Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Mirno teku rijeke

MIRNO TEKU RIJEKE


 

 

Prva tiskana zbirka pjesama autora Ante Čavke. Zbirka okuplja pjesme nastale tijekom najranije mladosti. Izdana je u Drnišu 1985.

 Autor nije nastojao dorađivati pjesme, nego ih je ostavljao onakvima kakve su nastajale, primjerene dobi i mladosti.

 Zbirka pod pojmom “rijeke” prati životne uspone i padove, oduševljenja i razočaranja, vjeru

i nevjeru, prožimanjem sumnje kroza sve u svome okruženju traga za “Trajnim”

 Zbirka je uglavnom slobodna stiha i neovisna o “uzorima”. Bez zadanih “šema”, dodiruje religiozno, jer joj Bog ostaje krajnjim izazovom.

 Dvije pjesme ove zbirke izabrane su u antologiju hrvatskog duhovnog pjesništva “U sjeni Transcedencije”, Nevena Jurice i Božidara Petrača.

 Knjiga je tiskana u 1000 primjeraka, u autorovoj vlastitoj nakladi, ali je već odavna “nestala” s polica.

 



 

SADRŽAJ:


 

I. DALEKA NEKA OBALA DRUGA

 

MIRNO TEČE RIJEKA

 

Mirno teče rijeka. Budi prozirni šapat

livade zaspale i cvrčke.

Proljeće je.

Mladost se prelijeva obrazima krošnjatih vrba.

Sad će sunce. Već crven se njegov trak

utapa u brzacima.

Mirno teče rijeka. Polja ostaju položena

pokraj mokrih obala:

daleko je izvor iz kojega je

jedne jeseni i prošlosti izavrla

iz vene osivjela vapnenca.

Htjela bi doći daleko,

htjela bi vidjeti zemlju

Read Morenepoznatu,

 

zemlju obećanu,

zemlju punine.

Tako osamljena, razlivena,

malo joj je jednostavna želja

da bude više, da bude bolje.

Ona hoće sve.

Mirno teče rijeka. Videć te kao More

tebi se približava

da te sretne nepoznata:

traži te da ti uzvrati tok i ime

u jutro dok sunce po njoj prosipa

trak crvena pomola.

Mirno teče rijeka. Lagano, polagano

priđi joj

da se ptice močvarice ne probude

tvojim dolaskom.

 

 

 

VRELO U SJENOVITU GORJU

 

Rodi se sa mnom. Probudit ću te slikom

djetinjstva:

ispij večernje sunce i lišće u brzaku,

budi sa mnom sada

kad je govor o Gorskom izvoru.

Zar da ga tražimo? Tu je.

Počiva mirno obasjan svjetlošću,

obučen u samoću, utišan u svome spokoju.

Tiho!

Na prstima priđi.

Nećeš ga vidjeti bez tišine.

On vuče svoj korijen iz dubina:

ako ih budemo tražili nigdje nećemo stići

dalje od ovog mjesta

jer mu je beskraj u imenu.

Gledaj ga, blista u plavilu neba,

sjena mu stoljetnih stabala vijori nad čelom

kao da vile tajanstvene

prelijeću razbarušenih kosa.

Da imam gitaru ispričao bih ti

pjesmu

stada što su se ovdje napila,

pjesmu snijega što se ovdje istopio,

da imam pjesmu to bi bila povijest

mnogoga

što se dogodilo u nama.

Rodi se sa mnom. Bit ćemo potoci.

Bit ćemo rijeke.

I kad jednom budemo mirno tekli dolinama

otapajući polagano prljavštinu sadašnjosti

bit ćemo sretni

da smo iz gorskog vrele potekli.

 

 

 

NE MOGU TE ZAPAZITI

 

Tekući razlivena poljem beskraja

kao da čujem zov tvoga glasa.

Bistrina me ispunila

jutrom sunca

izlitog nad mojim valovima.

Pogledam okolo. Rosa blista na travkama.

Pored mene šume prolaze sjenovite,

pored mene cvrče zrikavci poj

nedohvatljiv,

protiče pored mene svijet

žureći nepoznatu odlasku.

Odlazeći tako kroz grgoljenje vlastita

življenja

obazirem se, tražim te.

Uši mi ispunja poziv nepoznata glasa:

izrekao si ga, znam,

ali te ne mogu zapaziti.

Oko mene samo prolaze

sjene stabala i livade

na kojima sunce ispija

kaleže ljekovitih

rosa.

 

 

IME MI RECI

 

Živeći ne živim sve što mislim da jesam:

tu u mojem toku nedostaje nešto

cjelovito.

Ti nosiš breme odgovora i sjemenje smisla.

Zato te tražim i za tobom tragam.

Moram saznati ime ti izreći,

moram razumjeti to zašto me puštaš

da tečem tako sama

na tisuće valova razlomljena.

Ja ne znam tko sam, što sam,

ne znam zašto sam?

Od svega vidim samo da sam rijeka

neimenovana,

putujuća bezličnost koja se probija

polako kroz šikare svakodnevlja

ostavljajući za sobom

prerije uprljane prošlosti.

Što mi se više čini da si tu i da govoriš

to sam sve više svjesna da si neuhvatljiv,

da postaješ u svakome prilasku meni

sve dalji,

daljiji...

Ime mi samo reci. U njemu ću možda

spoznati vrijednost truda

koji ulažem tekući tako bezimena

u susret tebi možda

nikada susretljivu i nikada dohvatljivu.

 

 

OD SVEGA

 

Splavar vječnosti u plov se otiskuje

divljom rijekom života:

usnulog, na tom putu

mene bude obzori nevidljivih

pučina.

Kuda god da glavu okrenem

svukud je jednaka tišina

nijemo se preda mnom otvaraju

ponori beznađa.

Od svega što mi nudiš i što imam

to je vjera

da me splavar moj ne obrće

uvijek u istom kruženju.

 

 

MODRA RIJEKA

 

Modra rijeka mirno teče poljem topola,

sanja ona mora daleka i oceane koji će jednom

po dugovječnu putu ugledati kao svojinu:

polako teče pored šutljivih obala

oplakujući drevne stupove mostova

i korita starih mlinova.

Na njoj seljanke peru svoje pranje

i goveda u predvečerja piju:

sunce tek pokatkad zablista na vodama njenim

sa zapada.

Modra rijeka nosi svoj dio raja.

Djeca na njoj love pastrve

i pjevaju,

vranci siloviti njište kopajući zemlju

oštrim kopitama.

Modra rijeka ima neku čarobnu jednostavnost:

mirno teče kroz vrbe i šiprage

i kao da nešto zagonetno šušti.

Ona donosi obalu Drugu u mojim očima.

Ti izranjaš kao beskraj

i život prestaje:

u vječnost ispraćaju me pjesme

dalekih pozdravljanja.

Modra rijeka daruje mi dio tebe u večeri

kad s nje gledam modro večernje nebo.

Djeca mi zasjenjuju misli igrama

bez straha

i žene dok odlaze vesele,

na glavama noseći oprano rublje.

 

 

DALEKA NEKA OBALA DRUGA

 

Gledam obalu drugu kako blista:

jesenje sunce kroz vodu provlači

tisuće boja srebrnih.

Moja obala izgleda tako pusta i kamenita.

Svakoga časa meni se pričinja

da izlaze brodovi

bijeli, ljepuškasti, izvaljeni na bokove

voda.

Ribe im šutljive provjeravaju sigurnost

i ispraćaju

hod njihov u daljine.

Htio bih mahnuti kapetanu za pristanak

tu, na žalima gdje moje pristanište

počiva.

Možda će vidjeti želju kojom očekujem

prelazak drugome kraju.

Pričinja mi se da brod dolazi i da je

za odlazak već spremno sve,

a onda se na pola puta ukoči ruka

i spusti:

brodovi bez mene prolaze.

Gledam obalu drugu kako se blista.

I opet mi se pričinja da iz daljine brodovi

izlaze moji,

bijelih bokova, oprani bistrinom voda.

Jesenja noć polako guši bistrinu obale

i dahtaj vjetra neugodna oluju nagoviješta.

U beznađe odlazi moj glas dok dozivam

Kapetana

druge obale koja polako

postaje sve dalja u sutonu hladnoće

noći jesenje.

 

 

KAD ZNAM DA JESI

 

Ne mogu te prešutjeti ni prečuti,

ne mogu odvratiti svoj tok

od tvoga imena.

Blizu si me kao da ptica raspjeva

u šipražju sanjivo jutro

i kao misao prožimaš me

strujanjem kroz dubine.

Da te molim za odlazak?

Ne, ne mogu: tada više ne bih svome imenu

sličila,

a niti bih se zvala istinom.

U pustu noć, kad se ugasi vrijeme

u snu lotosova, izavre iz mene

tiha sijen:

poluodlučno, polusjetno,

čeznutljivo

govori ti da znaš što jesam.

Ako ne odeš

zamutit će me brzaci igrom rakova

u praskozorje,

ako odeš kroz stazu kojom prolaziš

osjetit ćeš na duši

suze rođena neba.

Gdje idemo ovako razdvojeni i razlomljeni?

Više ni sama ne znam:

još više: što da činim?

Dok me još jedno sunce umiva

od neprospavane noći razlivenu i

umornu

pričinja mi se da mi je žao

što sam niz ovu dolinu krenula.

 

 

RIJEKA BEZ POVRATKA

 

Rijekom bez povratka pustio si me

da otečem:

vrleti hridina i ponori kovitlaca

vodenih

kao plameni valovi u očima mi igraju.

Rijekom bez povratka šaljem ti pozdrave

i poruke

moleći da iza slapova uhvatiš

konop splavi

otrgnute olujom s mirnog sidrišta.

Putujući tako nemiran i silovit,

pretočen u bičeve virova i pjene

ispijam u svome putu dio tebe

postajući ti nadasve sličan.

Tako zajedno zapućeni život prolazi

kroz kanjone i strmine manje strašljivo:

Grleći te duboko u samome sebi

vidim da smo i mi

samo

rijeka bez povratka.

 

 

KOLIKO DA TE ČEKAM

 

Iz dubine progoni me riječ

životna:

kako da joj spojim glasove u jedno

zvučno i osmišljeno Jedno:

kako da joj podneblje sunčano

u vječno nemirnim očima prostrem?

Ja sam kao rijeka: neuhvatljiv,

razliven, nepredvidljiv,

nemam očiju da vidim i sluha da bih čuo

ono Krajnje, ono od iskona započeto.

Ne znam tko si, ali osjećam

da s tobom ima nešto Smisao moje riječi.

S tobom počiva ključ mira

kojim se otključavaju vrata nepoznate vječnosti:

gdje si, da znam mjed tog ključa

opipati?

U meni oči slijepe i nestvarne

čeznutljivom željom prose

mrvu smislene vječnosti.

Koliko da te čekam?

Sumorni oblaci zakrčuju

prolaz između mene i sunca.

Kao da će kiša. Hladno je.

Požuri, otkrij se!

Mene slijepca može

bujica varljiva utopiti.

 

 

BIJEG TVOJIH OČIJU

 

Gledao sam ti oči velike i čarobne

u svjetlosti zore proljetne:

Smiješak si tajanstven sakrio za smiraj

večernjeg neba,

crven, preplanuo ljepotom,

prepun nade i radosti.

Gledao sam te kako dolaziš

kroz bistrinu zvijezda

dubokih, blistavih, nedohvatljivih,

u pogledu čitao sam ti

odsjaj nečega beskonačnog,

neuhvatljivog,

neshvatljivog...

Radostan sam ruke digao u znak

pozdrava.

Korak sam pustio cestom na kojoj

djevojka mi je nepoznata

u sandale piljak ubacila.

Teško je padati.

Prašina je tako okrutna i zagušljiva.

Iz nje se izdignuti teško

prečistim,

prvotnom ljepotom bistra i nevina osmijeha.

Ovakav kakav jesam gledam te žalosno

daleka i nedohvatljiva, još više

oblak sumoran što nad cestom

ovom okrutnom

počiva

umjesto prašine sada već oluju

blata nagoviješta.

 

 

O RIJEČI NEPOZNATOG NJEGA

 

Noć nepoznata grada budi u meni

riječi:

nepoznat Netko hoće nešto reći.

Kroz maglu misli naprežem uši

i ništa ne mogu čuti.

Nepoznat Netko pored mene pronosi život

kao pladanj pored gladna

prosjaka:

ja osjećam da je kruh moj otrovan

i potok vode za me presušen.

Nepoznat Netko hoće vratiti

staro:

ja se opirem.

Nepoznat Netko pričinja mi se kao Nitko,

ja zanemarujem glas poziva

svakodnevno.

Ostajući sam, napušten od samoga sebe

najprije

ja sanjam sreću nepoznatu,

ja maštam da se smiluje

ovakvome meni

u nepoznatu, tuđem gradu

nepoznat Netko.

 

 

CRVENI MAKOVI U SVIBANJSKA JUTRA

 

Oni broje prolaznike šutljive

što žure cestama životnim

u jutra svibanjska,

glava podignutih božanskim suncima.

Pored ceste njihov opoj zanosi doline žitne

u jutra svibanjska

kad se rose nebeske

na zelene vlati spuštaju.

U tebi ima mnogo toga što makovi šapuću

vjetrima

crvene dok glavice njišu u jutra svibanjska.

Mene drumovi sunčani nose u srcu s tobom

omamljena tvojim mirisima,

a makovi crveni, opojni

tajanstveno svoje glavice njišu

u svibanjska jutra

na vjetru.

 

 

PRIMI ME

 

Ti si kao prazna soba

u koju sam kao stranac došao

i prošao.

Možda

nikada više neću poželjeti

doći preda te i reći

da značiš mnogo,

više...

Ja sam kao pjesma što nosi obećanja

samo

i ništa više: čekam da se dogodi

nešto drugo, bolje

od ovoga što jesam i što mogu:

ja sam kao pjesma uzaludna.

Nemoj izbaciti moje stvari

ako ponovno dođem

na konak u istu sobu

u kojoj sam ostao prazan i prošao

dalje,

nemoj pustiti da umrem besmisleno

lutajući,

ne otkrivajući,

ne nalazeći

ulaza u vječnost

pred koju si me doveo.

 

 

STRAH NEPOZNATOGA

 

Ja nosim u sebi nepoznato Nešto:

ponekad zanosno

uvijek nemirno Nešto.

Je li to tišina noći u kojoj

na umornim očima spokoji spavaju?

Možda nešto drugo

tužnije, mnogo teže, možda...

Život i nije ništa drugo do li

nepoznato nešto,

veliko, nepoznato možda

koje straši krajem svojim besmislenim,

koje se pričinja i varljivo

pokazuje:

može biti i ne biti,

trajati i prestati: kao prolazak

kao nestanak

kao svjetlost što se gubi

na tamnom, mrklom obzoru.

Ja se bojim nepoznatog nečeg u sebi,

ja odbrojavam neprospavane noći,

ja ustajem nemiran i sa strjepnjom

započinjem

novi dan,

a odgovora nisam našao u sebi;

Nemiran, bez odgovora

spoznajem da još uvijek

dugujem nešto Nečemu,

još uvijek ja ne znam

da li pripadam čitav

nepoznatom Nečemu

u sebi.

 

 

MAKOVI CRVENI U PROLJEĆE

 

Makovi crveni u proljeće rascvjetaju u žitima

dugih podvornica:

rose prozbore u svitanja glasove mokre

iz modrih visina,

a istok zarudi kao djevojka pri prvom

poljupcu sunčanom.

Makovi čuvaju žita zelena, rosna

u proljeće.

Propjevaju zrikavci tamburama

u duge, sanjive tišine.

Moj otac obilazi radostan staze

kraj podvornica, rosne

i skuplja pregršt po pregršt

ljepote u šake pšenične.

Makovi pjevaju pored njegovih zažarenih očiju

himne nebeskih duga na pomolu,

a njihve glave nebu podižu uzgor

euharistije crvene s treptajem

vjetra proljetnog.

Gledajući ih zajedno, prekrasne

čini mi se da ti nikada dubina

moja nije bila bliža diveći se

ljepoti neshvatljivoj.

Makovi ne razumiju što ti to govorim.

Oni crveni, dostojanstveni,

plešu šutljive plesove

tajanstveno

i obrede plahovite slave

dok otac moj

rosnate staze u svitanja

obilazi.

 

 

EPILOG NJEZINOG TOKA

 

 

Kad započinje svoj tok

rijeka ti se pričinja jednako starom

kao da je prešla već u početku

milijune sunčanih godina.

Nema ona što ispričati.

Isprane piljke na dnu ona zadahnjuje

šutnjom:

ispisana prošlost samo se u nekom novom

obliku obrće

kao sadašnjost i tako neprestano

ona živi ili umire

svjesno.

Čini se da je svejedno što rijeka živi,

ali je varljiva takva

u nejasnoći.

Tokom koji neprestano ispire stvarnost

rijeka nepoznata u nama

pita za konačno naše,

rijeka pitanja uvijek će dupsti

ponornice

sve dotle

dok život koji živimo

ne nađe smisao svoje cjelovitosti.

 

 

II. SUKOB DJEČAKA I SNOVLJA

 

 

SAMAC

 

 

Sam samcat sam samac u toj gluhoj noći,

a bura strasti tvrđavu duše bije,

i na toj beskrajnoj, životnoj stazi

ja suputnika izgubih...

... a stat se ne smije...

Otkako suputnik ti mi više nisi

na tom putu gorkom niskosti i križa

ja prosjak sam ubog, siromašni stranac

i ništa nemam,

jer imah tebe...

A sada sam samac u toj strašnoj noći

i nitko ne može više pružiti mi pomoć,

... a ruše se zidi duševne mi tvrđe

i bura strasti na dnu moje duše

crninu crnu crni, crnu kao ponoć.

 

 

BOLJE BI BILO DA ME RODA NIJE DONIJELA

 

Nekoć je tu počivao svijetnjak zapaljenih

nadanja:

u snovima dječaka bez radosti

ta vatra tražila je dubok životni smisao.

On je jablanove volio, i ceste u sumrake,

volio je pozdravljenja i mjesečinu

pri molitvi večernjoj:

uvijek mu riječ bijaše pretijesna.

U životu njegovu neće nikad biti ničega

jer je u njemu život nešto drugo

od života:

uvijek nestalnije

uvijek drugačije

uvijek zagonetnije.

On i nije čovjek. Samo traženje bezlično

u svemiru bez kraja.

Samo zavežljaj bolesna nemira

što ga je nekoć dugonoga roda donijela.

A zašto ga je ovakva zapravo, roda donijela?

Možda

bi bilo bolje da ga roda

nije donijela.

 

 

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

 

Sunce odnosi spokoj životni.

Za zapad zapne misao,

krik iz dubine vidi: sunce zalazi.

Polako odlazi san, ostaje samo prolazak

kroz nepoznato:

ja čekam u mraku dane svitanja.

Oni ne dolaze. Kao ribar bez mora,

kao stijenj bez ulja,

kao djevojka u zori

bez sanjarija

ja mojih očiju nemam

za nove zore radosti.

Ja sanjam povratak cestom

kojom nisam otišao

u zemlju koja mi nije domovina,

ja molim povratak.

Zbunjen i obješen, razapet

između dva ponora

ja čekam čudo:

a život je tako običan,

a život je tako ojađen,

a život sakriva od mene

svoj puni smisao

i samo obećaje, obećaje, obećaje...

 

 

PJESMA POTRAGE

 

Ja pišem svoje pjesme u sumrake

sam,

proljeće dok vraća život

granama i livadama.

A proljeće zri s pjesmom.

Kao poj večernji, pastirski

dok se stada torovima svojim vraćaju.

Kao smijeh dječaka

ispod lampiona

što u igri iz mraka izranjaju.

Ja pišem svoje pjesme u sumrake:

sam

da proljeće dočekam.

Zašto ih to pišem? Ne znam.

Možda zaspalim jutrima ili nedovršenim

zorama.

Možda samo izgubljenom nadanju

u budućnost koja nadolazi

i prošlosti od koje strjepe

krovovi mladosti u umiranju.

U večeri proljetne, otopljele,

ja svoje pjesme pišem: sam

na večernjem nebu sa suncem koje odlazi

vidim kako zamire polagano

dio po dio moje mladosti.

 

 

SAN O PODNEVLJU SVJETLOSTI

 

U gradu gdje živimo o zalazu sunca proljetnog

ne čuješ pjesme zrikavaca.

Ni hrastova širokih krošnji nema

s ljekovitim i dubokim hladovinama.

Čemu onda da se prispodobimo ovakvi,

sami, bezimeni,

čime da nadahnemo prsi željne odgovora?

U životu našem nema mnogo toga:

sve kao da je nestalo za pogledom

umornih zjena

u prvi ljetni sumrak.

U životu našem više ništa nema.

Zar je moguće, reci, da je ovo sve

što možemo, što smijemo

imati,

zar je ovo sve što jesmo?

U životu našem više ništa nema.

Misli su tek pokatkad rasadište budućnosti.

Zrikavci mi ispiše trak posljednji

svjetla: ja vapim veliko, životno

odgovaranje.

Na obzoru polako nestaje svilena svjetlost

oplavljena proljetnom večeri.

Možda ću slušajući uspomenu zrikavaca

u dubini duše negdje raspjevane

usnuti podnevlja

u Svjetlosti.

 

 

ZEMLJA KRIŽEVA

 

Moja je zemlja groblje u kojoj križevi niču

u večeri proljetne:

hrpimice

na obraslu zelen prosipaju se sjene.

Sve zamire u meni.

I oko mene.

Polako nestaje svijet

onaj moj u kojemu sam odrastao

zasađen

među korijene bijelih, vitkih breza.

U večeri proljetne moja zemlja postaje groblje

vlastitoga mene.

I svednevice gledam kako po zeleni sunce

obara križeve u sjenkama

i kako jedan po jedan dio mene

polako odlazi u nepovrat.

Hoće li ikada biti povratka?

S puta kojim tek neznani duhovi kroče

i ja ću jednom otići sam.

Nepovratno:

U večeri proljetne sunce će na zapadu prosipati

crnkaste figure sjenki

šutljivih i tajanstvenih križeva.

 

 

MEMENTO MORI

 

Modrina vedrog neba djetinjstvo je

sred dosadnih životnih kiša.

Ono u svakoj duši živi

kao sjećanje na promašene

edenske ravnice.

I u meni pokatkad zablista

taj kutić nebeskog raja:

kad u mislima ugledam sliku dječaka

što budno motri sumrake na drvoredu

ojesenjenih jablanova.

Kako li onda izgledaše divno

proklete, kompleksne daljine!

A danas, sada?

Od svih planova

i beskrajnih nadanja

u životu ostade samo slika dječaka

što uzdignute glave

dočekuje noći gordih jablanova.

 

 

ODISEJA

 

Oteščalo je moje srce

umornim bregovima,

I duša se lomi

kao šapat mrtvog psalma

na klizavoj krizi.

Zalutale misli boluju idejama

raspršenim

i pjevaju kore izgubljenih ideala

silinom leleka

gromada kamenitih.

Šapni ...

Kapetane ima li još nade

u pobjedu?

 

 

ALTER EGO

 

Želim od sebe prijeći na drugo

sasvim nešto,

sasvim drugo.

Otkriti ptice i travu bez bola,

bez tragike,

onako samo kao postojanje

nečega pored mene.

Mrzim se kad sam sam

u sebi,

u mislima svojim bez sunca,

bez jutra, bez buđenja,

ne podnosim se ovakvog

suvišnog

u svijetu koji može biti

lijep i bez mene.

Probudi me negdje daleko

drugačije istoga

u ruci s tračkom svjetla

zorinjeg

radosna

što imam dar vidjeti

sunce u dolini

kamenja i borova.

 

 

JA TRAŽIM PUTOVE

 

Ja tražim putove

na kojima vile nestašne pronose

proljeća i jutra:

i kose srebrne kad češljaju raspjevana podneva.

Ja u srcu nosim svome

vječna lutanja od kojih nema povratka

i čežnje daleke

s kojih se vraćaju dubine uvijek praznije.

Ja u duši tražim daleke smiraje

u dalekom nekom Križu

i Kristu,

a sanjive zore o moje prozore

djevojačke čarobne oči vješaju.

Kako da prevladam život

na raskršću putova od kojih svaki

kao da donosi samo bolove?

Najradije bih da me nema:

na raskršću prije polaska u Nešto

prije polaska Nekomu

u nepoznato

najradije bih stao zauvijek

sam i nigdje.

Ja nosim u sebi podvojenost koja šuti.

I svakim danom na istom mjestu

počivam

vjerujući da će raskršće duše

samo od sebe proći.

 

 

JESEN BEZNAĐA

 

K jeseni još jednoj kao da se koraci čuju

moje mladosti.

Ptice u borovima povrh obale morske

pjevaju,

a sa zapada bure:

bure donose vedrinu i plavilo

u hladnom, prozirnom velu.

K jeseni kao da se koraci lagano udaljuju:

po obali pješčanoj

djeca skupljaju školjke i slušaju

kako u njima šume

novi životi nemira.

K jeseni kao da se koraci približuju.

Tihi.

I tišina sa mnom putuje

kao supruga: ona nevjenčana.

K jeseni koraci moji hrle,

a nitko ne oprašta grijehe, one proljetne

i jučerašnje:

kraj obale puste galebovi prodornim očima

slikaju morske hirove.

A koraci kao da još jednoj jeseni odlaze

na prozoru dok lagano venu

odjeci mokrih pločnika

pod bagremom bez lišća.

 

 

SMRT NA KONAKU

 

Ona dolazi kao gost uvijek izdaleka.

Sama. Nenadano.

Odlučna: kao gost koji nikada

nigdje nije okasnio.

U kući o njoj malo govore,

ali misle:

i što se više kočija u kojoj zadrijemana

pokatkad skrene s puta

dovozi,

to sve je tišinom zavitije njeno ime.

Kad jednom kucne njena ruka o dovratak

na vrata kojima se nečujno približi,

njena postelja stoji već raspremljena

i večera već topla.

A kad se u svojoj postelji smire njene misli

i kad prestane klimanje ostarjele postelje

uvijek netko pokuša plakati,

a poneko upali svijeću,

i uvijek nađe se netko

tko će reći: Idite,

ionako je već sve kasno.

 

 

ZBOGOM GENERACIJO

 

Nas ne veže ništa više zajedno:

sve što smo htjeli i željeli

samo će mladost zapisati kao uspomenu.

Ništa više. Samo golo sjećanje

na dane kad smo htjeli

zajedno:

kad smo zajedno smjeli suprotstaviti se

zlu našemu,

kad smo zajedno željeli

svijetu nešto dobra pridodati.

Danas mislimo da smo ljudi postali

i neki umišljaju velike odlike:

oni će svijet na svojim rukama nositi

puni životne mudrosti i ljudskog razbora.

I znam,

svijetu će biti kao i uvijek.

I ponovno će nadoći mladost koja će morati sanjati

i bolje i ljepše i više...

Zbogom generacijo! Ja odrasti ne želim.

U svijetu brodova od papira

pustite da sanjam svoje snove.

Pustite da budem dječak koji vjeruje

u zvijezde

i divi se danu koji sviće

umoran od onoga prethodnog.

Zbogom generacijo! Odlazim iz života

našeg zauvijek:

ne želim stati na putu koji još

traje zauvijek,

ja se ne želim uvjeriti u to

da smo došli do kraja dobra

i da ispred nas

više ništa ne postoji.

 

 

HTIO BIH VRATITI SRP

 

Žetva počinje. Svitanja nose cvrčci ispijajući

rosa pramove, žita

čekaju srpove naoštrene.

Žetva počinje. Sam sam pod zvijezdom

tragičnom

uspavan cvrčkom u međi zapojenim,

žita zlatna, dugokosa žita

nudiš mi da ustanem i da žanjem.

Kako ću? Gle, već sam umoran od početka.

Zašto baš žeteoca od mene

hoćeš učiniti?

Žita zlatna otpadaju već. Runi se

na zemlju klas

u smrt odlazi besplodan.

Ptice se hrane bezbrižne i mravi

pored putova tvoju ljetinu potkradaju.

Ti si odsutan. Uzaludno dozivam te

da svratiš međama i vidiš kako iz očaja

još više klasova vjetri nerazumni orune.

Osamljen, tako rado vratio bih ti

srp darovan za žetvu

prije nego shvatiš da ja za nju

i nisam dostojan.

 

 

III. POLAKO OTŠKRINUTA VJEČNOST

 

 

NE MOGU BITI UMIREN

 

Ne mogu biti umiren tim što mi nudiš

kao odgovor na sve ono

bitno,

životno:

ne mogu mirovati darovan sjenama

kad one proizlaze iz

Nečega živog. Nečega beskrajno

suncem i ljepotom obasjanog.

Protiv koga da se pobunim?

Podižući molećivo raširene ruke

umor mi na vjeđe spušta

plavilo šutnje nedohvatljiva neba.

Vječno sam, bez odgovora koje tražim

puštam da mi budeš san.

U noći kad zvijezde navru

nad ponor tamni ne

sanjam da si tu pored mene

i da nam je dio vječnosti

već započeo.

 

 

IGRAJ SE

 

Misleći na te osjećam te toliko svojim

da ni ne pomišljam da bih

nešto drugo

različito

od tebe mogao biti.

Pokušavam porinuti vlastitu glavu

u pijesak obala unutrašnjosti

još nespoznate.

Tamo znam: susretište je našega

nečeg zajedničkog.

Tako osamljenu u beskraju mojih dubina

htio bih ti poklonit za igru

minoću rijeke

utopljene u crvenilo

sunca koje zalazi.

Igraj se njome tu u meni

čakajući da ti se i ja pridružim igri

kad konačno postanem

potpuno svoj.

 

 

POLAKO OTŠKRINUTA VJEČNOST

 

Nad mojim očima bdi beskrajna noć

u treptaju zvjezdanom.

Duboko u pore svemirske upija se moj

pogled:

Tražeći te sakrivena on ostaje

osamljena kula stražara duše

koju si iz nepoznata meni razloga

oslijepio, osakatio i zasužnjio.

Proživljujući zvjezdanu noć

naoko

beskrajna svemira

osjećam da mi je kroz nju

polako

otškrinuta vječnost.

 

 

SJETI SE

 

Kad još jednom budeš umirati

za me

na Golgoti osramoćen prezirom mene,

ne ostani hladan pod teretom križa,

ne zašuti:

proplači

za me

umjesto mene.

Kad još jednom budeš umirati,

sjeti se blata u kojem

sanjam smisao

i sve ga više gubim,

spomeni se svjetlosti vida očinjega

moga:

sjeti se da sam slijepac

druma nepoznata.

Kad još jednom budeš umirati

za svijet koji te prezire

u meni svakodnevno

i goni

da Golgotu ispiješ svoju

kao kalež opojni,

ne osudi,

ne uništi:

sjeti se da sam samo čovjek

što drugo ništa i ne može

do li prevariti

samoga sebe.

 

 

GOSPODINE TI SVE ZNAŠ

 

Koliko sam puta preda te htio

kao čovjek stati i svoj pogled

usmjeriti kao jastreb u bistrinu tvoje ljepote?

Ti šutiš. Gledaš me i umireš svejedno

za moj grijeh,

ja plačem pokatkad i sanjam

putove druge gdje nema otužnih kajanja.

Htio bih doći preda te čist

kao potok gorski

kad prođu snijegovi predproljetni

i zarudi ljeto na granama:

htio bih kao sloboda ptice uvijek

preširok izbor imati.

Ti znaš najbolje da ljubav nije

riječ prazna samo.

Moja je duša prepuna čežnji

i nemir je u meni zbog nje provreo.

Ja tražim put

i blato pršti oko mojih nogu,

ja molim popločane kaldrme.

Ti znaš da te ljubim i onda kad sam

ništa

i onda kad se stidim da sam čovjek

i onda kad molim.

Opraštaj, jer to znaš

najbolje: i onda kad bijeda dušom zavlada ti

znaš:

o, koliko puta htjedoh da dođeš

na umore mojih dubina

sam.

Vjerujući ti ja čekam dan radostan

u kojemu će ljubav stati zauvijek.

 

 

SANJAJ ME

 

Što ti mogu dati ovakav

kakav jesam

osim hrpe riječi, riječi

misli

bez ljubavi, bez osjećaja

radosti,

što ti mogu dati ovakav?

Ti znaš da nešto nosim

u sebi što hoće

ljubiti

i nešto što mrzi

duboko

život

između dva ponora:

ja trajem neprestano

željan da uhvatim

crvenu nit tebe.

Sanjaj me u jednostavnosti križa

sretna i spokojna jedamput,

uslišana za dobrotu

vlastitu

i nevina, bez krivnje,

nevina za življenje istinsko,

opranih ruku:

sanjaj me kao uzdarje

koje umjesto pitanja i pobuna

život daruje.

 

 

PUSTI ME

 

Gledajući te kako granjivaš sa suncem

jutarnjim

orošen ljepotom proljeća

i sam nad divotama

osjećam se dječakom koji se igra

u krilu

Očevu.

Život mi nameće tegobu riječi

uljudnih,

njih ti moram izreći,

čudna ta riječ ljudska

s tobom me dijeli i razdvaja.

Pusti me šutjeti. Igrat ću se pred tvojim očima

tražeći te sakrivena tu, na uglu života,

tepajući ti ushit djeteta

što se svome Ocu raduje.

RAZGOVOR NIJEMIH

Putujemo nas dvojica večeras

nijemi od života

kao da ti nisi Bog, a ja nisam

dio tebe.

Odlazimo nas dvojica večeras

daleki jedan drugome:

Ti žalostivo pokušavajući zaustaviti

put moj,

ja idući polako, zasigurno

ponoru beznađa.

Kao da te i nema sa mnom

večeras

u očima velikim kao sjaj

sunca na zapadu

htio bih te pitati

zašto si me čovjekom učinio.

NOĆAS MEĐU NAMA

To što od mene čuješ noćas

nije molitva:

pokatkad je događaj jedan

događanje niza mnogoga,

pokatkad je događaj samo

krik ranjena života.

Kamo to idemo ovako:

nemoćan ja, jedan nepoznat

sebi,

ti dalek, predalek.

Bespomoćno tražeći izlaz

kriknut ću.

Grijeh moj u kriku oprosti

jer on je samo traženje

raskinuta veza

noćas među nama.

 

 

ŽIVOT MOLITVIN

 

Život je molitva u kojoj

samo je grijeh pauza

na putu u vječnost.

Ići samo smireno, nevino

kao koracima u zvjezdanu noć

niz pločnik ići

u život moliti.

Zašto sam onda čitav razlomljen

na godine i sate

na vrijeme stvarnosti i sna,

na komade od kojih

trpi

duša razmoljena.

Život je beskraj u kojemu

ti okrećeš smisao svega

i vodiš me tamo kamo te volja.

Ja zastanem katkada osamljen

da bih se od molitve

odmorio.

Ne uzmi mi za grijeh

to što služim zakon redovitosti:

znam da si mu protivan

jer životom spoznajem da je prijestup

protiv tebe

tajiti u sebi ono

što si stvorio da se

suncu usklikne gromoglasno.

NE OSTAVI ME

Ne ostavi me zauvijek sama

na stazi kamena klanca,

u zveku krvava lanca,

dok dušom pustinja vlada, a u njoj crna tama.

Ne ostavi me da me guši mora

samog, daleko od svijeta,

u zemlji bez riječi i cvijeta,

u noći bez tračka svjetla, tami što nema zora.

Ne prezri danas jecaj moga glasa

što za te moli vječnost dalečina,

što gaca za tobom močvarama tmina,

svjetlost tražeći tvoju, svjetove tvojega spasa.

 

 

UPALI SVIJEĆU

 

Upali svjetiljku: jednu, malu,

običnu voštanicu.

Upali svijeću.

Mrak me progoni iz dubine,

preda mnom se guši

u sumnji tračak nade

što ga lako vjetar može ugasiti.

On dokazuje kako je besmisleno

vjerovati

u tračak svjetlosti

što se ponizno probija

nenametljivo,

šutljivo,

miroljubivo: noć zna zavoditi

vjerom u umorstvo svjetlosti.

Osjećam da Istina nije ono

što potvrđuju svemiri

bučeći svesilnošću.

Jedan lumen nosi veličinu

tvoje svjetlosti.

Prije nego preplašen beskrajem mraka

prekinem svoje sanjarenje

tiho otključaj vrata

slobode.

Pored moga uzglavlja

ostavi se u svjetlosti

kao dar.

Tiho, u mojoj sobi

upali dio sebe.

 

 

ISPUNI ME SOBOM

 

Umjesto mene budi ti

koji jesi

i čuj jek molitve iz dubina

gdje u duši počiva zatočen

dio nerazumna mene.

Na pročelje moga življenja stani i

budi:

ne bunim se protiv malenkosti

i ne tražim da budem veći, silniji

ni slavniji

ne volim samo da budem sam:

molim: na pročelje moga življenja

stani ti.

Jer u meni ovakvome

prazno

odjekuje nešto od tragičnoga,

nešto od poraza,

nešto od promašaja:

s tobom ima novog neba

i zemlje komad u prozoru

slobode:

bez tebe bit će to

glas luđaka

umjesto proroka,

što vapi samo u mrak, sljepoću

za Svjetlost mijenjajući

i umirući.

 

 

NEMOJ MI ZAMJERITI

 

Divno je vjerovati tebi

i kroza te

križ svoj u život pronositi.

Divno je lutati životom kao planinar

koji se umarajući odmara

siguran u ljepotu svoga cilja.

Ti jesi. Ja to znam.

Ali težina moje duše još uvijek

leži.

Prepuni su blata putovi do Golgote,

nešto prljavo, gnjilo

zadiše u mojim grudima.

Obronke mladosti zatamnjuje vlak koji odlazi

u vječnost

nepovratno: ja gledam kako umire

smisao tvoj u meni,

i ništa, ništa ne mogu izbjeći.

Otsanjana je moja mladost u lutanju:

kao da sam nešto htio.

Nepoznat život kupa me od prošlosti,

a ja se bojim biti bez tebe s nepoznatim.

Ti jesi, ja to znam

i nemoj mi zamjeriti što imam nešto

protivno tebi.

Ja molim povratak zauvijek

od nepoznatoga, od nerazumnoga,

od bezumnoga mene.

Oprosti mi što znam da Jesi,

a svaki dan pričinjam se

kao da te nikada nisam

susreo.

 

 

ZVAO SI ME

 

Zvao si me križ da uzmem krvav

i da u njem pronađem svoj mir.

Zvao si me da za svjetlom lutam

luci spasa gdje je vječni pir.

 

Ljubav svoju darujem u križu

što ga nosim kroz životni san.

Tebe ljubim i kad nisi blizu

i kad gorak moj je svaki dan.

 

Žrtvu svoju neću brigom kriti

il u grču proklinjati svijet.

Znam da tuge jednom neće biti

i da ti ćeš dati nam svoj mir.

 

 

RADUJ ME

 

Raduj me pjesmom vinograda

jesen kad zarudi niz trsove:

raduj me pjesmom ljubavi

mladenačke

jer umirem.

Raduj me: prolazi jedan tren,

drugi za njim, vječnost ostaje negdje ispred

kao sloboda.

Raduj me veseljem polaska

za mnom ostaje ropsko življenje:

misterij smrti donosi

romantiku beskraja.

U njoj otkrij me

kao zemlju

u kojoj si med i mlijeko

sanjao.

 

 

AKO BUDEŠ MOJ

 

Osunčat ću jutra bezazlena

tvojim imenom

i toplinu ću tvoju

pustiti nad vrtove u ružama.

Imenom ću tvojim ugasiti

stihije boli u srcima,

spomenom ću tvojim zapaliti

ljubavi bijelih lotosova.

Kao oganj gorjet će moje srce

pred tobom,

a moju molitvu

vječnost će tvoja čuvati

među zvijezdama.

Jutra ću svoja tebi darovati

za uzdarje,

kao poklon bijeloj, nevjesti netaknutoj.

Jutra moja živjet će zauvijek

jer jutra će moja

iz tebe svanjivati.

 

 

ZASTANITE

 

Zastanite načas vi, koji kanite

umirjeti noćas

kao da putujete u zemlju

nepoznatu bez putnice,

bez ispraćaja,

stanite:

na pomolu Zvijezda čudna

vodi mudrace,

Zvijezda čudna dovodi ljude,

dovodi misli.

Zastanite načas: možda ćete uspjeti

nešto prepoznati od sebe sjajno

u sjaju njezinu,

ne umrite noćas besmisleno.

Zvijezda ima svijet svoj nedokučiv

i nosi bremenitost

smisla drugoga:

ne umrite noćas

prije nego prepoznate i otkrijete

smisao svoj

u sjaju neba njezina.

 

 

NE IZGUBI SVOJ SUTRA

 

Život je kolajna sitnica razasuta blatom

vječnosti:

nanizati je u smisao moramo.

Mnogo je onih koji vjeruju

da su za stvari velike

određeni.

Možda i ti?

Ne bježi od prosjaka jer ćeš doći

jednom

na mjesto njegovo

kad-tad.

I ne ostavljaj noć zvjezdanu

bez pjesme.

Jer možda ćeš je željeti jednom,

a nje biti neće više:

zauvijek ne ostavljaj radost darovanu

da šuti zakopana.

Mnogo je onih koji vjeruju da jesu:

tek čekaju svoje vize za odlazak

u nepovrat, zauvijek:

nauči se živjeti ono što jesi

danas

da ne izgubiš dio svoj u sutra

zauvijek.

Brojač posjeta

0180561
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
194
226
972
137629
4569
6345
180561

Vaša IP adresa je: 54.224.155.169
Server Time: 2017-10-19 13:06:25