Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

San nedozrelih jabuka

SAN NEDOZRELIH JABUKA


 

 



Zbirka pjesama tiskana u Drnišu 1986. godine. Predstavlja čovjeka kao nedozrelu jabuku, sanjajući da je nitko prije dozrelosti ne otkine. Sjaj i bijeda svakodnevlja: Atlantida i njeno potonuće, igra velikim i malim, suočenim sa svim Zlima i vjera da jedino Bog vraća “potpuni sjaj”. Po svom karakteru zbirka je Religiozna Poezija.

 

Vlastita autorova naklada, izdana u 1000 primjeraka, odavna

sišla s “polica”.

 

 

SADRŽAJ:


 

SAN NEDOZRELIH JABUKA

 

I.ELEGIJA IZGUBLJENIH PRIJATELJA

 

ODAR ATLANTIDE

 

Tamne su davno ugasnule priče i davno usnu usanjala mladost.

U njima crni njištali su konji. Postelje sniježne utjeha joj bile.

Moje dubine još uvijek ječe. Prosuta leži oboljela radost.

Ponoru krhkom beznađe u krvi. Zlokobnost crnu crne vijeste vile.

 

Ivicom pakla svela duša krovi. Još uvijek sunce nad njom se leluja.

I vidim sebe nagnuta nad morem. Ponor se taman tamnim okom roči.

Da li da kriknem? Tko sad čuti može?

Read MoreSve više bjesni razlita oluja.

 

S kandilom u ruci i s knjigom smrti, rubom moga duha crni anđel kroči.

 

Poljuljan osta smisao u duši. Ljepota zemlje utonu u magli.

Krvav se plamen ovio nad nebo, nad pusto more i opasne hridi.

I krik se osu oceanom plamnim: očaja prolom grčevit i nagli.

U ponor se prosu ideal života. Nestade ponos silnoj Atlantidi.

 

I neću više plakati u noći. Zamrli su krici u bjesnilu vode:

Jer živi ona makar skrita bila. U moru mulja i moj dašak gori.

Čekat ću da opet ocean se splahne: da i mene opet crni vali rode.

Da opet čujem cjelovitost duše: na odru svijeta himan novoj zori.

 

 

SAN NEDOZRELIH JABUKA

 

Rijeka više nije mirna. Bio je to samo san

nas nedozrelih u jeseni.

Valove su uzbibala nagnuća bogovska

kojima smo nadahnjivali svoju nemoćnost.

Da se povratimo? Kamo?

Povratak je prohujao kao prvina našeg nemira.

Mirnoća je protekla već pored nas nezapažena.

Otvara nam sada stablo spoznaje

proljeća i zime.

Goli smo, dubino moja, dubino,

beskrajno goli smo.

Vjetrovi su nam raskinuli vezove dokova,

nemamo više gdje konop smisla zavezati.

Lišće smokvino da je kao tisuće svemira neuhvatno

sramotu nam ne bi moglo za kriti.

Mi samo nekad i bili.

Sada samo pored nas napuhuju se

jurnjave zabludjelih planeta.

Tražimo stope povratka,

ali divljina kojom razgrćemo vrijeme vlastita

prostora

zametnuta je već odavna

putanju splavi

kojom smo od Njega otplovili.

 

 

SMRT PJESME

 

Razgorena suncem u žeženo podne, umivena rosom u raskošnu večer,

Pjesmo glasnorodna, ti si gordo sjala srebrnastim zlatom ko žitna poljana.

Danas te nema. Samo dusi mrtvi trstikama lomnim u daljine ječe,

Sjećajuć se edenskih ravnica. Mirišući krv ti smrtnih rana.

 

Ko janje na klanju nevino si stala. Bez suze i boli, bez robovske tuge,

Kad te žnješe zlatnu gromoglasnom vikom oštrice krute omržnjelih kosa.

Izdaše te šume i različak cvjetni, izdaše te himne bajoslovnih duga:

Jedini te cvrčci oplakaše časno uz kaplje jasne okupanih rosa.

 

Uzalud je grcat nerazumljiv šapat u grotlu slijepom čovječjih užina.

Nema tko više zanos tvoj ti čuti: nad tvojom riječju zatvoren je svemir.

Možeš samo sanjat o ljubavi vjetra, o divoti sunca, svemirskih dužina,

U nama će ostat progonstvo slobode, u nama će vječno biti samo nemir.

 

 

NOĆ POSTANKA

 

Mjesec se propinje ljestvama srebrnasta neboglasja.

Pobuna tišine nad močvarnim potokom. Vatra

zorinjeg koluta

još je daleko.

Ne plaši se. Tko bi nas ovakve mogao vidjeti?

Blista nešto u tvojim očima: bježeća ljepota

izlijeva se prologom noći.

Gledam te i gledam se. Svejedno, sve to je smrt

odsada. Polomili smo dostojanstvo uscvjetale mirte.

Prestrašena kosovica, bunovna iznenadom

preletjela je uz kriku žbunje jorgovana.

Miris pružene jabuke prenosi lahor

od tvojih do mojih usana. Sasvim drugačije

zamišljao sam tvoj ostanak.

Što smo te željeli? Reci, plava rijeko,

nezasitna tokom oticanja:

Što smo to htjeli? Gorčina i tuga ostadoše

na stijenkama iskapljenih kaleža.

Ne pitaj me koliko sam duboka i ne vjeruj

da ćeš uspjeti izroniti

iz plavine u koju te strovaljuju

mirisi opijenih voćnjaka:

ne vjeruj plavini mojih očiju.

Kupa nas mjesečeva sjeta. Idimo,

ovuda napravimo prolazak

za izlaz iz Edena.

Eufrat otvara crvenu zoru obale.

Naš put sada odlazi.

Daleko negdje jedno pored drugoga

možda

se ponovno negdje pronađemo.

 

 

POČETAK VLASTITA KRAJA

 

Nebesa su zašućena traženjima izgubljenih dječaka.

Pijano prostranstvo samo nad nama. Nedostižno

izgleda čeznuću

razgolićenu tužnoćom pomućenin zjenica.

Oplakali smo već zoru prvog rađanja.

Nadati se uzletu nad ozemljenu smislenost tlapnja

je nas poniženih.

Progledavajmo dok noć nije spustila

baršune nesavladive mrklosti.

Otari suzu kojom si proplakala izdaju Dobrote.

Ovdje smo. Nema nam drugoga. Sami smo.

Ona će nam odsad izgledati nedostižno daleka,

od nas beskrajnim polom odgurnuta.

Sloboda kojom smo se izvili nad granicu

edensku

danas nas dariva plodovima osame.

Sumraci u kricima zabludjelih ptica

nadannjuju nas prolaskom.

Da si nalik ženi nazvao bih te sudbinom.

Da si nalik naličju možda bih se

u tebi zabavio idolom.

Ovako, duboko, neshvatljivo

zasužnjenu u vlastitu bitku

prepoznajem te samo

začetkom vlastita

nestajanja.

 

 

ZOON POLITIKON

 

Narcis je pljunuo u potok mržnju ljepote. Ljut,

izgubi u viru ogled vječnosti.

Otada postasmo stranci. Nepoznata dva beskrajno

u bitku suprotna u jedno satkaše.

Pretrgnut je vid bistra skladoglasja. Pregazila je

vremenitost mirnoće čarobna osmijeha.

Zavezani smo lancem pradjedovskih sanjanja.

Kao djeca kockara naslijedismo samo

oholost propalih bogataša.

Probuđeni smo odavna daleki za jasnoću

svojih postanja.

Oluje strasti zamućuju iskone bivstvovanja.

Oko nas razapeta su okna zapretenih paučnjaka.

Ne plači više. Sad je uzaludno

slagati bol do boli.

Različite zatekla nas je događajnica

pomućena kozmosa.

Jedno smo pored drugoga satkani

u ljudstvo.

Između dvoga jedno. Kao kalež iskapljen

meda i otrova.

Ti uznemiruješ ozemljenost mojih očiju,

ozemljenost zasužnjuje uzlet tvoje slobode.

Prah od koga satkaše vidljivo, zatrovan niću

rasapa

ne da da sloboda nevidljivog slobodna odleti.

Stanimo!

Uzaludna je borba unutrašnjosti, međusobna,

jedno drugo nadopunjavaju stremljenja

različitosti.

Svenuli su putovi razlaza: zajedno okrečimo se

unutrašnjosti.

Predaleko smo se za trčat i šiprazima odbijanja:

možda nas pogrešne konačnice iščekuju

poslije svega.

Ujedinjene tako mogla bi nas i zapaziti

kolotečina vječnosti iz koje smo

tako naivno izletjeli.

 

 

ELEGIJA IZGUBLJENIH PRIJATELJA

 

Jesmo li mogli biti zajedno. Čemu to

što si razasuo krčag života dolinom drugog svemira.

Nema povratka. Nas prati staza odlaska

podjednaka:

zašto je potrebno mijenjati putove?

Preskočio si Raskrižje na kojemu

sudbina je pregazi/a nenadana Mesiju.

Zaobilazeći njegov vapaj odljučuješ

vlastit smisao

i zalutat ćeš.

Parobrod na rijeci odvezuje se za polazak.

Čemu to da okasniš? Jesmo li Njegovim

Raskrižjem odsad

već mogli zajedno ploviti drugoj obali?

 

 

BABILONI SE UZALUD RAĐAJU

 

Prelijepa Dolino, vjetrova romom stoljećima

milovana,

kako li si lijepa nekoć stasala

ponosom zemlje radosti nadahnuta!

Sama. Tiha. Kao rumen zore nad prozir voda

ucrtana,

bdjela si spokojem vječnosti noseći u sebi

lepršavost neugaslih proljeća.

Do ušiju ti okićenih iz daljina prostrana Šineara

Eufrat je donosio valove zanosa;

Tigris čineći međuriječje veliko nad tobom se

glazbom oblaka nadvijao.

O ljepoto! Mirna. Tiha ljepoto,

s koliko li si spokoja radošću odisala!

Nad tobom sokolova let nosio je vrhove

čempresova

put zvijezda visoko.

Mjesečev srebrn vir ispijao je nad tobom

kaleže opojnih maslinika.

Krasio te cedar stasit i ponosan, kao

Narcis nad izvorom gorskim nadvinut.

Kestenovi tvoji u cvatu, smokva u jeseni utopljena,

loza vinova darivala je cvrčku zanosnu

sladak plod:

o ljepoto, koliko si samo mira imala.

Nad tvojim licem savijala su stoljeća prolazeći

godove neuhvatljive vječnosti.

Nisi ni vidjela kako vrijeme upisuje svoj put

laticama divljih ruža

u proljeća: u tvome bitku mladost je bila smrću

neslomljiva.

Mir tvoj nije mogao nestati:

o ljepoto, kako li si znala neprolaznošću odisati.

Stada bjeličastih runa, kao nisku bisera

vodio je plameni sunčev kolut

širinom pitomih pašnjaka.

Ništa na tebi nije bilo suvišno, ništa nelijepo:

kao ponoćni san

u očima si radosti igrala.

Polja žitna lahorom vjetra zaigrana

u sunčano podne tiho klasove zrele povijaju.

Tada još u tebi sklad božanski njihao se

među granama.

Jabuke su mirise zrelih plodova

darivale neznanim daljinama.

Jahve Stvoritelj tobom je šetao blažen,

ponosan što te mirom svojim obdario.

Njemu za uzdarje mijenjala si haljine

bademova,

darivala ga razlikom boja jesenjih,

njemu za uzdarje pijev si lastavičin

niz obronke osumračene vješala.

Kako li si onda ponosno širila skladove

ljepota.

Ti, Dolino Jahvina, zemljom plodnosti okićena.

U tebi je vjekovima za sve kucalo samo jedno

beskrajno življenje:

u nijemom razgovoru neba, zvijezda,

zemlje čempresova i rijeke velike

Eufrata

razumio se samo jedan jezik,

riječ Jahvina:

Predivna Dolino radosti, ljepoto nedosanjana,

u Jah vinu spokoju

s kolikom li si radošću opstojala!

 

II.

Čergaši bezimeni, od Iskona prokleti

zbog bezočna ponosa divljeg u dušama,

protjerani vlastitim sobom

otkriše u predvečerju skromnu tvoju ljepotu.

Sa Istoka spustiše se k tebi

u očima noseći neodređenu spoznaju

ljubavi i mržnje.

Do tada si mirno sanjala svoje spokoje

utješena Jahvinim laganim hodom:

sada, kad su vjetrovi tvoji ispuhali smetove

nataložena glečera

na njihovim vjeđama

spoznala si da voda s tobom vječno

bistra

može i pokvarena biti.

Stijenj dobra i zla koga do danas

nisi poznavala

opak je čovjek oholom riječju zagušio.

Među ljepotu dozrela klasja žitnoga prispjeli

čovjek,

proklet neposluhom Jahvinim,

unio je kovitlac prokleta nemira.

,,Hajde da ovdje grad svoj podignemo

do neba visok,

ime da njime pribavimo.

Bezimene ovako, raznijet će nas svijetom

neugasla nagnuća:

grad svemoći čovječje dignimo."

O Dolino ljepote, čuj, Jahve posljednji put

sluša bezuman govor prosut

kao prezir kroz mirnoću vječnosti

tvoje

koju si snivala.

Okrećući svoj korak odlasku on ostavlja

dolinu zemlje Šinear.

Oborila od stida glavu mimoza rascvala.

Cvrčak u sumraku gudalo svoje slomio.

Od hule čovjekove Dolina zemlje Šinear

stidom ponikla.

Crv sumnje koji budi mirise

oplođenih maslinika

po prvi put nagriza radost vječna spokoja.

 

III.

Po njima ti ćeš ubuduće biti prokleta.

Gledaj, polja zlatokosih žita iščeznuše njihovim

rukama.

Ušutkaše cvrčka u pjesmi, slomiše raskoš boja

duginih,

otruniše ljepotu proljetnu rosnih livada.

Po njima bit ćeš prokleta:

do sada nisi ni znala za korov i draču,

od sada ćeš samo njima rađati.

Tvoj mir zamijenit će jauk gladnih sužnjeva,

slušat ćeš bič opaka goniča,

ubuduće svjedokom ćeš biti samo nevolje.

Cedrove tvoje posjeći će zlobe srp.

Travnate livade zavist će izgaziti,

Vedrinu neba zvjezdana zasjenit će oblaci smrti.

Neće se više na tvoju ljepotu gledati:

ona će u oku divljem usahnuli.

I dokle god njega bude tebe neće biti:

radi njih te Jahve ostavio.

 

IV.

Grad su odizali velik. A Jahve nije s njima bio.

Grad ljudskoj svemoći podignut:

nad Dolinu zemlje Šinear

Jahve svoje oči nije svratio.

Zidaju uporno. Oblake su kule nadišle. Zemlji

duboko

u grud su temeljem prodrli.

Zidaju svoju svemoć, a Jahve nad Vojskama

Veliki

poljima Šineara zalijeva ljudsku nemoć.

Babilon veliki sagradiše. Kulu umorstva

vlastita. Od svake duše postade

zemlja nedokučiva, u svakome jezik

nerazumljiv provrije.

U žile Babilon im uli snagu lažnih bogova,

moć čija se pri vjetru prvom isuši.

Bogovi htjedoše postati. Jahve je šutio.

Samo prah i pepeo prošlosti spominjat će se

vremena slijepih.

Svijet ljudske svemoći u čovjekovu

umovlju nastao

tlapnja je sinova smrti:

ohološću sagrađen sada će pasti.

Veliki Babilon u dolini zemlje Šinear,

ruševina zabludjela čovjeka

smrću će čuvati uspomenu beznađa.

Nikada, nikada više neće ustati.

„Svaki put, kad peo se budeš usponom

svoje mudrosti

kao Babilon ćeš bezumno nestati."

Jahvinu riječ zora nad Dolinom Šinear

vjetru je pričala.

Jahve nad Vojskama uvijek će

kao pobjednik

nad ruševinom svemoći ljudske ostati.

 

V.

Prelijepa Dolino, vjetra romorom stoljećima

češljana

kako li lijepo stasaš

radošću novoga nadanja.

Vlati pšenične, još jednom beskrušne

čuvaju uspomenu prolaska mnogih Babilona.

Bagremovi cvatu, miris maslina dalekim morima

Eufratom šalju

priču o propalom čovještvu.

Koliko li puta samo pade Babilon,

Velika bludnica,

s visoka

dolje u ponor nemoći?

Sama pade. Jahve samo je motrio zabrinut

nerazuman uspon.

Sada ponovno sama si, mirna, dražesna.

Ljepoto plodna savita u gnijezdo zemlje Šinear.

Vjetrovi ti na vjeđe namiču izmjenu proljeća,

sada mirišeš kao kraljica

livadama tratinčica cvjetnih omamljena.

Jahve nad Vojskama zanesen prolazi

mimo šiprage,

vrbama:

i sluša kako mirno Eufrat šumi.

Sa istoka dolaze novi ljudi,

Jahve ih od kula uzaludnih odvraća.

Neće ga poslušati. To već znaš.

Vlati trava još jednom ponavljaju povijest

čovještva.

Prelijepa Dolino, umirena spokojem blaženstva

strpljivo čekaj časak svoga uspona.

Kad Babilon padne

Jahve nad Vojskama ponovno će podići

ljepotu zagušenu mržnjom

sramna čovještva.

 

 

NA PRAGU MOGA DOMA

 

Na pragu moga doma

crna je sjenka zasjala smrti

u noći kad mjesec zaklanja oči

za tamne oblakove sumorne

i sove kad u dupljama

izgubljenu oplakuju sreću.

Na pragu moga doma

usnuli su životi krvavi,

sami, u eteru vlažnom od znoja

sami,

u danu bez sunca,

u danu bez dana.

Kamen ispuhan burama i ispran

uzdasima patničkim

žrtvenik je danas crven osvanuo.

I zemlja žedna danas se napila kiše,

moje:

na pragu doma smrt je zasjela

sama,

nemilosrdno nijema.

Smrt: zloba na pragu moga doma

danas je žetvu svoju požnjela.

Srpove svoje otkako je u ruke predala

muzama krvavim

umaranjem nadahnutih

nad domom mojim nijema tišina vlada.

Stani. Polja još nisu za žetve.

Sirotinji ne uništi koru osušena nadanja.

Zaustavi se. Tek je izniklo traženje

među kršem u zemlji bez mladosti,

u noći bez počinka, u danu bez odmora

u životu bez življenja.

Ruke moje sklopljene nemoj danas poštedjeti.

Uzmi sve:

I pjesmu radosnu sa šumovitih obronaka

planinskih

i bleku janjadi što se sada maleni janje.

Djeca će plakati izgladnjela,

udovice o mrtvom muževlju snivati:

u domu mome neće više biti radosti.

Nema više života u pragu

moga doma:

tek pušni oltar krvari slanim parama

i vlažna pjeskulja zemlja požudno

mrtva tijela sakriva.

Nad mojim domom danas sjenka smrti doziva

daleke svjetove tajanstvene

jecaji dok sove zamiru za prilaze jutrene

i mjesec dok blijed

pijane oči skriva za oblake

sumorne.

 

 

JAO NAMA

 

Jao nama, zmijoljupci, na prah pustara zemljinih

položenim, jao nama:

toliko je stepa trebalo ispiti.

Jao nama, gmizavci, zasužnjenim u ropstva

bezmudrosti, u Sodomama,

jao nama: toliko je beskraja trebalo spoznati.

Jao nama, časoljupci, zaustavljenim u

vlastitu spokoju:

toliko se vremena trebalo vidjeti.

Jao nama, zemljoljupci, zaglibljenim u blatu

prokleta odbojstva:

tolikom se svemiru moralo svidjeti.

 

 

STARAC INJEGOV MlHOGOJ

 

Mirno sniva mirogojska zemlja u sjenci raščepurenih bagremova.

Srebrnje mjeseca izobilno toči među stare križeve umrtvljeni sjaj.

Iz domova skromnih izlaze, iz mrtvih, zaboravljenih snova

Duhovi usnulih velikana među tužni, zapušteni kraj.

 

Tu među arkadama gdje svijeće sniju svoje plamene vale

U noći tajanstvene kroče, ideale stare tražeći u noći.

Uspomene se drage bude. Nova se radost još jednom toči.

Ulicama mrtvim himne nove pjevaju. Zanose nove trgovima pale.

 

Bijele i tajne sjenke među križeve stare razasute

Bijelim haljama zibaju ljiljane na smrt tihu osuđene.

Ulice pokunjene šute, ko strankinje, puste, otuđene...

Nemarom počivaju svojim pod teretom more rasprostrte.

 

Starac jedan šeta. I budan snije. Utkan u sjedinu Grada na Savi.

I gleda sijenke crnkastih križeva. Korakom mrtvi uzbuđuje rod.

U misli mu nestanak: kao da čempres stasit jedan još upisuje god.

Starac počivaljku traži umornom koraku. Ležaj vječnosti premjera u travi.

 

„Ah, vječnost" umorno vape sjenke. Starcu je šapat kao rana.

Kraj puta ubire šaku zemlje i u njoj podiže cio grad.

Koliko samo počiva tu života bivših? Koliko samo godina i dana?

Izbraja starac prošla vremena, mislima mrtvih tažeći glad.

 

Gladan je starac mrtvljenjem beznađa. Od križeva šutljivih moli

Tek provir kratak kroz tamnoću zemlje, što čuva zakon umiranja.

Starac je biće svih planeta, zaželjen plodna uviranja

U rijeku življenja zemljom neprotkanu, daleku, daleku od svih boli.

 

Mirno sniva mirogojska zemlja u sjenci raščepurenih bagremova.

Prešućuje Vječnost pitanje šutljiva ko mjesec što izobilno toči umrtvljeni sjaj.

Starac nestaje polako među sjenama. Postaje jedan od tisuće snova

Usnulih na licu zemlje, ne znajući gdje je zapravo njihov kraj.

 

 

MOLITVA VJEČNOG JOBA

 

Okovan samoćom u svojoj tami

kao nesretnik prognan u otužnoj bajci;

Ja plačem pjesmu svojoj osami

i bježim skriven vlastitoj hajci.

 

Glazba lanaca u svijetloj bijedi

i jecaja vulkan na rubu groba.

Putujem sa mnom što me slijedi

zatočenjem krvavim umukla roba.

 

I priču istu sebi samom slušam

od iskona davnog mukom izabranu.

I istu trpelj na križu svom kušam

u nizu trena kletih izatkanu.

 

O reci, Vječni, riječju suznog Joba

dubini duše što razumjet treba.

Putove dok gazi iznad slijepa groba

za uzlet sa zemlje stazom tajna neba?

 

 

GALEBOV BITAK

 

Gledam tvoju hrabrost nad beskrajem ostakljena mora,

Galebe, razjedren letom, u svome ponosu nebu uzdignut,

I oči ti plamene razlite pod krilim:duboke ko svjetlost probuđenih zora,

U večernji smiraj, ko vilenjak zlatom sunca preplanut.

 

Daleko ptice lete u sreći procvale. I svijet im prostran preplaviše krila.

Oceani marni s rumenilom zora slikaše ih često pri harnome letu.

Ti stojiš miran nad pustarom gladnom, kao da te veže kucanj snažnja bila,

Kamenjara žezlog i siktaja zmije, zakržljala graba, troskoti u cvijetu.

 

Ti sreću prosiš od tog kamenjara: izazov radosti u životnom zovu.

Sva tvoja nadanja u tom su stala, prinoseći žrtvu od gladi i smrti.

Sve što tvoje živi i što kliknut može skupljeno u misli, u jednome slovu

Žezlim okom vlastit bitak moli: sreće kolo nad osamom vrti.

 

A gdje je sreća sanjana u krvi. l što je sreća: taj pilj crna praha

život što ga sanja u dubini duše, što ga oka ista istom suzom kvase?

Ah, ima li mira, ima li slobode? Kad će jednom svanut zora čista daha?

Kad će loman bitak zamijeniti vječnost? Kad će spokoj duše steći čvrste stase?

 

Sreća je tlapnja zatočnika smrti. Sreća je utok izmučena robija.

Svejedno je gdje si, što imaš i tko si. Zemlja nema za nas riječi uvjerenja.

Kroz kamen što gori sunčanom toplinom preletimo noćas čempresove groblja

Za drugom slobodom beskrajnom u bitku: tražimo u njoj klicu umirenja.

 

 

OSTANITE TU

 

Nemojte se večeras zanositi žuborom Egipta

u svojim okovima, vi neshvaćeni proroci,

u magli zemlje dok vam se ruši

Obećani Grad.

Ostanite tu, u potkrovlju življenja, sa mnom,

do koljena uronjeni u rijeke krvi,

naslonjeni na tišinu crvenih arkada

zažarenih vatrom jauka.

Promatrajte sa mnom veličinu Feniksa

što ga muče.

Već odavna njegovi su prozori željni svjetlosti:

ubiše je vjerovanjem mraka.

Ostanite tu, na rubu čovječanskome, strpljivi.

Proročku kujte riječ. Trebat će

kad umukne govor čovjekov

uzaludan,

trebat će kad uvidi zemlja

da od svjetlosti izrastaju klice pšenične,

da ne živi čovjek od kruha samo,

da svjetlost krči

proboj nad život mrtva kamena.

Jer uzaludan je Egiptu njegov mrak. Beznađe jede

prepune lonce i upija poput spužve

smijeh raspojasanih djevojaka.

Ostanite tu, u pustinji okova, krvavi zaboravom:

sloboda dolazi.

Feniks pronalazi žeravu u prošlosti

kojom će usplamtjeti zlatno perje.

Svijeća je uspravljana već da se upali

za vječno.

Ustajte, zora nanosi trakove svjetlosna

nadanja:

za nas svanjivaju beskraji.

Proroci, ostanite sa mnom

naše vrijeme budi se? Proroci!

 

 

II. VJEROVAO SAM ZEMLJI

 

POROD SVANUĆA

 

Razgrće se romon praskozorja

crven osvit brana zvjezdan trag.

Ustaj, Zemljo, poj stih skladna zorja,

tamjan Vječnog kadi zlatan Mag.

 

Daj mi kalež svjetlosne topline

da umijem pozaspale klance.

Nek nas slijede rošene doline,

nek nam love zaigrane vramce.

 

 

BALADA O MLADOSTI l KRUHU

 

Evo, opet sanjam koru crna kruha. Kao gladan

prosjak pred životom:

svjetlost nepoznata neka pred dušom prostire stol.

Zdravo, rodna kućo, protekla radosti,

zdravo, odbjegla mladosti.

Zaboravimo suznu bol. Djecu u meni pustite da

zanjišu uspomene zaspale u vlati modrih

čempresova.

Znam li tko sam, sada,

odrastao,

u crnom velu življenja

kad za oči nesmirene vapaji potoka žednih mole?

Ne traži me noćas prostrani nebosklade,

neću života. Dječak u meni sanja

crni Kruh.

Slušaj, dalekim planinama vile dopadljive

srebrnim mjesečevim češljima raspliću kose.

Polako gori na ognjištu plamen.

Majko, spusti kruha toplinu,

prodolinom obraza neka u meni noćas

utrne bol.

Samoća kao tuga proteklog, kao brod

bez povratka

nosi kroz misli prebrođenu radost.

Majko, pred mojom sjetom užeži noćas

svjetiljku djetinjstva,

razlomi, majko, noćas

polja našin plod.

Kleknimo, sveti se začinje obred.

Tiho, smirite pjesmu uranka repovi ozorenih

pijetlova,

molitvo samotnih proplanaka, zaustavi dah.

Tišina kruha sanja sretne dječake.

Oltar Kao žrtvenik udiše tamjan

ljepota noćas,

uspomene u snovlju mirišu

otvorenim prozorima zaigranih vjetrova.

Donesite miris kruha večeras, zoru da dopratimo

siti do sidrišta umornih dana

gdje njišu valovi umrtvljeni god.

Budimo sretni noćas, majko, na prostrt bijeli stol

postavi sretno ljubavi svoje rod.

Crnu, neuglednu, seljačku mrvu kruha

koja othrani slašću sirotinju našu.

Očima velikim kao ljubav gledam ga

negdje u duši

osamljen, od života,

za njegovim spokojem ćeznući.

Korice, moja suha, djetinjstva moga spokoju,

noćas uskrsnuta kao sreća

u mome snovlju

govori, da slušam glasa tvoga rom.

Kao milozvuk noćas moje misli dodiruju

tvoje zjenice zatvorene u zaboravu,

govori noćas, Kruše, o životu.

Odakle dolaziš. Pod crnim ti likom sakriva

skromnost

ljepotu kraljica s dobrom u misli,

noćas ću ti blagorodnu razotkriti dušu.

Odakle dolaziš? Očima smrtnim nevidljiv

tvoj je prohod,

očima srca darivaš pravi lik.

Gledam te. Osluškujem čežnjom slatkoće tihi dah.

Kroza te prolazi zemlja sa svojom tajnom.

Čujem iz daljine šuma žalopoj.

Tišina za govor. Polako iz tebe šumi

zazlaćena priča. Gledam te.

U tebi staje umor dugokosih stoljeća.

Vjera težaka koja izdubi u kršu umor krčevina.

Zapisaše u te rose srebrne stihove klasja.

Iz tebe mirišu himne bezbrojnih cvrčkovih

proljeća.

Ti znaš što znači žeđati dugim ljetom,

snjegove i zime bosim nogama utapati.

Jesen ubire u tebi igre mokrih oblaka.

Savijeno je crvenilo zapada. Šaptaj zora,

protok vrtoglavih potoka. Sunce i mjesec

u sjaju šutljivih bagremova.

Gledam te. Čujem kako se cakli dugin raznobojni lom.

U očima svjetlucaju ti hrapave čobanske pjesme.

Udovičin vapaj zaklanjaš suznom maramom.

Hrčak na pravlja putove kroz prozor tvojih

utihnuća.

Ptica let ispisuje pred tobom slova na vedrini.

Koliko ljepota darova poju čeznutljivih

proplanaka,

kad sanjaju s tobom kaleži pitomih makova?

Koliko uranaka pritaji u tebi naoštrena pijetlova

žudnja, koliko otkucaja

izbroji vrijeme u kliku mračnih kosova?

Gledam te.

Po tebi pala je krv mojih pradjedova.

Prolio te curkom umoran seljački znoj.

Crnini ti pridoda začin dječjih uranaka

obrastao sjetom prekinutih sanja,

bleka ovaca i goveda kao na izvoru gorskom

u tebi ubra crvena svanuća.

Čuje se zveket motika, plugovi svijetle u sutone,

kaljavim nogama otac moj se molitvi prvoj vraća.

Ispi ti pozdravljenja iz čaša molitvinih

za kaplju kiše, za žubor iskapljena vrela.

Srpovi pjevuše. Klas do klasa sagiba umorne

hrptove. Konja kas po iznemoglu kamenju brana

zrelo snoplje.

Glasovi štropotavih mlinova. Uranak. Galop

magaradi. Polako, zabrašnjen mlinar ubire

bistrinu srebrnih potoka.

Plamsaju krijesnice ognja. Ponavlja se

sitost svete baštine. Od mirisa čađav

već je očev dom.

Gledam te. Slušam. Kroz dimnjak do neba

uzdiže ljepota šaptaj opoja.

Bog nada te uzvraća blagoslov.

Gledam te i sanjam. S tobom se točila sreća

kao duga bistrim djetinjstvom.

Majko, spusti polako hranjivu svježinu

prodolinom obraza neka u meni noćas

utrne bol.

Znam li tko sam sada,

odrastao,

gladan spokoja,

kad za oči zasanjale vapaji potoka žednih mole?

San o kruhu života, crnoj seljačkoj mrvi,

sirotinjska usta što je sitila,

san o životu proteklom

nosit ću kroz javu.

Zdravo, mrvo crna, topla kruha.

Zdravo, očev dome, protekla radosti.

Zbogom na bijelom prostrtom stolu, u duši

duboko

spomene odbjegle moje mladosti.

 

 

VRIJEME DIVLJIH RUŽA

 

Bilo je to vrijeme kad su cvale pored puta

bijele i ružičaste latice divljih ruža.

Ceste kao oči budućnosti nepoznate za korak

umoran

ležale su mrtvo i rastreseno pod okriljem

vrba prašnjavih, proljetnih kiša ožednjele.

Jahve Bog već tada šetao je

brazdama moje mladosti vodeći za ruku

nepoznatu stremljenju moju budućnost.

Te večeri zajedno zapućeni vidjesmo i nju,

Marcelu jednu nepoznatu

u nepoznatu, tuđem gradu.

Okrenuh se da pođem, ali Jahve Bog

ruku je moju povukao. Marcela, vedra, crna,

sanjana Marcela ostade tek jedan smiješak

dječaku

na nesigurnu životnom gaženju.

Marcela: Jahve me tješio te večeri da je ljepota

samo tračak zore

na mirisu rosna jorgovana.

Marcela: samo smiješak utopljen u dječaka

nenasmijana

samo uspomena jedna lijepa, prohujala vremena.

Bilo je to vrijeme kad su pored puta

cvale ružičaste i bijele latice divljih ruža.

Kao djevojčica bijaše. U njenim očima vedrina

neba spuštala je sumrak željna počinka.

Kao život prostirala se livadom na kojoj su

tratinčice laticama

odbrajale jedan po jedan trunak vječnosti.

Marcela! Jesi li ti zaista djevojčica samo

tako krhka

ili si možda dašak vjetra na vrhu treperava

jablana?

Jesi li bila samo djevojčica u večer

takva kakvu te usnuh među bagremovima

mirisnim iz daljina?

Bilo je to u vrijeme divljih ruža na

prašnjavim cestama.

Jahve moj, pati dječak u meni, vidiš!

Jahve, pusti moju ruku, Marcela djevojka tu je

kao san.

Tko li me doveo u ovaj grad iz daljine ovakva

da o tebi sanjam

i da dubine svoje rastačem još jednim bolnim

raskrižjem?

Tko li me osudio da gledam kako u tebi raste život,

a u meni nemir se svakim tvojim pogledom

razbuktava.

Jahve moj, tko me osudio da Marcela

bijela, tiha, pitoma Marcela moju dušu

križem razapinje?

Bilo je to u vrijeme kad su cvale pored puta

latice mirisave divljih ruža u proljeće,

a dječak u meni još nije pregazio sve putove

tajanstvene

u traganju večerima, za životom.

O, Marcela, ti duga djevojčice u okrilju crnih kosa,

u meni se dječak zagledao u oči tvoje nemirne

na livadama gdje tinjaju lagano životi

raznobojnih travki.

Tko me doveo u ovaj grad da sanjam o tebi ljubavi,

da sanjam idile i nemire,

da žalopojke skrivam u mislima

na tvoje misleći oči.

Tko me doveo da gledam kako se u nepovrat

prosipaju plamovi tvojih zjena, tajanstveni pogledi,

u mojoj dubini što rastu kad ih gledam kako lutaju

u život noseći samo dio izgubljene mladosti?

Što je to život kad gledam kako u meni gori

dio nepoznatog mene?

Što je to radost kad u meni provru bujice čežnji

u sumrake proljetne,

na moju dušu kad navale poput nemira čarobna

stremljenja nimfi.

O Marcela, ti djevojčice pod crnim kosama žene

prosuta pašnjakom proljeća, što to imaš u sebi od

mene?

Bilo je to u proljeće kad su pored ceste mirovale

grane obješenih vrba,

nad laticama divljih ruža letjela su krilca

požutjelih pčela.

Igrala se kao dijete.

Možda života na stazi stare, okorjele sudbine.

Bijelim svojim rukama mahala je za pogledima,

u nebo se prosipao djelić po djelić

njene radosti.

Igrala se kao dijete.

A noć je lagano svraćala na rudine gorske,

nad gradom su jadna po jedna

nicale sive i duge sjenke.

Igrala se kao dijete.

A lagano su u noć odlazila

gorska vrela u potoke žuboraste savijena:

nad gradom su palile zvijezde

svoj treperavi sjaj.

Bilo je to vrijeme divljih, mirisavih ruža na cestama.

U meni je provrla duša dječaka koji svoje pjesme

jablanovima recitira,

dječak s iskrom tuge na dubokim, čeznutljivim

očima.

Jahve, pusti me. Sreća možda je Marcela.

Jahve, otpusti me.

Zašto si došla večeras tako radosna na prelo mojih

sanjanja?

Zašto si rastužila svojim mekanim licem dubinu

nepoznatu,

dubinu mojih skrivanja?

Marceta!

A trava je rasla u proljeće.

I njihala svoje zelene vlati na vjetru malena,

ponosita, tajanstvena.

Marcela!

Crne oči pod čupercima crne kose. I bijela put.

Tek jedan pogled kradomice.

I smješak jedan neznatan, djetinjski...

Marcela!

Djevojčice moja u večeri kad se počinju spuštati

sumraci prvi i zvijezde.

Marcela!

Djevojčice moja u jutra rana kad se probude latice

ruža i rose razbistre.

Crne oči pod čupercima crne kose. I bijela put.

A u meni već vatra gori nepoznata. U meni nemir i

čežnja.

U meni tek nešto kao nepoznata radost.

Marcela!

Bilo je to u vrijeme kad su cvale ruže pokraj putova

divljih.

A ti si njima odlazila daleko.

Nisam te smio pitati kamo.

Jahve je držao dušu dječaka.

u meni.

Tek jedan pogled i smiješak onaj djevojački.

Ništa više.

U meni bijaše mnogo toga što sam ti imao reći.

U meni bijaše mnogo toga što sam ti imao

prešutjeti.

A što je ostalo u meni? Mene kao da više i nema

u večeri kad umjesto zvijezda progovore tvoje

plave daljine.

Kamo si otišla? U nepovrat možda?

Ne, ti si tu. Sama. Umjesto mene sama

na mome putu kao umorna ptica kad na jarbole

visoke sleti:

tvoje crne kose nad snovima trepere,

tvoje crne oči u samoći, pogled i smiješak onaj

djevojački,

a divlje ceste i ruže kraj uzglavlja,

samo ti i crna, crna tama.

Marcela.

Bilo je to u vrijeme rađanja proljeća i svijeta.

Proljeće je šumjelo nad granama grabovine

dolje do potoka u hladu.

Bilo je to vrijeme rađanja. Sjetve.

Marcela je odlazila polako u nepovrat.

Jahve! Odlazi! Marcela odlazi!

Bilo je to vrijeme rađanja. Cvjetale su ruže kraj

pijanih putova bez pravca i kraja obale,

u šašu cvjetahu bijeli, prekrasni lotosi.

A ti si samo smiješak na vjetru, dok igraš kao

dijete na livadi.

Marcela!

Samo jedan pogled i odlazak u nepoznato.

Samo jedan nemir u duši dječaka što s prstom

u ustima gleda zanosno sjene sunčane na vjetru

dok misli da svoje pjesme recitira jablanovima.

Bilo je to vrijeme kad su pored puta cvale divlje

ruže, na divljim cestama koje su te zauvijek

odnijele u daljinu.

Marcela!

Zašto sam osamljen lutao tratinama pored potoka

sam sebi govoreći nepoznate riječi?

Zašto sam se nasmijao suncu što se sklanjalo za

brda, crveno, meko, kao rumen na obrazu

zastiđena djeteta?

Zašto?

A ti već negdje drugdje svanjivaš svoje snove.

A ti ni vidjela nisi da je vjetar donio miris tvojih

kosa u dušu nepoznata dječarca.

A ti već počivaš u zagrljajima sunčanim

nova nadanja.

A ti već brojiš dane zidanja kula vlastitih

princeze kraljevske

daleka za okriljima divljih putova

na kojima grmovi divljih ruža rastu.

Marcela!

Daleka i nepoznata Marcela, na divljoj cesti iščezla.

Crne kose i pogled sa smiješkom gdje si ostavila?

Ne, ti nisi stvarnost. To se mojom sudbinom

igra vihor u predvečerja

dok bagremovi šušte nepoznate himne.

Ti si san. Samo daljine mogu donijeti radost

nadanja.

Marcela!

Žarom večeri oplamtjela sa smiješkom

tajanstvenim

ti lagano prolaziš crne kose livadom tratinčica.

Nepoznati te putovi čekaju.

Marcela. Stani.

Kao cvijet si narcisa mirisan, kao crven tulipan.

Da sam vrtlar uklonio bih vjetrove s tvojih latica,

Mjesec ne bi pustio da rosom ugasi

plamen tajna tvoga osmijeha.

Bilo je to vrijeme ruža divljih na cestama.

I blizina ljeta.

Uzalud se šetao dječak nad potokom u sumrake,

sam...

I šaptao nepoznate stihove kao da svoje pjesme

gordim jablanovima pjeva.

Marcela!

Samo jedan smiješak pod crnim razbacanim kosama

i jedan pogled,

a onda cesta s divljim ružama.

Marcela!

Još jedna bol u duši bez povratka,

a crni pogled sa snješkom već davno su zaboravile

ceste.

Proljeće, dječak i snovi. Marcela!

Samo jedna nepovratna slika u duši dječaka

zaigrana snom.

Bilo je to vrijeme kad su pored putova u nepoznatu

tuđem gradu

cvale latice divljih ruža.

Sumrak je donosio noć. Marcela je otišla.

Jahve moj poveo me zasanjana kao dječaka

Nepoznatom stazom u tamnu noć.

 

 

DJEČACl IZ SJENE JABLANOVA

 

Oni počivaju u podnožjima edenskih poljana.

Kitnjasti. Treperavih kosa. Kao drvored opotočenih divova.

Zalaze sunca. Noća. Zore se nova zaruđuje strana.

Nisu tu više koraci sanjara, ni sjenke prozirne dalekih snova.

 

Dječaka više nije. U vjeđe im sjete izmoždene stale.

Tek djetinjstvo ucrta mrtvo zipku u tuzi što dušu bode.

U večeri dok sunca još jednom spomene prolaska pale,

jablani se spominju dječaka, jablani se sjećaju slobode.

 

 

III. OSLUH NEKOGA BLIZU

 

OPROŠTAJ

 

Izgubila si me u dugokosom slijedu

mrtvih ratovanja. Na prvom koraku već se u meni

razrastao ubog Beskućnik.

Pišem ti sada na pomolu osvita:

Hoćeš li u pregršti riječi spoznati

željan povratak?

Pišem ti. Nespokojan suton čini me

tužnim

u duboku ljudskom dozorenju.

Zaželjeh za sobom zatvoriti

dveri nestajanja: more nemira tutnji mi dubinom.

Svjetlosti vjetrovitih duhova došaptavaju

skladanje nebeskih listonoša.

Pišem ti. Uzdasi bagremova slamaju mi pera

neznanih ulica.

Ispijam vrelinu svjetionika sa zjenica

nebeskog spokoja.

nemirom meteora pojim

runa časova u meni izgubljenih.

Daleka mi se pričinjaš ovječena smijehom

blizine:

da li je pismo duše

moje uzaludno?

Starica jesen kao pogrbljena misao

rasplinjuje uspone

mučnih odiseja: još za me nisu prestale oluje.

Kako to govori kroza me odbjegli

kucaj prolaska,

kako li se samo odbraja vreli

zemljin sat?

Zbogom. Zbogom Penelopo.

Obala sanjana, željena Danaja, mir

kućnog praga

samo je čežnja nedohvatna još.

Pišem ti, a jedra mojih jarbola napuhuju

bjesovi slijepih kiklopa

i sirene pomamom strasti utapaju

pute povratka.

 

 

VJEROVAO SAM ZEMLJI

 

Vjerovao sam tvojoj svemoći, Rijeko nesmiriva,

gledajući ljepotu brzaka u jutru

postajanja.

Previše si obećavala u jednom dahu,

previše izrekla

u nadanju jalova prolaženja.

Vidim sada da se prerano

nadvio sumrak

nad tvoja danovanja.

Žurbu i nemir u me si utekla.

Pijući te kao čašu večernjeg smiraja

umislih da pijem ugasnuća sunca

u zapadnutim trakovima

svjetlosna crvenila.

Sada: noć je u meni neosvjetljiva,

noć Iskona.

S tobom protiče

dio zemlje koju mi ponudi

tvoje nadanje.

Zaustavi me. Uz obalu

možda uhvatim slamku spasenja.

Isteturat ću slijepim korakom

duge kaldrme:

negdje na drugom obzorju

pokazat će mi zore

nova nadanja.

 

 

CIRKUS ŽIVOTA

 

Ušao si jednom u pakao cirkusa.

Karta te nije mnogo stajala.

Smij se

prije nego počneš žaliti.

Predstava se ne da dovršiti

samo odlaskom:

teško je osamljeniku vrata pogoditi.

Zaslijepljen radostima lažnih

igrača

postaješ dio igre

uzaludne.

Lađa ti je spremna. More

već uzavrelo za utopljenika:

Jonom zvat ćeš se

ubuduće.

Veslaj, preostali teret

odbaci,

lagano klizi viru nestajanja.

Zaveslaji kad te umorna negdje

izbljuju u besmisao

spomenut ćeš se da

od Života

nije trebalo bježati.

 

 

DOLAZI, SAMO DOLAZI

 

Jesen u meni ubire nedovršena

pisma

Kestenova lišća.

Stadoh na tvoje putoslijede

darujući

dugom onoćenju trajanja

tvoju prisutnost.

Ne znam te. Osjećam samo

da pored mene traješ

kao nagnuće

neuhvatna svemira.

U dugom slijedu umornih dana

zaboravih tugovati,

duša mi postade

samo

odjek nesmotrena koraka.

Ne znaš me, jer se ne znam.

Izdigoh misao nad ovo što u meni

nestaje:

htio bih da u me u pišeš

alef vječnosti.

Dolazi, samo dolazi...

postajem

s tobom dovršetak

nezakružena svijeta.

Tako oplođenu, jesen prolaska

zalijeva klicu beskraja

koju bez tebe

nikada ne bih dosegao.

 

 

DVA OSMIJEHA

 

Jedan na licu djeteta

u vlaku dok čeka

majke daleke zagrljaj.

Drugi na listu novinskom

gdje seljak afganistanski

cvijet poklanja ruskom vojniku.

Morao bih plakati

danas za tobom odbjegla mladosti.

Bijah radostan.

Danas tugujući za osmijehom

molim:

smiluj se, Bože,

mome umornom vremenu.

 

 

MOLITVA ZA DOMAK DRUGIH OBALA

 

Pijanu riječ utjelovljuju nebesa

zahrđalom zemljinom.

Sve je privid oku. Sve je prijevaran

san

onih što su izgubili zdušno čeznula

podnožja.

Nitko nam nije kriv. Nemamo se pravo

žaliti za tjeskobe vlastita tuženja.

Ovakvi kakvi jesmo

molimo

da nas iz doline suza

ipak

jednom prevedu u domak

drugih obala.

 

 

RIJEKA ZABORAVA

 

Tok gaje si započela tu je već rođen jauk

nestajanja.

Polako, razrasta se u tebi pjesma ratnika.

Prvi pohod u odličju pera orlova

s tobom postaje mrtvo

mimohode.

Otiču dolinom sunca ugasli zapadi.

Dostojanstveno, kao perca prišuljanog

maestrala

obronu se zadnjem časni Asteci

približuju.

Zajedno tako jedni su druge ispili

vrelinom poljubaca:

zašto sada nevini tako umiru?

Tok ti je neuhvatan, duljina kao beskraj,

ne dosegnu nitko

smrtnim te korakom.

Negdje na Kraju, kad budeš stizala

punini svojih tokova

ne zaboravi zauvijek

pjesme hrabrih ratnika.

 

 

TKO IMA UŠI

 

Izvijaju visovi uvijek nad morem

osniježene visine.

Orlovi visoko nad galebovima zamahuju

kroz vjetrove

duboke uzlete.

Ravnice se zagubljuju u mislima

varljivih drumova.

Zemlja u darovanjima nezaustavljiva vremena

samo je mrva veleblja.

I što smo to mi ozemljeni,

mi kamenjeni,

mi očovječivani?

Pred ogledom vječnoga samo spomeni

izgubljenja.

Uzdignimo željna čeznuća planinama,

izazov su nam

orlova letovi.

Bijedu nam nevremena ljudskog

samo izbavak može ukrotiti.

Neće planini povjerovati more.

Propadljiv val njegov je

uspon najveći. Planine i snjegove

neće prepoznati.

Slijepi pri očima teško ćemo zgrabiti

slamku spasenja.

Licemjeri sami za tisku ju uši

vjerujući porukama umrtvljenih školjki.

Ali svejedno, planine, velike, velebne planine

vidike nove izmamljuju i govore.

Tko ima uši neka posluša putove spasenja

prije nego ga valovi besmila

zauvijek utope.

 

 

ODMOR TIŠINE ISKONA

 

Ima skrovitosti u dubini gdje nema očaja moći

u duši umjesto more iskonske tišine stanu.

Uzaludno sirene zavode: Odiseje neće doći

na novo svoje umiranje kad nemiri straha banu.

 

Tišina pokatkad zabukti osamljena na rubu puta

kao gitara stara dobra kad je se sjete pristi stari.

U duši elegija tišine kao melem rajskog kuta

raspjeva i tješi, gori: mir dušom izmorenom dari.

 

 

MOŽE TO BITI

 

Mnogo smo tražili, a tako malo prinijesmo

moleći spokoj čovještva.

Razumimo hod koraka u odzvanjanju

kao veličanstvenost

beskraja pored nas.

Može to biti dolazak Gospodara

u čiji su mimohod uprane

dubine naših nadanja.

Razumimo govor bezglasja

izrečen izvana

dublje od naših usmrđenih

plićaka.

Možda učinimo nešto više u potrazi

za sobom

manje vjerujući

samima sebi.

 

 

MOŽDA PRONAĐEŠ

 

Na tvoje lice mogu isplakat gorčinu

osamljenika:

od mene se boljemu nemoj nadati.

Savij listove tamo odakle poničeš,

svaka je loza darovana svome podzemljenju.

Nikao se ne preskaču ograde

naših poniženja:

što se više udaljavamo to tragika

dubina nam

postaje veselija.

Vrati se. Htio bih poljubiti osmijeh

jeseni u tvome mimohođu.

Zaustavljena nećeš osjetiti

peline

uzaludnih stremljivanja.

Povraćena samoj sebi možda

pronađeš

suzu rađanja

za radost nova stvaranja.

 

 

PRIBLIŽUJ SE SREDIŠTU

 

Nad mojim vremenom izmjenjuju se časovi

nemoćnih jauka.

Zemljanost mojih očiju žuri

neuhvatnu robovlju:

obećane zemlje svakim se danom otkrivaju

uzaludne.

Nadomak jutru susretoh zalazak

kao moru razbaštinjana snivanja

nad jaukom moga živovanja.

Korake mi slomiše putovi omračeni

danas

trkom besmislenosti.

Protekla je krv iz ranjena koljena,

iz umora razmoždenih domišljaja.

O luđače, kuda to ideš? Od sebe se nema

kamo pobjeći.

Koraci ne mogu izmaknuti

jutru od sutra.

Vraćaj se misli početka.

Dlan vječnoga ispisuje trene vremena

na pravcu neuhvatljiva ovječenja.

Polagano, približuj se središtu

za vremena

da te ne izgubi iz vida

pomak njegove pisaljke.

 

 

TEMELJI VJEČNIH JERUZALEMA

 

Nerazumljiv netko izgovorio je riječ

rušenja

nerazornu Jeruzalemu.

Nitko nije razumio plača pravednika,

proroštvom zasužnjenih dok dane crne slikahu.

Stupovi ponosa postaše stupovljem sramote:

razbludne božice opljačkaše dostojanstvo

nedokučiva Boga.

Riznicu blažena spokoja, nadahnuta vječnim

razvikaše probojci vojničkih koraka.

O zemljo, majko, kamo dalje?

Smrt do smrti samo. Spokoj do spokoja u trnut.

Poj lanaca rodovskih čujem negdje

u daljinama

negdje u dubinama

svojim:

o zemljo, majko, zašto postojim?

Polazi, kolona robova polazi.

Prije Babilona rijeke će nam kiša

isprati odjeću, sramotu ne.

Što ti skrivih. Asirijo prokleta,

da me tako okova sramom beznađa,

da me tako ocrni

pečatom roblja, bludna Ninivo?

Jahve, počuj jauk sužnjeva,

zemlja u meni moli.

Stijeg pobjedni obećaj darovati

da slobodom vječnog zavijori.

Nerazumljiv Netko izgovorio je riječ

rušenja

nerazornu Jeruzalemu.

Kir veličanstven već prebire vapaje

bijednih, na ruševinama

već izniču polako temelji vječnih

Jeruzalema.

 

 

ŠTO DA IM UZVRATIM

 

Prateći te usponom životne staze

kroz brežuljke križeva i polumrak

zagubljene smislenosti

zalutah.

Pitam da li su vidjeli Tvoj trak

negaje u zemaljštini.

Rekoše, u čudu gledajući

da sam luđak.

,,Pij s nama. Vino je dobar opoj

i sigurnost komada krušnog

dražesna.

Uzaludno tražiš nepostojeće,

izmišljeno,

otuđujuće".

Ponudiše mi njivu plodnu za oranje

I usnu djevojačku za ljubljenje.

Ponuaiše mi čašu opoja za tješenje

i komad besmisla pod zemljom grobova.

Što da im uzvratim? Otišao sam

bez zahvale dalje za tobom tragajući.

Ostat ću luđakom. I neka.

Tako različit od šake zemljina nespokoja

znat ću da sam po tvojoj

slici narisan.

 

 

TI POVEZUJEŠ NITI

 

Nadvila jesen pokrov šarenila na klijeti

kestenova Tvojih.

Dvorac ti stoji kao privid umornu oku.

Tek pokoji izletnik, do kraja hrabar

uspije mu doći nadomak.

Pod tvojim dvorcem Nečastivi prostire

doline šarene od ljepote.

Rijeke mirno protiču. Stada poje predivni izvori.

Ruka djeteta jabuci se

zreloj zadivljuje.

Sunčana sumaglica smiruje

zadihanu srebrninu bistrine vodne.

Pored mirne rijeke koja teče i šuti

Učitelj uči djecu kako je

kamen stvorio Tebe:

iz vrča njegova Nečastivi pije gutljaj piva,

smije ti se

osjećajući da on to

bratovo uzima.

Moram otići. Učitelj mi obećava još više

smisla od kamena.

I čini mi se tako slušajući

da su već odavna

ptice odletjele tvoju sliku

put mirnih planinskih padina:

tamo gdje u tišini gotovo zaborava

cvjetaju nesuđeni snovi.

A ipak, svaku večer

kad se nad doline nadvije sumrak

i kad tihi anđeli

sa zvijezda prošapnu nevidljive uspavanke

gledam kako blistaš u oknima mojih prozora

i kako polagano povezuješ

lagahne niti Iskona i Budućnosti.

 

 

PREPOZNAJ U MENI

 

Uvijek još u meni bjesne propasti

utopljenih atlantida.

Nered valovlja guši čeznuća ponositih uzleta.

Strah me samoga.

Trebam te, a tako je dalek

sumrak povratka.

Iskapit ću samujući zlobe zagušljivih

gostinjaca,

progutat ću tragajući nemire

uzavrelih djevojaka.

Bolujem bolju izgubljenika.

Zatvara se pred željama prozor

ubojitih tamnovanja.

Svemoć vlastite nemoći čini me

nezakorijenjenim u podneblju

gdje si me začeo.

Pogledaj, uzdignut ću šaku

zaprljane čovječnosti:

manom osmišljene radosti

porosi moja uzglavlja.

Prepoznaj u meni dio svjetlosti

koju si raspustio da te dosegne

šakom oprosjačena

mudroslovlja.

 

 

OSLUH NEKOGA BLIZU

 

Mojim svanućem razlistava ponoć snove

divljih putova.

Za sjenom čempresa, u komadu neba, sakrio si

stazu prilaska:

koliko samo raskrižja ucrta preda mnom

umoran zemljovid?

Zaželjeh biti zemlja.

Kao stablo. Kao kamen. Kao vrijes,

sretan u svemu, sebi dostatan.

Ne dade mi od tebe netko Nepoznat.

l reče: „Ne stvorih te da umreš,

ne napojih te dahom života uzalud".

Gdje si, tako tajnovit, da mogu na te nemir

duše nasloniti,

gdje si, dugo tako, nepoznat?

Staza je moja trnovita.

Čvor mornarski ne uhvati još dolazak ti

mokrim zagrljajem.

Čekam. Neka vjetar pronosi bijelim travama

očiju mojih svjetlosti.

Položit ću nevidljivim stubištem

tkalo nebeskih uzleta.

Pjesmom doletjet ću do vrata tvojih stanova.

I dok se tiho budu otvarala podzemlja

zamršena prolaska stajat ću

okrijepljen pjesmom spokoja.

U osluhu Nekoga blizu, nadživljen

za umor

znat ću da nad umor mojih putova

to unosiš zemlju vječnosti.

 

 

PJESMA NE MOŽE UMRIJETI

 

Pjesma ne može umrijeti. Vremena kojima

prenosi se opoj njezin kroz mrtvu

zemlju

pričaju je ružnim ljudima.

Rukama čeznutljivih sanjarenja

iziđoše u prašumu

da je u svoje mreže uhvate.

Udariše joj skučenim slovom

temelje umiranja

čineći je sebi istobitnom.

I pričinja se da je u suši

ljudskoga

i ona kao izvor presahla.

A li Pjesma ne može umrijeti.

Na ižućenom papirusu povijesti

varljive

ostaše joj umiranja kao privid.

Pjesma je sloboda. Pjesma je radost

božanskoga.

Ona bezvremenita

oceanskom marnošću ispire

podnožja tvojim nogama

pričajući jad vremenitog.

S tobom ovječena. Pjesma ne može,

ne, ne može umrijeti.

 

 

NADGRADNJA HRAMA RIJEČI

 

Hram veličanstven od gromada riječi satkan

mami odjeke koraka prolazničkih.

Zaustave se pokatkad namjernici da oči odmore

ljepotom dubina,

da promotre nizove blokova

u tajnu sazidanih.

Večeras smo zajedno ovdje u vjekovitosti Hrama

nepoznata kao prolaznici:

spremni smo kroz ljepotu prinijeti

Vječnosti tamjana kad.

Večeras smo ovdje zajedno zaviknuli Rubikon

svoj,

molitelji Vječnosti mi ćemo ostati.

Vrata ulazna od Istoka zaustavljaju naše čovještvo,

ispiru i posljednji trak

prolaznosti:

pred nama se večeras otvaraju novi svjetovi.

Izbrisano vrijeme guši uske prostore nemoći,

postajemo večeras neulovljivi jastrebovi

željni nebeskih življenja.

Večeras vrata Hrama riječi

otvaraju Tajnu Riječi po kojoj

spremni smo

Vrata Iskona tražiti.

O, kad bi večeras, prijatelji imali svjetlosti

gledati,

o, kad bi večeras, prijatelji,

znali vidjeti.

 

II.

Nismo osamljeni. U Hramu je večeras

kao jučer ili sutra: podjednako

nisi siguran u korak kojim ideš, u oko kojim gledaš,

u misao kojom proničeš

prtinu smisla u mećavi besmrtnosti.

Ovdje gdje osjećaš da jesi ne znaš tko si:

Riječ od tebe čini život i umiranje

istodobno,

Nismo sigurni da li smo posebno nešto,

neponovljivi

ili smo samo

oblik Govora u eteru Velike Riječi.

Pred nama večeras poigrava se rijeka neuhvatljiva:

prepušteni virovima i brzacima

pođimo tokom njezinim

za širim obzorjima,

idimo dalje, dalje od putova

koji u sumraku prvom

uviru.

Pođimo večeras zajedno. Nije važno

to što smo na vrata Hrama

nepozvani ušli.

Zidovi prošlosti naučit će nas

molitvi.

Vječnost koja sluša sabire riječi naše

u Riječ nepresušnu:

na njoj djeca dostojna Riječi

piju

sami postajući izvorima.

 

III.

Hram ovaj od govora je tajanstvenih satkan.

Šumor riječi kao šumor krila labuđih

romori pjesmu Iskona.

Visoko stupovlje od zlata zanosnije čini se

nedostižnim u veličini:

nad njim šutljiv Orao savija Riječ

Prologa životnog. I kamo god oko svoje usmjerimo svuda

oko nas

Riječ orlovskih visina razasipa rijeke slapova

gradeći tisuće imena

različitih u zidine.

Riječ kao pauk razapela mrežu vremena

loveći u niti zrnca Mudrosti.

I ne daje se samo isprazno, kao zvuk

i nije to govor radi govora.

Riječ stvara ljubav i ljepotu.

Riječ daje dubinu

životnu.

Hram njezin, naoko tih, prepušten svome spokoju

pokazuje u hipu život veličanstven.

Pred očima smrtnika izrone besmrtna

imena Velikih:

svatko od njih Riječi dio svoga ploda

poklanja.

I govor govore obzori zidina

varljivih

zibljući se kao sjene ljetnih sunaca.

Duboko nešto, neistraživo

žubori žilama.

Pođimo dalje, u bitak,

budimo duboko

u Riječi.

 

IV.

Na sredini Hrama pred žrtvenikom krvavim

Veliki Izaija tješi robovske pjesme Babilona

Knjigom ražarujući plamen zagasla tamjana.

U očima vidiš mu odsjaj gorostasa

Mojsija

koji ploče Saveza nad Datanima

razbija.

Njegova je riječ tužaljka porušena snovlja:

Grad Velik i Hram

Boga koji jest stoji opustio,

popaljen nevjerom, opustošen:

skršene nevjeste oplakuju kob,

djevojke umjesto pjesme svatovske

lire tužaljki usklađuju.

Veliki Izaija zaklinjući se Abramom

bez Riječi nade ne vidi.

Nad plačnu sudbinu mučenika

nadvija lovore Svjetlosti.

Kći Sionska podiže grud

radosti.

Razvaline njezine nadvio mlađak nad gorama

trepćući dane spokoja.

Od Izaije nadalje ispružen lanac imena:

Pođimo: odavde teče izvor mudrosti

ljudske.

Napojit ćemo se za put dalek i težak

kojim krećemo.

Nepoznata obala pričinja mi se

sasvim bliza:

Tales trgovac igra se pijeskom morskih obala

u svemu videći beskraj Voda.

Sokrat zamišljen traži riječ Riječi

sažetu

da je pokloni istine željnjoj mladosti.

Slijepac Homer sluša družinu skupljenu

i doživljaje

Eneje, pustolovine Dantea:

Doktor Faust predstavlja mu oca Goethea.

Mažuranić žrtvu pustih mučenika.

Lagani šapat, kao lahor vjetra s mirisom

jorgovana

od njihova govora dopire.

Na drugoj strani Hrama

polako uz Slap razmišlja Cesarić,

kroz mrklu noć Tadijanović prisluškuje

tugu putanice svoje matere. Mirno šumoreći oplakuje vrijeme

pokoj Šimića i Sudete.

Ujević i Matoš mirno besjede

o dobrim, starim vremenima kaosa.

Sartre ljutito odbacuje vjeru

Verlaina, Baudelairea, Claudela.

On traži novi način Riječi

ponizujući je na riječ čovjeka samo.

Eliot ukrašava Pustu zemlju

Šupljim ljudima,

Allan Po sriče pismo ljubavi

mrtvoj Anabell.

Daleki istoci stepa oplakuju sudbinu

mladića Jesenjina,

Neruda zamišljen gleda kroz okna omrkla

noć mladenačkog zanosa.

Tamnoputi Lorka ponavlja zanesen

Ciganski romansero.

 

V.

Kolike li građevine, tko da na kraj stigne

gorostasnu kamenju:

imena bezbrojna kao da su večeras

progovorila zanosan poj.

Kuda krenuti? Pred nama ostaju predvorja

neistražena,

daljine idu dalje, dalje ...

Izaći pokušajmo na drugom kraju,

doseg Obale druge danas je izazov.

Kao i uvijek

blizu i daleko u istom hipu

varljiv:

što smo mu bliži dalji je,

što smo mu najbliži

neodoljiv i naš

ostaje.

Golub na ovoj stazi moli

riječ svoga imena ljubavlju izgovorenu,

Dragojević svojoj Djevojčici

razgrnjuje sedam krugova začaranih

unutrašnje svjetlosti.

Kuda krenuti? Ili stati?

Tagore ogrnut Bijelim plaštem Indije

vesla polako Rijeku Vječnosti.

Njegov put počinje tamo gdje ceste

staju,

u nepoznat predio upućuje

sigurne svoje korake.

Idimo dalje, prijatelji. Zašto da stanemo?

Kafka preskače ponor nedodirljivog

tražeći u sljepilu Nad-zemlju.

Na joj je ključ kojim

otvaraju se vrata Vječnosti.

Idimo dalje. Skačimo,

prijatelji!

 

VI.

Putovi nas vode dalje, dalje

u beskraj.

Polje što je uzorano tek je dio vječnoga,

tek je blijeda baština čovještva vezanog sobom.

Gledaj putova! Pogledaj!

Dječak prvoškolac poigrao se brojem:

već je do dvjesta nabrojio ...

A pučina preostala? A ocean,

a beskraj, beskraj Beskraja ...

pred nama, prijatelji, pred nama!

Hram u koji ulazimo kraja nema

u misli čovjekovoj,

nešto božanskoga stoji

pred nama kao izazov.

Pođimo dalje! Ne prezrimo broja dječarčeva,

prošlost je napisala krug

vremena:

okvir njegov dalje proširujmo.

Pođimo dalje, prijatelji!

Riječ koju slijedimo

otvorit će pred nama

vječne stihove

radosti.

Za njom idimo, prijatelji, samo za njom

idimo!

Brojač posjeta

0180559
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
192
226
970
137629
4567
6345
180559

Vaša IP adresa je: 54.224.155.169
Server Time: 2017-10-19 13:06:15