Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Januar, kuje i korita

JANUAR, KUJE I KORITA


 

 

 

Zbirka pjesama izišla u Primorskom Docu, 2002. u vlastitoj autorovoj nakladi i u 1000 primjeraka. U pet poglavlja: Doba protivnih vjetrova, Europa ante portas, U čast mojim neprijateljima, Banice i ostali sitniš, Zastave, tange i bitange, autor se jednostavno obrušava na “kuje, koje radi vlastita korita svaki hrvatski siječanj pretvaraju u bezlični januar i kupljeni

mašću tustih cianida”, ne nastojeći sakriti ni imena svojih neprijatelja.

 

Zbirka je još aktualna, ali je se u posljednjim primjercima može dobiti samo kod autora.

 

Iako se dodiruje naravi ruske predrevolucionarne poezije, zanimljivo je da je nisu “zapazili” vječno budni “lijevi” književni kritici.

 

SADRŽAJ:


 

JANUAR KUJE I KORITA

 

Uvod u januar kuja i korita

Je li Dostojevski smiješan kad se svim silama trudi Wirginiji Woolf pokazati kako iznad Šupljina ženskog njezina tijela postoji Punina, i onda kad je se traži u sponama Sivih domova?

Je li Aristotel smiješan kad svinjama za koritom predočava kako je čovjek uistinu čovjekom tek onda kad se snagom Volje i Dobra

popne iznad poriva vlastita životinjstva?

Jesam li i ja smiješan, sam sebi najprije, pisati što pišem, misliti što mislim, raditi što radim, kako bih, protivno struji, sačuvao volju Misliti i Biti.

Poezija: u današnjoj Hrvatskoj? U kojoj Amerika okupaciju, duhovnu i tjelesnu, zove demokracijom, demonkraciju skrivajući lajanjem kupljenih kuja?

Poezija: u današnjoj Hrvatskoj? Gdje uvijek ima dovoljno kuja, sposobnih svaki hrvatski Siječanj pretvoriti u Januar, svejedno, onaj šestojanuarski ili onaj, kupljen mašću trećejanuarskih Cianida.

Poezija: kujama nad koritom, u Hrvatskoj, danas, ovdje i sada, poezija, ovdje i sada ljudima u naporu da sve svoje božanstveno zamijene za mrsan napoj?

Ipak poezija. Ovdje i sada. Za spomen na opsadu. Za spomen na kuje. Onima što nisu kuje. Onima što dušu za korito ne mijenjaju. Onima što iz Sivog doma svoje današnjice čeznu za Slobodom, Čašću, Znamenom i Imenom.

Ipak poezija. Onima koji misle. Nad malim i nespretnim o Velikome i Spretnome, Božanstvenome. Onima što nesavršeno i kratkotrajno pretaču u Savršeno i Vječno. Poezija ljudima. Hrvatima. Upravo u doba dok se kuje nadlajavaju nad koritima, hrvatski Siječanj praveći bezličnim Januarom.

 

 

I. DOBA PROTIVNIH VJETROVA

 

 

Ulica izgubljene časti

 

Čim si ušla u tu ulicu

znala si da tu prolaze oni

izgubljene časti.

 

Ma kako da te zovu.Read More

I da ti je haljina skupocjena.

I cipele od najizabranije zvjeradi.

Poštenim si ljudima

to,

kakvom te vide.

Baš te briga za poštene ljude.

Neka je tebi haljine kurvanjske.

I cipela.

Tko misli što je na kraju takvih ulica?

Čim si ušla u tu ulicu

znao sam kako je tebi govoriti uzaludno.

Točno onako kako je uzaludno govoriti

ljudima

izgubljene časti.

 

 

Doba protivnih vjetrova

 

Nećeš vidjeti drugu obalu.

Jer dadoše te

ludu kapetanu.

Nisi ni za palubu ribati.

Kapetanom te zovu? Da se ne rugaju?

Tko pametan daje lađe ludima?

Nisi sama takva. Svi oni što voze

tuđe trude

misle kako je najlakše

lađe voziti niz vjetrove.

Od Uliksa još tamo,

sirene provoze smrtnike

u ponore.

Doba je protivnih vjetrova.

Ti voziš niz vjetrove.

Zbogom u paklu novoga ponora.

 

 

Kip domovine ljeta dvotisućetoga

 

Okupatori na pročelju ispaćene zemlje.

Koji li su joj po redu, Bože mili?

Tuđi marinci na mršavu proračunu.

Kurve iz Ukrajine.

Kao da su im hrvatske premalo.

Usidreni brodovi.

Svako malo domamljene ajkule.

Kvislinzi, slugani, praznoglavci. Svejedno, budući su isti.

Zadivljeno bulje u ubojite čelike.

Nervozno skrivaju živu istinu.

Trljaju ruke primljenim škudama.

Kad se dogodi gorka istina tko će popraviti

što hrpa budala pokvari?

Mojim pužima tko će vratiti porušenu kućicu?

Tko okajati polomljene grane maslinama?

Ta brijeste su već odavna otrovali.

Kip domovine u novo, najnovije doba.

Okupatori i poltroni slatkorječivi.

Koga će narod odsad za nevolje psovati?

Ima li uopće naroda?

Ljeta dvotisućetoga

ima li i Domovine?

 

 

Slikopis za uspomenu

 

Željan sam sačuvati ovo vrijeme.

Možda nikada više neće ovako biti.

Teško će se ikad ponoviti.

Prohod neznalica i budala. Častohleplje i zavist.

Jeftinoća.

Mozak i tukac.

Ne zna se što je cinije.

Posvuda. Među svetima i prokletima.

Jutrom. Večeri. O podne.

Jedino, sudbonosno:

Komu je sudbina dodijelila kakvu srećku.

Čovjek zaželi ne biti čovjekom.

Ne slušati. Ne gledati.

Ne razumjeti.

U što se pretvori čovjek bez duše.

Teška vremena gluposti.

Možda nikada više neće ovako biti.

Željan sam sačuvati

glupost za uspomenu.

 

 

Novo Doba

 

Tri perverza traže četvrtog.

Novo sutra:

kečap i šaka prepečena krumpira.

Amerikansko oko

nad onima što bi kruha.

Dostojevski sveden na veliku internet stranicu.

Koncentrat prošlosti.

Do skrajnosti klonirano sutra.

Koncentrat gluposti.

Novo doba tek stara perverzija.

I kad ga nadgleda amerikansko oko.

Glupost nikada ne uči od gluposti.

Životinjska farma

Pijetao u dvorištu tuđih kokošiju.

Pa pijetli, zauzvrat, preskoče u njegovo.

Tko mu smije reći rodoslovlje?

Već odtad, da postoji apsolut taštine,

teško bi ga bilo dostići.

Njegova misao: Logos najmanje.

Njegovo govorenje: Mudrost iskonska.

Najveći od najvećih kad o sebi misli.

I onda kad se osamljen ogleda.

Žal šepavog Hefesta

dok Maratoncima podmeće kučine,

tko bi ikad znao što budala hoće?

Moć žapca zapuhača u trku s konjima.

Žalosno bude kad konji zaborave

da žabe skaču, ne trče.

Hrvatska na životinjskoj farmi

zaboravlja

moć konjima i žabama.

 

 

Neki veliki pas tragač

 

Neki veliki pas tragač

morao vas je natragati

po mirisu znanja

dobrote i vjere.

Neki veliki pas tragač

natragat će miris vašega korita,

i bukare.

I na lavež vaš da prikrijete

doba opake tišine.

Neki veliki pas tragač

ne može u vama lijepo naći. Nema ga.

Nalazeći vas takve

natragat će na ništa.

 

 

Novi svjetski poredak

 

Kultura kolta. Guma za žvakanje.

Osrednjemasno holivudsko bedro. Mudra policija.

Najhrabriji bojnici na svijetu

u slavlju izgubljenih ratova.

Kultura brze ruke. I pameti.

Životarenje od ničega do ničega.

Kultura nekulture.

Tamne naočale i krumpirići uz gorčicu.

Pilići ishranjeni vlastitim izmetom.

Novi svjetski poredak za stare lopove i kurve.

Čega tu još nova može biti?

Wilson i Lenjin već su ovo kušali.

Djedovi, pa očevi, pa sinovi.

Izgubljeni volovi, započeti ratovi, logori malih Židova.

Tko će se tada sjetiti Sorosa,

tko Olbrihtove,

tko nekog Brzezinskoga?

Nema kruha bez motike.

Ni svijeta bez duha.

Iz ništa, ništa, osim ništa.

Novi svjetski poredak.

Stara kletva.

Nova molitva.

Bože, oslobodi nas novoga svjetskog poretka.

 

 

Tajna tete Elizabete

 

I kad bude umirala, teta će Elizabeta

umrijeti s likom Njegova veličanstva

Aleksandra.

Čarobna riječ: Kralj. Odora. Monokl. Sablja.

Nestvaran zanos.

Ni čuti: despot, krvnik, podlac.

Balkan satkan od zla i goreg.

I svi oni što se s njime druže.

Teta Elizabeta sad bi za Beograd, da može.

Tajnu neće doznati nitko i nikada:

što ima moćna tamo na Balkanu?

Valpurgina noć strave. Ples vještica.

Aleksandar i drugi vukodlaci.

Tetu to Lizu ne uzbuđuje.

Teta će Elizabeta umrijeti sanjajući Aleksandra.

Bože,

pa neka teta Elizabeta dosanja svoj san.

Umrijeti,

sanjajući Njegovo veličanstvo,

kralja Aleksandra.

 

 

Kino "Balkan"

 

Smiju se majmunu u kinu "Balkan".

Jer je već jednom pod kamenom vidio zmiju.

I već jednom pao u nesvijest.

Majmunska posla. Još će jednom vidjeti.

I još jednom pasti.

Smiju se majmunu u kinu "Balkan".

Čemu se smijete, majmuni?

U što ste vi upali

upadajući u balkansku rastrošenu

kočiju?

To divno stvorenje. Majmun.

I smijeh majmunski.

U kinu "Balkan"

gdje je plakati puno prirodnije.

 

 

II. EUROPA ANTE PORTAS

 

Europa ante portas

 

Na mojim će te vratima dočekati isto.

Odranijega.

Ti prljava, sifilična, zavodnice.

Slobodan čovjek. Vlasnik svojih grijeha.

I vrlina.

Pa da budeš Kraljica od Sabe.

Kleopatra ili Livija.

Atila, Bič Božji

u meni se odavna nastanio:

ni zlom mi se nećeš primaknuti.

Pokuda ili pohvala. Prijetnja ili sila.

Odranijega.

Prljava. Sifilična. Brbljava.

Na mojim će te vratima dočekati muk.

 

 

Pismo mojim neprijateljima

 

Od vaše vike ne čujem prijatelje.

Uspijeva vam zamagliti vidokruge.

Nesiguran sam u doba i ljude.

Kad nemam s kime dopisivat ću se s vama,

dragi Neprijatelji.

S druge strane vašeg zatvora.

Nasuprot štali vaših goima.

Ne znam jeste li crveni od krvi ili od stida.

Činite mi se tako

europski,

amerikanski,

svjetski.

Tko da vam silu sagleda do kraja?

Svaka sila za vremena, dragi Neprijatelji.

Zmajevi od papira izgledaju moćni.

Dječake straše.

A dječaci se prestrašiti ne daju.

Tako se vesele

kad moćno vrijeme

odnosi u nepovrat moć mrkih zmajeva.

 

 

Pjesnici, seljaci i hrvatska stvarnost

 

Seljaci razgrću đubar.

Umorni, slute salatu.

Miris jabuka.

Pjesnici doba razgrću. Koliko đubra, smrada?

Slute

duboku nesreću.

Ne zna se jesu li seljaci glupi,

ili su tek iskonski mudraci:

pjesnici zasigurno jesu,

čemu im prevrtanje tuđega đubra?

Jedino se doba ne mijenja.

Mudri i čitmeni

nepismenim seljacima

uništavaju miris jabuka.

Oštar pas pazi

da se moćnom smetlištu

ne primakne pjesnički lavež.

Tako je najbolje: mučanje je zlato.

Glupi seljaci.

Bez mirisa jabuke, šutljivi pjesnici.

U govoru o vrućoj hrvatskoj stvarnosti.

 

 

Odljev mozgova

 

Da ih kojom srećom nije ni bilo.

Tih velikih mozgova.

Bilo bi mirnijih ptica. I livada.

Voda. Puževa. Polja i pšenice.

Potoka i neba,

gdje nisu zvijezde izmetom zastrte,

da nije bilo velikih mozgova.

Da su se prije odlili.

I sada da se odliju.

Paneuropski,

panamerikanski,

kozmopolitski

slivnik

može odliti sve velike mozgove.

Pa neka odlije.

Mir i blagoslov ljudima

kad veliki slivnik odlije

sve velike mozgove.

 

 

Apsurd

 

Genij kružnicom progoni luđaka

na mjestu gdje se točkom razlikuje

mudrost od gluposti.

Kao nerazumna psina, točno,

u lovu na vlastitu repinu.

Sve veliko i malo, tako u mislima genija

luđački zjapi nad tužnom

stvarnošću.

Oni da odlučuju o sudbini Moga Naroda?

Pa ti ne vide ništa.

Život potroše

pitagorejskim krugom

loveći vlastite repine.

Oni da odlučuju o sudbini

Moga Naroda?

 

 

Intelektualci

 

Znaju kako napraviti atomsku bombu.

Koliko je široka guzica krokodilu.

I kako se prigiba

koljeno pred bogovima.

Mudroslovnici u tajni srpa i čekića.

Ljevaci. Buka. Revolucija.

Bog je gdje su puni korito i bukara.

Život protrate hvaleći jedan drugoga.

Majstori sviju hulja.

Nema te masti kojom se ne premazuju.

Žedan kamen na studencu nije njihov.

Znade da sve vrijedno dolazi

od ljubavi.

U se vrijeme godišta, seljaci i ribari,

davali su ono najljepše.

Mudroslovnici poznaju taštinu i zavist.

Lijepo ne stanuje u njihovim dubinama.

Oni su svrha samima sebi.

 

 

Agramsko plavo nebo

 

Svjetlost crvene zvijezde u okriljima razvikanih ulica.

Austrijski. Ugarski. Potalijančeni.

Kamerdineri. Konjušari.

Čekaju resku psovku gazde.

Bečke. Peštanske. Beogradske.

Pudlice

trudne od bluda niska bjelosvijeta.

Skrovito rodoslovlje plaćenika hvali svoje mane.

Anđelinovićeva konjica i oružnici,

samo drugačije, novije.

Kralj ujedinitelj pod uzglavljem,

za mirno robovsko snovlje.

Krv i nevinost redovito su zajedno.

Agramsko plavo nebo. Nema plavog neba.

Crveno nebo. Rasne Europljanke.

Servus odanih slugana. Tko ih unajmi prvi.

Na plavom nebu iznad Zagreba.

 

 

Matoš, osama i crveni grad

 

Zašto tu sjediš? Nije to više onaj Zagreb.

Odranijega.

Nemoj tu više osamljen sjediti.

Zadah komunizma. Kad kraj tebe sjedne

Glavar ili Nadbiskup.

Zadah praznoga,

iz onih što bi idealima trebali odisati.

Bijeg u Srbiju. Jedinu još slobodnu u Europi.

Ludu. Ali ponosnu. Svoju.

Kao i nekada davno kad si bježao kandžama

europske slobode.

Jer su se natjecali tko je manji Hrvat.

Nemoj više tu sjediti, Antune,

nemoj tu sjediti.

Zagoranci nisu rođeni podnijeti neprijatelje.

Ustani i pođi.

Ne sjedi tu više, Antune.

 

 

Vaša svjetlost i vaša sjena

 

Otkad je na časti, na vlasti,

čovjek

dobar, pametan i svet.

Dobri su naivčine.

Pametni u ludnici.

Sveti na križu.

Vaši proroci

skrivaju vašu sjenu

od svjetlosti.

Jer osim sjene na vama nema ničega.

Vaši se proroci moraju svesrdno truditi

ljudima

vašu sjenu pokazati kao svjetlost.

 

 

Saga o kravati

 

Najgenijalnija Mržnja na Zemlju Hrvata

svednevice, ama svednevice,

ugleda radi,

o vratove vješa kravatu.

Oni. Nešto znaniji. Nose leptir mašne.

Tako se konobari

preobrazuju

u duboko prosvijetljene

zidare.

Ma što ti činili u svojoj mržnji, bijesu i sljepoći,

ne mogu bez tebe,

Voljena Zemljo.

Kad te budu najviše mrzili

držat će oko vrata svezanu tvoju prošlost,

bez tebe ne mogući,

ma što činili, Voljena Zemljo,

u bijesu i sljepoći.

 

 

III. U ČAST MOJIM NEPRIJATELJIMA

 

Špijuni ne znaju čitati povijesti

 

Tri svetinje Potifarove, moćne u svakodnevlju velikog Egipta.

Nadnaravan rob. Savršen u svemu svome djelu.

Pročelnica haremska. U strasti crvenija od Lenjinove revolucije.

Doušnička mreža. Kao korak kasperov lagana.

Da nije Thomasa Manna do danas bi Potifar spokojno trajao.

Rob bi savršeno robovao.

Žena mu sanjarila tajna kurvanja.

Doušnici uredno sve novosti saznavali.

Thomas Mann bezdušno je razbio idilu.

Žena posegnula za robom. Rob ju dostojanstveno odbio.

Doušnici sve to uredno dojavili.

Potifar natjeran na sramno suđenje.

Ideš u dalek zatvor. I nikada se više nećeš vratiti.

Ideš u tamne haremske odaje i nikada svjetlosti nećeš vidjeti.

Ideš na stratište jer je špijunskom smrću

najlakše

obiteljsku sramotu sakriti.

Špijuni ne znaju čitati povijesti.

Ni jučer. Ni danas.

Ni kad se raduju gospodarevu viskiju, debelim cigarama i novcima.

Špijuni su kao psi. Kad isluže,

ubiju ih na tajnu smetlištu.

Špijuni ne znaju čitati povijesti.

 

 

Vlaška zimska idila

 

Društvo kod "Čika –orđa". Sve naprednjak do naprednjaka.

Uspomena na Maru iz Tepljuha i na Smoju.

U mislima Milenko Maroević stavlja vijenac

Toni Jergoviću na nostalgiju.

Nostalgija za jugom. Jugonostalgija.

Jugo ne podnosi snijegove. Kako ne znaš?

Zar se vlaške škole uče u Sarajevu?

O koliko sam ih takvih vidio u Sarajevu.

Izrecitirajte mi, molim vas, pjesmu o vlajima.

Prije nego li ciganin Šabanov odglumi majora Tumanova.

Prije nego li neki hrvati odsluže

stolice svih španjolskih noćnih klubova. I Londonskih.

I dok ne izljube, ti hrvati, sve svijetle guzice,

škuda radi, svjetskih, bjelosvjetskih ambasadora.

O koliko sam ih takvih vidio u Sarajevu.

O Bože, požurite.

Prije nego li mi odmetnik iz Gotovaca čestita Božić.

Prije nego li mi Domovinu obljubi Kommnistička partija.

Prije nego li u svijetu idiotskome ubiju Slobodu.

O koliko sam ih takvih vidio u Sarajevu.

Požurite se k nama. Svijet od snijega, makar ga čuvale

sile kao Amerika i svi tajni židovski kružoci,

lako se istopi na Istini.

Zakasnite li možda, možda nikada nećete vidjeti

Svratište kod Đorđa.

Iziđe ili sunce,

jao, što bi moglo ostati od Soroša.

 

 

Viliame, pjesme će ponavljati

 

Na velikom zelenom otoku Neron igra svoje igre.

Deset tisuća golih žena. Priviđenja iz podzemlja:

Satiri magarećih kopita i nimfe, sve posakrivana

Velika gospoda pod likovima tuđih vremena,

Samo da ludu dušu sakrije.

Nerone! Znam te.

I što će ti sve ovo kad je oko moje žene

Veće od tisuća tvojih kurvi.

Kad budeš razumio već će biti kasno.

Ljepota niče samo iz ljepote.

Povijest ponovno. Na velikom zelenom trgu.

Viliam igra svoju igru.

Nebrojene tisuće bezglavih. Spodobe iz prošlosti.

Islužene kurve komunističke,

Podlaci od zanata, umjesto magarećih kopita

Nabijeni amerikanskim mislima.

Tako mi Akademije,

Sve akademik do akademika, redovni članovi,

Jer za dopisne nisu pismeni.

Viliame! Znam te.

I što će ti sve ovo kad je duša hrvatskom seljaku

vrijednija od tisuću tvojih Amerika.

I da posložiš sve svoje novce od Vilsona do Buša.

I da izneseš sve svoje ubojite nadmoći,

Od Ludog Konja do Vijetnama,

Tu gdje jesi samo će te prezir pratiti.

Viliam. Neron. Neron. Viliam. Svejedno.

Kako god da to razumio,

Kad bestraga nestaneš,

Ti i tvoje djelo

Pjesme će ponavljati da se ljepota rađa samo iz ljepote.

 

 

Predvečerje na Žirju

 

Da nađeš Mesalinu ne treba slonovima prejahavati

Ni Alpe ni Karpate.

Ni Agripinu.

Dosta je da si na Žirju.

I da se nježnost slijepih promatrača

spusti na tvoju čistu golotinju.

To su nekada bile prsi matere.

Dojile su kćeri i sinove.

Gojile su čednost hrvatske prošlosti.

Danas su samo meso

pod prstima europskih pohotnika.

Kad rodiš,

ni sama nećeš znati tko ti je otac djetetu.

Na vratima Europe,

sad kad si Mesalina. Ili Agripina.

Prisjeti se čega se strašno bojao car rimski

Oktavijan, August.

 

 

Slobodna Europa

 

Prvi od svih careva Europu je silovao Kaligula.

Od tog je doba slobodna.

A tko da silovanu uzme?

Tko zna jesu li kopilad od Kaligule ili od nekih drugih bogova.

Rimski senator, konj Kaligulin, najvjernije je svjetovao

moćna gospodara.

Bez riječi za ubojstva.

Ni kad se Rimljanka za Rimljankom hvalila udom moćna cara.

Ni kad je sestru silovao.

Povijest se ružno ponavlja. Carevi i konji.

Mudraci, senatori.

Presvijetli mačak, najmudriji od svih parlamentaraca

Slobodne Europe,

negdje preslik mudroslovnih konja.

Svijetli mačak, na ramenu svoga sluge Bildta.

Konj i mačak:

usne su takvim mudracima uvijek zatvorene.

Povijest se gluposti uvijek ponavlja.

Koga briga za dvjesto, tristo ubijenih tisuća.

Za teror. Za mučenja. Za sram.

To ćeš valjda Bildta pitati?

I mačka.

Najvažnije je

da mačak i njegov sluga

snažno opslužuju Slobodnu Europu.

 

 

Tko se boji mrtvih ustaša

 

Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.

Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.

Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.

Ustaša ima svakakvih.

Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.

Ustaše od pet, deset i petnaest godina.

Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina

poslije ustaša.

Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,

takvih kakvi su, mrtvih, ne mogu ni vlati trave prelomiti.

Tko se još boji mrtvih ustaša?

Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.

Svi redom ozbiljni.

Ustaše ih svednevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,

akademici vide ih posvuda, nebrojene.

Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.

U snu im ne mogu pomoći sve nauke.

Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.

Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.

Čemu se vama mrtvih bojati?

Tko zna zašto se netko nekoga boji.

I kad je mrtav.

Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.

Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.

Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.

Netko sasvim drugi, tko priča,

tko kaže:

smrt će ipak morati

oprati prljave ruke mnogima.

 

 

Nečista krv

 

Prosinačke žrtve, žal za slobodom, u kutu trgu, svejedno kojem.

Na jednom ili drugome kraju

snijeg

da pokrije crvenu mrlju i banova premirna konja.

Osamnaest metaka za osamnaest neposlušnika

Njegovu veličanstvu Pasu.

Crvena kuja protrči svednevce.

Tu gdje su stari pasi razderali žrtve.

Tu gdje se nije smjelo drugačije, u zabrani,

nadlajavati istinu Kralja sviju pasa.

Djedovi su samo preslici svojih unuka.

Očevi nose zastave sinovima.

Čemu se iščuđivati lavežu crvenih kuja?

Da smiju otrgnuti uzicu

sad bi zapišale mjesto zločinstva.

Nečista krv. Zato su crvene kuje.

I ona,

kad maršira trgom hodom soldata,

gdje bi, da smije samo,

crvene kuje još jednom

ponovile prošlost svojih predaka.

 

 

Kuje

 

Čudne zvjerke. Kao da su od vukova miraz naslijedile.

Nikada ne znaš grizu li jer su bijesne,

ili što ih netko ne zaveže.

Bez dozvole

nadviruju se mačkama nad korito.

Neukusno prkose svakom prigovoru.

Pare se s vlastitim sinovima.

Čudne su i kad ih za uzicu drže

najugledniji Europljani.

Bogata papica. Skupa uzica. Laju i grizu

čim gazda trepne pogledom.

Kuje ideale mijenjaju za korito.

Čudne hrvatske kuje. Kujetine. Kujice.

Fifice. Pudlice. Lajavice.

Kao da i nisu hrvatske. Kao da su četničke.

Kao da su europske.

Kuje, čudne zvjerke.

Samo zato što im tuđi pasi zapišavaju granice.

Svejedno gdje su. Važno je da ima pasa. Važno je da ima korita.

Kuje, čudne zvjerke. Svejedno, europske, hrvatske.

Kujice. Kuje. Kujetine.

 

 

Feral

 

Struja je došla već odavna.

Do zadnjega seljaka, u zabiti.

Komu treba danas paliti ferale?

Uspomena samo na jugovinu.

I na doba kad su crveni pioniri naviještali

feral

crnim dušama.

Koliko god se skrivali za svjetlost

čudno je

tko sve tamo čuva jazbinu.

Neka vas samo obasjava svjetlost ferala.

Na jugovini vaši su likovi

nestvarna njihaljka.

Vaša je svjetlost nepotrebna

Dobrim ljudima.

 

 

Još jednom Slobodna Europa

 

Mudrost. Snaga. Ljepota.

Sloboda. Demoikracija. Pravorijek.

Vjera. Nadobudnost. Čistoća. Uzoritost.

Roller. Simić. Barbir. Šaškor. Razović.

Jeličić. Lovrič.

Primorac. Supek. Šuvar. Suša. Čuić.

Mesić. Cvijić. Gavrović. Škrabalo.

Degen. Zuppa. Zafranović. Murtić.

Sam samcat don Grubišić.

Čovjek se prepane

Snage i Mudrosti.

Ljepota je prolazna ionako.

Mislim se:

tramvaj me pregazio

dabogda

treba li ovomu išta nadodati.

IV. BANICE I OSTALI SITNIŠ

Portret prvi: Otvoreno društvo

Najomiljeniji od roda rabinskih bogova: Georges ben Soros.

Jer mu se dade u izobilju zlata.

Jer mu se neprijatelje pod noge podloži.

Jer me u se dade harem nebrojen: najbjedniji je od svih bogova.

Dosanjan životni san: jesti, ne ogladnjeti. Piti ne ožednjeti.

Pariti se, ne ispuštati spolovila iz tajne ženske goleti.

Dosanjan životni san: Sorosa muče salomonske muke.

Iznad svih jela nevidljiva glad. Ispod svih pijanstava duboka žeđ.

I nemoć. Čudna. Neprirodna. Ljudima među božanstvima.

Molitva Soroseva. Kakva molitva?

Sa mnom bi u šeol? Zar će te podzemlje slaviti?

Da me prepustiš svijetu mafije?

Politika bez Sorosa? Vojske? Banke? Podzemlja?

Zar će se ikada više roditi moćniji judejski šoven?

Ako ti jesi i ja jesam.

Soros: još jedna priča o jadu.

Milijarde. Vjetar nema što odnijeti. Samo Sorosa.

Dolari neće propasti.

Korito, bukara i komad ženske na očima.

Gospodari leko nalaze sljednika.

Još jednom u mnogima.

Društvo je svejedno otvoreno

za nekoga novog Georga Sorosa.

Portret drugi: Gotovčeva Republika

Gospodije, jesi li ti prorok ili drugoga da čekamo?

Je li ovo Hrvatska?

Ili drugu da čekamo?

Treću republiku, kraljevinu, što li?

Ne otpusti slugu svoga, prije nego li oči moje

ugledaju doseg tvoga hrvatskog Raja.

San je dovršen.

Brozovi i Lenjinovi potomci znaju što mnogi ne znaju.

Zatvori se pune. Budalama čast. Poltronima

krv i zemlja.

Za čime više čeznuti?

Naš je tron i oltar.

Željeno kraljevstvo već je na Golom otoku.

Otpusti slugu svoga u miru, veliki Gotovče,

oči su moje vidjele komunističko spasenja.

Samo da se novi naraštaji

ne nauče proklinjati kosti pradjedova.

I veliki Gotovče,

da ti jednom,

kad se velik umrijeti odvažiš,

Hrvatska zemlja kosti ne izbaci.

Portret treći: Resursi, čerge i kokošari

Vi to ne razumijete. Vi to niste razumjeli.

Vi to nikada nećete razumjeti.

Resurs cigana,

uhvaćena kako preskače žicu u Lukavici.

Nekako sažalan, kao da se spašava od samo sebi znana.

Sliči jednom što je znao izigravati dvorsku ludu

sve dok mu nisu dodijelili

ulogu dvorske lude.

Mogu razumjeti što mu je Jožek.

Ne mogu razumjeti što je tu Paola.

Ona što je prijetila ugrizom za srce.

Nije valjda podlegla pohoti

biblijskih staraca?

Koliko god htio nešto razumjeti,

kao da neću

nikada ništa razumjeti.

Ni vi to ne razumijete. Vi to niste razumjeli.

Vi to nikada nećete razumjeti.

Portret četvrti: Neki bukač zvan Prosperov

Gospari su dubrovački ponajčešće vikali

u doba hude neimaštine.

Ni košulje, gaća, nisu imali.

Razmetništva im jedino nije nedostajalo.

O velikom i bogatom svijetu.

Pešti. Beču. Münchenu i Mlecima.

Prokleti pučani,

nisu za njih ništa marili.

Čini se da ti i nisi dubrovački.

Gosparu, ne vičite, nismo gluhi.

Eno vam bijela svijeta.

Tko vas zadržava među glupim pučanima?

Briga nas što pišete i što ćete napisati.

I briga nas za bijelim svijetom.

Ne vičite, Gosparu Prosperov.

Gospari su ponajčešće vikali

u doba hude neimaštine.

Portret peti: Banac Jale, Bog znade odakle

Džo Amerikanac. O jes. O no.

Mlatimudan, kako su ga zvali odranijega.

Tako mi Raosa:

teknik: hene, to jest kokoš,

Pola varena. Pola pečena. Nerasičena.

U povijest se razumije amerikanski:

o no, kao magarac u kantar.

Pax amerikana: najbolji je Hrvat mrtvi Hrvat.

O jes, o jes. Kod nas Amerikanera.

O jes, jes.

U škude se bolje razumije.

O no. Za jedan dolar bezvrijedna banica.

O jes, jes.

Amerikanski.

Džo Amerikaner. Mlatimudan.

Blago majci koja ga rodi.

O jes, jes. O no.

Džoa Amerikanera, Mlatimudana.

O jes. O no. O jes, jes, jes ...

Portret šesti: Kineska četvrt Jurdana

Najbolje je odmah pomisliti na đubar.

Vonj američkog smetlišta. Koš za otpatke.

Mjesečnicu važnih dama. Vašingtonski slivnik.

Pasju kuću. Buhe i dlake.

Ne zaboraviti veleposlanstva

i veleposlanike.

Najbolje je odmah na đubar pomisliti.

Najbolje je đubar ne dirati.

Začepiti nos i druge vjetrove čekati.

Ne ugaziti. Nema se čime više oprati.

Četvrt Jurdana: teta Madona. Bez zlata i tamjana.

Amerika. Kineska četvrt pobliže.

Masonska zakletva. Deveti kninski korpus.

Slobodna Europa. Reuters. BBC.

Novinar. Stari nar. Novi nar.

Najbolje je đubar ne dirati.

Vjetrovi dolaze i prolaze. Smrad odnose.

Najbolje je đubar ne dirati.

Portret sedmi: Đenero ne Gjenero

Bože, koliko tragike u jednome jedinom slovu.

Rečeš li Đenero, svatko zna da govoriš o sirotinji.

O tragičnoj komici i komičnoj tragici.

Rečeš li Gjenero

ne znaš čega se dotičeš.

Đenero. Bolero. Lero. Život drugima. I trunak zabave.

Gradovi. Gladovi. Žeđ i kartonske prostirke.

Gjenero: mudrost, snaga, ljepota.

Komedija znanja. Tragedija naravi. Blago akademije.

Samo Bog znade sve do kraja.

Moćna akademijo,

o svi vi svemoćni sociolozi.

O sveti drugovi transparentnih društava,

O književnici, liberali ...

Ne dirajte mi u Đenera. Čuvajte sebi Gjenera.

Na svatko po svome bude prepoznatljiv.

Kad Bog bude dijelio lude od mudraca.

Ne dirajte moga Đenera.

Portret osmi: Epitaf starim i novim Latinima

Znana je roda od doba kad su Latini

Kotarcima prodavali puzdru za bubrege.

Priznaj, pa taj bi se mezimac

i za berlinskog načelnika mogao udati.

Kotarci da ga ne mogu razumjeti?

Svodništvo o djevici de Michelis, viđenoj

na balu bludnica, san je, ma čiji bio.

Pitaš li, to će ti posvjedočiti moći starca Šimuna.

Budeš li dublje molio rasvijetlit će ti se u mislima

Crna Ruža, strah od kuge side,

djevojčice krive samo jer nisu bile dječaci,

i crne svijeće u mračnim vrtovima.

Bijeli svijet. Levant. Orijent. Germanija.

Prijateljica Vesna, nesuđena hrvatska kraljica.

Tko će dati prijestolja za takve kraljice?

I tko će dati mira u takvu geniju?

Ni bijeli svijet ne može razumjeti čega sve nema

u ocvalim brozovskim očima.

Kad sve ovo prođe i kad se smiri oluja.

Više kao lavež podivljalih kuja, i vrisak izluđenih.

Manje

zvižduk kiše i vjetrova. Kad san ubije sve sanjano,

kako će umorno izgledati

ocvale brozovske oči?

Portret deveti: Portret bezimenih

Gartenzwerk postane vrtni patuljak

u trenu kad

Rudimir Bombardijević Šajkovski

ostane samo

Imbra iz Volovšćine.

Vrtni patuljci nisu opasni.

Vesele djecu o snijegovima.

Gartenzwerk,

vrtni patuljak, samo tako zvuči opasno.

Patuljaka se ipak čuvaj kad naumiš

ostati patuljkom.

Patuljci se moraju bojati patuljaka.

Portret deseti: Portret svih onih drugih

Komu Gnijezdo njegovo nije ništa

ko kukavica

jaja odlaže po tuđim konacima.

Pa ako te nije spomenulo

ne pomisli da te nema

na smetlištu.

Kukavice i kad nisu prozvane

ostaju

kukavicama.

V. ZASTAVE TANGE I BITANGE

Dalekovidnica

Tamo daleko, korito.

Tamo još dalje, bukara.

Miris ženke oduvijek, mužjacima.

Miris mužjaka oduvijek, ženkama.

Lezbos.

Sodoma.

Gomora.

Mrtvi Sokrat.

Svih sedam mrtvih Muza.

Daleko li vidi Dalekovidnica

kad sita i pijana

mami mužjake.

Zastave

Zlobnog li vremena. Nečastivog. Čifutskog. Podlog.

Kad iz svakog govora prijevara prijevaru iscjeđuje.

Kad se kukavice kite junaštvom.

Junaci ne umiru u časti.

Zastave u mnogim džepovima.

Za svaki vjetar.

Anđeli i đavli zajedno.

A vjetrovi?

Siluju zastave od juga prema sjeveru. I od istoka prema zapadu.

Srca nigdje. Ni duše.

Nigdje čovjeka.

Krdo izjelica. Krdo popilica.

Odakle vjetrovi pušu. Mirišu gospodare.

Jadne zastave

kukavicama u rukama.

Tange

Boje očima. Oduševljenje duši.

Radostan uzlet dalekom nebu.

Tange poltronske. Kameleonski trud

za bičem gazde.

Tange sjaju. Boje ih se stide.

Hrvatska od boja prekrasna.

Kameleoni i poltroni

što mogu učiniti

stoljitnim snima boja?

Kameleoni je tangaju da propadne

u tuđe nijanse,

da ne bude sjajna, svoja.

Sram vas bilo, tange.

I kameleoni.

I poltroni.

Pustite hrvatske boje dalekom nebu.

Bitange

Brozovi učenici granice prelaze uvijek čisti.

Odijela iz vrhunskih četvrti.

Uredna kravata.

I nokti očišćeni od posljednjeg ubojstva.

Bezgrešnost zloće. Kurvinska nevinost.

Poklič: prijetnja i zatvor.

Obitavaju u tuđim kućama. Žanju tuđe njive.

Uvijek znaju odgovarati na pitanja.

Koje li ih nevrijeme na Hrvatsku nanese?

Zar opet neko novo stoljeće besplodnosti?

Sve zbog bitangi.

Bitange. Tange. Tamni zakuci svijeta.

Raskotivi bolje od pirike.

Tako traju hrvatske bitange.

Bitange su uvijek uredne. Mudre.

Znaju šutjeti kad treba.

Znaju i kad će ugristi.

Bitange uvijek prelaze hrvatske granice.

Saga o svim degenima

Kad im je dvadeset lijepi su.

Kad im je trideset snažni su.

Kad im je četrdeset mudri su.

S pedeset su bogati.

Majka im je to govorila kad su se rodili.

Kad su primani u pionirske saveze učiteljica.

Majstor,

kad su ih primali u ložu.

Amenofis. Sargon. Nabukodonozor.

Darije. Gilgameš. Salamon. Aleksandar.

Plava krv. I prosvjetljenje:

da nisu samo ljudi.

I Hitler. Staljin. Wilson.

I Churchil. Truman. Soroš.

Dobri stari Trajan. I stalna istina. Najstalnija.

Nema plave krvi. Samo crvena. Od hrđe.

To degenima nisu pričali.

Kad im je dvadeset lijepi su.

Kad im je trideset snažni su.

Kad im je četrdeset mudri su.

Kad im je pedeset bogati su.

U šezdesetoj? Degeni.

To degenima nikad ne pričaju.

Najveći od svih degena

Nietzsche se trsio biti najprosvjećenijim.

Ubiti bespomoćne,

ružne, glupe, bogalje.

Zaratustrin proročki svijet

bez mane.

I Bog što se ne smije miješati u poslove.

A da su ubijali glupe? I ružne?

Najprije bi njega ubili.

Velikog Nietzschea.

Najveći od svih degena to je prekasno shvatio.

Svijet može bez degena, ne može bez goima.

Goimi siju i žanju.

Degeni jedu i laju.

O plavoj krvi. O prosvjetljenju. O veličini.

Degeni seljacima pričaju o veličini.

Pametni se seljaci križaju od čuđenja.

Pop grupa

Don Ivan pali Feral. Feral pali don Ivana.

Don Luka:

molim vas, radije deset klaunova.

Fra Špiro i nagon čudne pudlice.

Fra Božo uči za ortodoksa.

Ostali,

svi ostali,

dinarske su šiljate glave.

Sinfonija u molu Komunističke partije.

Stabla na Madagaskaru. Zagorskih se stide.

Briga da seljaci ne zatruju kokoši

najtustijem od svih moćnih gvardijana.

Dinarske šiljate glave ne mogu razumjeti

tko ih je to pozvao

na glazbu crvene rapsodije.

Vrela krv europska

Korida: crvena krpa i urlik.

Tisuće pozvijerenih

Pred jednim jedinim bikom.

Tajna crvene krpe. U trku crveni ljudi.

Crvene misli. Crvena tinta. Sabornice

crvenih gaćica.

Ćelavi i kosati, mršavi i tusti,

U trku za tajnom crvene krpe.

Korida: vrela krv europska.

Ubiti.

Zaklati ...

Što ne trči za crvenom krpom.

Javna želja tajnih gospodara.

Korida:

Uljuđeno europsko zločinstvo.

Vrela krv europska.

Ljudi umjesto bikova slijede crvenu krpu.

Korida:

Sam, nasuprot tisućama

jedan se jedini bik

čudom iščuđuje urliku zvijeri

u trku za crvenom krpom.

Sumnja

Otkad te ubo komarac, veliki Aleksandre,

čini se da svijet nije što bijaše.

Sin Božji u tebi, sve velike Aleksandrije, sve bitke,

sila, sirova sila,

nad zemljama, nad ljudima,

prljavim i običnim crnčugama,

indijancima,

Aleksandre,

kao da se poput snijega tope.

Zar Sinovi Božji strepe od komaraca?

Oko tebe sila,

naredi vojskama krenuti

za komarcima.

Sjediš tu

i polako se u sebi samome rastačeš.

Novci i bogatstva, prijestolja i časti,

sve,

najednom,

voljom komarca,

sve je drugačije.

Svaka sila za vremena, moj Aleksandre,

pjevaju bezimeni komarci

nad barama,

nad vodama.

Nema Sinova Božjih, samo ljudi Čovječji,

dok umiru psujući bezimene komarce.

Odlazi Sotono!

Nečisti dusi nemaju svojih staništa.

Prokleti samovati

najradije obitavaju u tuđim vremenima.

Ples vampira. Vještica. Vukodlaka.

Razgovor o krvi, zlu, razgovor o Majstoru.

Margarita gola ko revolucija.

Wilsonova. Lenjinova. Brozova ili Churchilova.

Crna. Crvena. Strašljiva.

Hrvatska sanja stravu.

Europska nečistoća traži stanište.

Stane li na pragu naših domova?

Vrazim je nemir u naravi.

Svaku noć, od kasnih do ranih pijetlova,

krikovi

prizivlju paklene plesove.

Nečisti dusi prošlosti nemaju svoga vremena.

Rečem li da odeš, nećeš me poslušati.

Ni u prasad. Ni u krave.

Ni u legiju haaških tribuna.

Rečem li,

tko sam da bi me slušale sile zloga?

Svejedno, ostavi moju Zemlju!

Odlazi!

Odlazi Sotono!

Brojač posjeta

0180560
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
193
226
971
137629
4568
6345
180560

Vaša IP adresa je: 54.224.155.169
Server Time: 2017-10-19 13:06:20