pa da sam samo ja Kosjenka, ne bi nestalo hrvatske slobode. Radosno javljam radosnu vijest: Nas Hrvata ima dovoljno, i svatko je Kosjenka: nikada nas ne ćete dostići. I onda kad se pričini drugačije, od buke vaših zloća: vječna je Hrvatska, i vječni su Hrvati. Zaozbiljno ovo primite na znanje. Pored svete hrvatske slobode, prijatelj mi sve više postaje stari hrvatski dobri prkos. Baš sam znatiželjan tko će od nas prvi odustati? Ja sigurno ne ću.

            Hrvatska je kočnica turskog napredovanja u srce Europe i smetnja da se slobodne Europljanke obuku u „dimlije“ i zaogrnu „burkom“: marokanski kalif odlučio ju je kazniti. Da nije bilo Zrinskoga možda bi i uspio. Umjesto da uzme škude, Zrinski je Stambolu otpjevao budnicu: U boj, za Dom i Domovinu. I časno umro. Hrvati su najgnjusnije smeće napredne povijesti, treba ih zatući kao pse na smetlištu: govorio je veliki Dragec Marx svome Engelsu, kad je Jelačić pokazujući Mađarima put preko Drave, poremetio početne planove svjetske komunističke revolucije. To mu nikada nisu oprostili marksisti, kaločki nadbiskupi, a ni turopoljski mađaroni. Oslobodi nas, Bože, od pomora, rata, gladi i Hrvata: molila je polovica Europe, kad su kao plaćenici svjetske sile Trenkovi milicajci rješavali ratne čvorove. Hrvati su čudni ratnici: ne gube ratove. Ovakvi mi baš trebaju: govorio je svojim Marmontima francuski Napoleončić. Hrvati su nepredvidljiv narod: svjetske su sile govorile krvavom Aleksandru. Budi oprezan, prvom prilikom razrovat će Versailles, razrovat će ti Veliku Srbiju. Ustaše dolaze, a mi smo im u kazamatima čupali nokte. Mudri sad budimo. Kad nas napadnu Talijani, smijte se. Kad nas napadnu Nijemci, oni će tući samo s putova i iz daleka. Sklonimo se u šume i gotovo. Ako te napadne ustaša, bježi, jer taj će za tobom ići dok te ne nađe. Spas ti je samo u tomu ako prije toga pogine. Tako su ratnu taktiku izlagali komunistički četnici svojim sudrugovima četničkim komunistima. Hrvati su vječne ustaše grme Srbi, ne imajući sućuti ni prema pokojnome drugu Šuvaru. U strahu su velike oči, kad su i u Račanu, malom komunisti velikog ustaškog oca, rođenog kod logora, a ne u logoru, Srbi prozvali golemim ustašom. Hrvatska je jedina fašistička zemlja: viču u Rimu, Beču, Berlinu i Briksellessu. Ne kasne ni oni iz Londona i Pariza. Hrvatska je posljednje leglo fašizma: viče slobodna i čudna Europa. Zašto, po čemu? Jedan nogometaš viknuo „Za dom“, a stadion mu odgovorio „spremni“, jedan pjevač zaprijetio kako će koljače četničkog zdruga vlastitom rukom ščepati i u Srbiji. A u velikom Istočnome kraljevstvu jedna žena napisala „u“ na kapu, a druga šah igra početnim bijelim poljem na tabli. Svemu se ovomu čudi spomenik generalu Rommelu u Njemačkoj, a pustinjske lisice skrovište nalaze u zaleđu Mussolinijevih bisti, znanih po svoj „katoličkoj“ Italiji. Sve su to fašisti, znajući mnoge kape, šešire i mitre, rekao bi vješti redatelj Danijel Marušić. Na pitanje tko može ovo posvjedočiti: Evo Kukavca, on je sve vidio. U koga se Kukavac zaklinje? Pa u Irineja. A Irinej? Ah, gdje bi bio kraj? Može i na Beč, ako mu je malo, eno mu i Berlina. Sve ustaša do ustaše, sve fašist do fašiste, sve Romel do Romela, sve Benito do Benita. A ja stvarno ne vidim ni jednoga. Pa ljudi, jesam li normalan?: gledam i ne vidim, a sva Europa vidi, i iz daleka. Čudni mi svati pjevaju Hrvatskim dvorištem. Prešutjeti? Ma ne šutjeti. Idite bez traga! Idite! Vi ste pijani zločinački pothvat!

Nervoza naših neprijatelja sve je veća i nemirnija. Na pametno pitanje po čemu je hrvatska današnja Država slobodnija od one imenom Nezavisna Država Hrvatska, nastaje opća histerija, ali nema jasnog odgovora. Nezavisna Pavelićeva Država Hrvatska bila je „marioneta“ talijanskih fašista i njemačkih nacionalsocijalista. Ona nije bila, kažu, ni nezavisna, ni država, ni Hrvatska.

Hrvatsku nezavisnost, slobodu i državnost, kažu, uspio je ostvariti tek spretni Bravar. Tako kriče od jutra do večeri histerični antifašisti. Oni su do nedavno bili komunisti. Bravar je u gradnji „novoga svjetskog poretka“ u genocidnom komunističkom pokolju ubio desetinu Hrvatskog naroda. Uništio je hrvatsku državu i poručio nam da će Sava prije poteći uzbrdo, nego će Hrvati dobiti Državu. Nije to govorio Bravar. To je govorila Engleska, Francuska, Italija, Njemačka, Amerika. Što su to izvodili preko prirepaka poput Austrije i Srbije ne umanjuje njihovu ulogu. Pa koga danas prezirem? Pa koga da danas prezirem? Sve ove, i više.

Pretaljene u novo jugoslavenstvo, Hrvate su kao muhe tukli stari četnici u komunističkim odorama, jasno razoružane i u lancima. Je li to sloboda svjetskoga Bravara? Pedeset godina pendrek i metak nad svakom slobodarskom mišlju: je li to sloboda komunističkog „svjetskog poretka“? Zar takozvani „slobodni svijet“ nije znao da su Brozove ruke veoma krvave? Pa kad se s njim rukovala engleska kraljica, čime je oprala svoje zaprljane ruke? Kako su svoje ruke oprali i drugi? Ponajbolnije pitanje: kad se s Bravarom na najvišoj državničkoj razini rukovao papa Pavao Šesti, čime je papa oprao ruke? To se ne smije pitati, kriči do nebesa novovjeka histerija. Pa kad je svećenik Baković, vidjevši „vjeru“ vatikanskih diplomata na Adi Ciganliji u Beogradu, s potpitanjem o Brozu u Vatikanu, ustvrdio da takav „nadbiskup“ ne bi dosegao mjesto zvonara u njegovoj župi,kad bi se zvonari natječajem birali. Lončar je tješio nadbiskupa kako se ne treba brinuti: tako govore samo ekstremi.

Komunisti su se prepali svoga djela: naglo su postali antifašisti. Jao: pa antifašist je i Staljin, Čaušesku, Pol Pot, Honeker, Bader-Meinhoff, Leonardo Boff, Drago Pilsel, a i Čegevara. Ima ih još. O ovomu se mora šutjeti. U ovakvoj šutnji Hrvatska baštini slobodu od antifašizma. Po čemu je Hrvatska, zagrljena u silovanje svjetske komunističke diktature, bila drugačija od silovanja obijesnih i bezbožnih fašističkih i nacističkih ljevaka? Ni po čemu, ali to se ne smije reći. Zbog buke krvoločnih čopora: to se ne smije ni misliti. A smije. Tomu sam svjedok. Pa to bih pitao takozvanu hrvatsku vladu kad bi od toga bilo koristi. Kad to ne bi bila žvakaća guma bračkih preživača, i čudne ceste bračkih paukova. Zar je i na Hvaru bolje? Tako mi Robićeve bajne Opatije, ovakve se ne može naći ni u Samoboru. Najbolje mi je nikada više ne doći ni do Brača, a ni do Hvara. Najbolje mi je takve ništa i ne pitati.

Na tvrdnju da Plenkovićeva Republika Hrvatska nije slobodna, nije nezavisna, nije država i nije Hrvatska, nego je sitna „marioneta“ u rukama novovjekih fašista, histerija se diže do neba, ali nitko ne donosi dokaze da to nije tako. Tvrdnju da smo danas „marionete“ Briselu, Berlinu, Londonu, Rimu, Parizu ili Vashingtonu: nitko ne opovrgava. Pravdaju se kako je to napredak u novi i bolji svijet, a Hrvatska, poslušna učenica, tako sudjeluje u gradnji „novoga svjetskog poretka“. Koliko me misli služe, zar i Mussolinijev fašizam, a i Hitlerov nacionalsocijalizam nisu bili graditelji „novoga svjetskog poretka“, a od Nezavisne Pavelićeve Države Hrvatske zahtijevali da bude uzorna i poslušna „učenica“, pomažući gradnju novoga svjetskog poretka? Ne smije se pomisliti kako jedan „novi svjetski poredak“ nije niša drugo nego li diktatura nacionalfašizma i udruženi zločinački pothvat. Smije se pomisliti i govoriti o njemu sve najgore. Ne smije se pomisliti kako drugi „svjetski poredak“ nije ništa drugo nego li globalna komunistička diktatura i udruženi zločinački pothvat. Smije se misliti i smije se o njoj govoriti samo najbolje. Pa kako bi briselska pijandura mogla zaliti konjakom Marksovu obljetnicu i kako bi Soroš curskoga lika mogao mirno činiti što čini. Iako svi đavli ne znaju što Soroš čini, i svi đavli ne mogu otrijezniti briselske pijance.

Komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam izviru iz istoga vrela. To je projekt Hegelove „slobode“ i u ljudskoj misli ubijenog Boga. Oni su sada slobodni i nitko im ne zapovijeda. Kad se međusobno potuku, posljednji vuk ima jedino pravo. Drugi vukovi moraju umrijeti. Međusobno klanje njihova je odlika. Dobro ih je poznavao Krleža. To je njegov svijet. Prizivam stoga inače ne cijenjenog Krležu u pomoć: Ne idem u šumu jer mi je isto: ubio me Đido ili Dido. Ministar u histeričnoj misli „zloglasne diktature“ nije ubio Krležu, ali on mora ostati opaki razbojnik i ubojica. Nitko ne pita što je tom čovjeku bila Crna ruka, i što je značilo preživjeti željeznu šipku na vlastitoj glavi. Nitko ne smije drugačije misliti, a kamo li drugačije govoriti. Ministar u obnovljenoj versailovini, brozovske nježnosti i humanosti, točno isti kao i njegovi moskovski, londonski, pariški i vašingtonski nadahnitelji, ubio je Krležina spasitelja, a i ministra koji je imao sve mogućnosti ubiti Krležu, a ubio ga nije. Ministar koji nije ubojica, zločinac je. Ministar koji je ubio, svetac je. Pa da se ne raspitujem za istinu? Evo nam činjenice: Krleža je više vjerovao ustašama kao svojim neprijateljima, znajući da ustaše nisu nacisti ni fašisti, nego tek jadnici pod čizmom tuđeg zla, nego svojim komunistima i boljševicima, za koje je znao da su bešćutni razbojnici, i da će ga zaklati čim im dođe u ruke. Krleža je ostao u svijetu ubojica. Nije mu zamjeriti što se nije usudio braniti ministra, ali mu je zamjeriti što je dopustio da mu sudrugovi ubiju njegova vlastitog spasitelja.

            Pitanje još uvijek jednako pita: Hrvatski narod u raljama Versajskog diktata, u raljama fašizma i nacizma, u raljama komunizma, u raljama velikosrpskog terora i genocidnog zločinstva: u čemu je razlika? Hrvatski narod u raljama globalizma, okovan lancima soroševskih plaćenih kuja, u zagrljaju njemačke nježne Amazonke, u raljama svjetskih novčarskih bandita, engleske pravde i zakona, a u pameti američkih veleposlanika: u čemu je razlika? Sve je ovo ista razbojnička banda, sve je ovo pošast na imenu moga Naroda. Nema razlike, meni nema ni kakve razlike. Ni u prošlosti, ni u sadašnjosti.

            Bili smo „predziđe kršćanstva“. Za koga smo ginuli? Za kaločke nadbiskupe, za austrijske i njemačke kardinale, za Aleksandra šestog ili sve druge njemu jednake? Jesmo li se pet stotina godina tukli za njihov komod, njihove gozbe i pokatkad nerazumljivu raskošnost? Imamo li se ponekad razloga pokajati što smo svoje podle i zlobne neprijatelje držali svojim prijateljima? Nemaju Hrvati prijatelja. Sva ova okolina u kojoj pokušavamo preživjeti i opstati, okružuje nas kao čopor divljih vukova: dolaze uvijek nekoga ubiti, i dolaze uvijek nešto oteti. Hrvati nemaju prijatelja. Imaju nešto neprocjenjivo i vječno: imaju sami sebe! Turci mi nisu ništa, ali mi ni Nijemci nisu ništa. Voljan sam stati sa strane i gledati kako se Austrijanci pod Bečem tuku s Turcima,a glavni su im savjetnici Srbi. Pa ako Beč postane Več, a Berlin Verlin što to mene briga? Svaka ptica svome jatu leti. Kad Srbi viknu: neka se Beč ne beči, to je razumljivije nego kad po srpsku viknu: neka se Več ne veči. U mom ih jeziku nema ni jednih, ni drugih. Možda je Šubić pogriješio što se miješao. Ja se ne ću miješati. Ne ću ni pogriješiti. Pa ako bečki nadbiskup postane večki episkop, baš me briga. I klagenfurtski. A da ću biti predziđe „kršćanstva“, e ne ću ni to. Pa što o meni mislili.

Povijest se ponavlja i u sadašnjosti. Prvo i osnovno naše pitanje, sadašnje pitanje, u okolnostima u kojima smo, izloženi svakodnevlju onih istih povijesnih duhovnih i tjelesnih nasrtljivaca, ponovno, jasno i glasno pita: tko su, ovdje i sada, naši prijatelji? Talijani? Nijemci? Austrijanci? Rusi? Englezi? Francuzi? Amerikanci? Nisu to naši prijatelji. Po njima, posljednji rat u zlu velikosrpske agresije trag bi nam zameo, a čini se da je to i bio cilj svih novovjekih demokratskih pravednika. Kad nas nisu uspjeli zatrti, i kad smo poremetili sve njihove podle namjere braneći se sami, protiv njihove volje, i nasuprot svim njihovim zamkama, sada nas muče i iscrpljuju, taktikom „olovnih nogu“. Vežu nam noge svakakvim nametima, duhovnim i tjelesnim, sarkastično nam se rugajući kako je naša borba uzaludna, i da ćemo prije ili kasnije iznemoći i nestati. S njima su naši izdajnici svih vrsta i boja. Čini se da ih je mnogo. Nije. Oni su samo glasni, sve dok jednom ne progovori hrvatska mirna i strpljiva duša. Kad prijeđu nedozvoljene pragove, ne bih im bio ni u koži, a ni u duši. Prizemne svjetske sile ovo ponavljaju otkad smo ovdje, a nisu još naučili tko su i što su Hrvati. Hrvati se nikada nisu predali, i Hrvati se nikada ne će predati.

            Taktika „olovnih nogu“ najvidljivija je kroz teret krivnje što nam se nameće kroz „ustaštvo“. Četiri stotine „zakletih ustaša“, pobjeglih iz kazamata aleksandrovske velikosrpske satrapije, mučenih svim načinima, do počupanih noktiju na rukama i nogama, spremnih na osvetu: to je ustaška prošlost. Ustaško danas, ovdje i sada: svjetska je „sila“ od koje dršće Europa, i njena šira okolica. Nije šezdeset milijuna Talijana šezdeset milijuna fašista, a nije ni devedeset milijuna Nijemaca devedeset milijuna nacionalsocijalista. Hrvati su jedini europski fašisti i nacionalsocijalisti, nitko više. Nema to veze što je polovica Francuske bila Hitlerova, i što im je predsjednik bio Hitlerov „časnik“, oni nisu nacionalsocijalisti, to su Hrvati. Čini se kao da su hrvatske ustaše, njih četiri stotine, okupirale Italiju i četiri je godine tukle „šibama“. Čini se kako su hrvatske ustaše, njih četiri stotine, okupirale veliko njemačko carstvo, čak i Istočno, četiri godine provodeći ustašku diktaturu u porobljenoj njemačkoj državi. Te strašne ustaše naredile su „rasne zakone“ i Hitler je morao popustiti. Pavelić je bio grozan. Odlučio je napasti sve Židove. Zgrozio se i vlastitoj ženi, Židovki. Bez nekih naročitih svjedoka, u mraku, skinuo joj je svu odjeću, a onda je, kako Bosanci kažu „raščepušao“. Njemačka se nacija prepala do smrti. Da spasi Židove od „ustaškog terora“, Hitler je Židovima stavio „dodatak“ na rasne ustaške zakone. Brže, bolje stvorio je logore po cijeloj Europi i tamo štitio Židove od ustaša. Pavelić mu nije htio priznati „Reicha“ i nije dozvolio „njemačku vojsku“ sve dok nije pristao na „rasne zakone“. Jedino Srbija nije slušala Hitlera. Ona je prva, ispunjavajući Pavelićevu želju i volju, postala zemlja imenom „Judenfrei“. Čini se da opća ustaška opasnost u Europi još nije prestala. Dršće cijeli svijet od ustaša: dosta je napisati jedno slovo, zapjevati pjesmu, podignuti ruku, izreći pozdrav i već je „ratno stanje“. Englezi poludjeli, Nijemci na nogama, Talijani na nogama, Rusi na granicama, Europa u deliriju. Ne pitaju jesu li to zaista ustaše ili su to provokatori? Engleski, njemački, talijanski, ruski, briselski ili srpski provokatori? Jedino Kinezi šute i pitaju: što će nam četiri stotine ustaša, mrtvih sedamdeset godina: moglo je doći svih četiri milijuna Hrvata? Pa da čovjek razumije stvarnost? I da pored svega što se zbiva, zaista ne budem teški hrvatski nacionalist? Baš to. Bez pitanja što će tko o meni misliti.

„Rasni zakoni“ već sedamdeset godina teret su Hrvatskoga naroda. Hitler je naredio silom moći da to uvedu. Pavelić je pokušao „ublažiti“ stvarajući izuzeća. Sedamdeset godina Hrvate ne opravdava „dodatak“. Oni su krivci za „rasne zakone“. Hrvati nisu tvorci „rasnih zakona“, svejedno, sedamdeset godina plaćaju tuđu zlobu. Pavelić je pokušao spasiti čast Hrvatskog naroda od zločinačke odredbe „dodatkom „ kojim od rasnih zakona izuzima „ časne“ Židove, zaslužne za napredak i kulturu hrvatskog naroda. Ovo mu se nije uračunalo u pravednost. Nije on Rommel. Ovo se nije uračunalo u pravednost ni Hrvatskom narodu. Kriv je bez dodatka. Ispruženi prst još uvijek prijeti, i nitko ne smije propitkivati čiji prst prijeti, a i za što? Hrvati su krivi za tuđe zločinstvo, i još su uvijek krivi. Hrvati moraju biti krivi: krivi su što su živi. U to vrijeme nisam bio živ, ali oprezno moram vagati svaku riječ i događaj.

Sada sam živ. I svjedok sam. Njemačka „zamjenica“ njemačke prošlosti, u današnjici, tako zvana Angela Merkel silom svoje moći Hrvatskom je narodu nametnula „Istambulsku konvenciju“. Da ne rečem takozvani, iako ne bih baš pogriješio, kao i nekada Pavelić, bez obzira što je i prije i danas mislio Hrvatski narod, premijer Plenković je prihvatio Istambulsku konvenciju, ali svjestan što o tomu misli Hrvatski narod, odmah ju je ublažio „dodatkom“. Da stvarno ne čuje što Hrvatski narod misli, odgojen u kosovskim gnijezdima, kao i nekada Pavelić pod fašističkim šibama, smatra kako Hrvati ne znaju čitati, i bez „odgoja“ ne mogu razumjeti što nam to dobra donosi „Konvencija“. Znam jedno i sigurno: Hrvati nisu htjeli ni „rasne zakone“, ni Istambulsku konvenciju. Koja je razlika između Hitlera i Merkel, a koja je razlika između Pavelića i Plenkovića? Meni ni kakva. Niti su Hrvate spasili Pavelićevi dodatci, a niti ih spašava Plenkovićev dodatak. Tko podvalu može opravdati? Hrvati nisu tvorci Istambulske konvencije, kao što nisu bili ni tvorci „rasnih zakona“. Ako se stvari preokrenu hoće li Hrvati biti krivi za Istambulsku konvenciju? Hoće li „slobodna Europa“ slijedećih sedamdeset godina upirati radi toga prstom u Hrvatsku: onim prstom što pokazuje, ali još više onim što prijeti? Hoće li se ponovno naći Austrijanaca, poput jednoga bezglavog „mitraša“ koji je mladosti u „duhovnoj obnovi“ tumačio kako je Hitler bio Hrvat: jer tako zloban čovjek mora biti Hrvat, jer Hrvati su zlo, nikako nije mogao biti Austrijanac, jer Austrijanci ne mogu biti zlo. Tako mi svetoga Ive Pilara, po takvome „duhovniku“ moram pitati: ima li i jednog pametnog Austrijanca? Nekada ili sada? Sada ili nekada? Ja mislim da nema.

Hitler je strašno prezirao Hrvate i mrzio ih je iz dna duše. Kao da je to naučio od Franje Josipa. Ni na pamet mu nije padala Hrvatska država. Prihvatio ju je kao moranje. „Rasni su zakoni“ bili uvjet: ne potpišete li naredbu nema vam ni vojske ni Države.

            Hrvatski narod nije imao ni potrebe, a ni razloga mrziti bilo kojega Židova, a kamo li mrziti Židovski narod. Mnogo Židova utkalo je svoje živote u Hrvatsku povijest i kulturu, u napredak i boljitak. Pa tko će mrziti svoje dobročinitelje? Ni Pavelić nije imao razloga mrziti Židove. Žena mu je bila Židovka. Glavni bojni strateg bio mu je Židov, njegov sin najbliži suradnik , u bojnoj novoosnovanoj sili dvadeset i osam generala Židova. Pavelić je posebnim „dodatkom“ na „rasne zakone“ pokušao nadmudriti Hitlera: potpis dok mi ne priznaš Državu i vojsku. Zaboravilo se na „dodatak“. Već sedamdeset godina Hrvati su krivi.

            Njemačka predsjednica Merkel strašno prezire Hrvate. Njezini pokatkad prizemni postupci svjedok su takvoga prezira. Ona je majka Istambulske konvencije. Hrvatski premijer samo je lutkica u njezinim rukama. Kao nekoć Pavelić, i on mora poslušno nametnuti Hrvatskom narodu neželjene „zakone“. I njemu treba „dodatak“. Njime nepismene Hrvate uči slova demokracije, a smiješnim ministrima guši glasove hrvatske prosvjednosti. Jednog će dana ponovno sva krivnja pasti na Hrvate. Ispruženi prst i prijetnja. Kompleks vječne krivnje i lekcija političke stvarnosti: kad vas nismo mogli ubiti, mučit ćemo vas do nestanka. Hitlerovim zakonima ili marokanskim kraljevima. Krivi ste što niste mrtvi, krivi ste što ste živi. Pitanje: koja je razlika između Hitlera i Merkel? Pitanje: u čemu je današnja Hrvatska Država slobodnija od one Nezavisne Države Hrvatske? U čemu je Nezavisna Država Hrvatska bila takozvana, a današnja Hrvatska Država nije takozvana? Skandalozna pitanja čistog hrvatskog nacionaliste.

            Uistinu sam hrvatski nacionalist i time se ponosim. Nema razlike: ista zloba, isti neprijatelji, isti način progona i mučenja. Olovne noge i ispruženi prst. Prijetnja, a niti sam što skrivio ja, a niti je što skrivio moj Narod. Nije ovo ni kakva novost. Ovako nam je čitavu povijest. Ništa novo, što mi nije znano. Samo mi prkos kuca na misli. Meni, hrvatskom nacionalisti. Meni, na braniku svetoga Hrvatstva. Ovo vi oduvijek znate, dragi Neprijatelji, ali još jednom, da ovo zauvijek znate.

ANTE ČAVKA

ANTIFAŠIMAM ILITI GOVOR LJUBAVI

            Čovjek se ponekad lako navikne na govor, i novine u govoru, dotad nedovoljno naglašene, nedovoljno protumačene, ali odjednom stalne, u svim novinama, u svoj javnosti i na ustima mnogih, mnogih. Jer, mnogi u posljednjim desetljećima često završavaju svoj govor riječima: to je „govor mržnje“. Ako postoji „govor mržnje“ onda mora postojati i „govor ljubavi“. Tko govori „govorom ljubavi, a tko „govorom mržnje“ veliko je pitanje, pa je i moje veliko pitanje. Stoga me inati baš se pozabaviti novinom u “novom dobu“, otkrivajući Demostene prožete govorom ljubavi, ali i Demostene prožete govorom mržnje.

            Nije mi lako ovo razumjeti. Govore vukovi i janjci. O čemu govore vukovi, a o čemu govore janjci? Što je to vučji „govor ljubavi“, a što janjeći „govor mržnje? I što je to vučji „govor mržnje“, a što janjeći „govor ljubavi“? Nije mi lako razumjeti. Vukovi uvijek govore „govorom ljubavi“, a janjci „govorom mržnje“. Vučja ljubav, ujedinjena u čopor vječnih pravednika, dubokom ljubavlju kolje sve janjce, krive, jer njihov „govor mržnje“ zaslužuje vučju osudu. Moraju nestati, mora ih se iskorijeniti iz povijesti i sadašnjosti, jer njihov „govor mržnje“ prelazi sve granice i ugrožava ljudska prava vučjih čopora. Tako „govor ljubavi“ vučjeg čopora postaje temeljnicom pravednosti. Janjci ne zaslužuju nazočnost u javnosti, oni moraju šutjeti, moraju se suočiti s vlastitom prošlošću, moraju prignuti glave i javno priznati svoj zločin: zločin je pitati vukove zašto kolju janjce? Janjci su krivi jer njihovo pitanje vječnim pravednicima vukovima janjeći je „govor mržnje“. Tko daje pravo janjcima govoriti „govorom mržnje“? Zar nisu zaslužili osudu i zar ih društvo utemeljeno na vučjoj demokraciji ne treba prešutjeti, odbaciti, osuditi i po mogućnosti zatrti? Neka im se sjeme umete, zar ti zločinci janjci, bolesni od svoga govora mržnje, to i ne zaslužuju? Zar demokratskom društvu naše današnjice, još od Ezopovih vremena, nije jasno koga treba osuditi, koga treba odbaciti, i koga treba bez zadrške ubiti? Pa janjce treba zaklati jer janjci govore „govorom mržnje“, vukovi imaju pravo, pa oduvijek je poznato da vukovi govore „govorom ljubavi“. Komu to nije jasno dolazi u napast „govora mržnje“, a i njegovo pitanje o podrijetlu, naravi i namjerama vučjih vječnih pravednika, već je sigurno i zasigurno „govor mržnje“. Zato „govor ljubavi“ na vrijeme mora svom silom svoje moći umesti sjeme „govora mržnje“, odlučnim pitati svakakva povijesna i sadašnje pitanja. Nije mi lako ovo razumjeti. Radije bih ostao janje koje govori „govorom mržnje“ nego li vuk pravednik velikog i demostenskog „govora ljubavi“. Nije ovo mnogima lako razumjeti. Ako me budu svojom velikom ljubavlju korili zbog misli i riječi, dobit će za svoju veliku ljubav silu govora moje vlastite mržnje. Dušobrižnicima ne dopuštam ni prigovor. Ostavite na miru moju mržnju, neka vas usreći vaša ljubav. Naši su svjetovi nedodirljivi, mi nismo isto, bježite u šume vaših „ljubavi“.

            Nije mi lako ovo razumjeti. Govore antifašisti i fašisti. Antifašisti uvijek govore „govorom ljubavi“, njihovi su zagrljaji nalični ruskome medvjedu. S tolikim oduševljenjem grle i zagrle, da njihovo oduševljenje uguši zagrljene. Posvuda ih je: pune tiskovine, puni ekrani, pune konvencije svih mogućih europskih i svjetskih prava. A imaju se stvarno čine hvaliti. Njihove su svetinje u liku Lenjina, Trockog, Staljina, Broza, Mao ceTunga, ako se ovako piše, ili ako je on uz komunističkog svetca još i svetac antifašist. Ni domaće svetinje u liku Boljkovaca, Krajačića, Manolića, Bravara, Lončara i ostalih vrlih antifašističkih junaka našeg doba ne mogu biti ništa drugo do li vrli idoli i svetinje. Pribroji li se svijetu „antifašističkog govora ljubavi“ još i engleski Churchil i amerikanski Truman, onako iz povijesti, a danas se svijetu takve ljubavi pribroji potomak Ajka Klintona i novopečeni obraćenik na katoličanstvo, nježni i profinjeni saksonac Bler, sve meni postaje jasno. Čitav je svijet velika „antifašistička ljubav“.

A mene bi moja vlastita savjest morala koriti jer nisam antifašist, ne volim ni jednoga od likova tog svijeta, i nitko mi od njih nikada i ništa ne će značiti. Pa pribroji li se u taj svijet još i Marx, Dragec, ili Marx kardinalskog šešira, iz zemlje koja se nekoć zvala Njemačka, a ja mu ne znam ni imena, pa ako se u taj svijet uračuna i „fratrina“ latinoameričkog kalibra zvan fra Leonardo Boff, onda je jasno: antifašizam svuda i posvuda. Kao Vukovi „kopitari“, svuda i posvuda. Ne trebam ih tražiti, evo ih svuda. Od zore do mraka, od mraka do zore. Ne rade ništa: samo ljubuju. Pomalo mi je do vrh glave njihov „govor ljubavi“. I strašno me naljute kad mi u govoru svoje ljubavi odrede mjesto u fašistima. Nisam lud biti fašist. To se ne pristoji ni jednom Božjem čovjeku, vjerniku, katoliku. Jedino se okrenem oko sebe i želim vidjeti gdje su ti fašisti. Zavirio sam u nebesa, tamo ih nema, prošao sam svom zemljom, a osim antifašista preobučenih u fašiste, ni tamo ih nema. Pod zemljom ih ima koliko god hoćete. Svi su mrtvi. Komu treba Nieche, Feuerbach, Hitler, Mussolini, komu treba sva ta „bulimenta“ velikih i svjetskih, i uporno ljevorukih zločinaca, posebno ovdje i sada? Ima li i jedan pametan čovjek komu je Mussolini uzor? Trebaju antifašistima. Ako nema fašista kako će antifašisti ništa ne raditi, a dobro korito i dobar napoj dobivati od svojih zemnih gospodara?Antifašisti i fašisti sijamski su blizanci: nema jednih bez drugih. Kao što nema boga Svetovida bez čvrstog zagrljaja boga Dive, jednoga dobrog božanstva, a drugoga zlog do zla boga, nema ni antifašizma bez fašističkog zagrljaja. Jedni te isti, samo drugog imena, rekli bi pametni ljudi. Ne moraju biti ni stvarni. Dosta je „govorom ljubavi“ zatirati sjeme „govoru mržnje“. Pa kad meni netko reče „govorom ljubavi“ da sam fašist, odgovorim mu „govorom mržnje“ da je fašist njegov ćaća. Pa kad mi netko „govorom ljubavi“ reče da sam antifašist, odgovorim mu „govorom mržnje“ da mu je ćaća antifašist. I on, jer je potomak jednog te istog svjetskoga zla. A nisam bedast biti ni fašist, ni antifašist. Ja sam ja, i ništa mi drugo ne treba dodavati. Fašisti služe, i antifašisti služe, a ja nisam sluga, ja sam slobodan.

            Kad zapitam koja je razlika između fašizma i antifašizma kažu mi: tvoje je pitanje „govor mržnje“. Kad ustvrdim da je fašizam borba za Veliku Italiju, nacizam borba za Veliku Njemačku, komunizam za globalnu diktaturu, a antifašizam za komod engleske Kraljice: kažu da je to ponovno „govor mržnje“. Kad svedem eurojuniju na sumnjivo štipanje debelih mjesta smršavjelih činovnika:kažu mi da je i to najčistiji „govor mržnje“. Kad pitam različite „babe“ odakle im toliko slobodnog vremena da mogu uporno i svednevice bučati po trgovima, i tko ih plaća milijardama kuna za svoje veliko antifašističko ništa, prijete mi Stambolom, jer u Stambolu je zapis o dubini „govora mržnje“, i kriv je tko se ogriješi o babe. A da, nadahnut briselskim barabama, dohvatim „debelo meso kakve deblje babe, pa da i nema baš bablje godine, ponovno bi me sudili „govorom ljubavi“. A meni ponovno nije jasno. Posvuda mi pred život iskaču „mali domaći“, užareni vatrom komunističkih ognjišta, a onih drugih, osim u bolesnim antifašističkim izazovima, nigdje, pa ni za kakav spasonosni lijek. Pa kad stvarno pomislim kako je „govor ljubavi“ kad mišićav, a bezglav antifašist, u žaru svoje ljubavi prebije u osamdeset godišnjoj starici njezin povijesni revizionizam uz lomove njezinih krhkih ruku i nogu, protkan „govorom ljubavi“, ponovno sam za krajnju osudu: moj „govor mržnje“ moja je osuda i zaslužujem krajnji ukor. A morao bih promijeniti svoj životni stav. Morao bih od antifašista preuzeti „govor ljubavi“ i tom ljubavlju ljubiti sve bližnje i daljnje svjetske antifašiste. O, Bože, napasti: ako moja antifašistička ljubav dosegne zagrljaje ruskih medvjeda? Najbolje mi je stoga ostati govornik „mržnje“ kakvu imam. Bože, oslobodi me od napasti „antifašističke ljubavi“.

            Sve do jednog događaja nisam ni bio svjestan kako je sustav „govora mržnje“ neko novo oružje svjetskih globalista. Prvi put sam tada počeo razmišljati o stvarnom značenju unavodničenih riječi: „govor mržnje“. Čovjek od koga sam to prvi put zaozbiljno doznao dugo je vremena bio „nitko i ništa“. Bio je mali i sitni doušnik, prirepak, uši na tuđim zidovima, i oči na tuđim životima: svaki dan je svome kumrovečkom učitelju prišaptavao tko gdje ide, tko što govori, tko je u čemu skrivio. Špiclov, zvali su ga njegovi pošteni znanci. Dogodilo se čudo. Umjesto da ga takvog, neukog, bezglavog, i do srži pokvarenog špijunčića, povijest odnese jednom zauvijek na smetlište srama, jer to mu je bila životna zasluga, njega je novo vrijeme gurnulo u žižu novog vremena. Postao je ozbiljan faktor svjetskoga globalizma, a njegov gospodar platio ga je škudama na kojima bi i Juda postao ljubomoran. Mali i sitni doušnik pretvorio se u čuvara svjetskoga reda i morala, predstavili su ga kao vertikalu demokratičnosti, pravičnosti i istinitosti. Bože, kakva se sve čuda događaju: kakav li je ovo prevrat? Svaki dan bio je u žiži zbivanja, videći što nitko ne vidi, i tvrdeći ono što osim njega nitko ni kada nije proživio, vidio ili zapamtio. A morao sam ga silom slušati i silom gledati.

            Staroga špiclova, antifašističkom farbom prefarbanoga komunistu, i odjednom demokratskog uglednika prve kategorije, visoke plaće, lagodnog života, ali prljavog i lažljivog jezika, upravo sam i upoznao po prljavom i lažljivom jeziku. To što govori nema ni kakve veze sa zdravom pameću, a kamo li s poviješću, približnom istinom ili činjeničnošću. On govori, a ja ga nisam više mogao slušati. Nazvao sam ga i priupitao: koja je njegova naobrazba, gdje je to naučio, na čemu temelji svoj govor, i misli li on da su ljudi krajnji idioti pa da mirno odslušaju to njegovo „demokratiziranje“? Umjesto odgovora na moje pitanje, ustvrdio je da je moje pitanje „govor mržnje“. -Što je to „govor mržnje“? pitao sam novovjekoga demokratu. - To me pitaju svi fašisti. Ti si fašist: bio je njegov odgovor. - Fašisti pitaju što je to „govor mržnje“. - A ti, što si ti, govorniče ljubavi? - Ja sam antifašist. - E pa svi mi imamo velikih mana, a da si antifašist, tko ti je kriv. Tako se završio prvi moj susret s „govorom mržnje“, a od tada nije ni prestao biti dio novog doba. Čim netko progovori govorom antifašističke ljubavi ne trebam ni pitati: to ti je doušnik, špijun, uhoda, po stranjsku:špiclov.

Sjećam se gimnazijskog profesora koji je protumačio pojam „delirium tremens“ kao „dalekovidnicu“ u glavi“. Nema struje, nema odašiljača, nema ni vidljivoga ekrana, a čovjeku u glavi sve moguće, vidljivo i nevidljivo. Prolaze crvene i crne guje, svi mogući gmizavci, paukova i škorpionskog roda, i životinje, one neumiljate, sve se to nađe na programu takvih dalekovidnica. Ni čega nema, a čovjek takva kova skriva se i bježi, sve se pretvara u opasnog neprijatelja, sve postane opasno i sumnjivo. Najbolje je vječno ostati budan. Takvu glavu ništa ne smije iznenaditi. Da ne bi slučajno u život prispio „govor mržnje“, revni vjernici „govorom ljubavi“ čuvaju svoju baštinu: nikad nemaju mira, uvijek bučno pokazuju neprijatelje „govora ljubavi“. Nisu sami u povijesti. Njihova je dalekovidnica puno starija od one Tesline. Revan povijesni lik još je u Kristovo doba, nastanjen u groblju, progonio „ljubavlju pravednika“ neuke i neupućene prolaznike, a vidio je neprijatelje i kad nikoga nije bilo, čak ni u prolazu. Njegov „delirium“ nije bio od pijanstva. Njegov je „delirium“ bilo opsjednuće. Ovaj se rod izgoni tek ogromnim postom i pokorom.

            Ne znam protiv koga ću sagriješiti kad opsjednuće prenesem i u ovo svoje doba antifašista, vječno nadahnutih „govorom ljubavi“. Što god rekla stambolska prijetnja, slobodan sam i veliku revnost „antifašističke ljubavi“ nazvati opsjednućem. To bih isto rekao i da mi revno po životu vrše i „fašistička ljubav“, ali koliko god to želio vidjeti, ne mogu pronaći u svome narodu ni jednoga jedinog fašiste, pa ne mogu ni reći da me progoni i njihov „govor ljubavi“. Pojašnjenja radi, ne mogu pronaći u svome narodu ni jednoga naciste. Pa tko normalan i pametan može zaista i biti fašist ili nacist? Isto tako, pa tko normalan i pametan može biti komunist? Kako svakodnevno promatram postupke velikog opsjednuća, je li opsjednuće zarazna bolest? Je li utemeljena misao kako utrnuti zubi u ustima djece potječu od kiseloga grožđa njihovih očeva i predaka? Fašisti i nacisti davno su platili danak svoje zloće, njihova ih je prizemna bezbožnost odnijela u nepovrat. Da nije komunista koji ni kamo nisu otišli, a koji na rubovima svojih „groblja“ opsjednuto progone „krikovima ljubavi“ nepostojeće fašiste i naciste, obični ljudi željni mirnoga i lijepoga postojanja, ne bi morali svakodnevno slušati krikove teških i teretnih opsjeduća. A stvarnost je drugačija: opsjednuti likovi, iako takva borba postoji samo u njihovim dušama, još uvijek se tuku jedni protiv drugih. „Govor ljubavi“ strašnom se snagom opsjednuća sručuje na „govor mržnje“, a „govor mržnje“, velik kao svemir, vječan je progon opsjednutih „govornika ljubavi“. Krik takve „ljubavi“ čuje samo svoju vlastitu jeku. Nema drugoga glasa, nema drugoga govornika, isti glas, sručen kao bolesna jeka na život i svakodnevlje „govornika ljubavi“. Pa ni pakao nije ništa drugačiji. Ovo je pravi istinski pakao. Iz ovoga pakla izlazi se izgonom, u novije doba to bi se zvalo lustracijom. Ne onom po zakonu i pendreku, nego onom u komu bolestan čovjek vidi svoju bolest, a oslobađa ga bolesti baš to što u sebi vidi. Vidjeti svoje opsjednuće, i prestati kričati nad svijetom koji ne postoji, jedini je put zdravog čovjeka i zdravog društva. To se ipak ne će dogoditi. Zato će dubok ljudski pakao trajati kao svakodnevni „govor ljubavi“. Ovakvoj ljubavi nitko ne može pomoći osim mržnje. Zato i ne mogu jedna bez druge.

            „Govor ljubavi“ iako svakodnevan u mnogim likovima i sudbinama, posebno me se dojmio u zanimljivom liku imena Igor Mandić. Malo ga promatram iz blize sadašnjosti: idol „govora ljubavi“: mudrtoslovnik ništavila, lik bijesan na život u kojemu, kad ne može drugačije, pojede i popije ušteđevinu kojom je trebao dostojanstveno pokopati vlastitu ženu. Prepao sam se tolikog beznađa i nekoga neprotumačivog krika, neke neotklonjive nesreće nadvijene nad sudbinu koja je uzaludno pokušavala biti sretna. Najjavniji propovjednik „govora ljubavi“, zapjenjen do boli u rovu ništavila, svijet je pravoga, nepatvorenog antifašizma. Tko je veći antifašist od Mandića? Pa kad se tomu mnogi douče, ne će biti veći, bit će točno ono što je i Mandić. Malo ga promatram i iz dalje prošlosti. Susreo sam njegovo ime kad sam prvi put politikom uspio prevariti strašnoga i neprevarljivoga Zeusa, strah i trepet gimnazijskog vremena. Moja je prijevara, a time i veliki grijeh, jasne i debele kazne da sam ga tada htio ispovjediti, bilo to što sam umjesto nepravilnih glagola i perifrastične konjugacije čitao novinske uratke Igora Mandića. Prvi put u prošvercanim novinama otkrio sam politiku: svijet velike ljubavi nasuprot svijetu velike mržnje. Tako je Igor Mandić postao prvo ime na putu jednoga momčića na pragu politike. Sve se sada svelo na jedno: sve njegove riječi“ govora ljubavi“ u mojoj su misli duboko sažaljenje. Jadni čovjek, što mu se dogodi. Njegov je govor suprotnost, divljina, strast ništavila, a tako govori da bi njegov potencijal antifašističke ljubavi u hipu progutao čitav suprotni svijet. To je i njegov antifašizam. Jadni čovjek, posebno, ako nije ni krivac. Posebno, ako je i njegovo opsjednuće tek utrnuli zubi od davno pojedenog kiselog grožđa. A čini se da je baš tu baštinu goleme antifašističke „ljubavi“ imao od koga naslijediti.

            Kad rečem riječ Đevrske malo će tko razumjeti o čemu je riječ. A Đevrske su selo, poluselo, ili nastamba u Bukovici. Ali gdje je Bukovica?: pitat će znatiželjnici. Po čemu su Đevrske vrijedne spomena? Gleda li se s one smiješne strane, u Đevrskama su krčmara prevarili dvojica uglednika, jedan je bio ruski general, a drugi njegov pomoćnik, prevoditelj i tomok. Krčmar je bio oduševljen posjetom, nije žalio ni jela ni pića, sve dok nije dočuo kako su to bile „drniške varalice“. Tek onda je psovao varalice i počeo žaliti za uzaludnim troškom. Gleda li se s one ozbiljne strane, Đevrske su poznate po mjestu privremenog boravka Boška Šiljegovića, Sime Dubajića i Ilije Grubića, a rodno su mjesto sudca Mandića. Ne zna se gdje je Mandić studirao pravo, ali se znade da je Mandić bio sudac „strašnoga suda“. Tko je njegovu sudu upao u ruke ništa mu nije trebalo do li komad grobne zemlje.

            Susreo sam Mandićevo antifašističko djelo: iskopao sam protiv volje svih antifašista masovnu grobnicu sa šestoricom strijeljanih, a zatim grobnicu s dvadeset i trojicom strijeljanih. Iskopao sam dva strijeljana fratra, nekoliko žena i muškarce svih dobi, sve njih mrtvih po osudi sudca Mandića. Mandić je samo jedan od sudaca narodnog antifašističkog strašnoga suda. Kao čopor uvijek pravednih vukova, svojim su „govorom ljubavi“ strijeljali ljude kao miševe. To njihovo evanđelje nije nestalo. Je li đevrški sudac veličinu svoje ljubavi prenio i na svoje nasljeđe? Nego što: zar „govor ljubavi“ čitave bojne antifašista nije obgrlio i naše vrijeme? Posvuda ih je. Rado bi obljubili našu stvarnost kad to njihovo govorenje ne bi bilo opsjednuće.

            Strašni sud Mandića i mnogih Mandića ostavio je krvav i težak trag. Još jedno suđenje propitkuje je li kletva zla pala na sve „govornike ljubavi“ dok su topuzom ljubavi razbijali glave „govoru mržnje“. Glavni lik tog suđenja, fra Julijan Ramljak, po tom je sudu odrobijao svojih petnaest godina. Ne bi ni robijao već bi odavno bio mrtav, da u nekoliko navrata nije vlastitom spretnošću izbjegao zamke svojih ubojica. Pored njega ništa manje važan lik jest i Kuprešak Pero Turalija. Strašni je sud prisiljavao Turaliju da lažno svjedoči kako bi strašni sud u smrt poslao fratra Ramljaka. Isprebijan, zapušten i u lancima, pored misli na ženu i četvero svoje djece, dobri čovjek odbio je biti lažni svjedok. Svetačkom je pravednošću, znajući da će zbog toga poginuti, zanijekao lažno svjedočanstvo. Nestalo mu je traga. Antifašistički sud, strašni sud, istu ga je noć zatukao negdje u kršu Zagore. Grob mu se ne zna, ali je njegova krv pala na one što se nisu bojali nevine krvi. Je li ta krv pala i na Mandiće? Je li pala na Šiljegoviće, Dubajiće, Grubiće i Berlenghije? Nije. Pa sve su ovo sveti antifašisti. Njihova ljubav do neba je, ali ne i u nebu, nema neba, sve je u njihovim rukama. Gledam ih sažalno. Duboko je opsjednuće, ne može im nitko pomoći, jer oni sami nisu svjesni kako je govor njihove ljubavi „govor đavolske mržnje“.

Gledam sažalno svoje vrijeme. I sažalno slušam „govor ljubavi“. Nije Mandić sam. Preostali pravednici komunističke koljačke družine, napeti kao zloduh sramnog Kumrovca, od straha prošlosti maskirani antifašisti. A potomci, a sinovi, unuke i unuci? Opsjednuti svojim djelom, njihov je život govor antifašističke ljubavi. Opsjednuti. Nemirni. Krikovi, nemirne oči i strah neki u njima od istine. Najveća im je kazna to što jesu. Na njih je pala kletva nevinosti pravednika među ljudima, Kuprešaka Pere Turalije. A puno je Turalija, i puno krvi koja je zazvana na njih i njihovu djecu. U pravom i istinskom „govoru mržnje“ željeti im je puno godina. Pa neka govorom ljubavi, na ogradama svojih grobišta pitaju prolaznike: Što vi imate s nama, došli ste nas uništiti!

Što mi imamo s vama? Stvarno, mi s vama nemamo ništa. Stvarno: antifašisti svih vrsta, s vama nemam ništa. Neka vas posveti govor vaše „ljubavi“. Meni se za svaki slučaj uklonite s puta. Nisam vas došao uništiti. Vi ste odavno uništili sami sebe. I ne samo sebe. Mnoge druge, nevine. Drugi put vas ne treba uništavati. Vi imate nešto sami sa sobom, što bih mogao s vama imati? Vi imate nešto sami sa sobom.

ANTE ČAVKA

PROSLOV TRAGU HRVATSKE MUDROSTI

Uvijek se dogodi da mi netko i nešto oduzme mirne misli o ljetu na izmaku i jeseni u zoridbi, i da me vrati u nemirne misli nemirnog, ranog i kasnog ljeta, a potom i u nemirne misli rane i kasne jeseni. Zar samo ljeta i jeseni? U mnoga nemirna ljeta i nemirne jeseni. U nemirne zime i proljeća. U nemiru nije važno kad se nemir dogodio, važno je da je nemir, i da tako vješto i lako odnosi ono što je tako lako mirno i lijepo. Uvijek se dogodi da uspomene nemira i događaja, dostojne zaborava, odnesu mirnoću ljeta u zalazu i ljepotu jeseni u rujanju. Uvijek se dogodi da se vraćam odakle sam se odavno želio odseliti, i da ponavljam što sam odavno želio ne ponoviti. Uvijek se događa. Ne znam je li pametno odmarajuće slike božanstvenog krajolika zamijeniti tmurnim slikama uznemirujuće, teške i ružne prošlosti, ali ne znam je li pametno i pravedno zaboraviti događaje i ljude, svoje i tuđe prošlosti, krvavo teške i ružne, da sam budem miran, da se ni čega ne sjećam, i da zaboravu prepustim mnogo, od događaja do imena, što je zaboravu prepustiti strogo zabranjeno i nedopustivo? Uvijek se dogodi da ne znam što je pametno, pametnije. Svoj mir u dobru zaboravu ili stalno prebiranje tuđeg i svoga prošlog nemira. Uvijek se tako dogodi. Uvijek se dogodi.

U prošlost me vraća još neobjavljena knjiga dr Slobodana Langa. Ne mogu reći je li to knjiga, pa ne mogu ustvrditi da je ovo što pišem predgovor toj knjizi. Preda mnom je dvjestotinjak stranica polu prijeloma, sa svim dodatcima Langove olovke i prijedlozima neimenovanom suradniku, neposredno pred odlazak knjige u tisak. Uradak nosi naslov „Tragom hrvatske mudrosti“. Dr Slobodan Lang mrtav je, a knjiga nije tiskana. Sjećam se, s njim sam razgovarao o toj njegovoj namjeri, o tragu i o pedeset tragača hrvatske mudrosti. Mislio sam da je to ostao tek jedan od neispunjenih uradaka života prekinutog smrću, pokušaj čovjeka da nešto naumljeno i ostvari, ali smrt puno toga ne dozvoli. Uradak ipak postoji, napravljen je i tragači hrvatske mudrosti kroz nju tragaju za mudrošću. Prije smrti njen rukopis, taj što mi je u rukama i mislima, kao jedini primjerak povjeren je jednomu od njegovih suradnika, a on želi da napišem predgovor toj knjizi. Svjedok je susreta mojih i Doktorovih, to mu je razlog odabira.

Stara napast: prihvatiti ili ne prihvatiti? Rukopis je bogat zvučnim imenima hrvatske javnosti, Država prepuna mudraca i profesionalaca, a mene, krajnjeg amatera, zovu na prisjećanja. Predgovor nije u knjigama nešto posebno, ponekad je važnije samostalno čitati nego li se oslanjati na to što netko o knjizi misli, pa ni to što bih o knjizi mogao reći. Moje prisjećanje stavit ću na lik Slobodana Langa, na ono što nas je vezalo i razdvajalo, na događaje što su nam se zajednički dogodili, a i na ono što nitko osim nas, niti zna, niti svjedoči.

U prošlost me vraća prisjećanje na suradnju dvojice ljudi potpuno suprotnih svjetova, ali ljudi koji su se uspjeli, svatko sa svoga puta, približiti i stvoriti dodir raskrižja, jedan i drugi željni krajnjeg dobra svojih namjera. Kad smo se sreli mene je gonio „glas bolesnog hrvatskog nacionaliste“, tvrdoglavca i ekstrema katoličke „partije“, a njega glas masona, delegata komunističke partije, Židova s debelim pipcima u visokim svjetskim utjecajnim krugovima, i još puno toga, mutnog i nejasnog. Od jednog mjesta i jednog događaja obojica smo postali jedno: mete puške, mete pušaka. Bilo je to u Civljanima: tridesetak poludivljih i polupijanih četnika u nas je uperilo svoje puške. Još je jedan svjedok tog događaja. Treći pred puškama. Opsovali su nam svoj trojici „mater ustašku“ i naredili da se gubimo „nazad“ prije nego počnu pucati. Da meni netko opsuje „mater ustašku“ to bi se moglo i razumjeti, ali da netko opsuje „mater ustašku“ Židovu, liječniku, intelektualcu, pa makar ga gonio glas komuniste i masona, to već spada u teško razumljive događaje. Nije preostalo ništa drugo: poslije psovke i shvaćanja tko je „govornik“ jedino je preostalo okrenuti se i vratiti odakle smo došli. Poruka pušaka u Civljanima tako je duboko povezala dvojicu ljudi. U teškoj borbi za život bio je radostan kad sam ga zvao, a sam ne zaboravljam njegova lika, imajući volje mir sadašnjeg vremena zamijeniti nemirom prošlosti, želeći takvom čovjeku mirno sidrište vječnosti, spokoj mrtvih i pokoj Božji. Da nismo bili zajedno tu gdje smo zajedno imali sve uvjete besmisleno umrijeti možda bi nas misli drugamo vodile, propitujući tko je tko i što, tu gdje smo bili zajedno, pred istom ljudskom glupošću, i pišem ovaj napis kao uspomenu na čovjeka, više ne ulazeći u teška i vanjska pitanja, pa stoga i pišući ovo što pišem kao predgovor knjizi na tragu hrvatske mudrosti.

Ustvrdim li kako je i dan danas Slobodan Lang „nepoznat netko“, nemirnih putova i tragač nesređenih misli, ne ću pogriješiti. On je meni i sada tajna. Što je njemu bilo potrebno činiti što je činio, mučiti se nemirnim mislima, putovati opasnim putovima, mir pretvarajući u nemir, sigurnost izlažući brisanom prostoru stalne nesigurnosti? Imao je sve uvjete da mu bude dobro. Liječnik, Židov, pripadnik elitnog društva, nije se trebao miješati u „tuđe ratove“ kako su to mnogi činili. On se spustio na razinu „budalaša“, dozvoljavajući pijanim četničkim divljacima da mu psuju „mater ustašku“ i da mu prijete kao zadnjem psu u lutanju. Lang je meni tajna, čovjek obrata, imajući uši da čuje istinu, imajući oči da krene za pravdom, napuštajući lako i sigurno, nezadovoljan onim što su mu dotad davali životni putovi, a spreman u napuštanju sigurnog puta, naći puno više istinitog i pravednog. „Dušobrižnici“ su me upozoravali kako je to sve „namještaljka“, jer takvom se Langu nije moglo „ništa“ dogoditi. Na Langovom Bijelom putu možda su ga mogli prepoznati ljudi, ali granate i mine nisu ga mogle prepoznati. Da su pale tek neki metar dalje, jednako bi ubile Slobodana Langa, točno onako kako su nešto dalje padajući po „konvoju spasa“ ubijali njegovu pratnju. Takvo izlaganje opasnosti i smrti, dok su mnogi „dušobrižnici“ svjetovali iz zavjetrina, ponajviše mi je pomoglo da Slobodana Langa shvatim kao posebnog tragača za životnom mudrošću, da ne povjerujem kako je to jedan od razapinjača zamki i namještaljki, a ponajmanje da razumijem kad ga napadnu kao ratnog profitera bogatog od neprocjenjivih „ranjenih Isusa“ i ranjenih križeva. Činilo mi se kako suviše lako srlja u životne opasnosti, a to se ne može raditi za korist ruku, tek za korist duše, pa sam tada i sam, s njime zajedno, srljao u iste opasnosti. Da sam ubijen, znao bih za što sam dao život. Ali da su granata, mina ili metak ubili Slobodana Langa, bi li se znalo za što je život položio netko njegova imena i znamena? Tu sam povjerovao Slobodanu Langu. Zato napuštam mir svoje rane jeseni i vraćam se u nemirne jeseni svoga i njegova života.

Predgovor kakav pišem pretvaram u govor, svjedočanstvo, sjećanje. I molitvu u spomenu, jer moj je Bog jako velik, i ne ostavlja nedovršene dobre ljudske namjere. Slobodan Lang možda je krenuo na „dalek put“ sasvim drugačije, na njegovu putu pridružio mu se Bijeli put u svom svome značenju, a zatim kao sugovornik na putu „ranjeni Isus“. -Kud sad idemo? – pitao je Slobodan Lang Ranjenog Isusa. -Pa idemo Bogu, idemo Ocu. -Mi? Ja, bivši komunist i bezbožac, židovski tradicionalist i čovjek u čiji zdrav razum mnogi sumnjaju, a ti, komad razbijenog drveta, i ime odavno slomljeno, ispsovano i ranjeno? Mi da putujemo Bogu? Mi, ovdje i ovim putem, ovim putem mnogima sablažnjujućim, gdje viđeno psuje Boga i kreća suprotnim pravcem? - Mene su zvali nazaretskim luđakom, sudili su me jer sam išao putem kao i ti što tim putem ideš, i ja sam Židov kao i ti, zvali su me i bezbošcem. Mnogi su mislili da sam samo komad drveta, ranjenog, razbijenog drveta, a vidiš, mi idemo zajedno. Niti sam ja komad drveta, niti si ti bespomoćni čovjek u svijetu zloga, mi putujemo Bogu. Ovaj je put siguran. Ovo nije samo Bijeli put. Ovo je Put.

Sjećam se, rekli su mi da je Slobodan Lang teško bolestan i da je njegov život obješen na krhki konac. Znao sam da slijedi teška i za život opasna operacija. Prenijeli su mi oni iz njegove blizine kako bi se sa mnom jako želio razgovoriti. Zvao sam ga i želio mu darovati kockicu vedrine u tmastim oblacima njegove stvarnosti. Ponovno je tajan. Kroz život mu je prošlo kazalište uglednika, svih vrsta moći i položaja, od najviše svjetske diplomacije, do svakodnevnog druženja s najvišim državnim dužnosnicima, gotovo kraljevima, a on želi riječ zadnjeg od uglednika, sirotog i zapuštenog seoskog župnika. Dobro je znao, pa liječnik je, da su njegovi dani odbrojeni. Bog njegova naroda, Bog Biblije ispunio je svojim imenom njegovu nevjeru. Shvatio sam da jedan drugoga dozivaju. Sažeo sam mu Božje ime kao sržno pitanje Biblije. Je li Bog s nama, s ljudima? Vjerni su Židovi vidjeli da jest. Bog s njima, njihov Bog i oni njegovi. Što treba dalje? Dovoljno je. Boga sam shvatio kao svoga i ne namjeravam tumačiti mu ime tisućama stranica, knjiga i knjižnica. Želio sam da mu Bog njegova naroda postane njegovim Bogom. Razgovor njih dvojice ne mogu ispričati. Bog ostaje tajna, i Slobodan Lang ostaje tajna. Nije prošlo dugo vremena, Slobodan Lang krenuo je putem svih smrtnika. Druga obala znane Modre rijeke dalek je put, a želio sam da njegovo ime veliki Bog priveže za mirno sidrište Druge obale, za vječno, životno, uskrslo i preporođeno. To može Bog, to čini Bog. Da jedan katolički ekstrem i bolesni hrvatski nacionalist, kako mene zovu, ovako misli i moli za nekoga tko je bio mason, komunist i nevjernik, mnogima koji to saznaju bit će nepojmljijvo. A ja to činim: neka je u velikom Bogu, graditelju svih dobrih svjetova, pokoj, spokoj i svjetlost vječna doktoru Slobodanu Langu. Bez zadrške i druge primisli.

Sjećam se: strahotno je bilo proživljavati prognaničke dane. Četiri godine beznađa, četiri godine muke i poniženja, četiri čemerne godine među tisućama bespomoćnih, a svi traže „moćnu riječ“ i svi traže odgovor. Sretao sam Slobodana Langa u svojstvu savjetnika predsjednika Tuđmana. On je vjerovao kako se diplomatskim razgovorima može puno toga učiniti. Znao sam da to i radi. Putuje, susreće se s mnogima, pokušava bespomoćnost pretvoriti u nadu. Nisam vjerovao u diplomaciju. Ni za koga od tadašnjih svjetskih čelnika nisam imao dobre misli. Bojao sam se da se Slobodanu Langu ne dogodi da njemu takvi susreti ne slome vlastitu nadu i pretvore je u beznađe. Znajući što sve mislim čudio sam se njegovu društvu. Mnogima oko njega nisam ništa vjerovao, bili su obični lašci i crni diplomati, sebičnjaci i likovi bez ideala. S mnogima od njih morao sam se susretati, a da je bilo po moju s njima ne bih prošao ni istom ulicom. Lang nije odustajao od nade. Dao mi je do znanja koliko je poniženja doživio, laži progutao i morao slušati debele priče svjetskih licemjera i cinika. Znam samo da smo dugo razgovarali i da je pokušao umiriti moje misli i čvrstinu moga otpora. Bilo je to doba svakog beznađa i doba svakoga zla. Mojom sam mukom bjesnio. Lang to nije činio, mirno je podnosio uzaludnost svoga poslanja i nije odavao razočaranje mnoštvom poniženja. Priznao je da je uzaludno govorio, uzaludno putovao, uzaludno prosipao bisere. Svinje su ga slušale, svinje progonile, svinje ponižavale. Langa su lomili. Langa nisu slomili. Svoje je činio i učinio. Zar je to malo? Zar to nije dovoljan razlog da se razumiju naša dva sasvim suprotna svijeta? Zar je i to malo?

Sjećam se: četiri čemerne prognaničke godine ipak su prošle i vratio sam se u kuću u kojoj sam prvi put primio Slobodana Langa. Oluja je prošla, ali su prije nje demoni zla porušili devet crkava i desetu rečenu kuću. Nije prošlo dugo, nešto sam uredio za osnovni život i rad: nazvao me Slobodan Lang i najavio dolazak. Tražio je „ranjenog Isusa“ moje župe. Nije bilo poteškoća u traženju. Bilo je mnoštvo „ranjenih Isusa“. Ne mogu se prisjetiti ni jednoga koga nisu zlodusi ranili. Slobodanu Langu Isus je najveći Židov svih vremena i to da netko udara na njega nije osjećao kao udar na više ili manje uspješno umjetničko djelo. Bio je to udar na čisto srce kakvo je Isusovo, i ruke slobodne od zla, kakve su Isusova. Bio je to udar na ljudsku miroljubivost, čistu savjest, dobrotu, pravdu i istinu. To je bio Langov „ranjeni Isus“. Duboka tajanstvenost i tajnovitost: razgovori o Bogu i vječnosti, Isus: židovski genij, u košmaru misli Lang nije hvatao dogmatiku, nije se hvatao ni teologije, nije bio na čistu s uskrsućem, činilo mi se da vjeruje Bogu koji će ga ostaviti vječna u sudbinama njegove djece. Ali, to lice pred razbijenim likom Židova iz Nazareta, to lice, taj osjećaj, a čudna gotovo uhvatljiva i neizgovoriva duhovnost. Lang je tajna. Isus genij, najveći čovjek njegova naroda. Najveći Židov. Njegovi su suradnici slikali sve razbijene Isusove likove. Želio je u nizu takvih fotografija sačuvati udar na bezazlenost kako se takva zlodjela nikada više ne bi ponovila.

Sjećam se: od Slobodana Langa potekla je želja da se ne zaboravi djelo hrvatskih branitelja i mučenika. Grupa zanešenjaka započela je hodočašće Hrvatskom zemljom, pješačeći za hrvatskom zastavom danima, tjednima, mjesecima. Slobodan Lang pozvao me na suradnju. Bio sam u Zagori, a hodočasnici su promijenili rutu svoga puta kako bi mogli proći i kroz moju župu. Bilo je to nezaboravno. Hodočašćenje je još uvijek ostalo. Iako mnogi više ne hodaju, a mnogi nisu ni na životu. Slobodan Lang s najdubljim je oduševljenjem podupirao taj hod. I ljude na putu spomena muke i slobode.

Sjećam se:bila je zima i velik snijeg. Čuo sam vijest: u teškoj prometnoj nesreći nastradao je Slobodan Lang, liječnik, intelektualac i humanitarac. Njegova je suputnica mrtva, a Lang se bori za život, teško ranjen i ozlijeđen. Kad sam doznao da je pri svijesti i da je prestala životna opasnost, prekršio sam norme pristojnosti i nazvao ga u bolesničku sobu. Javio mi se: glas jedva prepoznatljiv, ali se obradovao pozivu i dao mi slobodu da ga nazovem kad god to budem želio. A put je njegov nevjerojatna stvarnost. Putovao je u pratnji svojih suradnika na obljetnicu smrti nadbiskupa Stepinca, u Krašić, a put ga je gotovo stajao života.

Nadbiskup Stepinac Slobodanu Langu bio je najveći Hrvat svoga vremena, osoba časti, izuzetne hrabrosti i dobrote: pravednik među narodima. Kad jedan Židov nešto takvo reče, nasuprot svim ružnoćama kojima su pokušali srušiti lik i djelo svetog Nadbiskupa, to je riječ do samih nebesa. Slobodan Lang nije zanijekao istinu, svojim odlaskom u Krašić htio je odati počast Stepincu i Istini, makar ga Istina umalo nije poslala na put bez povratka. Slobodan Lang prihvatio se dokumenata i povijesnih stvarnosti, bez“ babe i stričeva“, makar su mnogi zbog njega škripajući lomili svoje čvrste zube. Pored osvjetlanog lika Alojzija Stepinca Slobodan Lang udario je snažan udarac u srpsku jasenovačku mitomaniju, poštujući stvarne žrtve, ali niječući nepotrebne laži. On, Židov čiji su rođaci doživjeli zla zlih vremena, okrenut istini, brani je svojom čašću i obrazom. Za razliku od drugih, onih koji bi upornije trebali braniti istinu, prodaju se za filozofiju korita i bukare, ostajući siti bez obraza, i napiti bez časti. Sve je ovo tajna Slobodana Langa.

Sjećam se: bilo je to vrijeme srpskih barikada i početka okupacije kad je prkos bilo jedino pravo hrvatsko oružje. Kijevo je već bilo pod blokadom: mjesecima tamo nitko nije mogao ući. Osnutak policijske postaje u Kijevu razbjesnio je srpske nasilnike. Uvezli su tenkove u Kijevo, ali bolje nije bilo ni Vrpolju, ni Potkonju. Kijevske žene stale su između tenkova i policije, i tako su stajale mjesecima. U selo nitko nije mogao ući. Četnici u Civljanima zatvorili su prilaz Kijevu, a dvjestotinjak metara dalje svoju je barikadu napravila takozvana JNA. Tih dana, briga je bila jedino moje pravo jelo. Tu večer, u kasnim me satima nazvao Slobodan Lang. Pitao me hoću li s njime sutradan ići u Kijevo. Netko četnicima u Civljanima mora objasniti kako po međunarodnim konvencijama čine zločin, i kako je njihovo ponašanje protuzakonito. Oni to ne znaju pa nisu odgovorni, ali kad im to netko kaže, veže ih odgovornost za ponašanje. Želio je da to budemo nas dvojica: otići do četnika i to četnicima reći. Nerazumno i nemoguće. Prvo što sam pomislio, ali je Slobodan Lang bio uporan. Dolazi sutra rano i idemo.

Čitavu noć nisam ni oka sklopio. Tko je Slobodan Lang? Tek ime za koje sam čuo. Pokušao sam uhvatiti konce brzo tražeći sve što sam o njemu mogao naći. Mogu li mu vjerovati? Zagrebački Židov, liječnik, sigurno mason jer masoni takve ljude ne propuštaju, podatak: komunist, delegat na posljednjoj sjednici Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu, čovjek elitnih društava i zasigurno utjecajni nevjernik. Pa tko će spojiti naša dva svijeta? Katolički svećenik, zloglasan po jeziku, ekstrem, i ludi hrvatski nacionalist ide na prvu liniju rata sa sasvim nepoznatim i tajnim čovjekom, sasvim suprotnih pogleda i sasvim suprotnog svijeta. Počelo me progoniti iz nutrine. Ponovno, zašto netko drugi može ulaziti u opasnost, a ja to ne bih trebao? Kad može Lang, mogu i ja. Idem: pala je odluka. Idem, pa što bude.

Sjećam se: tog smo jutra krenuli preko Sinja i došli u Vrliku. Policija nam je u postaji rekla da za našu namjeru nema ni jedne šanse. Kako smo ostali uporni uzeli su nam podatke kako bi se znalo gdje smo nestali ili poginuli. Na posljednjoj postaji na izlazu iz Vrlike naši su nas policajci odgovarali od namjere jer danima tom cestom nitko nije prošao. Otišli smo u neizvjesno. Dovezli smo se do prve barikade. Ona je pripadala takozvanoj JNA. Tenk je bio pored ceste, a nas je dočekao major u društvu „vojne policije“. Major nam je uzeo osobne karte, pitajući kud to idemo? - U Kijevo idemo. -Nema šanse. Najbolje je, vratite se odakle ste došli.- Idemo dalje, rekao je Lang. - Tamo su vam četnici, a kad k njima dođete ja vam više ne mogu pomoći. Ne idite. - Idemo. I nastavili smo put. Tristotinjak metara dalje već smo bili kod četnika. Tridesetak ih je bilo na okupu. Njihovi su nam „kalašnjikovi“ bili dobrodošlica. Slobodan Lang izišao je iz auta i pošao nekoliko metara prema prvom četniku. U ruci je nosio tekst Ženevske konvencije. Čim su čuli o čemu dr Lang govori, opsovali su mu „mater ustašku“, njemu, nama, konvencijama, Ženevi i svim našim zakonima, i rekli da se gubi prije nego počnu pucati. Rekoše da će mu puškama uzvratiti na njegove zakone i konvencije. Slobodan Lang tako je ostvario cilj. Četnicima je rekao da je protuzakonito stavljati barikade na ceste, i da je zabranjeno civilima zabranjivati put u njihova mjesta. Sasvim je mirno zaklopio knjigu, saslušao još koju „mater ustašku“, a onda mirno sjeo u auto.-Zadaću smo izvršili. Sad znaju da to što rade ne smiju raditi. To smo im rekli. Obuzela nas je tišina. Ništa više nismo mogli reći. Okrenuo sam auto na cesti čekajući rafal. Kako nisu pucali put nas je vratio majoru na drugoj barikadi. Njegova nas je policija ponovno zaustavila, dugo su nas ispitivali, i zapisivali sve što smo odgovarali. Nakon pola sata vraćali smo se do naše policije. Nisu vjerovali da se zaista vraćamo. Bili su uvjereni da se nikada više ne ćemo vratiti. Pisali su nam imena da znaju gdje smo nestali. Nekoliko smo sati proveli u Vrlici, a onda se vratili. Slobodan Lang zaputio se prema Zagrebu, a mene je uskoro čekala sudbina Vrpolja i Potkonja. I Kijeva.

Sjećam se: Slobodan Lang kao da je promijenio čitav svoj životni put otkako je prvi put vidio sudbinu Potkonja i Vrpolja. Kažu da je poslije progona Potkonja otišao zapovjedniku Garde u jednom mjestu podalje od Kijeva, predstavio se kao Hrvat i odlučio biti branitelj. Gotovo da mu ne povjeruju kad su mu čuli ime i život. Slobodan Lang otad je stao pred granate, puške i psovače „ustaških matera“. Zato me zvao u društvo i stao pred puške pijanih i divljih četnika. Zato je obišao Kissingera, i sve moguće svjetske moćnike, zato je predvodio konvoje, nosio hranu i još više, prkosio zlu i smrti. Zato se družio s licemjerima i kukavicama, cinicima i kukaveljima, zato je proživio i doživio svega i svašta.

Slobodan Lang pored svega što mislim velika je tajna. Pa i ja sam tajna. I život je tajna. Da nije, tko bi mogao doživjeti da katolički svećenik, nazvan ekstremom i ludim hrvatskim nacionalistom ovako misli o čovjeku Slobodanu Langu, možda masonu, možda nevjerniku, komunističkom delegatu visoke partije, i čovjeku koji je sve uvjete imao da mu bude dobro i da se ne mora miješati u „tuđe ratove“, ne mora misliti koji će ga pijani četnik izrešetati puškom ili mu opsovati „mater ustašku“. Da život nije tajna što bi to navelo dr. Slobodana Langa, čovjeka visoka ugleda i društva da se druži sa svećenikom zvanim ekstrem i nazvan ludim hrvatskim nacionalistom? Život je tajna: Slobodan Lang nije što se govorilo. Ni ja nisam to što govore. Ovo smo shvatili pred trideset ubojitih četničkih cijevi. U Civljanima, na barikadi opkoljenoga Kijeva, i prije njegova pada. Ima jedna razlika među nama: ja sam tamo trebao biti, Slobodan Lang nije. Zato je njegovo djelo veće, savršenije, on je stoga neustrašiv hrvatski branitelj, najviše i najizvrsnije vrste.

Tragom hrvatske mudrosti dr Slobodan Lang donosi pedeset sudbina nađenih na tragu misli za dobrom. Da ih i ne brojim, i da ih je već pedeset, neka hrvatski Židov, ili židovski Hrvat, dr Slobodan Lang bude pedeset i prvo ime niza mudraca u nizu hrvatske mudrosti. I pravednika. I junaka. A oni što do kraja dočitaju ovaj govor kao proslov Langove knjige neka slobodno reknu: Doktore, neka ti je mirno sidrište hrvatske zemlje, tamo s druge strane Modre rijeke, gdje veliki Bog privezuje dobre ljude za konop mira spokoja i pokoja. Neka ti je ovo proslov Doktere!

ANTE ČAVKA

Brojač posjeta

0317426
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
90
135
1058
275654
2017
4003
317426

Vaša IP adresa je: 3.233.239.20
Server Time: 2019-12-15 17:07:54