Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Login Form

Kolumna suprotive

UVOD U VELIKU NAPAST

Golema je napast nad mojim vremenom. Od posljednje napisane knjige, moram brojati koje po redu, u vremenu dosuđenom da protekne kao i svakom drugome Božjem stvoru, progoni me misao da ponovno sjedim, prevrćem riječi, da izazivam sudbinu dirajući se u osinja gnijezda života, pa da tako napišem još jednu knjigu. Jedno sam vrijeme bio stvarno pametan. Ni spomena o pisanju. Ostao sam gluh i nijem na sva zbivanja zadnjih vremena, nisam pokušao stati na stranu ni onih Pravednika, vapećih u pustinjama, zaslužnih da im se čovjek pridruži u čežnji za Velikim. Sada sam poludio. Slomila me gomila nataloženih misli. One traže riječi, one su kao potok pregrađen branom. Moraju se preliti, moraju preko ograda. Tko zna što će sve srušiti? Napast me slomila. Sjedim i počinjem pisati. Nemam pojma o čemu ću, nemam pojma o komu ću. Samo je jedno sigurno. Sjedim i pišem. Poludio sam jer sjedim i pišem.

Ne trebam sanjati vrijeme. Preda mnom lagano vjetar, onaj zimski, jer sve takozvane Nove godine ovdje gdje sam, započinju zimi, njiše čempres jer nije gol, a već se nekako muči zaljuljati gole grane dvjestogodišnje koštele. Sunce i oblaci izvode kazališnu predstavu. Nižu slike, jednu za drugom, čas je sunce sa svjetlošću posvuda kamo oko pada, čas zatamni, kao da će zanoćati, pa se nekako pokazuju bez sunčana i svjetlosna uresa i stabla, i daleki, oku zamućeni obzori, i privid plavine neba, bližeg ili udaljenijeg, promjenjivog u boji, ovisno je li u društvu sunčevu ili ga oblaci opsjedaju. Pa što bi mi nedostajalo da mi čitav dan pred očima igra kazalište ovih Božjih glumaca? Pa što bi mi nedostajalo da mi tako igra i cijeli moj život? Ne će me ni opsovati, ni protjerati, toliko su bogati da mi ne traže ni ulaznicu na svoje predstave, a čini mi se kao da ih i ne brine uopće želi li ih netko gledati. Ne brine ih ni to što ih gledam, kao što ih ne bi brinulo da nisam tu gdje jesam, i da ih uopće ne želim gledati. Želim ih gledati, njihova predstava moj je mir. Odvuku me nekamo daleko od ljudskoga, oslobode spona materijalnosti, gdje misli ne hodaju umornim cestama, gdje ne moraju tražiti odmor pored česmi i voda za žeđ, gdje su misli sretne, lepršave i nezaustavljive. Imam njihov svijet kao svoj. I ne prigovaraju mi što s njima putujem, ni to što sam s njima, a da ih i ne pitam za dopuštenje. Neka me nitko drugi ne zove, ne proziva, ni poziva. Ovdje mi ništa ne nedostaje.

Razočara me to što su slike vremena tek trenutak nekog zaborava. Umjesto da igra neba sa svojim suncem i oblacima, i igra vjetra sa svojim golim i obučenim granama, bude nešto moga svakodnevnoga, postaju važni tek tada kad me misli prevare i odlutaju. A moje misli opsjeda teška napast: napustiti veliko i lijepo, slobodno i nezaustavljivo, a skučiti se nad malim, ružnim, zarobljenim i bolesnim. Napast, velika i teška: u ime maloga napustiti veliko i pod izlikom života pogled velikih obzora podmjestiti pred ljudske noge. Napast velika i paklena: Ljepotu ostaviti tumaču ljudskih misli, i Riječ, jednu i cjelovitu, razmrskati u beskraj sitnih, nevrijednih riječi. Da mi kao napast život donese niz zavodljivih žena, da mi ponudi sve novce ovoga svijeta, i zalog srebra i zlata, da mi dopusti biti oholicom adamovske vrste, s protjeranim iz vlastitog života Boga i ljudi! Lako bih se s takvom napašću obračunao. Ona me napastuje sjesti i pisati. Dok gledam oblake i sunce. Dok mi se pred životom igraju gola i obučena stabla, dok se tiho i posve mirno smjenjuju slike svjetlosti i mraka. Ona me progoni spustiti pogled i vratiti se k ljudima. Ma što će mi olovka, velika Napasti? Što će mi pisanje, što će mi knjiga, što će mi knjige? Pusti me mome miru, ne ću te slušati. Ne diraj moje valove, velika Napasti!

Čiji je ovo neslomljivi nagon, čija je ovo strast? Prorok mi se Jona zapleo u misli. I njegova sudbina. U najdubljoj napasti pobjegao sam. Po najvećoj vrućini, čudan ljudima, sazidao sam tisuće kvadrata kamenih zidova. Godine sam proveo na skelama slažući stotine kvadrata mozaika, pročitao sam tisuće tuđih stranica samo da pobjegnem od svojih, naučio sam ne nositi ugodna odijela, vječno neuredan, prašan, ruku prljavih od svega i svačega. Pokušao sam zaboraviti i koliko mi je godina. Sve dok nisam pao u provaliju. Jona je tri dana bio u utrobi ribe, ne znajući ishod svoje sutrašnjice. Moja je trajala duže. Sve mi je oduzeto osim misli koja progoni. Ponavlja, vječno ponavlja: sjedi i piši. I ne bježi. Od ovog se nagona ne može pobjeći. On ne ostavlja, on ne odustaje, sjedi i piši!

I sad kad počinjem slušati, Jonina me duša nije napustila. Pa kad počinjem prvom riječju, i prvom rečenicom zar će me bilo što ponovno obradovati? Golema je Niniva, golema i Jonina tuga. To nepregledno polje, polje od svega i svačega, kao da će se promijeniti. Uz najbolju volju proročanskoga posluha, ne će se odreći svojih zloća. U Ninivi su klice svega i svačega, već odavno sve je rečeno, sve su pametne misli ponuđene, sve su opomene već odaslane, od kakve je koristi moje govorenje? Da to znam bilo bi jednostavnije razumjeti narav nagona, i nemir što skuplja riječi mirnog potoka u podnožje brane, sve dok ne podivlja, i sve pretvori u rušilačku bujicu. Što meni ovo treba? Čiji je ovo nagon, čija strast? Čiji je ovo život, čija sudbina? Vjetar se smirio, sunce je nadjačalo. Mogao bih sve ovo što započinjem preskočiti i zaboraviti. Igra svjetlosti i sjena, pred očima kao kazalište najtajanstvenije ljepote mogla bi me opiti. Pa da se nikada više ne otrijeznim. Pa da ne mislim ni na koga,ni na što, da bezbrižan u slobodi duha ne pomišljam što me okružuje. Nisam te sreće, nagon progoni, nisam pametan ni moćan sve to napustiti, kao da sam lud sve ovo ponovno u mislima prebirati, veliku Riječ mrveći u beskraj sitnih riječi.

Čuvaj se ljudi! Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka. U najdubljoj želji za dobrom, svima onima, uz rijetke iznimke, događa se da baš tom dobru pišu osude: koliko dobra učiniš ljudima, tolika će ti biti i osuda. Čudno, ali istinito: malo je ljudi dobre volje koje nisu vukli na sudove, ispitivali nepravedni sudci, sumnjičili najsumnjičaviji mračni tipovi. Pravdi sude nepravedni zakonoznanci, pogrde se udaraju u čast, vukovi života sude janjcima života, a mrak proglašava svjetlost krivom i nepotrebnom. I da sada meni uspije ovo promijeniti? Nemam takvu iluziju. Baš suprotno, najbolje bi mi se bilo čuvati ljudi, svih vrsta, najbolje bi me sačuvalo tek gledanje kako vjetar njiše koštele i čemprese, najbolje bi bilo ne gledati ni ljude, ni njihove svjetove, ne brinuti više njihove brige, ne miješati se u njihove trice i kučine. Ali kad nagon ne dozvoljava, kad nekakav moćan poziv ne dozvoljava zatisnuti uši i pobjeći. Kad nešto izgovoreno za nemirnu dušu prostire Ninive u beskraj, i ne da mi se od svega ukloniti. Nevoljko prihvaćam mrvljenje Riječi u neobuzdanu bujicu riječi. Ne znam ni komu one trebaju, ni sam nisam načistu zašto i meni trebaju. Moram pisati. Poludio sam. Moram pisati.

U najdubljem nemiru nagona, ovog što me prisilio ne izbrisati sve ove rečenice, hoće li netko preskočiti moju ludost, i tražiti suvislost moga govora? Mogu li se opravdati isprikom kako sve ove bitke života nisu moje bitke i kako imam pravo u njima ne sudjelovati? Ako ljudi žele na temelju zloga graditi neko buduće dobro, preskačući spoznaju da u cijeloj povijesti ni jedan zločinac nije bio sretan, pa zašto bih trebao gubiti svoje vrijeme, bojujući uzaludne bitke, znajući da je uzaludno slijepima namigivati i gluhima šaptati? Ako povijest ponavlja uvijek iste barabe, podignute na ruke bezličnih masa, spremne uvijek i na isti način prihvatiti šuplje i prazno kao puninu i duševni doseg, pa zašto bih trebao mijenjati njihove izbore? Moram li se miješati u tuđe nemire?

Morao bih biti mudriji i dovitljiviji od Odiseja. Odisej je shvatio koliko je besmisleno trošiti svoje vrijeme na spodobe svoga doba: ići se tući jer je nekakva ženskica pobjegla od muža, a on, kraljevski uvrijeđen diže Državu da obračuna s Probisvjetom. Odisej mora napustiti svoj život da bi vodio besmislene Menelajeve i Agamemnonove ratove. Mislio je kako ga od takvog rata može spasiti ludost. Prije nego je izaslanstvo velikoga kralja došlo po njega, počeo je orati njivu u vrijeme kad se njive ne oru, upregnuo je u jaram vola i magarca, što na pamet ne bi palo ni najzadnjoj budali, umjesto pšenice brazdama sijući sol. Sumnjiva je bila njegova ludost i uzaludno snovanje o slobodi. Izaslanstvo ga je našlo u podvali. Kad su mu u brazdu postavili sina, malena dječačića, kao luđak morao ga je plugom zaorati. Kako je podigao plug da se djetetu ništa ne dogodi, proglasiše ga pametnim, i odvedoše u tuđe ratove. Najmudrijem igraču svjetske povijesti nije pomogla sva njegova mudrost da ne uđe u tuđe ratove. Kako će to meni uspjeti, meni koji nisam ni Odisej, ni mudrac, ni pametan? I kad sve napravim što moram, kad odgovorim nagonu i poslušno uđem u sve tuđe ratove, svjestan čije ratove vodim, mene ne će ni pitati jesam li lud ili pametan. A ja da sam pametan, ne bih ni vodio tuđe ratove. Ne bih uprezao volove i magarce u besmislen jaram, ne bih ni dopustio izaslanstvu da mi dođe na prag slobode, i ne bih brinuo tko će nešto o meni reći. Mudrost nije pomogla Odisejevu miru i želji da bude slobodan od tuđega. A pored svega mudrosnoga, nepoznata sila goni me u Ninivu. Mene koji bi to rado izbjegao, mene koji ne treba tuđih ratova, mene komu bi bilo dovoljno gledati u miru njihanje stabala na vjetru.

Nikada se nisam bojao ljudi, pored Isusova upozorenja da ih se čuvam. Tek kad se pomalo zanesem, ne svraćajući dovoljno pozornosti na ono što rade ili čime mi prijete, zbunim se te ne odgovorim kako to rade slobodni ljudi. Kratak je vijek zbunjenosti. Duševno me triježnjenje toliko ohrabri da se prestanem bojati i crnoga vraga, a kamo li da se bojim patuljastih iscjedaka vidljive stvarnosti. Na što sliče iscjedci kad me sude na smrt, kad mi prijete uništenjem „karijere“, kad me isključuju iz svega i svačega? Što to meni može ljudska podvala i sustavno laganje, što mi može siromaština, i mjesta pod suncem zbog kojih se sinovi ovoga svijeta samoubijaju od poniženja, i kleče pred sebi jednakima da ih oslobode od šupljih cipela, prašnjava života, i mjesta za sramotu? Zar nisu smiješni tajni kapituli, namještena sudišta, nesnimljiva došaptavanja,i križanja crvenih olovaka? A smiješni li su i jadni. Kao da su izaslanici poslani na Odisejevu oranicu, uzoranu u bratstvu i jedinstvu volova i magaraca, i plodni solju u brazdama. Ovdje sam jači od Odiseja. Izaslanstvo ga je uspjelo odvući u tuđe ratove, i natjeralo da se spašava naravlju poludjela mudraca. Mene ne mogu odvući. Mene ne mogu prisiliti. Ne bojim se svih sila svijeta. Ipak se bojim. Bojim se samoga sebe. Ljudi me ne mogu ni na što prisiliti. Ali jao, na što se sve sam prisilim!

Dvojaka je napast u meni. Sad kad se moram odazvati nagonu olovke, imam li hrabrosti odabrati način obračuna sa samim sobom? Hoću li pisati dušom mudrosti ili dušom pameti? Netko bi mogao pomisliti kako su te dvije riječi istoznačne, i kako nose naboj dobra u svojoj bitnosti. A nisu istoznačne. Odisej je najmudriji od svih smrtnika u povijesti. Sokrat, Izaija i Isus najpametniji su u povijesti. Odiseja je njegova mudrost sačuvala od svih ljudskih zala, nadmudrio je zamke bogova i ljudi. Sokrata, Izaiju i Isusa njihova je pamet odvela u smrt. Oni nisu zaobilazili zamke: umrli su u obrani svojih ideala. Napast je u meni. Je li moja olovka mudronosna ili je moja olovka pametna? Ne znam. Bojim se biti mudar, bojim se biti pametan. A nisam pametan. Jer da jesam ne bih se ni hvatao slova. Bili bi mi važniji u životu vjetrovi u krošnjama, oblaci u igri, i nebo koje se uvijek uspije razvedriti.

Napast mudrosti: sposobnost nadživjeti sve svoje neprijatelje, uspjeti se izvući iz svih mogućih zamki, sa suprugom Podvalom uvijek u suradnji, dokazati kako pokvarene vlasnike mudrosti nitko ne može nadmudriti. Mudrac nikada ne umire od tuđe ruke. Napast pameti: odlučnost do skrajnosti, zbog Istine ne bojati se ni života ni smrti, imati dovoljno snage ne prepasti se baraba ni pilata, ne prepasti se njihovih prosudbi ni presuda, ne ustuknuti pred silom gluposti. Pametni uvijek umiru od tuđe ruke.

Odisej je junak samo kukavicama. Njegova ga je narav prisilila da se poigra spretnošću Balkanca: nije bio junak tući se sabljom, svoje je neprijatelje zaludio, opio, naveo na tanak led, a onda pobio. Ono što mu nije mogla priskrbiti njegova junačka desnica, priskrbila mu je njegova laž. Od tadašnjih vremena ovdje, na razmeđu čudnih svjetova, junacima je zabranjeno govoriti o kukavicama, a kukavicama je dozvoljeno govoriti o junacima. Jasno, jezikom Odisejevim. Odisejev jezik: laži, raspamećena masa uvijek nađe Barabu, Pilata je prepun svijet, a što je Istina još nikada, ni u jednom vremenu nije odgovorio ni jedan sudac, niti jedan jedini zakon. Pokraj njih je uvijek nekakva posuda i krpa. Vodom peru svoje mrakove, a krpom ih ponekad brišu, ponekad zamagljuju. Da se pouzdam u Odiseja? Da se pretvorim u ismjehivača svega oko sebe i da se nametnem vremenu podvalom i zamkom? Odiseja ima posvuda, odstupi napasti od moje olovke!

Najpametnija tri čovjeka u ljudskoj povijesti: Sokrat, Izaija I Isus: sudbina otrova, sudbina drvene pile, i sudbina križa. Kriv si jer vidiš Boga izvan Olimpa. Nije nalik na misli ispraznih sofista. Ne stanuje u ledu Olimpa, među vranama i u snijegu. Nemamo očiju da za njim lutamo. Umri, to je jednostavnije. Kriv si jer pričaš kako Bog ne vodi brigu o hramskoj škrabici, ne hvali naših obrijanih glava, i ne gleda produžene rese na haljinama, nego u nekom nevidljivom svijetu okuplja za stol smrdljive siromahe, i lude beskućnike. Umri, ali da to ne napraviš brzo, pilat ćemo te drvenom pilom. Kriv si jer velikog Boga zoveš svojim ocem i ocem ljudi. Tvoj je krimen što oduzimaš strah iz ljudskih sudbina. Neka te stoga zadesi sudbina rimskog križa. Da slijedim najpametnije ljude povijesti? Da pokažem Velikog Boga i Oca, da se dirnem u kape, haljine i rese, i da proglasim zlato prljavim gvožđem? Bi li trebalo pitati kakvom ću smrću umrijeti?

Mudrac Odisej svakoj je pravdi izmicao novom podvalom. Laž na laž, spratna i sretna sudbina ljudi ovoga svijeta, kad je umirao na njemu nije bilo ni kakve krivnje. Ipak je umirao i njegova ga laž nije mogla spasiti sudbine. Njemu su sinovi ovoga svijeta dali pravdu. Još uvijek u svim vremenima I u svim ljudskim uredbama prepisuju njegove zapise. I ne boje se jedan drugoga. Vukovi kolju jedan drugoga kad ne imaju koga drugoga zaklati. A ni vrana vrani očiju ne kopa.

Pametni Sokrat, Izaija i Isus nisu bili takve sreće. Barabe su tog vremena bili djelitelji pravde. Mudrost je pripadala razularenim masama u težnji za kruhom i igrama. Tko je komu bio nadređen: Pilat Barabi ili Baraba Pilatu? Tko je vodio glavnu riječ javnosti: nasilna baraba kao predvodnik razularene mase ili izdanak svjetske sile, slučajno zvan Pilatom, uzorak podlih namjera i krajnja svjetska kukavica? Povijest se ponavlja. Pa kad se nađem sa svojim zapisom pred sudom javnosti hoće li me suditi barabe ili kukavice, ili će me suditi i barabe i kukavice? Na skupu baraba, izdašno zaštićenih vikom bezglavih masa, u suradnji s kukavicama podvita repa, da im netko ne ugrozi zlato, svi su izdanci zla bili na okupu. Za koga je tada umro Sokrat, za koga Izaija, za koga Isus? Tamo nije bilo ni pametnih, ni dobrih, za koga su umrli?

Napast me ponovno uvlači u svijet kukavica zaštićenih barabama. A kamo god se okreneš, kao da ih je bezbroj. Komu ću pisati? Ako stvorim još jednu knjigu pa da je sokratovska, izaijevska ili isusovska: zar će je čitati Barabe i njihovi poklonici? Zar će se nad novim sadržajem zamisliti ikakvi Pilati novih vremena? Zar će sudci ovoga svijeta i o mojim riječima, i o meni suditi drugačije nego li odisejevski?

Pisanje kao nagon, prokletstvo. Sloboda u otklonu od mrvljenja jedne jedine Riječi. Prigovor Bogu: goniš li ti mene u neku novu Ninivu? Komu treba sve ovo što radim? Tebi sigurno ne, komu onda? Barabe imaju svoje mase, i mase uvijek nađu svoje barabe. Kukavica kao kameleona: sve ih boje svijeta ne mogu sustignuti. Pa komu ću pisati? Komu treba moja riječ?

Nagon. Strast. Riječ. Barabe prolaze, Pilatima se rugaju, lažima pronađu kratke noge, vrijeme istjera sve lašce iz njihovih tajnih zakutaka, a Riječ ostaje. Ona se ne zaustavlja, nju ne mogu zaustaviti, ona ne poznaje granice nepredočiva svemira, pa kako da je zaustave Barabe i šupljoglavci, Pilati i njihovi Odiseji? Riječ je vječna, ona je snaga Božjih usta, ona je Bog. To ja tebi govorim.

Da pobjegnem od poziva kao Jona. Pa već me život strovalio u tisuću svojih ponora. Da se poigram talentom podvale? To je pokušao Odisej, ništa mu nije pomoglo u bijegu od sudbine. A znam kako završavaju pametni ljudi. Maknem li se i postanem pametan ne ću poslušati glasa. Poslušam li ga zar će me život prozvati pametnim?

To ja tebi govorim: barabe prolaze, pilati su vječna sramota, lažima pronađu kratke noge, vrijeme istjera sve lašce iz njihovih zakutaka. Ostaje samo Riječ. Ne možeš pobjeći. Ni Joni to nije uspjelo. Odisej je potrošio život na nepotrebnu laž. Ne bježi, nemaš kamo pobjeći. Riječ ne prolazi, velika i vječna, ona je život Sokratu, Izaijii Isusu. Riječ je život. To ja tebi govorim!

ANTE ČAVKA

ČIM MI NETKO SPOMENE EUROPU

Europa: sila jedne golotinje. Dubok poseg za čistom zemaljštinom. Valovi što putuju od svoga krajnjega prema početku, svemu oduzimajući veličinu, i putujući u jedno veliko Ništa. Protuprirodnost svih vrsta: umijeće jedne Feničanke da postane ljubavnica goropadnog bika, običnog četveronošca pod imenom skrivenog božanstva. Nadahnuće sadašnjosti: razbludni prasci kao zavodnici na vratima moćne elitnosti, bez glumljenja božanskih prividnosti, kao i u mitologiji, kao u dalekoj prošlosti. Europa i njezin bik. Bik i njegova Europa. Danas i sada. Mnoštvo riječi, a malo govora. Puno stvari bez duha. Kruh proklet od duboke zloće. Mijenjam Europu i svu njezinu humanost za čašu limunova soka. Čak i ako me Nabukodonozor prijeko pogleda. Europa u središtu klanja biku. Bik u besmislu oplođuje budalastu Feničanku. Mitologija blizu mitomanije. Mitomanija blizu logike. Logika blizu gluposti, na rubu mitomanije. Čim netko uzvikne Europa: tako mislim. Ona je blizu: treba li je pustiti u dušu pa je onda iz duše izbaciti, ili je treba odmah s vrata duše stjerati u ništavilo? To je jedino što me zanima. Kad netko spomene Europu, tako mislim. Gledao sam ljude kako je primaju u dušu. Nisam je primio. Europu sam prodavao za čašu limunova soka. Nisam je uspio prodati. Europu sam pustio u bescjenje.

Čim mi netko uzvikne ime Europa odmah se prisjetim bika. Pa kad se potpuno suočim s prošlošću bik je jedina životinja nad čijom sam sudbinom ravnodušan. Imam i zašto. Suočavam se s djetinjstvom. Bio sam jako malen, jedva prohodao, kad je na me nasrnuo upravo jedan takav. Ništa mu nisam učinio, da sam i želio nisam mogao. Što jedno dijete može učiniti takvoj grdosiji? Svejedno, jedva su me spasili od podivljale životinje. Sjetim se njegove sile. Jednom je bezrazložno optrčavao oko kuće čitav jedan dan. Činilo se, nitko ga ne može umiriti. Da su mi tada ispričali kako je poludio jer su mu odveli kravu, ne bih toga ni razumio. Dogodilo mu se što se takvima uvijek dogodi. Zavezali su ga za rogove, odveli na stočni pazar i prodali. Konji su ga zamijenili u oranju, a magarci u bremenima.

Za razliku od magaraca i konja, prema bikovskom rodu kao da nemam sućuti. Ponekad me nije briga za sve „koride“. Ne postavljam pitanje tko je čudniji: bikovi koji besmisleno trče za crvenom krpom, oni koji bikovima zamahuju crvenom krpom, ili oni što buče gledajući kako se po travnatoj livadi međusobno naganjaju bikovi i nadbikovi. Kao da sam ravnodušan, na razjarene bikove, na one što crvenom krpom razjaruju bikove, a i na one kojima trebaju takvi junaci i bikovi. Kad netko reče Europa meni odmah dođu na misli junaci i bikovi. Ravnodušnost bude moćna. Ravnodušan sam na Europu, manje na onu mitološku, davnu Feničanku, više na današnju i ovdašnju, pa i na sve njezine, mudrace, bikoubojice i junake. Europa: velika crvena krpa na koju se junače šuplji i prazni. Zar da mi je to svijet? A htio bi biti. Zar na šupljini i praznini mitomanije zvane Europa graditi svijet snova, djevojke štiteći lijepim pričama, a bikovima dajući snagu božanskih dosega? Bikovi su samo lude živine u trku za crvenom krpom. Europa je samo na vjetru razvijena crvena krpa. Svakomu tko ovo ne shvati na vrijeme, može se dogoditi, ili da postane bik u trku za crvenom krpom, ili da postane crvena krpa za kojom se zalijeću budalasti bikovi. U šupljini i praznini riječi Europa, čovjeku se ne daje drugo osim se izgubiti u besmislu šupljeg i praznoga.

Čim netko zazove bikove odmah mi na pamet padne Europa. Suočen s mladošću, Europu i bika morao sam uvijek držati zajedno. Tko bi mogao prijeći granicu gimnazijskih razreda, a da ne odgovori strašnim profesorima grčke mudrosti mitološku priču o čudnom spoju naivne Feničanke i obijesnog, razbludnog bika? Ne mogu se pomaknuti od sve te čudesnosti ni danas, umjesto jednog kontinenta prozvanog baš po toj naivnoj Feničanki, još uvijek vidim tek neku naivnu ženskicu, i umjesto velike božanske sile jednoga Zeusa prerušenog u snažnog bika, vidim tek silu jednoga sasvim običnog i priglupog bika. Kad se negdje zagubi mitologija, Europa kakvu znam i ne može biti ništa drugo do li bolesna sanjarka, izgubljena u čudnome svijetu, još uvijek pouzdana u bika kao božanstvo. Europa i bikovi tako postaju mitomanija: jedno drugo nadopunjuju šupljinom i prazninom. Pa kad se ukloni iz mojih misli mitologija, mislima preostane mitomanija šupljeg i praznoga.

Suočenje sa stvarnošću: Europa kao šuplja i prazna sanjaruša, oslonjena na mudrost i snagu razbludnog bika, što to velikoga može dati onomu tko se prevari tražiti je u smislu njezine mitologije? Ona je odavno prestala biti nezrela Feničanka, zavedena silom olimpijskih zavrzlama, ona je ogoljena istina ljudske praznine na jednom ozemlju zvanom Europa, sposobna čovjeku darovati umjesto čarobnosti svoje mitologije, mitomaniju svoje šupljine i praznine. Čovjeku koji to želi. Što ćemo sa čovjekom koji to ne želi? Što ću sam sa sobom, spremnim razumjeti Europu u svoj svojoj mitomaniji, lošu i pokvarenu do srži, ne vjerujući njezinoj mitologiji ni jedne jedine riječi? Ona je tu, ona je preda mnom, ona nudi dubinu svoje praznine. Ne može me prevariti. Ona nije priča, ona je zla priča. Bikovskom snagom razara mudrost, pod izlikom bespomoćnosti nevine Feničanke. Muči me sumnja, kad joj pokazati njezinu prazninu: prije nego uđe u ljudske sudbine ili onda kad u ljudske sudbine zaista i uđe. Suočen sa stvarnošću, meni Europa nije ništa osim lika ljudske sramote. Neka je pod izlikom božanstvenosti ostala tek ljubavnica razbludnog bika, oca prave misli nije uspjela prevariti. Strmoglavi se s litice, ne idi gdje više nisi ni čega dostojna, nestani, ti i tvoje djelo.

Kralj Agenor otac je Europi. U stada njegovih goveda umiješao se prerušen Zeus. Krilati bog Hermo, stado je natjerao na livadu gdje se igrala princeza. Prerušeni Zeus oteo ju je, obljubio, obeščastio i ostavio. Strmoglavi se s litice, ne idi gdje više nisi ni čega dostojna, umri u tuđoj zemlji, bez prošlosti, doma i domovine, ti, naivna, nerazumna ženo!. Sudbina joj je poslala Afroditu, da se ne ubije, da ostane živa, neka joj neće oprostiti otac, ni domovina. Sudbina ju je sačuvala srušenu i lošu. Da sam ovo znao kad je trebalo znati, zasigurno bi mi gimnazijski grčki bio sjajniji.

Europa nije ništa drugo nego golema šupljina i praznina, posve crna rupa, od iskona takva, čak i onda kad se o crnim rupama ništa i nije znalo. Europa pred mojim očima, nešto licemjerno i lažno, skupih haljina, ali klete misli, i silno bogatstvo trule stvarnosti. Kad ovo znam pa kad me procjene mrki pogledi europskih skakavaca, ne ću se zabrinuti za lošu ocjenu. Skakavci trse lišće i grmlje, misli europski skakavci ne mogu strsiti. Europa je šuplja i prazna, izvana i u nutrini. Europa je ništa, jedno veliko ništa. Pa neka sam poput nedorasla djeteta pred obijesnim bikom. Takvi bikovi ne mogu ništa ovakvim dječacima. Čim mi netko spomene Europu potpuno se suočim s prošlošću. Takva kakva jest, puno više razjaren i razularen bik, nego prevarena i obeščašćena djevojka, nad njezinom me stvarnošću dotakne ravnodušje. Ja i Europa ne možemo zajedno. Ravnodušnost je u meni njezino ime, njezin znamen i njezina priča, od mitologije pretvorena u mitomaniju. Europa je mitomanija, neka mi daju jedinicu iz Europe. Muči me tek pitanje: treba li Europi ovo reći prije nego se umiješa u ljudske živote, ili joj treba reći tek onda kad prevari ljudske živote? Ima ljudi koji ovo govore prije prijevare. Ima i onih koji to govore poslije prijevare. Što je mudrije, istinu reći prije, ili na istinu dobrano zakasniti?

Ima jedna velika građevina, usred građevine veliki i ogroman mjedeni bik. Europa je posvuda okolo. Bik je simbol njezine obljube. Tir i Sidon, i sve moguće feničko umijeće kao da umilno muču pjesmu zavodništva, zovu naivne mudrace na obljubu. Nabukodonozor se spustio na sve svoje četiri, muče među visokim zdanjima, pase travu po davno zatrovanom i umjetnom travnjaku, a Europa se divi njegovu dosegu. Nekoć je umijeće bilo od bika napraviti čovjeka, a sada je umijeće od čovjeka napraviti bika. Europa nema snagu od bikova graditi ljude, ali ima snagu od ljudi graditi bikove. Hodajte na četiri noge, ne mislite, ali možete mukati, pasite travu, i ne bojte se. Pod spomenikom velikog mjedenog bika Europa je našla svoje stanište. Nema oca, nema domovine, nema časti ni pameti, ali ima dovoljno bikova od kojih sebi gradi jednake. Ima jedna velika građevina, usred građevine mjedena bičina. Nabukodonosori su na četiri noge. Oni su Europa, a Europa su oni. Koliko će snage trebati velikome Kiru da podigne bikove na noge? I koliko će trebati moćnom Kiriosu da razluči ljude od bikova? U središtu europske građevine, velik i mjeden bik. Tvrđi od Zeusa i luđi od Europe. On mi se razvlači mislima dok se uporno pitam, treba li ovu građevinu izbaciti iz života? Što moja riječ može učiniti monstruoznoj građevini? Ništa posebno, tek može ne biti monstruozna građevina.

Čim mi netko spomene Europu odmah se prisjetim svijeta šupljine i praznine. Šupljina i praznina u ljudskom duhu puno su veće i pogubnije zlo od nerazumnog nasrtaja razjarenog bika na jedva prohodala dječaka. Bik je prošlost. Spletom okolnosti nije mi učinio ništa lošega, a da i jest, od nerazumne životinje nije se moglo drugo ni očekivati. Spletom okolnosti, Europa je u sili svoje razumnosti učinila veliko i neoprostivo zlo, u zloći dublja i teža što joj je prijetvornost i licemjerje bilo veće. Nije Europa nevina djevojka, ukradena s feničkih cvjetnih livada i bespomoćno silovana silom nedohvatnih bogova. Europa je nerazumno razjareni bik koji je pod izlikom mudrosti silovao moj život, razorio sve što su mu dohvatili rogovi, i ostavio za sobom prokleto bikovsku pustoš. Čim mi netko spomene Europu u meni se razlije rijeka prezira: ona ne gleda koga će poplaviti. Ona plavi zbog ukradenog vremena, razrušenih snova, porušenog doma i domovine, ona poput bujice razara iluzije. Njoj Europa nije pitoma mitologija o djevojci paloj u ruke sudbini, njoj je Europa bolesna mitomanija mjedenih bikova, jednakih Nabukodonozoru, umjesto velikom nebu, okrenutih pašnjaku, spuštenih iz ljudstva na doseg četveronožnih bikova. Čim mi netko spomene Europu ne čekam vrijeme Velikog Kira. Meni Europa nije ništa. Čim sam spoznao varku mitomanije nisam je ni slušao. Ne čekam Kira. Ne slušam mitologiju, mitomanija je meni jedina europska iskaznica.

Bila jednom jedna mudrost. Propovijedala je mirnoću, staloženost, pribranost u mislima, riječima i djelima. Bila jednom jedna naivnost. Povjerovati Europi. Strpljivo slušati licemjernu slatkorječivost, pouzdati se u milosrđe, gledati vrijednost kape umjesto prozrene glave, povjerovati u vučju priču dok raspredaju o krivici janjaca. Bila jednom jedna naivnost. Europa i vjera njezine priče. Europa opsovane prijetvornosti? Što je ispravnije? Europa svaku mudrost pretvara u naivnost, i svaku naivnost pretvara u tragediju. Kad se njezini vrli bikovi spuste u četveronožju na europske nepokošene pašnjake, jednako se dogodi poštovanim mudracima i psovačima. Jednako ubodu one što su je razumjeli na prvu, kao i one koji su je spoznali na kraju. Koja je razlika? Treba li Europu proglasiti četveronožnom zvijeri prije nego ti uspije prodati svoju prazninu, ili je treba opsovati tek onda kad ti sve u životu učini prazninom? Europa nije mitologija, Europa je mitomanija. Znadem mnoge koji su je psovali tek na koncu njezina zlodjela. Ja sam je opsovao prije njezina zlodjela.

Europa je gledala razrogačenim očima moje velike grijehe, sablažnjena nad beskrupuloznošću i svim prijeđenim granicama. Najgore od svega: nisam se odlučio kajati. Dan prije nego su slavosrpske granate prolile krv nevinih ljudi maloga grada koji je tada bio i moj, pitao sam jednoga nadbiskupa i nuncija, čime će oprati krv što će se proliti, a koja mu mora pasti na ruke i misli? Jer, pitao sam, ako svi ovi europski bezbošci šute na zločinstvo, tko je tebe natjerao na šutnju? Zašto šutiš, Božji čovječe? Krv se prolila, nikada nisam dobio odgovora. Ne znam ni gdje se izgubio nuncij i nadbiskup. Jedino je pismo ostalo svjedočanstvo.

Vodio sam sprovod ubijenog mladića. Slavosrbi su me pozdravljali obilnim rafalima. Najavljivali su dolazak svojim puškama i u moj život. Gledao sam sirote mladiće svoga Naroda. Krenuli su na silu zloga, gotovo kao kad krene dječak na bika. Uzeli ste oružje, živi ga nemojte predati ni komu. Sjetite se Bleiburga. I znajte, izdali su nas i Washington i Vatikan.

Bio sam u tijeku rata među pripadnicima velikog naroda u jednom velikom europskom gradu. Bio sam sa svećenicima jedne Crkve u jednom velikom narodu. Tužiše mi bosanskog svećenika koji je od pripadnika njihova naroda kupovao tenkove. Bili su sablažnjeni, jer to se svećenicima ne pristoji. Pitao sam ih znaju li od koga bih i ja mogao kupiti tenk ako za njega skupim dovoljno novaca? Čudno su me gledali i zašutjeli. Nikada se više nismo vidjeli. Ne znam jesu li i mene tužili, i ne znam komu su se sve i na me žalili.

Europljani su dolazili na trusno ratno područje obučeni u bijelo, zvali su ih sladoledarima. Ne znam s kim su se dogovarali, ali je izaslanstvo moje Crkve trebalo otići u okupiranu tadašnju moju župu. Nije mi to ni na pamet padalo. Suprotstavio sam se takvoj ponudi. Upravama dviju linija bio sam jasan: to ne ćete napraviti dok sam ja voditelj i upravitelj. Ja ću u moju župu ući onda kad me tamo pozove Hrvatska vojska. Nikako, i ni s kim prije i drugačije. Smijeniti me možete, slobodni ste, ali preko moje volje to da niste napravili. Napravili su to, u potpunom neuspjehu i poniženju. Nisu me smijenili, ali sam ja zašutio.

Bio jednom jedan seminar pod imenom: Kako oprostiti Srbima? Bilo ih je barem tri stotine. I odasvud. Tko daje vrijeme, a tko to sve i plati? Kako razumjeti taj događaj: nitko te nije molio za oproštenje, a ti čitavu znanost napraviš od toga kako oprostiti onomu tko te i nije molio za oproštenje? Sve sam to promatrao s nemalim čuđenjem, ali sam šutio sve dok se nisu spomenuli moga bojkota. Zašto i ti ne dođeš na predavanja, pitao me postariji nadbiskup. Mene muče druge misli, rekao sam mu. Koje? Kad završite ovaj seminar, ne odlazite, odmah se prihvatite drugoga: kako da mi prognani vama oprostimo to što vi ovdje i sada radite? Nemojte tako! Moramo opraštati. Opraštajte, a ja ću i dalje ovdje sjediti. I ne ću vas više ni slušati.

Bila jednom jedna prilično zvučna družina upravo rasnih Europljana, sve visoko ime do imena. Visoke službe države, a gosti zakićeni grofovstvom i nizom doktorata. Raspravljali su kako će Hrvatska postati slobodna. Govorili su o čudnim sporazumima, europskim dogovorima i neobičnim odredbama. Kako me dopala riječ, rekao sam da vjerujem samo u jednu hrvatsku slobodu: onu koju svojom žrtvom napravi Hrvatska vojska. Pojasnio sam, kad u okupaciju uđe Hrvatska vojska ja ću tek tada biti stvarno slobodan. Nikada više. Barem su trojica od nazočnih i visokih uglednika ustali od stola i otišli.

Kad je Hrvatska vojska i oslobodila put da uđem u svoju porušenu župu, tek sam tada spoznao što je to prava Europa. Mora da su o meni jako dobro čuli, jer što su učinili nije za zaborav. Njihovo djelo potvrda je svemu onomu lošem što sam o Europi mislio, a i onoga što ću o Europi i uvijek misliti. Bila je nedjelja u predvečerje i bio sam u kući za stolom. Opazio sam neobične goste. U sobu gdje sam sjedio ušli su nepoznati ljudi i u me uperili osam pušaka. Posljednji je došao deveti, bez puške. Imali su na košuljama zastavu europske velike države. Gledao sam im zapovjednika, pa onda kružio pogledom po puškama. Pitao sam zapovjednika je li on pripadnik NATO- saveza? Je li to standard, europski standard, ući u tuđu kuću bez poziva, i uperiti oružje u nenaoružana i posve osamljena svećenika? Što bi bilo da ste ovo napravili nekim drugim ustanovama? Znate li vi što ste uopće sada napravili? Priča ima svoju dužinu, najbolje da je ovdje i prekinem. Tek spoznaja: i ovo je europsko djelo.

Jadni biskup, mora se reći poslije svega ovdje izrečenog. Jadni biskup, a riječ je o mirnom i uglednom biskupu Srećku Badurini. Ovdje se prelama misao, prije nego se priča nastavi: koja je plaća mome nemiru, a koja je plaća njegovu miru? Obojica smo jednako kažnjeni. On na kraju, ja na početku.

Srećko Badurina morao mi je predočiti puno toga jer nepoznat netko vršio je na njega, baš radi mene, velik i dobar pritisak. Iza svakog ispada morao sam se opravdavati, a više puta odgovarati na pitanja koja me on zasigurno nije pitao. Europa me pitala. Sve je to istina: ali ja se ne kajem. Ako mora slijediti kazna, neka slijedi, ali ja svoje riječi ne povlačim.

Jadni biskup Badurina. Vjerovao je kako je Europa časna i kako su riječi velikih ljudi velike i časne. Gorko se varao. Episkop iz njegova susjedstva, o komu je brinuo više nego o sebi u Kninu mu je priredio pravu vjersku dobrodošlicu. Njegovi su poslušnici razbili raspelo u kninskoj crkvi sv. Ante, djelo kipara Kažimira Hraste, na njemu pripravljajući objed biskupu i episkopu. Što su biskupu pokazali ostale crkvene ruševine trebalo je služiti slavosrpskoj uobičajenoj sarkastici.

Jadni biskup Badurina. Naveli su ga na dalek put. Daleko je Cipar, a na njemu prave i velike europske glave. Koliko je taj susret bio važan kad se na njega udostojao doći i netko tko je pariški kardinal, samo se po sebi očitovalo. Pariški je kardinal oslovio biskupa Badurinu „jugoslavenskim biskupom“. Biskup Badurina ispravio je pariškog kardinala: ne postoji Jugoslavija, ja sam hrvatski biskup. Pet minuta kasnije pariški je kardinal ponovno prozvao biskupa Badurinu jugoslavenskim biskupom. Biskup Badurina ponovno ga je ispravio: ja sam hrvatski biskup, nema jugoslavenskih biskupa. Nemalo za tim ponovno je pariški kardinal biskupa Badurinu prozvao jugoslavenskim biskupom. Badurina je zašutio. Shvatio je da to nije staračka skleroza nego ljudska zloća. Tuga dođe čovjeku kad spozna od koga dolazi takva vrsta zlobe. Badurina se vraćao sa susreta po onomu: gdje si bio, nigdje, što si radio, ništa. Na povratku u zrakoplovu mu je prišao diplomat jednoga velikog naroda i rekao mu da se ne uznemirava, jer teško se Država stvara, i teški su ljudi koji o njoj odlučuju. Biskup Badurina nije kardinalu spomenuo šešira, a ni Mitteranda. Možda će mu se to jednom uračunati u pravednost. Ja sam ih obojicu prozvao voštanim spodobama. Nije me strah ako mi se to uračuna u nepravednost. Da još jedan biskup želi posvjedočiti, mogao bi za još izvrsnije prozvati pariškoga kardinala: vi Hrvati uništili ste našu Jugoslaviju, mi ćemo uništiti vašu državu: Ni ovo ne bih prešutio. Jadni biskupi, jedan i drugi. Vjeruju Europi. Vjeruju četveronožnim bikovima i onda kad su Zeusi sasvim mudri i dvonožni. Ja ne bih šutio. Jadni Badurina, on je šutio.

Jadni biskup Badurina. I sa mnom. Jednom me pozvao k sebi u ured. Morao sam iz daleka, ali sam se odazvao. Od svih mogućih udaraca u bikove umišljene da su zeusi, zakićeni slatkorječivošću velike europske uljudbe, u koje sam se usudio udariti, vrlo nemoćan i posve sam, nisam se dosjetio zbog čega ću tada odgovarati. Znali smo obojica: nema kajanja, pa što god bilo da bilo. Sjeo sam na ponuđenu sjedalicu i čekao ukor, ili ukore. Biskup je sjedio i u me gledao neobičnim pogledom, nisam iščitavao pozadinu njegovih misli, a jako su me iznenadile. Dugo je pušio prije nego je progovorio, dimove ispuštajući kroz nosnice. Onda je progovorio: Ti mene smatraš izdajnikom i kukavicom. Nisam ni jedno, ni drugo. Moja i tvoja borba iste su, samo su nam metode različite.

Jadni biskup. To što je rekao iznenadilo me. Nisam mislilo to što je pomislio. Nisam ništa rekao, jer to bi zvučalo u svemu kao prazna fraza. Da sam bio na njegovu mjestu ne bih se nikad sastajao s kim se sastajao, ne bih išao kud je morao ići i ne bih prešutio što se zvalo mudrom tišinom. Jadni biskup, europski se licemjeri nisu imali potrebe pravdati, radi njih i njihova djela kajao se i opravdavao čovjek koji se nije trebao opravdavati. Na koncu smo došli na isto: u me je Europa uperila puške, a na njega su pobacali sumnje. Obojica jednaki u nacrtima četveronožnih eurobikova.

Čim mi netko spomene Europu odmah se spomenem bikova. I Nabukodonozora. I svih četveronožnih nabukodonozora. Čim mi netko spomene bikove odmah se spomenem Europe. Europa je doseg četveronožnih bikova, a bikovi su doseg golišavih europa. Nije ovo moj svijet, odmah mi padne na pamet kad čujem riječi bik i Europa. Pa kad na sve to bacim krupnu psovku, nemam se namjeru za to kajati.

ANTE ČAVKA

JOŠ JEDAN IZ ZNANE, NEPOSLUŠNE BASNE

Nije on sam pobjesnio na pjesmu o Djevici u pustinji, i nisu samo njega pogodile riječi o glasu „do nebesa“, glazbenika Perice, njegove Djevice, i Hrvatske Kraljice. Pored svoje istovjetne družine, sad je on na redu, da ga se spomene suočenje s prošlošću, da ga se spomene bajka, a ni basni ne će biti ništa ako ga pronađe među svojom stokom, krupnog ili sitnog zuba. Dovoljno je da mu se stave naočale debelih stakala, i da ga se pogrbljena ispravi na dvije noge, i već su svoje odradile i bajka, i basna. Da se ne spomene njegova duga sijeda kosa, odvojiva od magareće nadušnice, i konjske grive, i ponovno bi rekle svoje, i bajka, i basna. Pa kad nam je vrijeme spomenuti ga u suočenju s prošlošću, gledamo ga dugosjeda i pogrbljena, osamljena i bijesna. Okrenuo se jugu: njegova vika zaputila se preko Bibinja prema Splitu, prema jednome Anti, takozvanom splitskome, prema još jednome Anti, onomu iz blizine Makarske, zaputila se mnogim drugima, baš onima što im je bilo zaduženje ubiti pjesnika i pjesmu, ubiti ljude i zemlju, a onda po proroštvu, izići u pustinju i zmajski ubiti Dijete čim ga Djevica rodi. Okrenuo se jugu: star, skučen i preplašen. Nije sam star, nije sam skučen, jer godine uspiju skučiti i veće divove, ali je čudno da je prestrašen, a nitko ga ne progoni, nitko za njim ne trči, i nitko ga zapravo i ne sluša. Vapije, kao žedan glas u pustinji, vapije Anti jednome i drugome, vapije za spasom od pjesme i pjesnika, vapije za dobom kad su ga morali slušati, i vapije protiv doba jasnog suočenja s vlastitom prošlošću.

Prije će Sava poteći uzbrdo, nego će Hrvati dobiti svoju Državu. Tko to kaže? Kaže Broz, terorist tajne i internacionalne terorističke organizacije, govori Hrvatima kažnjenim jer su srušili velike marksističke planove. Ne samo da ne ćete svoje Države, ne ćete ni njezine Himne. Tko to kaže? On, orjunaš, komunist, špijun, jugoslaven do srži, i sposoban izvršiti sve što su njegove prijetnje rekle. Nemate Hrvatske države, nemajte ni Hrvatske himne. Zabranjujem je, ja je zabranjujem. Ozbiljno? Nestalo Broza, Sava nije potekla uzbrdo, ali je došla Hrvatska država. Tu je, naša je. Mi svojoj Državi pjevamo himnu. Ozbiljno! Tko to kaže, tko to govori? Bibinjci govore. Tebi, orjunašu, jugoslavenu, komunisti i špijunu. Tebi govore u slobodnoj Hrvatskoj, pjevajući joj njezinu himnu. Ozbiljno! Bibinjci govore.

Ne primičite mi prošlosti, da se niste usudili govoriti, ugušite molitvu, pjesme i pjesnike, rastjerajte ustaše u odjeći katolibana. Sve su zauzeli: mole se u zemlji, slobodno hodočaste kamo hoće, pjevaju što hoće, pun ih je dan i dani, pune su ih novine, dalekovidnica ih razbacuje do zvijezda. Spasite me, izbavite me iz ovog časa. Njegov vapaj preko Bibinja kreće prema jugu, prema Anti splitskome, i onomu iz blizine Makarske. Da ga izbave od molitve, da ga spase od pjesama, da ga pokušaju izbaviti iz ustaških ruku preobučenih u katolibane.

Što je tebi čovječe, zašto vičeš? Slijedi te odgovor, onaj slavonski, kad si već odvažan svoj nemir slati preko Bibinja: Hajde šuti, stara šuša, tebe nitko i ne sluša. Ovo ljudi slave svetkovinu Velike Gospe. Pjevaju. Mole. Hodočaste. Prolaze pored obala, ne čude se njihovu hodu ni livade, ni pašnjaci, ni maslinici, ne čude se ovce ni koze. Čemu onda tvoje čuđenje? Tko tebe uopće sluša? Komu ti još možeš govoriti?

Suočenje s prošlošću. Sava ne teče uzbrdo, a Hrvatska država tu je. Nasuprot užasu svjetskih „frajera“. Bibinjci pjevaju Himnu. Broza nema. Nema ni Marxa. Užasna je sudbina orjunaša, jugoslavena, komuniste i špijuna. Viče, bjesni, psuje i pljuje, ali samuje. Ni Bibinjci ga ne slušaju. Zaziva Antu iz Splita, i onoga iz blizine Makarske. Progone ga pjesme, i ustaše preobučene u katolibane. Svašta ga progoni. Ponajčešće, suočenje s prošlošću. I shvaća svoju poteškoću: viče, a nitko ga ne sluša, viče, a nitko ga ne želi čuti. Broza nema. Sava teše nizbrdo. Himnu ne može zabraniti ni drugima, a kamo li Bibinjcima. Koji užas, ostati sam sa sobom, ostati suočen sa svojom prošlošću.

Suočenje s prošlošću. Bibinje. Da se niste usudili pjevati Hrvatsku himnu. Tad je njegova riječ bila moćna. Nije ovo ni kakva Hrvatska. Ovo je Jugoslavija. Bit ćete što van kažem,ili vas ne će biti. Bibinjci su šutjeli ,ali nema toga što se ne može prekršiti, i nema te moćne riječi koja se ne može pretvoriti u nemoć. Suočeni s prošlošću, Bibinjci su slomili njegovu moć neka je imao sve druge moći: i ubiti, i zatvoriti, i narediti, i prisiliti. Sve uzaludno: Bibinjci se nisu prestrašili svemoćnog orjunaša. Pjevali su Hrvatsku himnu u najljućoj zabrani, i još jednom navukli na ime orjunašku kletvu. U suočenju s prošlošću nisu se preplašili njegove prijetnje i vike. U suočenju sa sadašnjošću zar ga se danas boje? Dok bjesni na molitvu, dok viče na pjesme i pjesnike, dok se bori protiv ustaša preobučenih u katolibane. Da se Bibinje prepadne jednog ovakvoga: danas, ovdje i sada? Nema toga ni u bajci, a spomenu li basnu, ona će dati svoj pravi odgovor bijesnom orjunašu. Hajde, šuti, stara šuša, tebe nitko i ne sluša. Slavonci sigurno ne će zamjeriti Bibinjcima na posuđenoj pjesmi, pa makar morali tumačiti da je stara šuša u Primorju stara koza.

Bibinje i suočenje s prošlošću. On, jugoslaven, orjunaš, marksist, ateist, kodnog imena u zloglasnim i tajnim službama: stoji nad mišlju jednog naroda, određujući što se smije, a što se ne smije misliti, što se smije, a što se ne smije pjevati, sposoban silom koja mu je dana, slomiti sve ono što izbaci mladicu za rezidbu. Pravovjerni orjunaš, marksistički bezbožac, i tajnik u pretajnim zloglasnim službama revno bdije nad mišlju jednog naroda: nema Hrvatske, nema slobode, Bibinjci, ne ćete pjevati Hrvatske himne. Ja je zabranjujem. Bila je to velika sila i velika moć. On je bio moćnik nad slobodnom mišlju. Bibinjci su morali šutjeti.

Bibinje suočeno sa stvarnošću. Grijeh, najveći grijeh Bibinja: biti Hrvat, htjeti svoju zemlju i slobodu, htjeti biti katolički molitelj, pjevati svoje pjesme, voljeti svoju grudu, voljeti svoj narod. Nigdje tu nema mjesta za mržnju. Pa ako su ovo teški grijesi jednoga mjesta, još teži grijesi jednoga naroda, nisu se Bibinjci trebali kajati. Neka njihovih grijeha: i onda kad ih zbog njih kore riječi njihova biskupa, i onda kad ih mnogi prozovu zbog šiljatih glava, a i onda kad se zbog njih zapjene svi orjunaši, jugoslaveni, tajni agenti zvani javni žbiri, i kad se zbog njih sruši sveopći marksizam.

Bibinje suočeno s prošlošću. Seljaci i ribari kao predgrađe još povjesnijeg grada. Hrvati, katolici, siromasi žuljevitih ruku i usana prečesto oskudnih. Malo im je u rukama, puno u mislima, znaju lađama izmaknuti svakoj oluji, znaju naći grozd grožđa i u najvećoj suši, i znaju ostati to što jesu u svim nedaćama nad njihovim imenom i znamenom. Njih su čuvali orjunaški žbirovi. Onoga kralja, što je udovici hrvatskog ubijenog muža, slao račun za metak potrošen na njezina muža. Onoga Broza, Tajne internacionalne terorističke organizacije, u čije su ime kukale bibinjke djevojke, još više matere i udovice. Onoga Marxa, pisca preporuke da se iz svijeta iskorijeni Hrvatska i Hrvat, jer su mu stali na put u njegovu svjetskome zločinačkom pohodu. Oni si bili sila nad Bibinjem. Oni, orjunaši, lenjinovci, brozovci, teroristi svih vrsta, ubojice svih vrsta, bezbošci svih vrsta. On je stajao nad Bibinjem. On, orjunaš, komunist, Brozov tajni žbir, on, ispruženog prsta nad Bibinjem: ne ćete pjevati Hrvatsku himnu. Ovo je Jugoslavija. U njegovu ispruženom prstu sila i moć, moćna orjuna, lenjinovska šaka nad slobodnom glavom, i Broz, i tajne službe, i svemoćni, opasni marksizam. Ne ćete pjevati Hrvatsku himnu. Drugom riječju, ne ćete slobode, ne ćete Hrvatske, ne ćete to što hoćete, ali vam dajemo to što ne ćete. To govorim, ja, jugoslaven, orjunaš, komunist, u ime Tita, u ime sile, u ime svjetskog marksizma. To govorim vama, Bibinjcima. Ne ćete pjevati Himnu.

Bibinje. Suočenje s prošlošću. Učitelj, revan u odgoju svojih učenika, revniji što je bio uvjereniji katolik i Hrvat. Izmaknuo žbirima. Ne bi ga on postao učiteljem da su na vrijeme spoznali tko je. Za odgovor su našli vremena. Silovali su mu nedoraslu kćer. Kolega iz škole, revni orjunaš, slavosrbin prve kategorije, nad četništvom dobro osvjetlane komunističke zvijezde. Kaznili su ga partijskim ukorom, i poslali u susjedno mjesto, bliže četnicima. Mlada se cura nije nikad oporavila. Oca joj čuvala milicija. Brinuli su nad očinskom mišlju: da ne bi otac krenuo u susjedno mjesto i pokušao odgovoriti pravičnim odgovorom slobodnom silovatelju, orjunašu, slobodnom četniku i nasilniku crvene petokrake. Otac nije kretao putem osvete. Ostao je i bez učiteljskog posla. Uzorao je njivu i na njoj posadio lubenice. Lubenice su mu trebale biti kruh na stolu njegove obitelji. Zalijevao ih je i uzdržavao do roda. Onda su došli žbiri. Pod mrakom su razbili sve do jedne lubenice. Bivši učitelj sada nije imao ni lubenice. Da nije bilo milosrdnih ljudi njegova Bibinja, ni kruha za stolom ne bi imao. Ni jedan Predsjednik ovo nije znao. Predsjednici su imali druge poslove.

Bibinje: ovo je samo jedan pogled u prošlost. Puno je ovakvih učitelja, puno ovakvih sudbina, puno, puno hrvatskih Bibinja. Da niste nacionalisti i zakleti Hrvati, da niste katolibani i prikrivene ustaše, ne bi vam se to dogodilo. Zašto niste slušali? Tebe da slušamo, žbira, orjunaša, prokletog komunističkog nasilnika, tebe da slušamo? Ova se priča i mene zaticala. Da sam bio bogat i moćan ne bih nikad upoznao Bibinjce, ne bih tamo stekao prijatelje sposobne pozvati u goste i puke siromahe kakav sam bio, ne bih možda nikad znao što sam tada doznao. Sjedio sam u kući poniženog, siromašnog učitelja, sram me bilo da mu nisam imao što dati. Tamo su me odveli meni jednaki.

Dokle seže naše poniženje, kud ide naše sutra? Dobio sam odgovor, bibinjski odgovor. Mi moramo šutjeti, ali ne moramo prestati misliti. Božji je dar znati tko smo. Mi moramo pomoći jedan drugoga. Svatko od nas mora imati barem petero djece. Naša djeca moraju ići u visoke škole. Mi šutimo i radimo. Ovo smo mi, i ovako nas nauči. I kad odeš, misli da smo mi Bibinje. Mi znamo šutjeti jer se tako mora, ali mi se spremamo za trenutak prevrata. Mi šutimo, ali mi ćemo i govoriti.

Suočenje sa sadašnjošću. Starac sijedih kosa, debelih naočala na nosu, okrenut jugu preko Bibinja. Panično viče, samotan, prestrašen. Evo ih, navaljuju odasvud, katolibani, prerušene ustaše u brojci stotina tisuća, pjevaju zabranjene pjesme, zovu Djevicu, spominju se mrtvih pjesnika i odrađene prošlosti. Zabranite im pjevati, zabranite im Himnu, zabranite im Državu, njih zabranite, i njih zabranite.

Hajde, šuti, stara šuša, tebe nitko i ne sluša. I to ćeš vikati pred Bibinjem? To se usuđuješ vikati Bibinju? U suočenju s prošlošću sam si. Bibinjci pjevaju svoju pjesmu u svojoj Državi. I ne vide te. Kad im do ušiju dođe vapaj tvoga glasa, u zazivu starih vremena, prizovu basnu. Basna reče: daj zašuti više, komu još na pamet pada slušati kriku koza u oronuću? Koze nitko ne sluša ni u basnama. Daj, ušuti! Da smo radili s tobom račune, slabo bi se proveo. Pustili smo te tebi: pa što se može gore dogoditi nego da si orjunaš, komunist, marksist, imenom nadimka pretvoren u žbira, pa koje bismo ti zlo mogli za kaznu odrediti? Najteža ti je kazna ostati što jesi. Ne viči, tebe više nitko ne sluša. Ne viči! Tko si, da se Bibinje tobom bavi? Ostani što jesi!

Bibinje i suočenje s prošlošću. Dvadeset godina nisu im dali sagraditi crkvu. Nisu od nikoga tražili ništa: novac su skupljali sami, zemlju su imali sami, jedinstveni, a tisuće su bili, tek su tražili od vlasti dozvolu za gradnju, jer drugačije da je bilo, bageri i vlasti sve bi odmah porušili. Poslije dvadeset punih godina čekanja, pročelnik velikog Grada komu su Bibinjci predgrađe, udostojao se potpisati papir dozvole. Bibinje će dobiti crkvu. Pričalo se da je to plod prijateljstva liberalnog predsjednika Općine i mudrosti snalažljivog biskupa sa sjedištem u predsjednikovu gradu. Bibinjci ne će ništa reći. O biskupu posebno, a o predsjedniku ne će ni šutjeti. Orjunaš, komunist, marksist, žbir, a ako se sam zove liberalom, onda je puno više mason nego li „frajer“, jer tom se riječju, u pogrešnom prijevodu nazivaju liberali. Velika je to čast kad netko takav, poslije dvadeset godina čekanja, pokaže lice velikodušnog darivatelja. Nije on ni komu ništa darovao, da nije to morao, ne bi on to ni tada učinio. To je učinio jer je morao. Pod izlikom da se liberalima ne dostoji zabranjivati bilo što, i pod izlikom da je svu svoju dobrohotnost učinio prijatelju biskupu, nakon dvadeset godina čekanja, Bibinjci su mogli sagraditi crkvu.

Vrijeme je suočenja s vlastitom prošlošću. Bibinjci su crkvu sagradili brzo, trebalo im je manje od godinu dana. Naumili su napraviti proslavu dostojnu povijesti. I mene su pozvali moji prijatelji. Crkvu je blagoslivljao mjesni nadbiskup. A u ime vlasti u crkvu je trebao ući i on:budući trkač pred najezdom katolibana, bjegunac pred svetim pjesmama, i zazivač dvaju Anta u obrani pred najezdom prerušenih ustaša. I ušao je u novosagrađenu crkvu. Nadbiskup je bio na oltaru, on, liberal, to jest nevjernik, stajao je sa strane. Sijed i s naočalama, elegantno obučen, ali u ozbiljnosti naličan nadbiskupu, nisam znao kako je prije dolaska na oltar i pored oltara, izdana stroga zabrana: Hrvatska se himna ne smije pjevati. Promatrao sam obojicu, nisam znao iz kojeg je razloga predsjednik jedne vlasti zabranjivao himnu kad mu je ona i himna njegove socijalističke Republike, niti sam znao iz kojega razloga netko može zabraniti nadbiskupu u njegovoj crkvi pjevati Himnu vlastitoga naroda. Bila je činjenica, spoznata u trenutku kasnijeg obrata: Nadbiskup i Predsjednik općine zabranili su Bibinjcima pjevati Hrvatsku himnu.

Suočen s prošlošću, nisam imao ništa protiv poziva svojih prijatelja, i nisam bio oprezan da se to ticalo samo Bibinjaca. Davno me opametila spoznaja: na vlast ne dolazi, pa da je ta vlast ne znam čija, netko tko je svet, pametan i dobar. Na vlast netko dolazi ponajčešće jer je izdanak. Na vlast dolaze ponajčešće oni poslušni i prilagodljivi. Tako sam promatrao baš toga trena i dvojicu ljudi pred sobom: Nadbiskupa i Predsjednika.

Obojicu sam od ranije poznavao. Bila su to studenska vremena, i doba lakog lutanja. U crkvi u kojoj se našao General jednoga Reda, o značajnoj obljetnici njegova Reda, mene su odveli da ga vidim. S Generalom je u društvu bio i Predsjednik općine. Obojicu sam promatrao ljubopitljivo: čast je biti u društvu Generala jednog Reda, a rukovati se s visokim državnim dužnosnikom, nesvakidašnji događaj. To je bilo doba dok su u mojoj glavi generali bili na visokoj cijeni, a liberali ovakvih komunista još se nisu pokazivali u svoj svojoj slici i prilici. Teško da bi se to danas ponovilo: generalima bilo kojeg reda, a i predsjednicima bilo koje vrste.

Nadbiskupa sam upoznao u isto doba. Bio mi je neobičan. Na jednom mjestu slučajno ga je jedan od njegovih podložnika umjesto nadbiskupom nazvao biskupom. Pocrvenio je kao rak, prigovorio zbog krivog oslovljavanja, a onda otišao s ručka, ostavljajući ljude čudno uozbiljene. Pa kad me moj prijatelj pozvao da s njim stanem pred istoga nadbiskupa, sve bih učinio da to izbjegnem. Nisam mogao. Moj prijatelj imao je „zadatak“, Nadbiskup ga je izružio zbog u ljeto obučene košulje kratkih rukava. Kad je saznao tko sam, pa kad je vidio i moju sasvim običnu košulju kratkih rukava, moja je lekcija bila dvostruka. Sve mi je to zamutilo bistre misli: gledajući i Nadbiskupa i Predsjednika, palo mi na pamet pitanje. Tko na vlast dolazi jer je svet, dobar i pametan?

Suočenje s prošlošću. Bibinje i blagoslov velike i lijepe, dugo čekane crkve. I završetak obreda. Tek tada je puklo. Nadbiskup i svečari bili su točno na sredini crkve, i odlazili s obreda u svečanoj procesiji. Orgulje su zasvirale Hrvatsku himnu. Bibinjci su je pjevali, sa zanosom i ponosom. Bibinjci su prekršili zabranu Nadbiskupovu i Predsjednikovu, po završetku obreda, kako se i dostojalo vremena i zbivanja, otpjevali su Hrvatsku himnu. I ne samo to. Ne mogu dokazati da je to bio prkos: u crkvenom su dvorištu otpjevali redom, dugim oko sata prije večere, tada sve proskribirane i zabranjene hrvatske pjesme. Učinilo mi se da su mudri. Ostao sam zajedno s prijateljem u začaranom krugu bibinjskih pjevača. Vidio sam samo gitariste u središtu. Krug po krug, zatvarao je sve znatiželjnosti, svi pjevaju, a ni koga ne znaš imenom, ne znaš tko je i ne znaš tko pjesme počinje. Glava do glave, nema moćnika koji ovo može i fotografirati. Osim da posudi krila bjeloglavih supova. Uzalud vam trud, špijuni. Ovo je naša mudrost, reče mi prijatelj. Ovo je smišljen odgovor našim zabraniteljima. Kad je počela večera i kad su nas posjeli na predviđena mjesta mogao sam jasno vidjeti bijes jednoga Nadbiskupa. Ne znam je li Predsjednik ostao na večeri. Uza sav trud, nisam ga više mogao vidjeti. Nadbiskup je izmolio molitvu, a onda je ostala teška i neugodna tišina. Činilo se kao da je teška žalost, a ne radost zbog jedva dočekane bibinjske crkve. Nigdje glasa, samo vilice i noževi po spremnim porculanskim tanjurima.

Suočenje s prošlošću. Zar da ne uzvratim Nadbiskupu lekciju o košulji zamijenjenu lekcijom o veselju. Pogledao sam svoje sustolnike. Pomozite, rekao sam i zapjevao. Niti biskup, niti papa, nit njihova svitla klapa, ne će nama zabraniti, rujno vino ovdje piti. Zato, braćo, … Za manje od sekunde pjesma je odjeknula sa stola do ostalih. Za pola minute dvorana se pretvorila u gromoglasnu veselicu ljudi radosnih u djelu. Pa Bibinjci pjevaju, njihova je crkva blagoslovljena. Nadbiskup je nervozno bacio ubrus pokraj tanjura. I otišao svojim putem. On i Predsjednik općine tako su u tišini morali ispitivati tko je prekršio veliku zabranu, tko je pjevao na zabranjenom mjestu Hrvatsku zabranjenu Himnu? Nisu trebali ni pitati. Pa Bibinjci su pjevali svoju Himnu u svojoj crkvi.

Sava nije potekla uzbrdo, a Hrvatska je država tu, s nama. Suočeni s prošlošću znamo kolika joj je vrijednost. On više nema ni koga. On je sam. Možda je jako koristan. Da nije njega možda bih zaboravio Bibinje, prijatelje i važnu prošlost. Da mu rečem ime sve bih pokvario. Ne ću reći ime, mogu ga jedino pitati na koga viče, koga se boji, od koga bježi? Da nije suočenja s prošlošću ne bi vrijedne stvari tako lako došle do riječi. Ni ljudi. Posebno oni prestrašeni vlastitim suočenjem s prošlošću.

On viče. Okrenuo se prema jugu, preko Bibinja zaziva Antu iz Splita i onoga iz okolice Makarske, zna da i njih progone pjesme, pjesnici i nepredvidljive pustinjske Djevice. Sve bi on to maknuo. Ali ne može. Njegovi zmajevi nisu požderali dijete u porodu. On viče. Bajke su odjek, a i basne. Hajde, šuti, stara šuša, tebe nitko i ne sluša. Bibinjci su mirni. Tek su mu poručili kako se u Bibinju slavonska šuša zove bibinjska koza. On govori, viče, a njegova govora nitko ne sluša. Ne progone njega pjesme ustaških katolibana. On progoni sam sebe. A čini se da je baš taj progon najteži progon.

ANTE ČAVKA

BASNA O LIGNJI U BAJCI GOLOGLAVCI

Ovo pisanje nije za moje prijatelje. Moji prijatelji ne čitaju što pišem. Oni mene znaju, pa što bi me još i čitali? Moji su prijatelji poprimili dvije veoma važne povijesne mudrosti. Jedna potječe iz Aleksandrije. Ako sve ove knjige iz ove knjižnice nisu u skladu s našom knjigom, ovu knjižnicu treba zapaliti. Ako sve ove knjige pišu u našoj knjizi, pa što će nam sve ove druge knjige? Knjižnica je izgorjela.

Druga je priča iz Makarske. I tu je velika knjižnica. Na njezinim se vratima našao jedan Ante iz blizine Makarske. S njim su bili jednaki njemu. Koliko knjiga, a „radni narod“ nema što čitati? Nisi, druže, dovoljno prosvijetljen. Ovo su knjige neprijatelja „radnog naroda“, ove knjige drugovi ne smiju čitati. Zašto ih onda ne spalimo? Drugovi se ne smiju indoktrinirati. Spalite knjige, kad smo spalili neprijatelje, neka izgore i njihove knjige! Druže, ne žuri! Ako zapalimo ove knjige, zapalit će se i kuća. A kuća nam treba. Knjige dajte radnom narodu za potpalu vatre. Malo će duže trajati, ali će tako dobro koristiti. Knjižnica nije izgorjela. Moji prijatelji ne čitaju moje zapise. Oni mene već znaju, moji su prijatelji aleksandrijski mudri, a ako pokatkad i potpale vatru mojim knjigama, nije važno. Važno je da vatra gori, i dobro je da me znaju.

Ovo je pisanje za moje neprijatelje. Moji neprijatelji čitaju što pišem. Nekada iščitavaju i ono što ne pišem, ono što ne piše, i oprezno paze odakle će ih pisanje pogoditi. Nema ništa ubojitijeg od napisane Riječi. Ona snagom stječe prvo veliko slovo. Ovo ne znaju razumjeti moji prijatelji pa me pitaju čemu mi pisanje? Kao da nemam pametnijega posla nego li pisati svojim prijateljima? Ovo znaju moji neprijatelji. Oni se boje Riječi više nego metka. Mene čitaju moji neprijatelji. Pišem s posebnom radošću pismo svojim neprijateljima. Bit će nemirni. Pa kad uznemirim svoje neprijatelje zar se trebam zbog toga kajati? Pišem kako bih uznemirio svoje neprijatelje. Što njihov dublji nemir, to moja veća plaća. Oni ne spaljuju mojih knjiga, oni čitaju. Ponekad stražare u staretinarnicama, stražare da nađu moju knjigu. Moji neprijatelji čitaju, zato pišem. Moji su neprijatelji revni čitači. Moji su neprijatelji nemirni. Miran sam kad su moji neprijatelji nemirni.

Postoje pravila pisane Riječi. Točno se zna što treba raditi jedan književnik. Postoje akademska pisanja, tko ih se drži postat će akademik, tko ih se ne drži nikada to neće biti. Knjige podižu svoje tvorce, ali same postaju žrtve. Tvorci knjiga postaju stalci za ordenja, skupo ih plaćaju ministarstva kulture, primaju ih u akademije, i o njima se stalno govori. Jadne njihove knjige. Kako ih smjeste u knjižničnu policu teško da im ikada itko dodirne prašinu, a kamo li da im netko otvori stranicu. Ponekad ih prodaju niskom procjenom po trgovima malih gradova. Knjižnične ih čistačice kupuju za potpalu, jer na takvoj jeftinoći šparaju žigice, njima ministarstva kulture ne plaćaju stanove, ni grijanje. Čistačice jeftinim knjigama šparaju žigice. Napredne su: vrhom usisivača povremeno prijeđu vanjštinom knjiga, ali ih ni za živu glavu ne otvaraju. Tako knjige usreće svoje tvorce, a same i zaboravljene, čekaju tko će ih po jeftino iznijeti na trgove malih gradova.

Postoje i Riječi izvan svih pravila, slobodne i neukrotive. Točno se zna što treba činiti netko slobodan, od svih pravopisa i uredbi, suprotan svim akademskim odredbama, i slobodan biti ono što nisu ni akademici, ni kulturnjaci, ni veliki književnici. E, baš sam to naumio biti. Da poslušam prijatelje ne bih ni pisao. Zar već knjižnice nisu pretrpane milijunima knjiga? Da poslušam neprijatelje ne bih o njima pisao slobodnim načinom. Pisao bih akademski, uglađeno, pisao bih što pišu svi veliki. Tako bih slijedio put velike književnosti. Ona bi na me natovarila ordenje, ponosno bi izvikivala moje ime, akademici, udruge književnika i osjetljiva javnost imala bi mirne snove. A moje bi knjige završile u mirne knjižnice. Prijateljima ne trebaju, pa već me znaju. Ne bi trebale ni neprijateljima. One bi mirno skupljale svoju prašinu. Ne strši uvijek, viču neprijatelji. Ne luduj opet, viču prijatelji. Stršim i opet ću, a tko vas goni čitati? Ne čitajte. Moji prijatelji ne čitaju mojih knjiga. Moji neprijatelji čitaju moje knjige. Ako koji moj prijatelj i potpali vatru mojom knjigom, to joj se ne će dogoditi u mojih neprijatelja. Dok je mojih neprijatelja ni na jednu moju knjigu ne će pasti prašina. Moji neprijatelji čuvari su mojih knjiga, tako su bogati da im vatru drugi potpaljuju, ne će mojim knjigama vatru potpaljivati, njih u nemiru potpaljuju moje knjige. Pa neka potpaljuju, zar su moji neprijatelji zaslužili dar mira? Zar dar mira stvarno od mene očekuju? Ne ću biti ni akademik, ni književnik, ni duboko poštovana javna osoba, ali ću ostati neprijatelj mojim neprijateljima. Moja će mi knjiga u tomu pomoći. Moju će knjigu neprijatelji uvijek čitati.

Nema koristi od kratkih i mudrih priča. Kratke i mudre priče posjed su akademskih uglednika i uglednih akademika. I onih malo nižih mudroslovnika. Nekada kratko traju, kraće od svojih tvoraca. Nisu moje. Moje su basne i bajke. Basna uvijek pronađe živinu što govori i potvrdi kako su i ljudi vrle živine, onda kad im basna dozvoli biti razumnima, ali i onda kad su i nerazumne. Basna izazove mnogo toga. Čitaju je stalno se pitajući da basna ne priča baš o njima. Bajka je nešto drugo. Zna se da je izmišljena, i da sve što govori ne može biti istina. Bajku stoga ne progone. Bajka ostaje tisućama godina. Jedino je progone moji neprijatelji. Bajka dođe i tamo gdje ju ozbiljni nisu propustili. Bajka se pročita i gdje je nisu mislili čitati. Bajka nađe i one koji joj se neće uzradovati. Tako u mojih neprijatelja postanu jednako opasne, i basna, i bajka.

Bio jednom jedan Ante iz okolice Makarske. Bio s njime još jedan Ante, priča se da je splitski. Bili s njima drugi Makarani, Hvarani, Višani, neki Imoćanci i Zagorani. Bili su lovci na ptice pjevice. Krenuli na Dubrovnik. Čuju, pjeva ptica Perica svoju pjesmu. Čuju, do nebesa nek se ori. Neka jeknu rajski dvori. Zdravo Djevo! Rajska Djevo! Kraljice Hrvata! Ante iz okolice Makarske i onaj drugi Ante mislili su kako treba ušutkati radosna pjesnika. Smrt zaslužuje, tako će nestati njegova Kraljica, tako će nestati i njegova Hrvatska, tako će nestati Djevice rajskih pjesama. 

Ubijte pjesnika i pjesmu! Ne smije se ubiti nevina pjevača, ne može se ubiti Djevice ni pjesme, nema lovaca kojima je to uspjelo. Onima koji to učine pjesma će ubiti dane, dok budu živi samo će na pjesmu misliti, zvat će se očevima što su pojeli kiselo grožđe, a sinovima će utrnuti zubi. Ubijte pjesnika i pjesmu! Pali knjižnicu, da se ne nađe u knjigama njihovo djelo. Jer ubili su pjesnika. Neka s njime usahne sve njegovo. Sila je ovo, moćna, premoćna, dostojna da se od nje napravi Trinaesta dalmatinska. Pa ovo i ne sliči na bajku. Kad Ante iz okolice Makarske bude ovo čitao znat će da sam pogriješio: nije ovo ni kakva bajka.

Što li će tek biti kad počnem pričati basnu. A baš je ona na redu. U njoj Sinfonijski orkestar otoka Dakse : ravnatelj orkestra glazbenik Perica. Uznemirili se bjeloglavi supovi. Bježe od Dakse glavom bez obzira, ne vole pjesmu sinfonijskog orkestra. Bježe i lignje. I lignjuni. Razbijte mu štapić, neka prestane svirka. Lignje ne mogu mirovati, bjeloglavi supovi uznemireni su u svojim staništima. Zabranite im pjevati. Ubijte pjesmu. Lignje ne pjevaju, ni supovi. Ne uznemirujte staništa tim strašnim pjesmama.

U basnama je svejedno tko bježi, u basnama je važno da se bježi. Tko se boji pjesama, tko se to boji pjesme otoka Dakse, i orkestra glazbenika Perice? Basna prestane onda kad se u liku lignjuna i bjeloglavih supova nađe potomstvo Ante iz okolice Makarske, i svih onih što su čuli kako očevi ne smiju jesti kiselo grožđe da im sinovima ne utrnu zubi. Ante iz okolice Makarske pojeo je grožđe. Sad njegovu potomstvu trnu zubi. Bjeloglavi supovi bježe samo u basni. I lignje. U stvarnosti bježi potomstvo Ante iz blizine Makarske. I potomstvo onih od kojih su izabrali Trinaestu dalmatinsku. Supovi se ne boje pjesme s Dakse, ni ona ne postoji osim u bajci. Svejedno je slušaju potomci berača nedozrelih vinograda. Jedan od njih bježi, nekad je kao sup u letu, bjeloglav i gologlav, nekad kao lignja pod morskim pokrovom. A bježi, bježi od pjesama kojih nema, od bajki koje pričaju. I Basni u kojima će se, čim ih čuje odmah prepoznati. A bježi, bježi.

Kolovoz je izmak vrućeg ljeta: u sred ljeta Velika Gospa. Prolom moćne riječi, pjesnik silnog Otkrivenja zasjenjuje vruće vrijeme. I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen ... stade pred Ženu koja imaše roditi, da joj, čim rodi, proždere Dijete. Slušaju tisuće, slušaju stotine tisuća. Misli im dopiru do nebesa. Tamo im je Kraljica, Djevica, a uzdah duše u pozdravu davno umorenog pjesnika i pjevača Perice. Svi su krenuli jednim putem. On je krenuo natrag. On bježi, on bježi. Nije to ni kakav bjeloglavi sup. Nije ni lignjun. To je on. Potomak Ante iz okolice Makarske, sin utrnutih zubi jer mu je otac pojeo kiselo grožđe. On bježi.

Kud bježiš? Tko te progoni? Bježim od pjesme, pjesnika i Dakse. Bježim od Djevice i njezina Raja, bježim od zmija, gledajte, mile, sve su ovo ustaše, sve su ovo gmizave i otrovne ustaše. Spasite me od ustaša. Neka se ne pjeva. Neka se ne moli. Neka mi nitko ne pokazuje drugo: vidim svuda i posvuda samo ustaše. O vi koji mi možete pomoći, pomozite! Bježim, a nemam kamo pobjeći.

Nije ovo prvo opsjednuće. Tko bi ih sve popisao? Ovo je samo jedno od mnogih. Čim omrkne, čim nestane sunca i svjetla, počinje ples vampira. Pod plaštem mraka Valpurgini se sinovi hvataju ponekad Valpurginih kćeriju, ponekad Valpurginih sinova, i plešu. Vodi ih pjesma zloće, savršenstvo krika, ružnoća u svoj svojoj dubini. Odraz nevolje i nesreće savršeno odrađuje korake zla i zloga. Mrak, duboki mrak, nije smetnja plesnom koraku. Naprotiv, što je mračnije i tamnije, to je korak sigurniji, prodornost krika dublja, i doseg zloga vidljiviji. Sve do osvita: u osvitu posrću koraci, moć polako kopni u nemoć, sve prestaje, nestaje, osvit pokaže bijedu jedne bijede. Ne osvjetljuj nas. Ostavi nas u miru. U bijegu ovo viče nasljednik kiselog grožđa.

Zašto vam dati mir? Zar vi niste ugasili svjetlo? Sinovi i kćeri krika, nesreća ništavila vama je materina dojka. Beznađe je ime vašoj stvarnosti, vaši su plesovi vampirski bjegovi od svega lijepog. Mir je lijep, on nije vaš. Zašto vam ikada dati mir?

Čim osvane, ma i na najmanju naznaku svjetlosti, mračna djela polako se gube u svome jadu. Valpurgini sinovi i kćeri očajno se drže svoga koraka, pripiti jedno uz drugo tek bespomoćno gledaju kako se rastapaju, prispodobljivi snješku što se pred toplinom hvata svoga susjeda snješka. Vampirska glazba brzog krika polako se rasteže u taktu: sve sporije, sve nesigurnije, svirka postaje lagan, sve tiši nestanak. Vampirske žrtve tad izlaze iz svojih lanaca: ime za imenom, sudbina za sudbinom. Svjetlost je odnijela beznađe, a onima kraj smrti svjetlost govori: ne bojte se, ime vaše ne može, ime vaše ne će nestati. Nevini smo, ubiše nas kao islužene pse. Osvijetli nas, i naše živote. Ne ostavi nas nemiru.

Zašto vam ne dati mir? Zar vi niste sinovi svjetlosti? Zar vaše djelo nije Dobrota, Ljepota, Ljudstvo, Vjera? Nada je ime vašoj sudbini. Mir je lijep, on je vaš. Vampiri su vlasnici nemira. Zašto vas ostaviti nemiru? Darovat ću vam pjesmu Dakse. Darovat ću je jer ona traje. Darovat ću je i tebi, vrli njezin mrtvi tvorče. Darovat ću je i tebi „padre“ Perica.

Sine moj, naši su predci bili robovi. Tukli su ih i ubijali. Nisu imali svojih njiva, ni pašnjaka, nisu imali vinograda i vrtova, nisu imali svoje slobode. Dobri Bog sve nam je to dao. Neka mu je slava i hvala. Pred nama je noć: ne boj se male svjetlosti. Ne boj se muke i truda, ne boj se žrtve. Bog dolazi kao vječna svjetlost. Sine moj, nikada to ne zaboravi.

Sine moj, prije nas ovi su ljudi bili slobodni. Imali su svoje njive i pašnjake, svoje vinograde i vrtove, svjetlost im je davala Boga i slobodu. To smo im uzeli. Njihov je Bog daleko. Ako negdje tavori svoje dane, jer još mu nismo našli skrovišta, nema se hrabrosti miješati u naše poslove. U nas je moć i sila. Uzeli smo njive i pašnjake, uzeli smo vinograde i vrtove. Ubili smo ljude i slobodu. Ovo su sada samo robovi. Sine moj, naša je moć u sili i mraku. Ne izlazi na svjetlost. Ne pokazuj se. Sine moj, ne zaboravi da si mrak, i da iz mraka izlaziš. Ne boj se, mi smo zmajevi, ustali smo ubiti Djevicu. Neka su mrtvi pjesme i pjesnici. Sinovi mraka ubijaju pjesme. Ne izlazi na svjetlost.

Ako sam zmaj zašto me straše Djevice? Što se to sa mnom zbiva? Bojim se ustaša kojih nema, bježim od pjesme koja se ne čuje, stalno trčim, a nikoga ne vidim za sobom. Pa što je meni? Ovo se ne događa ni supovima bjeloglavim i gologlavim. Ovako nisu ustrašene ni lignje u podmorju. Kakva mi je sila kad nisam dostojan zvati se lignjom ni supom? Ni oni ne bježe od pjesama.

Njemu treba pomoći. Ima doktora, oni znaju. Krenemo li u basnu doktor Lisac dat će dijagnozu. On je stručnjak za sve lignjunske bolesti. Obolio si od Trinaeste dalmatinske. Trinaesta dalmatinska tvoja je bolest. Ne žali se na kiselo grožđe. Lignje uostalom i nemaju zube.

Njemu treba pomoć. Netko mu mora reći, sad su na redu i basna i bajka. U bajci su ga zvali Đuro ispod Velebita, a u basni k njemu je doletio sup, bjeloglav i gologlav. Đuro, kažu mi da bolujem od Trinaeste dalmatinske, i da mi samo ti možeš pomoći. Čaraj, vračaj, ali pomaži! Pojeo sam zaraženu lignju. U njoj je bila Trinaesta dalmatinska. Otad mira nemam. Bježim od pjesama, bojim se Djevica, nikako ne mogu postati zmaj, a posvuda vidim milijune ustaša. Šteta, ne mogu ti pomoći. Da si došao prije deset dana, pa možda i osam, mogao bih nešto učiniti. Sada više ne mogu. Trinaesta dalmatinska teška je bolest. Ne mogu skinuti tog kletog uroka. Najbolje da se vratiš svome ocu. On bi ti mogao puno pomoći.

Oče dragi, da nisam zakasnio, da sam Đuri pošao ranije nego sam došao, sve bi bilo drugačije. Sada mi ostaješ samo ti. Trinaesta dalmatinska moja je bolest. Reci mi što činiti? Ne znam što ću s pjesmama, ni s Djevicama. Da mi je biti morski pas, da mi je biti i lignja, da mi je biti prokleti, bjeloglavi i gologlavi lešinar. Samo da ne čujem što čujem, i ne vidim što vidim.

Sine moj, znam da je teško. Ni tvome ocu nije lakše. Još nam je ostala akademija. Njezina je moć zabraniti pjesme i pjevače, protjerati ustaše iz snova, i učiniti da Trinaesta dalmatinska ne bude zaraza, nego junaštvo. To može akademija. Ne izlazi na svjetlo, ostani u mraku. Neka te čuva i očuva sjena crvene zvijezde od svakoga dobra i mira. Naša je zvijezda vječni nemir. Ne izlazi ispod sjene svoje zvijezde. Akademija to može učiniti. Neka ti pomogne akademija.

O svemoćna akademijo, pomozi bjeguncu zaraženom Trinaestom dalmatinskom. O veliki doktore Pusiću, pročelniče svih akademija, pomozi! Nisam ni znao kolika je moć akademije, a još ni ne znam što je akademija. Tko pita ne skita. Pa pitam, što je to akademija?

Kaže mi jedan Dane da je prvi put čuo za akademiju kad su njegova prijatelja Manu uvrstili među akademike. Čovjek nije znao ni pisati, a na Danino čuđenje rekoše da on nije dopisni član, on je redovni akademik. Vidim, teško je dobiti odgovor od sadašnjosti pa sam zamolio pomoć povijesti. Kaže mi doktor Starčević, opet Ante, ali malo drugačiji od onoga iz okolice Makarske, da je akademija društvo trajnih „slavoserba“. Ne razumijem, kažem mu, što su to slavoserbi? Ne misli na Srbe kad ti tako rečem. To su ti vječne posrbice, poturice, prizemnici svih vrsta, dvostruke sluge svim gospodarima, sve su, a na kraju nisu ništa. Stvorio ih Joca Štroca, pravi bezbožac pod vjerničkom kapom, Nijemac zanarođen u jugoslavenstvo, bogat u džepu, kratak u podkaplju. Kad me već pitaš, to ti je akademija. Pa kad pitaš, ovo ti kaže Starčević, a Starčević se ne boji govoriti.

Bježimo iz povijesti! Kad ovaj zagrmi blaženo je pobjeći iz akademije. Doktor Pusić zatrese se kao kozji štap. A meni dođe napast: što rade tamo mnogi, mnogi? Znam što će mi odgovoriti. Mora se. Nije lako živjeti. Prigovorit će mi i da sam zaostao jer ne znam ni tko je pročelnik akademije. Kakav Pusić, pročelnik akademije zove se Kusić. Moram dobro promotriti.

Neka ovo ne bude bez kazališta. Počnemo li od komedije ovako to komedija složi: Pusić dolazi od pustare, a Kusić od kuse. Znam jednoga Kusu koji je dobio nadimak jer mu je sa zadnje strane oštar pas otrgao polovicu jakete. Druge nije imao, nosio je kusastu jaketu pa je i ostao Kuso. Ne znam iz koje su pustare doveli Pusića. Da što vrijedi, ne bih rekao. Počnemo li od tragedije ona će nas povesti pred ogledalo. Tamo će biti lako gledati. Pusić je malen, brkat i ćelav, ma da je i predsjednik akademije, bilo bi isto. Kusić je dugačak, mršav i doktor. Ponajčešće gleda zatvorenim očima. I da nije pročelnik akademije isto bi bilo.

A tko misli da sam zamijenio slova, i taj se grdno vara. Da nije zamijenjenih slova ne bih mogao dati priliku velikoj kulturnoj naprednosti pod imenom frljićizma. Ova igra slova ne može se svrstati ni u komediju, ni u tragediju. Ona je moguća tek u frljkićizmu. Da nije novootkrivene kulturne revolucije bilo bi teško ovu predstavu dvaju slova u prezimenima potpisati pod kulturu, još teže izvesti ministrima, predsjednicima, i svem ostalom novom elitnom društvu. Frljović je kulturni spas. Gledaj čuda od predstave, gledaj ovo kazalište.

Prvi čin: Neki se Hruščov za boravka u Americi popeo na murvu. Dobra si. Jesi li u Partiji? Nisam. Jedva me majka i ovamo pustila.

Drugi čin: Neki se Klinton za posjeta Berlinu prerušio u avijatičara i takav krenuo među murve. Dobre ste. A što mislite da sa mnom pođete u Ameriku? Nemoguće. Jedva su nas majke i ovamo pustile.

Treći čin: Neki su se filozofi popeli na kulturu. Dobri ste. A da vas pozovemo u akademiju? Ne zovi. Uzaludno zoveš. Jedva su nas i ovamo pustili.

Epilog: Pusić i njegova akademija ovakvima je strogo zabranjena. Nije Pusić predsjednik akademije. To bi tek bila prava tragedija. Predsjednik akademije zove se Kusić, a to je čista komedija. Ono drugo i novo kazalište viče: mi Kusića možemo zvati i Pusićem. Ako se „ove“ mogu zvati murve, mogu se i Kusići zvati Pusići. Akademiji se ništa ne će dogoditi. Ona će ostati moćna liječiti od priviđenja likove u bajci bjeloglavih supova i u basni prestrašenih liganja.

Trči jedan, niti je sup, bjeloglav i gologlav. Trči jedan, a nije ni lignja u podmorju. Trči jedan, pjesme mrtvih pjesnika za njim trče. I bolest zvana Trinaesta dalmatinska. Trči u akademiju. Akademija izvadila osvjetlanu petokraku, crveni se nesvijetla zvijezda. Svijetli akademija: crvena petokraka pokazuje put. To će kao pomoći oboljelima od pjesme „patra“ Perice, i ozdraviti od bolesti Trinaeste dalmatinske. Trči jedan. Molim za oproštaj uznemirene bjeloglave supove. Neka mi i lignje oproste. Neka mi ne opraštaju oni što bi napisali akademiju velikim slovom. Oni su pod crvenom zvijezdom, oni su crvena zvijezda, nisam ja. Slobodan sam. Mene ne vežu akademske odredbe. Neka akademija ostane napisana malim, najmanjim slovom. I mala su slova sloboda slobodnih ljudi.

 

 

MI ILI ONI!

Ne znam je li mason Nine Adžija, nekadašnji gradonačelnik grada Drniša imao mladu i lijepu ženu, ali znam da je puno vremena proveo stražareći na vlastitim vratima kako dvojica najvećih „zavodnika i ljubavnika“ svih žena u Petropolju ne bi zaveli tu uspavanu ljepoticu. Čudan sam u misli onako kako je čudna grčka mitologija: nije sigurno je li žena postojala, ali je sigurno bila ljepotica i moralo ju se čuvati kako su Danaju čuvali od Zeusa. Adžija i njegove straže čuvali su žene od dvojice teških zavodnika. Jedan se zavodnik zvao fra Bože, a drugi se zavodnik zvao fra Pavao. Sve to piše u Kronici Nine Adžije. Ne čudite se. Postoji spis i puno sam ga puta pročitao. Pored sve povijesne težine, i nemirnog podneblja, punog utovljenog naboja, pročelni čovjek jednoga kraja nema drugog posla nego se baviti dvojicom fratara i njihovim „bezbrojnim“ ljubavnicama. Jer, čitajući njegove zapise, čini se da fratri tog podneblja ništa drugo nisu radili nego od jutra do večeri trčali za ženama. Pitanje samo od sebe izvire: je li Adžija bolesno ljubomoran čovjek, stražar nad vlastitom ženom, i zavidnik jer mu drugi odnose ljubavnice, ili je Adžija tek truba vremena preko koga jedna Partija trubi svoju pjesmu. A toj je pjesmi ime „Mi ili oni“. Nije Adžija ljubomorni ženin čuvar, niti mu je ikada i jedan fratar ukrao ljubavnicu, ali je Nine Adžija truba po čijoj je prosudbenoj pjesmi jedna Partija mogla izvršiti strahotan zločin. Postoji sud jedne Partije. Mi ili oni! Adžija je bio „mi“, a fratri su bili „oni“. Kakva je bila ultima? Mrtvi fratri, zvjerski ubijeni rukama partijskih ubojica, dresiranih pričom o bogatim i razbludnim fratrima. Mason Adžija odtrubio je pjesmu njihovih sudbina. I nastavio trubiti. Mi ili oni! Sud partije nije prestao trubiti, staro je doba prešlo u novo: mi ili oni, trubi javnost i otkako je nestalo Adžije. Trube druge trube iste partije: „mi ili oni“ odzvanja i našim svakodnevljem.

Na jako tajanstvenom mjestu pronašao sam dijelove Adžijine Kronike. Bio je to prijepis, a ostat će tajna kako sam do prijepisa došao. Odat ću počast onomu tko još jednom pronađe prvi prijepis. Zvat ću ga srećkovićem uspije li to brzo naći, jer trebat će mu prevrnuti stotine tisuća papira. Ovo je dokaz da „ja“ nisam „oni“. Stajući na stranu nevinih fratara, zapušit ću djelić partijske trube. Po cijenu da nitko nikada više ne nađe Adžijine Kronike, ne će je ni od mene dobiti. I ja imam sud svoje partije. Koja je moja partija, komu ja pripadam? Možda ne znam komu pripadam, jer rečem li kako pripadam sam sebi, mnoge ću začuditi, ali jedno znam, nisam „oni“. Slobodan ne biti „oni“ šaljem Kroniku u lađu moćnog psa Kerbera. Neka je odnese kroz vrata hada. Što se mene tiče, neka je više nigdje ne bude.

Partija je počinila svoje zločinstvo. Fra Pavla su zatukli bezglavi komunisti u njegovoj kući, zvjerski, najzvjerskije. Fra Božu su četnici poštedjeli, golog ga puštajući u neizvjesno. Dopro je do Sime Dubaića na Kočevskom Rogu. Tu do danas leži među mnogima.

Veliki prijatelj Ivana Meštrovića, i doktora Filipa Marušića, trubač Nine Adžija i pjevač pjesme svoje masonske partije nastavio je i dalje pjevati. Dugo je živio. Još je dva dijela Kronike napisao. Nije se uspio sprijateljiti s popom Sunajkom. Zadnjih je godina svoga života odlazio fratrima na misu. Čudan molitelj, još čudnija molitva. Pod stare se dane oženio rasnom Srpkinjom, premalih godina. Ugledni su mu se Srbi rugali, znajući puno više od njega. Je li držao stražu na prilazu vlastitoj kući? Jer ona je odjednom nestala, otišla „za Beograd“.Tko bi se mučio mišlju: zbog čega ode? Kao i onom mišlju od ranijega: je li imao neku prvu ženu, i je li je morao čuvati od fratara? Njegova se Kronika u svome originalu smjestila u potkrovlje jedne kuće. Zapalili je srpski okupatori, izgorjela kuća i Kronika. Znam gdje je prijepis. Pitam se hoće li i on izgorjeti? A ne će mi biti žao ako se to i dogodi. Jer naivan netko mogao bi i povjerovati pamfletu svjetskog prosvjetitelja: o obijesnom i bogatom fra Boži, i još bogatijem i objesnijem fra Pavlu, zbog kojih su muževi poput Adžije morali stražariti nad ženama.

Ne znam ni kad je Adžija umro. Neka „oni“ o tomu brinu. Nemam se namjeru razgovarati ni s njegovim društvom. Ni kad dođu k meni Meštrovićevi sinovi, ili Marušićevi unuci. Ni danas nije prestala priča o „crkvenim“ zavodnicima. Istom trubom trubi svakodnevlje. I na to ima odgovor. Jednom sam partijskom trubaču odgovorio da sam bedast jer umjesto za njegovom ženom, trčim za Adžijinom Kronikom, a drugomu da mi je žao što barem polovica njegove priče nije istinita. Kakve sam samo poglede dobio? Umjesto metka ili noža. Trubi Partija svoju trubljevinu: ponavlja svoju staru pjesmu: „mi ili oni“. Uozbiljuje me njihova pjesma. Hoće li ponoviti svoje zločinstvo? Zasigurno hoće, čim se pojavi prilika. Partija uvijek ima svoj sud, i partijske adžije to neprestano trube. Partija ima samo jedno: sud svoje Partije. Jao onomu tko ovo zaboravi.

Zašto brinuti o jednome adžiji kad je lako domisliti da je ovamo došao kao hadžija? Da je kao takav odtrubio pjesmu tragične povijesti: mi ili oni, ništa neobično. Da je njegova pjesma povijest, lako bi bilo. „Mi ili oni“: rečeno je danas. Ništa se nije promijenilo. Ista Partija napušta prošlost i postaje sadašnjost. Sud iste Partije sudi današnjosti. Poziva na ustanak: mi ili oni. Danas je samo drugi trubač. Divljiji, neukiji, pa i opasniji. Priča se da ga ni novovjeki masoni nisu primili u svoju postojbinu. Kakva li mu je narav kad ga masoni nisu primili? Ne vjerujem u to, takvi njima uvijek trebaju. Slušajući odjek njihove trube, ponovno se moram pozabaviti hadžijama i adžijama. U povijesti su slike, a u sadašnjosti preslici. Snimci krvave melodije nisu ništa manje opaki od svojih matrica. Pokazali bi oni svoju sliku, a sliku će i pokazati onda kad im se pruži prilika. Mi ili oni: gromoglasan je lavež prvog iz čopora. Mi ili oni: zavija čopor. Opasno je ovo ne čuti, opasno misliti kako se povijest ne može ponoviti. Zato gubim vrijeme na kurjaka, zagledam se u tragove čopora, osposobljen biti „ja“ gdje su „oni“. Opasna je iluzija „njima“ vjerovati, opasno je ne znati tko su „oni“.

Ima jedno polje, dugo, široko. I rijeka ga presijeca na polovicu. U polju su dva sela. Jedno se selo križa i moli, drugo psuje i pljuje. To je tako i kad se u selu molitelja nađe tko bi psovao, a u selu psovača i pljuvača netko tko bi molio. To je tako, jer nema ni jednog sela bez svojih molitelja, pa da je sva molitva u jednome, i nema sela bez svojih izdajnika, pa da je izdaja i psovka samo u jednom jedinome. To je tako. Mi ili oni: takva se raspodjela povijesti dogodila.

Dva sela, a dva svijeta. Hrvati, katolici, domoljubi, malo kada više od seljaka, i teških radnika. Među njima fratar Milanović. Jugoslaveni, komunisti, lenjinovci, trockisti,staljinovci, brozovci. Sve pukovnici, generali, sve veliki i moćan svijet. Među njima komesar Milanović. Jedne je tukla kraljevska jugoslavenština do mjere da su sanjali slobodan prevrat i hrvatsku Domovinu, proklinjući kralja i „otadžbinu“ i pokušavajući skriti kralju i otadžbini plodove svojih motika. Drugi su tukli kraljevskom jugoslavenštinom sve one drugačije sebi, na znak da im se nudi Domovina bježeći u šume, i tukući sve sebi suprotne. Najprije kraljevskom, orjunaškom, a onda komunističkom, brozovskom šakom. Motikom nisu kopali. Oni su motikom tukli.

Još su se u to doba razdvojili Milanovići. Fratar Milanović ni kamo nije otišao. Komesar Milanović otišao je u šumu. Kad se vratio iz šume fratar Milanović morao je umrijeti. S njim i mnogi Milanovići. Ono što nisu napravili nacisti pod vodstvom beogradskog četničkog doušnika u njemačkim redovima, napravili su drugovi pod istom kapom samo drugog znaka. Umro je fratar Milanović i umrli su mnogi Milanovići. Komesar Milanović otišao je u šumu i kad se vratio njegove su prsi bile poljem odličja. Svi su ga morali zvati osloboditeljem. I Milanovići susjednog sela, tamo gdje odjek prezimena Milanović sablasno viče „Mi ili oni“. Tamo gdje bez ikakvog razloga, bez suda i krivnje ubiše fratra Milanovića. Tamo gdje su pustili fratra Friganovića da preživi. Možda stoga da ispriča kako je ubijen fratar Milanović, a možda i stoga da bi u narednim strahovladnim godinama imali fratra za batinanje. Mi ili oni: fratar Milanović i komesar Milanović. Oni ili mi! Mi ili oni!

Tajna je u naglasku. Četvrto slovo prezimena Milanović mora se dugo otegnuti, pa kad se to slovo otegne to je selo fratra Milanovića. Četvrto slovo prezimena Milanović mora se izgovoriti najkraće što se može, pa kad se to kratko reče, to je onda selo komesara Milanovića. Tko se jednom u tom polju rodio ne će ni kada pogriješiti jer sudbonosan naglasak istog prezimena odmah svjetove razdvoji na nespojivo. Naglasak je moćan znak raspoznavanja. Tko je i malo znalac dvaju sela i njihovih sudbina, čim čuje prezime, odmah znade gdje je dospio. Tako se svijet fratra Milanovića odmiče od svijeta komesara Milanovića, što dalje, to bolje, i sudbonosno „oni“ postane „nama“ nepregaziva granica. Nemam dokaza da su Milanovići ovako suprotnih naglasaka ikada sjedili zajedno. Ništa neobično. Čim čuju riječ i naglasak prvi Milanovići zašute i odu, drugi Milanovići dođu u društvo prvih tek onda kad slučajno zalutaju. Mi ili oni: odmah se ostvari. „Oni“ odlaze na svoju stranu, „mi“ ostajemo „mi“.

Čudo se ipak dogodilo. Ne u tomu da su Milanovići fratra Milanovića sjeli za stol komesara Milanovića, nego se potomak komesara Milanovića prozvao prezimenom fratra Milanovića. Nevjerojatno: izdanak jugoslavenskog, staljinovskog i nadasve brozovskog komesara zanijekao je u naglasku vlastitog znamena prošlost svojih predaka, i strasno izgovara vlastiti znamen u naglasku ubijenog fratra. Pa kad uporno viče: mi ili oni, sad je nejasno tko je i tko mu se nasuprot našao? A viče: mi ili oni“. Sve isto kao i prije, vikom i riječju proteklih komesara, samo sada pod tuđim znamenom. Čudan svat, čudo jednog vremena. Sve isto, a bježi pod tuđe znamenje.

Samo se u Hrvatskoj ovo može dogoditi. Predsjednik vlade jedne države lažnim se prezimenom predstavlja Državi i svijetu. Čudo neviđeno. Komesarski sinovi kao da su skidali sinove komesara Kurte, da bi ih zamijenili sinovima komesara Murte. Komesar kao komesar, a što bi i mogao reći, komesar viče, viče „mi ili oni“.Hrvatske naivce prevare njihovi snovi, i naivno još uvijek misle kako se nešto promijenilo. Nije se promijenilo ništa. To što netko bez bojazni danas može izmoliti molitvu nad pokojnim fratrom ne znači da su komesari prestali dovršavati svoje djelo.

Potomak obitelji fratra Milanovića, ponovljen kao fratar Milanović, moćan je s vrata samostana odputiti vrlog hodočasnika Stjepana Mesića, i svu njegovu milanovićevsku kliku, pod izlikom da nije vrijeme za posjetu jer fratri su u molitvi. To mu je jedina moć. Potomak komesara Milanovića moćan je postati premijerom „slučajne“ mu države, suditi Milanoviće dugog četvrtog slova u prezimenu sudom brozovske Partije, i ponavljati staro i zločinačko: mi ili oni. Mi ili oni: viče djed komesar. Mi ili oni: viče tata skojevac. Mi ili oni: viče nadobudan premijer. Samo je jedno čudno i skrovito: zašto to viče pod tuđim prezimenom? Nasljedna prošlost, komesarsko čedo, sudbenik Partije samo jednog zakona, prijete da ga neće zamasoniti: pa zašto se skriva pod tuđim znamenom?

Mi ili oni! Moramo ponovno u povijest. Moramo u Kijevo. Moramo se spomenuti svetkovine sv. Ane i redovito vrućega kijevskog srpnja. Na svetkovinu sv. Ane četnici i komunisti četrdeset su i prve pobili i poklali tisuće Hrvata. Na sv. Anu četrdeset i treće, Druga lička i njezin vojvoda Basta, pod budnim okom Ribara, Blaževića, Popovića i Krstulovića, ima ih još puno i kad se ne nabroje poimence, napala je Kijevo, i za sobom ostavila zločinstvo. Za njima je ostala pustoš. Skrovite u Dinari, te su iste oči budno motrile Kijevo, i onda kad su se seoske kijevske straže vratile čuvati svoje selo, našle su komesara i komandira. Komesaru Milanoviću izdale su zapovijed, na svetkovinu sv. Ane, četrdeset i četvrte godine: napasti selo Kijevo i pobiti i piliće, a kamo li ne ljude. Mi ili oni.

Mi ili oni! Komesar Milanović i njemu jednaki odlučili su Kijevo sravniti sa zemljom. Koga su napali? Pišu: jake ustaške snage, stotinu i pedeset ustaša, do zuba naoružani, brane Kijevo. U stvarnosti brane Kijevo golobradi mladići i starci, uglavnom Kijevljani, predvodnik im seoski glavar, seljak jedva naučenih slova, i čovjek bez i kakvog ratničkog znanja. Napada ga Deveta divizija Osmoga korpusa i njezina pomoćnica, Četvrta brigada, s debelom pozadinom i Dvadesete divizije istoga Osmog korpusa. Izravan zadatak komesara Milanovića: sravni Kijevo sa zemljom.

Mi ili oni! Bitka je bila puno duža nego je to bila komunistička namjera. I žrtve su bile goleme. Na komunističkoj strani poginulo je četrdeset napadača. Danima se tuklo, danima ginulo, a tek na kraju komesar je pobjesnio. Kad je golemom snagom uspio ovladati kijevskom Glavicom, tamo nije našao ni koga. Branitelji su sebi znanim putem napustili Glavicu, sve što je moglo hodati napustilo je selo, zbjegovi prema Sinju i Drnišu, sva odraslija djeca u Makarsko primorje.

Mi ili oni! Komesar i komesari i morali su biti bijesni. Kijevski seljak, seoski glavar, predvodnik obrane sela komesara je vješto prevario. Tako barem kazuje priča. Videći da su se napadači primakli liniji obrane, naredio je braniteljima da ih zaspu kamenjem. I komesar se tomu čudio. Sigurno nema više strjeljiva, bila je prva i kobna pomisao. I drugu je varku povukao seoski glavar: zbunjenim partizanima naredio je da krenu u napad. Za napadače to je bilo kobno. Krenuli su u napad po naredbi neprijateljskog glavara, a njihov je zapovjednik prekasno to shvatio. A nije nestalo strjeljiva. Koliko je ova priča istinita mogli su provjeriti komesar i komesari koji mjesec kasnije. Tog dana imali su puno mrtvih. Seoski glavar pao im je u ruke. Imali su priliku saznati istinu. Oni jedini. Jer glavara su najprije odveli na splitske Bačvice, a nedugo za tim proslijedili do Kevine jame. Oni u Kevinoj jami nisu više mogli pričati, pa se ne zna je li ova priča istinita. Komesara se to i ne pita. Komesar ne bi rekao istinu.

Mi ili oni. Po zauzeću sela nije bilo moguće osvetiti se braniteljima. Umjesto njih stradat će drugi. Pobili su bespomoćnu starčad. Bijesna je partizanka ubila automatom šest žena na seoskoj gnojnici, i naredila da se tu i pokopaju. Čitav niz seoskih žena poklali su ili ustrijelili. Pet su zapalili u kući, tri izgorjele, a dvije pobjegle. Minerska je grupa u zrak digla crkvene zvonike. Selom su se razmiljeli potpaljivači: u slijedećem danu u Kijevu nije bilo ni jedne nezapaljene kuće. U Kijevu je komesar Milanović ostavio pustoš. Još je jedna smrt tajanstvena. Priča se da je kijevski mladić, jedini partizan do tog doba u Kijevu, komandantu Peki Dapčeviću prigovorio ponašanje komesarske vojske. Smrtne ga presude nije ništa spasilo: u Kijevu po odredbi komesara, nije smjelo preživjeti ni pile, a kamo li čovjek. Mi ili oni! Tako je glasila odredba španjolskog internacionalca, brozovskog ubojice Peke Dapčevića. Mi ili oni. Oni su u Kijevu bili ubojice. Bože, apsurda. Šest žena i ovog mladića zapisaše kao žrtve ustaškog terora u popis nejasnog Jasenovca.

Mi ili oni! Tu je zapela povijest. Komesari i komandanti ostavili su u Kijevu još jednu tajnu. Pred smrt ju je povjerio kijevski seljak, sve dotad prisiljen šutjeti. Tu je strijeljano sedamnaest ljudi. Komesar zna jedini tajnu tog groba. Seljak je tek načuo da su to svećenici. Koji? Čiji? Ne zna, nije nikad uspio saznati. Možda njemački bojnički kapelani, možda fratri što im se u to doba izgubio trag, možda dio hercegovačkih uhićenih fratara. Ne zna, nije siguran, samo je tako čuo, a morao je na njihove leševe nanositi zemlju. Tako sam i sam saznao za grobište. Tako se tajna nije zagubila u povijesti.

Mi ili oni! Ironija sudbine: tko će otkopati ovo grobište, tko će konačno reći istinu? Koliko li sam riječi izgovorio? Koliko imena prizvao? Koliko li sam puta sve ovo priopćio onima koji bi trebali rasvjetljavati tajne. Uzalud. Ništa se nije promijenilo. Nekoć komesar Milanović, jako kratkoga četvrtog slova u prezimenu: mi ili oni. Dandanas, predsjednik Milanović, jako kratkog četvrtog slova u prezimenu: mi ili oni. Zar nije iluzija čekati prevrat, zar nije naivnost od ovakvog svijeta čekati istinu? Jer istina je to što odredi Partija. Komesari naređuju doseg istine. Komesarska stvarnost: mi ili oni.

Mi ili oni! Komesari su iz Kijeva krenuli prema Trstu. Bio je to težak i krvav pohod. Tko smije spomenuti sve mrtve i ranjene, tko sve razrušeno i razoreno? Jednom su se morali i vratiti. Njihov je povratak ponovno ostao dio kijevske priče. Na putu kroz kanjon Krčić, od Knina prema Kijevu, točno na mjestu odakle se prvi put vidi kijevska Glavica, i pogled ugledava porušenu crkvu i njene srušene zvonike, djelo komesarske misli, i silu baruta minerske čete, komesarovi su ljudi nastradali. Zahvatila ih je mećava, promrzli su, pomrli i oni i njihovi konji. Strašan je to bio događaj. A i pomrli ljudi, posebno kad im se dobro pogleda u živote. Tko zna tko ih je na takvo mjesto i naputio? Komesari i komandanti tu i tako ne umiru. Priča nije ostala bez svoje pozadine i svoje poruke. Tko je kijevske seljake ikada mogao uvjeriti da stradanje komesarovih ljudi, na takav način, i na mjestu odakle se prvi put vidi porušena crkva, nema veze s djelom komesarskih zlodjela? Priča se nije mogla ne ispričati. Ispričala se tisuću puta: tako sam je i sam dobio u posjed.

Mi ili oni. Ima jedan izdanak povijesti, ima nešto što se nije uklopilo u svu ovu tužnu priču. To je jedno ime: Rudi. Upoznao sam ga kao dječak. Došao je u Kijevo i jedno je vrijeme stanovao u „našoj“ kući. Kad se pročulo da će Kijevu dati elektriku, moj ga je otac doveo kako bi postavio žice. Onda su ga zvali i drugi. Tako je Rudi u Kijevu ostao dugo vremena.

Rudi je bio Slovenac. Bio je šutljiv i jedva da je ikad progovorio. Otac je dao do znanja kako je Rudi bivši partizan, i da ne govorimo svašta. To nije značilo da će izostati kućna večernja molitva, bio Rudi tu ili ne bio. Pravilo moga djetinjstva određivala je majka: ni iz jednog se jedinog razloga molitva ne prekida. Rudi je bio miner u kamenolomu solinske tvornice cementa. Postao je miner i minerske partizanske čete. Rudi je jedan od partizana koji je porušio kijevsku crkvu. Moja se obitelj molila, a Rudi je, ranije nego je to uobičajeno ušao u kuću. Nismo prekinuli molitve. Tiho je sjeo na svoje uobičajeno mjesto. Slušao je molitvu. Po završetku molitve izvadio je iz džepa pohabanu lisnicu. Na naše čuđenje izvadio je iz lisnice sliku Gospe. Bila je to stara i posve izgužvana sličica. Nije plakao, ali mi se učinilo kao da plače. – „Ovo je meni dala moja pokojna majka, na dan kad sam pošao u dalek svijet. Čini mi se da me čuvala, i majka, i njezina Gospa“. Okamenile su me ove riječi, i nikada me njihova težina nije napustila. Rudi nije bio ono što su mislili. Da je Rudi bio slobodan ne bi njegova ruka srušila crkve. Rudi je tek jedan jadnik koga je pogodila vika: mi ili oni. Rudijeva ruka, komesarov grijeh. Tako sam zapamtio zaista jadnog Rudija. Tako pamtim u mislima tisuće takvih nesretnika. Oni ne potpadaju pod suprotnost svjetova:mi ili oni.

Mi ili oni! Komesarska se prošlost preselila u unučku budućnost. Ništa se nije promijenilo. Duboko vjerujem riječi Milanovića kratkog četvrtog slova u njegovu prezimenu. Mi ili oni! Bojim se da bi ponovno stradalo Kijevo, stradale bi i komesarove prethodnice. Stradao bi i Rudi. Točno onako kako je stradao fra Bože i fra Pavao. I onako kako je stradao fratar Milanović, dugoga četvrtog slova u svome prezimenu. Najmlađi Milanović ne poznaje fratre, samo jednoga. A meni bi bilo puno draže da ne poznaje ni njega. Slobodan sam reći kako se baš taj fratar nikada nije ni trebao naći u društvu Milanovića kratkog četvrtog slova, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog izgubljenog subrata Milanovića, dugog četvrtog slova. Oni ili mi: nije nestalo, nije prestalo.

Mi ili oni! Komesar Milanović imao je moćno društvo. Od prvog dana bijega u planinu društvo mu je činio Vice Buljan. Imao je brata fratra. Poslije dugog ne viđanja, posjetio ga je u samostanu. Možda je to bio posljednji bratski susret. –„Možeš ti biti zapovjednik ovoga ili onoga, ne znam čemu si i komu zapovjednik? Bio si i ministar. Meni si propalica i sramota časne moje obitelji. Naš pametni otac dao nam je školu, a naša dobra majka učila nas je dobru. Ti jedini nisi slušao ni oca, ni majku. Ti si jedini postao nitko i ništa. Ti si nitko i ništa, ja to tebi govorim, ja tvoj brat, crven od onoga što si postao“. Vice je Buljan otišao u svoj svijet, jedino mu pred bratom nije pomogao ni krajnji cinizam, privržen mu svakodnevlju. Mi ili oni: ne poznaje bratstva. Ista je ovo škola, pa kad Milanović kratkog četvrtog slova u prezimenu vikne: mi ili oni, ja u te riječi duboko vjerujem.

Mi ili oni! Ne znam komu pripadam, čini mi se da jedino sebi pripadam. Sigurno znam: nisu mi ništa ni lože, ni Kronike, ni hadžije, nisu mi ništa ni komesar ni komesari, ne vjerujem njihovu govoru. Samo jednom vjerujem, kad „mi i oni“ nismo isto. Ništa se nije promijenilo. Nikada ne ću biti oni. Dok se ovako talože misli, i moje sadašnjosti, i s moje strane ostaje: mi i oni. Mi ili oni! Ja njih nikada ne bih ubio, ja njih nikada ne ću ubiti. Svejedno, i moje je: mi ili oni! Naši svjetovi nisu dodirljivi. Naši su svjetovi suprotni. Naši su svjetovi: mi ili oni“!

ANTE ČAVKA

 

KULTURA – KULT TURA!

Skolastika: filozofija, algebra, gramatika. Filozofiram i tek sam pred ispitima. Sjedim i bojim se sudbine Tome Akvinskoga. Budem li puno filozofirao, i budem li odsjedio željeno mudroslovlje i meni će propilavati stol pred trbuhom. Velik je oprez poželjan u filozofiji. Algebre se ne bojim. Bezuvjetna predaja, odmah i sada. Kapitulacija, rekli bi svjetski ljudi. Gramatika? Sjetim se ponečega, sjetim se pravila. Svako je slovo važno. Deklinacija. Imenička deklinacija.

Tko, što? Kultura. Koga, čega? Kulture. Komu, čemu? Kulturi. Koga, što? Kulturu. Oj kulturo! O komu, o čemu? O kulturi. S kim, s čim? S kulturom.

Tko, što? Kult tura. Koga, čega? Kulta tura. Komu, čemu? Kultu tura. Koga, što? Kult tura. Oj kulte tura! O komu, o čemu? O kultu tura. S kim, s čim? S kultom tura.

Tko, što? Kultura. Sveta tajna. Ona je uvijek ispred. Vidi duboko i visoko, vidi blizu i daleko. Doseže tamo do beskraja, do ne vremenitog, do vječnog. Kultura je moć duše da uvijek iziđe iz malog u veliko: glavata je, prsata je, i putovi su joj uvijek bezgranični. Tako sam je želio blizu sebe. Ni sada mi nije žao kad joj uđem u društvo. Nevažno je jesam li joj se primakao blizu ili dalje, ona čudesno djeluje na moj život. Počinje od najmanjega, a onda je nitko više ne može sustignuti. I ne pokušavam je sustignuti, ali sam sretan što imam hrabrosti ići za njom. Sreća je slijediti tajnu kulture.

Tko, što? Kult tura. Tur se pretvori u zrcalo. Tur je prvi, a za njim je njegov kult. Sav se izazov odrazi u ogledalu. Kult tura, bezglav je, uvijek guzat, i uvijek ide natrag. Počinje od ruba, zamišlja ga velikim, a onda se poput raka spušta u ništavilo.Tur nudi svoju bukaru i korito, vjernici tura, za bukaru i korito dosežu doseg tura. On uvijek stoji prvi, a za njim sve drugo. Kult tura tako svodi vječnost na vrijeme, veliko na malo, svijetlo u tamno. Promjena se događa tek tada kad neprikosnoveni vjernici tura nađu veći, sigurniji i moćniji tur. Nikada više, jer kult tura ne radi ništa drugo. Ovdje je sudbonosno pitanje: tko stoji iza tebe, tko je tvoja pozadina? Nikada nisam želio pripadati kultu tura. Skupa je to odluka, košta puno toga. Iza čovjeka stane vjetrometina. Svejedno, nemam namjeru mijenjati riječi: zlatno tele samo je drugačiji naziv kultu tura. Ni sad ne želim pripadati kultu tura, čak ni onda kad je tele od stvarnoga zlata.

Tko, što? Kultura. Izazov velikog puta na putu u Veliko. Jablan do jablana. Divota, svi veliki, i svi ponosni. Kad rastu, svi rastu, svi su jednako ponosni, i onda kad su visoki, i onda kad nisu posve visoki. Tko, što? Kult tura. Tko, što, nožem! Svakoga tko se usudi mimoići poruku tura. Nema tu jablanova. Gromoglasje čička: jao onom tko se usudi izići iz čičkove sjene. Ili glogove, svejedno. Nema tu ni kakvoga duhovnog izazova. Nema tu ni čega. Samo lažna riječ na lažnome mjestu. Kultura oslobađa, podiže, oduševljava, čini sretnim. Kult tura zarobljava, obara, mrgodi, unesrećuje. Kult tura mrzi kulturu. A ona, nema vremena obazirati se za turom. Kultura nema pozadine. Ona ide naprijed. Kultura ne pozna kult tura. Ne bi se nikada ni sreli da sudbina čičaka nije zaplitati se u noge putnika. Tko bi se spomenuo kulta tura da se neprestano ne zapliće u hod kulture? Da se ne zapliće, tko bi ga ikada spomenuo?

Opet filozofiram. Da me volja sve što ovdje imam reći rekao bih u nekoliko rečenica. Baš ne ću. Kult tura možda bi želio da nema ni jedne rečenice. Da mi je manje godina možda bih i povjerovao kako se najbolje govori ukratko. Sad kad mi je dovoljno godina, ne slušam kult tura. Mislim kako je kratka mudrost za kratke ljude, a ni kratka književnost nije za neke posebno duge. Mudrujem o kulturi pred kultom tura, mudrujem o kultu tura pred kulturom. Spoznajem, nema kulture u kultu tura, pa ni u kulturi ne može biti kulta tura. Kult tura savjetuje svoje sljedbenike: ne piši dugo, nitko ne čita duge priče. Koga to briga što u kultu tura ne čitaju duge priče? Duge priče neće obezvrijediti kratke misli kultne pozadine. Kultura je mudro se igrati dugim pričama. Mudrujem, jer nemam pametnijeg posla. U besposlici prebirem misli. Što je meni kultura? Ali i što sam ja kulturi? U besposlici prebirem misli: što je meni kult tura, a i što sam i ja kultu tura? Obadvoje mi se uplelo u korake, toliko duboko, do mudroslovnosti, do filozofije. Opet filozofiram. Možda i ne filozofiram, to se tako samo kaže. Možda tek trijezno promatram proteklo vrijeme, ono kad me kultura oslobađala, ali i ono kad me kult tura zarobljavao. Obadvoje su debela stvarnost moga života. Filozofiram kako bih u svome vremenu posvjedočio stvarnost kulta tura pored tajanstvenih putova kulture. Svjedočim, ovo su dva svijeta koji se ne dodiruju.

Bilo jednom jedno podneblje, vjetrometina povijesti, ali i mjesto gdje se kultura zainatila ostaviti svoj duboki korijen. Bilo jednom jedno podneblje, upravo takvo, povijesno poprište mnogih prevrata, ali i sposobnosti da se s kulturom ostavi pametan trag: to je podneblje postalo mojim podnebljem. Nije to bila slučajna baština. Ovo se podneblje dodjeljuje otpadnicima kulta tura. Njihovi prijatelji skijaju pozlaćenim skijama s vrhunaca u doline. Njihovi neprijatelji moraju se penjati uzbrdo. Ako se uspiju spustiti u dolinu čekaju ih svečani ordeni i slava. Zapnu li o kakvom grmu ili završe u kakvom potoku, opet će se sve njihovo djelo opravdati. Njihovi neprijatelji penjači su uzbrdo. Čudni su jer uopće žele uzbrdo hodati. Kad se izvan svih pravila kulta tura popnu do vrhunca, nema tog događaja koji se ne može prešutjeti. Neprijatelj sam kultu tura i ovo me podneblje dopalo da se ne penjem. Ogledao sam planinu, razbio iluziju da ću se u nekoga moći pouzdati, i pošao. Ne znam dokle ću doći, ali se penjem. Oprezno propuštam skijaše u naletu. Oni se voze niz brdo. Ne brinem njihove brige. Kultura kao izazov navela me na put. Moj i njezin. Pomogla mi je da se penjem uzbrdo. Izvan svih ljudskih pravila, izvan zakonitosti kulta tura. A baš u prijateljstvu s kulturom moram se sudariti. Pa što da se sudarim? Baš ću se sudariti.

Prestani filozofirati, reci konačno što misliš! Ništa posebno. Samo se osvrćem na protekao život. Ponudili su mi neimaštinu i čekali nemoć, činilo se da sam nitko i ništa. Ponekad zrno željno klijanja posumnja u zemlju. Da ne bi kulture možda bi se to i dogodilo. Otvorim oči i gledam, pa počnem misliti: gdje sam ja to? Crkvica sv. Jure, srednjovjekovna, tko zna koliko joj je godina? Na njoj umijeće seljačke vjere, i kamen grubo okresan. Crkva sv. Ivana, pred turskog vremena, građena, rušena, pa opet građena. Pred turska crkva, u tursko doba pretvorena u džamiju, pa po oslobođenju crkva sv. Ante, sa zvonikom iz mletačke okupacije. Zavjetna crkva sv. Roka, zahvala za spas od kuge. Crkva sv. Ilije pod planinom, na prostoru mnoštva stećaka, drevna i tajna. Crkva Gospe od Ružarija, novovjeka građevina, ali po mnogome djelo prijateljstva čovjeka i kulture. Prestajem filozofirati. Čim sam sabrao misli i zapitao se znam li gdje stojim, vidio sam strahotan naboj kulture jednog naroda. Drugima su dali vidjeti vrijednost dukata, a meni su ostavili vrijednost ljepote. Nije mi trebalo ništa drugo nego li otvoriti usta od radosne spoznaje: kakva ljepota povijesti, kakva kultura, kakav izazov. Da čovjek uspije pred kultom tura mora klečati pred zlatnom teladi. A ovdje kultura ne traži klečanje. Naprotiv, velik poziv: pogledaj tko sam i dat ću ti svijet slobode.

Spoznatu slobodu malo je tko oko mene razumio. Svakoj od ovih važnih ljepota prilazio sam s najdubljim poštovanjem. Svaku od njih upoznao sam što se bolje moglo. Nisam bio ništa posebno, tek neznatan pomoćnik pri velikom poslu jednog podneblja. Nisam baš ni čim upravljao. Ući u tajnu povijesne ljepote, to sam slobodno mogao. Nema povijesnog zapisa do koga nisam pokušao doći, nema kamena koji nisam zagledao, nema krova na koji se nisam popeo, a ni potkrovlja pod kojim nisam pojeo prašinu. Sudbina ljepote i kulture bila je u drugim rukama, drugi su njome upravljali, meni je ostalo tek se sprijateljiti. Zaljubiti se u povijest i kulturu, upoznavati tajnu proteklog vremena i ući u trag graditeljima ljepote, to mi je ostalo. I kad sam napustio podneblje, cipele su mi bile jedne i šuplje, sva moja imovina u torbi na jednom ramenu, kult tura mogao mi se rugati i narugati. A sa mnom je pošla kultura jednog vremena, sa mnom je pošla ljepota i bogatstvo duše spremno popeti se uzbrdo, izvan svih pravila i izvan svih ljudskih odredbi. Da sam mogao upravljati upravljao bih drugačije i mnogim. Kad nisam, ponio sam sa sobom povijest upornosti ljudi stranih kultu tura, ali zato odanim sljedbenicima dobre, stare kulture.

Sve sam ovo pisao kako bih se zaustavio u novovjekom objektu, ranije spomenutom pod imenom Crkva Gospe od Ružarija. Lijepa je to građevina, sagrađena u lijepom stilu od tvrdog konglomerata, stasita, ponosna i lijepa, iako pod nazivom novovjeka ne treba zaboraviti da je i njoj prošlo stotinu i pedeset godina. Zaustavit ću se na njezinoj unutrašnjosti. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća slikar Marjanović dobio je zadatak oslikati unutrašnjost crkve. Umjetnik je to i napravio. Oslikao je pozadinu oltara, sva tri stropa trobrodne građevine i sve zidove. Na zidovima su se posebno isticali kružni medaljoni, a najveći od njih bio je na najvišem pročelju oltarskog zida. I svaki od medaljona imao je posebno oslikan biblijski lik. Golem je to bio trud, ali čini se, uzaludan trud.

Umjetnika je ubila moda tadašnjeg vremena. Crkvu je oslikao uljanom bojom na suhoj vapnenoj podlozi, a stropne slike bile su na trstici premazanoj vapnenom žbukom. Nekoliko godina to su i bile slike, ali je vrijeme odradilo svoje. Uljana je boja propala. Sva se izlomila i počela otpadati. I trska je na stropu propala. U vrijeme kad sam se susreo s tom umjetnošću tu više nije bilo ništa prepoznatljivo: bijela podloga virila je ispod nabubrene uljane boje. Svaki jači propuh s visokih je zidova runio boju, nitko to više nije mogao spriječiti. Komadi trske, a s njima i propalo djelo, visjeli su sa stropa kao zastori. Bilo je opasno da komu ne padnu na glavu.

Pročelnik crkve samo je mogao bespomoćno promatrati neuspjeli posao starijeg vremena. Pozvao je struku u pomoć. Konzervatorski zavod poslao je izaslanstvo i uskoro dao odgovor: nitko te slike ne može više spasiti. U takvom stanju i u tehnici u kojoj su napravljene ne postoji način njihove obnove. Pamtim ove razgovore. Slušao sam preporuku struke i pamtim planove obnove. Otišao sam iz podneblja, a crkva je poslije moga odlaska i obnovljena. Sačuvani su u njoj tek medaljoni na zidovima, i oni potpuno uništeni i neprepoznatljivi.

Nisam dobio dojam da je konzervator neznalica, a teško bih se usudio prozvati ga diletantom. Još manje mi na pamet pada pomisliti kako profesor umjetnosti visoke kategorije, jako iskusan u poslu koji radi, može pogriješiti u procjeni: dati nalog da netko uništi skupocjene freske. Vidio sam u njemu čovjeka duboko sprijateljenog s kulturom. Nije mi se činio pripadnikom kulta tura. Njegovo je mišljenje pripadalo poznavanju kulture, ali jao, kult tura to je drugačije doživio. Digli su zaglušnu buku, tražeći „barbare“ koji su uništili skupocjene freske, mažući ih jeftinom bojom. Kocka je pala na moje ime: proglasili su me „barbarom“. Jesu li ovo diletanti? Tko ovakvim stručnjacima daje priliku?Nema mi sumnje da su ovo pripadnici kulta tura, nema sumnje da ih debeli novci jednakih im ministara ne zavezuju za korito, nema sumnje da ovakvi nemaju nikakve veze s kulturom. Nisu to diletanti. Diletantizam je samo izlika.

Likovi na vjetrometini: nisu znali za odredbu vrhunskog stručnjaka. Nisu znali pročitati pismen nalog vlastitog zavoda. Nisu bili kadri ni saznati vrijeme takve odredbe, pa vidjeti imena aktera. Nisu znali vrijeme obnove, stručnu procjenu, ni obnovitelja. I to da nikada i nisu postojale skupocjene freske. Sve su znali. Sve su mogli znati, a ne bi se bilo teško dosjetiti čemu im je sve suprotno služilo. Miris novca. To je mirisalo. Kultura misli i ne griješi, kult tura ne misli i griješi. Možda i misli, ali na zlo misli. Na novac misli. Velik i nezarađen. Po moje ime svejedno. Zato sam postao barbar. Zato sam rušitelj freski kojih nikada nije bilo. Nikada kult tura nije imao potrebe za ispriku. Kultura poznaje ispriku, kultu tura ne padaju isprike na pamet.

Život me vratio u isto podneblje. Kad sam se vratio nije to bilo isto vrijeme. Za razliku od ranije, sada sam bio prvi i odgovoran. Morao sam čuvati i štititi sve povijesno kulturno naslijeđe, sve vrijedno i kulturno, posebno niz povijesnih crkava, ranije imenovanih imenom i znamenom. Nije prošlo dugo, Srbi su poslali svoje divljake, morao sam ponovno otići. Srpski su se divljaci obračunali s kulturom. Zapalili su crkvu sv. Jure. Uništili su crkvu sv. Ilije. Crkvi sv. Ante porušili su zvonik, a on se, miniran, prevalio na crkvu. Od crkve sv. Ivana ostao temelj, od siline baruta grede su odletjele pola kilometra. Crkvu Gospe od Ružarija potpuno su uništili, razbili sve što se razbiti moglo, od orgulja nadalje, a tisućama metaka isprobijali su krovište. Odnijeli su sve što se odnijeti moglo i što im je značilo dobitak. O ostalom barbarstvu ne treba ni govoriti.

Po srpskoj sili ponovno sam se vratio. Sada sam, i bez ičega. Sve je bilo uništeno i porušeno. Tko će kulturi vratiti njeno dostojanstvo? Rekoše mi da se ne uzdam u pomoć. Sve što mi je preostalo: zasukati rukave i penjati se uzbrdo. Penjao sam se. Najprije sam sagradio zvonik sv. Ante, pa njeno krovište. Pa crkvu sv. Ivana, počevši od temelja, a zbog njene važnosti svaki sam kamen osobno pregledao, tražeći „spolije“. U dvije godine uspio sam ostvariti vlastite planove: sve su crkve ponovno bile uredne. Na pitanje ministarstvu kulture može li mi ičim pomoći rekoše mi da ne mogu. I to što sam ih pitao za savjet morao sam skupo platiti. Konzervatori su mi došli priopćiti kako sve spolije pronađene na ruševini moram predati njihovu zavodu. Čudno sam ih gledao. Sve sam spolije ugradio u crkveni zid pa su danas muzej na otvorenome. Čudno su me gledali, otišli i dugo se nisu vratili. Rekli su da će se oni mene „riješiti“. A ipak su se vratili. Htjeli su biti velika kultura, ali su ostali kult tura. Mene su se riješili, ali nisu sebe: kult tura ostaje uvijek i samo kult tura. Baš me briga je li ministar debeo ili mršav, je li muško ili žensko. Sve je to meni posve jednako: svatko se prepoznaje po svome djelu. Gramatika savršeno izgovara padeže.

Opet je potrebno vratiti se u unutrašnjost crkve Gospe od Ružarija. Najprije sam izmijenjao pokrov na krovištu, izrešetan metcima. Skupljao sam razgažene piske uništenih orgulja i čistio nered divljih okupatora. Tek tad je na redu govor o preostalim Marjanovićevim slikama. Sablastan je bio pogled na zaprljane i izrešetane zidova, a na njima ostatak rešetanih medaljona. Moralo se još jednom cijelu crkvu obnoviti: ogroman posao u neimaštini, ali tko će to drugi učiniti? Tako je unutrašnjost crkve opasala građevinska skela. Nisam htio poništiti ostatak Marjanovićeva djela. Najprije sam stvarno htio doznati tko je taj čovjek. Pronašao sam studiju o njegovu životu i radu, dugu i iscrpnu. Kako ga sačuvati , pa čovjek je tu ostavio trud i godine? Po danu su radnici bojali zidove, a noć je ostala meni. Penjao sam se na skelu visoku dvadeset metara, dršćući od straha kao prut na vjetru, ali u nekoliko večeri pokušao sam „obnoviti“ sliku na središnjem medaljonu. Nitko to nije znao ni vidio. Ljudi su mislili kako su radnici ostavili upaljeno svjetlo. A meni je bilo drago sačuvati barem djelić izgubljenog djela. Čak i onda kad mi se mislima neprestano ponavljala riječ ozbiljnog profesora: nema se tu za čim žaliti. Ništa se tu ne može sačuvati. Penjao sam se na dvadeset metara visoku skelu da sačuvam djelić kulturne prošlosti. Na ovo me hrabrila kultura. Ona usrećuje i kad je teško, a i onda kad nitko ne vidi razlog ljudskog htijenja. Dobio sam plaću: prozvali su me barbarom.

Ponovno me život odveo iz podneblja. Za mnom su došli drugi. Ne znam zašto, ali sam dočuo kako su u istu crkvu uložili pet milijuna kuna. Da su uložili i pedeset, zašto bi to meni bilo sporno? Nešto drugo jest. U samohvali su me nazvali barbarom koji je uništio dragocjene freske. Nije ovaj govor baš bezazlen. Visoka i malo manje važna konzervatorska kokoš, zajedno s pjevčićem, talijančićem, ali visokim konzervatorskim značajem, pred narodom koji plješće, a ne razumije što mu govore, ostaviše me pod imenom glupog barbara. Oni će se pobrinuti, ministarstvo kulture pothvat će novčano pomoći, da se ponovno obnove vrijedne freske vrhunskog umjetnika Marjanovića. Jer barbar ih je premazao bezvrijednom bojom. Ne znam zašto je nasljednik moga nasljednika prešutio činjenice. Da stvar bude gora, jedan se novinski članak usudio to isto zapisati kao događaj.

Pitao sam nasljednika svoga nasljednika kakvim se on to poslom bavi? Pritisnut činjenicama, samo je slegnuo ramenima i otišao dalje. Pitao sam vrloga konzervatora manje vrijednosti zna li on što se tu večer stvarno dogodilo, što su sve rekli, i izrekli? Netko je teški diletant, odgovori tko? Je li diletant vrhunski profesor povijesti umjetnosti i znalac svoga posla, kad je dozvolio poništiti propale slike, ili ste diletanti vi, smjerni bukači, koji vidite freske kojih nikada nije bilo, i obnovitelji onog što nitko više ne može obnoviti? Tko je diletant, on ili vi? Tišina je bila jedini odgovor. Sve ću vas izrugati, ali ne sada. Izrugat ću vas kad mene bude volja. To će vam biti odgovor kulture na kult tura. Novinski urednik dobio je odgovor za podvalu u svojim novinama. Nije objavio protu govor, još uvijek strši napisana neistina i podvala u njegovim novinama. A skrene putanju kad mu je susresti se sa mnom. Jer crveni, znajući da će steći epitet kukavca, stoga se drži od mene podaljih, junačkih putova.

Ostaje posljednje pitanje: zašto sam sve ovo dosad napisao? Radi posljednjeg od njih, maloga pjevčića, talijančića. On slovi za veliko ime hrvatske kulture, revan do besvijesti u zaštiti kulturne baštine. Njegovo me društvo nazvalo barbarom, rušiteljem kulturne baštine i ništiteljem vrijednih freski. Mene, koji nisam uopće obnavljao crkvu, i freske kojih nikada nije bilo. Tko je diletant? Ako je ovo doseg ministarstva kulture, ono meni nije kultura, to se kult tura još jednom igra diletantskih igara. A ovo pišem za ruglo: kultu tura i malim, pohlepnim diletantima. Po svemu sudeći njima kultura nije ništa.

Pozornica je otvorena: diletanti izlaze, počinje skazanje. Posljednjih dana veliki kulturnjak isprsio se pred javnošću. Junačke kulturne grudi okitilo mu ordenom Svetoga Save. Velika su djela za njim ostala. Obnova samostana u Karinu i obnova manastira u Krupi. Ministarstvo kulture pobrinulo se za milijune.

Samostan Karin srpski su teroristi porušili do temelja pa je bilo razloga obnoviti ga. Odnijeli su sve vrijedno, od arhiva do knjiga. I predmete za „buvlju pijacu“ u Beogradu. A što se dogodilo manastiru Krupi? Ništa. Veliki konzervator čuva baštinu igumana Milaša, uspomenu na Dositeja Obradovića i na slavnog fra Simu Matavulja zvanog Bakonja. Da su Živomiru Mladenoviću nudili ovakav orden možda bi ga i on odbio. Jer svi Srbi ipak nisu lašci. Sad znam zašto ministarstvo kulture nije imalo novaca ni bijednom jednom kunom pomoći obnovu kulturne baštine moga doba. Ne bi doteklo za Krupu.

Veliki je kulturni djelatnik ponosan na Krupu. Pa čime bi se danas ponosio tako visoki kulturni radnik da mu na prsi nisu stavili Svetoga Savu? Pored ordena Svetoga Save i ja mu dodjeljujem orden Svetozara Rittiga. Ne mora po njega doći, sam će orden doći. Oba su vrijedna, neće se velikanu učiniti teškima. A meni nije žao što sam se penjao po skelama, nosio kamenje i beton, jačao se s gredama, i spašavao kulturu kako sam mogao. Nije mi žao ni to što ministarstvo kulture nije imalo ni jedne kune za, pod srpskim terorizmom, stradalu kulturu. Tako se razlikujemo. Bježim od kulta tura, meni je prijateljica tajanstvena kultura. Skolastika: algebra, filozofija, gramatika. Gramatika filozofije kult tura nije kultura.

ANTE ČAVKA

           OJ DOĐI LOLO!

Ivo Lola nije sam ...! I nije sam. Mnogi su kao Ivo. Mnogi su Lole. Da mnogi nisu kao Ivo ne bi se Ive imao tko spomenuti. Nitko ne bi pjevao kako Ivo Lola nije sam, a nitko ne bi iznalazio razloga spominjati ga, jer kad se sve sagleda, spominjati ga osim po zlu, nitko nema razloga. Ivo nije sam jer su mnogi kao on. Da mnogi nisu lole ne bi ponavljali da Lola nije sam, pa se ne bi dogodilo da ono što je ljudska sramota postane čast, a ono što je čast postane ljudska sramota. Više mi ne pada napamet kako je ime pjevaču te pjesme, ne znam ni tko joj je napisao stihove ni glazbu. Znam samo da su me njome godinama terorizirali mali crveni po nalogu velikih crvenih. Tko je crven, malen ili velik, nema svoga imena ni znamena. To su samo, imenovani ili neimenovani, crveni izdanci. To su samo Loline lole.

Oj dođi Lolo! Oj dođi Lolo, Lolo ! Male crvene lole za vratima zagrebačkih gostionica, predvođene malim crvenim gradonačelnikom, prizivaju Ivu i Lolu, dajući do znanja kako veliki crveni nisu ni kamo otišli, kako su još uvijek tu, i kako ne namjeravaju ni kamo ići. Kad se vrati Lola, makar nasađen na komad jeftina kamena i istesan iz polumjedi, lole će trajno poručiti kako se ne će promijeniti lik trajnih lola: sramota će ostati čast, a čast sramota. Lola se vratio. Nataknut na komad kamena, saliven od mjedi. I gradonačelnik je tu. Sramota je čast, a čast sramota. I Zagreb je tu. Na pitanje kad ću doći u Zagreb, odgovaram: A što ću raditi u Zagrebu?

Oj dođi lovo, od dođi lovo, lovo! Za vratima zagrebačkih gostionica pjevaju velikom gradonačelniku, mnogi bezglavi, među njima i mali crkveni. Veliki gradonačelnik zatamni načas svoju crvenu haljinu, pokaže crkvenu, zgrabi veliku svijeću i vodi svoje crkvene u crvene. Prije nego iz torbe izbaci šaku kovanica, zatraži od svojih procesionara: pjevajte mi pjesmu Lolinu. A oni pjevaju. Pa tko ne bi uzeo Lolu za lovu? Nema veze tko je Lola, važna je lova. Pa tko ne bi pjevao pjesmu Loli kad je izdašna ruka gradonačelnička? Je li to ljevica ili desnica, je li ona crvena ili je crkvena, mudra glava o tomu ne misli. Važna je lova. Pa kad mi netko reče: Ja sam iz Zagreba, odgovorim bez sustezanja: Tko ti je kriv? Svi mi imamo svoje mane. Pa kad me pitaju kad ću u Zagreb odgovorim: Što ću u Zagrebu? Pa tamo sve lole imaju svoga Lolu, crveni i crkveni gradonačelnik, istovremeno, ljevicom i desnicom plaća crvene i crkvene. Plaća mnoge. Plaća i Kijevljane. Sramota ostaje čast, a čast sramota. Pa što ću u Zagrebu? Što ću u Zagrebu i pored mnoštva Kijevljana u Zagrebu? Što ću u takvom Zagrebu?

Zagreb je prevelik grad i stvarno mu treba gradonačelnik čvrstih nogu. Kijevo je malo selo, svedeno na ništa. Čim podigne spomenik Loli mali će Kijevljani pasti nice pred zagrebačkoga gradonačelnika s molbom da ih pošalje u čistače. Kako je u Zagrebu mnogo ljudi, tako je u Zagrebu i mnoštvo pasa. Ljudima kuće, a psima spomenici. Ljudi idu u svoje zahode, psi posjećuju svoje spomenike. A Kijevljani nosaju metle i služe nerednim psima. Lola tako postane kruh svakodnevni zagrebačkim kijevljanima. Da nije Lole ne bi bilo ni pasa, a da nema pasa ne bi bilo novaca. Lola je zato dragocjeno ime.

Kijevo je premalo selo. U sred sela davno su podigli masonsku piramidu, u sred parka kralja Aleksandra. Malo je selo pa je malo i pasa. Ne podižu pod spomenikom ni ljevicu, ni desnicu. To naprave poneki Kijevljani. U nevolji. Jedni to naprave jer im Aleksandar nije ništa. Drugi se duboko ispričaju: oprosti Kralju, mora se! Za razliku od Zagreba gdje pridošlice odmah čiste zagrebačka pseća posla oko Lole, u Kijevu nema tko raditi takav posao. Čak ni kad se radi o kraljevskom veličanstvu. Smrdi piramida, smrdi kraljevski park. To je razlika između velikog Zagreba i malog Kijeva. Smrdio bi i Lola, ali lole šalju slugane.

Ima jedna tajna veza između Zagreba i Kijeva. Ivo Lola Ribar neko je vrijeme živio u Kijevu. U Lolino kijevsko doba Zagreb je bio mali grad, a Kijevo veliko selo. Lole su promijenile stvarnost. Zagreb je postao veliki grad, a Kijevo malo selo. Ne zna se koliko je Lola učinio da Zagreb postane velik, ali je puno učinio da Kijevo postane malo. Njegovo je djelo mnoštvo mrtvih Kijevljana. Umjesto kletve i progona, Lolinim su imenom prozvali osnovnu školu. Tako je Lola postao trajan lik. Preživjeli Kijevljani tako su dospjeli i do Zagreba. Mogu čistiti. Mogu čistiti i spomenik Ive Lole Ribara.

Da netko ne pomisli kako je Kijevo nešto posebno i iznimno, Kijevo je kao i Zagreb. Kijevo ima dandanas spomenik kralju Aleksandru, masonski simbol u liku visoke piramide i krdo šupljih, crvenih tamburaša. Kijevoima svoje lole i čuva svoga Lolu, ima puno onih što pjesmom o lovi ostaju crvene lole. Ništa čudno da je zagrebački gradonačelnik postao prisni prijatelj kijevskih lola i da zagrebačka lova još uvijek svjetla masonske piramide u Kijevu, čuva aleksandrovske parkove i sramotu predstavlja kao čast, ali i čast kao sramotu.

Što imam tražiti u Kijevu? Imam to što sam se rodio u Kijevu. I to što sam sa sebe skinuo crvenu petokraku, što sam sve crvene, pa i kijevske, stavio pod nadzor, ne vjerujući im ni kad psuju, a kamo li kad se mole. Kijevo je kao Zagreb. U Zagrebu stvarno nemam što tražiti. U Kijevu imam. Takav kakav sam, ostat ću s druge strane. Meni je Lola Ribar razbojnik i ubojica. Meni zagrebački gradonačelnik, crven ili crkven, nije ništa. Spoznajući kako on stoji iza love „kijevske kulture“ i kako će doći u Kijevo na kulturno okupljanje, sa skupa sam otišao i nikada se više neću vratiti. Razmišljam i o njegovim lolama. I poigrat ću se riječima upravo nad svim tim lolama. Jednom sam se zaputio na Udbinu, hodočastio sam. I vidim, crveni zagrebački gradonačelnik preko crvene haljine prebacio crkvenu. I hodočasti. Odustao sam od hodočašća i Udbine. Još nisam bio na Udbini. I ne ću. Na vrijeme sam opazio crvenu haljinu ispod crkvene. U Kijevu sam bio, ali čim sam čuo kako se u Kijevu svečano dočekuje crvena haljina, i ponovno isti gradonačelnik, pronašao sam pametniji posao. U Kijevo idem, ali bez crvene haljine. Bez Lole, ali i bez lola. Žao mi ljudi koji ne misle. Moje Kijevo nije crveno, nije Lolino, a ni svih lola što kroz njega prođu.

Oj dođi Lolo, Lolo! Oj dođi lovo, lovo: za vratima zagrebačkih gostionica sudaraju se pjesme crvenih crkvenjaka i crkvenih crvendaća. Sekretar komunističke partije udjeljuje milostinju kijevskim siromasima, orjuna im teklić. U Zagrebu. Ne u Kijevu. Kijevo je gotovo prazno. Ostvarila se prijetnja Družbe Lole Ribara: u Kijevu ne smije više preživjeti ni kijevski pilić, a kamo li kijevski čovjek. Komu je ovo rečeno? Kijevljancu, jedinom partizanu iz Kijeva. Prije nego li su ga partizanske lole strijeljale. A strijeljan je zbog pitanja: kakva je to vojska koja ubija žene na gnojnici?

Za vratima gostionice dva lika, zagrebački prvak i kijevski crveni prvak, čaša zajedništva tu je, piju u čast Lole i lola. A možda sve ne znaju. Možda posebno o sebi ništa ne znaju. Bi li se začudili da veliki gradonačelnik, ali ipak tek mali crveni, dozna kako mu je prijateljev otac bez ikakva razloga ustrijelio prvu rodbinu, iza rata, tu u Kijevu? Bi li se začudio kijevski crveni da dozna kako mu je Bandićev Lola strijeljao najbližu rodbinu i u crno mu zavio vlastitu obitelj? Ne bih se začudio da se uopće ne začude. Ljudi su tajna. Uvijek i oduvijek.

Odavno sam odrastao pa se više ni čemu ne čudim. Oj dođi Lolo: pjeva potomak Loline žrtve, oj dođi lovo, pjeva crkvenocrveni gradonačelnik. Lole ponavljaju sve zbog svoje love. U Zagrebu, jer Kijeva kao da i nema. Za vratima kijevskih gostionica ne pjeva nitko. U Kijevu nema gostionica. Nekoć je za vratima gostionice u Kijevu Tin Ujević recitirao svoje pjesme, a s prozora gostionice u Kijevu Stjepan Radić mahao kokošjom kosti. Nije ni slutio da mu je pod prozorom orjunaš, ubojica, poslan da ga ubije, a nije ga ubio samo s toga što se zbunio. U Kijevu više nema gostionica. Ni oštarija, kako su ih tada zvali. Kad bi i htjeli ljudi ne mogu sjediti za vratima gostionice.

Tko je najveći hrvatski suvremeni književnik?: pitao me uglađen i naobražen njemački bogataš, misleći kako ću mu reći ime Ante Tomića. Začudno me gledao kad sam mu spomenuo Slobodana Novaka.Tomića poznaje, Novaka ne poznaje. Novaka su doveli u Kijevo, a Tomića nisu. Tomića su htjeli dovesti, ali nisu uspjeli, a Novaka su mislili zaboraviti, ali nisu uspjeli. Što se dogodilo njemačkom intelektualizmu? Svašta mu se dogodilo kad Nijemac poznaje Tomića, a ne poznaje Novaka. Svašta se dogodilo svijetu otkako lole vraćaju svoga Lolu, i otkako je Lola doseg lolama.

Slobodan je Novak bio u Kijevu u doba kad je i Lola bio u Kijevu. Kroz snježnu Dinaru vukao je ular gladnog konja. Partizani su mu olakšali posao. Konja su mu ubili i pojeli, a njega gladnog prepustili Dinari. Slobodan Novak pregazio je Dinaru, do Kijeva. Morao je pamtiti pjesmu Dinare: nitko ne zna što su muke teške, dok Dinaru ne prevali pješke. Pa da su njega stavili na hodnik kijevske osnovke možda bih se kao dječak i njemu čudio. Ribar je Dinaru projahavao. S konja se peo u zrakoplove. Čudio sam se njegovoj slici u predvorju kijevske osnovke: neki čovjek, velike glave i velike petokrake. Morao sam mu znati ime i herojstvo. Govorili su mi kako je on kijevski osloboditelj. Osam godina. Nitko mi nije rekao ništa o Novaku. To sam morao sam doznati. Neuvjerljiva je to bila nastava. Čim ne bi bilo čuvara Lola bi dobio kredu u glavu. Pucala su u sliku djeca kijevskih oslobođenika. Bolje da tamo nije bilo Novaka. To bi se i njemu dogodilo.

Pod velikom slikom Ive Lole Ribara morao sam kao dječak gledati sprovod nekog drugog Ribara. Zvao se Ivan Ribar. Sjećam se da sam tada prvi put vidio dalekovidnicu. Svi smo se morali zbiti u hodnik, baš svi. Rekli su nam da moramo biti tužni jer umro je velik čovjek, otac našega narodnog heroja Ive Lole Ribara i da je cijela „zemlja“ jako ucviljena. Moj susjed Kudre nije bio toliko tužan, samo miran. Ni sam nisam razumio takvu tugu, ali mrki pogledi učitelja, i šiba jasenovača činili su svoje. Jelisaveta iz zemljopisa više je gledala u nas nego u dalekovidnicu. Tako smo odgledali sprovod ocu našega osloboditelja.

Kijevski glavni orjunaš i zagrebački glavni pročelnik vratili su nam spomen našeg osloboditelja. Ivo Lola Ribar nije sam. Veliku Lolinu glavu kijevske osmoljetke mijenja mjedeni odljev nataknut na kamen. Ivo Lola nije sam. Pored svih moždanih napora nikako mi nije jasno što će orjunašu i njegovu načelniku Lola Ribar? Zašto on? Po odlasku Broza, što im je Lola Ribar?

Ivan Ribar je Židov, a kad je Židov ne može biti ni Hrvat, ni bilo što drugo. Bio je veliki meštar masonske lože, Beograd je njegovo odredište, a Zagreb mjesto prolaza. Ništa se značajnog nije dogodilo u vilajetu zvanom Jugoslavija, prvoj ili drugoj, a da njegova nije bila posljednja. Nije on zanimljiv jer je bio Židov, ali je njegovo djelo za pričanje. Ni jedan Ribar, ni mlađi ni stariji, Hrvatskoj nisu ništa. Obojica su Jugoslaveni. Neobične uloge: Broz je bio Ribaru potrčko. Ivo Lola Ribar Brozov je potrčko.Lolau Splitu, po Brozovu nalogu, vodi pregovore o predaji Talijana. U uredu talijanskoga generala Maria Roatte zatječe zloglasnog četničkoga vojvodu, a onda mu pada u zagrljaj strasnije nego rođenom bratu. Ivo Lola Ribar, komunist, partizan, ljuti protivnik četništva i četnika svečano ljubi četničkog vojvodu. Tomu se jako začudio i sam talijanski okupatorski general. Tomu se morao začuditi i engleski izaslanik pri tom događaju, ali on se nije začudio. Njemu se četničko-partizanska ljubav nije činila čudnom. Četnici u liku četničkog vojvode i komunisti u liku Lole Ribara njemu su bili isto. Čemu bi se tada trebalo čuditi?Okupatori se mijenjaju, lole ostaju. Čemu bi se tada trebalo čuditi?

Ivo Lola Ribar Brozov je izaslanik u Istočnoj Bosni. Poslije četničkog obrednog pokolja u Foči, gdje je zajedno sa sličnim potrčkom Adilom Zulfikarpašićem od Broza dobio zadatak razoružati preostale muslimane, odlučne od četnika braniti preostala i nespaljena sela, Ivo Lola Ribar sebe predstavlja kao „Srbina“. Ne zbunjuje ga ni to što je Broz okružen četničkim ubojicama i koljačima, a ni to što će Broz, ne razoružaju li se muslimanski očajnici, sam dovršiti započeto četničko djelo.

Ivo Lola Ribar u društvu Koče Popovića ponovno je Brozov potrčko, sada pred Hitlerovim poklisarima, s kojim pokušava stvoriti suvez.Posljednje Lolino izaslaničko djelo ostat će nedovršeno. Glamoč je zaleđe Kijevu, a Lola odatle ni kamo nije odletio. Trebao je letjeti u Kairo, tako kažu. Ostao je u Glamoču, u zaleđu Kijeva. Ne govore tko ga je ubio. Navodno Nijemci. Onda su mu sliku preselili u kijevsku osnovku. Velika slika, velika glava i na njoj velika petokraka, tako su postali i dio moga života. Mene su učili da je to moj osloboditelj.

Nisu me naučili iako su me uporno učili. Dok je iznad mene stajala Jelisavetina jasenovača morao sam šutjeti. Na pitanje koja je razlika između Mussolinija i Jelisavete odgovor je: ni kakva. Jelisaveta je tukla jednom jasenovačom, Mussolini je tukao skupom jasenovača. Morao sam šutjeti jer jasenovača daje batine i onda kad je sama, i onda kad je u skupu. Koja je razlika između talijanskog fašizma, Brozova komunizma,Baćevićevih četnika, njemačkog nacizma ili britanskog antifašizma? Nikakva! Svi oni u rukama nose batine, svi su podjednako bezbožno tukli, i svi tuku, do danas, gdje god i kad god mogu. Tukli su i stukli Kijevo. To nisam smio reći dok sam prolazio pored Lole na slici. Odrastao sam pa se ne bojim Jelisavete. Ne može me na sućut „heroju“ natjerati ni kijevska prijetvorna orjuna, a ni crveno crkveni zagrebački načelnici. Ivo Lola Ribar meni nije ništa. Ubojica moga sela. On, Lola i njegove lole.

Ivo Lola Ribar nije sam. JošoDurbaba i njegov Boško Žunić još od studenoga 1942. haračili su Kijevom, ubijajući i protjerujući iz Kijeva sve osovljeno na noge. Tako je u Kijevo mogao doći i Ivo Lola Ribar. Ivo Lola nije sam. Čine mu društvo Koča Popović, Jakov Blažević, Bruno Vuletić, Mitar Bakić, Vicko Krstulović, Vice Buljan. I mnogi potpuno mu jednaki. Jedan se ne smije preskočiti: Peko Dapčević. U Kijevu nije bilo ni kakvih ustaša. Tek seoske straže, golobradi mladići ili oronuli starci. Svi drugi Kijevljani već su bili daleko. U Kijevu nije bilo Kijevljana. Bili su Lola i lole.

Dinara je bila zaštita šumskim ljudima. Seoske straže zadavale su im brige. Zvali su u pomoć Drugu ličku. Četnici četnika Baste , velike petokrake na četničkoj glavi u srpnju 1943. napali su Kijevo. Junačkoj sili suprotstavilo se četrdesetak Kijevljana. Dvadeset se predalo „narodnoj vojsci“, odvedeno u Dinaru i tamo strijeljano. Dvadeset se nije htjelo predati. Dugo su odolijevali, četnikolike su lole ludo ginule, a kad su konačno osvojili Glavicu na njoj nisu našli ni koga.

Nije prošlo dugo, a šumski su ljudi ponovno nestali u Dinari. Seoske su se straže ponovno vratile. U isto vrijeme , godinu dana kasnije, zadužili su devetu dalmatinsku da rastjera kijevske seoske straže. Otpor je bio krvav. Danima je seoska straža golobradih momčića i vještina oronulih staraca odolijevala komunističkoj sili. Lola i lole morale su jako kukati. Nisu htjeli čuti istinu: u Kijevu nema ni kakvih ustaša. Tek golobradi momčići brane svoje selo. Pa kad su osvojili crkvenu Glavicu ponovno na njoj nisu našli ni koga. Seoska im je straža izmakla tajnom stazom.

Ne mogući strijeljati branitelje, u bijesu su srušili crkvu, strijeljali su seoske žene, žene su zatvarali u kuće i palili, zapalili su u Kijevu sve što je tada moglo gorjeti. Ivo Lola Ribar bio je u zaleđu. Ivo Lola nije sam. Zanimljiva su imena zapovjednika Devete brigade, još više Druge proleterske. Zanimljivo je i prezime partizanke i njezina automata, one što je na gnojnici strijeljala tri žene i naredila da se tu i pokopaju. Priča će toj ženi darovati posebno mjesto. Ovdje je važniji Pako Dapčević.

Kijevo je imalo, čini se, od svih svojih tisuća žitelja samo jednog partizana. Dopro je do desetara i s dubokom je začudnošću promatrao što njegova vojska radi od njegova sela. Odvažio se stati pred Peku Dapčevića. Kakva vojska strijelja žene na gnojnicama? Odvažno je pitao Dapčevića. Dobio je i odgovor. U Kijevu ne smije preživjeti ni kijevsko pile, a kamo li kijevski čovjek. A ti, idi u svoju jedinicu i radi što ti se naredi. Otišao je od Dapčevića. I od Ribara. Ne baš daleko. Njegova ga je jedinica razoružala, izvela u zašumlje i strijeljala. Tako se u njegovu liku dovršila i kijevska partizanština. Ona prava, kriva je pronašla svoje nove likove. Gdje se pojave strvine, brzo tamo dolete i strvinari. Ne bacaš šajkaču, samo kokardu zamijeniš petokrakom. I evo te, četnik postao komunistom.

Prošle su sve vojske. I rat. Kijevo je dobilo listu svojih pet stotina mrtvih. Dobili su i Lolu, ali na slici. I njegovu je sudbinu utrnuo Glamoč. Život je ponovno pošao. Kijevski su povratnici posuđivali ovcu, molili su da se oblizni. Ručak su nalazili na nedozrelim murvama i čekali jesen za klip kukuruza. Orjuna nije nestala. Ona je nastavila Dapčevićevu prijetnju. Glavni od njih, po dojavi kako se pod Batom skrivaju dvojica mladića, ne pitajući tko su prvoga ubio, drugog ranio, ali ga do Čitluka nije dostigao. Umro je u Kotluši, među četnicima. Nisu imali oružja, niti što drugo. Samo glad i strah. Bili su Hercegovci.

Za vratima zagrebačkih gostionica zapijaju svoje prijateljstvo potomak kijevske orjune i načelnik metropole. Njihova je molitva uslišana. Načelnik je dočekao svoga Lolu. Orjunaš je dočekao svoju lovu. Samo da se ponovno ne zapute u Kijevo. Nema Jelisavete. Nema ni njezine jasenovače, ne moram šutjeti. Sjedite za vratima svojih gostionica, molite svoj novac i čuvajte Lolu. Samo u Kijevo ne idite. Tamo su zbog vaših pjesama nestale i oštarije i gostionice.

ANTE ČAVKA

BALADA O POJATI I PILIĆIMA

Igra asocijacija: čim mi netko reče Vicko Krstulović, odmah potrčim u ministarstva pameti i milosrđa. Trčim malo zaobilazno. Pođem od takozvanog Fratarskog vinograda, tako je ime jednoj zemlji, ma svejedno gdje je. Nekada je to bio stvaran vinograd, fratarski su ga zvali jer je bio na brizi fratru, župniku u selu i podneblju. Onda su došli Talijani, pa Nijemci. Vinograd su počupali, a na mjestu trsova pokapali svoje mrtve. Fratra nije bilo, pa ga nisu mogli ni pitati smiju li fratarski vinograd pretvoriti u svoje groblje. Njega su prije jednih i drugih ubili četnici. Predgrađe Kninu tako se pretvorilo u strahotnu povijesnu zbiljnost. Krv, teror, okupacija, bezakonje, sve od vinograda do ljudi. Kako je kninska bitka bila veoma krvava bitka, po odlasku Talijana i Nijemaca komunisti su u bunar na zemljištu pobacali osamdesetak mrtvih. Ministar Krstulović našao je genijalno rješenje. Počupao je križeve sa svih grobišta, srušio krunu bunara, a onda na Fratarskome vinogradu stvorio igralište. Čudotvorac, zaista. Humanist. Osoba za pamćenje. Uzor novim naraštajima. Fratar u selu ima problem do neba: što učiniti s grobištem? Na pitanje o humanosti dolazi odgovor: koga briga za njima?

Taj ministar, Vicko Krstulović, strašno je važan, posebno za ovo pričanje. Da nije bilo njega nikada ne bismo imali suvremeno novinstvo jedne Slobodanke, djelotvorne u genijalnosti svojih djelatnika, pilića nadimkom Pilići. Ako me pitate tko je Slobodanka, e pa, ne čitajte dalje. I ovaj genijalac Pilić, jedan od mnogih pilića sada nam je stup suvremenosti: on je vrhunac povijesnih znanosti, teolog je visokog kalibra, a znanstvenik dostojan počasti filozofskih fakulteta. Krstulović je osoba iskoraka: da nije bilo njega i njegove pojate ne bismo nikada imali Smoju, ni Kulušića, NikoletinaBursać sigurno ne bi bio mentor doktoru Kapoviću, fra Ivan Tomasović ne bi nikada postao dekan teloškog fakulteta u Bogetićima, a niŽuži Jelinek ne bi bila okosnica književnog dosega doktora Nemeca. I ne samo njegova. Krstulović je genijalac novog doba. Njegov kozmopolitizam, njegova otvorenost, pravi pogled na svijet iz jedne pojate: priskrbilo nam je bogato namrijeće. Sada imamo jednoga Markovinu. Blago Mostaru. Imamo i Pilića. Blago Slapu i koritu Poljščice. Blago suvremenoj povijesti i teologiji, blago kulturi, umjetnosti, mudrosti i uljudbi.Sve je to djelo genijalnog Krstulovića.

Ja sam gospodin Broz tvoj, ne imaj drugih brozova uz mene. Sveto ime: kapovićima, nemecima, jelinekima, budacima, topuzima,markovinama i pilićima, a meni ništa. Čisti sam ateist, na zaprepaštenje suvremene hrvatske misli, ne vjerujem u Broza, a još mi manje pada na pamet vjerovati Brozu. Da su druga vremena morao bih Piliću na ispovijed. Na njegovo veliko znanstveno zaprepaštenje, skriven iza stola, drugar Kljaković morao bi ga poučiti kako se ateisti ne ispovijedaju jer zaista ne imaju komu. Oni što ne vjeruju uGospodina Broza, ne mogu se kajati zbog toga, i nemaju grižnju savjesti.

Broz je bolest u glavi njegovih vjernika. Tako govore ateisti, tako i ja ateistički promatram upravo takve glave. Kad spomenem svoga Boga, tako i brozisti mene sažalno gledaju. Komesar je odavno naredio kako nema Boga, a ja, zaostao relikt prošlosti, još uvijek zaostalim mislima odvajam se od pileće naprednosti, ne vjerujem Brozu ni riječi, a one kojima se on pretvorio u božanstvo, sažalno pristupam kao bolesnicima. Ljudi kojima je Gospodin Bog imaju pravo tako misliti, jer tako misle i oni kojima je Gospodin Broz. Filozofski doseg Krstulovićevih pilića, izlegnutih u slami brštanovačke pojate, imaju pravo vjerovati u Gospodina Broza. Stojeći sa strane i gledajući to njihovo djelo, imam pravo o njima misliti najcrnje. I mislim.

Vicko Krstulović,tvorac novije pileće povijesti, umjetnosti i filozofije nije bio ni humanist, ni pametan, ni milosrdan. Jedno je nesumnjivo bio: jugoslavenski komunist. Bio je junačan, kritizirao je Broza: tvrdio jekako je Broz ubio premalo Hrvata. U njemu se dogodio preslik života: njegovi obožavatelji nisu ni humani, ni pametni,ali su jugoslavenski komunisti. Jednom, i zauvijek, svi odreda, a baš to nije lako, baš je to veoma opasno, i baš je njegova ostavština prokletinja ovog naroda. Broz kao božanstvo, nepogrješivost njegova kao opijat njegovim vjernicima, i svi poput Krstulovića zvanih Lole: idealan svijet, za uzor povijesti. Dođe li čovjek do daha istine, sasvim se drugačije vide. Čudnih budala,tako se treba reći. Pored svih povijesnih činjenica, pored događaja i događajnica, pored masovnih grobnica i dugogodišnjeg brozovskog terora: Broz je još uvijek bog za opijanje. A njegovi sljedbenici usuđuju se držati lekcije iz povijesti. Pilići tako pilećom glavom opsjedaju znanost pilećom poviješću. Dokle dođe ovakva vjera svjedoči nam jedna brozovska Srpkinja. U najžešćem napadu na fra Jozu Zovka, zatvorenog u kazamat jer se usudio pročitati biblijski tekst o slobodi, slušajući fra Jozu Zovka, zaprepašteno je uskliknula: Pustite ga da govori. Pa on govori kao Tito. Pustite ga da govori.

Igra asocijacija: čim čujem ime Slobodanka odmah pomislim na Vicka Krstulovića. Uživam u nadimku Slobodanka jer taj fenomen ne može ni čim jednostavnijim odraziti novinu začetu pod Mosorom. Tko joj je ćaća? Vicko Krstulović, svakako, ali nije sam. U Slobodanku su vlastito očinstvo ugradili Koča Popović, MijalkoTodorović, Ivo Lola Ribar, Mika Đorđević, Vaso Jovanović, Svetislav Stefanović. Nije u trenu bitno je li tu bio i Peko Dapčević, Ante Josipović i glasoviti kulturnjak Baja Jurjević zvani Ante. Ovo su ćaće znane Slobodanke.Slobodankini povjesničari ne odu daleko, ne znaju ni danas gdje im je rođena novina. Ona je rođena u župskoj kući u Brštanovu, tu su se skrasili dični intelektualci Slobodankine prošlosti. Tu su potpisivali smrtne presude, ali su odatle išli i na sastanke Hitlerovim izaslanicima i četničkim vojvodama. Ljubavi između Lole Ribara i četničkog vojvode veoma se začudio i sam talijanski okupatorski general. Roatta ili Robotti, nevažno zasad, lijen sam otvoriti knjigu, kao što sam lijen pročitati ime ovakvog pilića,ali ostavio nam je zapis u svojim spisima:Ribar u četničkom zagrljaju, četnik u Ribarovu zagrljaju. Pa što nam je onda Slobodanka? Ona, rođena u župnoj kući u Brštanovu, povijena u pojati jer su joj tamo našli smještaj. Ponovno fratra nije bilo. Kud nestade iz svoje kuće i svoga sela? Da ga nisu zapisali u smrtne presuda? Među pobijene seljake, seljanke, među mnoge što ih baš tu, u Brštanovu, smakoše papiri Slobodankinih očeva? O dragi, mali crveni, koliko li ne znaju o nedragim velikim crvenima. O, koliko toga ne znaju.

Kad malo bolje promislim „nazori“ spomenutih crvendaća nisu pogriješili što su svoju Slobodanku nalegli u pojati. U pojati uvijek ima dovoljno slame ili sijena, idealnog da se pojata pretvori u koristan kokošinjac. S njihovim bi se nazorima složio Nazor, onaj stariji, sljedbenik poezije Gorana Kovačića, ali nisam siguran da bi se s tim nazorom složili i svi ostali Nazori na svijetu. Što jest, da jest. Crveni su nazori stvorili gnijezdo i legu svoje potomke, nalegli su jaja, pa još uvijek rađaju svoje Piliće.

Ima pilića malenih i dragih, trčkaraju dvorištima pod budnim nadzorom matere. Mater im objasni kako se prebire smeće, nauči ih što su to sjemenke, pa pilići rastu, izrastu u šarene kokoši i ponosne pijetlove. Matere ih uče kako nije pametno vjerovati šumama, pa ni onoj što lijepo raste koritom Roškoga slapa. Kokoši ne spominju partizane, ali ponavljaju kako iz takvih šuma izlaze vukovi i lisice. Uvijek dolaze da nešto ukradu, da nekoga ubiju. Nisam originalan u misli, ali ponovit ću kako iz istoga razloga dolaze i partizani. Šuma i njezine tajne, doseg kulture i umjetnosti, mudroslovnosti, pravde i istine, sve iz gora i stasitih šuma, sve od Broza i brozova. Pa tko da se ne zadivi šumskoj naobrazbi, pa tko da ne povjeruje crvenoj javnosti? Ona govori kao Broz. Ona je Tito. Prestrašim se ponekad vukova. Lisica se manje bojim jer sam od njih učio diplomaciju. Ali ima li i jednoga razloga prestrašiti se od pilića što dolaze iz svojih šuma? Tko se boji ovako pametnih pilića?

Nažalost ima i Pilića. Njima sve izraste osim glave. Široki o pojasu, gojazni u plećima, siti od smetlišta svojih gospodara, ali glava uvijek ostane ista. U njoj je logika vječna nepoznanica, uskotračnom glavom voze tračnicama otrcanog komunizma, nesposobni za bilo što drugo osim „agitpropa“. Njima je pričala šuma o prošlosti, oni joj nisu vjerovali. Iz grmova u Brštanovu iskakali su crveni Krstulovići. Iz miljevačkih gajeva iskakali su krvavi Grubići, u zatamnjene gajeve trčali su teolozi Tomasovići. Pogriješio bih, a da tu ne spomenem i Tripala. Što su Pilići ostali pilići, čak i onda kad se zalijeću zvučnim neznanjima na jače od sebe, nije kvar u drugima. Lisice zla, svejedno iz koje gore ili šume, zadavile su logiku nesretnih Pilića. Ostaju pilići. Pa što istina govorila i koliko se trudila kokošje zlato pretvarati u blato. Kokoši su stvorene živjeti od blata. Ne znam što su govorile matere, nedorasli pilići malu su glavu uvukli u crvenu ogradu. Sada je više ne mogu izvući. Malu glavu, čak i onda kad se čini velika i kad pokušava dignute noge za potkivanje, skačući na potkovane konje.

Ja sam gospodin Broz tvoj, nemaj drugih brozova uz mene. Ne izusti imena Gospodina Broza svoga uzalud. Spomeni se Gospodina Broza svakog trena svoga života, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Jednom zauvijek, jugoslavenskom komunisti Piliću Broz je udario pečat u mozak: od toga vremena Broz je Pilićev bog. Josip Smodlaka njegov je Mojsije. I nema drugih bogova do Broza. Pilić se tako pretvara u pilića. Sve će mu se u životu promijeniti osim glave. Slobodanka se od djevojčice rođene u brštanovskoj pojati premetnula u damu prosvjetiteljicu. Svom svojom moći, u svoj svojoj momčadi, igra još uvijek partiju na Broza: Broz je jedini Broz i nema drugih brozova osim Broza.Mnoštvo pilića, debela struka, ali male glave, tu je, priziva milost svoga božanstva na nas nevjernike: da se opametimo i prestanemo vjerovati u Istinu svoga Boga, pa da se opametimo vjerujući u Gospodina Broza. Nemam to namjeru učiniti. Sagledavajući svoju okolinu, javno se odričem mnoštva bivših učitelja i sve činim da mi ništa ne znače. Ponosan sam što mi se u životu nisu ispunile mladenačke želje. Zamislite da sam doktorirao povijest na filozofskom fakultetu jednoga Budaka, Kapovića, Pupavca, Jovića, zamislite da sam u društvu književnika svih mogućih književnih neimena, zamislite da sam doktorirao teologiju pred mnoštvom teologa čiste duše, alibrozovskemješine? Spasio sam se velikih Veličina, a Bože dragi, hvala ti što sam sve dosad ostao kruti ateist. Ne vjerujem teologiji, filozofiji, ne vjerujem povijesti ni umjetnosti, ne vjerujem Brozu ni brozovima. Pa neka se zaprepaste svi odreda potihikljakovići, a neka se sablazne svi odreda grlati pilići. Možda pilići ne znaju što znači ime Smodlaka, tako mi trokuta, znaju to kljakovići.

Ja sam gospodin Broz tvoj. Spomeni se svetkovati moje ime. Teško ćeš se provesti ako to ikada zaboraviš. Sila ljubavi prolazi, ali vječno ostaje sila straha. Broz je znao kako se njegovo ime neće zaboraviti. Strah u kostima kao filozofija. Sila i laganje. NikoletineBursaći postali su ateisti po nalogu oštrih komesara. Po nalogu crvenih komesara svi su pilići spoznali jednu istinu. Broz je Bog i nema drugih bogova osim njega. Tko ne bude poslušan njegovim prorocima neće dugo. Toljage, konopci, ratni strojevi, poratni strojevi, to je sudbina glupih nevjernika. Broz je Bog i gotovo. Pilićima, pilićima, kokošima. Nema druge: naredio Broz, naredio Popović, Krstulović, Ribar. Nema velike glave, ima samo ona sitna, pileća. Tako i Pilići postaju pilići. A iskreno pitajući, što pilići i mogu biti drugo nego li pilići u odavno smutljivom Slobodankinu dvorištu? Bog Broz, tko smije sumnjati u opasnu pileću dogmu?

Ni najbliža osoba Brozova života, punašna Ličanka od roda Budisavljevića, kao djevojčica odvojena od roditeljskog stada te upisana na filozofski fakultet dekana Steve Krajačića, u sve svoje godine nije znala tko je Broz. Trči on po Dedinju, kasno noću, u pidžami. Trči Jovanka, bijesna i ratoborna. Služba sigurnosti staje joj na put. Znaš li ti koga progoniš? Znaš li ti tko je Tito? Znam ja, ali vi ne znate tko je Tito. I mičite mi se s puta, da ga ulovim. Pa kad ja sada trčim za Brozom, znam li za kim trčim? Ne znam. To znaju pilići. A najbolje da se na put za Brozom upute Nazori. Najbolje da zašute kokošinjci svih vrsta, a konačno progovori znanost pravih papira i činjenica. Vjerujem Budisavljevićki. Trčim za Brozom da ga ulovim. Jer i tako se ne zna tko je Broz.

Nije mi namjera braniti Nazore od naleta Pilića. Neka se Nazori sami brane i neka činjenicama sve piliće stjeraju u njihove pojate. Meni ovakvo pisanje služi za ispit. Doktorirat ću filozofiju, a sam sam sebi odlučio biti mentor. Osnovao sam svoj vlastiti filozofski fakultet. I polažem. Zato se zanimam za Nazore i zato se bavim pilićima. Pilić kokodače o povijesnim činjenicama. Drži predavanje profesoru povijesti koji se usudio sumnjati u Broza, tko smije sumnjati u to kad Tito nešto reče? Pa on je Tito.

Zaobiđem malo okolo i strašno me zaintrigira zašto je ozbiljan čovjek svjetske obavještajne zajednice, major pretočen u kapetana, iz čista mira prozvao Broza „ženom lijepog lica, ali debelih, ružnih nogu“. Volio bih da mi na ovo pitanje odgovori doktor povijesti, profesor Nazor. Pa kad mi odgovori zašto je netko Broza zvao „ženom“, onako kako se dostoji pravom znanstveniku, najradije bih vidio lica mnogih povijesnih pilića. Ne zanima me što će o tomu reći Brozova unuka. Ni ona nema pojma da se pričom o njezine dvije“ bake“, nije nitko slučajno šalio. Dok joj je posao slijediti frljiće neće ni spoznati kako život nije samo bolesno ludanje. Priča o Brozovu „ženstvu“ jako je ozbiljna povijesna tema. Imam i za nju vremena, ona može biti i te kakva filozofija.

Nema Boga, naredio komesar, tako se Nikoletina našao u svijetu ateista. Nema sumnje u činjenice, rekao Broz. Tako Pilić postaje vjernik. Tako povjesnik Slobodankinih pojata tumači povijesnoj znanosti povijesne činjenice. Rekao Broz, gotovo! Sva povijesna stvarnost ovdje staje. Pileće glave, zaglavljene u rešetke crvenog komunizma ne trebaju razmišljati o poslovici: ako laže koza, ne lažu rogovi. Nema činjenica, ako ih i ima to gore po činjenice. Rekao Broz, to je istina, to je znanost, to je sve što treba. Rekao Broz. Pilić vjeruje. Pilići vjeruju. Jer samo je jedan Broz. Gospodin Broz, jedini Broz. I nemaj drugih brozova osim Broza.

A ja sam ateist. I ne vjerujem Brozu. Baš tamo gdje se nadobudni povjesnik Pilić nadimlje dokazati Brozovu istinu, ne moram se naprezati pokazati Brozovu laž. Treba samo pustiti Broza da sam reče sve što ima reći. Ima jedna fotografija snimljena u Španjolskoj. Brozov komunistički sudrug na snimci pokazuje Broza, navodi mu nadimak, a nekako se čini da mu nedostaju prsti. Još je jedna fotografija, kažu njeni vlasnici: na njoj gola spodoba piša po mrtvome čovjeku. Pa kažu, to je mrtvi komunist Gorkić, a Broz pišanjem po mrtvom čovjeku šalje poruku vjernosti gazdi Staljinu. Broz se kune svim komunizmom: nikada nisam bio u Španjolskoj. I to baš na mjestu gdje se kune kako nije pokušao šurovati s Hitlerom. Živa istina, vele pilići. Koji lažac i varalica: kazuje istina!

Bio jednom jedan Walter, ne znam, jednostrukim ili dvostrukim početnim slovom. Bio je general u Španjolskoj. O njemu piše crnogorski liječnik Mirko Marković. Poljak po domovini, plavook i plavokos, veže ih spomen na srušenu crkvu u Španjolskoj i pobijeni nacionalisti u bijesu divljih internacionalista. Valter brani Sarajevo. Ne znam je li i ovaj jednostrukog ili dvostrukog početnog slova. Baš me zanima imaju li ova dvojica Waltera nešto zajedničkoga? Pilići o ovome ne smiju ni misliti. A jako bih se obradovao da o ovomu misle Nazori. Slobodanka ne može o Brozu govoriti. Pileće su glave male i neupotrebljive, Broz je Gospodin Bog i nema drugoga osim njega. Možda bi im umjesto pilića bolje poslužili konji. Neki u poodmaklim večerima, na rubovima šuma i gora viđaju Šarca, glasovitog konja kraljevića Marka. Nema Marka pa je u poslu Šarac. O sedlu mu vise bisage, a u njima zapisi majke Jugbogdanke. Odavno sanjam vidjeti toga Šarca. Obilazim rubove šuma i gora. Možda mi se posreći. Malo su pilići, mene zanimaju konji. Morat ću pomnije slušati pijance i Slobodanku. Možda mi pijanci prokažu Šarca, a Slobodanka mi ga pokaže.

Za razliku od Pilića ne vjerujem Brozu ni u ludilu. Broz laže, ali ne znam zašto? Zašto Broz laže pred očima svega svijeta: mora da su mu razlozi poprilično teški? Ako pilićevski priznaje razgovore s Hitlerom, ne bojeći se svjetskih posljedica, mora da mu je veoma razložno nijekanje dijela prošlosti. Zasigurno, kad tako uporno laže, mora da su mu razlozi opravdani. Pogriješio je što se priznao Walterom. Možda ga je nadimkom „žena“ prokazao i uglednik svjetske špijunaže, prometnut iz majora u kapetana, ostavljajući povjesnicima oznaku: ovdje tražite, ovdje ćete svašta naći. Treba uzjahati Šarca, treba galopirati, da povijest ne utekne i da sve jednom ne bude kasno.

I u pojati se svašta nađe. Pilići ne smiju o tomu ni misliti. A Koča Popović iz Brštanova je odlazio na pregovore. Ribar i Krstulović to su jako dobro znali. Pa o čemu su to pregovarali hitlerovci i brozovci? Ribar i Krstulović padali su u zagrljaj četničkih vojvoda, u uredu talijanskih fašističkih generala. O čemu su razgovarali komunisti i četnici? Pilić bi rekao, o razmjeni zarobljenika, jer tako kazuje Broz. Tko Brozu vjeruje? O zlu su razgovarali. Zlo su činili i počinili. Nazori neka to i potvrde. Pilići neka šute kad ništa i ne znaju.

ANTE ČAVKA

OPIJAT: BIJELI MIŠEVI

 

Bio jednom jedan čovjek čiji su putovi napravili raskrižje s mojim životnim putom. Kad se prvi put opio nije se trijeznio tri dana. Kad se drugi put opio nije se trijeznio tri mjeseca. Kad se opio treći put nije se više ni trijeznio. Tek pred smrt. I tu su se susreli naši putovi. Došao mi je ispričati svoje mučne snove i želio da mu ih protumačim. Pitao sam ga napadaju li ga bijeli miševi, vidi li vrane na zidovima i izvlače li se zmije ispod njegove postelje? Začudio se da pogađam likove njegovih snova i pitao odakle to znam kad mi još o tomu ni riječi nije rekao. Lako je bilo odgovoriti na pitanje. Zmije i miševi uvod su u umiranje svih pijanaca, a nije mudrost trijezno to vidjeti, makar je uzaludno baš takvom trijeznošću razgovarati s pijancima. Nije bilo ni bijelih miševa, ni zmija pod posteljom, bila je samo jedna bolesna glava na svome umoru, ubijena alkoholom. Čovjek je odavno mrtav. Spasio se što je umro. Spasio je i druge, posebno one sebi najbliže, jer prestali su svakodnevno slušati o miševima kojih nema, i o zmijama koje se ne izvlače ispod postelja.

 

Čitav moj život obilježen je ustašama kojih nema. Tražio sam ih od najranije svoje mladosti. Govorili su mi kako je moje selo ustaško, pet stotina udovica ostalo je za ratom, a kad sam pregledao sve istine, u cijelom selu bila su trojica ustaša. Jasno, bili su mrtvi desetljeće prije moga rođenja. Govorili su mi i da su mi djedovi ustaše, a bili su domobrani, bolje rečeno seljaci na pragu svojih dvorišta. Od njih sam naslijedio tek male fotografije, uvijek negdje skrivene, da oni što traže, ne nađu i slike ustaša kojih nema.

 

I mene su zvali ustašom. Mnome su se bavili majori kosa, izrasli kroz veliko zločinstvo u general-majore. Bili su uvjereni da sam ustaša, samo u civilu. Ne znam na čemu su bili, ne znam čime su se opili, ali da su uslijed najezde nevidljivih ustaša drhtali kao prut na vjetru živa je živcata istina. Kroz te bolesno opterećene spodobe pusta desetljeća poslije drugog svjetskog rata prohodile su satnije i bojne mrtvih ustaša. Koja je razlika kad pijancu od rakije kroz misli prolaze procesije zmija ili procesije bijelih miševa, od one vrste duhovnih pijanaca kojima kroz svijest marširaju mrtve ustaše? Prisiljen šutjeti, ali slobodan misliti da su obadvije vrste teško i neizlječivo bolesne, zapitao sam se što bi se dogodilo da se pojavi tek jedan pravi ustaša? Društvo osigurano debelom naslagom novaca, naoružano topovima i dalekometnim raketama, zaštićeno svim mogućim javnim i tajnim službama, dršće od riječi davno nestalih ustaša. Pa tko se boji mrtvih ustaša? Zašto se boji? Što mogu učiniti oni kojih nema i koji se ne mogu nikada više vratiti? Zašto se pijanci boje zmija ispod postelje, i zašto dršću pred najezdom miševa kojih nema nigdje osim u njihovoj glavi? Odgovor je jasan. Oboljeli su. Nema bijelih miševa ni zmija pod krevetom. Ima bolesnih ljudi. Nema ustaša, nema ni mrtvih ustaša. Ima bolesnika koji ih vide i kad su nevidljivi.

 

Prevario sam se u nadi da će muke Domovinskog rata odnijeti u nepovrat dio prošlosti, i da će konačno prestati priče o mrtvim ustašama. Jako sam se prevario, ali i začudio. Morao sam ponovno pitati tko se boji mrtvih ustaša? Začudio sam se nalazeći strašljivca. U kasnim noćnim satima, do mene je dopro uznemiren drhtaj akademika Supeka. Na njegov su život navalile nevidljive ustaše.

 

Ne znam „na čemu“ je bio sjedokosi akademik Supek, ali je jedno vrijeme, ono ratno, bio opsjednut ustašama. Kako sam prolazio ulicama kojima je prolazio i Supek, i imao zdrave oči da sve lako vidim, a kako sam ponekad prolazio šumama i gorama, čudio sam se njegovim viđenjima. Pored sve najbolje volje i pored zdravih očiju, nisam naišao u cijeloj Hrvatskoj ni na jednoga živog ustašu. Nailazio sam na mrtve ustaše. Neki su bili u velikim i hudim jamama, neki su ostali u mirisu tvorničkih dimnjaka, bilo ih je puno, puno, ali svi su bili mrtvi. Pa da ih je bilo i milijardu, sva milijarda mrtvih ustaša, znao sam, ne može zaljuljati ni jednu vlat divlje trave. Tko se boji mrtvih ustaša, pitao sam sebe i ustravljenoga akademika? Posebno kad su mrtvi, posebno kad ih u stvarnosti nema ni jednoga jedinog. Nisam bio načistu što se to događa s mislima sjedokosog akademika. Tražio sam ustaše, ali ih nisam vidio nigdje osim u njegovu govoru. Što to progoni sjedokosog akademika?

 

Nemam pojma je li akademik Supek postao akademikom jer je neuspjeli graditelj atomske bombe ili je akademik postao zbog svoje vrle književnosti? Znam samo da je okorjeli bedem crvenog komunizma i elitno ime svjetskih ljevičara. Naivan kakav jesam, jednom sam mu, baš naivan što sam i unišao u njegovo društvo, dao desnicu. Ne mogu se sada sam pred sobom opravdati. Moj preveliki grijeh: nemam više čime oprati desnice. Da sam na vrijeme znao da mu nevidljive ustaše opsjedaju misli, tada bih mu i rekao da se pokuša trijezniti. Kad sam to pokušao nije više bilo prilike. Nikada više nije odgovarao na pitanja.

 

Supek nije ni pijanac, ni bolesnik: Supek je provokator. Ovo sam spoznao kad sam se otrijeznio od vlastite naive. Naivni će još jednom nasjesti priči o nevidljivim ustašama, društvo će se braniti od nečega čega nema, dok naivni budu trošili snagu na nemoguće, moguća zloća teško će ih poraziti. Supek nije pijanac na opijatu, Supek je izdanak tuđih teških zala. Nije sam, ni osamljen. Puno je pijanaca opitih njegovim načinom. Iz njihovih postelja, kao bijeli miševi ili zmije ispod kreveta, izlaze nevidljive satnije davno nestalih ustaša. Tamo nema ustaša, ni vidljivih, ni nevidljivih. Tamo bi morali biti neki drugi. Ti drugi bi mirno i trijezno morali pitati Supeka i supeke: da se vi ustašama ne branite od nekih svojih grijeha? Da vama ne počiva u mislima kakvo drugo ljudsko i svjetsko zločinstvo? Da niste vrsta lopova koja viče“držite lopova“.

 

Bila jednom hrvatska svakodnevica. I sada je. Pijana u mnoštvu svojih likova. U deliriju. Nije mi stalo raspravljati kad se prvi put, i čime se prvi put opila, i rastrijeznila. Ni drugi put. Stalo mi je raspravljati o tomu što je toj javnosti danas. Pijana jest. Toliko pijana da su joj pred mislima bijeli miševi i zmije pod posteljama. Samo su dobili druga imena. U dubokom svome „deliriju“, propali pijanci duha vide „ustaše“. Oni su na hrvatskim ulicama. Oni su u hrvatskoj kulturi,vjeri, običajima, oni su u pjesmama, pozdravima, zastavama. Oni su posvuda, posvuda. Da mene pitaju što im je, ne bih se sustezao odgovoriti da su pijani, da su prolupali, da su oboljeli od televizije u glavi. Jer pametan čovjek, ne vidi ni jednoga ustaše, ustaše su samo u mislima bolesnih pijanaca. Samo je veliko i teško pitanje: jesu li bolesni ili su zločinci?

 

Bila jednom jedna hrvatska javnost, i sad je tu, križa mi se s putovima. Opila se. Nema dana kako ne zapomaže od delirija. Televizija joj u glavi, poput bijelih miševa i zmija, posvuda su ustaše. Počevši od glave državne, u liku najprije Mesićevu, pa Josipovićevu, ustaše su posvuda. Ustaše su uselile u kulturu, u crkvene ustanove, posebno u duše preživjelih branitelja. Spasitelji su na djelu. Od ustaša nas brane gomile kazališnih umjetnika, „fak“ književnici, društva novinara i bojne nevladinih udruga. Kamo god se okrenu milijarde nevidljivih ustaša. Vrli Josipović toliko je u deliriju da je za vrijeme posjeta jeruzalemskom Knessetu pred začuđenim domaćinima prestrašeno uzviknuo: Evo je, gmiže, izlazi ustaška zmija. Nisam siguran kako Josipović nije od Ljuštine naučio glumu. Lakše je pred svijetom vikati na ustašku zmiju, dobivajući dijagnozu pijanca u deliriju, nego li zdrav zdravcat iseliti se iz tuđega stana, kriv što si se tamo ikada uselio. Nisam siguran da Supek nije bio samo uvod u lažni delirij. Nisam siguran da ustaše, makar odavno mrtve i nevidljive, nisu pokriće za javnost kakvu imamo. Nestane li ustaša, po čemu će ostati zapamćeni predsjednici, sabornici, ministri, ravnatelji kulturnih i političkih ustanova? Kako će se dokopati plaće svi prevaranti, neradnici i uhljebi svih vrsta? Na što će se svesti javnost koja umjesto vječno dobro plaćenog nereda, živi od rada i reda? Toga se boje glumci delirija. Nema ustaša, oni su samo veliko pokriće vječnim prevarantima. Zato ustaše ne mogu prestati i nestati. Zato mora biti ustaša.

 

Da ne pogriješim u procjeni pregledam sve riječi što ih čujem i uvjeravam se u vlastito iskustvo, malo kada i ikomu vjerujući. Tako sam se naučio braniti od podvala. Sretao sam mučenike drugoga svjetskog rata. Malo je kada bilo puno riječi, malo kada i kakav odgovor osim tužnog, dugog pogleda. I pitanja u dubokoj šutnji: ne pitaj me ništa, ne mogu ti ispričati svoju muku. A muka im je bila neizgovoriva, najbolje ju je govorila šutnja. Učio sam i od hrabrih ustaša. Naučili su me oprezu. Nisu to bile ustaše, bili su izazivači. Udba je bila njihova sudba, a ustaštvo lijepak za naivce.

 

Nikada nisam vjerovao „velikim“ ustašama. Ni danas. Da ne pogriješim, uzeo sam preda se lik jednoga novovjekog ustaše. Slikalo ga na skupu stotine tisuća rodoljuba i domoljuba, njega, gotovo iznimku u veličanstvenom događaju. A „javnost“ ne vidi stotinu tisuća ljudi, vidi baš njega. I meni je zapeo za oko. Nekako mi poznat. Novo sašivena ustaška kapa, nije ratna ustaška uspomena, ali glava mi nekako poznata. Pa krenem u istragu. Imao sam što i naći: djed udbaš od pamtivijeka, nema čovjeka u tri okruga koga nije tužio. Otac komunist od svoje sedamnaeste. Dopro je do petoga osnovne i u vojsku bi jugoslavensku odatle išao da nije propala država djedova mu i očeva. I to ti ustaša?

 

Po meni, između njega i Supeka nema baš ni kakve razlike. Obojicu je netko poslao kako bi na hrvatsku javnost navalile nevidljive bojne mrtvih ustaša. Mene nisu prevarili. Možda jesu sebe. Jer mnoge se stvari dogode i onda kad se ne mogu dogoditi. Najteže je podnijeti kad vlastito oružje pogodi svoga vlasnika. Mene je pogodilo pitanje: mogu li mrtve ustaše, te nevidljive, moguće samo u glavama javnih spasitelja, učiniti veliko djelo? Mogu li mrtvi i nevidljivi prestrašiti žive i vidljive? Mogu, dakako da mogu. Točno kako pijance u paniku stjeraju bijeli miševi kojih nema, i zmije kojih nema.

 

Bilo jednom jedno vrijeme u gradiću Kninu. Njega su jedno vrijeme napadale ustaše, ali ne žive i vidljive, nego one nevidljive. Kakve su to samo bile scene? Krugovalna postaja pod kosovima pozvala bi svoje slušatelje na uzbunu: dolaze ustaše, nevidljivi zrakomlati lete prema Kninu: spašavaj se tko može. Sve zvano srpskim počinje kričati, bježati, u panici ne zna što će sa sobom. Djeca trče i plaču, majke panično traže obitelji, jadni ljudi u panici ne znaju kud bi, trče kao muhe bez glave. Zbunjeno je bilo i ono malo hrvatskih katolika preostalo u Kninu pred vječnim progonom. Okretali su se oko sebe, u čudu se pitajući što se događa. Ljudi bježe, a nitko za njima ne trči, kriče, a nitko im nije rekao ništa i prave od sebe budale, a zaboravljaju kako se budala i postaje neprestanim budalaštinama. Nakon sat ili dva, ista krugovalna postaja prepuna kosovskoga mudroslovlja smiruje stanje: nevidljive ustaše nadletjele su Knin i odletjele nekamo drugo.

 

Za koji dan ponovno: Objava: dolaze ustaše. Četiri su pune godine tako nevidljive ustaše gonile u paniku svoje žrtve. Sve dok se jednog dana nije dogodio delirij. Počelo bježanje pred ustašama kojih nema. Uzaludno se trudio krugoval trijezniti svoje pijance. Uzaludno je kosovski ptičji orkestar okretao ploču, a uzaludno su pričali unproforci: nema ustaša. I liječnici govore pijancima: nema miševa ni zmija. Pijanci ih vide. Tako se dogodilo i Srbima. Nije bilo nevidljivih ustaša. Ni vidljivih. Ali, oni su ih vidjeli. Oni su oboljeli od ustaša.

 

Bilo jednom jedno vrijeme u Državi Hrvatskoj. Ona nije kao gradić, kad je Domovina jedna je i jedina, uvijek velika i slavna. A što joj se upravo događa? Opsjedaju je ustaše. Koje, kakve, gdje su, tko vidi ustaše ostaje nejasno, jer zdrav čovjek, kamo god se okrene nigdje ni jednoga stvarnog i vidljivog ustaše. Svejedno, javnost kriči i uspaničeno bježi pred nevidljivim ustašama. Kosovci sjede u medijima i viču: nevidljive ustaše u napadu, nevidljivi zrakomlati u naletu, spašavaj se tko se još može spasiti. Panika je u vrhu Države. Uspaničeni Mesić zabarikadirao se u bunker, toliko je prestrašen da pokatkad pjeva borbene, a ponekad se zaboravi pa pjeva ustaške. Vidi ih, odasvud izviru, viče straži. Josipović je u teškoj kušnji. Posvuda ustaše, a on se može sakriti tek u jedan kućerak. Što će biti usele li u ostale? Pantovčak se protiv nevidljivih ustaša brani Brozovom bistom, Banski su dvori tvrđava za obranu. Što li se sve zbiva u kulturi? Bandić brani biste mrtvih ubojica, Pusić na pročelju svjetskih mirovnjaka glogovim kolcem dočekuje nevidljive ustaše, kazališta odolijevaju. Strah je posvuda: zamislite da neki mrtvi ustaša pokuša silovati Manu zvanu Gotovac ili ne daj Bože da se zaleti na ministricu? Tko bi prežalio isposnika Biškupića, tko divnu Divjak, tko tvorce svih veličanstveno svjetskih pokretača formi i reformi? Spasi ih lažno imenje. Nije Mani Gotovac, Nije Potporanj Šprajc, nije kultura kulturna. To će zasigurno zbuniti nevidljive ustaše.

 

Panika, posvuda. Školstvo se uznemirilo, viče za spasiteljem Đokićem. Ljuština u jedan zagrljaj ne može istovremeno primiti bombarderku s Kvarnera i Kantu Homića, Kukavac trči za uznemirenom Lukićkom, prestravljene vladike spašavaju se zazivom Đujića. Nevidljive ustaše nadiru, Bože tko će opstati? Da barem na koji dan zagrebački kosovci naprave primirje. Mogli bi bar na neko vrijeme ostaviti nevidljive ustaše. Da predahnu svi odreda: kulturni djelatnici, političari, svjetske manjine i nevladini odredi. Kao da je lako suprotstaviti se tako opasnim satnijama i bojnama mrtvih, nevidljivih ustaša? A što ako krene po zlu? Što ako jednoga trena svi ti prestravljenici zaborave da je to što pričaju tek njihova priča, a ne istina, i ako shvate da je to što vide nije tek njihovo viđenje, nego stvarnost? Što će biti kad povjeruju u svoju priču, pa počnu bježati? Kamo? Pa za Beograd. Bit će im nezgodno. Milošević je mrtav, tko zna hoće li itko drugi u Srbiji u njima vidjeti zečeve koji bježe ili budalaste pijance, opijene miševima i zmijama. Po pravilu pijanaca, nije pitanje hoće li nevidljivi miševi doći. Pitanje je samo kad? Nije pitanje što će učiniti nevidljive ustaše svojim sanjačima. Pitanje je samo kad. Liječnici znaju što se događa ljudima bijelih miševa i zmija pod posteljom. Nisam siguran postaviti dijagnozu opsjednutim mrtvim i nevidljivim ustašama. Siguran sam da i sada bježe od svoga djela. Jednostavnije je braniti kulturu od ustaša kojih nema nego li biti umjetnik od kalibra. Siguran sam da sve ovo mora nestati. Ustaše su davno nestale. Još samo da nestanu i oni koji ih posvuda vide.

 

Doktor Šešilo bio je otvorio svoju psihijatriju: Kapetan Dragan sjest će u svoj zrakoplov i odletjeti u Australiju. Ja ću odletjeti u Beograd, a vi, što ćete vi? Mene tamo ne će napasti ustaše, a vas? Nisu mu odgovorili, ali su i oni odlučili „za Beograd“. Ako doktor ovakvog ugleda govori o ustašama one sigurno dolaze. Najbolje je pobjeći. Svi odreda jer samo je u Beogradu zaklon od nevidljivih ustaša. Doktor Milošević ih je vidio izdaleka. Najprije je pomislio da trče zečevi, onda je shvatio da zečevi ne mogu tako brzo trčati. Kud trčite? Za Beograd! Tko vas goni? Ustaše. Kakve ustaše, pa ja vidim samo vas? Pa gone nas nevidljive ustaše.

 

Srpski su jadi bili golemi. Da se pojavio barem jedan ustaša. Kao da bi se spasili. Ne mogu se pravdati ni komu na svijetu: pobjegli su od onih kojih nema. Pobjegli su od nevidljivih ustaša. Pokušali su i lagati, ali tamo gdje su laž proglasili nacionalnim simbolom, ni to nisu mogli. Zar Dobrica Ćosić ne zna što je laž?. Pa ćeš njemu pričati o ustašama, čak i o nevidljivim ustašama?

 

Doktora Miloševića više nema. Doktor Šešilo premjestio je svoju ordinaciju iz Knina u Haag, ali se nije uspio nametnuti. U Haagu su neki Englezi, Australci, pa i Talijani u liku ni baba, ni djedova, otvorili svoje ordinacije. Doktora su Šešila poslali za Beograd. Kad, prestravljeni ustašama kojih nema, za Beograd krenu vrli djelatnici današnje hrvatske nekulture, možda ih u Beogradu neće zvati zečevima. Možda dobiju tamo neka druga imena. Da su znali čitali bi Tolstoja. I njegovi su Rusi krenuli za Srbiju. Vronski, prvi među njima. Tolstoj ih došao ispratiti. Brzo je shvatio, nisu to Rusi, ni ljudi. To su propalice, varalice i sav mogući ljudski šljam. Morao je samilosno pomisliti: jadnih li Srba kad im se ovakvi brinu za ugled. Mogao je biti i zloban: blago Srbima s potencijalom ovakvih prijatelja. Pa i ja: blago kulturi koja vječno bježi od nevidljivih ustaša. Blago narodu ovako vrsne i izvrsne kulture.

 

Kninsko je ljeto redovito vruće, ponekad podnošljivo samo u debelu hladu, kraj dobre i obilne vode. Želi li ostati zdrav i razuman, čovjek i ne smije ništa drugo piti. Bijeli miševi i zmije nisu daleko od onih što to zaborave. Ostati van, izvan hladovine, usuditi se prkositi takvu suncu, mogu oni što to moraju. Netko uvijek nešto mora.

 

Tako sam u takvo vruće ljeto, primoran raditi svoj posao, susreo dvije putnice na cesti. Nije mi bilo teško. Imao sam automobil. A putnice su bile pješakinje, žene srednjih godina, torbe im na leđima, torbe u rukama, a put dug, beskrajno. Metar je pod takvim suncem dug i naporan, kilometar nepredočiv, a tek kilometri? Shvatio sam da žene nekamo putuju, prijevoza nema, taksi je služba takvima previše skupa, nema im nego pješice. Zaustavio sam se i pozvao ih u auto. Kud vas, po ovome suncu vode putovi? Za Beograd. Nigdje ni jednoga jedinog ustaše. Živoga ni mrtvoga. Nigdje nikoga, osim sunca, teška, vruća, znojna i nepodnošljiva. A žene putuju za Beograd.

 

Jadne žene. Tu im je kuća. Možda im je mater još u rodnoj kući,možda će plakati dok joj ne presuše suze. Možda je nikada više neće ni vidjeti. Zar nije najbolje od svoje kuće ni kamo ne ići, zar nije najbolje mir kuće i kruh sa svoje njive? Zašto ste ikada otišle, pitao sam? Nesretni rat. Nesretni ljudi. A što bi sirotinja drugo i rekla?

 

Šešelja su proglasili ludim i pustili iz Haaga. Milošević je umro. Molitva da kiša pada u Beogradu dok čekaš plodove u Kninu, prisjela je čudnim poljoprivrednicima. I to da svi putovi vode „za Beograd“, i to je prisjelo mnogima. Sve su to učinile nevidljive ustaše. Oni što su s krugovalnih postaja strašili ljude nevidljivim ustašama, sami su povjerovali u svoju priču. Prvi su probili putove bijegom za Beograd. Kapetan Dragan ljetuje u Splitu. Milošević počiva snom pravednika u glavama crnih patrijarha, Šešelj još uvijek ratuje protiv nevidljivih ustaša, najgrlatiji među grlatima zapisani su u knjigama milijunaških sudrugova. A sirotinja putuje. Po debelom suncu, kad se i u hladu ne može naći dah za življenje. Nosi torbu. Možda u torbi nekoliko materinih krumpira, a u srcu prazninu i bespomoćnost. Tko im oduze život i mir? Mrtve ustaše nisu to napravile. Sirote su žene to prekasno spoznale. I sada, dok pješače za svoj prisilni Beograd, a ne progone ih ni kakve ustaše. Živi su to pijanci učinili. Ili provokatori? Oni što do dana današnjeg, dobro plaćeni, dobro zbrinuti, iz hladovina svojih gazda, uporno viču: spašavaj se, tko može, u napadu su nevidljive ustaše.

 

ANTE ČAVKA

 

OMLET I SVEĆENIKOVA DJECA

Čudesna je umjetnička sloboda i spoznaja da umjetnik može raditi što želi. Čudesno je to da ne postoji čovjek koga sloboda ne može izrugati, i ne postoji nitko tko se smije žaliti na doseg umjetničke slobode. Otkako sam to spoznao u meni se pokrenula neka neobična želja za umjetnošću, a neke dosad neupotrijebljene duhovne uši sada su tako osposobljene da čuju i najtiše govore, one jedva izgovorene, i one što su tek najava govora. Govora ili laveža? Priče ili došaptavanja, pojedinačnog laveža ili prvog grla u spremljenom zboru čopora? Prvi ton dopro mi je do ušiju. Nema sumnje, doći će i ostala skala.

Čujem, slijedi nam vrla umjetnina vrlih genijalaca filmskog umijeća, uradak pod imenom „Svećenikova djeca“. Osluh tihog uigravanja: najprije jedan zatuli, onda se drugi oglasi, a onda svi zajedno. U čoporu je već pripravna „kulturna javnost“, ona je već potrošila novce, osigurala je svjetsku zaštitu tabletama antilogike, sada one druge, sklone logici pripravlja na šokove velikim pitanjem: ako „bezazleno“ izvlačenje neke zastave iz širokog međunožja istrošene kazališne djelatnice može izazvati takvu buru, hoće li priča o svećenikovoj djeci barem dosegnuti osrednju oluju? Uši su mi napete. Tako je kao nekada. Sjećam se, mjesecima se pričalo o velikom svjetskom projektu „Da mi je biti morski pas“. Toliko se toga nalajalo da su se mjesecima seljanke pripremale za premijeru tog svjetskog uratka. Kad ono, prvi, pa „iscidak“, rekao bi Kikaš. Slijedile su nam iza toga puste blasfemije bolesnih igrača zla, onih što nikada nisu naučili kako za filmsku umjetnost nisu potrebni novac i dobra „kritika“ nego ponajprije umjetnički talent. Pored sve moguće volje, u svim tim dobro plaćenim „umjetnicima“ nisam uspio vidjeti ništa više osim da su nečiji slabo prilijepljeni umetnici. Kakvi „morski psi“, pudlice. Kakvu će oluju izazvati još jedan uradak družine što je od morskih pasa ostala tek čopor običnih pasa? Baš ni kakvu. Bit će kao i dosad. Psi laju na mjesec, a mjeseca nije briga. Ograne i prođe, a psima kad dojadi lajati izvale se pred korito i šute. Kakvu će buru izazvati Svećenikova djeca? Mislim, baš ni kakvu. Lajanje ima sasvim drugu svrhu.

Pitanje je i odgovor. Da bi neka budala bila važna ona mora naći sebi ravnog sugovornika. Da bi se nametnuo govor plitkih „krkana“, umjetnici krajnjeg neumijeća moraju naći svoje krkane. Da bi uspjela ružnoća, jer budale se i bave ružnoćom, navjesnici ružnoga moraju naći sugovornike. Nije uspjeh biti budala, nego je uspjeh nametnuti se kao budala. Prvi glas u pitanju „svećenikove djece“ već traži svoje budale. Ne bude li ih propast će veliki umjetnički projekt razmahane filmske kulture. Podvijena repa, pred velikim meštrom velikog neumijeća stajat će mršava ministrica svih kultura, pored debelih i svakolikih ministara istoga ružnog, i morati se pravdati: sve smo učinili, novac smo potrošili, novine smo osigurali, televiziju smo upregli i sve njezine nove nare, ali ponovno se nisu dali navući. Nismo pronašli dovoljne budale da nas slušaju, gledaju i da o nama govore. Ni glasa od bilo kojega svećeničkog djeteta, a kamo li glasa od svećenika oca. Uzaludan je naš trud. Dogodila nam se sudbina crnogorskog pijevca: potrošio grlo kukuriječući, a nitko ne ustaje prije podneva.

Malo je budala među svećenicima da se i osvrnu na podmukao izazov, a kamo li da svoje vrijeme troše na izazivače. Meni se ipak ne da ostati pametan. Ako filozofija počinje pitanjem onda mi omrkao čopor ostavlja priliku postati filozofom, doktorom mudrosti i svega ostalog. Tako moj osluh čoporovog laveža neće biti samo sudioništvo budale naspram budalama, nego izvoran filozofski uradak, dostojan svjetske slave. Zar da postanem filozof hodom kroz filozofske sobe filozofskih agramerskih genijalaca: Budaka, Čudaka, Dudaka, Hudaka, Ludaka, Kapovića, Lopovića, Lekovića, Lukovića, Makovića? Ne znam bi li ovdje tražio i Nemeca? Nisam toliko bedast, jednostavnije je pitati pitanja, i pitajući postati filozof. Odvažio sam se na to. Zar da ovo bude samo rasprava? Neka ovo bude filozofska rasprava.

Slobodom potpune umjetničke slobode postao sam slobodni umjetnik, a prvim pitanjem postajem filozof. Slijed pitanja počinje hod kroz mudroslovlje. Tko su ujedinjeni lajavci novih umjetničkih stremljenja? Tko je vrli redatelj najnovijeg filmskog uratka, najavljenog kao nedostižna umotvorina svjetskih razmjera? Tko je umjetniku otac, majka, tko mu je djed i pradjed? Gdje se rodio, s kim se druži, od kojeg je roda i poroda? Gdje radi, tko mu je gazda, tko ga plaća i tko ga sluša? Mudroslovnost kazuje što god čovjek govori, ma o bilo čemu da govorio, uvijek polovicu o sebi govori. Je li vrli naš umjetnik svjetskih razmjera, pričajući priču o drugima najprije ispričao priču o sebi? Je li naš vrli umjetnik gledajući svijet pred sobom kakav vidi, najprije vidio sama sebe? Pa kad se mudrost pomnoži na mudrost, je li sve što laje suvremena kultura od početka govor o čoporu? Zar to zaista i nije istina: čopor upravo slika sama sebe.

Puno je pitanja. Je li vrli umjetnik sposoban obraditi temu svoga umijeća? Poznaje li on svećenike, koga to poznaje, odakle poznaje? Je li ikada upoznao svećenikovu djecu, je li ikada razumio njihove očeve? Jesu li njegova životna iskustva prvi i pravi dodir ili mu je to što misli netko drugi ispričao? Je li on vrli vjernik svećeničke sljedbe pa sve što govori, govori iz iskustva? Ili on pripada nekome drugom svijetu, a o ovomu o komu govori, govori samo iz mržnje, onako kako nevjernik govori o vjerniku, i kako mrzitelj govori o svojoj žrtvi? Je li i on slučajno svećenikovo dijete, je li on rođen samo stoga jer je svećenik njegove sljedbe podvalio njegovim nerodnim roditeljima pokvarenu i šuplju nerodnu napravu? Ako je njegova majka udovica potpada li i ona pod kvotu udovica osuđenih na ruganje? Mućak je podvaljeno jaje u tuđemu gnijezdu. Je li upravo vrli umjetnik upravo jedno veliko i pokvareno jaje u tuđem kokošinjcu, onako kako vrli kukavci i pupavci svoja jaja podvaljuju u tuđe konake? Snosi jaje, a da nije svjestan što će se iz njega izleći. U tuđem dvorištu, u tuđoj kulturi, u tuđim životima. Možda se njegovo pupanje, jer tako se zove pjev kukavica, ne bi daleko čulo. Ali, tu je čopor. On će urlikati. Baš će se svećenici zbog toga zabrinuti. Možda ne će ni jedan ni znati što čopor još jednom odlajava. Možda ne bih ni ja, da upravo ne polažem ispit filozofa.

Konačno da progovorim tko je vrli umjetnik svećenikove djece, tko je genijalni redatelj filma svjetskog razmjera, dostojan Bastera Kittona i Charlesa Chaplina: to je proslavljeni redatelj Vinko Brešan. Po čemu je poznat? Po mnogome. Po slavnome ocu, djedu, pradjedu. Po slavnom vremenu propalog Maršala komu slavu odaju pozadine njegovih ustravljenih boraca. Po mnogome je poznat Brešan, posebno po svećeničkoj djeci. Čopor najavljuje veliko umjetničko djelo. Čini se da će se sve svesti na razočaranje. Glasno će se oglasiti tek smrdljiva pozadina njegova čopora. Na urnebesan urlik čopora mnogi će svećenici otvoriti prozor, a kad vide tko im je pod prozorom, svoj će prozor opet zatvoriti.

Nije baš najnovija novost Brešanov film o svećenikovoj djeci. Već su ga pred dugo najavili blagovijesnici nadkulture: svaki su mi njegov detalj kazali i prije vremena. Prije nego sam dobro pročitao naslov činilo mi se da Brešan govori o svećeničkoj djeci. Nisam odmah razumio da je riječ o jednome svećeniku. Raspitao sam se onako kako su se raspitivali biblijski mudraci slijedeći neobičnu zvijezdu: mudrost me dovela do šibenskog Šubićevca i mjesta gdje se zaustavila zvijezda vodilja. Jer tamo se dogodio život velikog svjetskog redatelja, a tamo sam zatekao i korijen drugih Brešana. Raspitao sam se kod svih svećenika znaju li oni o kakvoj svećeničkoj djeci, da nije koji od njih sa stranputice, one svećeničke, zaslužio da mu se pozornije pogleda u život. Nitko o tomu ništa nije znao. Posebno ništa o tomu nisu znali oni sa Šubićevca. Nisu čuli ni za Brešana, a kamo li za kakvu svećenikovu djecu.

Svećenička djeca nisu baš nešto neobično u životu. Svećeničko je dijete Nikola Tesla. Svaki pravoslavni svećenik s ponosom odgaja i ponosan je na svoje sinove i kćeri. Židovskim rabinima dijete je neprocjenjivo blago i još se nikada nitko nije rugao njihovu očinstvu. Ni zapadnim protestantima: očevi svećenici u župama, a sinovi vrhunski svjetski ljudi, svih rodova. Zar bi se trebalo svesti na ruganje najvrjednijem u ljudskim životima? Pitaj čopora. Oni sve svedu na ruganje, pa i na ruganje katoličkim svećenicima.

Očinstvo katoličkih svećenika nije problematično u svome očinstvu, tek je neposluh jednoj zajednici, dugotrajne i iste zakonitosti. Što bi ovovjeki masoni da im nije, u svoj svojoj grješnosti katolički svećenik stvorio Ivu Andrića? Dotaknemo li se Joce Štroce, tvorca liberalizma i njegovog bogataškog života, zar jedan od najvećih jugoslavena nije potekao iz njegove postelje? Neću reći ništa više o Joci Štroci. Neću ni o njegovu potomstvu. Onako, u traču, mogu zapitati je li Krleža njegov potajni unuk? Čime bi se nadimali ovovjeki kulturnjaci da im netko oduzme kultno ime? Veliki Krleža, okađen tamjanom, stup svekolike bezbošnosti pred velikim bezglavim Ništa, a doktor Baločanski, tu kao nečastivi. Evo snage lajavog čopora. A sve to samo zbog nekog zabludjelog svećenika. Katoličkog, naravno, jer drugi ne mogu zabludjeti, a drugima se ne bave umjetnički istraživači umjetničkog vremena. Čopor bi morao nešto učiti od života: kad su svećenici ovako silni u nedjelima, kako li su tek silni u djelima. Čopor ne zagleda svećenička nedjela, čopor laje na svećenička djela. A baš je to stvarno teška bolest.

Zašto se đavli okupljaju oko tamjana kad nitko ne pali tamjana da sazove đavle, nego da ih rastjera? Što to natjerava brešanoide da se uvijek hvataju svećeničkih života? Ima tu neka tajna veza, ima tu tajnovito, teško razumljivo. Umjetnik Brešan, ponosni sin ponosnog oca, umjetnik po naslijeđu, po onomu što je bio njegov otac čisti je svjetski bezbožac. Ako je Vinka Brešana ikada itko krstio, posebno u Katoličkoj crkvi, to bi bila svjetska senzacija. Njegova su oca sahranili bez svećenika. Tamo svećeniku nije ni bilo mjesto. Stariji Brešan imao je pravo živjeti kako je živio, i umrijeti kako je umro. Neki su mi govorili da je sahranjen po židovskom obredu, ali ni Židove bezbošce ne pokapaju pod Jahvinim imenom. Zasigurno je da se Brešan nije molio Bogu katolika, nije mu trebala ni jedna crkva, nije imao razloga poznavati ni jednoga svećenika, osim kad koga slučajno sretne na ulici. Tako je o svećenicima mogao znati jako malo, o Crkvi još manje, a o iskustvu vjere, kao ateist, ništa. Svejedno se čitav život vrtio oko svećenika. Ne vjerujem da je i vrli redatelj drugačiji. Jabuka je uvijek ispod svoga stabla. Govorit će, a neće znati reći, vikat će, a neće se čuti, mislit će, ali se neće imati čega dosjetiti. Ima svjetova koji se ni kada ne mogu razumjeti.

Dok nisam doznao kako se Ivo Brešan priključio svjetski poznatim umjetnicima tipa Borisa Marune i Borisa Dežulovića, zvao sam ga njegovim imenom. Kad se konačno našao u društvu „fak“ umjetnika, promijenio sam mu ime. Tako otac Vinka Brešana nije više Ivo Brešan nego Hamlet iz Mrduše, od milja zvani Omlet. Omlet je jednostavniji od Hamleta. Hamlet je zahtjevnog života i pretjerano velik idealist, a Omlet je zbirka razlupanih jaja na velikoj tavi. Najbolja su kad ih se dobro izmiješa sa svim i svačim. Ona tada postaju sve i svašta. Ali i njihova umjetnost: sve i svašta, posebno ništa.

Čudna je i sudbina umjetničkog oca svjetski poznatog sina. Nije stariji Brešan samo tjelesni sin svjetskog redatelja, on je i duhovni sin Pticama nebeskim. Prisjećam one što ne znaju,bila su dvojica takvih, zvali su ih „Pticama nebeskim“. Sudbinu im je odredio umjetnik Hamlet prozvan Omletom, omiljenog podneblja u Mrduši. Obojica su cijeli svoj život proveli kao varalice. Prevariše gvardijana, prevariše župnike i svećenike, prevariše sve dobre i poštene ljude, ali im je začudan varalički kraj. Njihov tvorac ne kori ih zbog promašenog varaličkog života, ali kori svećenika, jer, eto, ne razumije tako slavne „Ptice nebeske“, a nameće mu obvezu varalice zbrinuti i o varalicama brinuti. Odakle Omletu uopće misao da se svećenici moraju brinuti za bilo koju vrstu varalica? Zar nije prirodno da se vrate onomu tko ih je učio zloći? Zar nije prirodno da Omlet brine o svojim vlastitim varalicama? Zar nije logika da se Omlet okrene sebi, a ne da se okreće drugima. Jesu li na svećenička vrata kucale Ptice nebeske ili je na svećenička vrata kucao Omlet? Možda mu je dodijalo biti samo Omlet.

Pored tjelesnoga sina Brešan je zadobio mnoge duhovne sinove. Nedavno mu umro podobar učenik, onaj iz „fak“ umijeća, a onda čudestvo svjetskoga razmjera. Čitav čopor, sva koncentracija brešanovskog nauka, tiha, šutljiva pored tijela mrtvog bogohulnika, a ispred sviju križ. Katolički. I svećenik. Zar je moguće da se to dogodi čoporu? Čega se boje čoporaši, otkad se posumnjalo u snagu lajanja? Otkad to čopori ne laju? Jao, teška li filozofskog pitanja! Jao, koliko li šokova u komadu običnog života! Pitanje: što je radio čopor za križem? Jesu li pratili svoga dosljednog druga u lajanju, ili su zbunjeni prevratom, vidjeli da dođe vrijeme i tišini? Zašto su Ptice nebeske, pouzdane u svoje varave nauke kucali na svećeničke prozore? Zašto ih ne nahranite vi, zloguki lajavci skriveni pod umjetničku slobodu velike kletve? Zašto bježe od vaših urlika, zašto kucaju na svećeničke sudbine?

Doktor Baločanski nazoči mnogim zbivanjima. On poznaje tajnu sve svećeničke djece, zna tajnu i svećenikove djece. Ono što Baločanski ne uspijeva savjetovati svećeničkoj djeci, uspijeva savjetovati redateljima svećenikove djece. Poslušna njegova djeca ostaju u svojoj zloći: od zamišljenih komedija stvore kazalište tragedije, i u posegu za smiješnom mudrosti dožive žalosnu glupost. Kamo sreće da igdje postoji svećenik da ih od takve tragike odvrati. Nema takvih svećenika. Zlo se uvijek opravdava većom zloćom.

Došlo je vrijeme da malo preskočim sadašnjost pa da doktora Baločanskog zateknem na nekom drugom mjestu. Sad mi je poći u Vrliku. Netko bi me mogao zapitati što je Vrlika, a netko gdje je Vrlika? Zar doktor Nečastivi nema važnijega posla nego se nastaniti u Vrlici? Što to ima u Vrlici, i onda kad ju netko odredi točno na zemljopisnu kartu, i kad se ne može pomaknuti ni kamo drugdje? Vrlika je mjesto čudesnosti, i što se u njoj događa teško da se može drugdje dogoditi.

Rečem li da je Vrlika samo sedam pješačkih kilometara udaljena od Kijeva, ponovno će me pitati, netko, gdje je Kijevo, a netko što je Kijevo? Evo vrličke čudesnosti. U Kijevu je živio seljak, pastir kozama, ovcama, a ponekad i kravama, siromašan, a pametan čovjek. Nikada nije prešao granicu Kijeva. Onda se dogodilo čudo. Prvi put se zaputio izvan sela, u Vrliku, na stočni pazar. Kad se vratio više se s njime nije moglo razgovarati kao ranije. - Ja sam „svjetski čovjek“ i to odsad uvažite. Bio sam na stočnom pazaru. Ja sam svjetski čovjek. Teško ga je bilo razumjeti. Neki su mu se smijali, neki su ga izazivali da svakih pola sata dokazuje kako je on svjetski čovjek, a neki su pomislili da je šenuo pameću te su ga jednostavno zaobilazili. Činjenica je da se ovakvi preobražaji događaju u Vrlici.

Nije se ovakav preobražaj dogodio samo neimenovanom kijevskom seljaku. Dogodio se preobražaj i mnogim drugima, ali je potrebno zagledati se u događajnicu pa da nam se preobražaji mnogih pokažu u svemu svome značaju i sjaju. A velik je preobražaj i duboka je voda pod njim, dublji od Cetine i njezina dubokog izvora.

Kad je propao turski zulum u toku rijeke Cetine i njenom dugom polju, i kad su doselili u gotovo puste krajeve siromasi mostarskog zaleđa,brojniji od starosjedilaca na brizi visovačkih fratara, bilo je među njima katolika i grka, zvanih grkaći, a bila je i poneka židovska kuća. Bili su složni, svatko je imao svoje glavare i svoje poljare, a ništa nije smetalo da katolici izaberu grka za načelnika. Onda se dogodilo čudo. U Vrliku su došle dvije Engleskinje. Donijele su puno novaca, a otad se puno toga promijenilo. Mnogi su postali „svjetski ljudi“. Normalnim su ljudima postali čudni, mnogima su postali smiješni, a nikada više nisu saznali tko su i što su. Da nije bilo tog čudnog pazara engleskih barunica, ne bi ti ljudi barunali u zloću. Ne bi Cetina postala nemirna Cetina, a ne bi bila ni krvava Cetina. Baš taj preobražaj donio je nemir mirnim ljudima, podijelio ih do atoma, a onda uznemirio i zakrvavio Cetinu. I nažalost, nikad više nije prestao.

Pravoslavci zvani grcima prvi su put čuli da su oni Srbi, jer su uz gospođe visokog engleskog roda došli čudni poklisari iz Srbije, a pravoslavci su ih čudno gledali, jer tu gdje su, jedva da su za Srbiju i čuli. U Vrlici je bila i jedna židovska obitelj. Stare knjige zapisuju je kao obitelj Bressan. Malo kasnije, jer Vuk i njegov Kopitar govorili su da je najbolje pisati kako čuješ, pa je tako obitelj Bressan postala obitelj Brešan. Ne zna se jesu li se članovi obitelji Brešan držali židovske vjere, i jesu li na svoj način obdržavali vjeru u Jahvu, ali se zna kad su u liku svoga člana Ive Bressana doživjeli prelazak u drugu vjeru i drugu narodnost, i sasvim čudesan preobražaj. Dotadašnji židovski vjernik Ivo Bressan napustio je vjeru svojih pradjedova i postao Ivo Brešan, Srbin – katolik. Katolička zajednica i njezin tadašnji župnik nisu se obradovali novopečenom katoliku, jer nitko katolicima onoga doba nije napravio više zla od novopečenoga katolika, Srbina, Ive Brešana. A ni pravoslavcima. Jer dotad mirni ljudi postali su nemirni ljudi.

U Cetinsko polje doselilo je velikosrpstvo. Pronijeli su narodom priču o srpstvu triju vjera. Pokušali su prisvojiti crkvu Sv. Spasa, ali su je izgubili na sudu. Pa su pokušali ponovno. Pa su ponovno izgubili. Pa su se počeli pokopavati u tuđe groblje. Pa su počeli smetati katoličke procesije. Pa su drevnoj katoličkoj obitelji silom zabranili pokopati se u drevnu svoju grobnicu. Pa su bojkotirali sve odredbe i zakone, često odlazeći u zatvore, ali nikada ne odustajući od velikosrpske namjere. Genijalac hrvatske arheologije fra Lujo Marun jedva je umakao velikosrpskim pištoljima. Nasilno su prekinuti radovi na iskopima, a fra Lujo se zakleo da nikada više tamo neće doći bez barem dvaju pištolja pri ruci. Kud vode svi tragovi zla? Na vrata, poslove i misli Ive Brešana: Srbina –katolika, vječnog tajnika Vrličke općine.

Čije je velikosrpstvo u Cetini? Je li ovo djelo Načertania Ilije Garašanina ili je ovo djelo engleskih barunica? Tko je tvorac Načertania: polupismeni načelnici nekadašnjih grka pretočenih novcem u velikosrbe, ili podmukla namjera svjetskih nasilnika? Mirni su ljudi postali nemirni. Tako je Milan Begović, pravaš iz inata, napisao stihove: ubit ću te pasja vjero, ne kažeš li gdje je Ero. Najvjerojatnije je to napisao svome kumu, pravoslavcu i načelniku Vrlike. A on je desetljeće držao gnojnicu svojih štala pred ulazom u Božju svetinju, i nikada se zbog toga nije zastidio. Moć novca nije ni Begovića sačuvala pravim. Da bi mogao jesti guske u Hamburgu morao je povući svoju pravašku dušu. Zamalo da se proda, pa da i on postane Srbin-katolik. Nije se znalo koliko je novaca dobio za preokrenut duhovni kaput. Možda je bio u nevolji, ta prodao je Gotovcu svoje djelo. Zna se samo što mu je sve u kratkim crtama odgovorio pravi pravaš, Antun Gustav Matoš.

Ponovno ću u sadašnjost. U jednom trenu velikosrpske sile prolazili su nekadašnji pravoslavci kroz Kijevo i pjevali: U Cetini pršuti se suše, u Kijevu nema žive duše! Bivši pravoslavci, a novovjeki bezbošci, jer tako pjevaju samo bezbošci, brzo su čuli odjek svoje pjesme. U Kijevu pršuti se suše, u Cetini nema žive duše! Živa istina, nema žive duše. Svaka je sila za vremena i svaki sijač bure doživi svoj jugo. Ovo je tragična preobrazba Ive Bressana u tragičan lik Ive Brešana, pridošlice u Cetinu, onog što su ga debeli engleski novci pretvorili u Srbina –Katolika. Najnovija pjesma tek ponavlja povijest. Ističe djelo Ive Brešana, Srbina-Katolika, kupljena možda ipak prejeftino engleskim prljavim novcem.

Ivo Brešan počiva u jednome groblju, ne moram govoriti kojem. Kameni mu je grob obrastao lišajevima, nisam imao volje odgonetavati što mu na grobu piše. Moralo bi pisati kako tu počiva Srbin-Katolik. Ne znam ima li ikoga tko bi mogao barem pokatkad, skinuti lišajeve s pokrova kamene grobnice. Bože sačuvaj da istražujem ima li ikakve veze, duhovne ili tjelesne, između Ive Brešana i Ive Brešana. Jednome spletom okolnosti znadem grobište, drugome ne znam ni groblja, ni grobišta. Iskreno rečeno, ništa nisam izgubio. Svatko počiva pod svojim djelom, pod svojim imenom, pod onim što je bio, i pod onim što jest.

Najelitniji redatelj i njegova svećenička djeca tako su me odvela daleko. Slutim odgovore: i danas neke barunice za jeftino kupuju svoje lajače. Od ljudi grade pse. Od lijepoga rade ružno. Od pametnoga rade ludosti. Srbi- katolici često se ponavljaju, kupljene kuje lako laju. Vrijeme sve preokrene. Sve zlo sruše na izvore zloga. Bojte se lajavci, po vama će pasti sve vaše djelo. Svećenikova djeca to vam svjedoče. Pa i njih je platila tajna ruka tajnoga zla. Ona je trenutno demon u kući hrvatske kulture. A meni ste razlogom da postanem filozof. Evo jesam, hvala vam na tituli.

ANTE ČAVKA

DUĆAN JEDNE DUBROVČANKE

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Pjeva izdanak nekoć slobodnoga grada Dubrovnika, začinjavac hrvatske kulture i umjetnosti, pjesnik Ivan Gundulić. Pjeva iz prošlosti, a njegova se pjesma razliježe sadašnjošću, za budućnost. O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Urliče čopor začinjavaca hrvatske nekulture, vrstan u nevrstnosti, izvrstan u neizvrsnosti, bolestan u zdravlju. Ne pjeva, urliče. Urlikom sadašnjosti puca u prošlost, a prizemnim vikanjem uništava budućnost.

 

Gundulićeva je pjesma ognjištarska. Slavi Domovinu i Dom i sve najljepše vidi u kamenim zidom ograđenom komadiću ozemlja. Na čuđenje svih kozmopolita, njemu je sloboda tog malog predgrađa Hercegovini, ishodištu svih kamenjara i ognjištara, nešto predrago, prelijepo, slatko kao duša. Nasuprot velikome svijetu, bogatom i moćnom, sloboda njegove Dubrave dar je velikog Boga, a sloboda njegova Doma i njegova je najveća sloboda. Gundulić je zaostao nacionalist, nenapredni slavitelj zaostalih vremena i u svojoj riječi teški ognjištar. Nešto je ipak čudno u svijetu. Srbi iz susjedstva Dubrave navalili Dubravi oteti Gundulića. Krivotvore njegov krsni list i svim ga silama nastoje pripojiti Srbima. Baš su bedasti. Čemu im uopće treba zaostali kamenjar, ognjištar, slavitelj malog ozemlja ograđenog kamenim zidom? Čudni su Srbi. Topovima su rušili tvrde zidove, a kradu pjesmu i njenoga pjesnika.

 

Spas je da Hrvati uvijek imaju svoje spasitelje. Da svijet spasi od ognjištarske pošasti slavljenja Doma i Domovine, i da ublaži sramotu koju Gundulić svojom pjesmom čini kozmopolitskim mislima bez granica, našla se žena spasiteljica. Jedna je Dubrovčanka otvorila dućan. Pod natpisom „ministarstvo kulture“ svega se i svačega našlo na prodaju. Ministrica spasiteljica priredila je široko korito i duboku bukaru, ne štedi na napoju, i uzdržava svoje dvorište. Njezina družina zadužena je lajati na Gundulića. Izabrani kozmopoliti, spodobe bez Doma i Domovine, suprotni Gunduliću u svemu i svačemu, plaćeni su da dobro laju. Što im je lajanje bolje, zaglušnije i upornije, to im je izdašna ruka Dubrovkinje milosrdnija. Čudni su Srbi. Nigdje traga o tomu da žele ovakav Dućan. Nema zapisa da bi srpskoj kulturi: književnosti, slikarstvu i kiparstvu, kazalištu ili filmu, pridružili ovu skupinu svjetskih genijalaca. Gundulića otimaju iako je nemoguće, a ne traže ono što bi i moglo biti njihovo: ne kradu ni ministrice, a ni silu njezinih umjetnika.

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Prag tjelesnosti i zemaljštine, prijeđen da ljudska duša doživi veću svjetlost, veću slobodu. A vremensko pretoči u bezvremensko, jer duhovnost ne crta granice, duhovnost je uvijek neograničena i vječna. Umjetnička sloboda toliko duboko oslobodi umjetnika da sve što govori postaje neprocjenjiv ushit, što misli sve izrodi misli pravoga svijeta, i što god radi, dobrim urodi. Umjetnička sloboda tako donosi svoj urod: pametna čovjeka ona oduševi za put dobrote, čovjek postaje vrhunska vrijednost, a ljepota najveći dar što ga se može darovati dostojanstvenim ljudima. Pjesnik do pjesnika, umjetnik do umjetnika, svi oni zajedno: igra ljepote između neba i zemlje. Ushit, a ne razočaranje, pjesma, a ne krik, svjetlost u mraku, a ne mrak nad svjetlošću, to je ishod umjetničkog nadahnuća, o svemu pa i o svetoj slobodi.

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Divlji čovjek slobodan da čini što ga je volja, bezdušan, u mraku ljudskoga svoj krik pretače u lavež, svoj nemir vičući svodom koji ne čuje. Postoji samo zemaljština i ništa više. Život ne postoji, to ništavilo upali krijes pa se pričini da ima čovjeka, a nema. Tko ga se usudio ovakvog ostaviti kletoj sudbini postane prokletnik slobode ovakve misli. Prokleto, bezglavo ništa, kao podloga mrtvog čovjeka, kričanje nad zlom kobi, ludom i neizbježnom. Umjetnička sloboda tako donosi svoj urod: razočaranje na mjestu ushita, psovka umjesto blagoslova, ništavilo naspram smislu, veliko pod stopama prizemnog i malog, da se utrne svjetlost, da se ugasi vječno, da vrijeme sitnih satova postane jedini odbrojivač krikova u smrti.

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo? Ti, danas na ustima kulture, u misli mudroslovnosti, na razmeđu ushita i krika, ti, u mislima nečastivih filozofija? Jesi li još uvijek oslonac ushitu ili si izlika poraznome kriku? Jer čujem čopore kako laju. Čujem da se ne smije dirati u slobodu. Umjetnička sloboda i govor koji ne smije nitko pometati. Ni onda kad je neumijeće, poraz, i onda kad lavež brani nastranost. Gundulićeva je pjesma poraz slobode, sad će nam napredni slobodnjaci dati put u život. Gundulića treba zatvoriti u prošlost.

 

Novo će doba pokazati put u slobodu. Avangarda je tu. Najveće njezino djelo: izmožden se starčić svukao na trgu i gol prošetao smislom umjetnosti. Strašno je to umjetničko djelo. Čitava nam je galerija tu. Pa do danas. Lik umjetničkog poriva: Prasac kao ljubavnik zaostale Ognjištarke. Nitko na svijetu nema pravo pitati za smisao takva umijeća. Tolika je sloboda umjetničkog rada, tolika je sloboda u izboru tema i toliko ciljevi opravdavaju sredstva: nema sile koja to može i smije zaustaviti. Pokuša li, evo događaja. Sva grla svjetskog čopora odjednom zalaju. A buka do neba, buka do pakla. Poruka čopora: nitko ne smije dirati slobodu. O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Brane li te ovo čopori vukova ili si u ustima dresiranih pasa? Da si u ustima slobodnih vukova čini mi se da bi bila sretna. Dala bi plodove slobode jer vučja je pjesma pjesma slobode. Jadna ti si kad te psine brane.

 

Razumijem slobodu kao dar, ni čiji drugo nego Božji, dan ljudima da se oduševe lijepim i da iznađu lijepe riječi kako bi riječju proslavili slobodu i Boga. Ne pitam tko je Gundulić. Tisuću puta na isti način njegova je sloboda ures njegova Grada, njegove Dubrave, ures maloga svijeta, ali i ures cijeloga svijeta. Tko ne bi molio Boga za slobodu Ivana Gundulića? Tko ne bi zaželio da se ona dogodi duši svakoga tko je traži, pa da postane radostan sudionik sretnog života, slobodan da svakomu dozvoli slobodu, a istovremeno sretan da mu nitko ne uzme slobodu? Umjetnička Gundulićeva sloboda proveličaje slobodu kao Ljepotu, u njoj nema ni čega suvišnog, nju ne progone sumnje niti zdvojnosti. Po tisuću puta, na isti način, njegova sloboda donosi radost srcu, sve ljude gleda kao Božju vrijednost, najveću kad je najslobodnija i najbogatiju kad je najoduševljenija. Ne znam je li Gundulića trebalo skupo plaćati za skupe riječi, slutim da mu je njegova umjetnost izdašno platila zadovoljstvom njegove stihove. Vjerujem da se njegova plaća isplaćuje još uvijek, svaki put kad njegov stih ponove pametne misli, i kad još uvijek stvaraju ljudska oduševljenja. Vjerujem da su Gundulić i njegova sloboda neprocjenjiva vrijednost, toliko svjetski neprocjenjive, nedostižne, da su puno veće od zlata i novca. Da nije baš tako zar bi ga krali srpski lupeži? Dubrovčankin Dućan ovo ne prodaje, svejedno ga Srbi žele orobiti.

 

Gundulić je ime, a njegovo pjesništvo dio slapa što ujedinjenu ljepotu prosipa do dubina ljudske duše. Ne smeta ni komu, on je jedan od tvoraca ujedinjene ljepote, on je trajan u vrsnosti pjesničkog govorenja. Posegnemo li za njim trebat će nam vrsnost glumačke duše, sposobne ponoviti što je Gundulić govorio, na najljepši način, najljepše dajući odraz davno odražene ljepote. Kakva sila i moć, kakav lavež i urlik, kakav svijet nasilnosti i nadglasavanja. Nema tu Gundulića kad nesposoban netko tišinu njegove poruke pretoči u glasnost za nadjačavanje i glupost za nadglašavanje. Gundulića je kao genijalca riječi moguće ponoviti tek u genijalnosti glumačkog umijeća. Samo tako moći ćemo razumjeti njegovu umjetničku slobodu u govoru o slobodi i još uvijek u vlastitoj duši čuti usklik radosti nad Gundulićevim usklikom Domu i Domovini. Gundulićeva ljubav prema Domu i Domovini nije isključivala ljubav prema svemu svijetu. Željan sudjelovati u umjetničkom svijetu, slobodan razumjeti Gundulićevu slobodu kao ushit nečega velikog, hoću li, mogu li pogriješiti? Pustiti čopor da laje, izračunati dokle seže dužina njihova lanca, pa proći da me ne ugrizu, željan sam osloboditi Gundulića iz zatvora prošlosti. Biti zaljubljenik u Dom i Domovinu. Nositi obilježje kamenjara i ognjištara, ne kao sramotu nego kao ponos, blagoslovom svoje Dubrave dati slobodu ljudima i svijetu. To je moja umjetnička sloboda.

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Ti uzeta od Gundulića u usta svjetskih slobodnjaka, sadržana u golotinji ružnog starčića, novovjekog umjetnika svih sloboda, jesi li još uvijek sloboda? Jesi li lijepa, jesi li draga, jesi li slatka? Jer glupost je postala mudrost, golotinja odjeća, mrak svjetlost. Mogu li te baš razumjeti kad se netko na te pozove, vlastite branitelje gledajući kako mesom leševa love somove u zimi? Mogu li te prepoznati u umjetniku čije je zanimanje brojati koliko puta žena na groblju odlazi u zahod dok čeka pokop šestogodišnjeg djeteta? Nađeš li ti sebe u psosti svih vrsta, bolesti svih vrsta, nađeš li ti sebe u svim zastranostima i svim nastranostima takozvane umjetničke slobode, i svih propovjednika upravo bezgranične slobode? Meni ovakva sloboda nije ništa. Ona i nije ni kakva sloboda. Ona je antisloboda, ma tko je pravdao i uvijek porazna, ma tko u svijetu stajao za urlikom.

 

A da ne mislim o slobodi kako sam upravo rekao? Da se odlučim za urlik čopora? Imam pravo na to. Po istom pravilu, po istom uzorku, imam pravo biti umjetnik, imam pravo birati svoje teme kako je to mene volja, imam pravo upravljati svojim umjetničkim likovima jer ja sam njihov gospodar. Moja je umjetnička sloboda jednom zauvijek zaštićena i imam pravo raditi u umjetnosti što je mene volja. To mi jamče sve svjetske umjetničke zakonitosti i tko god pokuša dirnuti moju umjetničku slobodu krši zakone slobode i ima pravo na osudu svjetskih zaštitnika slobode. Imam još jedno pravo: doći na vrata ministarstva kulture i glasno reći: „Dajte novac!“. Da tako banem na vrata banke odmah bi me hitili, ubili. Ministarstvo je kulture nešto sasvim drugo. Kad viknem: daj novac, evo novca, tisuća, milijuna. A djelo je moje lajati na ljude, djelo je moje udovice zvati kurvama, žene ognjištarkama, trpati zastave u žensko međunožje, a onda ih odatle svečano izvlačiti. Za to se dobivaju veliki novci. Pa da pokušam. Umjetničku slobodu uzeti u svoje ruke, točno onako kako je uzimaju najglasniji i najgrlatiji umjetnici današnjeg doba. I za to biti plaćen, dobro plaćen. Pa da baš vidim tko će se oduševiti mojom umjetnošću, tko će se usuditi suprotstaviti mojoj umjetničkoj slobodi, i tko će se uvrijediti na moj umjetnički način? Pa umjetnička je sloboda neograničena, ne postoji logika koja je smije prosuđivati i nitko se ne smije usuditi u bilo je čemu zaustavljati? Pa ministrice kulture, usudi se samo reći riječ, odmah ću tražiti tvoju ostavku. I samo se usudi ne dati mi novac. Za moje djelo ili za moje nedjelo. Nema nedjela u umjetnosti. Čista ih sloboda sve pretvara u djelo.

 

            Da ovo nije ironija stvarno bih bio teška naivčina. Ne postoji sloboda, nju određuju, propisuju, ona je izrod lošeg vremena, dozvoljena samo jednom pogledu svijeta. Ne nađe li se u stroju za mrvljenje upravo pjesama naličnih Gunduliću, ona doživi sudbinu slobode. Pod izlikom njezina imena upravo smrve gromkim lavežom svakoga tko se usudi biti drugačiji. Dom i Domovina, ushit velikim svijetom i čežnja za zaleđem stvarima, umijeće mudroga, lijepog i dobroga: to je najveći skandal umjetnosti i tko se usudi ovdje tražiti umjetničku slobodu, od prve je osuđen na prezir. Da ovo ne razumijem i da ovo ne iščitavam iz svakodnevnog laveža dresiranih svjetskih štenaca, ne bi bilo veće naivčine.

 

Moju je naivnost odavno ugasila priča iz vremena dobre i pametne učiteljice, priča o kadiji i njegovu sudu. -Kadijo, molim za pravorijek. Tvoja krava ubola moju kravu. Vidi što o tomu knjige kazuju, pa da znamo prosuditi sve po pravici. Nema tu gledanja u knjige. Nema pravorijeka za živine. -Kadijo, nisi me dobro razumio. Moja krava ubola tvoju kravu. Kako ubola, gdje? Pa na livadi, gdje bi drugo? E pa da vidimo što o pravorijeku knjige kazuju. Ima knjiga i za živine.

 

Priča o kadiji vječna je. Pa i o umjetnosti. Znam, ono što se dozvoli zeusima to se ne dozvoli bikovima, i ono što se dozvoli jovama ne dozvoli se ivama. Svejedno, izvrnut ću igru. Mislili su da ću poput bika dozvoliti zeusovske zakone. Ne, ne ću. Zeus sam i bodem bikove njihovim rogovima. A to da se u meni ivo ne će suprotstaviti jovi, neće doživjeti ni svi svjetski umjetnički odrednici. Pričajte što vas je volja. Ali i ja ću pričati. Daje mi pravo umjetnička sloboda, oslonjen na njezinu snagu, tko mi što može? Ja sam slobodni umjetnik.

 

Suvremeno doba ne postavlja nikakve odredbe u pitanju umjetničke slobode i ona je dana na volju baš svakome umjetniku. Malo morgen, rekla bi druga strana pameti. Sloboda je koliko daju i komu je daju. Zaboravljam ovu istinu, slijedeći slobodu umjetnosti u rukavicama. Čitava umjetnička stvarnost ovdje me oslobađa spona neslobode. Svatko tko sebe proglasi umjetnikom može u umjetnosti raditi što god želi. U slobodi izražavanja nema ograničenja. Nitko se umjetničkoj slobodi ne smije suprotstaviti, nitko ne smije pitati za logiku, nitko ne smije ništa, jer umjetnost i umjetnici u svemu su potpuno slobodni i mogu raditi što ih je volja. Ova je spoznaja veoma važna upravo za priču što ću je ovdje ispričati.

 

Suvremena hrvatska umjetnost počinje od čovjeka koji gol golcat hoda Zagrebom. Njegov goli korak strašno je važan iskorak iz uobičajene slike umjetničkoga svijeta. Zašto bi netko morao slušati povijest umjetnosti ili se podrediti umjetničkim akademijama i zahtjevnim učiteljima umjetnosti? Sva se akademija preskoči u trenu kad novopečeni umjetnički genij skine odjeću, ušeta među začuđene ljude, neobrazovane u novoj kulturnoj avangardi i nesposobne shvatiti takvu vrstu umjetničke slobode. Jedino se djeci dozvoli govor: Mama vidio sam nekog golog čovjeka na ulici. Mama, ništa dosad ružnijega nisam vidio. Pokušat ću skinuti odjeću umjetnosti i ušetati gol među misli suvremene kulture. A znam da ništa ružnijega nema i da se čim ovo ispričam, moram obući i uteći ispod tamjana tako kađene svetinje.

 

Slobodno je u svojoj umjetničkoj mašti birati svoje teme i u umjetničkoj slobodi stvarati što se želi. Ne postoji tema o kojoj umjetnik ne smije govoriti. Potpuna sloboda svega i svačega. Nitko se ne smije zbuniti umjetnikovim idejama, potpuna sloboda. Nitko ne smije prigovoriti tekstu umjetnika kad u jeku Domovinskog rata njegova mašta predstavi branitelje kako ljudskim mesom love somove. Nitko se ne smije začuditi temi umjetnika koji broji koliko puta sirota majka odlazi u zahod dok čeka pokop šestogodišnjeg djeteta. Malo je mogućnosti da postoje toliko bolesne osobe i osobnosti igdje osim u glavama slobodnih umjetnika, ali nitko nema pravo pitati što je upravo s tom umjetničkom glavom? Sloboda je potpuna, a tko se dirne u umjetničku slobodu na njega odjednom zalaje mnoštvo njemu jednakih slobodnjaka. I pravo je da je tako. Umjetnička je sloboda nedodirljiva i nitko ne smije zaustaviti umjetnika u njegovoj umjetnosti.

 

Veličanstvena književnost i popis genijalnih pera: tko što prigovori filozofi nad njim driješe svoje gaće. Kazalište i genijalci širokih međunožja: koliko tamo stane zastava, a po potrebi smjesti se tamo cijela kulturna javost. Netko bi pametan rekao neka tamo idu i ostanu, ali to se ne smije reći. Sloboda kazališta veće je od neba.

 

A filmska umjetnost? Stvarna. Ima jedan baš prekrasno slobodan. Koliko se u njega pouzdajem? On će očuvati i moju slobodu. Tko smije njemu spočitnuti na čudnu temu i film o čudestvu. Pa tko će i meni smjeti išta reći kad u njegovoj slobodi nađem svoju, i kad po uzoru na njega počnem snimati svoje filmove. Da ne budem točno kao on, samo ću naopako okrenuti pilu.

 

Djelo vrlog umjetnika ovako izgleda: Ugledan Prasac, visoko naobraženi Zagrepčanin, slučajno u Gospiću upoznaje Ličanku. Ona iskompleksirana provincijalka, neodređena roda, ali sigurno zaostala i neuka, pada u zagrljaj tog veličanstvenog Prasca. Koje li umjetničke scene: žena i prasac ljubavnici. Koliko stvarne maštovitosti i koliko umjetničke slobode? Ovo nitko ne smije ne hvaliti. Pa za ovo se primaju svjetske nagrade.

 

Ovaj veličanstveni filmski uradak naveo me da ostavim sve svoje poslove i da istražim tko je ovaj tajanstveni par. Lako je za Prasca, prasac kao prasac, čak i onda kad je iz Zagreba. Ali tko je tajanstvena Ličanka, tko je ta neobična Gospićanka? Istražujem, ali nikako da se sjetim prave. Ličanke su poznate po časti, stoljećima su komad žene bez prijevare, žene koje savršeno odrađuju žensku ulogu. Tko zna na koju je umjetnička misao pala? Možda je zaostala jer je Hrvatica, Vila Velebita, Seka iz pjesme bliske Plitvicama, žena s molitvom na usnama i djecom u naramku, žena baš i zaostala jer je umjetnička stremljenja nisu uspjela svesti na ženku. Zar ovakvim ženama treba dati mira? Zar ih treba ičim zaštititi? Ne, umjetnička presuda jasna je i nepatvorena. Zbog navedenog djela umjetnik im daje prasca za ljubavnika. I nitko ne smije ništa reći. To je pravo umjetnika da vidi svoje likove kako ga volja. To je ta prava umjetnička sloboda. Kulturna javnost nema prigovora, hrvatska sirotinja mora platiti ovakva djela. Genijalci umjetničkog tipa tako postaju siti kao prasci.

 

Blago meni, pa otkrivam i vlastitu umjetničku slobodu. Da vidim tko će mene spriječiti u mojim temama, tko će se usuditi dirnuti umjetničku slobodu? I ja imam pravo na svoje teme, na svoje likove i maštanja, i ja imam pravo govoriti što me volja, o komu me volja. Pa ja sam slobodan umjetnik, umjetnička me sloboda opravdava. Tko mi što može? Od ministarstva kulture zatražit ću novac, a Dalekovidnicu natjerati da mi umjetničko djelo pošalje u svemir.

 

Reći ću scenarij svoga filma. U svemu ću ostati potpuno originalan, samo ću od kolege umjetnika posuditi Prasca. Moj prasac nije iz Zagreba, nego je Ličanin, kršan, zgodan, kao od brda odvaljen. Ali je moj Prasac u Zagrebu. Velika filmska avantura počinje. Ime scenarija i filma: Zagrebačke avanture razbludnog gospićkog prasca.

 

Zamišljam, prasac kuca na vrata ministrice kulture. Zašto ne baš od nje? Nigdje prasca ne bi bolje razumjeli nego upravo na vratima kulture. Sasvim bi se drugačije proveo u ministarstvu poljoprivrede. Tko zna bi li ga ponudili kukuruzom ili bi od njega napravili kulen. Prasac ima svoj potpuni značaj upravo na vratima kulture. Samo je tamo dostojanstven prasac. Ministrica se oduševljava. Sprema večeru i pri svijećama otkriva veliku romansu. Ona i Prasac padaju u zagrljaj. Ljubav na prvi pogled. Prasac polako skida ministarske haljine. Prava stvar, dobar par. U čemu je problem? Ne znam ni sam kako je to sve moguće jer prascu su noge previše kratke, ali neka to objasni umjetnička sloboda. Ministarstvo kulture određuje smisao. Kad može zagrebački prasac zavoditi ličke žene, zašto ne mogu lički prasci zavoditi zagrebačke? Pa i ministrice?

 

Nastavak priče:već sutradan Prasac kao don Junan, obilazi od stana do stana, pa kazališne dame, pa zavodljive sabornice, pa nevladine udruge, pa velike dame svih rodova i uzrasta. Nije izbirljiv, sve od reda dame, nema tu skrupula: što nedostaje gospođi Pusić, što dami Taritaš, što zidarskom meštarluku tajnih loža? Prasac je junak, lik za vjekove, lik za sve nagrade filmskog umijeća. Strpite se, nestrpljive kazališne dame! Ne brinite, doći će red i na vas. Moćan je ljubavnik ugledni lički prasac. Znat će on do kraja izvesti svoju umjetnost. Ne pometajte ga. Imajte strpljenja.

 

Odmah bi se obukao i odmah zazvao lijepu, dragu i slatku Gundulićevu slobodu. Ovakvu slobodu pasjeg lajanja ostavljam daleko od duše. A ovo napisano poruka je kadiji. Da je zloba motiv ne bi ni ti kadijao. A viči, imam moći ne htjeti te slušati.

ANTE ČAVKA

 

 

KLAUNOVI RANIH NEDJELJLNIH POPODNEVA

 

Bila jednom dva klauna, oba u jednom nedjeljnom popodnevu, oba na istom mjestu, jedan ispružen u stolici, drugi skupljen, oba jednaka. Po običaju svaka se klaunovska komedija pretoči u tragediju. Njihov smijeh bez smijeha, dobar podsmijeh, razlog za smijeh drugim ljudima. Nekima ipak prisjedne zalogaj dok ih gledaju i slušaju, a oni glume mudrace. Kakvi mudraci, klaun u usponu sluša klauna na izmaku. Ljudi se normalni čudom čude tko ih tamo dovede, tko im dopusti da se izigravaju, i tko ih plaća da se rugaju. Da rečem kako je Stjepan Stanković klaun na izmaku, a Aleksandar Mesić klaun u usponu ne bih pogriješio. Jer, onoliko koliko je Mesić Aleksandar, toliko je i Stanković Stjepan. Izliveni u jednu posudu, jedinstvena su tvorevina svega i svačega. Tko ih popije može li se ne otrovati? Otrov njihovih misli, pred milijunima ušiju, po tko zna koji put ponavljaju: Katolička je crkva fašistička prijateljica, ona fašizira hrvatsko društvo, stoga Stjepanu Mesiću treba straža, a samo što ga nisu objesili katolički vjeroučitelji. Čudne spodobe, čudno im i govorenje, čudno i nedjeljno popodne u kojemu netko šalje svoje klaunove da mirnim ljudima pokvari mir, i natjera da im prisjedne miran obiteljski zalogaj.

Da sam poslušan svojoj staroj i pametnoj materi, i da sam sposoban ponizno prihvatiti savjete najmlađeg brata, ne bih se prihvatio pisanja o „ni čemu“, jer me ponovno jedno veliko „ništa“ izvodi iz mira. Strašno moćna Dalekovidnica, među šalčinama prozvana Katedralom hrvatskog duha, a u ozbiljnih ljudi zvana Katedralom hrvatskog zloduha, jako malo igra u mome životu. Odavno je proteklo desetljeće otkako nemam ni dalekovidnice, ni krugovalne naprave i otkako je Dalekovidnica napisana velikim slovom, riječ koja mi izaziva gnušanje. Nekada sam joj pridavao toliko važnosti da sam je javno objesio na stoljetno stablo, kako bi je svi vidjeli, samo da je sam ne gledam. Tolik se zaborav u me uselio, da je vrijeme ugasilo sve Dalekovidničine likove. Niti znam likove, niti znam filmove, niti znam obraze političara, niti me zanimaju glumci, manekenke ni komedijaši. Dalekovidnica ne stanuje u mojoj kući, a ne stanuje ni u mojim mislima. Osim nedjeljom. U roditeljskoj kući, u vrijeme kad mi moja obitelj priredi stol za mirno jelo, dalekovidnica mi redovito zagorči jelo za stolom. Kao da ne može biti drugačije: danu Božjega đavli ne daju mira. Jedan kao legija, a ne da se istjerati ni postom, ni molitvom. I stvarno mi oduzmu mir. Svake nedjelje bezvezna Dalekovidnica, u liku bezveznog i podlog voditelja donosi misli, riječi i djela hrpe bezveznjaka. U dan kad hrvatski katolici trebaju mir svoj u blagom i rijetkom obiteljskom zajedništvu, ali i svi drugi ljudi dobre volje u Hrvatskome narodu, Bezvezan prvi, bezvezni drugi, i bezvezna Dalekovidnica sve učini da unese nemir.

Od nedjelje do nedjelje opsjedne me pomisao na koju će se „obrušiti“ sve profinjene katoličke osobnosti, od vrhova sve do podova: zar ne bi trebalo ovakvoj vrsti bezveznjaka uzvratiti istom mjerom, hvatati ih u njihovim lažima, pokazati im njihova zločinstva, prokazati njihove tajne zapovjednike, meštre njihovih loga i jazbina, a to napraviti na način pravog čopora. Da odjednom grakne višemilijunska katolička zajednica, i da pokaže zube prljavoj javnosti koja sebi svašta dozvoljava, mislim da bi se začas utišali prljavi i podli igrokazi mnogih, možda nam tada ne bi zagorčavali život ni klaunovi na izmaku, ni klaunovi u usponu. Da po istom receptu višemilijunska katolička zajednica ne pruži drugi obraz da je pljuju i psuju jer nije vrijeme da je ubiju, nego pred prljavim sudom, poput Isusa upitaju: zašto me udaraš?

Pametni ljudi stalno pokazuju lavež čopora. Pričini se kako je to neki jaki i opasni vučji čopor. Vuk ima ponos i čuva svoje dostojanstvo. Čini mi se da je ovo čopor divljih psina. A to nisu vukovi. Nemaju ni ponosa ni časti, love tuđe oglabine i tule bezrazložno svugdje i uvijek. Dok netko odlučno ne povisi ton. Onda podviju rep, ni glasa im nije čuti, a dršću pred odlučnošću. Da milijunska katolička zajednica u Hrvata povisi ton i zapita prljavo kazalište što to govori i čime se to bavi, začas bi prestale klaunovske idiotarije. Katolička zajednica u Hrvata neće povisiti ton, neće ni pitati zašto je udaraju, psuju, ponižavaju, a niti je što skrivila, niti pripada tamo gdje je neprestance trpaju. Kao da nema hrabrosti izreći da su fašizam, nacizam, komunizam i antifašizam jedno te isto povijesno zlo, stvoreno u bezboštvu i sili, i sve je njihovo djelo prokleto i od zloga.

Ja ću to reći. S posljednje stube svoga katoličanstva. Od nedjelje do nedjelje klaunovi istovremeno fašisti, nacisti, komunisti i antifašisti vječno laju da ih se ne prepozna. Htjeli bi drugima pripisati prazninu svojih bolesnih duša. Meni neće. Nisam fašist, ni nacionalsocijalist, nisam komunist ni antifašist, nisam petokolonaš ni udbaš. Broz je samo mučna prošlost, Broz bezprsti, sin zagorske pijančine i lake Slovenke, ili onaj patuljasti pijanist, vrag crni zna čiji i od koga, spretan u mačevanju i onaj što je uz malo truda uspio zavesti kraljicu moćne kraljevine, na kraju beznog i toliko mutan da mu se ni Melfistofeles ne može primaknuti. Za sav ovaj mutni vilajet Isus je imao tek jednu rečenicu: Odlazi od mene, Sotono! I ja to ponavljam: idite k vragu, odlazite od nas. Od Katoličke crkve, od Hrvatskoga naroda, od svih ljudi dobre volje. Klaunovi ovakve vrste, javni i tajni, idite k svome vragu.

Napast mi se primakne dok ovo mislim i pišem. Pa kad Katolička crkva u svim svojim važnim ljudima prešuti ovo prljavo kazalište, prešuti i ti. Ne brani je. Kad ona mazohistički dopušta sve ove teške uvrede, neka joj bude. Ne piši, ne odgovaraj, pravi se da ti je lijepo i da ništa ne znaš. Baš te briga, ti si posljednji koji bi trebao braniti ugled Katoličke crkve. Velika je napast. Mnogi su je poslušali. Možda su je previše poslušali. Reklo bi se, zato nam i jest ovako.

Moraš li to uopće gledati? Jedi, a domalo će se skupiti svi naši prijatelji. Zar su ti u današnjem danu potrebni ovakvi likovi? Vidiš li što ti čine, onako na daljinu? Meni ovakve utvare ne mogu ništa, niti ih gledam, niti ih slušam, niti su sposobni uzeti mi vrijeme. Tako govori najmlađi moj brat.

Moram ponekad čuti svoje neprijatelje, želim ih čuti izravno, bez posrednika i prepričavanja, tako odgovorim bratu.On ode od stola u dvorište, jer ne pada mu napamet slušati ni gledati. Možda tako čine stotine tisuća pametnih katolika. To je jedini sat u tjednu kad slušam svoje protivnike. I tko god se pojavi u tome satu, u to doba provokativnog zagorčavanja svete ljudske nedjelje, moj je neprijatelj ili u najmanju ruku osoba bez cijene na cjeniku. Pa tko god bio, ma kakvu službu vršio, i ma što to o sebi mislio. Tko u nedjeljno popodne čini da jelo prisjedne dobrim ljudima, nije dobar i bezglavo podupire debele provokatore. U jednom satu, bijesan od nedjelje do nedjelje, tako saznam tko su ljudi bez vrijednosti. I još pola sata dalekovidnica je sa mnom. Poslije satnog kazališta „nemir i zloba“ slijedi kazalište „mir i dobro“. Mater mi gleda što Papa radi, ne razumije što me iz takta izbacuje, a mene drugo muči i zanima. Tko sastavi ova dva kazališta i tko sve ovo razuman može progutati? A zabrine mi mater kad me vidi bijesna.

Meni se ovo više ne guta. Mala je moja uloga u Katoličkoj crkvi, ali znajući kakvom će učinkovitom „silom“ katolička intelektualna i svaka druga elita odgovoriti izazovu i ružnoj provokaciji, sročit ću ovaj tekst kao odgovor i svjedočanstvo, ali još više kao pitanje. Bacit ću sliku na sliku, udbu na udbu i zaželjeti da klaunovima, kad god se usude ovakve igre igrati, prisjedne kruh njihov svagdanji.

Dalekovidničino društvo razumijevam kao stalnu postavu tragičnih klaunova: ne zanimaju me njihova smiješna lica, zanimaju me njihove tužne pozadine. Što to Stjepana Mesića tako svrbi u Katoličkoj crkvi da se uvijek o nju češe? Pa kad tako uporno brani čistoću svoju pred udbom, tako mi svetoga fra Tomislava Duke, sliči Fati iz susjednog vilajeta, kad ju je muž uhvatio u preljubu: vjeruješ li ti meni ili svojim očima? Budalasta li lika, čudne li spodobe. Ne bismo trebali vjerovati svojim očima koje čitaju zapise njegova nedjela, morali bismo vjerovati njemu, pravedniku, samo tako, kad on tako kaže. Svjedočanstvo života Stjepana Mesića čisto je bezboštvo. Bez obzira na trud širokobrijeških krstitelja, duša ovog klauna, u biti svojoj mračno bezbožna, ponaša se potpuno đavolski. Kad su pitali: Odričeš li se sotone, čini se da nije jasno odgovorio. Sotone se nije odrekao. Da su ga pitali odriče li se Hercegovaca i tu bi ostao mutan. Uzaludna li posla Hercegovcima, tko će đavla krstiti?

Mesića Crkva progoni od jave do snova, malo zbog nečiste prošlosti, malo od nečiste krvi, nešto od krivih prosudbi. Uvijek isto: fašisti u Crkvi, Crkva u fašizmu. Ma ne misli on na Musolinija, njegov je spomenik u susjednoj državi,a čini se da ne smeta svjetskim antifašistima. On misli na povratak ustaša u hrvatsku javnost. Gdje su ustaše? Sve su ustaše mrtve. Pa Mesić im je mrtvima pretresao džepove. A da ima u Hrvatskoj jednog jedinoga ustaše ne bi Mesić o njima govorio. Mesić bi o ustašama šutio. Možda bi pjevao njihove pjesme da ga ne prepoznaju, možda bi utetovirao ustaški grb na veliko čelo da ga se vidi, kako mu tkogod ne bi spočitnuo odavno ugraviranu crvenu petokraku, više u mozak nego na čelo. Jadni čovjek, niti on zna što je Crkva, niti on zna što su ustaše. Kroz Crkvu su ga provodili udbaši, a ustaše je upoznao mrtve. Nije se obogatio prevrćući njihove krvave džepove, ali se ozbobio pišući stalan ugovor s đavlom. Stjepan Mesić stoga i ne može biti ništa drugo. Da išta znade spoznao bi da nitko pametan ne svrstava ustaše u fašiste. Da znade čitati, pročitao bi odredbe Nurnberškog procesa. Tamo nisu sudili ni jednome ustaši. Možda se to dogodilo iz dva razloga: jer je taj sud sudio nacizmu i fašizmu, a da su i htjeli nisu mogli naći ni jednoga ustaše, jer su ih Tovariši već odavno pobili.

Budalasta li lika: fašizam i Katolička crkva da mogu imati nešto zajedničko? Zar prošlost i sadašnjost Stjepana Mesića ne pripadaju istom bunaru bezboštva, fašističkog ili komunističkog? Zar po životnom izboru Stjepan Mesić nije prvi i osnovni fašist ovoga prostora? Baš zato što je prvi komunist ovoga prostora, što ne priznaje ni kakav moralni zakon, tek se ravna po sudu svoje Partije. Pa što to ima Katolička crkva tražiti u Mesićevu svijetu? Katolička crkva i fašizam ne imaju ništa zajedničko. Budalast lik budalasto govori, kad pred mnoštvom svjedoka još jednom se spašava prodajom rogova za svijeće. Vreću mu drži njemu jednak svjedok, Aleksandar Stanković, iscjedak Dalekovidničke vjernosti vlastitoj Partiji i njezinu jedinom sudu. Neću se raspitivati je li to fašistička, nacistička ili komunistička Partija. Svaka je Partija Partija.

Fašizam je borba za Veliku Italiju. Nacionalsocijalizam je borba za Veliku Njemačku. Komunizam je borba za Veliku Rusiju. Još da mi Stjepan Mesić odgovori što je to antifašizam? Neće odgovoriti, ali ću ga na to prisjetiti. Antifašizam je borba za Veliku Britaniju. Kad Hrvatsku primjerice okupira Italija, Njemačka ili Rusija onda je to okupacija. Kad Hrvatsku okupira Velika Britanija onda je to demokracija. Kad Hrvata ubije Talijan, Nijemac ili Rus onda je to zločinstvo, ali kad ga ubije Englez, to je veoma velika čast. Ovo je Partija Stjepana Mesića, ali i Aleksandra Stankovića. Točno po sudu svoje partije Mesić je predao državne tajne britanskoj sili, svjedočio je laži što su mu ih naredili, i ništa mu se neće dogoditi. Zar on nije veliki dečko Velike kraljice? Pa da Katolička crkva ima posla s ovakvom bijednom kaljužom? Mesić je fašist i oni što iza njega stoje i onda kad se zovu antifašistima. Zašto kao junak nije zatražio od Velike Britanije arhivu o pokolju 444 tisuće Hrvata na Bleiburgu, po istom pravilu po kojem je Britaniji dao tajne zapise Hrvatske države? Zašto kao ozbiljan Hrvatski predsjednik nije protiv Velike Britanije poveo proces za sudjelovanju u udruženom zločinačkom pothvati, jer ratni zločin nikad ne zastarijeva, a Broz i Britanija udruženi u zločinački pothvat, izvršili su genocid nad Hrvatskim narodom. Zašto se nije pozvao na pravila Haaškoga suda: svjedočio da su Tito i Churchil ratni zločinci, udruženi u zločinački pothvat, krivi za smrt četiristo četrdeset i četiri tisuće ljudi. Srbi bi im dali sve dokumente. I ne bi im se sada podsmjehivali kao budalama.

Katolička crkva u svim ovim bezboštvima nije sudjelovala. Bila je ljuti neprijatelj Musolinijevoj Italiji, Hitlerovoj Njemačkoj, Lenjivovoj Rusiji, ali i svim satrapijama bezbožne svjetske ljevice, onima koji su pitali koliko ona ima brigada da bi razgovarala o svjetskoj politici. Brigade su sila, a mudrost slabost. To je ta poruka. Pa kad na nju i danas nasrne vučji čopor kosovsko-udbaških petokolonaša, i kad se razne naravi četnikolikih orjunaša stope u lavežu orjunaških četnika, prva je na udaru Katolička crkva. Pa kojoj to skupini pripada tuljenje isluženog klauna Stjepana Mesića? Na koga laje njegov čopor, tko čopor tako ozbiljno hrani, tko je dresirao ove lajavce? Njihova Partija i sud njihove Partije. A Katolička crkva nije njihova Partija. Pa budući da sam katolik, ma koliko moje pravo bilo maleno, dovoljno je da odbrusim Mesiću i čoporu: Bezbožac ti, bezbošci fašisti, komunisti, antifašisti i nacionalsocijalisti. Tucite se međusobno koliko vas volja, a ljude Božje ostavite na miru. Između tvoga ćaće i Lenjina nema razlike. Između Lenjina i Musolinija nema razlike. Između Churchila i Hitlera nema razlike. Krvav tvoj ćaća, krvavi svi ostali, bezbožni svi jednako. Pa da Katolici imaju nešto s tobom? Odstupi Nečestivi, i ti, i tvoje djelo! Da ovo podlim klaunovima reknu pobožna kardinalska usta, da grlato ovo oštrim tonom izgovore svi mogući nadbiskupi, biskupi, nunciji i sveti diplomati? Nikada se više ne bi Stjepan Mesić usudio nazvati Katoličku crkvu fašističkom prijateljicom, niti bi se Dalekovidnica tako zlobno igrala Hrvatskim narodom. Spalo na to da se netko meni prispodobiv suprotstavi zloći šupljih klaunova.

Milijuni katoličkih vjernika, dođe mi da ih prozovem takozvanima, tisuću katoličkih novina, tisuću urednika, tisuću naslova svega i svačega, a jedan ih Bezveznjak svake nedjelje napravi budalama. Sva ta velika „katolička sila“ zasigurno neće odgovoriti ni jednim sredstvom, a kamo li svim sredstvima, dozvoljavajući da se dogodi kao da se ništa nije dogodilo. Posljednji put bila su dva Bezveznjaka, jedan s jedne strane stola, a drugi s druge, jedan poput lešine, ispružen do stola, podmukao do pakla, i lažljiv do neba, a drugi poput zmije skrivenih nogu, jednako podmukao u svojim namjerama, skrivajući svoje podmukle misli onako kako zmija skriva svoje noge. I ponovno su se razotkrili u svoj svojoj zlobnoj raskoši: u nedjeljno popodne, dok milijuni katolika pokušavaju u zajedništvu svojih obitelji jesti kruh svoj, Katoličku su crkvu prozvali fašističkom udrugom koja stoji iza svega najgoreg u ovoj zemlji. A obojica njih, pravednici po prirodi i društvu, moralne vertikale, istinoljupci, intelektualci, pravedni, profinjeni, i ne daj Bože da bi nekomu nešto ukrali, spašavaju Hrvatski narod od fašističke Katoličke crkve. Jer tko može zamisliti pametnijega i naobraženijega intelektualca od Aleksandra Stankovića, i može li se na zemaljskoj kugli naći veće poštenjačine od Stjepana Mesića? Nema šanse, to su tako visoki rodovi ljudskog roda da osumnjičena Katolička crkva izgubi svoju busolu kad je prozovu ovakve veličine.

Više je desetljeća Stjepan Mesić u mojoj stvarnosti. Prateći ono što nam se počelo događati od ranih devedesetih, od mnoštva političkih sudbina kao da me njegov lik najviše izazivao. I predsjednika Tuđmana i Stjepana Mesića slušao sam u selu Miljevcima. Tuđmana sam odmah razumio pa nije bilo potrebe posebno mu se predstavljati. Mesić je nešto drugo: pred nekoliko tisuća ljudi poručio je da „Srbi mogu ponijeti toliko hrvatske zemlje, koliko su je sa sobom donijeli kad su u Hrvatsku dolazili“. Masa mu je urlikala, ali je meni nešto zapelo. Ozbiljni ljudi ovako ne govore, posebno kad negdje gori pod stvarnošću. Nisam ga napustio, sve sam učinio da mu tog dana budem što bliže. Pokušao sam naći ono u pozadini. Nisam našao ništa više. Kako smo se nekoliko kilometara vozili rijekom Krkom u nevelikoj brodici preda mnom je ostala tek slika tog dana. Neobičan čovječuljak, prestrašen od broda, samo što nije zalegao na daske. Učinilo mi se da to nije onaj govornik od nekoliko sati prije, učinilo mi se i da je nekako duhom odsutan, ne pripada društvu u kojem je, njega je u to društvo netko stavio. U jednoj sam mu prilici napisao kratku rečenicu: fratri mogu govoriti što hoće, političari ne smiju. Nije odgovorio, a nije ni trebao. Tu mu je sve rečeno.

Radi Mesića svađao sam se s fra Dukom. On je tvrdio kako u Hrvatskoj državi ništa ne valja niti vrijedi, i da bi svako derište moglo napraviti prevrat. Dokazivao mi je kako su Stjepan Mesić i Josip Manolić velika i pametna „gospoda“ i da nemam pravo o njima loše govoriti. Nismo se složili, jer sam djelo toga dvojca nazvao „mužom jarca u rešeto“ kad su pokušali glumiti dječake koji ruše ionako „slabu“ Hrvatsku državu. Nije Hrvatska bila slaba, nisu oni glumili dječake nego pokvareno odrasle prevratnike, a Duka više nije ni pokušavao dokazivati tko je u Hrvatskoj veliki „gospodin“

Mesić nije imao priliku zapamtiti moga lika jer sam bio jedan od mnogih pred njegovim očima, ali sam ja zapamtio njegov. Nije mi znao ni ime, a tog trena nije imao ni razloga pamtiti, jer sam bio jedan od mnogih. Nešto kasnije imao je razloga ime mi znati i spomenuti. Čuo je za skup u elitnoj dvorani zagrebačkog Gornjeg grada u kojemu je „jedan“ poveo proces protiv Josipa Broza. Dobro je čuo, to se i dogodilo. Njegova je primjedba baš simpatična. Reče kao porugu kako „jedan ovih dana osudi Broza po brzom postupku“. Za to mu odajem počast: osim njega nitko nije o događaju spomenuo riječi, i nitko nije napisao ni slova. Nevažno, kao da se Brozu sudi svaki dan.

Nisam siguran da sam mu zbog toga zagorčio život, jer Broz je velik ulog u Mesićevu životu. Zagorčio sam život jednom njegovu. General je, nije ga Mesić smijenio u dobro nam znanoj generalskoj „sječi“. Kako smo se našli za istim stolom, on o meni ne znajući ništa, a ja o njemu znajući puno, rekao sam mu da nisam uopće lijep, ali nisam ni Mesić. Ta je rečenica Generalu toliko prisjela da je pobjegao, i od ručka, i od mene. Još ako je poslao poruku svome zapovjedniku: što to ljudi u puku o njemu govore. To bi mi bila izuzetna radost, meni, jednome, koji je osudio Broza po brzom postupku.

Nisam sve ovo dosad pisao baš bez namjere. Malo se kada stvari događaju slučajno. Niti Mesić slučajno napada Katoličku crkvu, niti ja slučajno pišem što pišem. Ne progoni njega samo prljava prošlost, nečista krv i narav tragična komedijaša. On se Katoličkoj crkvi osvećuje, a možda ga zaprepasti ono što o njemu znam. Osvećuje se jer je barem u znanoj priči ostao duga nosa i kratkih prstiju. Trebao je „ukrasti“ nešto podosta veliko. Nije uspio, a od tada nije ga napustila ni pakost, ni gorčina. Pa da ispričam tu priču, kratko i sržno, najkraće.

Bila jednom jedna država Njemačka i u njoj jedan veliki milijunski grad. Stjepan je Mesić tada za građane velike Države, sklone titulama, bio njegova predsjednička „ekselencija“, jer bio je predsjednik Jugoslavije na umoru. Nijemcima to nije smetalo, važno je da je „ekselencija“ i da se mogu hvaliti, eto i oni su sudjelovali u izuzetno velikom društvu. Pa ako to bude malo poskuplje, Bože moj, ništa nije jeftino, a ni besplatno.

Bio u toj velikoj zemlji jedan fratar, imao neku veliku crkvu u sred velikoga grada i najavio dolazak „njegove ekselencije“ predsjednika Stjepana Mesića. Njegova je uloga bila prikupiti sredstva za obranu ugrožene i razoružane Hrvatske. Fratar matanovskog kova nije propustio ništa slučaju: sve je učinio da se ljudi skupe, tisuće njih, i da obilno pomognu hrvatsku obranu. Tko smije spomenuti skupljenu cifru. Velika, golema, golemija od Mesićevog poštenja.

Bila jednom jedna soba, apartman i u njemu se dogodio neobičan događaj. Fratar je, znajući da će se taj događaj baš tu dogoditi, uredio sobu dostojnu velikih glava. Mala je družina sjela i izbrojali su novac, ali po matanovsku, novac je glavom i bradom izbrojao fratar. Mesić je čekao torbu i novac, a fratar je drugačije postupio. Dao je Mesiću novčanu brojku na papiru, od sume oduzeo nešto novaca predsjedniku za put, a jasno dao do znanja da novac pripada Hrvatskoj državi, i kako će se pobrinuti da ga Hrvatska država i dobije. Kad je to čuo Stjepan Mesić kao da se oko njega okrenuo sav svijet. Sve je očekivao, ali da će ga ovako netko preveslati, to ni u snu ne bi pomislio. Na što je sličio lik Stjepana Mesića, kad se bez torbe, veće ili manje, morao vratiti odakle je došao? Mislim da je bijes u njemu nešto neprolaznoga. Fratar je upravo ta Katolička crkva, ima razloga psovati je dok živi. Pa vjerujem da i zbog ovoga još uvijek psuje Katoličku crkvu.

Tko mi je ovo rekao? Samo je izabrano društvo znalo za ovaj događaj. Ni kad je psovao, Mesić nije nikomu pričao ove svoje sramote. Nisam ovo čuo ni od fratra. Ne znam ni tko ga je naputio na ovako mudar potez. Možda su do njega doprli govori o izgubljenim čekovima, pa nije želio da se izgubljenim čekovima pridruže i izgubljene torbe. Jer ponekad i najveći pravednici postaju zaboravni, pa ako kakav pravednik gdjegod i zametne neku torbu, tko bi mu zamjerio. I fratra će ovo jako začuditi, jer je mislio kako nitko i nikada neće doznati tajnu njegove sobe. A ni ja neću reći. Tražite fratra, i to ga pitajte, a odite Mesiću, i to ga pitajte. A baš radi intrige, neću reći kako sam ovo doznao. Pa sumnjajte, došaptavajte se: čiji sam ja špijun?

Intrige radi, neka vrli intelektualac velevažne Dalekovidnice još jednom priupita javno koliko se dogodilo čekova i torbi, koliko je tajnih podvala i nečasnih poslova, koliko je laži i lažnosti u cjelokupnom životu, cirkusanta hrvatske stvarnosti, Stjepana Mesića? Ne tražim više. Zar je i ovo malo?

Vrli pravednik Stjepan Mesić, pravedan i častan samo u vlastitoj hvali, mali i sitni džepar na „vašaru“ životne vjetrometine, kad mu lik sagledaju znalci života. Lik čiji je sav život neprestana lažna predstava kameleona koji se uvijek uspije prilagoditi, ni sove ga ne mogu pojesti. Kameleoni umiru sami, kad iscrpe sve svoje podvale, laži i prijetvornosti. Kameleonima nikada ne zna čovjek jesu li mrtvi kad su živi, ili su živi kad su mrtvi. Tko uopće želi ubiti kameleona? On to sam sebi napravi. Ubije ga njegov strah i njegovo djelo.

Tko pametan u Katoličkoj crkvi želi da Mesić umre, nema takvih budala da bi išle baš njega vješati? Ni strijeljati. Stjepan Mesić ne treba se bojati katolika Katoličke crkve. Naprotiv, meni je želja da Stjepan Mesić živi jako dugo. Duže od mene. Da zatreba moliti, pravo moliti, milijuni bi katolika za njega molili, možda revije nego onda kad su za njega glasovali. Da pokuša netko naći vješatelja, teško da bi našli katolika, jer katolici se ne bave vješanjem. Nemam ništa protiv da se Stjepanu Mesiću dogodi sreća Josipa Manolića, ili sreća Jure Soroša. Onako mladolikim i posve lijepim, njima je uspjelo u devedesetoj se godini ženiti. Nemam ništa protiv, naprotiv, kao prijatelj prijatelja harema, ne bi Mesića pometalo da napravi harem. U Zagrebu bi to možda i bilo sporno, u Libiji zasigurno ne bi. Samo nisam posve siguran da u takvu haremu, baš ovakvi ljudi, pravednici, istinoljupci, na ranu bi ih privio, jasno razlikuju žene od deva, i deve od žena. To već nije moj problem.

Tješit ću Stjepana Mesića u njegovu velikom strahu, okružena svojim čuvarima. Ne brini, Starino, nema u Katoličkoj crkvi ni jedne osobe koja bi se tobom bavila. Ti si samo jedan od onih što su prošli, katolici imaju puno važnijeg posla. Ne boj se vjeroučitelja, neće se tebi ništa dogoditi. Što se mene tiče, ne samo da ne želim tvoje brze smrti. Naprotiv, molim dragog Boga za tvoj beskrajno dug život. Ako je dragi Bog štitio biblijskoga Kaina, zašto ne bi štitio i vrloga Stjepana? Ne boj se vrli Stjepane, Katoličke crkve. Nije ona djelo zloga da se zlom i bavi. Ni jedan katolik ne će u te dirnuti. Budi slobodan, živi, ne treba ti ni straža, ako se koga drugog ne bojiš. Samo drži znak. Kainov. I ostani to što jesi: fašist, antifašist, nacist, komunist. Sve budi. Samo svojih odlika ne pripisuj Katoličkoj crkvi.

ANTE ČAVKA

 

            ZANIMLJIVO, KAKO OPET IMAM PRAVO!

 

Ne znam je li to baš prava istina, ali ako mnogi mudraci tako kazuju, mora da je to zaista tako. A mudraci i pravi znalci pričaju kako su vatikanska i židovska diplomacija najbolje i najsavršenije diplomacije na svijetu, danas i u cjelokupnoj povijesti. Nisam posve siguran u istinitost takvih tvrdnji. Gdje su ostavili srpsku diplomaciju? A imam pravo zaista sumnjati. Ako srpska diplomacija tako vješto povlači za nos vatikanske diplomate, počevši od Pape, zbuni ih i stjera u kut pred likom najvećeg junaka dvadesetog stoljeća svetoga Alojzija Stepinca, pa zar srpska diplomacija nije diplomacija svjetskog dosega? Ako srpska diplomacija uspijeva židovskoj moćnoj diplomaciji i spretnim tajnim službama, počevši od Mosada pa dalje, sedamdeset dugih godina prodavati rog za svijeću u popisu Jasenovačkih žrtava, zar srpska diplomacija zaista ne zaslužuje prvo mjesto svjetske diplomatske liste? I vatikanska i židovska diplomacija zaista su sitniš, malo vrijedne kovanice svugdje gdje srpska diplomacija počne svoje pravo djelovanje.

Vatikanska diplomacija nije počela u Isusovo vrijeme, dok su padale glave, križevi se uspravljali po tada poznatome svijetu svjetske sile, a djevojčice kakva je bila mala Katarina, Sirijka, pogibale pod zubima razjarenih lavova, pri urliku više desetaka tisuća onih, gorih od lavova. Ili s glavom na panju, gdje su pored krvnika smrt vlastitog djeteta čekali njezini roditelji. Tu se ispunjalo proročanstvo da će roditelji krvniku predavati vlastitu djecu, a i djeca svoje roditelje. Tada nije bilo ni Vatikana. Njegova će se diplomacija pojaviti nešto malo kasnije.

Židovska diplomacija nije prestala ni onda kad su nasilnici svjetske sile porušili Jeruzalem i kad je Masada zaprijetila da nikada više neće pasti. Nisam siguran da je baš nešto posebno vatikanska diplomacija usavršila Isusovu crkvu, a nisam siguran ni da je tako napredna diplomacija pretjerano pomogla prognanim Židovima. Nisam siguran je li takva vrsta mudraca pomogla ikada ikomu osim sebi. Jest Srbima. Oni pobjegnu pred svim bitkama, podviju rep pred svakom silom i začas se pretvore u vazale jakih i moćnih. A onda moćnom diplomacijom dođu tamo gdje nitko nije mislio da će doći, i ostvare ono što su u svim ratovima gubili. Pa kad dreknu preko svojih čopora, najprije se prestraše vatikanci i židovi, a sve svjetske sile počnu ih ozbiljno shvaćati. Ono što diplomacija uništi u Izraelu i Vatikanu, to u Srbiji pozlati do neba. Dobricu Ćosića ne mogu dosegnuti svi povijesni vatikanski diplomati, a židovski mu ne mogu donijeti ni vode.

Da se ne pomisli kako je diplomacija nešto velikoga i važnoga i da sam, sad na, pred njom pokleknuo ljubeći skute njezine mudrosti, najbolje da je odmah predstavim narednom pričom, pa da ona samu sebe predstavi. Čovjek se žalio vatikanskome diplomatu na postupke svoga susjeda. –„Jasno da vi imate pravo“, rekao je diplomat. Tada mu se žalio onaj dugi optuženik. –„Pa vi imate potpuno pravo“, rekao je i njemu mudri diplomat. Onda su se našla pred diplomatom obojica. –„Recite, koji od nas ima pravo“. -„Zanimljivo, pa vi obojica imate pravo“. Obojica su se protivnika pogledala, shvaćajući da uzaludno troše riječi, gube vrijeme i moraju drugačije rješavati vlastito sporenje. Diplomat im se naklonio i ispratio ih do izlaza. – „Je li ovaj biskup ili nadbiskup?“ Pitao je prvi. –„Što se mene tiče može biti i kardinal, kad je ovakav. Hajdemo mi sami napraviti svoj posao. Malo ću se ja spametati, a malo se spametaj i ti. A ludi smo što smo mu svoje stvari i govorili.“Je li ovaj diplomat kršćanin, židov ili nešto sasvim treće, može biti odvažno pitanje ljudi nesklonih diplomaciji nego istini. Čini mi se da je svejedno, svi su oni jedan drugomu do koljena, svi su oni meni jednaki.

Nemam neka velika životna iskustva s diplomacijom. Duže sam susretao tek jednoga među njima. Zajedno smo učili jezik i dva mjeseca uvijek bili u istome razredu. Bio je uvijek savršeno odjeven u crno odijelo i uvijek do uredan perfekcije, sa svećeničkim ovratnikom pod vratom i crnom aktovkom u uvijek istoj lijevoj ruci. U razred je ulazio tridesetak sekundi prije početka nastave i odlazio tridesetak sekundi po završetku. Da s nekim razgovara vidio sam samo jednom. Slučajno je njegov sugovornik bio Židov. Možda su i razgovarali jer je Židov bio znatiželjan, Teško da bi se to dogodilo iz bilo kojega drugog razloga. Možda su obojica bili diplomati.

Nemalo se iznenadio kad je doznao da sam i ja svećenik. To je bio razlog da u pauzi među satovima koju progovorimo. Rekao mi je da studira Kanta. Na pitanje što će mu Kant nije ništa odgovorio. To je uglavnom bio sav naš dvomjesečni razgovor. Nikad se nije nasmijao i lice mu je uvijek odavalo neku čvrstu ozbiljnost. Poslije njega sve sam mogao biti, ali diplomat, nikada.

Bio sam brbljavac u razredu, mislio sam da se tako najbolje uči strani jezik. Bilo me je svuda i posvuda, i uredna i neuredna, moja je grupa bila bučna, kad bi predvečer išli zajedno ljudi su se s puta sklanjali. Dopalo me pitanje: „Možeš li bar na trenutak zašutjeti, možeš li šutjeti?“ „Ne učim za diplomata. Moj kolega je šutljivi diplomat. Sutra njega zovite na zabavu.“ „Njega?“ –Njega!“ „Nastavi govoriti. Pričaj što hoćeš, dvostruko, trostruko. Ali nas k njemu ne šalji.“

O diplomatima sam slušao svega i svašta. O jednome od njih, o najvećemu među njima, o slavnome Kissingeru slušao sam od židovskoga liječnika, nedavno blagopokojnoga Slobodana Langa. Doktor Lang sve mu je ispričao o Hrvatskoj i ratu, o srpskoj agresiji i svjetskoj sljepoći, o podvaljenim žrtvama drugoga svjetskog rata i o mnogo čemu drugom. –Zanimljivo, kako ste vi u pravu! Rekao je Hanry Kissinger, ispraćajući ga do vrata svoga ureda. S dubokom mi je žalošću ispričao svoj neuspjeh, dug put do Amerike i sve uzaludno, jer diplomati svakomu daju pravo. O žalopojci dobroga Langa mogao bih puno više reći, ali to sada nije ni važno. Ipak sam i ja njemu bio diplomat. Molio sam ga da se dobro okrene oko sebe jer ga prate počesto jedini primjerak slinavke u državi i ženskica previše zaljubljena u dolare. Takva je pratnja idealno društvo diplomatima. Njemu nikako i ni kada.

Lang je Židov i time se ponosio. Živio je u Hrvatskoj, a volio ju je do kraja. Volio je Alojzija Stepinca i u revnosti da mu oda počast, za malo da pogine. Znao je dobro za Stepinčevo herojstvo, smatrao ga je čovjekom do zvijezda. Zurrof drugačije priča. Nije imao potrebu čuti što to Židov Slobodan Lang uistinu govori. Zurofu je Stepinac razbojnik. I Srbima. Ali je Zurrof šarlatan i Židovima. Vatikanci se ne snalaze u svemu. Ali bi se moglo u puno tomu snaći velebno i snažno židovsko veleposlanstvo u Hrvatskoj. Moglo bi pitati sve strane odreda: što vi to govorite? Na čemu temeljite svoje govore? Dajte, konačno recite istinu.

Nisam izučio za diplomata, a ne znam ni šutjeti. Progoni me u dubini duše, sad pred stubama starosti, narav diplomata. Lako se ponekad sa stvarima šaliti. Ali ima trenutaka kad je potrebno zašutjeti, tražeći odgovor na debelu naslagu pravde, pameti i mudrosti. Za život mi se zavezalo jedno diplomatsko ime, ne mogu ga se osloboditi jer ne mogu razumjeti kakva diplomacija može od čovjeka napraviti neozbiljna čovjeka, nedovoljno znana gdje bi zaista morao sve znati, i čudna u svojim postupcima baš tamo gdje se tako ne bi smjelo biti. Zašto ne traže istinu oni koji istinu trebaju kao slobodu? Riječ je o zaista pravom diplomatskom čvorištu, i riječ o pravom diplomatskom imenu. Riječ je o židovskoj veleposlanici u Hrvatskoj, gospođi Kalay.

Ime gospođe Kalay ne znam, a i njezino je prezime jedino diplomatsko prezime koje poznajem, ne po viđenju nego po čuvenju, i ne po uobičajenome znanju nego po neuobičajenome čuđenju. Da me to zanima začas bih pročitao na izlogu svjetske diplomacije puno više od njezina imena, mogao bih bez poteškoća na izlogu naći sve diplomate svijeta i tisuće podataka o njima. Čemu opterećivati moždane vijuge suvišnim znanjima. Da nije čuđenja ne bih pamtio ni prezime židovske veleposlanice.

Čudi me njezino ponašanje. Židovski je narod ozbiljan narod i istinoljubivost bi trebala biti najvažnija njegova vrijednost, važnija od sve diplomacije i jača od svega mogućeg ljudskog oružja. Istina oslobađa sve Židove, ali oslobađa i sve Hrvate. Istina oslobađa sav svijet, ali istina treba prave suradnike. Moja je Domovina u dijelu svojih istinskih znanstvenika posegnula za istinom. U dijelu svojih stručnjaka željela je pred sud istine dovesti ratni logor Jasenovac, otvoriti dubinsku raspravu o nemilim događajima tog vremena, mitomaniju šaljući u prošlost, ali čuvajući realnu stvarnost i od zaborava i od nezasluženih pravdanja ili opravdanja. Čim su znani ljudi dobre volje posegnuli za istinom, vučji čopor podle mitomanije graknuo je do neba. Nije mu prvi put. Zar bi zavijanje čopora mene začudilo? Nema spomena. Da sam čuo neke Goldsteine, Zurrofe ili Bulatoviće, neke bradate duhovnosti po genu popa Đujića ili dresiranu mladež soroševskih štenara, ne bih ni riječi rekao. Zaprepastila me izraelska veleposlanica. Svojim čudnim stavom, držeći neobično predavanje mome Narodu, pomažući vučjem čoporu da još jednom rastrga istinu, upravo me židovska veleposlanica duboko začudila. A nije trebala. Židovskom narodu ne treba mitomanija, a Hrvatskome narodu ne treba pravdanje ni jednoga zločinstva. Sve nas oslobađa istina. Imali smo priliku posegnuti za istinom. Dobru su volju ljudi dobre volje ugušili orkestrirani urlici. Izraelska veleposlanica pomogla je da se ne dogodi istina, a stoga smo još uvijek neoslobođeni robovi. Istina nas nije oslobodila, mitomanija ljudske gluposti još uvijek je jača od variole vere, a vučji čopor nesmetano širi zarazu. Čudi me da jednom zasvagda baš židovska moćna diplomacija ne podigne glas i ne pošalje procesiju povijesnih lažaca u njihove prljave zakutke i jednom ozbiljno, ako je to nemoguće hrvatskome znanstvenom puku zbog moći vučjeg čopora, ne razriješi zamršeno čvorište jasenovačkog mita. U čudu se pitam što to dobiva Židovska država, ali i cjelokupan Židovski narod kad se pod teško kompromitiranom mitomanijom polako gubi dostojanstvo istinskih žrtava, i u podvaljenom broju nestvarnih mučenika gubi ime onih zaista pravih. Kakva to skrivena važnost nagoni jednu ozbiljnu zemlju na neozbiljnu diplomaciju i što je to nagnalo izraelsku veleposlanicu pisati poslanicu protiv onih koji su joj najviše mogli pokazati istinu? Čudni su putovi diplomatski, čudni su veleposlanički putovi. Tko da ih razumije? Tko da vas uistinu razumije gospođo Kalay?

Ne mora čovjek biti posve velik znalac u povijesti, a da ne prodre s najvećom lakoćom u duboku jasenovačku mitomaniju. Davno je to bilo. Došao sam do popisa jasenovačkih žrtava: više od šest stotina tisuća popisanih. Imao sam vremena i listao sam ime po ime, žrtvu po žrtvu. Onda sam se začudio. Na popisu su bili ljudi koji tamo nikada nisu bili niti su tamo umrli. Nabrojao sam ih oko stotinu osamdeset. Tko ih je odveo u Jasenovac, tko ih je stavio na popis? Pa da su bili odreda neprijatelji ustaša? Ali polovica tih žrtava i bile su ustaše. Tko je moćnik koji je ustaše poginule stotine kilometara daleko od Jasenovca pripisao žrtvama ustaša? Brojka od stotinu osamdeset podvaljenih žrtava za jedno malo zagoransko selo: što li je sve podvaljeno u velikim mjestima i u velikim gradovima? Tko je napravio takvu svjetsku podvalu? Zar ovo nije podvala Židovskom narodu, zar nije podvala svakome istinoljubivom čovjeku, zar ovo nije ruganje istini, znanosti i logici? Da se suoči upravo s istinom veleposlanica Kalay imala je priliku. Ako nikoga, mogla je upoznati dr. Langa. Čini se da nije htjela. Nije ona svoje riječi izgovorila bez zaleđa: čudi me da židovska diplomacija još uvijek dopušta očitu podvalu, a čudi me da jednom ne povisi ton i reče - dosta: Jer vučji čopor uvijek ih spominje kao zaleđe. I uvijek uspijeva odlajati svoju mitomaniju. Ne vjerujem da se židovska diplomacija plaši vučjeg čopora.

Možda bi mi veleposlanica mirnim glasom mogla odgovoriti: -Kako vi imate pravo“. Rekne li tako, ponovno ću morati istraživati koja je diplomacija najsvjetskija, izraelska ili vatikanska? Ne daj Bože tu pridodati i srpsku. A mogao bih. Jer u posljednje vrijeme srpska diplomacija vuče za nos vatikanske diplomate, počevši od Pape, kako god ju je volja, a u svojoj ludoj mitomaniji duga desetljeća pravi Židovima medvjeđe usluge. Jadna naša istina, kad će nas osloboditi? Čini mi se nikada dok diplomacija svjetskih razmjera ovako radi i dok je uzaludno pamtiti veleposlanička imena.

Želim da me izraelska veleposlanica Kalay ipak upamti, makar ne namjeravam ovo joj pisanje poslati. Naći će se dojavljivača, u to ne sumnjam, naći će se i misli za ove riječi. Za neka mirnija vremena, kad bude manje diplomacija upravljala njezinim životom možda će se sjetiti priče što ću joj je sada ispričati.

Bila jednom jedna komunistička kolonija u gradu Topuskom. Izaslanik svjetske sile koji je od njihova ponašanja gotovo poludio, bježeći iz toga zlog vilajeta, doslovno ih je nazvao: krvoločnom i divljom bagrom. Ne bi mi bilo teško nabrojati puno njihovih imena, ali ostavljam riječ britanskome časniku i njegovoj prosudbi: ovo je zaista i bila divlja i krvoločna bagra. Srugi je zovu Antifašističkim vijećem za oslobođenje.

Bila jednom jedna grupa osiromašenih i ostarjelih Židova. Divlja i krvoločna bagra pretvorila ih je u svoje robove kad ih je našla u talijanskome fašističkom logoru na otoku Rabu. Sve koji su mogli nositi oružje otjerala je na frontu, slabe i bespomoćne vodila je sa sobom da ih do kraja iskoristi. Židovi su preko britanske službe sigurnosti, pri britanskoj bojničkoj misiji u Topuskom molili pomoć. Trebali su zrakoplovima odletjeti u Italiju, njih stotinu osmero. Nije im to uspjelo. Kako su teško počeli smetati divljoj krvoločnoj bagri, da ih se riješi i da se stalno ne postavlja njihovo židovsko pitanje, na čudan su način riješili židovsko pitanje. Otjerali su ih u već tada napušteni ustaški logor Jasenovac. Tako je stotinu osmero Židova nastavilo logor Jasenovac, umjesto ustaša, sada pod komunističkom rukom.

Bila jednom jedna židovska obitelj prezimenom Kanyi. Muž je bio elektroinženjer, a žena spretna kućanica. Muža su upotrijebili kao znalca sposobnog upravljati električnom centralom u Slunju, zato ga nisu poslali na frontu, nego zadržali u Topuskom. Živjeli su u Rijeci iako su bili mađarski Židovi, pa su tako dobro govorili talijanski, a i njemački jezik. Gospođu Kanyi stoga su Židovi poslali na razgovor s Britancima. Zajedno sa svom židovskom grupom i obitelj Kanyi završila je u Jasenovcu. Britanska je misija posredovala u daljnjoj sudbini grupe. Konačno je pao dogovor između komunista i židovskog američkog lobija: Komunisti oslobađaju Židove, a za uslugu židovski lobi daje deset „Fordovih“ kamiona. Tako se grupa Židova našla u Italiji, a komunisti, ranije zvani divljom krvoločnom bagrom dobili su dobre kamione. Svi Židovi nisu dospjeli u Italiju. Tamo nikada nisu došli gospodin i gospođa Kanyi. Pred sam odlazak iz Jasenovca izdvojeni su iz grupe i strijeljani.

Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja, ranije prozvano divljom i krvoločnom bagrom osudilo je obitelj Kanyi na smrt. Gospodin Kanyi optužen je za terorizam jer je uništio električnu centralu u Slunju. Gospođa Kanyi osuđena je na smrt jer je bila ljubavnica britanskog obavještajca u Topuskom, a već time i britanska špijunka. Divlja i krvoločna bagra bila je velikodušna. Dozvolila je ispuniti posljednju želju nesretnim i posve nevinim ljudima.

-Strijeljajte me u zagrljaju s mojim mužem, to je moja posljednja želja. Umrli su pod rafalima teških ubojica, zagrljeni, zakrvavljeni, na tlu jasenovačkog logora, onda kad logorom nije odjekivala ustaška naredba. Tada je naredba došla od divlje, krvoločne bagre.

Nije ova priča nepoznata, znaju je mnogi i mnogi. Velika katolička novina ispričala ju je kao romansu. Veličanstvena scena, upravo za dobar film: ponosna žena, ni kriva ni dužna, umire junački u zagrljaju isto tako nevinog muža. Diplomatski zapis i napis. Bezimeni su, ne piše se o mjestu na kojem su strijeljani, ne piše ni tko ih je strijeljao. Prava diplomacija, katolička, vatikanska. U to je vrijeme prostorom Antifašističkog vijeća kako se samo predstavlja, a prostorom divlje i krvoločne bagre, kako u svjedočanstvu svjedoči britanski zaista častan čovjek, vrludao i jedan mladić. Mladić Ivin, možda i Goldstein, zapamtio je lagano umiranje Jure Francetića. Mladić je zapamtio puno toga. Samo nisam čuo da govori o ovom strijeljanju. Diplomat: da štogod natukne o nevino stradalim Židovima, možda bi ga netko pitao tko ih osudi i zašto, tko ih ubi, gdje i zašto? Diplomatski šutjeti, ni romansu ne ispričati, stvarno je djelo svjetske diplomacije. Nije to više mladić. Možda bi u zrelim godinama trebao protresti misli i sjećanja. Možda bi kao Židov puno pomogao Židovima razaznati žito od kukolja, a Hrvatima dati priliku da razdvoje žito od kukolja. Ovo može napraviti istina, Židovima i Hrvatima. Komu je do istine sluša moj glas, davno je izrekao jedan drugi Židov. Nisu ga poslušali. Svjetski diplomati, počevši od Pilata, zatisnuše uši da ga ne slušaju. Diplomati zatisnutih ušiju ne žive od istine, a ona ipak jedina oslobađa.

Ovo je priča koju pričam veleposlanici Kalay. Možda jednoga dana ipak pomisli kako je trebalo drugačije postupiti. Možda bi istina našla mnoštvo ovakvih priča. Možda bi u Jasenovcu, kad bi ga istina gledala, jednom našli i grobište obitelji Kanyi. Možda bi i bilo vrijeme da moću koju ima, jer moćna je Izraelska država, naredi beogradskim mitomanima da se prestanu igrati žrtvama, predaju točan popis jasenovačkih žrtava jer ga imaju, i jednom zauvijek istinom odaju počast svim nevinim žrtvama.

ANTE ČAVKA

Brojač posjeta

0221430
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
50
46
50
180988
1486
4131
221430

Vaša IP adresa je: 54.224.60.122
Server Time: 2018-07-16 18:34:12