Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Login Form

Kolumne I

ANTIFAŠIMAM ILITI GOVOR LJUBAVI

            Čovjek se ponekad lako navikne na govor, i novine u govoru, dotad nedovoljno naglašene, nedovoljno protumačene, ali odjednom stalne, u svim novinama, u svoj javnosti i na ustima mnogih, mnogih. Jer, mnogi u posljednjim desetljećima često završavaju svoj govor riječima: to je „govor mržnje“. Ako postoji „govor mržnje“ onda mora postojati i „govor ljubavi“. Tko govori „govorom ljubavi, a tko „govorom mržnje“ veliko je pitanje, pa je i moje veliko pitanje. Stoga me inati baš se pozabaviti novinom u “novom dobu“, otkrivajući Demostene prožete govorom ljubavi, ali i Demostene prožete govorom mržnje.

            Nije mi lako ovo razumjeti. Govore vukovi i janjci. O čemu govore vukovi, a o čemu govore janjci? Što je to vučji „govor ljubavi“, a što janjeći „govor mržnje? I što je to vučji „govor mržnje“, a što janjeći „govor ljubavi“? Nije mi lako razumjeti. Vukovi uvijek govore „govorom ljubavi“, a janjci „govorom mržnje“. Vučja ljubav, ujedinjena u čopor vječnih pravednika, dubokom ljubavlju kolje sve janjce, krive, jer njihov „govor mržnje“ zaslužuje vučju osudu. Moraju nestati, mora ih se iskorijeniti iz povijesti i sadašnjosti, jer njihov „govor mržnje“ prelazi sve granice i ugrožava ljudska prava vučjih čopora. Tako „govor ljubavi“ vučjeg čopora postaje temeljnicom pravednosti. Janjci ne zaslužuju nazočnost u javnosti, oni moraju šutjeti, moraju se suočiti s vlastitom prošlošću, moraju prignuti glave i javno priznati svoj zločin: zločin je pitati vukove zašto kolju janjce? Janjci su krivi jer njihovo pitanje vječnim pravednicima vukovima janjeći je „govor mržnje“. Tko daje pravo janjcima govoriti „govorom mržnje“? Zar nisu zaslužili osudu i zar ih društvo utemeljeno na vučjoj demokraciji ne treba prešutjeti, odbaciti, osuditi i po mogućnosti zatrti? Neka im se sjeme umete, zar ti zločinci janjci, bolesni od svoga govora mržnje, to i ne zaslužuju? Zar demokratskom društvu naše današnjice, još od Ezopovih vremena, nije jasno koga treba osuditi, koga treba odbaciti, i koga treba bez zadrške ubiti? Pa janjce treba zaklati jer janjci govore „govorom mržnje“, vukovi imaju pravo, pa oduvijek je poznato da vukovi govore „govorom ljubavi“. Komu to nije jasno dolazi u napast „govora mržnje“, a i njegovo pitanje o podrijetlu, naravi i namjerama vučjih vječnih pravednika, već je sigurno i zasigurno „govor mržnje“. Zato „govor ljubavi“ na vrijeme mora svom silom svoje moći umesti sjeme „govora mržnje“, odlučnim pitati svakakva povijesna i sadašnje pitanja. Nije mi lako ovo razumjeti. Radije bih ostao janje koje govori „govorom mržnje“ nego li vuk pravednik velikog i demostenskog „govora ljubavi“. Nije ovo mnogima lako razumjeti. Ako me budu svojom velikom ljubavlju korili zbog misli i riječi, dobit će za svoju veliku ljubav silu govora moje vlastite mržnje. Dušobrižnicima ne dopuštam ni prigovor. Ostavite na miru moju mržnju, neka vas usreći vaša ljubav. Naši su svjetovi nedodirljivi, mi nismo isto, bježite u šume vaših „ljubavi“.

            Nije mi lako ovo razumjeti. Govore antifašisti i fašisti. Antifašisti uvijek govore „govorom ljubavi“, njihovi su zagrljaji nalični ruskome medvjedu. S tolikim oduševljenjem grle i zagrle, da njihovo oduševljenje uguši zagrljene. Posvuda ih je: pune tiskovine, puni ekrani, pune konvencije svih mogućih europskih i svjetskih prava. A imaju se stvarno čine hvaliti. Njihove su svetinje u liku Lenjina, Trockog, Staljina, Broza, Mao ceTunga, ako se ovako piše, ili ako je on uz komunističkog svetca još i svetac antifašist. Ni domaće svetinje u liku Boljkovaca, Krajačića, Manolića, Bravara, Lončara i ostalih vrlih antifašističkih junaka našeg doba ne mogu biti ništa drugo do li vrli idoli i svetinje. Pribroji li se svijetu „antifašističkog govora ljubavi“ još i engleski Churchil i amerikanski Truman, onako iz povijesti, a danas se svijetu takve ljubavi pribroji potomak Ajka Klintona i novopečeni obraćenik na katoličanstvo, nježni i profinjeni saksonac Bler, sve meni postaje jasno. Čitav je svijet velika „antifašistička ljubav“.

A mene bi moja vlastita savjest morala koriti jer nisam antifašist, ne volim ni jednoga od likova tog svijeta, i nitko mi od njih nikada i ništa ne će značiti. Pa pribroji li se u taj svijet još i Marx, Dragec, ili Marx kardinalskog šešira, iz zemlje koja se nekoć zvala Njemačka, a ja mu ne znam ni imena, pa ako se u taj svijet uračuna i „fratrina“ latinoameričkog kalibra zvan fra Leonardo Boff, onda je jasno: antifašizam svuda i posvuda. Kao Vukovi „kopitari“, svuda i posvuda. Ne trebam ih tražiti, evo ih svuda. Od zore do mraka, od mraka do zore. Ne rade ništa: samo ljubuju. Pomalo mi je do vrh glave njihov „govor ljubavi“. I strašno me naljute kad mi u govoru svoje ljubavi odrede mjesto u fašistima. Nisam lud biti fašist. To se ne pristoji ni jednom Božjem čovjeku, vjerniku, katoliku. Jedino se okrenem oko sebe i želim vidjeti gdje su ti fašisti. Zavirio sam u nebesa, tamo ih nema, prošao sam svom zemljom, a osim antifašista preobučenih u fašiste, ni tamo ih nema. Pod zemljom ih ima koliko god hoćete. Svi su mrtvi. Komu treba Nieche, Feuerbach, Hitler, Mussolini, komu treba sva ta „bulimenta“ velikih i svjetskih, i uporno ljevorukih zločinaca, posebno ovdje i sada? Ima li i jedan pametan čovjek komu je Mussolini uzor? Trebaju antifašistima. Ako nema fašista kako će antifašisti ništa ne raditi, a dobro korito i dobar napoj dobivati od svojih zemnih gospodara?Antifašisti i fašisti sijamski su blizanci: nema jednih bez drugih. Kao što nema boga Svetovida bez čvrstog zagrljaja boga Dive, jednoga dobrog božanstva, a drugoga zlog do zla boga, nema ni antifašizma bez fašističkog zagrljaja. Jedni te isti, samo drugog imena, rekli bi pametni ljudi. Ne moraju biti ni stvarni. Dosta je „govorom ljubavi“ zatirati sjeme „govoru mržnje“. Pa kad meni netko reče „govorom ljubavi“ da sam fašist, odgovorim mu „govorom mržnje“ da je fašist njegov ćaća. Pa kad mi netko „govorom ljubavi“ reče da sam antifašist, odgovorim mu „govorom mržnje“ da mu je ćaća antifašist. I on, jer je potomak jednog te istog svjetskoga zla. A nisam bedast biti ni fašist, ni antifašist. Ja sam ja, i ništa mi drugo ne treba dodavati. Fašisti služe, i antifašisti služe, a ja nisam sluga, ja sam slobodan.

            Kad zapitam koja je razlika između fašizma i antifašizma kažu mi: tvoje je pitanje „govor mržnje“. Kad ustvrdim da je fašizam borba za Veliku Italiju, nacizam borba za Veliku Njemačku, komunizam za globalnu diktaturu, a antifašizam za komod engleske Kraljice: kažu da je to ponovno „govor mržnje“. Kad svedem eurojuniju na sumnjivo štipanje debelih mjesta smršavjelih činovnika:kažu mi da je i to najčistiji „govor mržnje“. Kad pitam različite „babe“ odakle im toliko slobodnog vremena da mogu uporno i svednevice bučati po trgovima, i tko ih plaća milijardama kuna za svoje veliko antifašističko ništa, prijete mi Stambolom, jer u Stambolu je zapis o dubini „govora mržnje“, i kriv je tko se ogriješi o babe. A da, nadahnut briselskim barabama, dohvatim „debelo meso kakve deblje babe, pa da i nema baš bablje godine, ponovno bi me sudili „govorom ljubavi“. A meni ponovno nije jasno. Posvuda mi pred život iskaču „mali domaći“, užareni vatrom komunističkih ognjišta, a onih drugih, osim u bolesnim antifašističkim izazovima, nigdje, pa ni za kakav spasonosni lijek. Pa kad stvarno pomislim kako je „govor ljubavi“ kad mišićav, a bezglav antifašist, u žaru svoje ljubavi prebije u osamdeset godišnjoj starici njezin povijesni revizionizam uz lomove njezinih krhkih ruku i nogu, protkan „govorom ljubavi“, ponovno sam za krajnju osudu: moj „govor mržnje“ moja je osuda i zaslužujem krajnji ukor. A morao bih promijeniti svoj životni stav. Morao bih od antifašista preuzeti „govor ljubavi“ i tom ljubavlju ljubiti sve bližnje i daljnje svjetske antifašiste. O, Bože, napasti: ako moja antifašistička ljubav dosegne zagrljaje ruskih medvjeda? Najbolje mi je stoga ostati govornik „mržnje“ kakvu imam. Bože, oslobodi me od napasti „antifašističke ljubavi“.

            Sve do jednog događaja nisam ni bio svjestan kako je sustav „govora mržnje“ neko novo oružje svjetskih globalista. Prvi put sam tada počeo razmišljati o stvarnom značenju unavodničenih riječi: „govor mržnje“. Čovjek od koga sam to prvi put zaozbiljno doznao dugo je vremena bio „nitko i ništa“. Bio je mali i sitni doušnik, prirepak, uši na tuđim zidovima, i oči na tuđim životima: svaki dan je svome kumrovečkom učitelju prišaptavao tko gdje ide, tko što govori, tko je u čemu skrivio. Špiclov, zvali su ga njegovi pošteni znanci. Dogodilo se čudo. Umjesto da ga takvog, neukog, bezglavog, i do srži pokvarenog špijunčića, povijest odnese jednom zauvijek na smetlište srama, jer to mu je bila životna zasluga, njega je novo vrijeme gurnulo u žižu novog vremena. Postao je ozbiljan faktor svjetskoga globalizma, a njegov gospodar platio ga je škudama na kojima bi i Juda postao ljubomoran. Mali i sitni doušnik pretvorio se u čuvara svjetskoga reda i morala, predstavili su ga kao vertikalu demokratičnosti, pravičnosti i istinitosti. Bože, kakva se sve čuda događaju: kakav li je ovo prevrat? Svaki dan bio je u žiži zbivanja, videći što nitko ne vidi, i tvrdeći ono što osim njega nitko ni kada nije proživio, vidio ili zapamtio. A morao sam ga silom slušati i silom gledati.

            Staroga špiclova, antifašističkom farbom prefarbanoga komunistu, i odjednom demokratskog uglednika prve kategorije, visoke plaće, lagodnog života, ali prljavog i lažljivog jezika, upravo sam i upoznao po prljavom i lažljivom jeziku. To što govori nema ni kakve veze sa zdravom pameću, a kamo li s poviješću, približnom istinom ili činjeničnošću. On govori, a ja ga nisam više mogao slušati. Nazvao sam ga i priupitao: koja je njegova naobrazba, gdje je to naučio, na čemu temelji svoj govor, i misli li on da su ljudi krajnji idioti pa da mirno odslušaju to njegovo „demokratiziranje“? Umjesto odgovora na moje pitanje, ustvrdio je da je moje pitanje „govor mržnje“. -Što je to „govor mržnje“? pitao sam novovjekoga demokratu. - To me pitaju svi fašisti. Ti si fašist: bio je njegov odgovor. - Fašisti pitaju što je to „govor mržnje“. - A ti, što si ti, govorniče ljubavi? - Ja sam antifašist. - E pa svi mi imamo velikih mana, a da si antifašist, tko ti je kriv. Tako se završio prvi moj susret s „govorom mržnje“, a od tada nije ni prestao biti dio novog doba. Čim netko progovori govorom antifašističke ljubavi ne trebam ni pitati: to ti je doušnik, špijun, uhoda, po stranjsku:špiclov.

Sjećam se gimnazijskog profesora koji je protumačio pojam „delirium tremens“ kao „dalekovidnicu“ u glavi“. Nema struje, nema odašiljača, nema ni vidljivoga ekrana, a čovjeku u glavi sve moguće, vidljivo i nevidljivo. Prolaze crvene i crne guje, svi mogući gmizavci, paukova i škorpionskog roda, i životinje, one neumiljate, sve se to nađe na programu takvih dalekovidnica. Ni čega nema, a čovjek takva kova skriva se i bježi, sve se pretvara u opasnog neprijatelja, sve postane opasno i sumnjivo. Najbolje je vječno ostati budan. Takvu glavu ništa ne smije iznenaditi. Da ne bi slučajno u život prispio „govor mržnje“, revni vjernici „govorom ljubavi“ čuvaju svoju baštinu: nikad nemaju mira, uvijek bučno pokazuju neprijatelje „govora ljubavi“. Nisu sami u povijesti. Njihova je dalekovidnica puno starija od one Tesline. Revan povijesni lik još je u Kristovo doba, nastanjen u groblju, progonio „ljubavlju pravednika“ neuke i neupućene prolaznike, a vidio je neprijatelje i kad nikoga nije bilo, čak ni u prolazu. Njegov „delirium“ nije bio od pijanstva. Njegov je „delirium“ bilo opsjednuće. Ovaj se rod izgoni tek ogromnim postom i pokorom.

            Ne znam protiv koga ću sagriješiti kad opsjednuće prenesem i u ovo svoje doba antifašista, vječno nadahnutih „govorom ljubavi“. Što god rekla stambolska prijetnja, slobodan sam i veliku revnost „antifašističke ljubavi“ nazvati opsjednućem. To bih isto rekao i da mi revno po životu vrše i „fašistička ljubav“, ali koliko god to želio vidjeti, ne mogu pronaći u svome narodu ni jednoga jedinog fašiste, pa ne mogu ni reći da me progoni i njihov „govor ljubavi“. Pojašnjenja radi, ne mogu pronaći u svome narodu ni jednoga naciste. Pa tko normalan i pametan može zaista i biti fašist ili nacist? Isto tako, pa tko normalan i pametan može biti komunist? Kako svakodnevno promatram postupke velikog opsjednuća, je li opsjednuće zarazna bolest? Je li utemeljena misao kako utrnuti zubi u ustima djece potječu od kiseloga grožđa njihovih očeva i predaka? Fašisti i nacisti davno su platili danak svoje zloće, njihova ih je prizemna bezbožnost odnijela u nepovrat. Da nije komunista koji ni kamo nisu otišli, a koji na rubovima svojih „groblja“ opsjednuto progone „krikovima ljubavi“ nepostojeće fašiste i naciste, obični ljudi željni mirnoga i lijepoga postojanja, ne bi morali svakodnevno slušati krikove teških i teretnih opsjeduća. A stvarnost je drugačija: opsjednuti likovi, iako takva borba postoji samo u njihovim dušama, još uvijek se tuku jedni protiv drugih. „Govor ljubavi“ strašnom se snagom opsjednuća sručuje na „govor mržnje“, a „govor mržnje“, velik kao svemir, vječan je progon opsjednutih „govornika ljubavi“. Krik takve „ljubavi“ čuje samo svoju vlastitu jeku. Nema drugoga glasa, nema drugoga govornika, isti glas, sručen kao bolesna jeka na život i svakodnevlje „govornika ljubavi“. Pa ni pakao nije ništa drugačiji. Ovo je pravi istinski pakao. Iz ovoga pakla izlazi se izgonom, u novije doba to bi se zvalo lustracijom. Ne onom po zakonu i pendreku, nego onom u komu bolestan čovjek vidi svoju bolest, a oslobađa ga bolesti baš to što u sebi vidi. Vidjeti svoje opsjednuće, i prestati kričati nad svijetom koji ne postoji, jedini je put zdravog čovjeka i zdravog društva. To se ipak ne će dogoditi. Zato će dubok ljudski pakao trajati kao svakodnevni „govor ljubavi“. Ovakvoj ljubavi nitko ne može pomoći osim mržnje. Zato i ne mogu jedna bez druge.

            „Govor ljubavi“ iako svakodnevan u mnogim likovima i sudbinama, posebno me se dojmio u zanimljivom liku imena Igor Mandić. Malo ga promatram iz blize sadašnjosti: idol „govora ljubavi“: mudrtoslovnik ništavila, lik bijesan na život u kojemu, kad ne može drugačije, pojede i popije ušteđevinu kojom je trebao dostojanstveno pokopati vlastitu ženu. Prepao sam se tolikog beznađa i nekoga neprotumačivog krika, neke neotklonjive nesreće nadvijene nad sudbinu koja je uzaludno pokušavala biti sretna. Najjavniji propovjednik „govora ljubavi“, zapjenjen do boli u rovu ništavila, svijet je pravoga, nepatvorenog antifašizma. Tko je veći antifašist od Mandića? Pa kad se tomu mnogi douče, ne će biti veći, bit će točno ono što je i Mandić. Malo ga promatram i iz dalje prošlosti. Susreo sam njegovo ime kad sam prvi put politikom uspio prevariti strašnoga i neprevarljivoga Zeusa, strah i trepet gimnazijskog vremena. Moja je prijevara, a time i veliki grijeh, jasne i debele kazne da sam ga tada htio ispovjediti, bilo to što sam umjesto nepravilnih glagola i perifrastične konjugacije čitao novinske uratke Igora Mandića. Prvi put u prošvercanim novinama otkrio sam politiku: svijet velike ljubavi nasuprot svijetu velike mržnje. Tako je Igor Mandić postao prvo ime na putu jednoga momčića na pragu politike. Sve se sada svelo na jedno: sve njegove riječi“ govora ljubavi“ u mojoj su misli duboko sažaljenje. Jadni čovjek, što mu se dogodi. Njegov je govor suprotnost, divljina, strast ništavila, a tako govori da bi njegov potencijal antifašističke ljubavi u hipu progutao čitav suprotni svijet. To je i njegov antifašizam. Jadni čovjek, posebno, ako nije ni krivac. Posebno, ako je i njegovo opsjednuće tek utrnuli zubi od davno pojedenog kiselog grožđa. A čini se da je baš tu baštinu goleme antifašističke „ljubavi“ imao od koga naslijediti.

            Kad rečem riječ Đevrske malo će tko razumjeti o čemu je riječ. A Đevrske su selo, poluselo, ili nastamba u Bukovici. Ali gdje je Bukovica?: pitat će znatiželjnici. Po čemu su Đevrske vrijedne spomena? Gleda li se s one smiješne strane, u Đevrskama su krčmara prevarili dvojica uglednika, jedan je bio ruski general, a drugi njegov pomoćnik, prevoditelj i tomok. Krčmar je bio oduševljen posjetom, nije žalio ni jela ni pića, sve dok nije dočuo kako su to bile „drniške varalice“. Tek onda je psovao varalice i počeo žaliti za uzaludnim troškom. Gleda li se s one ozbiljne strane, Đevrske su poznate po mjestu privremenog boravka Boška Šiljegovića, Sime Dubajića i Ilije Grubića, a rodno su mjesto sudca Mandića. Ne zna se gdje je Mandić studirao pravo, ali se znade da je Mandić bio sudac „strašnoga suda“. Tko je njegovu sudu upao u ruke ništa mu nije trebalo do li komad grobne zemlje.

            Susreo sam Mandićevo antifašističko djelo: iskopao sam protiv volje svih antifašista masovnu grobnicu sa šestoricom strijeljanih, a zatim grobnicu s dvadeset i trojicom strijeljanih. Iskopao sam dva strijeljana fratra, nekoliko žena i muškarce svih dobi, sve njih mrtvih po osudi sudca Mandića. Mandić je samo jedan od sudaca narodnog antifašističkog strašnoga suda. Kao čopor uvijek pravednih vukova, svojim su „govorom ljubavi“ strijeljali ljude kao miševe. To njihovo evanđelje nije nestalo. Je li đevrški sudac veličinu svoje ljubavi prenio i na svoje nasljeđe? Nego što: zar „govor ljubavi“ čitave bojne antifašista nije obgrlio i naše vrijeme? Posvuda ih je. Rado bi obljubili našu stvarnost kad to njihovo govorenje ne bi bilo opsjednuće.

            Strašni sud Mandića i mnogih Mandića ostavio je krvav i težak trag. Još jedno suđenje propitkuje je li kletva zla pala na sve „govornike ljubavi“ dok su topuzom ljubavi razbijali glave „govoru mržnje“. Glavni lik tog suđenja, fra Julijan Ramljak, po tom je sudu odrobijao svojih petnaest godina. Ne bi ni robijao već bi odavno bio mrtav, da u nekoliko navrata nije vlastitom spretnošću izbjegao zamke svojih ubojica. Pored njega ništa manje važan lik jest i Kuprešak Pero Turalija. Strašni je sud prisiljavao Turaliju da lažno svjedoči kako bi strašni sud u smrt poslao fratra Ramljaka. Isprebijan, zapušten i u lancima, pored misli na ženu i četvero svoje djece, dobri čovjek odbio je biti lažni svjedok. Svetačkom je pravednošću, znajući da će zbog toga poginuti, zanijekao lažno svjedočanstvo. Nestalo mu je traga. Antifašistički sud, strašni sud, istu ga je noć zatukao negdje u kršu Zagore. Grob mu se ne zna, ali je njegova krv pala na one što se nisu bojali nevine krvi. Je li ta krv pala i na Mandiće? Je li pala na Šiljegoviće, Dubajiće, Grubiće i Berlenghije? Nije. Pa sve su ovo sveti antifašisti. Njihova ljubav do neba je, ali ne i u nebu, nema neba, sve je u njihovim rukama. Gledam ih sažalno. Duboko je opsjednuće, ne može im nitko pomoći, jer oni sami nisu svjesni kako je govor njihove ljubavi „govor đavolske mržnje“.

Gledam sažalno svoje vrijeme. I sažalno slušam „govor ljubavi“. Nije Mandić sam. Preostali pravednici komunističke koljačke družine, napeti kao zloduh sramnog Kumrovca, od straha prošlosti maskirani antifašisti. A potomci, a sinovi, unuke i unuci? Opsjednuti svojim djelom, njihov je život govor antifašističke ljubavi. Opsjednuti. Nemirni. Krikovi, nemirne oči i strah neki u njima od istine. Najveća im je kazna to što jesu. Na njih je pala kletva nevinosti pravednika među ljudima, Kuprešaka Pere Turalije. A puno je Turalija, i puno krvi koja je zazvana na njih i njihovu djecu. U pravom i istinskom „govoru mržnje“ željeti im je puno godina. Pa neka govorom ljubavi, na ogradama svojih grobišta pitaju prolaznike: Što vi imate s nama, došli ste nas uništiti!

Što mi imamo s vama? Stvarno, mi s vama nemamo ništa. Stvarno: antifašisti svih vrsta, s vama nemam ništa. Neka vas posveti govor vaše „ljubavi“. Meni se za svaki slučaj uklonite s puta. Nisam vas došao uništiti. Vi ste odavno uništili sami sebe. I ne samo sebe. Mnoge druge, nevine. Drugi put vas ne treba uništavati. Vi imate nešto sami sa sobom, što bih mogao s vama imati? Vi imate nešto sami sa sobom.

ANTE ČAVKA

PROSLOV TRAGU HRVATSKE MUDROSTI

Uvijek se dogodi da mi netko i nešto oduzme mirne misli o ljetu na izmaku i jeseni u zoridbi, i da me vrati u nemirne misli nemirnog, ranog i kasnog ljeta, a potom i u nemirne misli rane i kasne jeseni. Zar samo ljeta i jeseni? U mnoga nemirna ljeta i nemirne jeseni. U nemirne zime i proljeća. U nemiru nije važno kad se nemir dogodio, važno je da je nemir, i da tako vješto i lako odnosi ono što je tako lako mirno i lijepo. Uvijek se dogodi da uspomene nemira i događaja, dostojne zaborava, odnesu mirnoću ljeta u zalazu i ljepotu jeseni u rujanju. Uvijek se dogodi da se vraćam odakle sam se odavno želio odseliti, i da ponavljam što sam odavno želio ne ponoviti. Uvijek se događa. Ne znam je li pametno odmarajuće slike božanstvenog krajolika zamijeniti tmurnim slikama uznemirujuće, teške i ružne prošlosti, ali ne znam je li pametno i pravedno zaboraviti događaje i ljude, svoje i tuđe prošlosti, krvavo teške i ružne, da sam budem miran, da se ni čega ne sjećam, i da zaboravu prepustim mnogo, od događaja do imena, što je zaboravu prepustiti strogo zabranjeno i nedopustivo? Uvijek se dogodi da ne znam što je pametno, pametnije. Svoj mir u dobru zaboravu ili stalno prebiranje tuđeg i svoga prošlog nemira. Uvijek se tako dogodi. Uvijek se dogodi.

U prošlost me vraća još neobjavljena knjiga dr Slobodana Langa. Ne mogu reći je li to knjiga, pa ne mogu ustvrditi da je ovo što pišem predgovor toj knjizi. Preda mnom je dvjestotinjak stranica polu prijeloma, sa svim dodatcima Langove olovke i prijedlozima neimenovanom suradniku, neposredno pred odlazak knjige u tisak. Uradak nosi naslov „Tragom hrvatske mudrosti“. Dr Slobodan Lang mrtav je, a knjiga nije tiskana. Sjećam se, s njim sam razgovarao o toj njegovoj namjeri, o tragu i o pedeset tragača hrvatske mudrosti. Mislio sam da je to ostao tek jedan od neispunjenih uradaka života prekinutog smrću, pokušaj čovjeka da nešto naumljeno i ostvari, ali smrt puno toga ne dozvoli. Uradak ipak postoji, napravljen je i tragači hrvatske mudrosti kroz nju tragaju za mudrošću. Prije smrti njen rukopis, taj što mi je u rukama i mislima, kao jedini primjerak povjeren je jednomu od njegovih suradnika, a on želi da napišem predgovor toj knjizi. Svjedok je susreta mojih i Doktorovih, to mu je razlog odabira.

Stara napast: prihvatiti ili ne prihvatiti? Rukopis je bogat zvučnim imenima hrvatske javnosti, Država prepuna mudraca i profesionalaca, a mene, krajnjeg amatera, zovu na prisjećanja. Predgovor nije u knjigama nešto posebno, ponekad je važnije samostalno čitati nego li se oslanjati na to što netko o knjizi misli, pa ni to što bih o knjizi mogao reći. Moje prisjećanje stavit ću na lik Slobodana Langa, na ono što nas je vezalo i razdvajalo, na događaje što su nam se zajednički dogodili, a i na ono što nitko osim nas, niti zna, niti svjedoči.

U prošlost me vraća prisjećanje na suradnju dvojice ljudi potpuno suprotnih svjetova, ali ljudi koji su se uspjeli, svatko sa svoga puta, približiti i stvoriti dodir raskrižja, jedan i drugi željni krajnjeg dobra svojih namjera. Kad smo se sreli mene je gonio „glas bolesnog hrvatskog nacionaliste“, tvrdoglavca i ekstrema katoličke „partije“, a njega glas masona, delegata komunističke partije, Židova s debelim pipcima u visokim svjetskim utjecajnim krugovima, i još puno toga, mutnog i nejasnog. Od jednog mjesta i jednog događaja obojica smo postali jedno: mete puške, mete pušaka. Bilo je to u Civljanima: tridesetak poludivljih i polupijanih četnika u nas je uperilo svoje puške. Još je jedan svjedok tog događaja. Treći pred puškama. Opsovali su nam svoj trojici „mater ustašku“ i naredili da se gubimo „nazad“ prije nego počnu pucati. Da meni netko opsuje „mater ustašku“ to bi se moglo i razumjeti, ali da netko opsuje „mater ustašku“ Židovu, liječniku, intelektualcu, pa makar ga gonio glas komuniste i masona, to već spada u teško razumljive događaje. Nije preostalo ništa drugo: poslije psovke i shvaćanja tko je „govornik“ jedino je preostalo okrenuti se i vratiti odakle smo došli. Poruka pušaka u Civljanima tako je duboko povezala dvojicu ljudi. U teškoj borbi za život bio je radostan kad sam ga zvao, a sam ne zaboravljam njegova lika, imajući volje mir sadašnjeg vremena zamijeniti nemirom prošlosti, želeći takvom čovjeku mirno sidrište vječnosti, spokoj mrtvih i pokoj Božji. Da nismo bili zajedno tu gdje smo zajedno imali sve uvjete besmisleno umrijeti možda bi nas misli drugamo vodile, propitujući tko je tko i što, tu gdje smo bili zajedno, pred istom ljudskom glupošću, i pišem ovaj napis kao uspomenu na čovjeka, više ne ulazeći u teška i vanjska pitanja, pa stoga i pišući ovo što pišem kao predgovor knjizi na tragu hrvatske mudrosti.

Ustvrdim li kako je i dan danas Slobodan Lang „nepoznat netko“, nemirnih putova i tragač nesređenih misli, ne ću pogriješiti. On je meni i sada tajna. Što je njemu bilo potrebno činiti što je činio, mučiti se nemirnim mislima, putovati opasnim putovima, mir pretvarajući u nemir, sigurnost izlažući brisanom prostoru stalne nesigurnosti? Imao je sve uvjete da mu bude dobro. Liječnik, Židov, pripadnik elitnog društva, nije se trebao miješati u „tuđe ratove“ kako su to mnogi činili. On se spustio na razinu „budalaša“, dozvoljavajući pijanim četničkim divljacima da mu psuju „mater ustašku“ i da mu prijete kao zadnjem psu u lutanju. Lang je meni tajna, čovjek obrata, imajući uši da čuje istinu, imajući oči da krene za pravdom, napuštajući lako i sigurno, nezadovoljan onim što su mu dotad davali životni putovi, a spreman u napuštanju sigurnog puta, naći puno više istinitog i pravednog. „Dušobrižnici“ su me upozoravali kako je to sve „namještaljka“, jer takvom se Langu nije moglo „ništa“ dogoditi. Na Langovom Bijelom putu možda su ga mogli prepoznati ljudi, ali granate i mine nisu ga mogle prepoznati. Da su pale tek neki metar dalje, jednako bi ubile Slobodana Langa, točno onako kako su nešto dalje padajući po „konvoju spasa“ ubijali njegovu pratnju. Takvo izlaganje opasnosti i smrti, dok su mnogi „dušobrižnici“ svjetovali iz zavjetrina, ponajviše mi je pomoglo da Slobodana Langa shvatim kao posebnog tragača za životnom mudrošću, da ne povjerujem kako je to jedan od razapinjača zamki i namještaljki, a ponajmanje da razumijem kad ga napadnu kao ratnog profitera bogatog od neprocjenjivih „ranjenih Isusa“ i ranjenih križeva. Činilo mi se kako suviše lako srlja u životne opasnosti, a to se ne može raditi za korist ruku, tek za korist duše, pa sam tada i sam, s njime zajedno, srljao u iste opasnosti. Da sam ubijen, znao bih za što sam dao život. Ali da su granata, mina ili metak ubili Slobodana Langa, bi li se znalo za što je život položio netko njegova imena i znamena? Tu sam povjerovao Slobodanu Langu. Zato napuštam mir svoje rane jeseni i vraćam se u nemirne jeseni svoga i njegova života.

Predgovor kakav pišem pretvaram u govor, svjedočanstvo, sjećanje. I molitvu u spomenu, jer moj je Bog jako velik, i ne ostavlja nedovršene dobre ljudske namjere. Slobodan Lang možda je krenuo na „dalek put“ sasvim drugačije, na njegovu putu pridružio mu se Bijeli put u svom svome značenju, a zatim kao sugovornik na putu „ranjeni Isus“. -Kud sad idemo? – pitao je Slobodan Lang Ranjenog Isusa. -Pa idemo Bogu, idemo Ocu. -Mi? Ja, bivši komunist i bezbožac, židovski tradicionalist i čovjek u čiji zdrav razum mnogi sumnjaju, a ti, komad razbijenog drveta, i ime odavno slomljeno, ispsovano i ranjeno? Mi da putujemo Bogu? Mi, ovdje i ovim putem, ovim putem mnogima sablažnjujućim, gdje viđeno psuje Boga i kreća suprotnim pravcem? - Mene su zvali nazaretskim luđakom, sudili su me jer sam išao putem kao i ti što tim putem ideš, i ja sam Židov kao i ti, zvali su me i bezbošcem. Mnogi su mislili da sam samo komad drveta, ranjenog, razbijenog drveta, a vidiš, mi idemo zajedno. Niti sam ja komad drveta, niti si ti bespomoćni čovjek u svijetu zloga, mi putujemo Bogu. Ovaj je put siguran. Ovo nije samo Bijeli put. Ovo je Put.

Sjećam se, rekli su mi da je Slobodan Lang teško bolestan i da je njegov život obješen na krhki konac. Znao sam da slijedi teška i za život opasna operacija. Prenijeli su mi oni iz njegove blizine kako bi se sa mnom jako želio razgovoriti. Zvao sam ga i želio mu darovati kockicu vedrine u tmastim oblacima njegove stvarnosti. Ponovno je tajan. Kroz život mu je prošlo kazalište uglednika, svih vrsta moći i položaja, od najviše svjetske diplomacije, do svakodnevnog druženja s najvišim državnim dužnosnicima, gotovo kraljevima, a on želi riječ zadnjeg od uglednika, sirotog i zapuštenog seoskog župnika. Dobro je znao, pa liječnik je, da su njegovi dani odbrojeni. Bog njegova naroda, Bog Biblije ispunio je svojim imenom njegovu nevjeru. Shvatio sam da jedan drugoga dozivaju. Sažeo sam mu Božje ime kao sržno pitanje Biblije. Je li Bog s nama, s ljudima? Vjerni su Židovi vidjeli da jest. Bog s njima, njihov Bog i oni njegovi. Što treba dalje? Dovoljno je. Boga sam shvatio kao svoga i ne namjeravam tumačiti mu ime tisućama stranica, knjiga i knjižnica. Želio sam da mu Bog njegova naroda postane njegovim Bogom. Razgovor njih dvojice ne mogu ispričati. Bog ostaje tajna, i Slobodan Lang ostaje tajna. Nije prošlo dugo vremena, Slobodan Lang krenuo je putem svih smrtnika. Druga obala znane Modre rijeke dalek je put, a želio sam da njegovo ime veliki Bog priveže za mirno sidrište Druge obale, za vječno, životno, uskrslo i preporođeno. To može Bog, to čini Bog. Da jedan katolički ekstrem i bolesni hrvatski nacionalist, kako mene zovu, ovako misli i moli za nekoga tko je bio mason, komunist i nevjernik, mnogima koji to saznaju bit će nepojmljijvo. A ja to činim: neka je u velikom Bogu, graditelju svih dobrih svjetova, pokoj, spokoj i svjetlost vječna doktoru Slobodanu Langu. Bez zadrške i druge primisli.

Sjećam se: strahotno je bilo proživljavati prognaničke dane. Četiri godine beznađa, četiri godine muke i poniženja, četiri čemerne godine među tisućama bespomoćnih, a svi traže „moćnu riječ“ i svi traže odgovor. Sretao sam Slobodana Langa u svojstvu savjetnika predsjednika Tuđmana. On je vjerovao kako se diplomatskim razgovorima može puno toga učiniti. Znao sam da to i radi. Putuje, susreće se s mnogima, pokušava bespomoćnost pretvoriti u nadu. Nisam vjerovao u diplomaciju. Ni za koga od tadašnjih svjetskih čelnika nisam imao dobre misli. Bojao sam se da se Slobodanu Langu ne dogodi da njemu takvi susreti ne slome vlastitu nadu i pretvore je u beznađe. Znajući što sve mislim čudio sam se njegovu društvu. Mnogima oko njega nisam ništa vjerovao, bili su obični lašci i crni diplomati, sebičnjaci i likovi bez ideala. S mnogima od njih morao sam se susretati, a da je bilo po moju s njima ne bih prošao ni istom ulicom. Lang nije odustajao od nade. Dao mi je do znanja koliko je poniženja doživio, laži progutao i morao slušati debele priče svjetskih licemjera i cinika. Znam samo da smo dugo razgovarali i da je pokušao umiriti moje misli i čvrstinu moga otpora. Bilo je to doba svakog beznađa i doba svakoga zla. Mojom sam mukom bjesnio. Lang to nije činio, mirno je podnosio uzaludnost svoga poslanja i nije odavao razočaranje mnoštvom poniženja. Priznao je da je uzaludno govorio, uzaludno putovao, uzaludno prosipao bisere. Svinje su ga slušale, svinje progonile, svinje ponižavale. Langa su lomili. Langa nisu slomili. Svoje je činio i učinio. Zar je to malo? Zar to nije dovoljan razlog da se razumiju naša dva sasvim suprotna svijeta? Zar je i to malo?

Sjećam se: četiri čemerne prognaničke godine ipak su prošle i vratio sam se u kuću u kojoj sam prvi put primio Slobodana Langa. Oluja je prošla, ali su prije nje demoni zla porušili devet crkava i desetu rečenu kuću. Nije prošlo dugo, nešto sam uredio za osnovni život i rad: nazvao me Slobodan Lang i najavio dolazak. Tražio je „ranjenog Isusa“ moje župe. Nije bilo poteškoća u traženju. Bilo je mnoštvo „ranjenih Isusa“. Ne mogu se prisjetiti ni jednoga koga nisu zlodusi ranili. Slobodanu Langu Isus je najveći Židov svih vremena i to da netko udara na njega nije osjećao kao udar na više ili manje uspješno umjetničko djelo. Bio je to udar na čisto srce kakvo je Isusovo, i ruke slobodne od zla, kakve su Isusova. Bio je to udar na ljudsku miroljubivost, čistu savjest, dobrotu, pravdu i istinu. To je bio Langov „ranjeni Isus“. Duboka tajanstvenost i tajnovitost: razgovori o Bogu i vječnosti, Isus: židovski genij, u košmaru misli Lang nije hvatao dogmatiku, nije se hvatao ni teologije, nije bio na čistu s uskrsućem, činilo mi se da vjeruje Bogu koji će ga ostaviti vječna u sudbinama njegove djece. Ali, to lice pred razbijenim likom Židova iz Nazareta, to lice, taj osjećaj, a čudna gotovo uhvatljiva i neizgovoriva duhovnost. Lang je tajna. Isus genij, najveći čovjek njegova naroda. Najveći Židov. Njegovi su suradnici slikali sve razbijene Isusove likove. Želio je u nizu takvih fotografija sačuvati udar na bezazlenost kako se takva zlodjela nikada više ne bi ponovila.

Sjećam se: od Slobodana Langa potekla je želja da se ne zaboravi djelo hrvatskih branitelja i mučenika. Grupa zanešenjaka započela je hodočašće Hrvatskom zemljom, pješačeći za hrvatskom zastavom danima, tjednima, mjesecima. Slobodan Lang pozvao me na suradnju. Bio sam u Zagori, a hodočasnici su promijenili rutu svoga puta kako bi mogli proći i kroz moju župu. Bilo je to nezaboravno. Hodočašćenje je još uvijek ostalo. Iako mnogi više ne hodaju, a mnogi nisu ni na životu. Slobodan Lang s najdubljim je oduševljenjem podupirao taj hod. I ljude na putu spomena muke i slobode.

Sjećam se:bila je zima i velik snijeg. Čuo sam vijest: u teškoj prometnoj nesreći nastradao je Slobodan Lang, liječnik, intelektualac i humanitarac. Njegova je suputnica mrtva, a Lang se bori za život, teško ranjen i ozlijeđen. Kad sam doznao da je pri svijesti i da je prestala životna opasnost, prekršio sam norme pristojnosti i nazvao ga u bolesničku sobu. Javio mi se: glas jedva prepoznatljiv, ali se obradovao pozivu i dao mi slobodu da ga nazovem kad god to budem želio. A put je njegov nevjerojatna stvarnost. Putovao je u pratnji svojih suradnika na obljetnicu smrti nadbiskupa Stepinca, u Krašić, a put ga je gotovo stajao života.

Nadbiskup Stepinac Slobodanu Langu bio je najveći Hrvat svoga vremena, osoba časti, izuzetne hrabrosti i dobrote: pravednik među narodima. Kad jedan Židov nešto takvo reče, nasuprot svim ružnoćama kojima su pokušali srušiti lik i djelo svetog Nadbiskupa, to je riječ do samih nebesa. Slobodan Lang nije zanijekao istinu, svojim odlaskom u Krašić htio je odati počast Stepincu i Istini, makar ga Istina umalo nije poslala na put bez povratka. Slobodan Lang prihvatio se dokumenata i povijesnih stvarnosti, bez“ babe i stričeva“, makar su mnogi zbog njega škripajući lomili svoje čvrste zube. Pored osvjetlanog lika Alojzija Stepinca Slobodan Lang udario je snažan udarac u srpsku jasenovačku mitomaniju, poštujući stvarne žrtve, ali niječući nepotrebne laži. On, Židov čiji su rođaci doživjeli zla zlih vremena, okrenut istini, brani je svojom čašću i obrazom. Za razliku od drugih, onih koji bi upornije trebali braniti istinu, prodaju se za filozofiju korita i bukare, ostajući siti bez obraza, i napiti bez časti. Sve je ovo tajna Slobodana Langa.

Sjećam se: bilo je to vrijeme srpskih barikada i početka okupacije kad je prkos bilo jedino pravo hrvatsko oružje. Kijevo je već bilo pod blokadom: mjesecima tamo nitko nije mogao ući. Osnutak policijske postaje u Kijevu razbjesnio je srpske nasilnike. Uvezli su tenkove u Kijevo, ali bolje nije bilo ni Vrpolju, ni Potkonju. Kijevske žene stale su između tenkova i policije, i tako su stajale mjesecima. U selo nitko nije mogao ući. Četnici u Civljanima zatvorili su prilaz Kijevu, a dvjestotinjak metara dalje svoju je barikadu napravila takozvana JNA. Tih dana, briga je bila jedino moje pravo jelo. Tu večer, u kasnim me satima nazvao Slobodan Lang. Pitao me hoću li s njime sutradan ići u Kijevo. Netko četnicima u Civljanima mora objasniti kako po međunarodnim konvencijama čine zločin, i kako je njihovo ponašanje protuzakonito. Oni to ne znaju pa nisu odgovorni, ali kad im to netko kaže, veže ih odgovornost za ponašanje. Želio je da to budemo nas dvojica: otići do četnika i to četnicima reći. Nerazumno i nemoguće. Prvo što sam pomislio, ali je Slobodan Lang bio uporan. Dolazi sutra rano i idemo.

Čitavu noć nisam ni oka sklopio. Tko je Slobodan Lang? Tek ime za koje sam čuo. Pokušao sam uhvatiti konce brzo tražeći sve što sam o njemu mogao naći. Mogu li mu vjerovati? Zagrebački Židov, liječnik, sigurno mason jer masoni takve ljude ne propuštaju, podatak: komunist, delegat na posljednjoj sjednici Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu, čovjek elitnih društava i zasigurno utjecajni nevjernik. Pa tko će spojiti naša dva svijeta? Katolički svećenik, zloglasan po jeziku, ekstrem, i ludi hrvatski nacionalist ide na prvu liniju rata sa sasvim nepoznatim i tajnim čovjekom, sasvim suprotnih pogleda i sasvim suprotnog svijeta. Počelo me progoniti iz nutrine. Ponovno, zašto netko drugi može ulaziti u opasnost, a ja to ne bih trebao? Kad može Lang, mogu i ja. Idem: pala je odluka. Idem, pa što bude.

Sjećam se: tog smo jutra krenuli preko Sinja i došli u Vrliku. Policija nam je u postaji rekla da za našu namjeru nema ni jedne šanse. Kako smo ostali uporni uzeli su nam podatke kako bi se znalo gdje smo nestali ili poginuli. Na posljednjoj postaji na izlazu iz Vrlike naši su nas policajci odgovarali od namjere jer danima tom cestom nitko nije prošao. Otišli smo u neizvjesno. Dovezli smo se do prve barikade. Ona je pripadala takozvanoj JNA. Tenk je bio pored ceste, a nas je dočekao major u društvu „vojne policije“. Major nam je uzeo osobne karte, pitajući kud to idemo? - U Kijevo idemo. -Nema šanse. Najbolje je, vratite se odakle ste došli.- Idemo dalje, rekao je Lang. - Tamo su vam četnici, a kad k njima dođete ja vam više ne mogu pomoći. Ne idite. - Idemo. I nastavili smo put. Tristotinjak metara dalje već smo bili kod četnika. Tridesetak ih je bilo na okupu. Njihovi su nam „kalašnjikovi“ bili dobrodošlica. Slobodan Lang izišao je iz auta i pošao nekoliko metara prema prvom četniku. U ruci je nosio tekst Ženevske konvencije. Čim su čuli o čemu dr Lang govori, opsovali su mu „mater ustašku“, njemu, nama, konvencijama, Ženevi i svim našim zakonima, i rekli da se gubi prije nego počnu pucati. Rekoše da će mu puškama uzvratiti na njegove zakone i konvencije. Slobodan Lang tako je ostvario cilj. Četnicima je rekao da je protuzakonito stavljati barikade na ceste, i da je zabranjeno civilima zabranjivati put u njihova mjesta. Sasvim je mirno zaklopio knjigu, saslušao još koju „mater ustašku“, a onda mirno sjeo u auto.-Zadaću smo izvršili. Sad znaju da to što rade ne smiju raditi. To smo im rekli. Obuzela nas je tišina. Ništa više nismo mogli reći. Okrenuo sam auto na cesti čekajući rafal. Kako nisu pucali put nas je vratio majoru na drugoj barikadi. Njegova nas je policija ponovno zaustavila, dugo su nas ispitivali, i zapisivali sve što smo odgovarali. Nakon pola sata vraćali smo se do naše policije. Nisu vjerovali da se zaista vraćamo. Bili su uvjereni da se nikada više ne ćemo vratiti. Pisali su nam imena da znaju gdje smo nestali. Nekoliko smo sati proveli u Vrlici, a onda se vratili. Slobodan Lang zaputio se prema Zagrebu, a mene je uskoro čekala sudbina Vrpolja i Potkonja. I Kijeva.

Sjećam se: Slobodan Lang kao da je promijenio čitav svoj životni put otkako je prvi put vidio sudbinu Potkonja i Vrpolja. Kažu da je poslije progona Potkonja otišao zapovjedniku Garde u jednom mjestu podalje od Kijeva, predstavio se kao Hrvat i odlučio biti branitelj. Gotovo da mu ne povjeruju kad su mu čuli ime i život. Slobodan Lang otad je stao pred granate, puške i psovače „ustaških matera“. Zato me zvao u društvo i stao pred puške pijanih i divljih četnika. Zato je obišao Kissingera, i sve moguće svjetske moćnike, zato je predvodio konvoje, nosio hranu i još više, prkosio zlu i smrti. Zato se družio s licemjerima i kukavicama, cinicima i kukaveljima, zato je proživio i doživio svega i svašta.

Slobodan Lang pored svega što mislim velika je tajna. Pa i ja sam tajna. I život je tajna. Da nije, tko bi mogao doživjeti da katolički svećenik, nazvan ekstremom i ludim hrvatskim nacionalistom ovako misli o čovjeku Slobodanu Langu, možda masonu, možda nevjerniku, komunističkom delegatu visoke partije, i čovjeku koji je sve uvjete imao da mu bude dobro i da se ne mora miješati u „tuđe ratove“, ne mora misliti koji će ga pijani četnik izrešetati puškom ili mu opsovati „mater ustašku“. Da život nije tajna što bi to navelo dr. Slobodana Langa, čovjeka visoka ugleda i društva da se druži sa svećenikom zvanim ekstrem i nazvan ludim hrvatskim nacionalistom? Život je tajna: Slobodan Lang nije što se govorilo. Ni ja nisam to što govore. Ovo smo shvatili pred trideset ubojitih četničkih cijevi. U Civljanima, na barikadi opkoljenoga Kijeva, i prije njegova pada. Ima jedna razlika među nama: ja sam tamo trebao biti, Slobodan Lang nije. Zato je njegovo djelo veće, savršenije, on je stoga neustrašiv hrvatski branitelj, najviše i najizvrsnije vrste.

Tragom hrvatske mudrosti dr Slobodan Lang donosi pedeset sudbina nađenih na tragu misli za dobrom. Da ih i ne brojim, i da ih je već pedeset, neka hrvatski Židov, ili židovski Hrvat, dr Slobodan Lang bude pedeset i prvo ime niza mudraca u nizu hrvatske mudrosti. I pravednika. I junaka. A oni što do kraja dočitaju ovaj govor kao proslov Langove knjige neka slobodno reknu: Doktore, neka ti je mirno sidrište hrvatske zemlje, tamo s druge strane Modre rijeke, gdje veliki Bog privezuje dobre ljude za konop mira spokoja i pokoja. Neka ti je ovo proslov Doktere!

ANTE ČAVKA

Brojač posjeta

0292325
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
34
87
408
251318
2489
3948
292325

Vaša IP adresa je: 34.204.179.0
Server Time: 2019-08-23 11:12:24