Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Login Form

Kolumna suprotive

BALADA O POJATI I PILIĆIMA

Igra asocijacija: čim mi netko reče Vicko Krstulović, odmah potrčim u ministarstva pameti i milosrđa. Trčim malo zaobilazno. Pođem od takozvanog Fratarskog vinograda, tako je ime jednoj zemlji, ma svejedno gdje je. Nekada je to bio stvaran vinograd, fratarski su ga zvali jer je bio na brizi fratru, župniku u selu i podneblju. Onda su došli Talijani, pa Nijemci. Vinograd su počupali, a na mjestu trsova pokapali svoje mrtve. Fratra nije bilo, pa ga nisu mogli ni pitati smiju li fratarski vinograd pretvoriti u svoje groblje. Njega su prije jednih i drugih ubili četnici. Predgrađe Kninu tako se pretvorilo u strahotnu povijesnu zbiljnost. Krv, teror, okupacija, bezakonje, sve od vinograda do ljudi. Kako je kninska bitka bila veoma krvava bitka, po odlasku Talijana i Nijemaca komunisti su u bunar na zemljištu pobacali osamdesetak mrtvih. Ministar Krstulović našao je genijalno rješenje. Počupao je križeve sa svih grobišta, srušio krunu bunara, a onda na Fratarskome vinogradu stvorio igralište. Čudotvorac, zaista. Humanist. Osoba za pamćenje. Uzor novim naraštajima. Fratar u selu ima problem do neba: što učiniti s grobištem? Na pitanje o humanosti dolazi odgovor: koga briga za njima?

Taj ministar, Vicko Krstulović, strašno je važan, posebno za ovo pričanje. Da nije bilo njega nikada ne bismo imali suvremeno novinstvo jedne Slobodanke, djelotvorne u genijalnosti svojih djelatnika, pilića nadimkom Pilići. Ako me pitate tko je Slobodanka, e pa, ne čitajte dalje. I ovaj genijalac Pilić, jedan od mnogih pilića sada nam je stup suvremenosti: on je vrhunac povijesnih znanosti, teolog je visokog kalibra, a znanstvenik dostojan počasti filozofskih fakulteta. Krstulović je osoba iskoraka: da nije bilo njega i njegove pojate ne bismo nikada imali Smoju, ni Kulušića, NikoletinaBursać sigurno ne bi bio mentor doktoru Kapoviću, fra Ivan Tomasović ne bi nikada postao dekan teloškog fakulteta u Bogetićima, a niŽuži Jelinek ne bi bila okosnica književnog dosega doktora Nemeca. I ne samo njegova. Krstulović je genijalac novog doba. Njegov kozmopolitizam, njegova otvorenost, pravi pogled na svijet iz jedne pojate: priskrbilo nam je bogato namrijeće. Sada imamo jednoga Markovinu. Blago Mostaru. Imamo i Pilića. Blago Slapu i koritu Poljščice. Blago suvremenoj povijesti i teologiji, blago kulturi, umjetnosti, mudrosti i uljudbi.Sve je to djelo genijalnog Krstulovića.

Ja sam gospodin Broz tvoj, ne imaj drugih brozova uz mene. Sveto ime: kapovićima, nemecima, jelinekima, budacima, topuzima,markovinama i pilićima, a meni ništa. Čisti sam ateist, na zaprepaštenje suvremene hrvatske misli, ne vjerujem u Broza, a još mi manje pada na pamet vjerovati Brozu. Da su druga vremena morao bih Piliću na ispovijed. Na njegovo veliko znanstveno zaprepaštenje, skriven iza stola, drugar Kljaković morao bi ga poučiti kako se ateisti ne ispovijedaju jer zaista ne imaju komu. Oni što ne vjeruju uGospodina Broza, ne mogu se kajati zbog toga, i nemaju grižnju savjesti.

Broz je bolest u glavi njegovih vjernika. Tako govore ateisti, tako i ja ateistički promatram upravo takve glave. Kad spomenem svoga Boga, tako i brozisti mene sažalno gledaju. Komesar je odavno naredio kako nema Boga, a ja, zaostao relikt prošlosti, još uvijek zaostalim mislima odvajam se od pileće naprednosti, ne vjerujem Brozu ni riječi, a one kojima se on pretvorio u božanstvo, sažalno pristupam kao bolesnicima. Ljudi kojima je Gospodin Bog imaju pravo tako misliti, jer tako misle i oni kojima je Gospodin Broz. Filozofski doseg Krstulovićevih pilića, izlegnutih u slami brštanovačke pojate, imaju pravo vjerovati u Gospodina Broza. Stojeći sa strane i gledajući to njihovo djelo, imam pravo o njima misliti najcrnje. I mislim.

Vicko Krstulović,tvorac novije pileće povijesti, umjetnosti i filozofije nije bio ni humanist, ni pametan, ni milosrdan. Jedno je nesumnjivo bio: jugoslavenski komunist. Bio je junačan, kritizirao je Broza: tvrdio jekako je Broz ubio premalo Hrvata. U njemu se dogodio preslik života: njegovi obožavatelji nisu ni humani, ni pametni,ali su jugoslavenski komunisti. Jednom, i zauvijek, svi odreda, a baš to nije lako, baš je to veoma opasno, i baš je njegova ostavština prokletinja ovog naroda. Broz kao božanstvo, nepogrješivost njegova kao opijat njegovim vjernicima, i svi poput Krstulovića zvanih Lole: idealan svijet, za uzor povijesti. Dođe li čovjek do daha istine, sasvim se drugačije vide. Čudnih budala,tako se treba reći. Pored svih povijesnih činjenica, pored događaja i događajnica, pored masovnih grobnica i dugogodišnjeg brozovskog terora: Broz je još uvijek bog za opijanje. A njegovi sljedbenici usuđuju se držati lekcije iz povijesti. Pilići tako pilećom glavom opsjedaju znanost pilećom poviješću. Dokle dođe ovakva vjera svjedoči nam jedna brozovska Srpkinja. U najžešćem napadu na fra Jozu Zovka, zatvorenog u kazamat jer se usudio pročitati biblijski tekst o slobodi, slušajući fra Jozu Zovka, zaprepašteno je uskliknula: Pustite ga da govori. Pa on govori kao Tito. Pustite ga da govori.

Igra asocijacija: čim čujem ime Slobodanka odmah pomislim na Vicka Krstulovića. Uživam u nadimku Slobodanka jer taj fenomen ne može ni čim jednostavnijim odraziti novinu začetu pod Mosorom. Tko joj je ćaća? Vicko Krstulović, svakako, ali nije sam. U Slobodanku su vlastito očinstvo ugradili Koča Popović, MijalkoTodorović, Ivo Lola Ribar, Mika Đorđević, Vaso Jovanović, Svetislav Stefanović. Nije u trenu bitno je li tu bio i Peko Dapčević, Ante Josipović i glasoviti kulturnjak Baja Jurjević zvani Ante. Ovo su ćaće znane Slobodanke.Slobodankini povjesničari ne odu daleko, ne znaju ni danas gdje im je rođena novina. Ona je rođena u župskoj kući u Brštanovu, tu su se skrasili dični intelektualci Slobodankine prošlosti. Tu su potpisivali smrtne presude, ali su odatle išli i na sastanke Hitlerovim izaslanicima i četničkim vojvodama. Ljubavi između Lole Ribara i četničkog vojvode veoma se začudio i sam talijanski okupatorski general. Roatta ili Robotti, nevažno zasad, lijen sam otvoriti knjigu, kao što sam lijen pročitati ime ovakvog pilića,ali ostavio nam je zapis u svojim spisima:Ribar u četničkom zagrljaju, četnik u Ribarovu zagrljaju. Pa što nam je onda Slobodanka? Ona, rođena u župnoj kući u Brštanovu, povijena u pojati jer su joj tamo našli smještaj. Ponovno fratra nije bilo. Kud nestade iz svoje kuće i svoga sela? Da ga nisu zapisali u smrtne presuda? Među pobijene seljake, seljanke, među mnoge što ih baš tu, u Brštanovu, smakoše papiri Slobodankinih očeva? O dragi, mali crveni, koliko li ne znaju o nedragim velikim crvenima. O, koliko toga ne znaju.

Kad malo bolje promislim „nazori“ spomenutih crvendaća nisu pogriješili što su svoju Slobodanku nalegli u pojati. U pojati uvijek ima dovoljno slame ili sijena, idealnog da se pojata pretvori u koristan kokošinjac. S njihovim bi se nazorima složio Nazor, onaj stariji, sljedbenik poezije Gorana Kovačića, ali nisam siguran da bi se s tim nazorom složili i svi ostali Nazori na svijetu. Što jest, da jest. Crveni su nazori stvorili gnijezdo i legu svoje potomke, nalegli su jaja, pa još uvijek rađaju svoje Piliće.

Ima pilića malenih i dragih, trčkaraju dvorištima pod budnim nadzorom matere. Mater im objasni kako se prebire smeće, nauči ih što su to sjemenke, pa pilići rastu, izrastu u šarene kokoši i ponosne pijetlove. Matere ih uče kako nije pametno vjerovati šumama, pa ni onoj što lijepo raste koritom Roškoga slapa. Kokoši ne spominju partizane, ali ponavljaju kako iz takvih šuma izlaze vukovi i lisice. Uvijek dolaze da nešto ukradu, da nekoga ubiju. Nisam originalan u misli, ali ponovit ću kako iz istoga razloga dolaze i partizani. Šuma i njezine tajne, doseg kulture i umjetnosti, mudroslovnosti, pravde i istine, sve iz gora i stasitih šuma, sve od Broza i brozova. Pa tko da se ne zadivi šumskoj naobrazbi, pa tko da ne povjeruje crvenoj javnosti? Ona govori kao Broz. Ona je Tito. Prestrašim se ponekad vukova. Lisica se manje bojim jer sam od njih učio diplomaciju. Ali ima li i jednoga razloga prestrašiti se od pilića što dolaze iz svojih šuma? Tko se boji ovako pametnih pilića?

Nažalost ima i Pilića. Njima sve izraste osim glave. Široki o pojasu, gojazni u plećima, siti od smetlišta svojih gospodara, ali glava uvijek ostane ista. U njoj je logika vječna nepoznanica, uskotračnom glavom voze tračnicama otrcanog komunizma, nesposobni za bilo što drugo osim „agitpropa“. Njima je pričala šuma o prošlosti, oni joj nisu vjerovali. Iz grmova u Brštanovu iskakali su crveni Krstulovići. Iz miljevačkih gajeva iskakali su krvavi Grubići, u zatamnjene gajeve trčali su teolozi Tomasovići. Pogriješio bih, a da tu ne spomenem i Tripala. Što su Pilići ostali pilići, čak i onda kad se zalijeću zvučnim neznanjima na jače od sebe, nije kvar u drugima. Lisice zla, svejedno iz koje gore ili šume, zadavile su logiku nesretnih Pilića. Ostaju pilići. Pa što istina govorila i koliko se trudila kokošje zlato pretvarati u blato. Kokoši su stvorene živjeti od blata. Ne znam što su govorile matere, nedorasli pilići malu su glavu uvukli u crvenu ogradu. Sada je više ne mogu izvući. Malu glavu, čak i onda kad se čini velika i kad pokušava dignute noge za potkivanje, skačući na potkovane konje.

Ja sam gospodin Broz tvoj, nemaj drugih brozova uz mene. Ne izusti imena Gospodina Broza svoga uzalud. Spomeni se Gospodina Broza svakog trena svoga života, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Jednom zauvijek, jugoslavenskom komunisti Piliću Broz je udario pečat u mozak: od toga vremena Broz je Pilićev bog. Josip Smodlaka njegov je Mojsije. I nema drugih bogova do Broza. Pilić se tako pretvara u pilića. Sve će mu se u životu promijeniti osim glave. Slobodanka se od djevojčice rođene u brštanovskoj pojati premetnula u damu prosvjetiteljicu. Svom svojom moći, u svoj svojoj momčadi, igra još uvijek partiju na Broza: Broz je jedini Broz i nema drugih brozova osim Broza.Mnoštvo pilića, debela struka, ali male glave, tu je, priziva milost svoga božanstva na nas nevjernike: da se opametimo i prestanemo vjerovati u Istinu svoga Boga, pa da se opametimo vjerujući u Gospodina Broza. Nemam to namjeru učiniti. Sagledavajući svoju okolinu, javno se odričem mnoštva bivših učitelja i sve činim da mi ništa ne znače. Ponosan sam što mi se u životu nisu ispunile mladenačke želje. Zamislite da sam doktorirao povijest na filozofskom fakultetu jednoga Budaka, Kapovića, Pupavca, Jovića, zamislite da sam u društvu književnika svih mogućih književnih neimena, zamislite da sam doktorirao teologiju pred mnoštvom teologa čiste duše, alibrozovskemješine? Spasio sam se velikih Veličina, a Bože dragi, hvala ti što sam sve dosad ostao kruti ateist. Ne vjerujem teologiji, filozofiji, ne vjerujem povijesti ni umjetnosti, ne vjerujem Brozu ni brozovima. Pa neka se zaprepaste svi odreda potihikljakovići, a neka se sablazne svi odreda grlati pilići. Možda pilići ne znaju što znači ime Smodlaka, tako mi trokuta, znaju to kljakovići.

Ja sam gospodin Broz tvoj. Spomeni se svetkovati moje ime. Teško ćeš se provesti ako to ikada zaboraviš. Sila ljubavi prolazi, ali vječno ostaje sila straha. Broz je znao kako se njegovo ime neće zaboraviti. Strah u kostima kao filozofija. Sila i laganje. NikoletineBursaći postali su ateisti po nalogu oštrih komesara. Po nalogu crvenih komesara svi su pilići spoznali jednu istinu. Broz je Bog i nema drugih bogova osim njega. Tko ne bude poslušan njegovim prorocima neće dugo. Toljage, konopci, ratni strojevi, poratni strojevi, to je sudbina glupih nevjernika. Broz je Bog i gotovo. Pilićima, pilićima, kokošima. Nema druge: naredio Broz, naredio Popović, Krstulović, Ribar. Nema velike glave, ima samo ona sitna, pileća. Tako i Pilići postaju pilići. A iskreno pitajući, što pilići i mogu biti drugo nego li pilići u odavno smutljivom Slobodankinu dvorištu? Bog Broz, tko smije sumnjati u opasnu pileću dogmu?

Ni najbliža osoba Brozova života, punašna Ličanka od roda Budisavljevića, kao djevojčica odvojena od roditeljskog stada te upisana na filozofski fakultet dekana Steve Krajačića, u sve svoje godine nije znala tko je Broz. Trči on po Dedinju, kasno noću, u pidžami. Trči Jovanka, bijesna i ratoborna. Služba sigurnosti staje joj na put. Znaš li ti koga progoniš? Znaš li ti tko je Tito? Znam ja, ali vi ne znate tko je Tito. I mičite mi se s puta, da ga ulovim. Pa kad ja sada trčim za Brozom, znam li za kim trčim? Ne znam. To znaju pilići. A najbolje da se na put za Brozom upute Nazori. Najbolje da zašute kokošinjci svih vrsta, a konačno progovori znanost pravih papira i činjenica. Vjerujem Budisavljevićki. Trčim za Brozom da ga ulovim. Jer i tako se ne zna tko je Broz.

Nije mi namjera braniti Nazore od naleta Pilića. Neka se Nazori sami brane i neka činjenicama sve piliće stjeraju u njihove pojate. Meni ovakvo pisanje služi za ispit. Doktorirat ću filozofiju, a sam sam sebi odlučio biti mentor. Osnovao sam svoj vlastiti filozofski fakultet. I polažem. Zato se zanimam za Nazore i zato se bavim pilićima. Pilić kokodače o povijesnim činjenicama. Drži predavanje profesoru povijesti koji se usudio sumnjati u Broza, tko smije sumnjati u to kad Tito nešto reče? Pa on je Tito.

Zaobiđem malo okolo i strašno me zaintrigira zašto je ozbiljan čovjek svjetske obavještajne zajednice, major pretočen u kapetana, iz čista mira prozvao Broza „ženom lijepog lica, ali debelih, ružnih nogu“. Volio bih da mi na ovo pitanje odgovori doktor povijesti, profesor Nazor. Pa kad mi odgovori zašto je netko Broza zvao „ženom“, onako kako se dostoji pravom znanstveniku, najradije bih vidio lica mnogih povijesnih pilića. Ne zanima me što će o tomu reći Brozova unuka. Ni ona nema pojma da se pričom o njezine dvije“ bake“, nije nitko slučajno šalio. Dok joj je posao slijediti frljiće neće ni spoznati kako život nije samo bolesno ludanje. Priča o Brozovu „ženstvu“ jako je ozbiljna povijesna tema. Imam i za nju vremena, ona može biti i te kakva filozofija.

Nema Boga, naredio komesar, tako se Nikoletina našao u svijetu ateista. Nema sumnje u činjenice, rekao Broz. Tako Pilić postaje vjernik. Tako povjesnik Slobodankinih pojata tumači povijesnoj znanosti povijesne činjenice. Rekao Broz, gotovo! Sva povijesna stvarnost ovdje staje. Pileće glave, zaglavljene u rešetke crvenog komunizma ne trebaju razmišljati o poslovici: ako laže koza, ne lažu rogovi. Nema činjenica, ako ih i ima to gore po činjenice. Rekao Broz, to je istina, to je znanost, to je sve što treba. Rekao Broz. Pilić vjeruje. Pilići vjeruju. Jer samo je jedan Broz. Gospodin Broz, jedini Broz. I nemaj drugih brozova osim Broza.

A ja sam ateist. I ne vjerujem Brozu. Baš tamo gdje se nadobudni povjesnik Pilić nadimlje dokazati Brozovu istinu, ne moram se naprezati pokazati Brozovu laž. Treba samo pustiti Broza da sam reče sve što ima reći. Ima jedna fotografija snimljena u Španjolskoj. Brozov komunistički sudrug na snimci pokazuje Broza, navodi mu nadimak, a nekako se čini da mu nedostaju prsti. Još je jedna fotografija, kažu njeni vlasnici: na njoj gola spodoba piša po mrtvome čovjeku. Pa kažu, to je mrtvi komunist Gorkić, a Broz pišanjem po mrtvom čovjeku šalje poruku vjernosti gazdi Staljinu. Broz se kune svim komunizmom: nikada nisam bio u Španjolskoj. I to baš na mjestu gdje se kune kako nije pokušao šurovati s Hitlerom. Živa istina, vele pilići. Koji lažac i varalica: kazuje istina!

Bio jednom jedan Walter, ne znam, jednostrukim ili dvostrukim početnim slovom. Bio je general u Španjolskoj. O njemu piše crnogorski liječnik Mirko Marković. Poljak po domovini, plavook i plavokos, veže ih spomen na srušenu crkvu u Španjolskoj i pobijeni nacionalisti u bijesu divljih internacionalista. Valter brani Sarajevo. Ne znam je li i ovaj jednostrukog ili dvostrukog početnog slova. Baš me zanima imaju li ova dvojica Waltera nešto zajedničkoga? Pilići o ovome ne smiju ni misliti. A jako bih se obradovao da o ovomu misle Nazori. Slobodanka ne može o Brozu govoriti. Pileće su glave male i neupotrebljive, Broz je Gospodin Bog i nema drugoga osim njega. Možda bi im umjesto pilića bolje poslužili konji. Neki u poodmaklim večerima, na rubovima šuma i gora viđaju Šarca, glasovitog konja kraljevića Marka. Nema Marka pa je u poslu Šarac. O sedlu mu vise bisage, a u njima zapisi majke Jugbogdanke. Odavno sanjam vidjeti toga Šarca. Obilazim rubove šuma i gora. Možda mi se posreći. Malo su pilići, mene zanimaju konji. Morat ću pomnije slušati pijance i Slobodanku. Možda mi pijanci prokažu Šarca, a Slobodanka mi ga pokaže.

Za razliku od Pilića ne vjerujem Brozu ni u ludilu. Broz laže, ali ne znam zašto? Zašto Broz laže pred očima svega svijeta: mora da su mu razlozi poprilično teški? Ako pilićevski priznaje razgovore s Hitlerom, ne bojeći se svjetskih posljedica, mora da mu je veoma razložno nijekanje dijela prošlosti. Zasigurno, kad tako uporno laže, mora da su mu razlozi opravdani. Pogriješio je što se priznao Walterom. Možda ga je nadimkom „žena“ prokazao i uglednik svjetske špijunaže, prometnut iz majora u kapetana, ostavljajući povjesnicima oznaku: ovdje tražite, ovdje ćete svašta naći. Treba uzjahati Šarca, treba galopirati, da povijest ne utekne i da sve jednom ne bude kasno.

I u pojati se svašta nađe. Pilići ne smiju o tomu ni misliti. A Koča Popović iz Brštanova je odlazio na pregovore. Ribar i Krstulović to su jako dobro znali. Pa o čemu su to pregovarali hitlerovci i brozovci? Ribar i Krstulović padali su u zagrljaj četničkih vojvoda, u uredu talijanskih fašističkih generala. O čemu su razgovarali komunisti i četnici? Pilić bi rekao, o razmjeni zarobljenika, jer tako kazuje Broz. Tko Brozu vjeruje? O zlu su razgovarali. Zlo su činili i počinili. Nazori neka to i potvrde. Pilići neka šute kad ništa i ne znaju.

ANTE ČAVKA

OPIJAT: BIJELI MIŠEVI

 

Bio jednom jedan čovjek čiji su putovi napravili raskrižje s mojim životnim putom. Kad se prvi put opio nije se trijeznio tri dana. Kad se drugi put opio nije se trijeznio tri mjeseca. Kad se opio treći put nije se više ni trijeznio. Tek pred smrt. I tu su se susreli naši putovi. Došao mi je ispričati svoje mučne snove i želio da mu ih protumačim. Pitao sam ga napadaju li ga bijeli miševi, vidi li vrane na zidovima i izvlače li se zmije ispod njegove postelje? Začudio se da pogađam likove njegovih snova i pitao odakle to znam kad mi još o tomu ni riječi nije rekao. Lako je bilo odgovoriti na pitanje. Zmije i miševi uvod su u umiranje svih pijanaca, a nije mudrost trijezno to vidjeti, makar je uzaludno baš takvom trijeznošću razgovarati s pijancima. Nije bilo ni bijelih miševa, ni zmija pod posteljom, bila je samo jedna bolesna glava na svome umoru, ubijena alkoholom. Čovjek je odavno mrtav. Spasio se što je umro. Spasio je i druge, posebno one sebi najbliže, jer prestali su svakodnevno slušati o miševima kojih nema, i o zmijama koje se ne izvlače ispod postelja.

 

Čitav moj život obilježen je ustašama kojih nema. Tražio sam ih od najranije svoje mladosti. Govorili su mi kako je moje selo ustaško, pet stotina udovica ostalo je za ratom, a kad sam pregledao sve istine, u cijelom selu bila su trojica ustaša. Jasno, bili su mrtvi desetljeće prije moga rođenja. Govorili su mi i da su mi djedovi ustaše, a bili su domobrani, bolje rečeno seljaci na pragu svojih dvorišta. Od njih sam naslijedio tek male fotografije, uvijek negdje skrivene, da oni što traže, ne nađu i slike ustaša kojih nema.

 

I mene su zvali ustašom. Mnome su se bavili majori kosa, izrasli kroz veliko zločinstvo u general-majore. Bili su uvjereni da sam ustaša, samo u civilu. Ne znam na čemu su bili, ne znam čime su se opili, ali da su uslijed najezde nevidljivih ustaša drhtali kao prut na vjetru živa je živcata istina. Kroz te bolesno opterećene spodobe pusta desetljeća poslije drugog svjetskog rata prohodile su satnije i bojne mrtvih ustaša. Koja je razlika kad pijancu od rakije kroz misli prolaze procesije zmija ili procesije bijelih miševa, od one vrste duhovnih pijanaca kojima kroz svijest marširaju mrtve ustaše? Prisiljen šutjeti, ali slobodan misliti da su obadvije vrste teško i neizlječivo bolesne, zapitao sam se što bi se dogodilo da se pojavi tek jedan pravi ustaša? Društvo osigurano debelom naslagom novaca, naoružano topovima i dalekometnim raketama, zaštićeno svim mogućim javnim i tajnim službama, dršće od riječi davno nestalih ustaša. Pa tko se boji mrtvih ustaša? Zašto se boji? Što mogu učiniti oni kojih nema i koji se ne mogu nikada više vratiti? Zašto se pijanci boje zmija ispod postelje, i zašto dršću pred najezdom miševa kojih nema nigdje osim u njihovoj glavi? Odgovor je jasan. Oboljeli su. Nema bijelih miševa ni zmija pod krevetom. Ima bolesnih ljudi. Nema ustaša, nema ni mrtvih ustaša. Ima bolesnika koji ih vide i kad su nevidljivi.

 

Prevario sam se u nadi da će muke Domovinskog rata odnijeti u nepovrat dio prošlosti, i da će konačno prestati priče o mrtvim ustašama. Jako sam se prevario, ali i začudio. Morao sam ponovno pitati tko se boji mrtvih ustaša? Začudio sam se nalazeći strašljivca. U kasnim noćnim satima, do mene je dopro uznemiren drhtaj akademika Supeka. Na njegov su život navalile nevidljive ustaše.

 

Ne znam „na čemu“ je bio sjedokosi akademik Supek, ali je jedno vrijeme, ono ratno, bio opsjednut ustašama. Kako sam prolazio ulicama kojima je prolazio i Supek, i imao zdrave oči da sve lako vidim, a kako sam ponekad prolazio šumama i gorama, čudio sam se njegovim viđenjima. Pored sve najbolje volje i pored zdravih očiju, nisam naišao u cijeloj Hrvatskoj ni na jednoga živog ustašu. Nailazio sam na mrtve ustaše. Neki su bili u velikim i hudim jamama, neki su ostali u mirisu tvorničkih dimnjaka, bilo ih je puno, puno, ali svi su bili mrtvi. Pa da ih je bilo i milijardu, sva milijarda mrtvih ustaša, znao sam, ne može zaljuljati ni jednu vlat divlje trave. Tko se boji mrtvih ustaša, pitao sam sebe i ustravljenoga akademika? Posebno kad su mrtvi, posebno kad ih u stvarnosti nema ni jednoga jedinog. Nisam bio načistu što se to događa s mislima sjedokosog akademika. Tražio sam ustaše, ali ih nisam vidio nigdje osim u njegovu govoru. Što to progoni sjedokosog akademika?

 

Nemam pojma je li akademik Supek postao akademikom jer je neuspjeli graditelj atomske bombe ili je akademik postao zbog svoje vrle književnosti? Znam samo da je okorjeli bedem crvenog komunizma i elitno ime svjetskih ljevičara. Naivan kakav jesam, jednom sam mu, baš naivan što sam i unišao u njegovo društvo, dao desnicu. Ne mogu se sada sam pred sobom opravdati. Moj preveliki grijeh: nemam više čime oprati desnice. Da sam na vrijeme znao da mu nevidljive ustaše opsjedaju misli, tada bih mu i rekao da se pokuša trijezniti. Kad sam to pokušao nije više bilo prilike. Nikada više nije odgovarao na pitanja.

 

Supek nije ni pijanac, ni bolesnik: Supek je provokator. Ovo sam spoznao kad sam se otrijeznio od vlastite naive. Naivni će još jednom nasjesti priči o nevidljivim ustašama, društvo će se braniti od nečega čega nema, dok naivni budu trošili snagu na nemoguće, moguća zloća teško će ih poraziti. Supek nije pijanac na opijatu, Supek je izdanak tuđih teških zala. Nije sam, ni osamljen. Puno je pijanaca opitih njegovim načinom. Iz njihovih postelja, kao bijeli miševi ili zmije ispod kreveta, izlaze nevidljive satnije davno nestalih ustaša. Tamo nema ustaša, ni vidljivih, ni nevidljivih. Tamo bi morali biti neki drugi. Ti drugi bi mirno i trijezno morali pitati Supeka i supeke: da se vi ustašama ne branite od nekih svojih grijeha? Da vama ne počiva u mislima kakvo drugo ljudsko i svjetsko zločinstvo? Da niste vrsta lopova koja viče“držite lopova“.

 

Bila jednom hrvatska svakodnevica. I sada je. Pijana u mnoštvu svojih likova. U deliriju. Nije mi stalo raspravljati kad se prvi put, i čime se prvi put opila, i rastrijeznila. Ni drugi put. Stalo mi je raspravljati o tomu što je toj javnosti danas. Pijana jest. Toliko pijana da su joj pred mislima bijeli miševi i zmije pod posteljama. Samo su dobili druga imena. U dubokom svome „deliriju“, propali pijanci duha vide „ustaše“. Oni su na hrvatskim ulicama. Oni su u hrvatskoj kulturi,vjeri, običajima, oni su u pjesmama, pozdravima, zastavama. Oni su posvuda, posvuda. Da mene pitaju što im je, ne bih se sustezao odgovoriti da su pijani, da su prolupali, da su oboljeli od televizije u glavi. Jer pametan čovjek, ne vidi ni jednoga ustaše, ustaše su samo u mislima bolesnih pijanaca. Samo je veliko i teško pitanje: jesu li bolesni ili su zločinci?

 

Bila jednom jedna hrvatska javnost, i sad je tu, križa mi se s putovima. Opila se. Nema dana kako ne zapomaže od delirija. Televizija joj u glavi, poput bijelih miševa i zmija, posvuda su ustaše. Počevši od glave državne, u liku najprije Mesićevu, pa Josipovićevu, ustaše su posvuda. Ustaše su uselile u kulturu, u crkvene ustanove, posebno u duše preživjelih branitelja. Spasitelji su na djelu. Od ustaša nas brane gomile kazališnih umjetnika, „fak“ književnici, društva novinara i bojne nevladinih udruga. Kamo god se okrenu milijarde nevidljivih ustaša. Vrli Josipović toliko je u deliriju da je za vrijeme posjeta jeruzalemskom Knessetu pred začuđenim domaćinima prestrašeno uzviknuo: Evo je, gmiže, izlazi ustaška zmija. Nisam siguran kako Josipović nije od Ljuštine naučio glumu. Lakše je pred svijetom vikati na ustašku zmiju, dobivajući dijagnozu pijanca u deliriju, nego li zdrav zdravcat iseliti se iz tuđega stana, kriv što si se tamo ikada uselio. Nisam siguran da Supek nije bio samo uvod u lažni delirij. Nisam siguran da ustaše, makar odavno mrtve i nevidljive, nisu pokriće za javnost kakvu imamo. Nestane li ustaša, po čemu će ostati zapamćeni predsjednici, sabornici, ministri, ravnatelji kulturnih i političkih ustanova? Kako će se dokopati plaće svi prevaranti, neradnici i uhljebi svih vrsta? Na što će se svesti javnost koja umjesto vječno dobro plaćenog nereda, živi od rada i reda? Toga se boje glumci delirija. Nema ustaša, oni su samo veliko pokriće vječnim prevarantima. Zato ustaše ne mogu prestati i nestati. Zato mora biti ustaša.

 

Da ne pogriješim u procjeni pregledam sve riječi što ih čujem i uvjeravam se u vlastito iskustvo, malo kada i ikomu vjerujući. Tako sam se naučio braniti od podvala. Sretao sam mučenike drugoga svjetskog rata. Malo je kada bilo puno riječi, malo kada i kakav odgovor osim tužnog, dugog pogleda. I pitanja u dubokoj šutnji: ne pitaj me ništa, ne mogu ti ispričati svoju muku. A muka im je bila neizgovoriva, najbolje ju je govorila šutnja. Učio sam i od hrabrih ustaša. Naučili su me oprezu. Nisu to bile ustaše, bili su izazivači. Udba je bila njihova sudba, a ustaštvo lijepak za naivce.

 

Nikada nisam vjerovao „velikim“ ustašama. Ni danas. Da ne pogriješim, uzeo sam preda se lik jednoga novovjekog ustaše. Slikalo ga na skupu stotine tisuća rodoljuba i domoljuba, njega, gotovo iznimku u veličanstvenom događaju. A „javnost“ ne vidi stotinu tisuća ljudi, vidi baš njega. I meni je zapeo za oko. Nekako mi poznat. Novo sašivena ustaška kapa, nije ratna ustaška uspomena, ali glava mi nekako poznata. Pa krenem u istragu. Imao sam što i naći: djed udbaš od pamtivijeka, nema čovjeka u tri okruga koga nije tužio. Otac komunist od svoje sedamnaeste. Dopro je do petoga osnovne i u vojsku bi jugoslavensku odatle išao da nije propala država djedova mu i očeva. I to ti ustaša?

 

Po meni, između njega i Supeka nema baš ni kakve razlike. Obojicu je netko poslao kako bi na hrvatsku javnost navalile nevidljive bojne mrtvih ustaša. Mene nisu prevarili. Možda jesu sebe. Jer mnoge se stvari dogode i onda kad se ne mogu dogoditi. Najteže je podnijeti kad vlastito oružje pogodi svoga vlasnika. Mene je pogodilo pitanje: mogu li mrtve ustaše, te nevidljive, moguće samo u glavama javnih spasitelja, učiniti veliko djelo? Mogu li mrtvi i nevidljivi prestrašiti žive i vidljive? Mogu, dakako da mogu. Točno kako pijance u paniku stjeraju bijeli miševi kojih nema, i zmije kojih nema.

 

Bilo jednom jedno vrijeme u gradiću Kninu. Njega su jedno vrijeme napadale ustaše, ali ne žive i vidljive, nego one nevidljive. Kakve su to samo bile scene? Krugovalna postaja pod kosovima pozvala bi svoje slušatelje na uzbunu: dolaze ustaše, nevidljivi zrakomlati lete prema Kninu: spašavaj se tko može. Sve zvano srpskim počinje kričati, bježati, u panici ne zna što će sa sobom. Djeca trče i plaču, majke panično traže obitelji, jadni ljudi u panici ne znaju kud bi, trče kao muhe bez glave. Zbunjeno je bilo i ono malo hrvatskih katolika preostalo u Kninu pred vječnim progonom. Okretali su se oko sebe, u čudu se pitajući što se događa. Ljudi bježe, a nitko za njima ne trči, kriče, a nitko im nije rekao ništa i prave od sebe budale, a zaboravljaju kako se budala i postaje neprestanim budalaštinama. Nakon sat ili dva, ista krugovalna postaja prepuna kosovskoga mudroslovlja smiruje stanje: nevidljive ustaše nadletjele su Knin i odletjele nekamo drugo.

 

Za koji dan ponovno: Objava: dolaze ustaše. Četiri su pune godine tako nevidljive ustaše gonile u paniku svoje žrtve. Sve dok se jednog dana nije dogodio delirij. Počelo bježanje pred ustašama kojih nema. Uzaludno se trudio krugoval trijezniti svoje pijance. Uzaludno je kosovski ptičji orkestar okretao ploču, a uzaludno su pričali unproforci: nema ustaša. I liječnici govore pijancima: nema miševa ni zmija. Pijanci ih vide. Tako se dogodilo i Srbima. Nije bilo nevidljivih ustaša. Ni vidljivih. Ali, oni su ih vidjeli. Oni su oboljeli od ustaša.

 

Bilo jednom jedno vrijeme u Državi Hrvatskoj. Ona nije kao gradić, kad je Domovina jedna je i jedina, uvijek velika i slavna. A što joj se upravo događa? Opsjedaju je ustaše. Koje, kakve, gdje su, tko vidi ustaše ostaje nejasno, jer zdrav čovjek, kamo god se okrene nigdje ni jednoga stvarnog i vidljivog ustaše. Svejedno, javnost kriči i uspaničeno bježi pred nevidljivim ustašama. Kosovci sjede u medijima i viču: nevidljive ustaše u napadu, nevidljivi zrakomlati u naletu, spašavaj se tko se još može spasiti. Panika je u vrhu Države. Uspaničeni Mesić zabarikadirao se u bunker, toliko je prestrašen da pokatkad pjeva borbene, a ponekad se zaboravi pa pjeva ustaške. Vidi ih, odasvud izviru, viče straži. Josipović je u teškoj kušnji. Posvuda ustaše, a on se može sakriti tek u jedan kućerak. Što će biti usele li u ostale? Pantovčak se protiv nevidljivih ustaša brani Brozovom bistom, Banski su dvori tvrđava za obranu. Što li se sve zbiva u kulturi? Bandić brani biste mrtvih ubojica, Pusić na pročelju svjetskih mirovnjaka glogovim kolcem dočekuje nevidljive ustaše, kazališta odolijevaju. Strah je posvuda: zamislite da neki mrtvi ustaša pokuša silovati Manu zvanu Gotovac ili ne daj Bože da se zaleti na ministricu? Tko bi prežalio isposnika Biškupića, tko divnu Divjak, tko tvorce svih veličanstveno svjetskih pokretača formi i reformi? Spasi ih lažno imenje. Nije Mani Gotovac, Nije Potporanj Šprajc, nije kultura kulturna. To će zasigurno zbuniti nevidljive ustaše.

 

Panika, posvuda. Školstvo se uznemirilo, viče za spasiteljem Đokićem. Ljuština u jedan zagrljaj ne može istovremeno primiti bombarderku s Kvarnera i Kantu Homića, Kukavac trči za uznemirenom Lukićkom, prestravljene vladike spašavaju se zazivom Đujića. Nevidljive ustaše nadiru, Bože tko će opstati? Da barem na koji dan zagrebački kosovci naprave primirje. Mogli bi bar na neko vrijeme ostaviti nevidljive ustaše. Da predahnu svi odreda: kulturni djelatnici, političari, svjetske manjine i nevladini odredi. Kao da je lako suprotstaviti se tako opasnim satnijama i bojnama mrtvih, nevidljivih ustaša? A što ako krene po zlu? Što ako jednoga trena svi ti prestravljenici zaborave da je to što pričaju tek njihova priča, a ne istina, i ako shvate da je to što vide nije tek njihovo viđenje, nego stvarnost? Što će biti kad povjeruju u svoju priču, pa počnu bježati? Kamo? Pa za Beograd. Bit će im nezgodno. Milošević je mrtav, tko zna hoće li itko drugi u Srbiji u njima vidjeti zečeve koji bježe ili budalaste pijance, opijene miševima i zmijama. Po pravilu pijanaca, nije pitanje hoće li nevidljivi miševi doći. Pitanje je samo kad? Nije pitanje što će učiniti nevidljive ustaše svojim sanjačima. Pitanje je samo kad. Liječnici znaju što se događa ljudima bijelih miševa i zmija pod posteljom. Nisam siguran postaviti dijagnozu opsjednutim mrtvim i nevidljivim ustašama. Siguran sam da i sada bježe od svoga djela. Jednostavnije je braniti kulturu od ustaša kojih nema nego li biti umjetnik od kalibra. Siguran sam da sve ovo mora nestati. Ustaše su davno nestale. Još samo da nestanu i oni koji ih posvuda vide.

 

Doktor Šešilo bio je otvorio svoju psihijatriju: Kapetan Dragan sjest će u svoj zrakoplov i odletjeti u Australiju. Ja ću odletjeti u Beograd, a vi, što ćete vi? Mene tamo ne će napasti ustaše, a vas? Nisu mu odgovorili, ali su i oni odlučili „za Beograd“. Ako doktor ovakvog ugleda govori o ustašama one sigurno dolaze. Najbolje je pobjeći. Svi odreda jer samo je u Beogradu zaklon od nevidljivih ustaša. Doktor Milošević ih je vidio izdaleka. Najprije je pomislio da trče zečevi, onda je shvatio da zečevi ne mogu tako brzo trčati. Kud trčite? Za Beograd! Tko vas goni? Ustaše. Kakve ustaše, pa ja vidim samo vas? Pa gone nas nevidljive ustaše.

 

Srpski su jadi bili golemi. Da se pojavio barem jedan ustaša. Kao da bi se spasili. Ne mogu se pravdati ni komu na svijetu: pobjegli su od onih kojih nema. Pobjegli su od nevidljivih ustaša. Pokušali su i lagati, ali tamo gdje su laž proglasili nacionalnim simbolom, ni to nisu mogli. Zar Dobrica Ćosić ne zna što je laž?. Pa ćeš njemu pričati o ustašama, čak i o nevidljivim ustašama?

 

Doktora Miloševića više nema. Doktor Šešilo premjestio je svoju ordinaciju iz Knina u Haag, ali se nije uspio nametnuti. U Haagu su neki Englezi, Australci, pa i Talijani u liku ni baba, ni djedova, otvorili svoje ordinacije. Doktora su Šešila poslali za Beograd. Kad, prestravljeni ustašama kojih nema, za Beograd krenu vrli djelatnici današnje hrvatske nekulture, možda ih u Beogradu neće zvati zečevima. Možda dobiju tamo neka druga imena. Da su znali čitali bi Tolstoja. I njegovi su Rusi krenuli za Srbiju. Vronski, prvi među njima. Tolstoj ih došao ispratiti. Brzo je shvatio, nisu to Rusi, ni ljudi. To su propalice, varalice i sav mogući ljudski šljam. Morao je samilosno pomisliti: jadnih li Srba kad im se ovakvi brinu za ugled. Mogao je biti i zloban: blago Srbima s potencijalom ovakvih prijatelja. Pa i ja: blago kulturi koja vječno bježi od nevidljivih ustaša. Blago narodu ovako vrsne i izvrsne kulture.

 

Kninsko je ljeto redovito vruće, ponekad podnošljivo samo u debelu hladu, kraj dobre i obilne vode. Želi li ostati zdrav i razuman, čovjek i ne smije ništa drugo piti. Bijeli miševi i zmije nisu daleko od onih što to zaborave. Ostati van, izvan hladovine, usuditi se prkositi takvu suncu, mogu oni što to moraju. Netko uvijek nešto mora.

 

Tako sam u takvo vruće ljeto, primoran raditi svoj posao, susreo dvije putnice na cesti. Nije mi bilo teško. Imao sam automobil. A putnice su bile pješakinje, žene srednjih godina, torbe im na leđima, torbe u rukama, a put dug, beskrajno. Metar je pod takvim suncem dug i naporan, kilometar nepredočiv, a tek kilometri? Shvatio sam da žene nekamo putuju, prijevoza nema, taksi je služba takvima previše skupa, nema im nego pješice. Zaustavio sam se i pozvao ih u auto. Kud vas, po ovome suncu vode putovi? Za Beograd. Nigdje ni jednoga jedinog ustaše. Živoga ni mrtvoga. Nigdje nikoga, osim sunca, teška, vruća, znojna i nepodnošljiva. A žene putuju za Beograd.

 

Jadne žene. Tu im je kuća. Možda im je mater još u rodnoj kući,možda će plakati dok joj ne presuše suze. Možda je nikada više neće ni vidjeti. Zar nije najbolje od svoje kuće ni kamo ne ići, zar nije najbolje mir kuće i kruh sa svoje njive? Zašto ste ikada otišle, pitao sam? Nesretni rat. Nesretni ljudi. A što bi sirotinja drugo i rekla?

 

Šešelja su proglasili ludim i pustili iz Haaga. Milošević je umro. Molitva da kiša pada u Beogradu dok čekaš plodove u Kninu, prisjela je čudnim poljoprivrednicima. I to da svi putovi vode „za Beograd“, i to je prisjelo mnogima. Sve su to učinile nevidljive ustaše. Oni što su s krugovalnih postaja strašili ljude nevidljivim ustašama, sami su povjerovali u svoju priču. Prvi su probili putove bijegom za Beograd. Kapetan Dragan ljetuje u Splitu. Milošević počiva snom pravednika u glavama crnih patrijarha, Šešelj još uvijek ratuje protiv nevidljivih ustaša, najgrlatiji među grlatima zapisani su u knjigama milijunaških sudrugova. A sirotinja putuje. Po debelom suncu, kad se i u hladu ne može naći dah za življenje. Nosi torbu. Možda u torbi nekoliko materinih krumpira, a u srcu prazninu i bespomoćnost. Tko im oduze život i mir? Mrtve ustaše nisu to napravile. Sirote su žene to prekasno spoznale. I sada, dok pješače za svoj prisilni Beograd, a ne progone ih ni kakve ustaše. Živi su to pijanci učinili. Ili provokatori? Oni što do dana današnjeg, dobro plaćeni, dobro zbrinuti, iz hladovina svojih gazda, uporno viču: spašavaj se, tko može, u napadu su nevidljive ustaše.

 

ANTE ČAVKA

 

OMLET I SVEĆENIKOVA DJECA

Čudesna je umjetnička sloboda i spoznaja da umjetnik može raditi što želi. Čudesno je to da ne postoji čovjek koga sloboda ne može izrugati, i ne postoji nitko tko se smije žaliti na doseg umjetničke slobode. Otkako sam to spoznao u meni se pokrenula neka neobična želja za umjetnošću, a neke dosad neupotrijebljene duhovne uši sada su tako osposobljene da čuju i najtiše govore, one jedva izgovorene, i one što su tek najava govora. Govora ili laveža? Priče ili došaptavanja, pojedinačnog laveža ili prvog grla u spremljenom zboru čopora? Prvi ton dopro mi je do ušiju. Nema sumnje, doći će i ostala skala.

Čujem, slijedi nam vrla umjetnina vrlih genijalaca filmskog umijeća, uradak pod imenom „Svećenikova djeca“. Osluh tihog uigravanja: najprije jedan zatuli, onda se drugi oglasi, a onda svi zajedno. U čoporu je već pripravna „kulturna javnost“, ona je već potrošila novce, osigurala je svjetsku zaštitu tabletama antilogike, sada one druge, sklone logici pripravlja na šokove velikim pitanjem: ako „bezazleno“ izvlačenje neke zastave iz širokog međunožja istrošene kazališne djelatnice može izazvati takvu buru, hoće li priča o svećenikovoj djeci barem dosegnuti osrednju oluju? Uši su mi napete. Tako je kao nekada. Sjećam se, mjesecima se pričalo o velikom svjetskom projektu „Da mi je biti morski pas“. Toliko se toga nalajalo da su se mjesecima seljanke pripremale za premijeru tog svjetskog uratka. Kad ono, prvi, pa „iscidak“, rekao bi Kikaš. Slijedile su nam iza toga puste blasfemije bolesnih igrača zla, onih što nikada nisu naučili kako za filmsku umjetnost nisu potrebni novac i dobra „kritika“ nego ponajprije umjetnički talent. Pored sve moguće volje, u svim tim dobro plaćenim „umjetnicima“ nisam uspio vidjeti ništa više osim da su nečiji slabo prilijepljeni umetnici. Kakvi „morski psi“, pudlice. Kakvu će oluju izazvati još jedan uradak družine što je od morskih pasa ostala tek čopor običnih pasa? Baš ni kakvu. Bit će kao i dosad. Psi laju na mjesec, a mjeseca nije briga. Ograne i prođe, a psima kad dojadi lajati izvale se pred korito i šute. Kakvu će buru izazvati Svećenikova djeca? Mislim, baš ni kakvu. Lajanje ima sasvim drugu svrhu.

Pitanje je i odgovor. Da bi neka budala bila važna ona mora naći sebi ravnog sugovornika. Da bi se nametnuo govor plitkih „krkana“, umjetnici krajnjeg neumijeća moraju naći svoje krkane. Da bi uspjela ružnoća, jer budale se i bave ružnoćom, navjesnici ružnoga moraju naći sugovornike. Nije uspjeh biti budala, nego je uspjeh nametnuti se kao budala. Prvi glas u pitanju „svećenikove djece“ već traži svoje budale. Ne bude li ih propast će veliki umjetnički projekt razmahane filmske kulture. Podvijena repa, pred velikim meštrom velikog neumijeća stajat će mršava ministrica svih kultura, pored debelih i svakolikih ministara istoga ružnog, i morati se pravdati: sve smo učinili, novac smo potrošili, novine smo osigurali, televiziju smo upregli i sve njezine nove nare, ali ponovno se nisu dali navući. Nismo pronašli dovoljne budale da nas slušaju, gledaju i da o nama govore. Ni glasa od bilo kojega svećeničkog djeteta, a kamo li glasa od svećenika oca. Uzaludan je naš trud. Dogodila nam se sudbina crnogorskog pijevca: potrošio grlo kukuriječući, a nitko ne ustaje prije podneva.

Malo je budala među svećenicima da se i osvrnu na podmukao izazov, a kamo li da svoje vrijeme troše na izazivače. Meni se ipak ne da ostati pametan. Ako filozofija počinje pitanjem onda mi omrkao čopor ostavlja priliku postati filozofom, doktorom mudrosti i svega ostalog. Tako moj osluh čoporovog laveža neće biti samo sudioništvo budale naspram budalama, nego izvoran filozofski uradak, dostojan svjetske slave. Zar da postanem filozof hodom kroz filozofske sobe filozofskih agramerskih genijalaca: Budaka, Čudaka, Dudaka, Hudaka, Ludaka, Kapovića, Lopovića, Lekovića, Lukovića, Makovića? Ne znam bi li ovdje tražio i Nemeca? Nisam toliko bedast, jednostavnije je pitati pitanja, i pitajući postati filozof. Odvažio sam se na to. Zar da ovo bude samo rasprava? Neka ovo bude filozofska rasprava.

Slobodom potpune umjetničke slobode postao sam slobodni umjetnik, a prvim pitanjem postajem filozof. Slijed pitanja počinje hod kroz mudroslovlje. Tko su ujedinjeni lajavci novih umjetničkih stremljenja? Tko je vrli redatelj najnovijeg filmskog uratka, najavljenog kao nedostižna umotvorina svjetskih razmjera? Tko je umjetniku otac, majka, tko mu je djed i pradjed? Gdje se rodio, s kim se druži, od kojeg je roda i poroda? Gdje radi, tko mu je gazda, tko ga plaća i tko ga sluša? Mudroslovnost kazuje što god čovjek govori, ma o bilo čemu da govorio, uvijek polovicu o sebi govori. Je li vrli naš umjetnik svjetskih razmjera, pričajući priču o drugima najprije ispričao priču o sebi? Je li naš vrli umjetnik gledajući svijet pred sobom kakav vidi, najprije vidio sama sebe? Pa kad se mudrost pomnoži na mudrost, je li sve što laje suvremena kultura od početka govor o čoporu? Zar to zaista i nije istina: čopor upravo slika sama sebe.

Puno je pitanja. Je li vrli umjetnik sposoban obraditi temu svoga umijeća? Poznaje li on svećenike, koga to poznaje, odakle poznaje? Je li ikada upoznao svećenikovu djecu, je li ikada razumio njihove očeve? Jesu li njegova životna iskustva prvi i pravi dodir ili mu je to što misli netko drugi ispričao? Je li on vrli vjernik svećeničke sljedbe pa sve što govori, govori iz iskustva? Ili on pripada nekome drugom svijetu, a o ovomu o komu govori, govori samo iz mržnje, onako kako nevjernik govori o vjerniku, i kako mrzitelj govori o svojoj žrtvi? Je li i on slučajno svećenikovo dijete, je li on rođen samo stoga jer je svećenik njegove sljedbe podvalio njegovim nerodnim roditeljima pokvarenu i šuplju nerodnu napravu? Ako je njegova majka udovica potpada li i ona pod kvotu udovica osuđenih na ruganje? Mućak je podvaljeno jaje u tuđemu gnijezdu. Je li upravo vrli umjetnik upravo jedno veliko i pokvareno jaje u tuđem kokošinjcu, onako kako vrli kukavci i pupavci svoja jaja podvaljuju u tuđe konake? Snosi jaje, a da nije svjestan što će se iz njega izleći. U tuđem dvorištu, u tuđoj kulturi, u tuđim životima. Možda se njegovo pupanje, jer tako se zove pjev kukavica, ne bi daleko čulo. Ali, tu je čopor. On će urlikati. Baš će se svećenici zbog toga zabrinuti. Možda ne će ni jedan ni znati što čopor još jednom odlajava. Možda ne bih ni ja, da upravo ne polažem ispit filozofa.

Konačno da progovorim tko je vrli umjetnik svećenikove djece, tko je genijalni redatelj filma svjetskog razmjera, dostojan Bastera Kittona i Charlesa Chaplina: to je proslavljeni redatelj Vinko Brešan. Po čemu je poznat? Po mnogome. Po slavnome ocu, djedu, pradjedu. Po slavnom vremenu propalog Maršala komu slavu odaju pozadine njegovih ustravljenih boraca. Po mnogome je poznat Brešan, posebno po svećeničkoj djeci. Čopor najavljuje veliko umjetničko djelo. Čini se da će se sve svesti na razočaranje. Glasno će se oglasiti tek smrdljiva pozadina njegova čopora. Na urnebesan urlik čopora mnogi će svećenici otvoriti prozor, a kad vide tko im je pod prozorom, svoj će prozor opet zatvoriti.

Nije baš najnovija novost Brešanov film o svećenikovoj djeci. Već su ga pred dugo najavili blagovijesnici nadkulture: svaki su mi njegov detalj kazali i prije vremena. Prije nego sam dobro pročitao naslov činilo mi se da Brešan govori o svećeničkoj djeci. Nisam odmah razumio da je riječ o jednome svećeniku. Raspitao sam se onako kako su se raspitivali biblijski mudraci slijedeći neobičnu zvijezdu: mudrost me dovela do šibenskog Šubićevca i mjesta gdje se zaustavila zvijezda vodilja. Jer tamo se dogodio život velikog svjetskog redatelja, a tamo sam zatekao i korijen drugih Brešana. Raspitao sam se kod svih svećenika znaju li oni o kakvoj svećeničkoj djeci, da nije koji od njih sa stranputice, one svećeničke, zaslužio da mu se pozornije pogleda u život. Nitko o tomu ništa nije znao. Posebno ništa o tomu nisu znali oni sa Šubićevca. Nisu čuli ni za Brešana, a kamo li za kakvu svećenikovu djecu.

Svećenička djeca nisu baš nešto neobično u životu. Svećeničko je dijete Nikola Tesla. Svaki pravoslavni svećenik s ponosom odgaja i ponosan je na svoje sinove i kćeri. Židovskim rabinima dijete je neprocjenjivo blago i još se nikada nitko nije rugao njihovu očinstvu. Ni zapadnim protestantima: očevi svećenici u župama, a sinovi vrhunski svjetski ljudi, svih rodova. Zar bi se trebalo svesti na ruganje najvrjednijem u ljudskim životima? Pitaj čopora. Oni sve svedu na ruganje, pa i na ruganje katoličkim svećenicima.

Očinstvo katoličkih svećenika nije problematično u svome očinstvu, tek je neposluh jednoj zajednici, dugotrajne i iste zakonitosti. Što bi ovovjeki masoni da im nije, u svoj svojoj grješnosti katolički svećenik stvorio Ivu Andrića? Dotaknemo li se Joce Štroce, tvorca liberalizma i njegovog bogataškog života, zar jedan od najvećih jugoslavena nije potekao iz njegove postelje? Neću reći ništa više o Joci Štroci. Neću ni o njegovu potomstvu. Onako, u traču, mogu zapitati je li Krleža njegov potajni unuk? Čime bi se nadimali ovovjeki kulturnjaci da im netko oduzme kultno ime? Veliki Krleža, okađen tamjanom, stup svekolike bezbošnosti pred velikim bezglavim Ništa, a doktor Baločanski, tu kao nečastivi. Evo snage lajavog čopora. A sve to samo zbog nekog zabludjelog svećenika. Katoličkog, naravno, jer drugi ne mogu zabludjeti, a drugima se ne bave umjetnički istraživači umjetničkog vremena. Čopor bi morao nešto učiti od života: kad su svećenici ovako silni u nedjelima, kako li su tek silni u djelima. Čopor ne zagleda svećenička nedjela, čopor laje na svećenička djela. A baš je to stvarno teška bolest.

Zašto se đavli okupljaju oko tamjana kad nitko ne pali tamjana da sazove đavle, nego da ih rastjera? Što to natjerava brešanoide da se uvijek hvataju svećeničkih života? Ima tu neka tajna veza, ima tu tajnovito, teško razumljivo. Umjetnik Brešan, ponosni sin ponosnog oca, umjetnik po naslijeđu, po onomu što je bio njegov otac čisti je svjetski bezbožac. Ako je Vinka Brešana ikada itko krstio, posebno u Katoličkoj crkvi, to bi bila svjetska senzacija. Njegova su oca sahranili bez svećenika. Tamo svećeniku nije ni bilo mjesto. Stariji Brešan imao je pravo živjeti kako je živio, i umrijeti kako je umro. Neki su mi govorili da je sahranjen po židovskom obredu, ali ni Židove bezbošce ne pokapaju pod Jahvinim imenom. Zasigurno je da se Brešan nije molio Bogu katolika, nije mu trebala ni jedna crkva, nije imao razloga poznavati ni jednoga svećenika, osim kad koga slučajno sretne na ulici. Tako je o svećenicima mogao znati jako malo, o Crkvi još manje, a o iskustvu vjere, kao ateist, ništa. Svejedno se čitav život vrtio oko svećenika. Ne vjerujem da je i vrli redatelj drugačiji. Jabuka je uvijek ispod svoga stabla. Govorit će, a neće znati reći, vikat će, a neće se čuti, mislit će, ali se neće imati čega dosjetiti. Ima svjetova koji se ni kada ne mogu razumjeti.

Dok nisam doznao kako se Ivo Brešan priključio svjetski poznatim umjetnicima tipa Borisa Marune i Borisa Dežulovića, zvao sam ga njegovim imenom. Kad se konačno našao u društvu „fak“ umjetnika, promijenio sam mu ime. Tako otac Vinka Brešana nije više Ivo Brešan nego Hamlet iz Mrduše, od milja zvani Omlet. Omlet je jednostavniji od Hamleta. Hamlet je zahtjevnog života i pretjerano velik idealist, a Omlet je zbirka razlupanih jaja na velikoj tavi. Najbolja su kad ih se dobro izmiješa sa svim i svačim. Ona tada postaju sve i svašta. Ali i njihova umjetnost: sve i svašta, posebno ništa.

Čudna je i sudbina umjetničkog oca svjetski poznatog sina. Nije stariji Brešan samo tjelesni sin svjetskog redatelja, on je i duhovni sin Pticama nebeskim. Prisjećam one što ne znaju,bila su dvojica takvih, zvali su ih „Pticama nebeskim“. Sudbinu im je odredio umjetnik Hamlet prozvan Omletom, omiljenog podneblja u Mrduši. Obojica su cijeli svoj život proveli kao varalice. Prevariše gvardijana, prevariše župnike i svećenike, prevariše sve dobre i poštene ljude, ali im je začudan varalički kraj. Njihov tvorac ne kori ih zbog promašenog varaličkog života, ali kori svećenika, jer, eto, ne razumije tako slavne „Ptice nebeske“, a nameće mu obvezu varalice zbrinuti i o varalicama brinuti. Odakle Omletu uopće misao da se svećenici moraju brinuti za bilo koju vrstu varalica? Zar nije prirodno da se vrate onomu tko ih je učio zloći? Zar nije prirodno da Omlet brine o svojim vlastitim varalicama? Zar nije logika da se Omlet okrene sebi, a ne da se okreće drugima. Jesu li na svećenička vrata kucale Ptice nebeske ili je na svećenička vrata kucao Omlet? Možda mu je dodijalo biti samo Omlet.

Pored tjelesnoga sina Brešan je zadobio mnoge duhovne sinove. Nedavno mu umro podobar učenik, onaj iz „fak“ umijeća, a onda čudestvo svjetskoga razmjera. Čitav čopor, sva koncentracija brešanovskog nauka, tiha, šutljiva pored tijela mrtvog bogohulnika, a ispred sviju križ. Katolički. I svećenik. Zar je moguće da se to dogodi čoporu? Čega se boje čoporaši, otkad se posumnjalo u snagu lajanja? Otkad to čopori ne laju? Jao, teška li filozofskog pitanja! Jao, koliko li šokova u komadu običnog života! Pitanje: što je radio čopor za križem? Jesu li pratili svoga dosljednog druga u lajanju, ili su zbunjeni prevratom, vidjeli da dođe vrijeme i tišini? Zašto su Ptice nebeske, pouzdane u svoje varave nauke kucali na svećeničke prozore? Zašto ih ne nahranite vi, zloguki lajavci skriveni pod umjetničku slobodu velike kletve? Zašto bježe od vaših urlika, zašto kucaju na svećeničke sudbine?

Doktor Baločanski nazoči mnogim zbivanjima. On poznaje tajnu sve svećeničke djece, zna tajnu i svećenikove djece. Ono što Baločanski ne uspijeva savjetovati svećeničkoj djeci, uspijeva savjetovati redateljima svećenikove djece. Poslušna njegova djeca ostaju u svojoj zloći: od zamišljenih komedija stvore kazalište tragedije, i u posegu za smiješnom mudrosti dožive žalosnu glupost. Kamo sreće da igdje postoji svećenik da ih od takve tragike odvrati. Nema takvih svećenika. Zlo se uvijek opravdava većom zloćom.

Došlo je vrijeme da malo preskočim sadašnjost pa da doktora Baločanskog zateknem na nekom drugom mjestu. Sad mi je poći u Vrliku. Netko bi me mogao zapitati što je Vrlika, a netko gdje je Vrlika? Zar doktor Nečastivi nema važnijega posla nego se nastaniti u Vrlici? Što to ima u Vrlici, i onda kad ju netko odredi točno na zemljopisnu kartu, i kad se ne može pomaknuti ni kamo drugdje? Vrlika je mjesto čudesnosti, i što se u njoj događa teško da se može drugdje dogoditi.

Rečem li da je Vrlika samo sedam pješačkih kilometara udaljena od Kijeva, ponovno će me pitati, netko, gdje je Kijevo, a netko što je Kijevo? Evo vrličke čudesnosti. U Kijevu je živio seljak, pastir kozama, ovcama, a ponekad i kravama, siromašan, a pametan čovjek. Nikada nije prešao granicu Kijeva. Onda se dogodilo čudo. Prvi put se zaputio izvan sela, u Vrliku, na stočni pazar. Kad se vratio više se s njime nije moglo razgovarati kao ranije. - Ja sam „svjetski čovjek“ i to odsad uvažite. Bio sam na stočnom pazaru. Ja sam svjetski čovjek. Teško ga je bilo razumjeti. Neki su mu se smijali, neki su ga izazivali da svakih pola sata dokazuje kako je on svjetski čovjek, a neki su pomislili da je šenuo pameću te su ga jednostavno zaobilazili. Činjenica je da se ovakvi preobražaji događaju u Vrlici.

Nije se ovakav preobražaj dogodio samo neimenovanom kijevskom seljaku. Dogodio se preobražaj i mnogim drugima, ali je potrebno zagledati se u događajnicu pa da nam se preobražaji mnogih pokažu u svemu svome značaju i sjaju. A velik je preobražaj i duboka je voda pod njim, dublji od Cetine i njezina dubokog izvora.

Kad je propao turski zulum u toku rijeke Cetine i njenom dugom polju, i kad su doselili u gotovo puste krajeve siromasi mostarskog zaleđa,brojniji od starosjedilaca na brizi visovačkih fratara, bilo je među njima katolika i grka, zvanih grkaći, a bila je i poneka židovska kuća. Bili su složni, svatko je imao svoje glavare i svoje poljare, a ništa nije smetalo da katolici izaberu grka za načelnika. Onda se dogodilo čudo. U Vrliku su došle dvije Engleskinje. Donijele su puno novaca, a otad se puno toga promijenilo. Mnogi su postali „svjetski ljudi“. Normalnim su ljudima postali čudni, mnogima su postali smiješni, a nikada više nisu saznali tko su i što su. Da nije bilo tog čudnog pazara engleskih barunica, ne bi ti ljudi barunali u zloću. Ne bi Cetina postala nemirna Cetina, a ne bi bila ni krvava Cetina. Baš taj preobražaj donio je nemir mirnim ljudima, podijelio ih do atoma, a onda uznemirio i zakrvavio Cetinu. I nažalost, nikad više nije prestao.

Pravoslavci zvani grcima prvi su put čuli da su oni Srbi, jer su uz gospođe visokog engleskog roda došli čudni poklisari iz Srbije, a pravoslavci su ih čudno gledali, jer tu gdje su, jedva da su za Srbiju i čuli. U Vrlici je bila i jedna židovska obitelj. Stare knjige zapisuju je kao obitelj Bressan. Malo kasnije, jer Vuk i njegov Kopitar govorili su da je najbolje pisati kako čuješ, pa je tako obitelj Bressan postala obitelj Brešan. Ne zna se jesu li se članovi obitelji Brešan držali židovske vjere, i jesu li na svoj način obdržavali vjeru u Jahvu, ali se zna kad su u liku svoga člana Ive Bressana doživjeli prelazak u drugu vjeru i drugu narodnost, i sasvim čudesan preobražaj. Dotadašnji židovski vjernik Ivo Bressan napustio je vjeru svojih pradjedova i postao Ivo Brešan, Srbin – katolik. Katolička zajednica i njezin tadašnji župnik nisu se obradovali novopečenom katoliku, jer nitko katolicima onoga doba nije napravio više zla od novopečenoga katolika, Srbina, Ive Brešana. A ni pravoslavcima. Jer dotad mirni ljudi postali su nemirni ljudi.

U Cetinsko polje doselilo je velikosrpstvo. Pronijeli su narodom priču o srpstvu triju vjera. Pokušali su prisvojiti crkvu Sv. Spasa, ali su je izgubili na sudu. Pa su pokušali ponovno. Pa su ponovno izgubili. Pa su se počeli pokopavati u tuđe groblje. Pa su počeli smetati katoličke procesije. Pa su drevnoj katoličkoj obitelji silom zabranili pokopati se u drevnu svoju grobnicu. Pa su bojkotirali sve odredbe i zakone, često odlazeći u zatvore, ali nikada ne odustajući od velikosrpske namjere. Genijalac hrvatske arheologije fra Lujo Marun jedva je umakao velikosrpskim pištoljima. Nasilno su prekinuti radovi na iskopima, a fra Lujo se zakleo da nikada više tamo neće doći bez barem dvaju pištolja pri ruci. Kud vode svi tragovi zla? Na vrata, poslove i misli Ive Brešana: Srbina –katolika, vječnog tajnika Vrličke općine.

Čije je velikosrpstvo u Cetini? Je li ovo djelo Načertania Ilije Garašanina ili je ovo djelo engleskih barunica? Tko je tvorac Načertania: polupismeni načelnici nekadašnjih grka pretočenih novcem u velikosrbe, ili podmukla namjera svjetskih nasilnika? Mirni su ljudi postali nemirni. Tako je Milan Begović, pravaš iz inata, napisao stihove: ubit ću te pasja vjero, ne kažeš li gdje je Ero. Najvjerojatnije je to napisao svome kumu, pravoslavcu i načelniku Vrlike. A on je desetljeće držao gnojnicu svojih štala pred ulazom u Božju svetinju, i nikada se zbog toga nije zastidio. Moć novca nije ni Begovića sačuvala pravim. Da bi mogao jesti guske u Hamburgu morao je povući svoju pravašku dušu. Zamalo da se proda, pa da i on postane Srbin-katolik. Nije se znalo koliko je novaca dobio za preokrenut duhovni kaput. Možda je bio u nevolji, ta prodao je Gotovcu svoje djelo. Zna se samo što mu je sve u kratkim crtama odgovorio pravi pravaš, Antun Gustav Matoš.

Ponovno ću u sadašnjost. U jednom trenu velikosrpske sile prolazili su nekadašnji pravoslavci kroz Kijevo i pjevali: U Cetini pršuti se suše, u Kijevu nema žive duše! Bivši pravoslavci, a novovjeki bezbošci, jer tako pjevaju samo bezbošci, brzo su čuli odjek svoje pjesme. U Kijevu pršuti se suše, u Cetini nema žive duše! Živa istina, nema žive duše. Svaka je sila za vremena i svaki sijač bure doživi svoj jugo. Ovo je tragična preobrazba Ive Bressana u tragičan lik Ive Brešana, pridošlice u Cetinu, onog što su ga debeli engleski novci pretvorili u Srbina –Katolika. Najnovija pjesma tek ponavlja povijest. Ističe djelo Ive Brešana, Srbina-Katolika, kupljena možda ipak prejeftino engleskim prljavim novcem.

Ivo Brešan počiva u jednome groblju, ne moram govoriti kojem. Kameni mu je grob obrastao lišajevima, nisam imao volje odgonetavati što mu na grobu piše. Moralo bi pisati kako tu počiva Srbin-Katolik. Ne znam ima li ikoga tko bi mogao barem pokatkad, skinuti lišajeve s pokrova kamene grobnice. Bože sačuvaj da istražujem ima li ikakve veze, duhovne ili tjelesne, između Ive Brešana i Ive Brešana. Jednome spletom okolnosti znadem grobište, drugome ne znam ni groblja, ni grobišta. Iskreno rečeno, ništa nisam izgubio. Svatko počiva pod svojim djelom, pod svojim imenom, pod onim što je bio, i pod onim što jest.

Najelitniji redatelj i njegova svećenička djeca tako su me odvela daleko. Slutim odgovore: i danas neke barunice za jeftino kupuju svoje lajače. Od ljudi grade pse. Od lijepoga rade ružno. Od pametnoga rade ludosti. Srbi- katolici često se ponavljaju, kupljene kuje lako laju. Vrijeme sve preokrene. Sve zlo sruše na izvore zloga. Bojte se lajavci, po vama će pasti sve vaše djelo. Svećenikova djeca to vam svjedoče. Pa i njih je platila tajna ruka tajnoga zla. Ona je trenutno demon u kući hrvatske kulture. A meni ste razlogom da postanem filozof. Evo jesam, hvala vam na tituli.

ANTE ČAVKA

DUĆAN JEDNE DUBROVČANKE

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Pjeva izdanak nekoć slobodnoga grada Dubrovnika, začinjavac hrvatske kulture i umjetnosti, pjesnik Ivan Gundulić. Pjeva iz prošlosti, a njegova se pjesma razliježe sadašnjošću, za budućnost. O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Urliče čopor začinjavaca hrvatske nekulture, vrstan u nevrstnosti, izvrstan u neizvrsnosti, bolestan u zdravlju. Ne pjeva, urliče. Urlikom sadašnjosti puca u prošlost, a prizemnim vikanjem uništava budućnost.

 

Gundulićeva je pjesma ognjištarska. Slavi Domovinu i Dom i sve najljepše vidi u kamenim zidom ograđenom komadiću ozemlja. Na čuđenje svih kozmopolita, njemu je sloboda tog malog predgrađa Hercegovini, ishodištu svih kamenjara i ognjištara, nešto predrago, prelijepo, slatko kao duša. Nasuprot velikome svijetu, bogatom i moćnom, sloboda njegove Dubrave dar je velikog Boga, a sloboda njegova Doma i njegova je najveća sloboda. Gundulić je zaostao nacionalist, nenapredni slavitelj zaostalih vremena i u svojoj riječi teški ognjištar. Nešto je ipak čudno u svijetu. Srbi iz susjedstva Dubrave navalili Dubravi oteti Gundulića. Krivotvore njegov krsni list i svim ga silama nastoje pripojiti Srbima. Baš su bedasti. Čemu im uopće treba zaostali kamenjar, ognjištar, slavitelj malog ozemlja ograđenog kamenim zidom? Čudni su Srbi. Topovima su rušili tvrde zidove, a kradu pjesmu i njenoga pjesnika.

 

Spas je da Hrvati uvijek imaju svoje spasitelje. Da svijet spasi od ognjištarske pošasti slavljenja Doma i Domovine, i da ublaži sramotu koju Gundulić svojom pjesmom čini kozmopolitskim mislima bez granica, našla se žena spasiteljica. Jedna je Dubrovčanka otvorila dućan. Pod natpisom „ministarstvo kulture“ svega se i svačega našlo na prodaju. Ministrica spasiteljica priredila je široko korito i duboku bukaru, ne štedi na napoju, i uzdržava svoje dvorište. Njezina družina zadužena je lajati na Gundulića. Izabrani kozmopoliti, spodobe bez Doma i Domovine, suprotni Gunduliću u svemu i svačemu, plaćeni su da dobro laju. Što im je lajanje bolje, zaglušnije i upornije, to im je izdašna ruka Dubrovkinje milosrdnija. Čudni su Srbi. Nigdje traga o tomu da žele ovakav Dućan. Nema zapisa da bi srpskoj kulturi: književnosti, slikarstvu i kiparstvu, kazalištu ili filmu, pridružili ovu skupinu svjetskih genijalaca. Gundulića otimaju iako je nemoguće, a ne traže ono što bi i moglo biti njihovo: ne kradu ni ministrice, a ni silu njezinih umjetnika.

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Prag tjelesnosti i zemaljštine, prijeđen da ljudska duša doživi veću svjetlost, veću slobodu. A vremensko pretoči u bezvremensko, jer duhovnost ne crta granice, duhovnost je uvijek neograničena i vječna. Umjetnička sloboda toliko duboko oslobodi umjetnika da sve što govori postaje neprocjenjiv ushit, što misli sve izrodi misli pravoga svijeta, i što god radi, dobrim urodi. Umjetnička sloboda tako donosi svoj urod: pametna čovjeka ona oduševi za put dobrote, čovjek postaje vrhunska vrijednost, a ljepota najveći dar što ga se može darovati dostojanstvenim ljudima. Pjesnik do pjesnika, umjetnik do umjetnika, svi oni zajedno: igra ljepote između neba i zemlje. Ushit, a ne razočaranje, pjesma, a ne krik, svjetlost u mraku, a ne mrak nad svjetlošću, to je ishod umjetničkog nadahnuća, o svemu pa i o svetoj slobodi.

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Divlji čovjek slobodan da čini što ga je volja, bezdušan, u mraku ljudskoga svoj krik pretače u lavež, svoj nemir vičući svodom koji ne čuje. Postoji samo zemaljština i ništa više. Život ne postoji, to ništavilo upali krijes pa se pričini da ima čovjeka, a nema. Tko ga se usudio ovakvog ostaviti kletoj sudbini postane prokletnik slobode ovakve misli. Prokleto, bezglavo ništa, kao podloga mrtvog čovjeka, kričanje nad zlom kobi, ludom i neizbježnom. Umjetnička sloboda tako donosi svoj urod: razočaranje na mjestu ushita, psovka umjesto blagoslova, ništavilo naspram smislu, veliko pod stopama prizemnog i malog, da se utrne svjetlost, da se ugasi vječno, da vrijeme sitnih satova postane jedini odbrojivač krikova u smrti.

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo? Ti, danas na ustima kulture, u misli mudroslovnosti, na razmeđu ushita i krika, ti, u mislima nečastivih filozofija? Jesi li još uvijek oslonac ushitu ili si izlika poraznome kriku? Jer čujem čopore kako laju. Čujem da se ne smije dirati u slobodu. Umjetnička sloboda i govor koji ne smije nitko pometati. Ni onda kad je neumijeće, poraz, i onda kad lavež brani nastranost. Gundulićeva je pjesma poraz slobode, sad će nam napredni slobodnjaci dati put u život. Gundulića treba zatvoriti u prošlost.

 

Novo će doba pokazati put u slobodu. Avangarda je tu. Najveće njezino djelo: izmožden se starčić svukao na trgu i gol prošetao smislom umjetnosti. Strašno je to umjetničko djelo. Čitava nam je galerija tu. Pa do danas. Lik umjetničkog poriva: Prasac kao ljubavnik zaostale Ognjištarke. Nitko na svijetu nema pravo pitati za smisao takva umijeća. Tolika je sloboda umjetničkog rada, tolika je sloboda u izboru tema i toliko ciljevi opravdavaju sredstva: nema sile koja to može i smije zaustaviti. Pokuša li, evo događaja. Sva grla svjetskog čopora odjednom zalaju. A buka do neba, buka do pakla. Poruka čopora: nitko ne smije dirati slobodu. O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Brane li te ovo čopori vukova ili si u ustima dresiranih pasa? Da si u ustima slobodnih vukova čini mi se da bi bila sretna. Dala bi plodove slobode jer vučja je pjesma pjesma slobode. Jadna ti si kad te psine brane.

 

Razumijem slobodu kao dar, ni čiji drugo nego Božji, dan ljudima da se oduševe lijepim i da iznađu lijepe riječi kako bi riječju proslavili slobodu i Boga. Ne pitam tko je Gundulić. Tisuću puta na isti način njegova je sloboda ures njegova Grada, njegove Dubrave, ures maloga svijeta, ali i ures cijeloga svijeta. Tko ne bi molio Boga za slobodu Ivana Gundulića? Tko ne bi zaželio da se ona dogodi duši svakoga tko je traži, pa da postane radostan sudionik sretnog života, slobodan da svakomu dozvoli slobodu, a istovremeno sretan da mu nitko ne uzme slobodu? Umjetnička Gundulićeva sloboda proveličaje slobodu kao Ljepotu, u njoj nema ni čega suvišnog, nju ne progone sumnje niti zdvojnosti. Po tisuću puta, na isti način, njegova sloboda donosi radost srcu, sve ljude gleda kao Božju vrijednost, najveću kad je najslobodnija i najbogatiju kad je najoduševljenija. Ne znam je li Gundulića trebalo skupo plaćati za skupe riječi, slutim da mu je njegova umjetnost izdašno platila zadovoljstvom njegove stihove. Vjerujem da se njegova plaća isplaćuje još uvijek, svaki put kad njegov stih ponove pametne misli, i kad još uvijek stvaraju ljudska oduševljenja. Vjerujem da su Gundulić i njegova sloboda neprocjenjiva vrijednost, toliko svjetski neprocjenjive, nedostižne, da su puno veće od zlata i novca. Da nije baš tako zar bi ga krali srpski lupeži? Dubrovčankin Dućan ovo ne prodaje, svejedno ga Srbi žele orobiti.

 

Gundulić je ime, a njegovo pjesništvo dio slapa što ujedinjenu ljepotu prosipa do dubina ljudske duše. Ne smeta ni komu, on je jedan od tvoraca ujedinjene ljepote, on je trajan u vrsnosti pjesničkog govorenja. Posegnemo li za njim trebat će nam vrsnost glumačke duše, sposobne ponoviti što je Gundulić govorio, na najljepši način, najljepše dajući odraz davno odražene ljepote. Kakva sila i moć, kakav lavež i urlik, kakav svijet nasilnosti i nadglasavanja. Nema tu Gundulića kad nesposoban netko tišinu njegove poruke pretoči u glasnost za nadjačavanje i glupost za nadglašavanje. Gundulića je kao genijalca riječi moguće ponoviti tek u genijalnosti glumačkog umijeća. Samo tako moći ćemo razumjeti njegovu umjetničku slobodu u govoru o slobodi i još uvijek u vlastitoj duši čuti usklik radosti nad Gundulićevim usklikom Domu i Domovini. Gundulićeva ljubav prema Domu i Domovini nije isključivala ljubav prema svemu svijetu. Željan sudjelovati u umjetničkom svijetu, slobodan razumjeti Gundulićevu slobodu kao ushit nečega velikog, hoću li, mogu li pogriješiti? Pustiti čopor da laje, izračunati dokle seže dužina njihova lanca, pa proći da me ne ugrizu, željan sam osloboditi Gundulića iz zatvora prošlosti. Biti zaljubljenik u Dom i Domovinu. Nositi obilježje kamenjara i ognjištara, ne kao sramotu nego kao ponos, blagoslovom svoje Dubrave dati slobodu ljudima i svijetu. To je moja umjetnička sloboda.

 

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Ti uzeta od Gundulića u usta svjetskih slobodnjaka, sadržana u golotinji ružnog starčića, novovjekog umjetnika svih sloboda, jesi li još uvijek sloboda? Jesi li lijepa, jesi li draga, jesi li slatka? Jer glupost je postala mudrost, golotinja odjeća, mrak svjetlost. Mogu li te baš razumjeti kad se netko na te pozove, vlastite branitelje gledajući kako mesom leševa love somove u zimi? Mogu li te prepoznati u umjetniku čije je zanimanje brojati koliko puta žena na groblju odlazi u zahod dok čeka pokop šestogodišnjeg djeteta? Nađeš li ti sebe u psosti svih vrsta, bolesti svih vrsta, nađeš li ti sebe u svim zastranostima i svim nastranostima takozvane umjetničke slobode, i svih propovjednika upravo bezgranične slobode? Meni ovakva sloboda nije ništa. Ona i nije ni kakva sloboda. Ona je antisloboda, ma tko je pravdao i uvijek porazna, ma tko u svijetu stajao za urlikom.

 

A da ne mislim o slobodi kako sam upravo rekao? Da se odlučim za urlik čopora? Imam pravo na to. Po istom pravilu, po istom uzorku, imam pravo biti umjetnik, imam pravo birati svoje teme kako je to mene volja, imam pravo upravljati svojim umjetničkim likovima jer ja sam njihov gospodar. Moja je umjetnička sloboda jednom zauvijek zaštićena i imam pravo raditi u umjetnosti što je mene volja. To mi jamče sve svjetske umjetničke zakonitosti i tko god pokuša dirnuti moju umjetničku slobodu krši zakone slobode i ima pravo na osudu svjetskih zaštitnika slobode. Imam još jedno pravo: doći na vrata ministarstva kulture i glasno reći: „Dajte novac!“. Da tako banem na vrata banke odmah bi me hitili, ubili. Ministarstvo je kulture nešto sasvim drugo. Kad viknem: daj novac, evo novca, tisuća, milijuna. A djelo je moje lajati na ljude, djelo je moje udovice zvati kurvama, žene ognjištarkama, trpati zastave u žensko međunožje, a onda ih odatle svečano izvlačiti. Za to se dobivaju veliki novci. Pa da pokušam. Umjetničku slobodu uzeti u svoje ruke, točno onako kako je uzimaju najglasniji i najgrlatiji umjetnici današnjeg doba. I za to biti plaćen, dobro plaćen. Pa da baš vidim tko će se oduševiti mojom umjetnošću, tko će se usuditi suprotstaviti mojoj umjetničkoj slobodi, i tko će se uvrijediti na moj umjetnički način? Pa umjetnička je sloboda neograničena, ne postoji logika koja je smije prosuđivati i nitko se ne smije usuditi u bilo je čemu zaustavljati? Pa ministrice kulture, usudi se samo reći riječ, odmah ću tražiti tvoju ostavku. I samo se usudi ne dati mi novac. Za moje djelo ili za moje nedjelo. Nema nedjela u umjetnosti. Čista ih sloboda sve pretvara u djelo.

 

            Da ovo nije ironija stvarno bih bio teška naivčina. Ne postoji sloboda, nju određuju, propisuju, ona je izrod lošeg vremena, dozvoljena samo jednom pogledu svijeta. Ne nađe li se u stroju za mrvljenje upravo pjesama naličnih Gunduliću, ona doživi sudbinu slobode. Pod izlikom njezina imena upravo smrve gromkim lavežom svakoga tko se usudi biti drugačiji. Dom i Domovina, ushit velikim svijetom i čežnja za zaleđem stvarima, umijeće mudroga, lijepog i dobroga: to je najveći skandal umjetnosti i tko se usudi ovdje tražiti umjetničku slobodu, od prve je osuđen na prezir. Da ovo ne razumijem i da ovo ne iščitavam iz svakodnevnog laveža dresiranih svjetskih štenaca, ne bi bilo veće naivčine.

 

Moju je naivnost odavno ugasila priča iz vremena dobre i pametne učiteljice, priča o kadiji i njegovu sudu. -Kadijo, molim za pravorijek. Tvoja krava ubola moju kravu. Vidi što o tomu knjige kazuju, pa da znamo prosuditi sve po pravici. Nema tu gledanja u knjige. Nema pravorijeka za živine. -Kadijo, nisi me dobro razumio. Moja krava ubola tvoju kravu. Kako ubola, gdje? Pa na livadi, gdje bi drugo? E pa da vidimo što o pravorijeku knjige kazuju. Ima knjiga i za živine.

 

Priča o kadiji vječna je. Pa i o umjetnosti. Znam, ono što se dozvoli zeusima to se ne dozvoli bikovima, i ono što se dozvoli jovama ne dozvoli se ivama. Svejedno, izvrnut ću igru. Mislili su da ću poput bika dozvoliti zeusovske zakone. Ne, ne ću. Zeus sam i bodem bikove njihovim rogovima. A to da se u meni ivo ne će suprotstaviti jovi, neće doživjeti ni svi svjetski umjetnički odrednici. Pričajte što vas je volja. Ali i ja ću pričati. Daje mi pravo umjetnička sloboda, oslonjen na njezinu snagu, tko mi što može? Ja sam slobodni umjetnik.

 

Suvremeno doba ne postavlja nikakve odredbe u pitanju umjetničke slobode i ona je dana na volju baš svakome umjetniku. Malo morgen, rekla bi druga strana pameti. Sloboda je koliko daju i komu je daju. Zaboravljam ovu istinu, slijedeći slobodu umjetnosti u rukavicama. Čitava umjetnička stvarnost ovdje me oslobađa spona neslobode. Svatko tko sebe proglasi umjetnikom može u umjetnosti raditi što god želi. U slobodi izražavanja nema ograničenja. Nitko se umjetničkoj slobodi ne smije suprotstaviti, nitko ne smije pitati za logiku, nitko ne smije ništa, jer umjetnost i umjetnici u svemu su potpuno slobodni i mogu raditi što ih je volja. Ova je spoznaja veoma važna upravo za priču što ću je ovdje ispričati.

 

Suvremena hrvatska umjetnost počinje od čovjeka koji gol golcat hoda Zagrebom. Njegov goli korak strašno je važan iskorak iz uobičajene slike umjetničkoga svijeta. Zašto bi netko morao slušati povijest umjetnosti ili se podrediti umjetničkim akademijama i zahtjevnim učiteljima umjetnosti? Sva se akademija preskoči u trenu kad novopečeni umjetnički genij skine odjeću, ušeta među začuđene ljude, neobrazovane u novoj kulturnoj avangardi i nesposobne shvatiti takvu vrstu umjetničke slobode. Jedino se djeci dozvoli govor: Mama vidio sam nekog golog čovjeka na ulici. Mama, ništa dosad ružnijega nisam vidio. Pokušat ću skinuti odjeću umjetnosti i ušetati gol među misli suvremene kulture. A znam da ništa ružnijega nema i da se čim ovo ispričam, moram obući i uteći ispod tamjana tako kađene svetinje.

 

Slobodno je u svojoj umjetničkoj mašti birati svoje teme i u umjetničkoj slobodi stvarati što se želi. Ne postoji tema o kojoj umjetnik ne smije govoriti. Potpuna sloboda svega i svačega. Nitko se ne smije zbuniti umjetnikovim idejama, potpuna sloboda. Nitko ne smije prigovoriti tekstu umjetnika kad u jeku Domovinskog rata njegova mašta predstavi branitelje kako ljudskim mesom love somove. Nitko se ne smije začuditi temi umjetnika koji broji koliko puta sirota majka odlazi u zahod dok čeka pokop šestogodišnjeg djeteta. Malo je mogućnosti da postoje toliko bolesne osobe i osobnosti igdje osim u glavama slobodnih umjetnika, ali nitko nema pravo pitati što je upravo s tom umjetničkom glavom? Sloboda je potpuna, a tko se dirne u umjetničku slobodu na njega odjednom zalaje mnoštvo njemu jednakih slobodnjaka. I pravo je da je tako. Umjetnička je sloboda nedodirljiva i nitko ne smije zaustaviti umjetnika u njegovoj umjetnosti.

 

Veličanstvena književnost i popis genijalnih pera: tko što prigovori filozofi nad njim driješe svoje gaće. Kazalište i genijalci širokih međunožja: koliko tamo stane zastava, a po potrebi smjesti se tamo cijela kulturna javost. Netko bi pametan rekao neka tamo idu i ostanu, ali to se ne smije reći. Sloboda kazališta veće je od neba.

 

A filmska umjetnost? Stvarna. Ima jedan baš prekrasno slobodan. Koliko se u njega pouzdajem? On će očuvati i moju slobodu. Tko smije njemu spočitnuti na čudnu temu i film o čudestvu. Pa tko će i meni smjeti išta reći kad u njegovoj slobodi nađem svoju, i kad po uzoru na njega počnem snimati svoje filmove. Da ne budem točno kao on, samo ću naopako okrenuti pilu.

 

Djelo vrlog umjetnika ovako izgleda: Ugledan Prasac, visoko naobraženi Zagrepčanin, slučajno u Gospiću upoznaje Ličanku. Ona iskompleksirana provincijalka, neodređena roda, ali sigurno zaostala i neuka, pada u zagrljaj tog veličanstvenog Prasca. Koje li umjetničke scene: žena i prasac ljubavnici. Koliko stvarne maštovitosti i koliko umjetničke slobode? Ovo nitko ne smije ne hvaliti. Pa za ovo se primaju svjetske nagrade.

 

Ovaj veličanstveni filmski uradak naveo me da ostavim sve svoje poslove i da istražim tko je ovaj tajanstveni par. Lako je za Prasca, prasac kao prasac, čak i onda kad je iz Zagreba. Ali tko je tajanstvena Ličanka, tko je ta neobična Gospićanka? Istražujem, ali nikako da se sjetim prave. Ličanke su poznate po časti, stoljećima su komad žene bez prijevare, žene koje savršeno odrađuju žensku ulogu. Tko zna na koju je umjetnička misao pala? Možda je zaostala jer je Hrvatica, Vila Velebita, Seka iz pjesme bliske Plitvicama, žena s molitvom na usnama i djecom u naramku, žena baš i zaostala jer je umjetnička stremljenja nisu uspjela svesti na ženku. Zar ovakvim ženama treba dati mira? Zar ih treba ičim zaštititi? Ne, umjetnička presuda jasna je i nepatvorena. Zbog navedenog djela umjetnik im daje prasca za ljubavnika. I nitko ne smije ništa reći. To je pravo umjetnika da vidi svoje likove kako ga volja. To je ta prava umjetnička sloboda. Kulturna javnost nema prigovora, hrvatska sirotinja mora platiti ovakva djela. Genijalci umjetničkog tipa tako postaju siti kao prasci.

 

Blago meni, pa otkrivam i vlastitu umjetničku slobodu. Da vidim tko će mene spriječiti u mojim temama, tko će se usuditi dirnuti umjetničku slobodu? I ja imam pravo na svoje teme, na svoje likove i maštanja, i ja imam pravo govoriti što me volja, o komu me volja. Pa ja sam slobodan umjetnik, umjetnička me sloboda opravdava. Tko mi što može? Od ministarstva kulture zatražit ću novac, a Dalekovidnicu natjerati da mi umjetničko djelo pošalje u svemir.

 

Reći ću scenarij svoga filma. U svemu ću ostati potpuno originalan, samo ću od kolege umjetnika posuditi Prasca. Moj prasac nije iz Zagreba, nego je Ličanin, kršan, zgodan, kao od brda odvaljen. Ali je moj Prasac u Zagrebu. Velika filmska avantura počinje. Ime scenarija i filma: Zagrebačke avanture razbludnog gospićkog prasca.

 

Zamišljam, prasac kuca na vrata ministrice kulture. Zašto ne baš od nje? Nigdje prasca ne bi bolje razumjeli nego upravo na vratima kulture. Sasvim bi se drugačije proveo u ministarstvu poljoprivrede. Tko zna bi li ga ponudili kukuruzom ili bi od njega napravili kulen. Prasac ima svoj potpuni značaj upravo na vratima kulture. Samo je tamo dostojanstven prasac. Ministrica se oduševljava. Sprema večeru i pri svijećama otkriva veliku romansu. Ona i Prasac padaju u zagrljaj. Ljubav na prvi pogled. Prasac polako skida ministarske haljine. Prava stvar, dobar par. U čemu je problem? Ne znam ni sam kako je to sve moguće jer prascu su noge previše kratke, ali neka to objasni umjetnička sloboda. Ministarstvo kulture određuje smisao. Kad može zagrebački prasac zavoditi ličke žene, zašto ne mogu lički prasci zavoditi zagrebačke? Pa i ministrice?

 

Nastavak priče:već sutradan Prasac kao don Junan, obilazi od stana do stana, pa kazališne dame, pa zavodljive sabornice, pa nevladine udruge, pa velike dame svih rodova i uzrasta. Nije izbirljiv, sve od reda dame, nema tu skrupula: što nedostaje gospođi Pusić, što dami Taritaš, što zidarskom meštarluku tajnih loža? Prasac je junak, lik za vjekove, lik za sve nagrade filmskog umijeća. Strpite se, nestrpljive kazališne dame! Ne brinite, doći će red i na vas. Moćan je ljubavnik ugledni lički prasac. Znat će on do kraja izvesti svoju umjetnost. Ne pometajte ga. Imajte strpljenja.

 

Odmah bi se obukao i odmah zazvao lijepu, dragu i slatku Gundulićevu slobodu. Ovakvu slobodu pasjeg lajanja ostavljam daleko od duše. A ovo napisano poruka je kadiji. Da je zloba motiv ne bi ni ti kadijao. A viči, imam moći ne htjeti te slušati.

ANTE ČAVKA

 

 

KLAUNOVI RANIH NEDJELJLNIH POPODNEVA

 

Bila jednom dva klauna, oba u jednom nedjeljnom popodnevu, oba na istom mjestu, jedan ispružen u stolici, drugi skupljen, oba jednaka. Po običaju svaka se klaunovska komedija pretoči u tragediju. Njihov smijeh bez smijeha, dobar podsmijeh, razlog za smijeh drugim ljudima. Nekima ipak prisjedne zalogaj dok ih gledaju i slušaju, a oni glume mudrace. Kakvi mudraci, klaun u usponu sluša klauna na izmaku. Ljudi se normalni čudom čude tko ih tamo dovede, tko im dopusti da se izigravaju, i tko ih plaća da se rugaju. Da rečem kako je Stjepan Stanković klaun na izmaku, a Aleksandar Mesić klaun u usponu ne bih pogriješio. Jer, onoliko koliko je Mesić Aleksandar, toliko je i Stanković Stjepan. Izliveni u jednu posudu, jedinstvena su tvorevina svega i svačega. Tko ih popije može li se ne otrovati? Otrov njihovih misli, pred milijunima ušiju, po tko zna koji put ponavljaju: Katolička je crkva fašistička prijateljica, ona fašizira hrvatsko društvo, stoga Stjepanu Mesiću treba straža, a samo što ga nisu objesili katolički vjeroučitelji. Čudne spodobe, čudno im i govorenje, čudno i nedjeljno popodne u kojemu netko šalje svoje klaunove da mirnim ljudima pokvari mir, i natjera da im prisjedne miran obiteljski zalogaj.

Da sam poslušan svojoj staroj i pametnoj materi, i da sam sposoban ponizno prihvatiti savjete najmlađeg brata, ne bih se prihvatio pisanja o „ni čemu“, jer me ponovno jedno veliko „ništa“ izvodi iz mira. Strašno moćna Dalekovidnica, među šalčinama prozvana Katedralom hrvatskog duha, a u ozbiljnih ljudi zvana Katedralom hrvatskog zloduha, jako malo igra u mome životu. Odavno je proteklo desetljeće otkako nemam ni dalekovidnice, ni krugovalne naprave i otkako je Dalekovidnica napisana velikim slovom, riječ koja mi izaziva gnušanje. Nekada sam joj pridavao toliko važnosti da sam je javno objesio na stoljetno stablo, kako bi je svi vidjeli, samo da je sam ne gledam. Tolik se zaborav u me uselio, da je vrijeme ugasilo sve Dalekovidničine likove. Niti znam likove, niti znam filmove, niti znam obraze političara, niti me zanimaju glumci, manekenke ni komedijaši. Dalekovidnica ne stanuje u mojoj kući, a ne stanuje ni u mojim mislima. Osim nedjeljom. U roditeljskoj kući, u vrijeme kad mi moja obitelj priredi stol za mirno jelo, dalekovidnica mi redovito zagorči jelo za stolom. Kao da ne može biti drugačije: danu Božjega đavli ne daju mira. Jedan kao legija, a ne da se istjerati ni postom, ni molitvom. I stvarno mi oduzmu mir. Svake nedjelje bezvezna Dalekovidnica, u liku bezveznog i podlog voditelja donosi misli, riječi i djela hrpe bezveznjaka. U dan kad hrvatski katolici trebaju mir svoj u blagom i rijetkom obiteljskom zajedništvu, ali i svi drugi ljudi dobre volje u Hrvatskome narodu, Bezvezan prvi, bezvezni drugi, i bezvezna Dalekovidnica sve učini da unese nemir.

Od nedjelje do nedjelje opsjedne me pomisao na koju će se „obrušiti“ sve profinjene katoličke osobnosti, od vrhova sve do podova: zar ne bi trebalo ovakvoj vrsti bezveznjaka uzvratiti istom mjerom, hvatati ih u njihovim lažima, pokazati im njihova zločinstva, prokazati njihove tajne zapovjednike, meštre njihovih loga i jazbina, a to napraviti na način pravog čopora. Da odjednom grakne višemilijunska katolička zajednica, i da pokaže zube prljavoj javnosti koja sebi svašta dozvoljava, mislim da bi se začas utišali prljavi i podli igrokazi mnogih, možda nam tada ne bi zagorčavali život ni klaunovi na izmaku, ni klaunovi u usponu. Da po istom receptu višemilijunska katolička zajednica ne pruži drugi obraz da je pljuju i psuju jer nije vrijeme da je ubiju, nego pred prljavim sudom, poput Isusa upitaju: zašto me udaraš?

Pametni ljudi stalno pokazuju lavež čopora. Pričini se kako je to neki jaki i opasni vučji čopor. Vuk ima ponos i čuva svoje dostojanstvo. Čini mi se da je ovo čopor divljih psina. A to nisu vukovi. Nemaju ni ponosa ni časti, love tuđe oglabine i tule bezrazložno svugdje i uvijek. Dok netko odlučno ne povisi ton. Onda podviju rep, ni glasa im nije čuti, a dršću pred odlučnošću. Da milijunska katolička zajednica u Hrvata povisi ton i zapita prljavo kazalište što to govori i čime se to bavi, začas bi prestale klaunovske idiotarije. Katolička zajednica u Hrvata neće povisiti ton, neće ni pitati zašto je udaraju, psuju, ponižavaju, a niti je što skrivila, niti pripada tamo gdje je neprestance trpaju. Kao da nema hrabrosti izreći da su fašizam, nacizam, komunizam i antifašizam jedno te isto povijesno zlo, stvoreno u bezboštvu i sili, i sve je njihovo djelo prokleto i od zloga.

Ja ću to reći. S posljednje stube svoga katoličanstva. Od nedjelje do nedjelje klaunovi istovremeno fašisti, nacisti, komunisti i antifašisti vječno laju da ih se ne prepozna. Htjeli bi drugima pripisati prazninu svojih bolesnih duša. Meni neće. Nisam fašist, ni nacionalsocijalist, nisam komunist ni antifašist, nisam petokolonaš ni udbaš. Broz je samo mučna prošlost, Broz bezprsti, sin zagorske pijančine i lake Slovenke, ili onaj patuljasti pijanist, vrag crni zna čiji i od koga, spretan u mačevanju i onaj što je uz malo truda uspio zavesti kraljicu moćne kraljevine, na kraju beznog i toliko mutan da mu se ni Melfistofeles ne može primaknuti. Za sav ovaj mutni vilajet Isus je imao tek jednu rečenicu: Odlazi od mene, Sotono! I ja to ponavljam: idite k vragu, odlazite od nas. Od Katoličke crkve, od Hrvatskoga naroda, od svih ljudi dobre volje. Klaunovi ovakve vrste, javni i tajni, idite k svome vragu.

Napast mi se primakne dok ovo mislim i pišem. Pa kad Katolička crkva u svim svojim važnim ljudima prešuti ovo prljavo kazalište, prešuti i ti. Ne brani je. Kad ona mazohistički dopušta sve ove teške uvrede, neka joj bude. Ne piši, ne odgovaraj, pravi se da ti je lijepo i da ništa ne znaš. Baš te briga, ti si posljednji koji bi trebao braniti ugled Katoličke crkve. Velika je napast. Mnogi su je poslušali. Možda su je previše poslušali. Reklo bi se, zato nam i jest ovako.

Moraš li to uopće gledati? Jedi, a domalo će se skupiti svi naši prijatelji. Zar su ti u današnjem danu potrebni ovakvi likovi? Vidiš li što ti čine, onako na daljinu? Meni ovakve utvare ne mogu ništa, niti ih gledam, niti ih slušam, niti su sposobni uzeti mi vrijeme. Tako govori najmlađi moj brat.

Moram ponekad čuti svoje neprijatelje, želim ih čuti izravno, bez posrednika i prepričavanja, tako odgovorim bratu.On ode od stola u dvorište, jer ne pada mu napamet slušati ni gledati. Možda tako čine stotine tisuća pametnih katolika. To je jedini sat u tjednu kad slušam svoje protivnike. I tko god se pojavi u tome satu, u to doba provokativnog zagorčavanja svete ljudske nedjelje, moj je neprijatelj ili u najmanju ruku osoba bez cijene na cjeniku. Pa tko god bio, ma kakvu službu vršio, i ma što to o sebi mislio. Tko u nedjeljno popodne čini da jelo prisjedne dobrim ljudima, nije dobar i bezglavo podupire debele provokatore. U jednom satu, bijesan od nedjelje do nedjelje, tako saznam tko su ljudi bez vrijednosti. I još pola sata dalekovidnica je sa mnom. Poslije satnog kazališta „nemir i zloba“ slijedi kazalište „mir i dobro“. Mater mi gleda što Papa radi, ne razumije što me iz takta izbacuje, a mene drugo muči i zanima. Tko sastavi ova dva kazališta i tko sve ovo razuman može progutati? A zabrine mi mater kad me vidi bijesna.

Meni se ovo više ne guta. Mala je moja uloga u Katoličkoj crkvi, ali znajući kakvom će učinkovitom „silom“ katolička intelektualna i svaka druga elita odgovoriti izazovu i ružnoj provokaciji, sročit ću ovaj tekst kao odgovor i svjedočanstvo, ali još više kao pitanje. Bacit ću sliku na sliku, udbu na udbu i zaželjeti da klaunovima, kad god se usude ovakve igre igrati, prisjedne kruh njihov svagdanji.

Dalekovidničino društvo razumijevam kao stalnu postavu tragičnih klaunova: ne zanimaju me njihova smiješna lica, zanimaju me njihove tužne pozadine. Što to Stjepana Mesića tako svrbi u Katoličkoj crkvi da se uvijek o nju češe? Pa kad tako uporno brani čistoću svoju pred udbom, tako mi svetoga fra Tomislava Duke, sliči Fati iz susjednog vilajeta, kad ju je muž uhvatio u preljubu: vjeruješ li ti meni ili svojim očima? Budalasta li lika, čudne li spodobe. Ne bismo trebali vjerovati svojim očima koje čitaju zapise njegova nedjela, morali bismo vjerovati njemu, pravedniku, samo tako, kad on tako kaže. Svjedočanstvo života Stjepana Mesića čisto je bezboštvo. Bez obzira na trud širokobrijeških krstitelja, duša ovog klauna, u biti svojoj mračno bezbožna, ponaša se potpuno đavolski. Kad su pitali: Odričeš li se sotone, čini se da nije jasno odgovorio. Sotone se nije odrekao. Da su ga pitali odriče li se Hercegovaca i tu bi ostao mutan. Uzaludna li posla Hercegovcima, tko će đavla krstiti?

Mesića Crkva progoni od jave do snova, malo zbog nečiste prošlosti, malo od nečiste krvi, nešto od krivih prosudbi. Uvijek isto: fašisti u Crkvi, Crkva u fašizmu. Ma ne misli on na Musolinija, njegov je spomenik u susjednoj državi,a čini se da ne smeta svjetskim antifašistima. On misli na povratak ustaša u hrvatsku javnost. Gdje su ustaše? Sve su ustaše mrtve. Pa Mesić im je mrtvima pretresao džepove. A da ima u Hrvatskoj jednog jedinoga ustaše ne bi Mesić o njima govorio. Mesić bi o ustašama šutio. Možda bi pjevao njihove pjesme da ga ne prepoznaju, možda bi utetovirao ustaški grb na veliko čelo da ga se vidi, kako mu tkogod ne bi spočitnuo odavno ugraviranu crvenu petokraku, više u mozak nego na čelo. Jadni čovjek, niti on zna što je Crkva, niti on zna što su ustaše. Kroz Crkvu su ga provodili udbaši, a ustaše je upoznao mrtve. Nije se obogatio prevrćući njihove krvave džepove, ali se ozbobio pišući stalan ugovor s đavlom. Stjepan Mesić stoga i ne može biti ništa drugo. Da išta znade spoznao bi da nitko pametan ne svrstava ustaše u fašiste. Da znade čitati, pročitao bi odredbe Nurnberškog procesa. Tamo nisu sudili ni jednome ustaši. Možda se to dogodilo iz dva razloga: jer je taj sud sudio nacizmu i fašizmu, a da su i htjeli nisu mogli naći ni jednoga ustaše, jer su ih Tovariši već odavno pobili.

Budalasta li lika: fašizam i Katolička crkva da mogu imati nešto zajedničko? Zar prošlost i sadašnjost Stjepana Mesića ne pripadaju istom bunaru bezboštva, fašističkog ili komunističkog? Zar po životnom izboru Stjepan Mesić nije prvi i osnovni fašist ovoga prostora? Baš zato što je prvi komunist ovoga prostora, što ne priznaje ni kakav moralni zakon, tek se ravna po sudu svoje Partije. Pa što to ima Katolička crkva tražiti u Mesićevu svijetu? Katolička crkva i fašizam ne imaju ništa zajedničko. Budalast lik budalasto govori, kad pred mnoštvom svjedoka još jednom se spašava prodajom rogova za svijeće. Vreću mu drži njemu jednak svjedok, Aleksandar Stanković, iscjedak Dalekovidničke vjernosti vlastitoj Partiji i njezinu jedinom sudu. Neću se raspitivati je li to fašistička, nacistička ili komunistička Partija. Svaka je Partija Partija.

Fašizam je borba za Veliku Italiju. Nacionalsocijalizam je borba za Veliku Njemačku. Komunizam je borba za Veliku Rusiju. Još da mi Stjepan Mesić odgovori što je to antifašizam? Neće odgovoriti, ali ću ga na to prisjetiti. Antifašizam je borba za Veliku Britaniju. Kad Hrvatsku primjerice okupira Italija, Njemačka ili Rusija onda je to okupacija. Kad Hrvatsku okupira Velika Britanija onda je to demokracija. Kad Hrvata ubije Talijan, Nijemac ili Rus onda je to zločinstvo, ali kad ga ubije Englez, to je veoma velika čast. Ovo je Partija Stjepana Mesića, ali i Aleksandra Stankovića. Točno po sudu svoje partije Mesić je predao državne tajne britanskoj sili, svjedočio je laži što su mu ih naredili, i ništa mu se neće dogoditi. Zar on nije veliki dečko Velike kraljice? Pa da Katolička crkva ima posla s ovakvom bijednom kaljužom? Mesić je fašist i oni što iza njega stoje i onda kad se zovu antifašistima. Zašto kao junak nije zatražio od Velike Britanije arhivu o pokolju 444 tisuće Hrvata na Bleiburgu, po istom pravilu po kojem je Britaniji dao tajne zapise Hrvatske države? Zašto kao ozbiljan Hrvatski predsjednik nije protiv Velike Britanije poveo proces za sudjelovanju u udruženom zločinačkom pothvati, jer ratni zločin nikad ne zastarijeva, a Broz i Britanija udruženi u zločinački pothvat, izvršili su genocid nad Hrvatskim narodom. Zašto se nije pozvao na pravila Haaškoga suda: svjedočio da su Tito i Churchil ratni zločinci, udruženi u zločinački pothvat, krivi za smrt četiristo četrdeset i četiri tisuće ljudi. Srbi bi im dali sve dokumente. I ne bi im se sada podsmjehivali kao budalama.

Katolička crkva u svim ovim bezboštvima nije sudjelovala. Bila je ljuti neprijatelj Musolinijevoj Italiji, Hitlerovoj Njemačkoj, Lenjivovoj Rusiji, ali i svim satrapijama bezbožne svjetske ljevice, onima koji su pitali koliko ona ima brigada da bi razgovarala o svjetskoj politici. Brigade su sila, a mudrost slabost. To je ta poruka. Pa kad na nju i danas nasrne vučji čopor kosovsko-udbaških petokolonaša, i kad se razne naravi četnikolikih orjunaša stope u lavežu orjunaških četnika, prva je na udaru Katolička crkva. Pa kojoj to skupini pripada tuljenje isluženog klauna Stjepana Mesića? Na koga laje njegov čopor, tko čopor tako ozbiljno hrani, tko je dresirao ove lajavce? Njihova Partija i sud njihove Partije. A Katolička crkva nije njihova Partija. Pa budući da sam katolik, ma koliko moje pravo bilo maleno, dovoljno je da odbrusim Mesiću i čoporu: Bezbožac ti, bezbošci fašisti, komunisti, antifašisti i nacionalsocijalisti. Tucite se međusobno koliko vas volja, a ljude Božje ostavite na miru. Između tvoga ćaće i Lenjina nema razlike. Između Lenjina i Musolinija nema razlike. Između Churchila i Hitlera nema razlike. Krvav tvoj ćaća, krvavi svi ostali, bezbožni svi jednako. Pa da Katolici imaju nešto s tobom? Odstupi Nečestivi, i ti, i tvoje djelo! Da ovo podlim klaunovima reknu pobožna kardinalska usta, da grlato ovo oštrim tonom izgovore svi mogući nadbiskupi, biskupi, nunciji i sveti diplomati? Nikada se više ne bi Stjepan Mesić usudio nazvati Katoličku crkvu fašističkom prijateljicom, niti bi se Dalekovidnica tako zlobno igrala Hrvatskim narodom. Spalo na to da se netko meni prispodobiv suprotstavi zloći šupljih klaunova.

Milijuni katoličkih vjernika, dođe mi da ih prozovem takozvanima, tisuću katoličkih novina, tisuću urednika, tisuću naslova svega i svačega, a jedan ih Bezveznjak svake nedjelje napravi budalama. Sva ta velika „katolička sila“ zasigurno neće odgovoriti ni jednim sredstvom, a kamo li svim sredstvima, dozvoljavajući da se dogodi kao da se ništa nije dogodilo. Posljednji put bila su dva Bezveznjaka, jedan s jedne strane stola, a drugi s druge, jedan poput lešine, ispružen do stola, podmukao do pakla, i lažljiv do neba, a drugi poput zmije skrivenih nogu, jednako podmukao u svojim namjerama, skrivajući svoje podmukle misli onako kako zmija skriva svoje noge. I ponovno su se razotkrili u svoj svojoj zlobnoj raskoši: u nedjeljno popodne, dok milijuni katolika pokušavaju u zajedništvu svojih obitelji jesti kruh svoj, Katoličku su crkvu prozvali fašističkom udrugom koja stoji iza svega najgoreg u ovoj zemlji. A obojica njih, pravednici po prirodi i društvu, moralne vertikale, istinoljupci, intelektualci, pravedni, profinjeni, i ne daj Bože da bi nekomu nešto ukrali, spašavaju Hrvatski narod od fašističke Katoličke crkve. Jer tko može zamisliti pametnijega i naobraženijega intelektualca od Aleksandra Stankovića, i može li se na zemaljskoj kugli naći veće poštenjačine od Stjepana Mesića? Nema šanse, to su tako visoki rodovi ljudskog roda da osumnjičena Katolička crkva izgubi svoju busolu kad je prozovu ovakve veličine.

Više je desetljeća Stjepan Mesić u mojoj stvarnosti. Prateći ono što nam se počelo događati od ranih devedesetih, od mnoštva političkih sudbina kao da me njegov lik najviše izazivao. I predsjednika Tuđmana i Stjepana Mesića slušao sam u selu Miljevcima. Tuđmana sam odmah razumio pa nije bilo potrebe posebno mu se predstavljati. Mesić je nešto drugo: pred nekoliko tisuća ljudi poručio je da „Srbi mogu ponijeti toliko hrvatske zemlje, koliko su je sa sobom donijeli kad su u Hrvatsku dolazili“. Masa mu je urlikala, ali je meni nešto zapelo. Ozbiljni ljudi ovako ne govore, posebno kad negdje gori pod stvarnošću. Nisam ga napustio, sve sam učinio da mu tog dana budem što bliže. Pokušao sam naći ono u pozadini. Nisam našao ništa više. Kako smo se nekoliko kilometara vozili rijekom Krkom u nevelikoj brodici preda mnom je ostala tek slika tog dana. Neobičan čovječuljak, prestrašen od broda, samo što nije zalegao na daske. Učinilo mi se da to nije onaj govornik od nekoliko sati prije, učinilo mi se i da je nekako duhom odsutan, ne pripada društvu u kojem je, njega je u to društvo netko stavio. U jednoj sam mu prilici napisao kratku rečenicu: fratri mogu govoriti što hoće, političari ne smiju. Nije odgovorio, a nije ni trebao. Tu mu je sve rečeno.

Radi Mesića svađao sam se s fra Dukom. On je tvrdio kako u Hrvatskoj državi ništa ne valja niti vrijedi, i da bi svako derište moglo napraviti prevrat. Dokazivao mi je kako su Stjepan Mesić i Josip Manolić velika i pametna „gospoda“ i da nemam pravo o njima loše govoriti. Nismo se složili, jer sam djelo toga dvojca nazvao „mužom jarca u rešeto“ kad su pokušali glumiti dječake koji ruše ionako „slabu“ Hrvatsku državu. Nije Hrvatska bila slaba, nisu oni glumili dječake nego pokvareno odrasle prevratnike, a Duka više nije ni pokušavao dokazivati tko je u Hrvatskoj veliki „gospodin“

Mesić nije imao priliku zapamtiti moga lika jer sam bio jedan od mnogih pred njegovim očima, ali sam ja zapamtio njegov. Nije mi znao ni ime, a tog trena nije imao ni razloga pamtiti, jer sam bio jedan od mnogih. Nešto kasnije imao je razloga ime mi znati i spomenuti. Čuo je za skup u elitnoj dvorani zagrebačkog Gornjeg grada u kojemu je „jedan“ poveo proces protiv Josipa Broza. Dobro je čuo, to se i dogodilo. Njegova je primjedba baš simpatična. Reče kao porugu kako „jedan ovih dana osudi Broza po brzom postupku“. Za to mu odajem počast: osim njega nitko nije o događaju spomenuo riječi, i nitko nije napisao ni slova. Nevažno, kao da se Brozu sudi svaki dan.

Nisam siguran da sam mu zbog toga zagorčio život, jer Broz je velik ulog u Mesićevu životu. Zagorčio sam život jednom njegovu. General je, nije ga Mesić smijenio u dobro nam znanoj generalskoj „sječi“. Kako smo se našli za istim stolom, on o meni ne znajući ništa, a ja o njemu znajući puno, rekao sam mu da nisam uopće lijep, ali nisam ni Mesić. Ta je rečenica Generalu toliko prisjela da je pobjegao, i od ručka, i od mene. Još ako je poslao poruku svome zapovjedniku: što to ljudi u puku o njemu govore. To bi mi bila izuzetna radost, meni, jednome, koji je osudio Broza po brzom postupku.

Nisam sve ovo dosad pisao baš bez namjere. Malo se kada stvari događaju slučajno. Niti Mesić slučajno napada Katoličku crkvu, niti ja slučajno pišem što pišem. Ne progoni njega samo prljava prošlost, nečista krv i narav tragična komedijaša. On se Katoličkoj crkvi osvećuje, a možda ga zaprepasti ono što o njemu znam. Osvećuje se jer je barem u znanoj priči ostao duga nosa i kratkih prstiju. Trebao je „ukrasti“ nešto podosta veliko. Nije uspio, a od tada nije ga napustila ni pakost, ni gorčina. Pa da ispričam tu priču, kratko i sržno, najkraće.

Bila jednom jedna država Njemačka i u njoj jedan veliki milijunski grad. Stjepan je Mesić tada za građane velike Države, sklone titulama, bio njegova predsjednička „ekselencija“, jer bio je predsjednik Jugoslavije na umoru. Nijemcima to nije smetalo, važno je da je „ekselencija“ i da se mogu hvaliti, eto i oni su sudjelovali u izuzetno velikom društvu. Pa ako to bude malo poskuplje, Bože moj, ništa nije jeftino, a ni besplatno.

Bio u toj velikoj zemlji jedan fratar, imao neku veliku crkvu u sred velikoga grada i najavio dolazak „njegove ekselencije“ predsjednika Stjepana Mesića. Njegova je uloga bila prikupiti sredstva za obranu ugrožene i razoružane Hrvatske. Fratar matanovskog kova nije propustio ništa slučaju: sve je učinio da se ljudi skupe, tisuće njih, i da obilno pomognu hrvatsku obranu. Tko smije spomenuti skupljenu cifru. Velika, golema, golemija od Mesićevog poštenja.

Bila jednom jedna soba, apartman i u njemu se dogodio neobičan događaj. Fratar je, znajući da će se taj događaj baš tu dogoditi, uredio sobu dostojnu velikih glava. Mala je družina sjela i izbrojali su novac, ali po matanovsku, novac je glavom i bradom izbrojao fratar. Mesić je čekao torbu i novac, a fratar je drugačije postupio. Dao je Mesiću novčanu brojku na papiru, od sume oduzeo nešto novaca predsjedniku za put, a jasno dao do znanja da novac pripada Hrvatskoj državi, i kako će se pobrinuti da ga Hrvatska država i dobije. Kad je to čuo Stjepan Mesić kao da se oko njega okrenuo sav svijet. Sve je očekivao, ali da će ga ovako netko preveslati, to ni u snu ne bi pomislio. Na što je sličio lik Stjepana Mesića, kad se bez torbe, veće ili manje, morao vratiti odakle je došao? Mislim da je bijes u njemu nešto neprolaznoga. Fratar je upravo ta Katolička crkva, ima razloga psovati je dok živi. Pa vjerujem da i zbog ovoga još uvijek psuje Katoličku crkvu.

Tko mi je ovo rekao? Samo je izabrano društvo znalo za ovaj događaj. Ni kad je psovao, Mesić nije nikomu pričao ove svoje sramote. Nisam ovo čuo ni od fratra. Ne znam ni tko ga je naputio na ovako mudar potez. Možda su do njega doprli govori o izgubljenim čekovima, pa nije želio da se izgubljenim čekovima pridruže i izgubljene torbe. Jer ponekad i najveći pravednici postaju zaboravni, pa ako kakav pravednik gdjegod i zametne neku torbu, tko bi mu zamjerio. I fratra će ovo jako začuditi, jer je mislio kako nitko i nikada neće doznati tajnu njegove sobe. A ni ja neću reći. Tražite fratra, i to ga pitajte, a odite Mesiću, i to ga pitajte. A baš radi intrige, neću reći kako sam ovo doznao. Pa sumnjajte, došaptavajte se: čiji sam ja špijun?

Intrige radi, neka vrli intelektualac velevažne Dalekovidnice još jednom priupita javno koliko se dogodilo čekova i torbi, koliko je tajnih podvala i nečasnih poslova, koliko je laži i lažnosti u cjelokupnom životu, cirkusanta hrvatske stvarnosti, Stjepana Mesića? Ne tražim više. Zar je i ovo malo?

Vrli pravednik Stjepan Mesić, pravedan i častan samo u vlastitoj hvali, mali i sitni džepar na „vašaru“ životne vjetrometine, kad mu lik sagledaju znalci života. Lik čiji je sav život neprestana lažna predstava kameleona koji se uvijek uspije prilagoditi, ni sove ga ne mogu pojesti. Kameleoni umiru sami, kad iscrpe sve svoje podvale, laži i prijetvornosti. Kameleonima nikada ne zna čovjek jesu li mrtvi kad su živi, ili su živi kad su mrtvi. Tko uopće želi ubiti kameleona? On to sam sebi napravi. Ubije ga njegov strah i njegovo djelo.

Tko pametan u Katoličkoj crkvi želi da Mesić umre, nema takvih budala da bi išle baš njega vješati? Ni strijeljati. Stjepan Mesić ne treba se bojati katolika Katoličke crkve. Naprotiv, meni je želja da Stjepan Mesić živi jako dugo. Duže od mene. Da zatreba moliti, pravo moliti, milijuni bi katolika za njega molili, možda revije nego onda kad su za njega glasovali. Da pokuša netko naći vješatelja, teško da bi našli katolika, jer katolici se ne bave vješanjem. Nemam ništa protiv da se Stjepanu Mesiću dogodi sreća Josipa Manolića, ili sreća Jure Soroša. Onako mladolikim i posve lijepim, njima je uspjelo u devedesetoj se godini ženiti. Nemam ništa protiv, naprotiv, kao prijatelj prijatelja harema, ne bi Mesića pometalo da napravi harem. U Zagrebu bi to možda i bilo sporno, u Libiji zasigurno ne bi. Samo nisam posve siguran da u takvu haremu, baš ovakvi ljudi, pravednici, istinoljupci, na ranu bi ih privio, jasno razlikuju žene od deva, i deve od žena. To već nije moj problem.

Tješit ću Stjepana Mesića u njegovu velikom strahu, okružena svojim čuvarima. Ne brini, Starino, nema u Katoličkoj crkvi ni jedne osobe koja bi se tobom bavila. Ti si samo jedan od onih što su prošli, katolici imaju puno važnijeg posla. Ne boj se vjeroučitelja, neće se tebi ništa dogoditi. Što se mene tiče, ne samo da ne želim tvoje brze smrti. Naprotiv, molim dragog Boga za tvoj beskrajno dug život. Ako je dragi Bog štitio biblijskoga Kaina, zašto ne bi štitio i vrloga Stjepana? Ne boj se vrli Stjepane, Katoličke crkve. Nije ona djelo zloga da se zlom i bavi. Ni jedan katolik ne će u te dirnuti. Budi slobodan, živi, ne treba ti ni straža, ako se koga drugog ne bojiš. Samo drži znak. Kainov. I ostani to što jesi: fašist, antifašist, nacist, komunist. Sve budi. Samo svojih odlika ne pripisuj Katoličkoj crkvi.

ANTE ČAVKA

 

            ZANIMLJIVO, KAKO OPET IMAM PRAVO!

 

Ne znam je li to baš prava istina, ali ako mnogi mudraci tako kazuju, mora da je to zaista tako. A mudraci i pravi znalci pričaju kako su vatikanska i židovska diplomacija najbolje i najsavršenije diplomacije na svijetu, danas i u cjelokupnoj povijesti. Nisam posve siguran u istinitost takvih tvrdnji. Gdje su ostavili srpsku diplomaciju? A imam pravo zaista sumnjati. Ako srpska diplomacija tako vješto povlači za nos vatikanske diplomate, počevši od Pape, zbuni ih i stjera u kut pred likom najvećeg junaka dvadesetog stoljeća svetoga Alojzija Stepinca, pa zar srpska diplomacija nije diplomacija svjetskog dosega? Ako srpska diplomacija uspijeva židovskoj moćnoj diplomaciji i spretnim tajnim službama, počevši od Mosada pa dalje, sedamdeset dugih godina prodavati rog za svijeću u popisu Jasenovačkih žrtava, zar srpska diplomacija zaista ne zaslužuje prvo mjesto svjetske diplomatske liste? I vatikanska i židovska diplomacija zaista su sitniš, malo vrijedne kovanice svugdje gdje srpska diplomacija počne svoje pravo djelovanje.

Vatikanska diplomacija nije počela u Isusovo vrijeme, dok su padale glave, križevi se uspravljali po tada poznatome svijetu svjetske sile, a djevojčice kakva je bila mala Katarina, Sirijka, pogibale pod zubima razjarenih lavova, pri urliku više desetaka tisuća onih, gorih od lavova. Ili s glavom na panju, gdje su pored krvnika smrt vlastitog djeteta čekali njezini roditelji. Tu se ispunjalo proročanstvo da će roditelji krvniku predavati vlastitu djecu, a i djeca svoje roditelje. Tada nije bilo ni Vatikana. Njegova će se diplomacija pojaviti nešto malo kasnije.

Židovska diplomacija nije prestala ni onda kad su nasilnici svjetske sile porušili Jeruzalem i kad je Masada zaprijetila da nikada više neće pasti. Nisam siguran da je baš nešto posebno vatikanska diplomacija usavršila Isusovu crkvu, a nisam siguran ni da je tako napredna diplomacija pretjerano pomogla prognanim Židovima. Nisam siguran je li takva vrsta mudraca pomogla ikada ikomu osim sebi. Jest Srbima. Oni pobjegnu pred svim bitkama, podviju rep pred svakom silom i začas se pretvore u vazale jakih i moćnih. A onda moćnom diplomacijom dođu tamo gdje nitko nije mislio da će doći, i ostvare ono što su u svim ratovima gubili. Pa kad dreknu preko svojih čopora, najprije se prestraše vatikanci i židovi, a sve svjetske sile počnu ih ozbiljno shvaćati. Ono što diplomacija uništi u Izraelu i Vatikanu, to u Srbiji pozlati do neba. Dobricu Ćosića ne mogu dosegnuti svi povijesni vatikanski diplomati, a židovski mu ne mogu donijeti ni vode.

Da se ne pomisli kako je diplomacija nešto velikoga i važnoga i da sam, sad na, pred njom pokleknuo ljubeći skute njezine mudrosti, najbolje da je odmah predstavim narednom pričom, pa da ona samu sebe predstavi. Čovjek se žalio vatikanskome diplomatu na postupke svoga susjeda. –„Jasno da vi imate pravo“, rekao je diplomat. Tada mu se žalio onaj dugi optuženik. –„Pa vi imate potpuno pravo“, rekao je i njemu mudri diplomat. Onda su se našla pred diplomatom obojica. –„Recite, koji od nas ima pravo“. -„Zanimljivo, pa vi obojica imate pravo“. Obojica su se protivnika pogledala, shvaćajući da uzaludno troše riječi, gube vrijeme i moraju drugačije rješavati vlastito sporenje. Diplomat im se naklonio i ispratio ih do izlaza. – „Je li ovaj biskup ili nadbiskup?“ Pitao je prvi. –„Što se mene tiče može biti i kardinal, kad je ovakav. Hajdemo mi sami napraviti svoj posao. Malo ću se ja spametati, a malo se spametaj i ti. A ludi smo što smo mu svoje stvari i govorili.“Je li ovaj diplomat kršćanin, židov ili nešto sasvim treće, može biti odvažno pitanje ljudi nesklonih diplomaciji nego istini. Čini mi se da je svejedno, svi su oni jedan drugomu do koljena, svi su oni meni jednaki.

Nemam neka velika životna iskustva s diplomacijom. Duže sam susretao tek jednoga među njima. Zajedno smo učili jezik i dva mjeseca uvijek bili u istome razredu. Bio je uvijek savršeno odjeven u crno odijelo i uvijek do uredan perfekcije, sa svećeničkim ovratnikom pod vratom i crnom aktovkom u uvijek istoj lijevoj ruci. U razred je ulazio tridesetak sekundi prije početka nastave i odlazio tridesetak sekundi po završetku. Da s nekim razgovara vidio sam samo jednom. Slučajno je njegov sugovornik bio Židov. Možda su i razgovarali jer je Židov bio znatiželjan, Teško da bi se to dogodilo iz bilo kojega drugog razloga. Možda su obojica bili diplomati.

Nemalo se iznenadio kad je doznao da sam i ja svećenik. To je bio razlog da u pauzi među satovima koju progovorimo. Rekao mi je da studira Kanta. Na pitanje što će mu Kant nije ništa odgovorio. To je uglavnom bio sav naš dvomjesečni razgovor. Nikad se nije nasmijao i lice mu je uvijek odavalo neku čvrstu ozbiljnost. Poslije njega sve sam mogao biti, ali diplomat, nikada.

Bio sam brbljavac u razredu, mislio sam da se tako najbolje uči strani jezik. Bilo me je svuda i posvuda, i uredna i neuredna, moja je grupa bila bučna, kad bi predvečer išli zajedno ljudi su se s puta sklanjali. Dopalo me pitanje: „Možeš li bar na trenutak zašutjeti, možeš li šutjeti?“ „Ne učim za diplomata. Moj kolega je šutljivi diplomat. Sutra njega zovite na zabavu.“ „Njega?“ –Njega!“ „Nastavi govoriti. Pričaj što hoćeš, dvostruko, trostruko. Ali nas k njemu ne šalji.“

O diplomatima sam slušao svega i svašta. O jednome od njih, o najvećemu među njima, o slavnome Kissingeru slušao sam od židovskoga liječnika, nedavno blagopokojnoga Slobodana Langa. Doktor Lang sve mu je ispričao o Hrvatskoj i ratu, o srpskoj agresiji i svjetskoj sljepoći, o podvaljenim žrtvama drugoga svjetskog rata i o mnogo čemu drugom. –Zanimljivo, kako ste vi u pravu! Rekao je Hanry Kissinger, ispraćajući ga do vrata svoga ureda. S dubokom mi je žalošću ispričao svoj neuspjeh, dug put do Amerike i sve uzaludno, jer diplomati svakomu daju pravo. O žalopojci dobroga Langa mogao bih puno više reći, ali to sada nije ni važno. Ipak sam i ja njemu bio diplomat. Molio sam ga da se dobro okrene oko sebe jer ga prate počesto jedini primjerak slinavke u državi i ženskica previše zaljubljena u dolare. Takva je pratnja idealno društvo diplomatima. Njemu nikako i ni kada.

Lang je Židov i time se ponosio. Živio je u Hrvatskoj, a volio ju je do kraja. Volio je Alojzija Stepinca i u revnosti da mu oda počast, za malo da pogine. Znao je dobro za Stepinčevo herojstvo, smatrao ga je čovjekom do zvijezda. Zurrof drugačije priča. Nije imao potrebu čuti što to Židov Slobodan Lang uistinu govori. Zurofu je Stepinac razbojnik. I Srbima. Ali je Zurrof šarlatan i Židovima. Vatikanci se ne snalaze u svemu. Ali bi se moglo u puno tomu snaći velebno i snažno židovsko veleposlanstvo u Hrvatskoj. Moglo bi pitati sve strane odreda: što vi to govorite? Na čemu temeljite svoje govore? Dajte, konačno recite istinu.

Nisam izučio za diplomata, a ne znam ni šutjeti. Progoni me u dubini duše, sad pred stubama starosti, narav diplomata. Lako se ponekad sa stvarima šaliti. Ali ima trenutaka kad je potrebno zašutjeti, tražeći odgovor na debelu naslagu pravde, pameti i mudrosti. Za život mi se zavezalo jedno diplomatsko ime, ne mogu ga se osloboditi jer ne mogu razumjeti kakva diplomacija može od čovjeka napraviti neozbiljna čovjeka, nedovoljno znana gdje bi zaista morao sve znati, i čudna u svojim postupcima baš tamo gdje se tako ne bi smjelo biti. Zašto ne traže istinu oni koji istinu trebaju kao slobodu? Riječ je o zaista pravom diplomatskom čvorištu, i riječ o pravom diplomatskom imenu. Riječ je o židovskoj veleposlanici u Hrvatskoj, gospođi Kalay.

Ime gospođe Kalay ne znam, a i njezino je prezime jedino diplomatsko prezime koje poznajem, ne po viđenju nego po čuvenju, i ne po uobičajenome znanju nego po neuobičajenome čuđenju. Da me to zanima začas bih pročitao na izlogu svjetske diplomacije puno više od njezina imena, mogao bih bez poteškoća na izlogu naći sve diplomate svijeta i tisuće podataka o njima. Čemu opterećivati moždane vijuge suvišnim znanjima. Da nije čuđenja ne bih pamtio ni prezime židovske veleposlanice.

Čudi me njezino ponašanje. Židovski je narod ozbiljan narod i istinoljubivost bi trebala biti najvažnija njegova vrijednost, važnija od sve diplomacije i jača od svega mogućeg ljudskog oružja. Istina oslobađa sve Židove, ali oslobađa i sve Hrvate. Istina oslobađa sav svijet, ali istina treba prave suradnike. Moja je Domovina u dijelu svojih istinskih znanstvenika posegnula za istinom. U dijelu svojih stručnjaka željela je pred sud istine dovesti ratni logor Jasenovac, otvoriti dubinsku raspravu o nemilim događajima tog vremena, mitomaniju šaljući u prošlost, ali čuvajući realnu stvarnost i od zaborava i od nezasluženih pravdanja ili opravdanja. Čim su znani ljudi dobre volje posegnuli za istinom, vučji čopor podle mitomanije graknuo je do neba. Nije mu prvi put. Zar bi zavijanje čopora mene začudilo? Nema spomena. Da sam čuo neke Goldsteine, Zurrofe ili Bulatoviće, neke bradate duhovnosti po genu popa Đujića ili dresiranu mladež soroševskih štenara, ne bih ni riječi rekao. Zaprepastila me izraelska veleposlanica. Svojim čudnim stavom, držeći neobično predavanje mome Narodu, pomažući vučjem čoporu da još jednom rastrga istinu, upravo me židovska veleposlanica duboko začudila. A nije trebala. Židovskom narodu ne treba mitomanija, a Hrvatskome narodu ne treba pravdanje ni jednoga zločinstva. Sve nas oslobađa istina. Imali smo priliku posegnuti za istinom. Dobru su volju ljudi dobre volje ugušili orkestrirani urlici. Izraelska veleposlanica pomogla je da se ne dogodi istina, a stoga smo još uvijek neoslobođeni robovi. Istina nas nije oslobodila, mitomanija ljudske gluposti još uvijek je jača od variole vere, a vučji čopor nesmetano širi zarazu. Čudi me da jednom zasvagda baš židovska moćna diplomacija ne podigne glas i ne pošalje procesiju povijesnih lažaca u njihove prljave zakutke i jednom ozbiljno, ako je to nemoguće hrvatskome znanstvenom puku zbog moći vučjeg čopora, ne razriješi zamršeno čvorište jasenovačkog mita. U čudu se pitam što to dobiva Židovska država, ali i cjelokupan Židovski narod kad se pod teško kompromitiranom mitomanijom polako gubi dostojanstvo istinskih žrtava, i u podvaljenom broju nestvarnih mučenika gubi ime onih zaista pravih. Kakva to skrivena važnost nagoni jednu ozbiljnu zemlju na neozbiljnu diplomaciju i što je to nagnalo izraelsku veleposlanicu pisati poslanicu protiv onih koji su joj najviše mogli pokazati istinu? Čudni su putovi diplomatski, čudni su veleposlanički putovi. Tko da ih razumije? Tko da vas uistinu razumije gospođo Kalay?

Ne mora čovjek biti posve velik znalac u povijesti, a da ne prodre s najvećom lakoćom u duboku jasenovačku mitomaniju. Davno je to bilo. Došao sam do popisa jasenovačkih žrtava: više od šest stotina tisuća popisanih. Imao sam vremena i listao sam ime po ime, žrtvu po žrtvu. Onda sam se začudio. Na popisu su bili ljudi koji tamo nikada nisu bili niti su tamo umrli. Nabrojao sam ih oko stotinu osamdeset. Tko ih je odveo u Jasenovac, tko ih je stavio na popis? Pa da su bili odreda neprijatelji ustaša? Ali polovica tih žrtava i bile su ustaše. Tko je moćnik koji je ustaše poginule stotine kilometara daleko od Jasenovca pripisao žrtvama ustaša? Brojka od stotinu osamdeset podvaljenih žrtava za jedno malo zagoransko selo: što li je sve podvaljeno u velikim mjestima i u velikim gradovima? Tko je napravio takvu svjetsku podvalu? Zar ovo nije podvala Židovskom narodu, zar nije podvala svakome istinoljubivom čovjeku, zar ovo nije ruganje istini, znanosti i logici? Da se suoči upravo s istinom veleposlanica Kalay imala je priliku. Ako nikoga, mogla je upoznati dr. Langa. Čini se da nije htjela. Nije ona svoje riječi izgovorila bez zaleđa: čudi me da židovska diplomacija još uvijek dopušta očitu podvalu, a čudi me da jednom ne povisi ton i reče - dosta: Jer vučji čopor uvijek ih spominje kao zaleđe. I uvijek uspijeva odlajati svoju mitomaniju. Ne vjerujem da se židovska diplomacija plaši vučjeg čopora.

Možda bi mi veleposlanica mirnim glasom mogla odgovoriti: -Kako vi imate pravo“. Rekne li tako, ponovno ću morati istraživati koja je diplomacija najsvjetskija, izraelska ili vatikanska? Ne daj Bože tu pridodati i srpsku. A mogao bih. Jer u posljednje vrijeme srpska diplomacija vuče za nos vatikanske diplomate, počevši od Pape, kako god ju je volja, a u svojoj ludoj mitomaniji duga desetljeća pravi Židovima medvjeđe usluge. Jadna naša istina, kad će nas osloboditi? Čini mi se nikada dok diplomacija svjetskih razmjera ovako radi i dok je uzaludno pamtiti veleposlanička imena.

Želim da me izraelska veleposlanica Kalay ipak upamti, makar ne namjeravam ovo joj pisanje poslati. Naći će se dojavljivača, u to ne sumnjam, naći će se i misli za ove riječi. Za neka mirnija vremena, kad bude manje diplomacija upravljala njezinim životom možda će se sjetiti priče što ću joj je sada ispričati.

Bila jednom jedna komunistička kolonija u gradu Topuskom. Izaslanik svjetske sile koji je od njihova ponašanja gotovo poludio, bježeći iz toga zlog vilajeta, doslovno ih je nazvao: krvoločnom i divljom bagrom. Ne bi mi bilo teško nabrojati puno njihovih imena, ali ostavljam riječ britanskome časniku i njegovoj prosudbi: ovo je zaista i bila divlja i krvoločna bagra. Srugi je zovu Antifašističkim vijećem za oslobođenje.

Bila jednom jedna grupa osiromašenih i ostarjelih Židova. Divlja i krvoločna bagra pretvorila ih je u svoje robove kad ih je našla u talijanskome fašističkom logoru na otoku Rabu. Sve koji su mogli nositi oružje otjerala je na frontu, slabe i bespomoćne vodila je sa sobom da ih do kraja iskoristi. Židovi su preko britanske službe sigurnosti, pri britanskoj bojničkoj misiji u Topuskom molili pomoć. Trebali su zrakoplovima odletjeti u Italiju, njih stotinu osmero. Nije im to uspjelo. Kako su teško počeli smetati divljoj krvoločnoj bagri, da ih se riješi i da se stalno ne postavlja njihovo židovsko pitanje, na čudan su način riješili židovsko pitanje. Otjerali su ih u već tada napušteni ustaški logor Jasenovac. Tako je stotinu osmero Židova nastavilo logor Jasenovac, umjesto ustaša, sada pod komunističkom rukom.

Bila jednom jedna židovska obitelj prezimenom Kanyi. Muž je bio elektroinženjer, a žena spretna kućanica. Muža su upotrijebili kao znalca sposobnog upravljati električnom centralom u Slunju, zato ga nisu poslali na frontu, nego zadržali u Topuskom. Živjeli su u Rijeci iako su bili mađarski Židovi, pa su tako dobro govorili talijanski, a i njemački jezik. Gospođu Kanyi stoga su Židovi poslali na razgovor s Britancima. Zajedno sa svom židovskom grupom i obitelj Kanyi završila je u Jasenovcu. Britanska je misija posredovala u daljnjoj sudbini grupe. Konačno je pao dogovor između komunista i židovskog američkog lobija: Komunisti oslobađaju Židove, a za uslugu židovski lobi daje deset „Fordovih“ kamiona. Tako se grupa Židova našla u Italiji, a komunisti, ranije zvani divljom krvoločnom bagrom dobili su dobre kamione. Svi Židovi nisu dospjeli u Italiju. Tamo nikada nisu došli gospodin i gospođa Kanyi. Pred sam odlazak iz Jasenovca izdvojeni su iz grupe i strijeljani.

Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja, ranije prozvano divljom i krvoločnom bagrom osudilo je obitelj Kanyi na smrt. Gospodin Kanyi optužen je za terorizam jer je uništio električnu centralu u Slunju. Gospođa Kanyi osuđena je na smrt jer je bila ljubavnica britanskog obavještajca u Topuskom, a već time i britanska špijunka. Divlja i krvoločna bagra bila je velikodušna. Dozvolila je ispuniti posljednju želju nesretnim i posve nevinim ljudima.

-Strijeljajte me u zagrljaju s mojim mužem, to je moja posljednja želja. Umrli su pod rafalima teških ubojica, zagrljeni, zakrvavljeni, na tlu jasenovačkog logora, onda kad logorom nije odjekivala ustaška naredba. Tada je naredba došla od divlje, krvoločne bagre.

Nije ova priča nepoznata, znaju je mnogi i mnogi. Velika katolička novina ispričala ju je kao romansu. Veličanstvena scena, upravo za dobar film: ponosna žena, ni kriva ni dužna, umire junački u zagrljaju isto tako nevinog muža. Diplomatski zapis i napis. Bezimeni su, ne piše se o mjestu na kojem su strijeljani, ne piše ni tko ih je strijeljao. Prava diplomacija, katolička, vatikanska. U to je vrijeme prostorom Antifašističkog vijeća kako se samo predstavlja, a prostorom divlje i krvoločne bagre, kako u svjedočanstvu svjedoči britanski zaista častan čovjek, vrludao i jedan mladić. Mladić Ivin, možda i Goldstein, zapamtio je lagano umiranje Jure Francetića. Mladić je zapamtio puno toga. Samo nisam čuo da govori o ovom strijeljanju. Diplomat: da štogod natukne o nevino stradalim Židovima, možda bi ga netko pitao tko ih osudi i zašto, tko ih ubi, gdje i zašto? Diplomatski šutjeti, ni romansu ne ispričati, stvarno je djelo svjetske diplomacije. Nije to više mladić. Možda bi u zrelim godinama trebao protresti misli i sjećanja. Možda bi kao Židov puno pomogao Židovima razaznati žito od kukolja, a Hrvatima dati priliku da razdvoje žito od kukolja. Ovo može napraviti istina, Židovima i Hrvatima. Komu je do istine sluša moj glas, davno je izrekao jedan drugi Židov. Nisu ga poslušali. Svjetski diplomati, počevši od Pilata, zatisnuše uši da ga ne slušaju. Diplomati zatisnutih ušiju ne žive od istine, a ona ipak jedina oslobađa.

Ovo je priča koju pričam veleposlanici Kalay. Možda jednoga dana ipak pomisli kako je trebalo drugačije postupiti. Možda bi istina našla mnoštvo ovakvih priča. Možda bi u Jasenovcu, kad bi ga istina gledala, jednom našli i grobište obitelji Kanyi. Možda bi i bilo vrijeme da moću koju ima, jer moćna je Izraelska država, naredi beogradskim mitomanima da se prestanu igrati žrtvama, predaju točan popis jasenovačkih žrtava jer ga imaju, i jednom zauvijek istinom odaju počast svim nevinim žrtvama.

ANTE ČAVKA

Brojač posjeta

0202226
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
54
139
54
161303
2847
4718
202226

Vaša IP adresa je: 54.226.76.27
Server Time: 2018-02-19 12:55:13