Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Login Form

Crvenih škrinja ključevi

Ante Čavka

CRVENIH ŠKRINJA KLJUČEVI

 

SPROVOD MOJE BABE

 

Ne korite me zbog pravopisa. Rečem li baka: pomislim na uglađene gospođe, urednih sjedina i čarapa od svile, pokatkad s lepezom u rukama i u pasu zategnute haljine. Kad rečem Baba, onda je to netko bolan u mome životu, netko debela križa i muke velike ko Golgota. Posebno kad je Baba mrtva, a nema je tko pokopati. I kad sama odlazi putem svih smrtnika, a rukama što bi je htjele pratiti zloba ljudska uskrati to djelo. Pričam o sprovodu svoje Babe. Ponajmanje zbog Babe. Ponajviše zbog onih što bi htjeli da zaborav prekrije moje vrijeme. Da žrtve muče kako bi njihovim krvnicima bilo bolje. Da žrtve zašute kako bi oni što su šutjeli u doba govora, još jednom govorili u doba mrtvih tišina.

Ne znam ni sam kako bih počeo ovu priču. Odakle god počnem vratim se na tužno. Ono čega se čovjek nikako ne može osloboditi. Ono od čega boli negdje u nutrini. I onda kad se svima pričinja veselje i ono što je tu ma što čovjek govorio, radio ili mislio.

Tako bih rado zaobišao ovu temu i pisao o bilo čemu drugom. Život to ne dopušta. Jer to je moj život. Tu sam se rodio. Od samoga početka tu su me uhvatile mreže nemilosrđa, mene i mnoge meni jednake. Moje pradjedove, djedove, moja brda i Planinu, Selo i putove. Krčevine, Provalije, Podvornicu i Boblinicu. Još gore, više, teže, moju prababu, babu. Oca, majku... Moje grijehe, moje molitve, uspone i padove. To je moj život. To moram pisati.

 

Skupim li sva ta imena u čašu, čašu ću gorčine dobiti, pelinove, žučne, one što je čovjek pri pameti ni neprijatelju svome ne

biRead Morezaželio. Golgote, beskrajne Golgote, koga se god imena spomenem, čije se god sudbine taknem, Golgota do Golgote. Zbog kojih sam svoj osmijeh izgubio i zbog čega se nikada više neću smijati.

 

Pogledam li nazad, na proteklo, na moje, zar me mimoišla čaša mojih predaka, zar je u ijednom hipu bilo išta, što se nije lelekom završilo? Vičan patnji, siromaštini, vičan boju za svakodnevno, zar me išta više može iznenaditi?

I ne može. Ništa me više ne može iznenaditi. Ni ljudi ni priče. Ni ova priča što je upravo želim pričati. Makar stajala u grlu i ne htjela vani. I ništa me ne može promijeniti. Ništa ljudsko. Ni jedna riječ. Ni jedno djelo.

Čudim se ljudima što me mijenjaju. Nekim kršćanima. Nekim liberalima. Nekim europljanima. Nekima, što za novce donose radost. Nekima što ne znajući očistiti ispred svojih vrata u daleke svjetove odlaze kako bi čistili tuđa dvorišta. Nekima što znajući sve ne znaju ništa, i što god radili naopako rade.

Dođe mi se rugati, tako samo se rugati. Onima što me mijenjaju. I s onima što mi se čude. Slatkim riječima. Priči o demokraciji. Europi, kao da govoriš o svetinji, a ne o kurvi. Onoj istoj u kojoj je otac moje majke, djed moj po materi, čistio na kolodvorima tuđe cipele. Americi, divljoj amazonki, što ni sama ne zna je li muško ili žensko i što ne bi znala na oranju naći zemlje, da je za šakom zemlje pošalješ. Istoj onoj u kojoj je pradjed moj, očev mi djed, uzajmljenim novcem za kartu i uzajmljenim cipelama nekoć, pobjegao od podlosti kaubojštine, ostavljajući za sobom ružnu ropsku uspomenu.

Dođe mi se rugati. Svijetu gdje su neki momci dobri u svim svojim zlima, a neki momci zli i u svim svojim dobrima. Dođe mi se rugati. Jer osim ruganja ništa ne preostaje. Možeš se svađati s ljudima. I ljude možeš mrziti. Rugaš se s onim što glupost hvali ko vrlinu i s onim što ne zaslužuje niti to, mrziti ga, svađati se s njime, što zaslužuje tek se rugati, izrugati.

Tužnu priču o mojoj babi, tužnu priču o muci i križu jedne sudbine, tako ću iskoristiti za ruganje. Briga me komu. Koga bude svrbjelo on će se i češati. Čestiti ljudi nemaju vremena za priče. Dosta im i njihova tereta.

Ovo govorim o smrti moje Babe. One materine matere, jer očeva je imala sreću na vrijeme umrijeti i imala sreću da je engleska kasetna bomba, ništa ne mijenja na stvari da se našla u zrakoplovu sumanuta Srbina, mrtvu ne raznese dok su joj iznad mrtvačka uzglavlja letjeli komadi voljene joj crkve i komadi kostiju sumrtvih joj seljana. Ovo govorim o smrti jedne starice, što pored mnoštva unuka umrije bez utjehe i što je moradoše pokopavati ruke tuđe djece.

Ne zna se kad je umrla. Otprilike u kolovozu. Jer tko je imao kalendara? Tko pamtio dane i mjesece? Tu u Kijevu vrijeme se i nije pamtilo po mjesecima i tjednima nego po dobu kad je kukuruz preživio sušu i kad je krumpir u trapovima preživio ledove. Ili još gore, od godine kad je španjolica pokosila selo, kad je bomba raznijela djecu, kad su četnici poklali, kad su partizani popalili, kad su Talijani pokrali. Čemu je izranijega i trebalo pamtiti? Što možeš upamtiti osim zla? Što bi i trebalo trima staricama pamtiti smrt četvrte: ionako, za koji dan samo, sve će one istim putem proći.

Majka ju je posljednji put vidjela iza srpskog napada na selo. Zajedno su bile u podrumu naše kuće i zajedno odbrojavale granatu po granatu, bombu po bombu, metak po metak.

- Ajde za drugima. Ajde za dicom i drugim svitom. Mene ostavi.

- Neću. Bez tebe nikud ne iđem. Ajde sa mnom, ajmo za dicom, još možemo.

- Neću iz svoje kuće nikud. Meni je dosta sirotinje. Ovde mi je najbolje. Ovde želim umriti.

- Neću ni ja. Ostani tu, ne izlazi, iđem viditi je li krava živa.

Selo je bilo pusto. Samo miris paljevine i neka čudna, neizvjesna tišina. Majka je pustila kravu i vratila se kući. Gledala je kućni krov i probijene cigle na krovu.

Nije sve bilo gotovo. U nisku letu kuću je nadletio zrakoplov. Vidio je majku kako se penje vanjskim stubama. Uspjela je ući u sobu i prileći uz prozor. Dugi je mitraljez raznio prozor, raznio ormar u sobi i krevet. Materi nije moglo biti ništa. Ona je po prozoru bila rasprostrla slike svojih svečića.

Tri su dana još ostale zajedno. Trećega dana u selo su pustili "crveni križ", pokupiti mrtve i odvesti one što su željeli ići.

- Maja, ajmo, ko zna šta će sutra biti? Vidiš li da su kuće već sve popalili.

- Ajde ti, ajde svojoj dici, mene pusti, zaklinjem te. Kud ću ja stara u tuđe? Pusti me, sinko, umriti u mojoj kući.

- Majko!

- Ne govori, majko. Ajde ti za svojim životom. Ajde dok još možeš, dok nije kasno. Zar si zaboravila, četnici znaju klati.

- A ako tebe zakolju, kako ću te oplakati, tko će te pokopati?

- Ne gledaj mene, sebe gledaj. Ajde, dok nije kasno.

Majka je nije više mogla gledati. Svoju je vrećicu pokupila iz kuhinje. Više joj ništa i nisu dali nositi. Nosila je sa sobom sliku matere, uboge starice, života prepuna križeva i znala, nikada više, nikada više matere.

Kažu da je Baba još neko vrijeme živjela tu u našoj kući, a kad su i nju zapalili onda u iznajmljenoj kućici u susjedstvu. Zatim je otišla svome bratu i nevjesti, starcima sebi jednakima, didu Braji i babi Jerki. I Pavi, od rođenja bogalju, ženi što je bila u glavi onoliko bistra koliko je u nogama i rukama bila bespomoćna.

Zajedno su u svojoj starini, eto, čekali svoj kraj. Kažu da je bio kolovoz, negdje polovica, kad su o jutru svi probali otući škrto rodan snopić ječima. Baba je htjela zahvatiti vode iz gustirne. Sić se izvukao do pola, a onda pao u dubinu. Babine su ruke popustile. I noge. I glava. Već nije imala što reći kad su Pavica i baba Jerka pritrčale. Rastanak bez pozdrava. I smrt. Moja je baba sama i tiho pretrčala posljednje stube dane smrtnicima.

Unijele su je u kuću. I položile na krevet. Do brata, što je nepomičan već mjesecima tek razgovorom davao znakove zemaljštine.

- Kako ćemo je pokopati? Do groblja je tri kilometra.

- Neka odleži na odru do sutra. Možda netko naiđe. Možda nam pomogne.

- Ko more, kad nema nikoga?

- Ima Daninica. Zvat ćemo je u pomoć. Čim onoća prokrast ću se između podvornica do Bajana.

- I Jure je osta. Da zovemo Juru?

- Ne budi luda. Di će muški? Ubiće ga čim ga vide. Reci ti Daninici. Za ženske je lakše.

- Da iđemo prijaviti? Čula sam da su u Cicvarićima oni crnci.

- Ne ajde tamo. Sićaš se. Išla je naša nesritnica Pera tražiti kruva. Nikad se više nije vratila. Ne znamo ni di su je zakopali.

- Nisu je ubili crnci. Srbi.

- Miruj di jesi. Da su oni nju tili spasiti, ne bi je četnici ni takli. Sinko moj, vrana vrani očiju ne kopa.

Sutradan su već ukočenu i hladnu Babu tri starice spremile za pogreb. Pavica je pronašla kolica, karijolu, kako takva kolica zovu u Kijevu. Našla je nešto daske, položila je na kolica, a zatim su Babu položili na daske. Glava i noge morali su se prevješeni voziti, ruke su o pojasu vezali za daske. Did Brajo plačući se oprostio od sestre moleći da za njome dugo ne zaostane. Baba Jerka i Daninica zavezale su uže za prednji kraj kolica i vukle, a Pavica kao najmlađa, morala je kolica voziti.

Put je bio dug kao vječnost. Korak za korakom. Podižući Babu na dasku, vraćajući nakrivljenu glavu, odmarajući se što od vrućine, što od staračke nemoći.

- Oćemo li testom ili kroz Juriće?

- Naši su sprovodi uvik išli testom. I ovaj će.

- Ako naiđu oni đavli?

- A šta će nam? Mogu nas pobiti. Više nam ništa ne mogu.

- Iđemo onda testom. Usput ima bunara. Moremo se vode napiti.

Prvo im je odmaralište bilo pored česme, što ju je još stara Austrija gradila za školu, sada suha, presušena i u doba najvećih kiša, a kamo li ne u kolovozu, u vruće ljeto.

- Kako se ovaj put oduži! I da odaš sam, a kakoli ne ovako vukući mrtvo tilo.

- E moja Tetka! Eno ti Mašine kuće. I one u kojoj si stala. Zapaljeno, sve zapaljeno, vrag im se u ognjište nastanijo.

- Nije prvi put. Zar ste zaboravile koliko su puta naše kuće gorile?

- Bolje ništa ne pamtiti, ništa upamtiti.

Pored Miljkovića našle su otvoren Zelin bunar. Gledale su zahvatiti vode, ali nije bilo ničega zgodnog.

- I ne pi. Ko zna šta marva može u bunar ubaciti. Ovde je blizu teste, svašta rade. Čekajte do gornje česme.

- Ja više ne mogu, nemam mrve snage. Najbolje da i mene odma pokopate.

- Vuci, jer čitav dan nećemo do groblja.

Groblje se činilo još vrlo dalekim. Jedva su u vedro nebo stršili ostaci porušene crkve. Staračke noge svaki su metar mjerile vječnim koracima.

Iz daljine se začula buka motora, a zatim je do njih došao automobil. Najprije ih je bio mimoišao nekih dvadesetak metara, a onda se naglo zaustavio i vratio unatrag. Iz automobila, nekakve vojničke terenske naprave, izišao je srpski oficir.

- Kog vi vraga radite? Što se događa?!

- Umrla baba pa je moramo pokopati.

- Pa što je toliko vučete? Mogle ste je pokopati kraj kuće.

- Daj mrtvima njiov pokoj.

- Gdje su joj ustaše?

- Nema ona nikoga. Jadna sama. Bez muška.

- Znam ja takve.

Oficir se vratio u auto i bez daljnje riječi nastavio putovanje. Njegova pratnja nije niti izišla vidjeti što te starice rade.

- Neka te đava odnese. Dobacila je Pavica kad je već auto odmaknuo dovoljno da je se ne može čuti.

Nastavili su voziti Babu. Vrućina, nemoć i žeđ. Barem da nije žeđi. Do česme još je punih pola kilometra, a noge teške kao brdo. Baba, mrtva Baba, kao planina.

Uskoro su čule novi zvuk. Novi im se automobil približavao. Veliki bijeli terenac i na njemu veliki natpis: “unprofor”.

Automobil se zaustavio i iz njega su izišla četiri crnca, crna ko tava, pripadnici “kenijskog bataljuna”. Žene su se prepale gore od smrti. Nikada za svoga vijeka nisu vidjele crnca. Pričali su im kako u dalekim zemljama ima crnih ljudi, i kako su upavo takvi, crni, nastanjeni u Cicvarićima, ali je jedno kad čuješ da netko takav ima, a drugo je kad takvog nekoga sretneš u pustu selu usred bijela dana.

Crnci su nešto govorili, ali ih starice nisu ništa razumjele. Zagledali su mrtvu Babu, položenu na kolica i zavezanu užem pletenim od ovčje vune. Međusobno su razgovarali, dogovarali se, a onda je jedan od njih iz automobila uzeo kameru i fotografirao. Ponovno su nešto pitali, ponovno nešto međusobno razgovarali, a onda se nasmijali velikim bijelim očima i crvenim usnama, mahnuli staricama, sjeli u auto i nastavili pravcem Knina.

- Ja sam se pripala, ka da su me svi đavli napali.

- E, moja Tetka, da nisi bila kakva si, pomislila sam da su te ovo đavli došli pokopati.

- Ako su ljudi, mogli su nam pomoći. Šta bi im naudilo da su Babu stavili u auto i odvezli je do groblja. Ako Srbi neće i ne smiš ji moliti, ovo valjda nisu Srbi. Oće li njiovu mate isto neko ovako pokopavati?

- Dabogda da oće! A i oće. Ne plaća Bog svake subote, ali naplati, ne boj se.

Ponovno su nastavile put. Vrijeme je prolazilo i već je hvatalo popodne. Cesta je ostala pusta. Doprli su do česme. Voda je tekla. Mogle su se napiti. Znale su da nije ni zatrovana jer iz daleka brda cijevi je prolivaju pustim selom.

Ostao im je još najteži put. Uzbrdica, glavica, velik i težak uspon. Sada su već svaki metar prolazile kao čudo. I ponovno su dovukle kolica s mrtvom Babom do iznad kapele, zapaljene i potpuno uništene.

- Ne mogu dalje da me ubiješ. Ne znam oću li ovo i priživiti.

- Ajmo se odmoriti, ovde, u ladovini. Onda moramo, moramo još ovaj uspon do groblja.

Sjele su i odmarale staračke živote. Dugo, skupljajući zadnju snagu, moleći Boga za dovršetak pokopa.

- Da barem nije ovako vruće.

Ponovno su napregle uši, osluškujući ponovno zvuk motora, ne znajući odakle, jer su stajale u zavoju i zaklonu. Nakon samo nekoliko minuta, iz pravca Cetine dovezao se ponovno nekakav automobil, a u njemu četvorica četnika, pod uniformama, bradama i oružjem. Sva su četvorica izišla iz auta i jedan je od njih uperio oružje pitajući.

- Što vi tu radite?

- Umrla žena pa je pokopavamo.

- Pa vi? A mrtvije mi izgledate od nje.

- Nema ko drugi.

- Pa kako ćete je izvući? Ima li kakav drugi put?

- Nema. Samo ovaj.

- Ima li baba ikoga?

- Nema, sinko nikoga. Nas ima. Meni je nevista, a njoj tetka. Svi su drugi daleko. Ko znade di?

- Mučite se, što vam možemo. Neka je babi laka zemlja. Vozi dalje.

Jedan je od četnika zastajkivao, kao da se nad nečim promišljao, a onda je dobacio drugima.

- Kamo ti se žuri? Ajmo im pomoći.

- Kome, njima?

- Ma daj, što ćeš izgubiti. Pa vidiš da su stare i bespomoćne. Nas četiri možemo babu izvući za pet minuta. One, ko zna hoće li ikada.

Ostala su trojica četnika prihvatila nagovor. Zaključali su auto, puške prebacili preko ramena, a onda dvojica uzeli prednje uže, a druga dvojica ručice od kolica. Tri su ih starice slijedile, sada zahvalne za pomoć i sretne što će, makar i uz četničku pomoć moći pokopati mrtvu Babu.

Babu su uz poteškoće provezli kroz hrpe kamenja porušene crkve. Žene su pokazale grobnicu, a četnici su komadom željeza podigle grobnu ploču i čekali da se grob malko prozrači.

- Ajde dolje u auto i donesi rakije. Kad nema popa i sprovoda, babi za dušu, popit ćemo koju. I učiniti do kraja što smo počeli. Ne mogu same, vidiš li kakve su.

Trojica su ostalih četnika šutke prihvatili to što je četvrti govorio. Nakon nekoliko minuta vratio se s bocom rakije. Druga su trojica spustili Babu na slobodnu grobnu policu i uredili joj odjeću i obuću. Šutljivim su pogledom promatrali starice, a kad su dale znak da mogu, ponovno su vratili grobnu pokrovnu ploču na svoje mjesto.

Sva su četvorica neko vrijeme šutke sjedila i po redu ispijala gutljaj po gutljaj rakije. Onda se prvi ustao, a za njim i ostala trojica.

- Mi vam nemamo što više učiniti. Neka je babi laka crna zemlja. Evo vam malo rakije, umorile ste se vukući babu.

Sva su se četvorica oprostila mahnuvši rukom i silazeći šutljivo niz Glavicu. Nisu znale što bi rekle ili što bi mislile.

A morale su misliti: jesu li ovi ljudi slični onomu oficiru sa ceste ili onoj četvorici crnaca što su mislili da je sprovod kijevske starice neki od običaja naličnih kenijskim običajima. Kad budu umirali, od pomora, rata ili gladi, hoće li im biti isti usud?

Oplakati, ožaliti staricu, običaj je kijevskih žena. I babe Brajinice. I Pavice, pametne i bistre, neka je nakrivo hodala, bolesno zavrćala rukama i teško govorila. Imala je čime tugu pamtiti.

Žal za mojom Babom. Tu gdje joj počiva prošlost. I mir u žalu moje Babe. Jer tek će sada jadna počinuti. Gdje će ostati ispričana prošlost? O tomu da je udovica od četrdeset prve jer joj muža ubi prvi metak. Počinu uz kosti svoga muža. I reći će mu. Nemam ti što ispričati osim boli. Nemam ti o čemu govoriti osim o tuzi, žalosti, bijedi i nevolji.

Tužna priča o mojoj Babi. Tužna priča i o meni. I ruganje. Kad mi Europljani budu pričali o humanosti. Amerikanci o pravednosti. Neljudi svih vrsta o ljudstvu svih vrsta. Ujedinjeni narodi o “kenijskim” sprovodima u Kijevu.

Stoka sitnog zuba, baš kao stoka sve lijepo učini ružnim i u svoj povijesti podjednako zbog svoga korita izlajava kobi tuđim sudbinama. Moju su Babu ubile te zloće. I svu moju prošlost. I zdvajam: plakati ili se rugati.

Rugati se. Stoci sitnog zuba. Bez obzira čije perje za šešir vješala. Ništa, samo to. Rugati se. Rugati. Stoci sitnog zuba.

 

 

JOLAŠ, SATELIT I SVE OSTALO ...

 

Pitate zaista tko je Jolaš? Nije ga bilo teško ni razumjeti ni procijeniti, ako čovjek gleda čovjeka onako od vrha do dna. I ako pokuša vidjeti što u čovjeku zaista jest. Problem nastane samo onda kad se čovjeka, pa bio to i Jolaš, gleda s “velike visine” i kad odjednom ono jednostavno, pokatkad i smiješno, postane izvorom mnoštva problema.

A Jolaša su zaista gledali svisoka. Uzaludno doktori i profesori, uzaludno pravnici i stručnjaci beskrajnih vrsta, uzaludno najviša informatika, računala i svi tajni najsuvremeniji sustavi. Tako gledajući, svaki psihijatar postane umobolnik i to što kaže, ljudima odozdo postane smiješno do besvijesti. Tako je Jolaš čitanka mudrosti: ne gledaj čovjeka odozgo, ma tko da si, morat ćeš gledati i ono što nema.

Jolaš uistinu nije bio sasvim običan. Gorostas, dvometraš. Nema vage što se ne bi polomila u provjeri njegove težine. Pokatkad bi ga mjerili kantarom, deset više ili manje, komu je to stalo. I da je slučajno dopro do talijanske granice sav bi se Sjever preselio na Siciliju. Takav je bio.

Nije podnosio mala alata ni oruđa. Motika mu je bila velika kao tri druge, kramp bi običan čovjek mogao dignuti samo s obadvije ruke, a malj za krčenje tek oni izuzetno jaki.

A miroljubiv! Ni mrava zgaziti. Prepao ga se posljednji put drniški kapelan, kad mu je po misi zornici o Božiću, do pasa gol, došao Božić čestitati. Nitko ne pamti da je negdje i iz bilo kojega razloga stekao neprijatelja. Ne pamti nitko da je komu ikada ikakva zla napravio.

Kad je bio sasvim mlad dogodila mu se teška nesreća. Od silna udarca, negdje na željeznici, gotovo da mu se gornji dio lubanje odvojio od donje. Kažu zbog cure, ali on to tako ne kaže. I što nitko živ ne bi imao šanse preživjeti, Jolaš je preživio. Neko je vrijeme ležao u kukuruzištu, sam i bez svijesti. Kad se rasvijestio, rukama je ponovno vratio lubanju, prizdravio i od tada ga nije vidio ni jedan liječnik, a kamoli ijedan lijek.

Bojao se "čambare", to jest smrti. I gdje bi je osjećao blizu, blizu ne bi ni za sve amerikanske dolare. Preko granice groblja - ni za živu glavu. U crkvu bi pokatkad ušao žmireći i u trku. Sprovod bi promatrao uvijek iza zida. Čak i onda kad bi mu "čambara" oduzela i najboljega prijatelja.

Trudio se pokatkad spasiti prijatelja iz smrti. Kapelanu se jednom usudio prići i rekao:

- Čataj oče, čataj odža, čataj čavle, čataj đavle, ali da mi vratiš sudruga. Deset ću, petnajst ću dana kopati.

Jolaš nije vjerovao vremenu. Tko zna kad će odakle grom. Za svaki slučaj imao je spremljenu zaštitu. Crnu seljačku peku, metar u promjeru, držao je za kacigu, a u njezinu sredinu dobri su mu ljudi ugradili gromobran. Peku bi uvijek odlagao pored ljestava na kojima je spavao. Ili na rub stola, također u službi kreveta. Jer kreveta nije ni imao.

Tog dana baš nije sve bilo kako treba. Stol na komu je tu noć spavao, bio mu je neudoban i jugovina u zraku činila ga je nemirnim. Ono nešto rakije što ju je imao podijelio je sa susjedom. Trebalo je otići do Stipana, u drugi dio sela. Možda Stipan ponudi koju kaplju.

Jolaš je pogledao nebo. Jest vedro, ali tko zna. Vrući južnjak za čas se okrene. Opreza nikada dosta. Jolaš je obuo svoje polumetarske gumaše, stavio na glavu svoju peku, provjerio gromobran na sredini, a onda se zaputio prema Stipanovoj kući. Ni stotinu metara dalje, osjetio je kako mu se u donjem dijelu tijela, briga njega je li to mjehur ili kako drugačije, skupila suvišna tekućina. Jolaš je zastao i sasvim mirno zapišao prvu smreku na koju je naišao. Ali, tu upravo i počinje, tu počinje priča svisoka. I ljudi s visoka u njoj.

Moćnome obavještajnom satelitu, dok je upravo s tko zna koje visine promatrao svojim staklenim, ali i špijunskim očima krševitu zemlju, Jolaš nije uspio promaći. Moćan ljudski izum u djeliću sekunde sapravio je tisuće snimaka, još brže ih skenirao i odaslao u za to nadležne centre.

Što je ovo? Slika se za nekoliko sekundi našla pred uvijek ozbiljnim znanstvenim očima tisuća i tisuća stručnjaka. NASA, NATO, najveći obavještajni centri za svemirska istraživanja, uzbuna na najvišim razinama.

Hitan saziv američkih obavještajnih službi. Hitna dojava engleskoj obavještajnoj službi. Hitna dojava Tel Avivu i Parizu. Oprez. Provjera. Stupanj najviše tajnosti.

Clintona su žurno pozvali u Bijelu kuću. Jedva da je o hitnosti smio i zucnuti dok se opraštao od gospođice Lewinski. U kabinetu su već bili Medlain i Hilari, šef CIA-e, svi državni savjetnici, na putu za Washington već je bio glavni zapovjednik NATO-a, uzbuna je već bila izdana za najviše obrambene strukture.

Jedna jedina rečenica: što je ovo?

- Izvanzemaljci, tajni uređaj za uzbunu, neznani satelitski sustav, što umjesto iz zraka, obavjesti prikuplja iz zemlje: što je ovo?

Medlain je zabrinuto gledala metarski širok objekt. I Hilari. Sav sustav: tisuće i tisuće očiju, mladih i starih, početnika i iskusnih, crnih, bijelih, žutih. I svima jedno jedino pitanje: što je ovo?

Hitan saziv Kongresa. Vojska u najviši stupanj pripravnosti. Senat hitno na okup. Rusima dojaviti da je stupanj pripravnosti ne radi njih, nego radi nerazjašnjena hodajućeg objekta. Kinezi su bili sumnjivi.

Računala su grozničavo radila. Obrada slike u milijardama primjeraka. Skeneri su zujali, obavještajci nervozno pili svoju colu, obavještajke grickale nokte na prstima.

- Koji kontinent?

- Europa.

- Zemlja?

- Hrvatska.

- Zovi ambasadora.

- Montgomeri na vezi.

- Stupiti u vezu s “hrvatskim vlastima”.

- Obavještajne hrvatske službe nisu sasvim u našim rukama.

- Zapovijedaj Stevanu i Malome. Žurnost najviša.

- Tek su stupili na dužnost, Bez naših ljudi ne znaju ni iz sobe izići.

- Stvaraj uvjete. Zašto imamo Ciju?

I Stevica i Ivica začas su bili pred ekranima. Agotić je pokretao miša: čas veća, a čas manja slika.

- Što je ovo?

Zabrinuta Antunovićka, potpuno nalična Medlein Olbriht, zabrinuto je motrila okruglu sliku ispod koje je stršila velika prskalica. I Friganovićka. I Antičevićka. Kapetanovićka je pala u nesvijest. Da se tu ne nađe Gudek, možda bi se i razbila.

- Što je ovo? Pitanje je visjelo u zraku kao nešto nerastumačiva.

- Zna li se mjesto?

- Zagora. Drniš. Sedramić.

- Koga ćeš tamo poslati? Ustaše posvuda i nije pod našim utjecajem. Brzo zovi one što su slikali za HHO. Možda nešto saznamo.

- Veza uspostavljena. Tamo je već nizozemski obavještajac, govori hrvatski. Veza brza, najbrža. Čekamo brzu dojavu. Veza s Washingtonom neprekinuta.

Jolaš se brzo vratio kući. Stipana nije bilo. Ni rakije. Koji tužan dan. Uz to i jugovina.

Za to su vrijeme odgonetavali svjetsku tajnu njih nekoliko. Jednome je nedostajalo oko. Drugi je bio mucavac. Treći je završio prirodoslovne nauke na filozofskom fakultetu u Bosanskom Grahovu. Četvrti bez ruke. I drugi. I taj student iz Nizozemske. Nisu bili glupi jer im je nešto nedostajalo u rukama, nogama, očima ili jeziku, nego su bili glupi jer su bili glupi. Jer, bezbroj je invalida, ali nisu glupi.

- Naredba iz najviših vrhova. Smjesta razjasniti problem na tajnoj fotografiji. Najžurnije što se može, razumijete, najžurnije.

-  Što bi ovo moglo biti? Smreka, peka, komad šiljka? Izgleda kao da je vodoskok, ali odakle tako malo vode?

- Jolaš, isti Jolaš. Vidio sam ga jutros kako prelazi cestu iz Plazonja prema Šuljcima.

- Ali odozgo.

- Jasno, odozgo. Ovo je Jolaša snimio satelit.

- Da odemo u Sedramić pitati?

- Imaš pravo. To je najbolje. Hitno, da Jolaš nekamo drugo ne ode.

Nije bilo teško otputovati. Žurno su poskakli u automobile. Osjećali su se tako korisnima, tako važnima. Svjetski su problem držali u rukama. Ni jedan ih policijski film nije bio dostojan. Čak ni amerikanski.

Jolaš je bio kod kuće. Stojeći na kućnom ulazu, onako sagnut, jer pola metra bijaše veći od vrata, malko je s nepovjerenjem gledao pridošlice.

- Ništa ne kupujem. Nema kuna. I rakiju su mi popili.

- Jolaš, znaš li nam reći što je ovo? Prišli su mu okružujući ulaz njegova kućerka i nestrpljivo iščekujući Jolašovu riječ.

- Kojo?

- Ovo.

Pokazali su Jolašu veliku, sasvim pravilno skeniranu fotografiju. Jolaš ju je zagledao, a onda kao da je otkrio Ameriku, zavikao:

- Ovo ja pišam. A ljudi, ovo ja pišam. A vidi peke i gromobrana! Baš lipo izgledaju.

Izvjestitelji su se žurno vratili u Drniš. I hitno izvješće vladi: zadatak izvršen. Odgovor glasi: na fotografiji Jolaš piša.

- Jolaš piša. Ambasador Montgomeri istovremeno je proslijedio vijest Vašingtonu.

- Jolaš piša. Vijest je kao odgovor ponovno strujala svim svjetskim satelitskim, javnim i tajnim sustavima.

- Jolaš piša. Odahnuo je Clinton. I Medlein i Hilari. Odahnuli su mnogi, na najvišim vrhovima. Veliki svjetski problem tako je razriješen.

Jolaš je gledao onu fotografiju što su mu je ostavili, lijeno ležeći na svome stolu.

- Ne samo da se treba čuvati groma, jugovine i prazne boce, uz redoviti oprez pred "čambarom". Više se ne smije ni za svaku smreku pišati. Zamisli sve, gdje te ulove. Više se ne može mirno ni pišati.

 

 

“OĐE NAN JE KONCENTRACIJA”

 

Priča počinje u selu, prepunom rodnih vinograda i seljaka, a gdje će završiti to znade samo dragi Bog. Počinje u doba nadmetanja ljetne vrućine sa slutnjom svježine još nevidljive jeseni.

Gledam, jesen dolazi. S jedne mi strane Matoš, kakav jest i priča o Begovićevoj hamburškoj pečenoj guski. I sve što slijedi. Jer Matošu je književnost veličanstvena svetinja i tko joj se približava mora se odjenuti odjećom Velikog svećenika.

S druge strane lancun novinski, gdje ne samo da nema matoševskog prijekora na književnost guske nego je upravo u tom liku književnost beskrajna guska.

Priča počinje u selu, neznanim seljakom. Gdje joj je svršetak, samo Bog znade.

Selo je važno samo po čovjeku što je pored korisnoga u životu znao tražiti Lijepo. Obično, svakodnevno Lijepo. Trudio se sagraditi kuću, trudom svojih ruku, od rudarske rente i grožđa, što bi ga o blagorodnoj jeseni znao prodati žednima. Lijepo se sastojalo od toga da je svoju dvokatnicu izvana ožbukao bijelom žbukom, te se njegova kuća, za razliku od drugih seljačkih korisnih kuća, vidjela izdaleka.

Možda bi seljak takvim marom uredio ogradu svoga vinograda, vrta i okućnice. Možda bi, mareći za Lijepo podigao kamenu ogradu, možda popločao staze po dvorištu. Nije imao kada jer ga je rat uskoro istjerao iz njegove kuće.

Došljaci na tenkovima i pješaci, lenjinovskih zvijezda, a srpske vjere, zapališe sve kuće osim te jedne jedine. Tu su se nastanili, onako kako demoni nastanjuju čistu dušu. Baš tu, gdje je korisnost potčinjena Ljepoti, makar samo u tako malu znaku. Jedan se od demona popeo na visoke ljestve i preko čitave bijele kućne strane, crvenim uljanim slovima ispisao: “Ođe nan je koncentracija”.

Kad su demone konačno istjerali postom i dugim molitvama, svi su seljaci žalili zapaljene kuće, samo je on, jedan jedini, žalio obeščašćenu Ljepotu.

- Volio bih da su mi kuću zapalili, nego da su mi u kući stanovali. Vi ćete sada graditi kuće, ja ću izgoniti đavle.

- Lud čovjek. Prije. I sada. To je sve što je od suseljana dobio.

Priča ne bi bila pričom kad ne bi išla dalje. I kad u jednoj priči ne bi bilo mnoštvo drugih priča, složenih onako kako šipak slaže svoje koštice i smokva čuva svoje plodove.

Muči me priča i to što ne zna kamo bi. Jesen mi je pred očima. I nebeska bistrina što su je od preteških vrućina upavo ohladili sjeverni vjetrovi. Matoš i njegov književni svijet. I glad, žeđ, potreba, ludnice i tragike, nekada i smrtne, svih onih što su za sobom ostavljali bijele, velike tvorevine.

Kranjčević. Ujević. Kovačić. Šimić. Glad. Tragika. Uvijek Ljepota. Dostojevski. Dante. Hugo. Isto tako.

Igra ilustrisimusa i trbuhozboraca. Sitih i tustih.

Rushdie i njegov svijet, prepun novovjekih trabanata i spodobe zaglibljene u govor o Lijepome. Koliko li ih je samo? Brkatih. Kosatih. Bezbradih. Drogiranih i pijanih. Pisaca recepata. Kritika dobre ribe u nadahnuću sitosti. Djevica u bjelini dvadesetog braka. Vanbračnih duhovnih sinova najpoznatijih Kurvinih sinova. Sve to na zidu sirote ove Književnosti.

Priča ne zna kamo bi. I ne zna zašto. Zar nije bolje gledati nebo u ljepoti? Volim Književnost. Zato priča ne zna kamo ide.

Čeznam za Lijepim. Hoću li i mogu li pokazati veliku i snažnu seljačku bjelinu? Ne znam. Volim književnost. I onda kad pod prijetnjom kazne veleuman profesor zabrani studentu izgovarati moje ime.

Priča mi muti jasnoću misli. I zbunjuje. Oni tu sjede. Tusti i siti. Gdje je nekada sjedio Ujević. Gladan. Obučen u debelu odjeću prezira.

- “Ođe nan je koncentracija”.

Baš tu. U Ujevićevoj gostionici. Gdje se sve boje svode samo na crvenu. Gdje se sastaju Mudraci, Književnici, Klaunovi i Farizeji. Kazališne dame. Novinari. Glavni novinski urednici. Najpoznatiji književni kritici. Redatelji. Skojevci i partizani. Dobošari. Kokošari. Kurvini sinovi. I on, Veleučeni, ozbiljan u strahu od nevažna imena.

- Kad ne jedu, govore o jelu. Brudet. Škampi. Pašticada. Heni. Lepa. Partija. Riganje. Bljuvanje. Bolnica. Kondut. Zahod. Toalet. Kad ne jedu, to su. Veliki, veleučeni, prosvijetljeni. Na koga spade, ti, jadna Mudrosti!

Baš tu. U Ujevićevu gostinjcu. Na Ujevićevoj bjelini. Oni, demonskog natpisa: “Ođe nan je koncentracija”.

Muči me priča i u priči to što ne znam zašto ovo radim. Tragika ljepokopača i demonsko. Nad Ljepotu će ispisati prljavštinu svojih tragova. Ilustrisimusi i Šajkovski. Lupeži i služinčad u Imbri iz Volovšćine. Zar nije bolje čvrstom rukom zgužvati novine kao smeće? Sa svim ilustrisimusima i sa svim trabantima. I gledati nebo, čisto i bistro. Dok je takvo da na njemu još nije jeseni, ali ni vrućeg ljeta.

Muči me jedan grad i demonsko njegovo. Gostinjac i njegovi demoni, gdje se sve boje sliježu na crveno. Nema veze što sam to već maloprije rekao.

A on je tu sjedio. Augustin Ujević. Tko bi slutio u tom dobu da normalan čovjek može ne željeti kuću, cipele i novce? Njegova je tadašnja gostionica bila za koju bevandu, odsjediti dok je ledeno jer nemaš kuće i razmišljati, izmišljati, domišljati, uvijek jedno te isto: Lijepo.

- Lijepo?

Čudili su se gledajući ga takva u toj ulici Preživači njegova doba.

- Lijepo?

Čudila se žandarmerija.

- Lijepo?

Čudili su se komunisti kad su ga dovukli na prisilan razgovor.

Oni sjede tu. Gdje je on sjedio. Tusti i siti. Prazni. Obijesni. Pouzdani u novčanik svojih tajnih gazda.

- “Ođe nan je koncentracija”.

Napisaše na Ujevićevu Lijepome velikim crvenim slovima. Demonski.

Tu su. Nema Ujevića. Nema Ljepote. Samo prazno, sramotno, demonsko.

- Koliko vas je, legija, dvije, tri?

Nije ih imao tko pitati. Ja bih pitao. Volim književnost. Stoga. Pitao bih vas, jeste li dostojni vremena na vas trošena. I mjesta gdje jeste. Da niste slučajno ugavljali u tuđe doba razarajući svjetove velikoga, beskrajna?

Koga to pitati? Doba od ljudskog korita i bukare, gdje se sve ljudeske težnje svedu na Niska pitanja. Koga pitati Velika pitanja?

Svijet bez težnje za Ljepotom. Književnost. Umjetnost. Gdje ćeš doći, jadan li si, pored sviju svojih novaca?

- Taj cvjetak, gospodo, zasadite na grob Sigizmunda Freuda. Pamte zidovi za vratima gostionice kad su Ujeviću donijeli šestometarski falus. Kurvini sinovi. Jedino što imaju i što su ikada imali.

Nema Ujevića. Samo njegova gostionica. I veliki moćan natpis “Ođe nan je koncentracija.”

Ideal falusa i ženki, poezija ribe i proza pečenki, beskraj mirisa nad životom jednog korita. Matoš je zbog jedne guske zbrisao Begovića. U koje bi smetlište iskrenuo snagu Novog doba? Bolje da je mrtav. Ideale im ne bi mogao promijeniti. Ta tu je “Njihova koncentracija”!

- Čekajte, ne razumijemo se. Ovi da su književnici? Ma o čemu uopće pričate?

- Baš književnost. Što bi moglo biti drugo? Ilustrisimusi to svakodnevno govore.

Književnost? Psovka. Svi ideali stali u krugu ženske rupe, u moć bespomoćnih falusa, u raspravu tko je više pojeo tko više popio. Jednostavno, Bože oslobodi.

Umjetnost ženskih gaćica razvučenih na dva moćna grabova štapa. Književna večer od poezije jastoga, uz moćan izraz pjesnika dok im lomi kosti. Gospođa u poeziji čokolade. Izvana. U gostima. Ona druga, iznutra, sa Trsata kažu, slična jednoj Mariji što bi vjeronaučnu djecu rastjeravala dubeći na glavi, nogu uzdignutih nebu, gola, jer sve suknje imaju narav zemlji padati.

Književna kritika. Ma koja kritika! Rasprava, ako književnik za jednu večer pojede večeru od tisuću kuna, vrijedi li sutradan njegov izmet petsto ili šesto.

- Gospodo, taj književni cvijet posadite na uzglavlje Georga Sorosa.

- “Ođe nan je koncentracija”.

Novine će pisati. Nož iz uha i grla pripremio je Kanconier od škampi Muškarcu bez brkova, jagodama kupljenim od jednog jedinog honorara Redatelju i skladateljima, mažući bradu umjesto nekih drugih “pozicija”. Gradske će rubrike uživati u mirisu Paljevine i sve slagati u molitvu jednog Brevijara, nastalog na ničemu jednog Ničega.

Sveti Matoš. Na koje bi vas samo smetlište bacio? Na što će misliti, kad se pametan netko odluči za nešto desetljeća vaše kritike čitati?

Gledam kako sunce polako zalazi i kako se brežuljci zlate i kako se lastavice pripremaju za skori odlazak.

Matoš mi je s jedne strane. Priča o književnoj časti i kritiku koji mora, po cijenu života, reći što u književnosti vidi, nekada nemilosrdno, ubojito. I optužba da su Židovi svemu krivi. Jer ih nije brigala vrijednost Ljepote, samo zarada.

Gledam kako sunce polako zalazi i kako će jesen uskoro dozoriti vinograde. Pored Matoša, u novinama, velika slika književnika na Ujevićevoj stolici.

Bože mili, u što sam utrošio dan. Ni na šta. Ako se razgovor o književnosti smije tako zvati. I “novine”. Kakve “novine”. Sve staro.

Mrtvi Aristotel i Dostojevski. Mrtvi Ujević i Matoš. Kuća i bijela beskrajna Ljepota. Rushdie i njemu slični demoni, svjetski ili ovdašnji, na velikome i bijelom zidu ispisuju: “Ođe nan je koncentracija”.

- Taj cvjetak položite na uzglavlje vašemu Ilustrisimusu.

Najbolje je zgužvati novine i s njima svu njenu književnu novinu. Takozvanu književnost. Takozvanu umjetnost. Takozvanu ljepotu bez Ljepote, i književnike, kritike, ilustrisimuse i farizeje. I gledati brda u daljini, slušati ono što nikomu nije pjesma. I ne dozvoliti demonima na život ispisati “Ođe nan je koncentracija”.

 

 

SOMOVI NA KUPI KASNE, RATNE JESENI

 

Kasna se jesen tako jasno osjećala posvuda kamo bi čovjeku pao pogled. Još je jače, dotad vedro, ali hladno sunce pokazivalo golotinju šuma, polja i livada, tu pored Kupe, što se naduto lijevala pokatkad kroz vlastito korito, pokatkad i mimo korita, praveći od pobranih već polja polubare i bare. Biti bojnikom u to doba, u hladnoći, nesigurnosti, samo koju tisuću metara od četnika, Srba i svih onih mogućih i nemogućih, znanih i neznanih opasnosti, zaista nije bilo lako ni jednostavno.

Svaka žrtva, pa bila to i hladnoća, opasnost od pogibije, od ranjavanja, stresova i budućeg života što nikada više neće biti kao prije, takva žrtva, neznatna je zna li se kakav joj je cilj i namjera.

To, kad čovjeka vodi namjera. Ali kad Feru vodi namjera? Kad njegovu bojnu vodi namjera? Eh, to malo drugačije izgleda. Priče su zato da upravo to kažu. Da predstave Feru, njegovu bojnu i sve njihove namjere.

Zapovjednik Fero, pomalo kratkovidan, pomalo u trendu odebljanja po meridijanskom računu, ali rječit, pečateći svoje izlaganje pečatima pojedinih majčinskih i očinskih organa, upravo se približavao takvoj Kupi. Naređeno mu je preuzeti položaje i braniti prodor četnički preko Kupe.

Pred njim je stajala njegova momčad, čekajući izričite naredbe i zauzimanje položaja.

- Je li sve jasno? Proderao se zapovjednik Fero.

- Strah me! Ustvrdio je kosati novak Miljenko.

- Čega te strah? Nije ovo Sarajevo. Ovdje ćeš, slušajući samo moje naredbe, sasvim bezbrižno proživjeti tjedan. Već u subotu, bit će velika zabava u Zagrebu.

- A pucanje? Odakle Srbi znaju da ja nisam to što oni misle da jesam? Da sam sasvim običan “jugonostalgičar”, kako nas ustaše zovu? I da mi se živo fućka na sve hrvatske borbe.

- Budalo, tamo ovoga tjedna i neće biti četnika. Tamo će biti naši, točno kao i mi. Za to se drugi brinu. I ne brbljaj puno. Sve ću vam razjasniti kad preuzmemo položaje od ovih ovdje Šuškovih budala.

Bojništvo se primirilo. I taj novak, pridošlica iz Sarajeva, Miljenko. Mirno je uzeo svoj kalašnjikov, pogledom zaokružio po sudrugovima i onako samo provjeravajući, dodirnuo u naprtnjači mjesto za travu.

- Zamotajte po jednu, ako vas je volja, prije nego krenemo. Jer, nekoliko sati ne zovite Maru. Ni drugoga. Je li jasno, svima? Zapovjednički je izgovarao Fero.

Družina je otpušila što je imala, a onda se polako zaputila preuzeti položaj. Sunca je još bilo dovoljno da se osjeti prohladno, ali vedro približavanje večeri. Korakom za korakom, došli su do prvih crta obrane. Prethodnica je već bila spremna za odlazak. Fero je pozdravio zapovjednika družine što ju je trebao zamijeniti.

- Stanje je redovno. Od jučer, kad je bio posljednji prodor četnički preko Kupe, sve je pod nadzorom. U pokušaju diverzije spriječili smo četnike. Dvojica su od njih ubijena i leže u privremenoj ambulanti, zapravo u kamionskoj hladnjači, tamo prijeko. Stupili smo s njima u vezu i zatražili da preuzmu mrtve, ali do sada nisu došli. Vaša grupa stoga preuzima odgovornost za zamjenu mrtvih. Pazite samo da vam štogod ne podvale. Ako dođu brodicom stalno ih držite na nišanu. I nemojte im nikada vjerovati.

- Izvješće primljeno. Zapovjednik Fero preuzima položaj.

Dvojica su se zapovjednika pozdravila, te je Ferina grupa stupila na dužnost. Čim se udaljila prethodna grupa, Fero je oko sebe okupio svoju družinu.

- Ispred nas je tjedan raspašaja. Bolje rečeno mi smo odsad pod izrekom"živjela budalaština". Samo će dvojica imati stroge dužnosti: radiovezist i stražar. Dežurni radiovezist izdavat će nam upute, zna se odakle. A stražar će paziti da nam se ne prokrade u iznenadan nadzor kakav šuškovac ili tuđmanovac. Samo će tada biti nagla uzbuna i sve ostalo. Od jedan do dva popodne donose nam hranu. Sve ostalo je slobodno.

- A Srbi? Ako krenu, pobit će nas ko sove. Jer ja nemam pojma kako se ovaj kalašnjikov puni, a kamo li da znam pucati. I sad, kako će četnik, ako dođe, znati da sam ja njihov, a ne naš?

- Budalo, naši su s druge strane. Zapovijeda Šerbedžija. Tamo su Radaković, Blašković, Ušumović, Simić, Popović, Luković, Arsenijević, tko bi ih sve nabrojao. Ali je jedno sigurno: svi su upravo naši. Zapovijedaju još ∆irić, Novaković, Valjarević, Spasojević, Pančić. Imaju čak i društvo iz stranih legija. Valjda si čuo za Litta, Zilahyja ili Blincoea. Čovječe, nema straha. Kroz ovo se ni kos ne bi mogao provući.

Dogovor je, odozgo, znaš valjda. U isto vrijeme mi smo ustaše, a oni su četnici. Čim se maknu sisovi i unsovi, zajedno ćemo provesti vikend. Je li ti sada jasno?

- Sasvim. Oprosti, ali nije mi lako sve ovo prvi dan razumjeti. Valjda razumijete pravilno moja pitanja? Kao da se ispričavao novak Miljenko.

- Samo imaj povjerenja. Sve je ostalo moja briga. Ohrabrio ga je zapovjednik Fero.

Tu istu večer, po utvrđivanju dužnosti, svi su ostali mogli činiti što ih je volja. Nije bilo više prve crte bojišnice, čim je tajanstvena sova ušara, dojavila slijepome ćuku, negdje preko vode, kako može mirno ćukati, jer je noć prekrasna, stabla visoka i duplje sasvim tople, počeo je mir bezbrižnih i nezaposlenih.

Predrag se ipak žalio, gledajući kako rijeka u brzacima utapa posljednje odsjaje svjetlosti.

- Mrak će. I hladno je. Tko će od dosade dočekati subotu. Punih šest dana. Znate li vi koliko je to vremena?

Fero se osjećao dužnim svoje bojnike ohrabrivati i duševno krijepiti. Jedino njegova družina nije imala kapelana, za razliku od drugih, te je njegova sveta dužnost i bila poticati i krijepiti. Stoga je odgovorio na Predragovo jadikovanje.

- Šest će dana lako proći. Imat ćemo više zanimljivih posjeta. Možete u dokolici i ribu loviti. Teta Heni jest liječnica, ali nije samo liječnica. Ona je kao majčica. Blaga. Milostiva. Ona može biti utjeha svakomu tko osjeti osamljenost i nostalgiju.

- A mi drugi? Znaš već.

- Sutra popodne onaj naš prijatelj, debeljko, Srećko dolazi i dovodi Denisa i Željka.

- A hrana?

Ne brini. To je Šuškova briga. Neće ti nedostajati ni ptičjega mlijeka.

- A sijeno?

- Imaš američku vreću. Kroz nju se ne može provući ni najdeblja zima. Čemu onda kuknjava za sijenom? I nastambe su više nego dobre.

- Mislio je na travu.

- Jasnije govori. Barem za to nema zapreke. Večeras nas časte četnici. Mi ćemo njih sutra. Zato, čim se osjetite spremnima, idemo u travu.

- Kako? Kupa je nabujala.

- Čamac plovi, Rado. Rada nas dočekuje. Ala, brale, ludila.

- Svi na posao. Idu Nenad, ∆ićo, Boro, Kruno, Jurica, Ante, Predrag, Viktor i Miljenko. Ostaju u taboru ovi malo stariji: Marun, Omlet i ostali. Evo vam Heni i Tanja, dobro će vam doći zabava.

- A da i Antu ostavimo?

- Nije Ante star.

- Premlad je. Što je momak bez brkova. Nema ni duge kose. Tko je još vidio četnika bez brade. Mogli bi pomisliti da je Pašalićev uhoda. Pa bi sve moglo završiti na pucnjavi.

- Nemaj brige. Dobar je naš Ante. Nikakav on uhoda ne bi mogao biti. Osim naš.

U sasvim pristojan gumenjak smjestila se čitava družina. Miljenko se ponovno plašio. I ponovno su ga tješili primorci, naviknuti na plov oko Ugljana, Raba, pa i Brača.

- Ne boj se. Nije ovo Bosna. Tko se boji vode još?

Na drugoj su ih strani dočekale sigurne ruke i društvo. Kao i dotad, ranije, društvo je bilo na zavidnoj razini. Upravo su ih bili posjetili s radija "Joj nova Europa" iz Praga. Čitavu su večer razgovarali o demokraciji. Uz obilje piće, svih vrsta. I trave.

Sljedećeg su dana dugo spavali. Ni jedan se metak nije ispalio. Do popodneva je obilan ručak bio jedini pravi događaj. Nisu bili ni odviše gladni.

Predragu je nešto palo na misli. Viktor je odmah znao kako se priprema ono pravo. Tim mješancima nikada nije vjerovati, mješavina srpstva i hrvatstva na jednom mjestu, nepredvidljive posljedice nastaju niz toga. Predrag je ogledao  velik pohani komad teletine na tanjuru. Uzeo ga je u šaku, odmjerio, a onda njime pogodio Borisa. Ne zbunjujući se Boris je svoj šnicel zaviljacio u ∆iću.

- Kako te nije sram, izazivati starije kolege! ∆ićo je prigovorio, a onda svoj komad bacio pticama nebeskim, nacrtanim na Omletu. Tako je počeo opći rat.

- Da je stric Smoje vjerovao u zagrobni život, sad bi se u raju oblizivao na sva usta. Šuškovi su šniceli izvrsni, a služe za pucnjavu. To stric sigurno ne bi odobrio.

- Ne spominji sveca. Kao da ti častiš. Šušak časti.

- Vi se ponašate kao ljudi bez brkova. Dobacio je ratnicima mali Ante bez brkova.

- Dobit ćeš ti brkove.

Svi ostali komadi teletine, umočeni u pripravu od ulja i povrća, tog su trena poletjeli prema malome. Čovjek je naglo dobio brkove. I prvi se put u životu umjesto britvom brijao rukavom američke uniforme.

- Nisam ni mogao slutiti kako je ovo vesela družina. Poluglasno je susjedi Heni dobacio ozbiljni oćalinko Marun.

- Homo ludens est. Heni je stručno objašnjavala ponašanje starije momčadi.

Već sutradan, po dogovoru i najavi, debeli novinar Srećko doveo je Denisa i Željka. Bio je još netko, ali odmah nisu znali tko je, sve dok se samo od sebe nije odmotalo. Bila je tu još jedna novinarka, Jelena, samo umotana u krpe da sliči kakvu muškarčetu.

Denis i Željko otišli su šetati iza prozračnih šumaraka. Srećko i Jelena sjedili su na trosjedima ispred Ferina štaba.

- Sutra će vas posjetiti Ivan-Zvonimir. Pazite, on nikada ne ide bez visokoga društva. I nikada bez razloga. Moraju biti krupne ribe. Toliko krupne da će ih službe, znate već koje, dopratiti sve do vaših položaja.

Kao da je debeli Srećko želio ostati tajanstven, govoreći tu tako važnu obavjest.

- Znaš li barem imena. Nešto barem?

- Čini mi se, po nedovoljno sigurnu izvoru u redakciji, da je jednome ime Karlo, a drugome Vilijam.

- Moji izvori tvrde da je to Karla, a ne Karlo. U razgovor se umiješala dotad šutljiva Jelena.

- Po čemu znaš?

- Nosi suknju. I frizura joj je ostarije gospođe.

- Nesigurno, sto posto. Kakav bi se to valjan muškarac pretvarao u ženu?

- Čedo je poznaje. Taj se gospodin, opreza radi, pretvara u ženu.

Narednog je dana Fero odmah poslije ručka naredio postrojavanje i bio pripravan iščekati tajanstvene goste. Nitko nije smio biti bez uniforme i nitko neuredan. Ni travu nisu smjeli pušiti do daljnje odredbe. Osjećao je u tom tajanstvenom događanju miris prikrivena gazde. A gazdu dočekuješ uredan i onda kad si u tuđoj uniformi.

Čekanje se bilo i odužilo. Bili su već mislili kako se već pojavila čekana tajanstvena grupa, ali ih je zavarala neka druga grupa posjetitelja. Mala Sanja iz Osijeka došla ih je pohoditi, upravo se učila njihovu zanatu. I ta prikrivena ozbiljnost u čekanju nije ju smela u čekanju.

- Pođu li stvari po zlu, uvijek se mogu hvaliti kako sam u jeku najžešćih borbi posjećivala bojnike na njihovim najtežim zadacima. Ostane li sve kako valja, pamtit ću ovo što mi se ovdje čini prekrasnim.

Nisu ni pomišljali kako se mala zapalila. Miljenko joj je, iako je Fero sve to gledao ispoprijeka, recitirao probrane stihove. Zajedno su se smijali do besvijesti. Nije ni primjećivala da mokra trava nije kao trava i da mokra jesen može biti i prehladljiva. Kad hoćeš, nema mokre trave ni nostalgije. Sve tada postane toplo i veselo, kao trava.

- Mogli biste jednom, kad prestane rat, doći i do Osijeka.

- Svakako, rekao joj je Miljenko.

- Rado jednom, ali uzmi uniformu i odglumi dužnost. Možda ti i to jednom dobro dođe. - upozorio ju je Fero, čekajući već nestrpljivo najavljene.

Došli su, ali kao lovci. Gotovo nezamjetno i za sva čekanja iznenada, tako duboko u skrovitosti da ih zamalo stari cvikeraš Marun ne pokoka kao Pašalićeve uhode.

- Čovječe, zamalo da te ubijem kao ustašu. Ne priređujte više takva kazališta.

- Ti da me ubiješ? Nasmijao mu se Ivan-Zvonimir.

- Baš ja. Što bi ti učinio da sam pred nekoliko časaka odapeo rafal?

- U tomu i jest sigurnost. Sve je tvoje streljivo lažno. Za to se netko pobrinuo. Ivan-Zvonimir odgovorio mu je ne ostavljajući ni trunka sumnje u svoju izjavu.

Zapovjednik Fero primio je visoke i tajanstvene goste u svome zapovjedništvu. Gosti su se opustili u naslonjačima. Topla je peć širila ugodu. Heni i Tanja pokušale su obaviti domaćinski dio posla.

- Ovdje smo došli zabilježiti pogibiju dvojice Srba. Je li točan podatak o njihovoj pogibiji?

- Tko zna, eno ih leže tamo u hladnjači. Sve ovo vrijeme čekamo da ih odnesu.

- Sve njihove podatke dajte nam odmah. Što više detalja i podataka, to bolje.

- A što ćemo s njima? Mali Ante ne usuđuje se proći radi njih pored hladnjače.

- Mi smo došli po papire. Drugo nije naš posao.

Ivan-Zvonimir sve je vrijeme šutio. Pogled mu je veoma često padao po obrijanim nogama tajanstvene gošće, što je neprestano debelu suknju pokušavala prevesti preko koljena.

- Zašto ne obuče hlače? Bilo bi joj mnogo udobnije i ugodnije. - mislio je Ivan Zvonimir. Fero je drugačije mislio.

- Zamisli, ako mi je ova muškarača “gazda”. Mogla se barem savjetovati oko frizure. Ovako čovjek zaista nije siguran ima li posla s muškom ili ženskom. Drugi mu je dio naravi oprez preporučivao.

- Ne misli svašta, tko zna znaju li gazde čime i misli čitati?

Feri su misli začas odselile od voštane muškarače ili neodređena ženskonje na novo svoje stanište. Sada se zanimao za drugoga tajanstvenog gosta. Nije mogao odgonetnuti u zaokruženu debeljku je li to riječ o Englezu, Australcu ili Amerikancu. I ime je prevrtao u glavi. Viliam. Vilhelm. Viliamo. Svako bi moglo sličiti.

- Što radite kad ništa ne radite? - pitao je tajanstvenik Feru.

- Ništa osobito. A malo kada smo i slobodni. Zadaci su nam veliki. I odgovornost. Teško se danas kruh svagdašnji zarađuje.

Fero je pokušao biti uvjerljiv, jer tko zna, ne bude li uvjerljiv mogla bi mu se plaća za kakav procent skresati.

- Zašto ne lovite kad nađete vremena? Ovi vam mrtvi neće pobjeći, a drugi vam neće ni doći. Dok se netko od nas brine za vas, zašto ne lovite?

- Nismo baš vični. Prvi su dan neki i sjedili. Oni su talijanaši s juga lijeni. Drugi su nevješti.

- Rijeka je tako lijepa i duboka. Ovdje su somovi sigurno veliki ko krave.

- Slabo se love, kažu oni što su pokušali. Zima je blizu i već su otišli uduboko.

- Ne grizu mamca, zasigurno?

- Vjerojatno, zbog zime.

- Nosite uniforme američkih bojnika, a djelujete mi neobrazovano. Ne poznajete tajne preživljavanja, bojničke tajne?

- Mi smo više kulturnjaci. Ujedinjava nas "fuck" umjetnost, manje ratovanje. To ostavljamo običnim Hrvatima.

- Da vam nekada ne zatreba pa da ostanete u mukama, nešto ću vam reći iz iskustva. Znate li brzo učiti?

- Vjerojatno, bolje nego ratovati.

- Znate li i dobro šutjeti, držati jezik za zubima?

- To sasvim.

- Nešto ću vas naučiti iz bojničkoga života. Nema ribe koju ne možeš uloviti, samo moraš znati postaviti mamac. Veteran sam iz Vijetnama. Naučili su me tada stariji od mene kako ribu loviti. Postaviš komad mesa, odrezan s neprijateljskog vojnika na udicu. I nema ribe da neće zagristi.

- Odakle mi neprijateljsko meso?

- Kad odemo, ponijet ćemo papire ove dvojice. Poslije, koga briga hoće li ih pokopati s jednom ili dvije ruke. Uzmi nož i otkini im prste, a onda stavi na udicu. Vidjet ćeš čuda.

- I somovi će u dubinama na to trzati?

- Svakako. Uostalom, u to se sami uvjerite.

Ferina se družina oprostila od tajanstvenih gostiju. Jedva su dočekali trenutak samoće i odmora. I svoju travu. I vreće za spavanje. Ustrašili se. Jer tko zna u kojem sve obliku mogu dolaziti gazde. U obliku dima, prerušenih novinara, prerušenih žena ili muškaraca, prerušenih prijatelja, neprijatelja... Tko zna, možda su nekada prerušeni pašalićevci manje opasni od ovih veterana. Tko zna kad ti može pasti glava, a kada plaća. I ne zna čovjek što je gore.

Fero nije bio tu večer naročito raspoložen. Ni odlazak prijeko, na drugu stranu Kupe, tu večer nije potvrdio, pravdajući se umorom.

Sve je drugoga jutra bilo kao i obično. Staro raspoloženje i bezbrižnost.

Prije samoga ručka jedva da su poustajali. Nigdje ništa osim njih, sada već čekajući da dođe subota.

- Marune, izrešetaj automatom po onoj kolibi. Da se ustaše ne dosjete kako čitava tjedna nije ispaljen ni metak. A ti, čim ispuca nekoliko redenika, javljaj kako je neprijatelj napao, ali su mu jake snage odgovorile.

Marun je ispalio rafal. S druge mu je strane odgovorio rafal. Marun još jednom. Oni drugi još jednom. I ručak je zakasnio. Zbog opasnosti.

Fero se poslije ručka želio okušati u ribolovu. Zamolio je Heni ključ od hladnjače.

- Uostalom, zar mi kao liječnica ne bi mogla pomoći? Vještije ćeš mi prirediti mamce.

- Mamce od leševa?

- Baš. To sam jučer saznao od one najviše posjete.

Heni je oštrim bolničkim skalpelom odrezala podlanicu s prvoga leša što joj se pred očima našao. Vješto je izrezala meso na komadiće.

- Evo, teško da netko može i primijetiti nedostatka. Uostalom, koga briga za mrtvima. Mi smo ionako ateisti. Pojeli nas crvi ili ljudi, svejedno.

Tako je i ne znajući ponavljala misli vijetnamskog veterana.

- Tko će sa mnom loviti? Imamo tri štapa. I dobre mamce. - veselo se društvu obrati Fero, noseći u rukama vrećicu što mu ju je Heni bila napunila.

Predrag i Omlet zaželjeli su se pridružiti. Izabrali su mirnu uvalicu i sva trojica zauzela mjesta udaljena jedan od drugoga koliko bi se kamenom dobacilo. Za samo nekoliko minuta već su osjetili prve ugrize.

- Moj si!  - nakon samo nekoliko minuta proderao se Fero. Izvukao je na površinu neku kilogramsku ribu. Ni drugima nije išlo loše. Usklici radosti parali su tišinu popodneva što se kraju zapućivalo.

- Mogu li i ja pokušati loviti? Htio se ribičima pridružiti Miljenko.

- Ni ja ne bih htio biti bez lovine. Zaželio je Boris.

- Evo vam udice i konac. Štapove usjecite u šumi. Lov je izgleda uspješan.

- Čekam kapitalca. Tko ulovi najvećega soma, bira pijaču u Zagrebu.

Noć se bližila. I hladnije je bivalo. A somovi su jedan za drugim izlazili iz dubina.

- Gdje da ih ostavimo? Do sutra bi se mogli pokvariti. Nije dovoljno hladno za ribu.

- U hladnjaču.

- Jesi li lud. Tamo su mrtvi.

- Važno da ne pojedu ribu. Za drugo nisu škodljivi.

Ferina se družina veselo uvukla u udobne vreće i dugo osluškivala kako polako izgaraju cjepanice u peći. Radovali su se sutrašnjoj zamjeni. Ma koliko ovdje bilo lijepo i ma koliko besposlica urađala svakočime, jednostavnije im se pričinjalo slobodno lutati gradovima i piti s kim ih je volja, dokle je njih volja. Fero je prije sna nazvao prijatelja, vlasnika velikog i otmjena restauranta u Zagrebu.

- Fero je. Čujem da se sutra okuplja prilično visoko društvo. Častim. Sve častim.

- Čime? Jer sve je već pripremljeno?

- Somovima. Donosim svježe, potpuno svježe, razumiješ, somove. Večeras ulovljene. Prva liga. Ludilo.

- Odakle ti u ovo doba svježi somovi? Nisi uvezao iz Australije?

- Ne pitaj puno. Rekao sam ti da smo ih polovili. Najsvježiji su što ih može biti. I naši su. Sutra prije smjene šalji auto.

- Znaš li ti koje su sutra glave ovdje?

- Velike glave za velike somove. To ti, budalo, sve vrijeme objašnjavam. Ne može se pogriješiti.

- Dobro, o tvoju glavu. Pripremit ću se za ostalo.

Zapovjednik se Fero spremao tog jutra predati položaje novoj grupi. Po dojavi i s druge su strane Kupe spremni za odlazak.

- Ništa posebno nova. Sve je pod nadzorom. Sva su izvješća o prethodnim danima odaslana. Ostaje jedino nerazriješen problem mrtvih četnika. Još uvijek su u hladnjači. Naše zapovjedništvo nije zadnjih dana izdalo nikakve naredbe. S druge strane, s neprijateljskih položaja nitko nije niti tražio niti se za mrtve zanimao. Nadam se da ćete u narednim danima imati više uspjeha.

Fero je svojim bojnicima dao otpust. Službenim se automobilom zaputio prema Zagrebu. Tog dana čekao ga je, zajedno s pojedincima iz njegove bojne, susret s velikim, uglednim moćnicima. Želio je čitavoj večeri, kroz miris dobro spravljenih somova, pridodati neko svoje tajno značenje.

Večera je bila izuzetna. Večer još izuzetnija.Kao da se u Zagreb tog trena slila neka izuzetno važna društvena krema.

Mnoštvo ambasadora, diplomata, europskih političkih poslenika. Vitki američki ambasador u društvu debeljka iz vijetnamskog rata. Mršavi Nijemac Josko, bez kravate jedini. Mali, to jest Klajn, u društvu nekoga Austrijanca iz Bosne. Ujak Georg i debeli Srećko, i mnoštvo novinara. I neki mršavi Šveđanin s mačkom na ramenu. I ona dama odranijega, muškobanjasta, kakva li?

- Pazite da se u društvo ne prikrade netko od vlasti. Ovo je večera samo za oporbu, europski opredijeljenu. Pazite da se Šušak ne umiješa u jednom jedinom čovjeku.

Koliko dama. Šminki. Mirisa. Mnoštvo novinara. Tu je Denis i Željko. Književnici. I Miljenko, sada uredan i počešljan. I strari Marun, Ivan-Zvonimir, Silvije, Mali Ivica zvani Gartenzwerk i Vlatko iz Vinova, nadobudni Stevica i lijepi zemunac Zlatan. I liberalan duh Draženov, mongoloidni Jožek i drugi sklerotični Joža. Jednom riječju: vrhunac svega što vrijedi.

O izobilju ne treba ni govoriti.

Fero je bio ponosan. Još je trebao biti ponosniji. Ta prijatelj mu se upravo spremao na ono pravo.

- Dame i gospodo, najizvrsniji specijalitet kuće, vrhunac gastronomije, prezentacija ovoga grada i njegovih europskih manira: som u nekoliko najprovjerenijih umaka i som u svim oblicima, som kao san.

Izabrano društvo pljeskom je pozdravilo kuhinjskog pročelnika u blistavocrnoj leptirmašni, na blistavobijelom vrhu košulje. A zatim su isto tako uredni konobari raznijeli mnoštvom stolova, među mnoštvo gurmana, upravo do savršenstva pripravljenu ribu.

- Fantazija. Ovo je jednostavno fantazija. Ova riba. Samo mi nije jasno kako je u ovo doba love? Dobacio je to visoki i nezgrapni amerikanac Klein svome sustolniku Stevici.

- Ova zemlja ima izuzetno dobre resurse, samo ih treba pravilno upotrijebiti. Odvratio mu je Stevica.

Fero je upravo bio presretan. Podigao se iza stola te je s čašom u ruci, do polovice nalivenom pravom kapljom, onom za ljubomoru, šetao velikom dvoranom. Miljenko se udvarao nekoj maloj. Stari je Marun pokušavo između dobrih zalogaja Vladeku iz Vinova objasniti srž europske umjetnosti.

Fero nije ni opazio kako mu se, upravo kao sjenka, primakao debeli i tajanstveni Vilijam.

- Zar vam ne šmeka najbolje ova tako mirisna riba? Ugledajte se na druge. Kao da se ironijom igrao Ferinom utrobom. Fero se sve do tog trena visoko držao. Nije ga mučio taj bogat ulov sve dok nije vidio kako ljudi tako pohlepno jedu somove.

- Živjeli. Vino mi ovoga trena više odgovara.

Fero je podigao čašu, pokušavajući uzeti pogled kratkotrajna znanca.

- Nemojte se ustručavati. Mnogo sam puta dosad gledao slične večere. Otada uglavnom ne jedem nikakvu ribu.

Nitko se na njihov razgovor nije ni osvrtao. Ribe uskoro nije ni bilo. Tako dobra, nije ni mogla drugačije proći.

Društvo velikih razmjenjivalo je svoje misli. O slobodi. O ljepoti. O moći. Nitko nije bio nesretan. Ta i tko bi imao razloga misliti na nesreću u doba tako pametnih i moćnih.

- Pazite se samo one mrke gospođe. Ne bi bilo zgodno odati joj tajnu lova na somove. Meni ne može ništa, ali bi vas mogla uzeti za sitnu ribu. Ne govorite o lovu ni o tajnama, to je opasna igra zapisana u Genovi i Haagu. Živjeli. Bila vam vesela večer. Debeljko se kucnuo o Ferinu čašu. I odšetao dvoranom, novome društvu.

Večer je čuvala mirise. Najprije spravljenih somova, ulovljenih mirisom leševa, tko zna zašto zaboravljenih, srbijanskih naivaca. Nitko ih nije čuo, Fero ih je pokušao zaboraviti, a Miljenko ih nije ni pokušao zapamtiti. Što se dalje vremenom odmicalo, večer je sve više mirisala pijanim očima, vinom i šampanjom, sve više mirisom moshusa, sve više ambrom.

 

 

TAJNA SLUŽBA

 

U ono strašno doba hrvatskog ratnog početka, vraćao sam se, onako bez službe, u kasno neko doba u svoju nastambu. Bilo mi je sasvim prirodno da me na putu, barem u to doba, barem trideset puta zaustavi civilna, bojnička, tajna ili javna služba i da me priupitaju: Isprave molim? Cilj vašega puta? Namjere? Jeste li naoružani? Jesu li vaši papiri u redu? Jesu li lažni?

Na stotinu kilometara ceste, u narodu u ratu i općoj opasnosti, nitko me nije zaustavio, nitko ništa pitao, nitko ni pokušao saznati tko sam, što sam i zašto u dva poslije ponoći upravo tu prolazim.

Sutradan sam zatražio susret s pročelnikom policije.

- A zamislite da sam kos, udba, četnik, srbenda, sekuritate, cija, kagebe, da sam, ... ne znam ni ja što sam tada mogao biti?

- Ne brinite vi ništa. Ako vi ne vidite nas, mi vidimo vas. Za petama smo vam i nećete, majci, napraviti ništa, a da to mi ne znamo.

Gledao sam policijskog pročelnika zahvalno i s njime se pozdravio. Za svaki slučaj, da se ne bih prevario, odlučio sam uhvatiti na djelu te tajne svoje uhode, točno da znadem kako me slijede i kad se stotinu kilometara vozim neometano, a oni kao sjena, tu za mnom.

- Uhvatit ću vas na djelu! Tek se tada možemo razgovarati. Do tada neću vam vjerovati ni riječi.

- Ni kada čitaš svaki dan o špijunima, prisluškivanju, o tajnim zadacima i tajnim uhodama, posvuda?

- Napravit ću ja vama zamku, da znate, pravu pravcatu zamku, u koju ćete upasti. Uhvatit ću vas na djelu. Vas, svoje uhode, špijune, doušnike.

Kako ostvariti svoj cilj? Problem nije bio jednostavan. U ono “strašno doba” “Tuđmanove diktature” čovjek je teško mogao ostati na visini, govoreći: neću ni jednu stranu. Špijun do špijuna, ali mi je sve to bilo nekako čudno. Nikako da ih nađem, ulovim. Znao sam, tu su, kao sjenke, kamo god bih krenuo stalno su mi uhode bile za petama. I ne samo meni, kako sam slušao od mnogih. Onaj pop iz Splita. Onaj iz Kaštela. Pa šibenska novinarka. Pa ona što usred rata ide u četnički štab i čudi se kako ju se usuđuju legitimirati na granici. Mnogi. I zamke su tako vješto postavljeli. Prolazio sam kamo me volja, a oni me nisu zaustavljali, ali sam znao kako je to samo zamka: kao znamo mi sve što ti radiš, ali nećemo te sada ni hititi ni pokazati koliko si sumnjiv, iz viših interesa.

Tražio sam popis političkih uhićenika, popis dotadašnjih uhićenih stranih obavještajaca, ali kao da su unaprijed znali što želim. Nisu znali nabrojati ni jednoga. Vjerojatno, kako im ne bih ušao u trag, nisu te godine htjeli ni uhićivati ni svoje političke protivnike, a ni špijune svih vrsta, što im je čovjek svakih pet koraka stajao na rep. Protivnik mi je ipak vješt. Ali ni ja nisam za odbaciti.

Nastojao sam ipak uhvatitri svoje nevidljive uhode. Približavao sam se prvim crtama obrane. Jok, majci, ništa. A znam kako su tu, motre, čekaju.

- Kako da pogriješim pa da ih uhvatim na djelu, točno kako me slijede?

Pisao sam svašta po novinama. Ništa. Svašta sam odgovorio jednome visokom policijskom službeniku. On se toliko prepao da se tri mjeseca nije vratio, i nakon tri mjeseca pitajući ima li me gdjegod, da može doći. I to je završilo “u ništa”.

Mobitelom sam pričao takve blesarije, ali mi je jedan od zapovjednika, ne znajući što govorim, ozbiljno priprijetio da će mi oduzeti mobitel budem li štogod ozbiljnoga govorio.

- Priznaj! Prisluškuješ mi mobitel! Ti, ili tvoj neki “gore”.

Kao da sam ga gromom ošinuo. Čovjek problijedio, kapi krvi u njemu nema. A mogao se pravdati kako se mobitel može prisluškivati na svakom drugome “radiju” kratkog, dugog, srednjeg ili posve kratkog vala.

Bože, kako je stvarno teško sve to. A tako sam nastojao pogriješiti, pa onda s užitkom vidjeti tajne službe.

Danima sam mozgao i mozgao. I domozgao. Pravac na posljednje stražarsko mjesto u Strunjama. Prišuljao sam se stražaru, pogrbljen i namjerno u zelenim hlačama.

- Pazi, nemoj tu stajati, može te pogoditi snajperom.

- Tko?

- Četnici.

- A ovi drugi, što me slijede?

- Vrag te slijedi. Oni kartaju, a da im podvališ sto četnika oni ne bi znali ni pet nabrojati. I tih bi pet nakon sata pustili.

Sve mi je bilo čudno. Vratio sam se u oveći naš primorski grad i pravac u žižu opasnosti. Usred bijela dana. Da ne mogu reći kako se upravo to nije dogodilo. Da moraju konačno otkriti svoju nazočnost, te da mirna srca mogu znati tko me i zašto uhodi.

- Slušaj! - pokušao sam odglumiti kako tiho govorim, da me mogu čuti i da se ne mogu ispravdati kako nisam bio dovoljno glasan i razumljiv.  Prišao sam grupici zgubidana i prvoga zapitao.

- Imaš li za prodati?

- Što? Želiš pištolj, kalašnjikov, "stinger" ili  "strelu". Sve je na prodaju. Američko, talijansko, rusko. Samo lova na suncu.

- Koliko bi primjerice koštala "bereta"?

- Dvije tisuće.

- Hrvatskih dinara ili maraka?

- Maraka, kakvih dinara. Jesi li ti kod kuće?

- Kad mogu dobiti pištolj?

- Što se mene tiče, odmah, ako imaš lovu.

- Čini mi se malo preskupim. Nemam više od tisućupetsto.

- Tisuću osamsto.

- Šesto.

- Šestopedeset.

- Šestopedeset, ali sa streljivom.

- Tisućušestopedeset i kutija metaka. Sklopljeno.

Sve se ogledam ugledati konačno svoje uhode. Sve vičem, pogađam se, svraćam pažnju, gledam prolaznike i čekam hoće li koji konačno izvući lisičine. Ništa.

Kupljeni pištolj zatakao sam za pojas kako bi ga mogli vidjeti svi prolaznici. Namjerno sam  sjeo na klupu ispred policije i rastavio pištolj na dijelove. Kad ni to nije privuklo pozornosti, pištolj sam ponovno sastavio, napunio i onda "tras". Opalio sam u zrak. Samo su golubovi uzletjeli, ti prokleti špijuni, uhode, tajne službe, ponovno su ostale skrovite. Osjećao sam kako me slijede, motre, kako pogleda s mene ne skidaju. Ali, nisu se dali opaziti, nisu se dali izvući. Ni za dlaku da pogriješe, pa da mogu konačno reći: tu smo dakle, slijedite me, sada sam vas ulovio.

Ponovno sam promišljao. Znaju me, zato sto posto ne žele pogriješiti. Treba novi plan. Uzeo sam kartu. Ovdje me znaju, ovdje ne znaju. I odlučio: Šibenik, pa Pirovac, pa Stankovci, pa Budak, za Benkovac. Znaju mi i auto. Najbolje zavarati protivnika tuđim autom. Posudio sam nekoga bijeloga golfa u kolege. I pravac za okupirani Benkovac. Znao sam gdje je posljednja straža. I koliko je tenkova. I koliko stražara. Izabrao sam jutro, ranije, kad su još mamurni od nespavanja, samo da konačno pogriješe. Polako sam se prikradao posljednjoj stražarnici. Nigdje vidjeti žive duše.

- Nećete vi meni mrdati. Sad ću vas pravo zaposliti.

Prošao sam pored posljednje točke, gdje je sve trebalo vrvjeti od Tuđmanovih doušnika, ali sam ponovno izvisio. Vješti su, zaista. Nastavio sam vožnju, još stotinu metara, pa još stotinu, kilometar. Nit me tko zaustavljao, nit sam koga vidio. Trubio sam. Uzalud. Zaustavio sam se pored stada ovaca. Čovjek me čudno gledao, a i ovan. Ovan mi se načas sumnjivim učinio.

- –e si se zaputio, tamo su ti ustaše?

- –e bolan?

- Pa tamo odakle si došo. Bježi, brzo, vide li ti auto, gotov si. Jedva ja ovđe s ovcama.

- –e veliš da su ustaše?

- Eno ti tamo. Vidiš li vreće s pijeskom i bunker? Čini mi se da je ukopan i tenk.

- A đe reče da su četnici?

- Evo tamo naprijed, nema ni trista metara.

- Pa kako ti ovce čuvaš baš ođe?

- Nema pucnjave prije podne. Dobra paša, pa ja ođe lako napasem. Kašnje je teže. A ti, oklen si? Nijesam te dosada ođe viđo.

- Ja sam ti odsvaklen. Ali, dobro mi kaza. Idem sada ponovno nazad. Da vidim konačno gdje su te ustaše.

- Jedva sam auto okrenuo na uskoj cesti. I sada mi nije bilo svejedno. Nisam znao jesu li i četnici ovako jakih službi, kako se Tuđmanova činila. Zašto se oni prave kako me samo slijede, a nikako me ne žele uhititi? Ako je to posao samo hrvatske tajnovitosti?

Taj sam kilometar brzo prešao. I brzo se triput preznojio. Jer i nisam namjeravao proći četnicima. Nisam stvarno ni mogao misliti kako na prvoj crti možeš ukrasti tenk kad te volja. Provezao sam se pored vreća s pijeskom i pored tenka. Trubio sam jednom, dvaput, triput ... Nigdje nikoga. Konačno, neki se mladac u uniformi jedva dovukao do mene, putem se rastežući na sve strane.

- Što se tu dereš, vozi kamo si pošao. Konačno se na me izderao mladac trljajući pospane oči, izvučen negdje iz jedva primjetne nastambe.

- Kako to tumačite što sam otišao kilometar četnicima i da me nitko nije ustavio. I kako tumačite to što se vraćam nazad i da me ponovno nitko ne provjerava?

- Ja to ovako tumačim. Ni jedan pametan četnik neće doći u devet sati prije podne i trubiti da ga ubijemo. Ni jedan pametan ustaša neće proći preko zadnje crte obrane i ići četnicima u devet sati ujutro jer zna što ga čeka.

- Ali ja sam prošao. I nisu me ubili. A sada se vraćam. I niste me ubili. Čak ni legitimirali.

- Ja sam nadležan za ono prvo. Ovi drugi nisu u mojoj nadležnosti. Javite se u “obavjesnu” službu. Možete i psihijatrima.

- Nju sve vrijeme i tražim. Ima li nje gdjegod?

- Traži tamo po zapovjedništvima.

Mladi se bojnik vratio svojoj kolibi. Razočarano sam vozio nazad. I ponovno nisam uspio uhvatiti ih na samome djelu. Ali posljednje što mi je padalo na misli bijaše odustanak. Nema nazad.

Prodor u službe izvana činio se potpuno uzaludnim. Naići na trag tajnoj službi u Tuđmanovoj državi, ne onaj što ga drugi vide, nego onaj pravi i samo moj, kao da bijaše nemoguće. Tražim drugo, pravac u samu službu. Iznutra. Tu ću vidjeti gdje stoje, lete ili plivaju svi ti pusti tuđmanovci.

Prva mi se prilika pružila i prvu sam priliku iskoristio. Tuđmanova je stranka imala svoj sastanak u jednoj jako velikoj dvorani u Zagrebu. Rano sam ustao, obrijao se pogledao se u ogledalo, zategnuo kravatu i pravac dvorani na vrata.

- Tu će me sada naći, otkriti. Tu će biti pravo. Tu je predsjednik Države, ministri, zastupnici. Koga sve tu nije bilo?

Čekam red. Ljudi ulaze. Zamaskirao sam se kako me ne bi fra Duka zamijetio te pozvao sasvim legalno ući u dvoranu. Drugi me nisu mogli ni znati. Umjesto da me pretresu ili da me uhite, neka mi je djevojka na vratima ponudila hrpu tiskanica i nasmijala se srdačno, kao da je ovo kazalište, a ne visoki skup najopasnije stranke i mjesto gdje će govoriti najveći trenutni europski diktator Tuđman. Ni to što mi je već davno kupljena i sasvim nelegalna pištoljčina zemlji vukla dio kaputa, izazovno praveći nesklad na odjeći, nikomu ništa. Nitko da barem upita imam li dozvolu za oružje.

Razočaran sam. Nitko da me pogleda, a kamo li da me nešto priupita. I mjesto sam našao, u prvim redovima. Ponudili mi najprije kavu, zatim nešto kasnije, na odmoru i drugo piće, po izboru.

Vrijeme mi je prolazilo, ali se posao nije obavljao. Sad sam ponovno odlučio udariti u glavu. U pauzi sam vidio Tuđmana kako razgovara s grupicom hadezeovaca. Imao sam plan. Prišao sam grupici i namjerno, s rukama u džepovima, promatrao Tuđmana. Uši su mi bile napete kao u najboljega doušnika. Oči su tajanstveno strijeljale uokolo, po Boljkovcu, po Manoliću, po fra Duki.

- Pa ovaj Tuđman konačno će morati djelovati. Morat će osjetiti nazočnost nepozvanoga, morat će se osjetiti nesigurnim. Kakav je ovo diktator, ne boji se neznanih uhoda.

Ništa. Tuđman me ipak samo malo čudnije gledao. Činilo mi se kako prebire po mislima tko sam i gdje me vidio. Jer, pričalo se, koga Tuđman samo jednom vidi, ne zaboravlja ga majci. I kad je najneznatniji. Ali mene nije dotad uživo vidio. Sad će konačno službe izletjeti. I ponovno, ništa.

Imao sam još jednu mogućnost. Sada bi mi fra Duka mogao biti od koristi. Neka smo fratri, mogao bi Boljkovca priupitati što ja tu radim. Potražio sam ga, njega, svoj posljednji spas. Opet ništa.

- Pa što mi nisi jutros na doručku rekao da ideš na stranački skup? Mogao si sa mnom. Ko da je lako u Zagrebu parkirati?

- Došao sam tramvajem.

- Tramvajem? Ti si lud. Tko na ovakve skupove dolazi tramvajem?

- Ja!

- Ti?

Nije me ništa više pitao, a kamo li da me prijavio. Polako sam se razočaravao. Hoću li konačno doći na pravi trag?

Rastužen sam uzeo ponuđenu čašu. Samovao sam, gledajući stotine ljudi oko sebe. S leđa mi je prišao, gotovo nezamjetno, tajnik stranke, Krpina.

- Ne možete mi se sakriti. Pamtim vas još iz prvih vremena. Što ima dolje kod kuće? Fratri znaju puno toga.

- Htio bih vam se malko povjeriti. Ako smijem?

- Kako ne, izvolite. Barem možete u me imati povjerenja.

- Želio bih, znate, biti malo djelotvorniji. Svi u državi kao da su ispred nas svećenika. Najlakše je u ratu održati misu. Meni se to čini malo.

- A da vas predložim za kapelana? Čudno mi je da to niste dosad postali.

- Idem ja među bojnike. I držim misu, ali nije to, to.

- Možete li mi konkretizirati službu, što biste konkretno željeli?

- Znate, često se krećem posvuda, mogao bih biti tako koristan u obavještajnoj službi.

- To je malo zamršeno. Nadam se ipak da će nam namjera uspjeti. Čekajte, koga da sada priupitam za razjašnjenje?

- Ima li ovdje služba sigurnosti, mislim, čuva li netko skup, Tuđmana, sve ove ljude?

- Vjerojatno čuva. Kako bi to bilo da ne čuva?

Kao da se pitanju Krpina čudio. Uvlačio sam ga sve više u zamku. Samo da pokaže jednoga, samo jednoga.

- Ni sam ne znam. Valjda zna Boljkovac. Onaj bi mali mogao biti. Iznenadili ste me pitanjem, ni sam ne mogu sa sigurnošću reći. Ali, ako baš želite pristupiti tajnoj službi, to ću imati u vidu. Ostavite mi telefon i podatke, čim nešto napravim, javljam.

Kucnuli su čašama iako je u njima bio gusti sok. Za uspješnu suradnju.

Nakon nekoliko dana u kasni sat zazvonio mi je telefon. Bunovan sam podigao slušalicu.

- Tko je? I ovako kasno. Skoro ste mi srce puknuli.

- Tajna služba.

- Dobra noć. Sad mi je već puno ugodnije. I konačno.

- Trebali bi se sutradan naći, ali sutra nemam vremena pa to moram noćas izvesti. Imenujem vas časnikom tajne službe. Dobivate ured i ljudstvo. I prvi zadatak, primjeren vašim krugovima. Mi sve o vama već znamo. Tražimo sada provjeru vaše sposobnosti.

- Nije li ipak previše prvi dan zapovijedati? Mogli ste mi prije zapovjedništva ostaviti malko prakse. Onako iz pozadine. Prije odgovorna naređivanja.

- To je naredba. I u službi se razgovara o nepogovornoj poslušnosti. Dakle, sutra popodne u sobi hotela "Lav" okupljaju se vaši obavještajci. Jedan od njih donosi tajni zadatak. I daljnje upute.

Konačno sam bio zadovoljan. Nije me toliko radovala pripadnost službi, više onaj početni zanos otkriti svoje prave uhode. Od uzbuđenja čitavu noć nisam ni oka sklopio. Jutro je jedva došlo. A tek popodne.

Dogovorenu sam hotelsku sobu dobro počistio usput tražeći možda postavljene prisluškivače. Osim jednog štakora što se bio proverao uz kanalizacijski otvor, ničega nisam sumnjiva vidio. Sumnjao sam u štakore. Tko zna kad su pravi, a kad su prislušni roboti? Štakora se traba dobro čuvati. I žohara, buba, bubamaraca. I svih onih drugih.

Momci su došli predvečer. Ne smije se, iz tajnih razloga govoriti koliko ih je bilo.

- Gdje je “tajni plan” djelovanja?

- Nitko nam ga nije dao. Rekli su nam da ste vi šef i da se vama javimo.

- Meni su rekli da će ga netko od vas donijeti. No, dobro, kad nema plana red nam je stvoriti plan. Ima li itko od vas neku posebno sumnjivu osobu, sumnjiva djelovanja.

- Ja sam dosada pratio jednoga, teško mi je i reći koga.

- Nema tajni.

- Pratio sam don Ivana, znate, onoga. Veoma opasna osoba.

- Njega? Pa po čemu je on važan? Znaš li ukratko reći zašto je opasan?

- Tko zna? Svi govore kako je strašno opasan. Te ova veza, te ona. Dobio je na poklon mletačku tvrđavu , druži se sa soroševcima, pokušao je ukrasti Maticu hrvatsku, šverca svijećnjacima i stalno govori o nekom civilnom društvu. Stalno se skriva od nečega, a i stalno se brani. A tko se brani znači da je stvarno kriv. Zato su ga naše službe stisnule.

- Pa jeste li što našli?

- Slabo. Deseterostruki smo obruč bili postavili. Zamisli deset ga je službi opkolilo.

- Jedanaestoj neće umaći. Ovdje ja zapovijedam. Razlaz. Sutra zorom ponovno na istom mjestu. Prerušeni. I tajnost do kostiju.

Ljutit sam otišao spavati. I bez suhog obroka. Misli me nisu ostavljale i nisu dale usnuti.

- Deset službi, za nekoga don Ivana. Mene budale. Ja čekao da me uhvate na prvoj crti. Nisam se trebao odavle ni micati. Vidiš li kako se pravim ljudima sreća stalno osmjehuje. Ali, neće mi umaknuti. Vidjet ću što je to njegova tajna.

Smislio sam plan. Ozvučiti mu prostore u kojima se kreće. I slušati. Sve snimiti. Ali kako mu provaliti u stan? Kako ga ozvučiti?

Rješenje se našlo samo od sebe. Na satove vjeronauka u gimnaziji dolazila mi je praktikantica sa završne godine teološkoga fakulteta. Znao sam da će za koji dan polagati ispit kod don Ivana.

Svojim sam momcima dao naredbu. Kad studentica dođe neki će je zagovarati dok joj drugi postave prisluškivače u šareni studentski kaputić. Sve ću se vrijeme praviti nevješt. Čim završi sat, na posao.

Bilo je puno lakše nego smo mislili. Sad su uređaji kao iglica veliki bili na svome mjestu. Samo se jedna nesreća može dogoditi: da na ispit ne ponese kaput.

- Nema drugoga. Obavjest je iz prve ruke, od njene majke. Pohvalio se jedan od momaka.

- Za svaki slučaj stavio sam dvije “iglice” i u torbu. Od nje se u posljednje vrijeme uopće ne odvaja. Dodao je drugi od momaka.

Na dan ispita ekipa je bila spremna za izvršenje zadanoga. Rasporedili smo se uzduž njenoga puta. Od hotela Central do Teološkoga fakulteta. Studentica nije ni mogla slutiti u kakvim je kandžama “strašne” tajne službe. “Broj jedan” i Alan Ford, to je mačji kašalj.

- Pošla je. Na njoj je kaput i torba. “Sova”.

- Primljeno. “Galeb”. Svi ostali oprez. Operacija se nastavlja. Svatko na svome mjestu činiti što činiti treba.

Studentica je mirno došla do vrata fakulteta. U hodniku pred dvoranom jedan ju je od momaka već čekao, glumeći također studenta na ispitu.

Moj se štab nalazio u automobilu zatamnjenih stakala. Držao sam slušalice na ušima. Operativac pored mene dotjerivao je jasnoću zvuka.

Došao je trenutak ispita. Studentica je ušla. Čula se škripa vrata i stolice.

- Jesi li odradila praktičnu nastavu? Kod koga si bila na praksi? - pitao je dr ili don Ivan. Do uređaja je dopiralo šuškanje papira što ih je pred sobom prevrtao.

- U drniškoj gimnaziji.

- Oho, vjeronauk ili hadeze propaganda?

- Vjeronauk. Politike se svih petnaest sati nije ni dodirnuo.

- Onda manje vjeronauk, a više blaženo spavanje.

- Nije blaženo spavanje, blaženo buljenje.

- Kakav ti je to sada oblik?

- To vam je oblik kad mladi tako dobro slušaju da nemaju kada spavati.

- Čini se meni da ti jezik nije nevješt. Idemo mi vidjeti što si naučila od takva blaženog buljenja ...

Momak pored mene značajno me pogledao.

- Šefe, da ga uhitimo.

- Koga? Njega?

- Slušate li što govori?

- Da pametno govori jako bih se zabrinuo. Ovako, jedan raspuhan pop više ili manje. Koga briga što takvi govore. Operacija se završava. Razlaz do daljnjega.

Konačno, konačno sam shvatio. Tuđman je stvarno genijalac. Kakve tajne službe? Kakve uhode? Najbolje je pustiti ljude da laju. Da se izlaju. Onda ih ne slušaš tajno nego javno. Sve reču. Samo onda spojiš razbijeno u cjelinu i vidiš. Vidiš tko je bijeda i nevolja. Vidiš koga kupuješ za škudu. Pogledaš i vidiš tko ti je protivnik.

Stoka sitnoga zuba: najpametnije što sam ikada čuo. Glodavci. Bukaraši. Koritaši. A tako jako laju na demokraciju. I čekaju tko da im sutra zaveže jaram na slobodne vratove.

Zbogom tajne službe. Zbogom oružje. Tko je lud i naivan neka se boji deset “tajnih posluga”. I one moje, jedanaeste.

 

 

VUKODLACI, I DRUGI ĐAVLI

 

Davno nekada, puno je već desetljeće od toga, politička kuga umori jednoga fratra. Dostojanstveno sam ga pokopao. Gotovo sam. Ta i dužnost mi je bila. Drugi su se ispravdali drugim poslovima.

Od davnih vremena, tko god se usuđivao pokapati okužene i sam je pribavljao sumnjive poglede i sam dolazio u opasnost umrijeti od iste kuge. Pred Bogom i ljudima časno je mrtvacima iskazati počast dajući im laku zemlju i pokušavajući im sačuvati lik u lijepoj slici. To me vodilo na pokop fratru umrlom od političke kuge.

Nisam se bojao da i mene pokopaju. Lako sam probavio sve one puste savjetnike, više nalične napasti, manje mudrosti, što stalno ponavljaju: ne čini ovo, šuti, to je mudrije, ne zamjeraj se ljudima, tko zna kad će ti trebati, ne plivaj protiv struje, ne diraj se politike, sjedi na svome oltaru, ne izlazi iz sakristije. Više sam se bojao onoga što bi moglo uslijediti kasnije, dogodi li se ono za što sam strahovao.

Bojao sam se fratrova rajskog društva. I dio groblja gdje se morao pokopati bio je krajnje sumnjiv. Sve neki mrtvi čudna imena i znamena, tajanstveni do šeola, ma čemu da upravo tu bude pokopan?

Što se može, tako mora biti. Život i smrt, onaj politički posebno, nerastumačiva su tajna. Došao sam moliti, a misli su mi pritisnuli vukodlaci, utvare, satiri, vrazi, đavli, sotone... Ne daj Bože da se povukodlači. A izgleda mi kao da je upravo prispio među vukodlake.

Da su mu odredili grob među težacima, radnicima, sirotinjom... Ništa čudno. Ali tu? Što ima tu raditi jedan fratar, čak i onda kad je mrtav, kad ga pokopavaju?

Groblje je u svome uređenju kao i ljudsko društvo. Crvi intelektualci, crvi predsjednici, crvi sabornici, crvi akademici, crvi sveučilišni profesori, crvi u skutima tajnih društava, crvi seljaci, radnici, proleteri, sirotinja. I ne miješaju se zajedno. Umre li seljak, radnik, onaj što je jeo kupus, grah, slaninu i pio vodu, njega prepuštaju crvima nižih slojeva. Umre li moćnik, nadjeven prstacima, bijelom ribom i probranim jelima, sve zaliven mirisnom kapljom rijetkih vrsta, u grobljima se oglašava fešta. Zovu crve i iz drugih predjela. I ne samo iz svoga groblja. Pokatkad i svjetski uglednici među crvima pribivaju gozbama. A tko je pojeo akademika postaje akademikom, a tko se okusio velika znamena i sam postaje znamenitim.

Hvale se: pojeo sam kralja, cara, predsjednika, patrijarha, čak i nadbiskupa. Ali nema ništa gore od svetaca. U njima nikakva vitamina, slasti ni ukusa.

Kažu da je iznimka samo na pojedinom dijelu groblja. Neka tajna moć i najvišoj vrsti crvi zabranjuje pristup. Ma da je ne znam tko u pitanju, crv od najvišega ugleda, znanja i sposobnosti, uzaludno je, jer i nad najmoćnijim crvima ima crv. Nikomu nema pristupa. Tko se tu pokopa neće ga pojesti crvi. Ali čim zađe sunce i pijetli odu leći, upravo u tom dijelu groblja postaje živo. Ustaju i hodaju okolo.

- Zar da te ovdje pokopam? Zar ti kao fratru ne smeta vrijeme i mjesto tvoga počinka? Vidiš li, jadniče, da si među đavlima?

- Govoriš kao moj neprijatelj. Ako nisi mogao doći s namjerom drugačijega govorenja nisi na sprovod morao doći ni ti. Čovjeku je svejedno gdje je pokopan. Zemlja sve proguta.

- To nije tvoje mjesto. Čovjek za života predodredi gdje mu je mjesto.

- Groblja su sva ista.

- Znaš li priču o onoj pravoslavki? Umro joj muž i imali su ga pokopati na otoku. Zamrzla rijeka, lađa se nije mogla upotrijebiti, odlučili ga pokopati do proljeća u tuđe selo i tuđe groblje. I dok su ga unosili u groblje žena je naricala: o moj Stevo, mili rode, ne može se preko vode. Kad se bude ustajati, s našima ti nećeš biti. A ovi te neće šćeti. –avo znade što će s tobom biti.

- Ne diraj mi u ove pokojnike. Ovo su sve genijalci, moćni i pametni.

- Hoćeš li se i ti povukodlačiti?

- U vukodlake vjeruju samo nazadni, primitivni i srednjovjekovni. Ovo je novo doba. Uostalom, hoćeš li ti konačno svoju molitvu završiti? Pokojnik sam i treba mi odmora.

Ostavio sam ga njegovu pokoju i njegovu čudnom rajskom društvu, moleći da mu se smiluju i povjere ga običnim crvima. Već na izlazu iz groblja bili su me dočekali.

- Zato što si to učinio nećeš dobiti ni kune za bilo koji tvoj pothvat. Tako mi je rekao jedan od mojih, gore s vrha.

- Zato što se usuđuješ izrugivati visoke dužnosnike nećeš nikada više dobiti mjesto u javnosti. Tako mi je poručio proćelavi čovjek naličan bolniku od slinavke.

- Tebe i tvoje društvo najbolje bi bilo isključiti iz Reda, što prije, to bolje. To je poručivao neki suhonjavi gvardijan iz sjevernih krajeva.

Fra Marko je bio najbrži od svih. Skupio je inkviziciju, osmoricu njih i pravo u žižu zbivanja. Najvjerojatnije što sam mu uvrijedio prijatelje među ministrima.

- Skidaj se, do gola, da vidimo jesi li obolio, jesi li okužen, jer možda i ti boluješ od krivovjerja.

- Duša nema gaća. Kako ćeš vidjeti ljudski ono što je samo božansko?

Svega su me ispregledali. Sreća pa je stari dobri “liječnik” bio jako pametan. I ostavili me na miru. Sumnjičavo mučeći.

Nisam znao koliko su ipak pametni i kako je njihov oprez bio opravdan. Jer vukodlačenja se trebalo ipak bojati. Fra Marka je teško nadmudriti.

Bio sam načuo kako se upravo taj nesretni fratar, što sam mu se jedini bio usudio doći na sprovod, počeo pojavljivati na sumnjivim mjestima i u gluho doba noći, ali do priča nisam previše držao. Da je slušati, pa u svakome selu, malo na kojem raskrižju, malo pod kojim malo većim hrastom, brijestom ili orahom, da se svakovečeri ne pokazuju vile, vještice i vukodlaci. Tko više mari za priče. Meni se nije javljao ni u snu, kamo li kako drugačije.

Priča bi ostala u priči samo, da joj dubinu istinitosti nije potvrdio ugledan čovjek, obrazovan, pametan i na mjestu ravnatelja velike novinske ustanove. da se to dogodilo kakvoj seljanci, hajde, hajde. Ali njemu? To postaje ozbiljnim, jako ozbiljnim.

- Reci mi po duši ima li utvara, vukodlaka?

- Ima onih političkih, svih vrsta. Onih drugih, teže. Te su druge izmišljali lupeži kako bi, dok pošten svijet strepi od utvara, mogli mirno pokrasti kokoši, janjce, ovnove i telad poštenim i marljivim ljudima. Oni prvi zapravo su i oni drugi, u jednom liku.

- Meni se ipak dogodilo nešto neobično, zapravo pomalo strašljivo.

- Vukodlak?

- Zato i pitam ima li vukodlaka. Ti moraš bolje znati. Tvoj je.

- Tko je moj?

- Fratar. On mi se ukazao.

- Onaj moj mrtvi?

- Baš taj.

- Da ti se samo nije pričinilo? Teško se u ovo doba vukodlaci javno pokazuju.

- Nemoguće. Nije se pokazao samo meni. Viđaju ga kako obija vrata mnogim novinama, ustanovama, kako se ukazuje mnogim uglednim ljudima.

- Jesi li ga pitao za čim stoji?

- Jesam.

- I za čim stoji? Što ga to iz rajskoga društva nagoni na noćno lutanje?

- Šalje ga rajsko društvo.

- I kad će naći svoj mir?

- Kaže mi da se zaputim hodočastiti na Pantovčak. Onaj najveći umislio je svoje božansko poslanje. Sad mu oni drugi pokušavaju naći stanište u teologiji. Traže anđele da oblijeću i ljudima okolo najavljuju radosnu vijest. Tako se sjetiše i mene.

- Tebi su tamo zabranili pristup.

- Kaže mi kako to ništa nije sporno. Provest će me putem gdje se usuđuju proći samo oni najtajniji i oni najmoćniji. I da se moram ispovjediti kod Jožeka.

- Kojega Jožeka?

- Pokojnoga Jožeka. Svejedno kojega. Pa tamo su svi vukodlaci.

- I što namjeravaš? Ići na hodočašće? Čuo sam da se mnogo toga može naći na Pantovčaku. Ali da se tamo mole, to još nisam čuo.

- Nisam poludio. Zar sam naivan igrati se s vukodlacima.

- I što ti je odgovorio na odbijenicu?

- Zaprijetio mi da će svakodnevno dolaziti sve dok me ne natjera hodočastiti.I da ću kad umrem biti pokopan među seljacima i prosjacima. Da me veliki i ugledni crvi neće ni okusiti.

- Jesi li mu čime prijetio? Jesi li ga čime zaklinjao?

- Čime bih mogao?

- Liberalnim idejama. Transparentnim društvom. Nevladinim udrugama. Čičkom.

- Ničeg se ne boji. Zaprijetio je, ponovim li još jednom nešto slična, da će mi u ured dovesti sve vukodlake što ih ima. Sad mi reci što činiti?

- Pokušat ćemo nešto drugačije. Svaki se vukodlak može nadvladati.

Pokušali smo. Slijedećeg jutra prije sunca, čekajući prvu zraku kad se vukodlaci zasigurno smještaju u svoje nastambe, a crvi, svaki prema svome razredu, jedu one što su znali da će umrijeti, točno kao i one što su vjerovali da nikada neće umrijeti, udarili smo odlučno.

- Još se nisu vratili, ali će svaki čas nazad.

- Da smo poslušali Raosa pa ponijeli glogov kolac.

- Nema im gore nego spomenuti Tuđmana. Ne boje se kolca, ali kad im njegovo ime rečeš boje ga se više nego đavli tamjana.

- Da to može pomoći?

- Sasvim. Protiv svih vukodlaka, vještica, tuđih uroka i svega nepriličnoga.

Priča je sretno završila. Rajsko se društvo izgubilo. Ostaje samo sumnja što je fratar radio među vukodlacima. I to da se svako takvo društvo zove rajskim kad puno više sliči onom drugome, paklenom, vražjemu.

 

 

FRATRAHOMIOMAHIA

1.

Za dvicu iz grčkog jezika, u onim slavnim danima, dok je još postojala klasika gimnazijskog profesora, strašnog, moćnog, i gimnazijalca manjeg od makova zrna, nezamjetna i neznatna, dovoljno je pravilno reći: “batrahomiomahia”. Baš to što ste pročitali. “Batrahomiomahia”. To bi moralo označiti borbu žaba i miševa. Batrahos, to jest žaba. Mios, to jest miš. Mahija - rat.

Oni što su imali tri ili više iz grčkog, pa i moj profesor, glasoviti Glibotić, zvani Grgo, pokoj mu dobroj i pametnoj duši, neće mi zamjeriti ne budem li znao zašto su pisali stari Grci o takvim bitkama. Tko bi se sjetio jesu li to bili stoici ili cinici? I jesu li to pisali kako bi se izrugali trojanskim ratovima, početku i svršetku svega što se dotiče onog starog klasičnog vremena, ili su se komu drugom rugali? Zbog kojeg su mnogi, bezbrojni gimnazijalci, mnogo stoljeća kasnije za tricu jahali oko Troje. A ja, eto, nisam uspio nego do dvice. Neka mi ne zamjere. Još manje neka mi zamjere, ne znam li, jesu li “batra”žabe ili miševi. Davno već, moj su grčki pokopala vremena. Znam, zlobnici bi rekli: ono što nikada nisi znao, nisi morao ni pokopavati. Komu je dobri Grgo dao dvicu iz grčkoga, nije se imao čime hvaliti.

Kaže Nela, ona što je radije otvorila “rječnik” nego nagađala, da tu nema nikakav “batra” nego jasno i čisto, “batrahos” i da se ne pivčim previše želeći tu “tricu”, jer ni sada je nisam uspio izvući. Ali, kad bih se na sve osvrtao ništa ne bi bilo od priče. A nama je do priče.

Morat ću se braniti. Lako je današnjim gimnazijalcima pravdati se. Tko u njih smije pogledati, tko tona povisiti? Oni otvoreno kažu: čemu mi naizust tisuće nepravilnih glagola? Neću to učiti i gotovo! Meni je bilo drugačije. To nisam htio učiti, a to nisam smio kazati. I svaki put: ustaj! Nepravilni glagoli! Tišina, to jest muk. Ne znaš? Jedan. Sjedni! Da je dobri Grgo na vrijeme znao da sam mnoštvo puta bio kažnjen jer sam za vrijeme učenja nepravilnih glagola uhvaćen kako čitam grčke pisce, potajno posuđene ili u knjižnici ukradene, jer to je bilo strogo zabranjeno za vrijeme učenja, dao bi mi barem tricu. Da je znao koliko sam zaušnica dobio, koliko skala i hodnika izribao i koliko “Očenaša” za pokoru izmolio, jer, smrtni je grijeh bilo zanemariti grčke glagole, a čitati Sofokla. Kad to činiš, odmah te gone u pakao. Jest, jer fra Jerko, bivši ravnatelj, što se jako dobro razumio u grijehe, kazne i oproste, djelomične i potpune, nije propuštao prilike to posebno naglasiti. A, Bože, straha! Čitaš o Troji, iznenada umreš i više te nema tko spasiti. Jer, do subote, kad ćeš taj teški grijeh fra Bernardinu ispovjediti, ima se vremena sto puta u pakao otići.

Da je dobri Grgo sve to znao. Te progone, te strepnje, taj strah da te ne uhvate. I stid kad te uhvate, jer opet su te uhvatili. Pred svima. Kao zločinca. Sve zbog Bukefala, konja Aleksandrova, zbog Hektora i Prijama, zbog Ezopovih gavrana i lisica. Sigurno, zasigurno, tri bih više dobio.

A da znade, pokoj mu dobroj duši, dobri Grgo da do danas pamtim svaku riječ što ju je, meni i mojima, tada govorio, sve osim grčkih nepravilnih glagola, možda bi mi dao i četvorku. A da znade da ja, taj i taj, nositelj bijedne i jedva skovane dvojke iz grčkoga, trideset godina kasnije izgovaram posve pravilno “batrahomiomahia” tko zna što bi sve o meni mislio i tko znade kakvu bih ocjenu dobio?

Moram još puno toga razjasniti. Malo, pa da moj grčki u to doba bude tragičan. Dobri Glibotić, rečeni Grgo, zadao je na grčkome pedeset redaka Ilijade i pedeset redaka Odiseje, napamet, naizust. Nitko dvice neće imati tko to ne nauči. Nije nas ispitivao u razredu. Mogli smo doći do njegove sobe u bilo koje doba, izrecitirati i gotovo.

- Ilijada!

Rekao mi je kao da to nije njegov posao.

Meni ne ide to, dragi Grgo moj.

Polomih noge svoje, trčeći oko Troj(k)e.

- Oko čega trčiš? Tko trči?

- Ahil i Hektor sjede na konjima. Konji trče. Prijam gleda sa zida, a Agamemnon gleda tamo od brodova. Odisej dolazi kasnije. A svi se tuku zbog jedne žene. A sve zakuhale tri žene.

- A za čim ti trčiš?

- Dobro bi mi došla i dvojka. Tko zna gdje je Troja?

- Tko je spjevao Ilijadu?

- Homer.

- Je moju, a tko je tvoju?

- Nepoznat pjesnik.

- Nepoznat veliš? Znaš što? Muka je meni sebe kazniti, pa čitavo ljeto misliti na popravni. I misliti na gore od toga. Van, a kad doznam pjesnika o trojci i Grgi, jer znate vi svi kako sam ja oduševljen tim nadimkom, puno ćete više platiti. Sad! Marš van! I moli Boga, Grgi za zdravlje.

Taman, kad sam mislio strugnuti van, bježeći od pogrda, zaustavio me.

- Znaš li tko je Sofoklo, Edip?

- Znam.

- Znaš li Ezopa i Priče iz grčke starine?

- Znam.

- Znaš li za Euripida i Eshila?

- Znam. Koliko se može.

- Znaš li tko krade knjige iz knjižnice?

- Nije sigurno, priča se, oni što ne vole grčke glagole.

- Koliko daju za pokoru? Pet, šest, deset?

- Fra Bernardin daje šest.

- Deset ćeš puta prepisati pedeset stihova Ilijade, a onda deset puta pedeset prvih stihova Odiseje. I nemoj više reći: “meni ne ide to”.

- Ako mi nestane bilježnice?

- Mutan si. Briši! I svejedno Grgi moli za zdravlje.

Jesam, poslušao sam ga, molio sam. Rastali smo se, a za prvi sam mu imendan, pa za prvi Božić, pa za prvi Uskrs, sve do ljeta triput, napisao čestitku i pozdrav. Bio sam mu zaboravio onih deset puta prepisanih stihova i onu dvojku, jedva jedvice i dvojku. Nisam mu zaboravio to što je jedini došao na maturalnu večer sa svoje pola litre vina, jer smo u to doba bili siromasi, i jedini nije pitao: “što se ono oni gore deru”.

- Nosači dvica ne pamte po dobru svojih mučitelja. Ti svojima šalješ čestitke. Mutan si.

Dočekao me kad smo se godinu poslije susreli. Nije znao da su gimnazijalci stvorovi čudna kova i da puno više uče između redaka nego od redaka. Da se takav jedan pojavio, ne dao Bog, pred profesorom njemačkoga, latinskog ili zemljopisa, modra li mu majka. Grgo nije ni znao koliko je dobar. Znao je kako svi gimnazijalci lažu. Znao je da je Ilijada bolja od glagola. Nije jedino znao kako ti gimnazijalci, stvorovi čudna kova, znaju iščitavati dobro od zloće. I pokatkad, nenadano, dobrotu pozdravljati beznačajnom čestitkom.

- Mutan si. Ponovio bi to, kad bi, pokoj mu dobroj duši, sada mogao znati, da ja, taj i taj, trideset godina poslije pamtim bitku zvanu “batrahomiomahia”. I znao bi da ja to ne pamtim uzalud.

“Batrahomiomahia”. Prije nego počnem pričati zašto mi je upravo ta riječ pala na misli trideset godina nakon posljednjeg ispita iz grčkog, moram upozoriti da je govoriti o profesoru grčkog na mojoj gimnaziji govoriti o jednome fratru. Posljednje što je lako, to je govoriti o fratru.

A da vam sada spomenem profesora biologije i kemije? Da vam spomenem profesora zemljopisa? Ma, svaki je od njih toliko različit i toliko težak da vas unaprijed upozoravam da nije lako razumjeti. Kako onda razumjeti kad vam počnem pričati o fratrima. Ne jednome. Mnogo njih. I taman što sam vam ispričao nešto o Grgi, Bože mu daj najljepši pokoj, nije ni bio svjestan koliko nas je učinio muškićima, da vam sada samo pokoju rečem o fra Mariju.

Zamislite fra Marija, biologa, kemičara i fizika, što su mu živine pare uništile kosu, a revnost za samostan najčešće natjerivala u trčanje, zamislite kako šuti i bulji u me kad sam mu priznao tko mu je krao fiksir u laboratoriju, tko je u potkrovlju kućnome pravio atomsku bombu i tko još pamti biljku “Oenotheru gigas”. Kao da sam ga strijeljao. On, koga bezrazložno na ovome svijetu ni jedna sila nije mogla zadržati na jednoj stolici više od minute i koga najvještiji nisu mogli ostaviti šutljiva, bez odgovora, sjedio je i šutio, dugo šutio.

- Nisi mi imao baš sjajno. Dvojka. Koliko me pamćenje služi.

- Jedva sam je se dočepao.

- To je bilo devetsto sedamdeset pete? Sedamdeset šeste?

- Čini se.

- Koja je danas?

- Još malo pa će stoljeću kraj.

- Hajde, da si krao fiksir, to mogu nekako razumjeti. I da si imao ključ od moga kabineta. I to mogu razumjeti. Ali to s atomskom bombom?

- Lijepo. Učili smo što je to fisija i fuzija. Sve je bilo lako. Od fra Nikole sam u radionici uzeo komad olovne cijevi. Trebalo ju je samo osposobiti za fuziju. Ako je olovo siromašeni plutonij i zna se da je u rodu uranu, onda je bogato olovo plutonij i opet je u rodu uranu. Uliješ vodu u posudu i tražiš kako će postati teška. Kad postane teška poliješ je po uranu. I gotovo.

- Od onoga vrenema nisi učio nikakve ni kemije ni fizike?

- Zašto bih? Komu treba atomska bomba? Zadnji put sam dotakao knjigu iz fizike, a i onu iz biologije kad sam polagao državni ispit. Deset godina poslije vaše dvice.

- Jesu li ti dali barem trojku?

- Peticu. A nisam smio reći da ja, taj i taj, prije deset godina, pored svega svoga golema truda, fiksir krasti i bombu atomsku u potkrovlju graditi, nisam mogao doći do trice. Samo dvojka, a deset godina kasnije, bez truda, dobio sam čistu peticu. I još me stroga profesorica stavila za uzor svojim đacima. Jer, govorilo se, dobiješ li od te dvicu, dobro si dobio.

- Kako reče da se zove ona biljka?

-”Oenothera gigas”.

- Ni to nisi nigdje poslije vidio? Samo u udžbeniku biologije? U ono doba?

- Nigdje!

- Mili Bože, s kim sam ja imao posla? A dvica iz biologije, dvice joj! Najbolje da zovem ravnatelja gimnazije pa da popravimo, ako nađe dnevnik.

Kako me samo čudno gledao! I odtad, kao da sam mu bio neki drugi. Kad su me doveli na mjesto gdje mu se nije činilo da bih trebao biti, u Kuću o kojoj vam upravo i želim govoriti, makar vam to dosad nisam rekao, znao bi me zvati. Bezrazložno. Pitajući me za zdravlje. Misleći valjda da radim u tišini neku drugu atomsku bombu. I tako, sve do smrti. Tri dana prije smrti posljednji put, neka mu je laka zemlja.

Sad kad vam rečem “batrahomiomahia” i kad vam rečem kako sam sve ovo dosad ispričao pripraviti vas na teško, imajte strpljivosti slijediti ovu priču.

Tek sada ću vam reći ono pravo. Ovdje je priča o jednoj Kući, o više Fratara i o još više Miševa. Nemojte ispravljati velika slova. Neka budu tu, baš velika.

Da pojasnim: priča je o pravoj pravcatoj bitci između fratara u jednoj kući i miševa u jednoj kući. Upozorio sam vas kako je teško razumjeti jednoga fratra. Neka vas na oprezu drži profesor grčkoga, zvani Grgo i profesor biologije, fra Marijo. Još je teže razumjeti fratre. A miševe? Tko ne zna što su miševi? Svako dijete. Vidjet ćemo. Ni tu se ne prevarite. Da je lako razumjeti miševe ne bi se fratri stotinu godina s njima borili.

“Batrahomiomahia”, riječ početna, neka ostane povijesti. “Fratrahomiomahia”, neka odsad bude: borba fratara i miševa. U jednoj kući. Jedno stoljeće. U najdubljoj zabiti Zagore dalmatinske. Ne pitajte je li ovo pravilno. I jesu li se to pomiješali grčki i latinski. Tako neka bude, kako god bilo.

“Fratrahomiomahia”: stoljetni obračun. Teško mi tražiti rječnik. Riskiram miševe nazvati žabama i žabe miševima. neka traži Nela, mlađa je i lakše joj je tražiti. Griješim li, dobri će mi Grgo oprostiti. Odlikaši imaju priliku zaslužiti peticu iz ispravka.

Borba miševa i fratara. Borba jedno čitavo stoljeće.

- O vi sveti stoici, baš pravi grčki stoici, i vi, sveti cinici, baš grčki, napišite bolju priču. O tomu kako je neki predsjednički sin ukrao ženu iz tuđe države i kako je tuđa država poslala vojsku, ukradenu ženu vratiti mužu. Mene baš zanima priča o ratu fratara i miševa. U kući zabitne Zagore. Stoljetnoj. Pričam vam stoga priču o stoljetnoj borbi fratara i miševa.

 

2.

Počnemo li priču o Kući, poprištu stoljetne borbe fratara i miševa, odmah moramo znati da ni to neće biti priča kratka, a ni laka. Najprije, tu gdje će se zainatiti neobičan rat, u doba njegova početka nitko razuman ne bi mogao povezati kako je sve to moguće. Kuće najprije nije ni bilo. Bilo je fratara, bolje rečeno jedan fratar, pa drugi, pa treći fratar. Pa tako redom, kako se već fratri znaju mijenjati. Živjeli su u prizemnici velikoj nekoliko kvadratnih metara, zemljana poda, prekrivenoj kamenim pločama i tako malih prozora, da se kroz njih jedva svjetlost mogla uvući.

Netko tri, netko deset, netko dvije godine. Kako se “Fratarskim vlastima”, a ovo “Fratarskim vlastima” dobro pamtite jer će vam trebati, to svidjelo, fratri su dolazili i odlazili. Ti fratri, što bi tu dolazili, zasigurno su imali “velike i jake mačke” u “fratarskim vlastima” kad su ih ovamo slale.

Kao da je i drugima bilo bolje. Kakvo stado takav im i pastir. Tko je i imao potrebu više tražiti? Koga bi u to doba dopala čast u Zagoru se zaputiti ne bi ga progonio glas ni velika ni moćna. Dobra svakako jer samo su dobri ljudi mogli ovdje živjeti kako su živjeli. Najbolje što su imali bilo je spoznanje da će ih, baš tu i takve, za neko doba netko zamijeniti.

Vele ti li su se napatili gladi, žege, leda i samotinje. Jedina razlika između njih i seljana bila je u tomu što će fratar jednom nekamo otići tražeći bolju sudbinu. Osim u groblje seljaci nisu odatle imali kamo otići.

Kad je spomen o miševima, nećete vjerovati, oni su u to doba bili sasvim na drugom kraju svijeta, u zemlji Srbiji, u Vranju.

- Bože, kakve veze sada fratri iz Zagore imaju s miševima u Vranju?! Nema puta ni oputine, Trogir je kao u Turskoj, a Split na nekom drugom planetu. I da konja imaš najboljega, čitav ti je dan trkom putovati. Vranje? Jedva da su za Srbiju čuli. Za Vranje, nikada.

Ni o Kući još nema ni spomena. Baš toj o kojoj sve vrijeme pričamo. Brijeg je to, još kamen živac i makija: kupina, drača i pokoji grapčić, sretan što je blizu fratru pa ga ne mogu lako seljaci odsjeći.

Ne bojte se, znade priča što će i kud će. Zar mislite da bi vam pričala o hrvatskim fratrima, srpskim miševima i Kući koje nema da ne zna načina? Strpljenja imajte, priča će sve polako kazati.

Negdje u isto doba, mjesec tamo ili ovamo, koga briga za mjesec, dvije su vijesti došle kao munja.

- Srbija se širi na Zapad. Čuli su miševi, pritajeni u kući nekoga bogata trgovca u Vranju. Znade kralja i kraljevsku svitu. Tu su mu u gostima Ilija Garašanin, uglednici srpski, monasi, hijeromonasi, parosi. I on, Dositej Obradović, iz zemlje druge, obučen u uske hlače, šešira visoka ko dimnjak, žuta brka i izbrijana obraza.

- Tajni planovi: Srbija ide na Zapad, na more.

- Što je more?

Mlađi su miševi pogledavali starije. Ljubopitljivo.

- I za koliko se mišjih mjeseci može tamo stići?

Na drugom kraju svijeta, u krševitoj, makijastoj Zagori, među seljacima, čobanima i kozarima, kao prasak mine, pronijela se vijest izdaleka.

- Dolazi ferata. Proći će kroz selo. Car naredio, kopati po svaku cijenu. Tako se pronio glas.

- Šta je verata? - pitali su stariji svoje mlađe. - Zašto po svitu odate kad rastomočiti ne znate?

- Nije verata, ferata se kaže.

- Dobro, a šta je ferata?

- To je jače od konja. Oda na dvi štange od gožđa, tutnji i dimi ka svi đavli.

- Šta će nam to? Zapalit će slamu i sijeno. I poplašiti ovo magaradi i mula.

- Biće posla i zarade. A može se u Split za dvi ure.

- Aj, budalo, ko će dati tako nečega? A i šta ću ja raditi za dvi ure u Splitu?

- Želiš li boljega tomoka, eno ti vratra. Pitaj, neka ti kaže. Meni je i ovo dosta.

Fratra nije bilo. Spustio se konjem do Trogira, a onda parobrodom do Splita. Išao se raspitati kakva ferata, kada i kuda. Nije vjerovao da će mu feratu dovesti pred kuću.

Teško je vjerovati da će se nedaleko od njegove graditi još jedna kuća. Još teže da će neki miševi iz neke daleke Srbije upravo k njemu doseliti. Priča tako postaje stvarna. Rat fratara i miševa izvjestan. Živi bili pa vidjeli.

 

3.

Namjeri li se namjernik i danas na prugu što kroz dio Zagore povezuje hrvatski Jug sa Sjeverom i pogleda te beskrajne, ali neravne goleti, ni danas ne može doći do riječi od iznenađenja. Uzbrdice, nizbrdice, krivina do krivine, sve na kamenu živcu, nakanu polomiti sve moguće, pa i najbolje krampove, malje i poluge. Pa da je i novome dobu, najmoćnijih strojeva i neusporedivih mogućnosti, naspram starome dobu, i danas zadati da tu prugu naprave, najvjerojatnije bi ih oblio znoj i potom bi izgovorili najjasnije: nemoguće. Jedva da bi uspijevali tu prugu uzdržavati.

- Neka se sagradi pruga. - Sasvim ozbiljan, kakav je, kako kažu uvijek bio, car Franjo Josip, izao je naredbu odgovornim ministrima i cijeloj svojoj vladi.

- Nemoguće! Brdo do brda. Uspon do uspona. Kamen do kamena.

- Brda rušite. Doline ravnajte. Kilogram kamena, kilogram baruta.

- Novci? Kilogram kamena. Kilogram zlata. Moja posljednja.

Kad se po Zagori pročulo kako Država namjerava sagraditi prugu što će povezati Split i Šibenik, a onda preko Drniša i Knina za Zagreb, ni oni učeniji i bogatiji nisu u to povjerovali. Oni drugoga reda, od pašnjaka, ovaca i koza, nisu ni čuli da takva nešto ima. Kad su o tomu počeli govoriti “vilanci”, lugari, poljari i rijetki učitelji i kad se, bez bojazni od žandara, sa svim time počelo povezivati Carevo ime, pruga, još u snovima, počela je dobivati svoje prve vjernike.

Da to nije bila samo priča postalo je jasno u trenu kad su se Zagorom razmiljeli čudni svatovi, uniformirani i neuniformirani, oboružani metrima, malim čekićima i dlijetima i još mnoštvom drugih naprava, neznane svrhe i namjene. Bili su šutljivi kao ribe, marljivi kao mravi. Činilo se da ih je posvuda. Seljaci su ih gledali kao čudovišta. Manje ih je zbunjivalo to što i kad govore, govore nerazumljivim jezikom, više njihova urednost i pojava, veliki blokovi za crtanje, cvikeri na očima i stalno gledanje okolo, kao da im se upravo ukazuju nevidljive spodobe.

Najprije su se penjali po brdima i brežuljcima. Domahivali su jedan drugome i pokatkad vikali, zatim su se spustili u mjesta. Sadine. Labin. Prgomet. Suhi Dolac. Mravnica. Sitno. Kud bi god prolazili, radeći te čudne i tajanstvene stvari, pratili bi ih pogledi začuđenih seljaka. A seljaci bi, ne imajući valjda drugih poslova, okupljali se u grupama i iz daljine promatrali ta čuda od ljudi. Da im je bilo ući u dušu, u misli? Mili Bože, što bi sve tamo bilo? Natjerati seljaka bez prijetnje i puške otići od kuće, kilometre daleko, da otvorenih ustiju i s rukama na leđima satima stoji, buljeći u njemu nerazumljivo, to već prelazi uobičajeno i počinje se čudom smatrati. Za takva su čudesa, evo, seljaci vremena iznalazili.

Vijest o gradnji pruge toliko se pokazala šokantnom i iznenađujućom da su se zbog nje gotovo počela događati čudesa. Primjerice, priča o “verati na dvi štange i dimnjaku, jačoj od najjačega konja u čitavoj Zagori”, bacila je u nazadak rat između župnika dolačkog fra Luke i Trolokvana s jedne, te Prgomećana i “njijova vratra” s druge strane. Jer zbog jedne dvizice, dvogodišnje ovce i zbog “mišjeg trnja”, to jest suhe šparoge ispod konjskoga sedla, Trolokvani su se zakleli ne doći više u Prgomet. Za vruće rane fra Luka je zasukao rukave, a s njim i svi drugi što im zagoranska čast nije drugačije nalagala, te napravio kamenolom, klesao i isklesao novu crkvu u Trolokvama. I kako ćeš je zvati? Sveti Stipan, i Ljetni i Zimski, točno kao u Prgometu. I Gospa od Anđela, točno kao u Prgometu. A svake godine, točno kao po kakvome svetome Pismu, zasukani rukavi, stisnute šake i zubi, i tko koga nađe u “novome talaganu”. Zamislite sada, kako je morala biti šokantna vijest o pruzi, o toj nepredočivoj, dimljivoj ferati na dvije štange, kad je Zagorane navela ne pričati o tučama. Ribi vodu oduzeti, to ti je, Zagorancima oduzeti priču o tuči.

Čini se da je sreća kumovala fra Lukinoj gradnji. Da se neobična vijest o pruzi dogodila ranije, tko znade bi li ikada crkve dovršio. Kad je prvi put čuo za takvo nešto i kad je od učitelja, žandara i financa spoznao da se to ljudi ne šale, da su u to umašćeni carski prsti, sjeo je na konja i pravac u Trogir. Nisu mu mogli puno pomoći.

-Priča se! - takve bi odgovore dobivao od onih što su mogli puno znati. Nije bio mirna duha. Dočekao je parobrod i pravac u Split. Priča se. - I u Splitu mu tako rekoše.

Malo, premalo da bi jedan fratar fra Lukine naravi bio zadovoljan. Ako ne zna provincijal, “fratarska vlast”, vratar na Biskupiji, dvojac žandara u luci i samostanski kuhar, poznanik svih splitskih ribarica, ništa to nije čvrsto, niti je pouzdano. Pruga - na vrbi svirala. Tako bi se reklo.

Kako su nenadani mjerači došli tako ih je i nestalo. Jedno se vrijeme ništa više nije događalo, ništa o pruzi čulo. Jedni su pričali kako se od pruge odustalo, drugi kako sve to i nije bila pruga jer tko zna što Država radi, treći tko zna o čemu i zašto. Taman kad su seljaci ponovno zaželjeli zasukane rukave i sravnavanje starih računa, stvar se ispočetka obnovila. Fra Luka je sjedio ispod kruške u dvorištu “župnog dvora”, jadna li “dvora” od suhozidine zalivene klakom i popločana krova, kad su mu dojavili novost.

- Nekoliko konjskih zaprega, gospodskih dakako, dolazi od Podara. Idu k njemu, kamo bi drugo.

Fra Luka je izravnao habit i zategao spone na šlapama. Nenadani gosti, ima nešto vina, a i suha mesa. Kruha bi mogao uzajmiti u seljaka. A stida, Bože, gdje će goste primiti. Gosti su upravo pitali za župni dvor, kad im je fra Luka izišao ususret. Kočijaši su zauzdali konje, a nekoliko gospode u cilindričnim šeširima i uskim hlačama ušli su u dvorište.

- Pruga. Ponovno.

Gradili bi kuću za glavnoga inženjera na novoj pruzi. Put je blizu, “muša”- državna zemlja odmah iznad, nemaju ništa protiv da im župnik bude susjed. Zato su svratili.

- Gdje?

- Baš tu gdje jesmo.

- Zašto? Zar nema ravnice, bolje zemlje, ovo je samo krš i živac kamen, nepopustljiv?

- Jer tu će pruga.

- Gdje?

Fra Luka kao da nije dokučivao.

- Pa tu. Odmah ispod kuće.

- Bože dragi! Pruga tu ispod kuće.

Fra Luki se oteo san na ona davna vremena, kad je, jedan jedini put, vraćajući se iz Budima, sjeo u vagon. A sada, pruga ispod kuće!

Sve što se dalje zbivalo čovjek nije mogao vjerovati. Posebno kad se stoljećima zabavljao istovrsnim životnim mukama. Ni fra Luka, neka je imao priliku, za razliku od svojih župljana, mnogo više vidjeti i doživjeti. Ni sam kao da sve to nije mogao vjerovati. Jednog su jutra došli radnici i njihovi predradnici. Počelo je krčenje i kopanje, počelo se dugim trampovima dubiti kamene litice i minirati. Po prvim minama djecu je trebalo skupljati po brdima. Ni stariji, žene, ni stoka, nisu bez straha to vrijeme proživljavali. Kad bi se čulo ono dugo i otehnuto - “minaaaa”, prvi put i kad bi se to isto ponovilo drugi put, srce su im morali u peti tražiti. Zalijegali su u tom trenu tamo gdje su bili, čak i oni stotine metara udaljeni, kad bi samo čuli ono dugo i otegnuto - “minaaaaa”, i kad bi čekali da se kamenje po okolišu prospe.

Znatiželjnici su imali vremena svakodnevno svjedočiti svemu. Kamen po kamen slagao se i oblikovao. Što bi bilo zdravo i čitavo, izvađeno mašklinom i polugom, to se pretvaralo u fasadno kamenje, u “vace”. Ono što mina izlomi to se odvajalo za ogradne zidove. Jaki i poslušni mogli su se zaposliti, nosati kamenje, kopati i krampati i dokazivati se, čvrstim rukama okrećući trampove. Brzo se litica spustila u ravan. Najprije bunar, dubok i širok. Od najljepšega kamena, bijela i ravna. Temelji šesnaest metara dugi i sedam metara široki, pa podrum. Iz dana u dan, kamen po kamen, svi oni što su znatiželjno gledali, znali su ubrzo - bit će to najveća i najljepša kuća u Zagori.

- Za nekoga “ižinjera”. - Tako su seljanke prepričavale ispod orasa i murvi.

- To je onaj šta ižinjaje. Ižinjat će ciplje od rastovine, dvi štange od gožđa i onda će po tim štangama ići verata. I sve to ovde, iznad naši kuća.

Slušajući to, pokoja se seljanka hvatala za kose i okrugu, htijući izgledati ljepše, kao da upravo ti nepoznati ljudi iz vlaka gledaju, njih ispod orasa. I kako će po svijetu pričati: vidjeli ih neiščešljane. Druge su kao po nalogu, prepravljale suknje i podu ih spuštale jer nije red da nepoznati vide, što vidjeti ne smiju.

Točno kao da se radi o nekome satu kojeg ne može nitko zaustaviti, Kuća je svaki dan napredovala i bivala vidljivija.

- Ovde će ižinjer imati kužinu. Ovde će spavati. Ovde će imati stolić, stolicu i knjige. Ovda će ulaziti u podrum kad ožedni. Ovde će niko spavati u ovoj maloj sobi ako mu dođe u goste, a ovde će se graditi “verata”.

- Ovde?

- Baš ovde. Ovde će ti oni ljudikati i preliti, i onda sutra, evo cipanica, evo štangi od gožđa i evo verate.

- Sve razumin, ali oklen će vodu?

- Kaže oni glavni, sa krova. Neće biti ploča ki u nas. Neka cigla.

- Šta ti to dođe?

- Stave zemlju u menđule, onda je zapale u vatri, a onda stave na grede. Nit se stopi, nit vodu propušća.

- Mili Bože, svašta li čovik izventa!

Nisu se mogli ni priča napričati i nisu se ni iščudili svemu, a Kuća je bila dovršena. Velika, bijela, s crvenim krovom i gurlama. Imala je zelene prozore i škure. Od maloga vrta s gornje strane, do bunara, podzid od pretekla kamenja. I s donje, prema cesti. Mili Bože, lijepa li je, takva, usred krša i sirotinje, jedina. Fra Luka je nekako u posljednje vrijeme bio povučeniji i šutljiviji. Gledao je to divotno zdanje i sve mu se teže gledalo naniže, gdje su bili “župni dvori”. Kakvi “župni dvori”. Bijeda i nevolja. Zapazio je nešto što ga je kao crv uznemirivalo. Seljake, svoje suseljane, gledao je kako od začuđenika prerastaju u sanjare: da je njima takva kuća.

- Kakvo stado takav mu i pastir. Ne, kakav pastir takvo mu i stado. Važno, strašno važno. Ovce bez pastira nemaju izgleda. Tavore, lunjaju, vucima za gozbu i strvinarima.. “Dobar pastir život svoj daje za ovce svoje”. Evanđelje me tuče.

Gledao je Kuću. On, fra Luka, pastir stada. Kakav pastir, takvo mu i stado. Mora li biti u potleušici, toj jadnoj, najbjednijoj. Ova Kuća ima pastira, Cara. Gledaj je. Pastir brine za svoje stado. Za tog inženjera što još nije ni došao i što još ne zna gdje ga sudbina nanosi.

- Možda su došla nova vremena. Možda upravo stižu. Možda pastiri moraju ovcama pružiti bolje pašnjake. Možda pruga nešto napravi. Možda prestaje staro doba. Možda je ovo novo doba.

- Da je meni takva kuća! Ovo je straćara, buhara. Ne može čovjek ni spavati, ni čitati, skoro pa ni živjeti. Umjesto crkve u Trolokvama možda je trebalo graditi kuću. U kući čitati i poučavati. Možda bi bilo boljih kuća, možda manje sirotinje. Hajde misli, i znaj što je bolje, posebno kad si fratar i kad ne znaš ni kad negdje dolaziš, ni kad ćeš odnekud otići. Živiš u kući u kojoj nema ni miševa. Jer ni miševi ovako ne žive.

- Vlasti? Te tajanstvene, moćne “fratarske vlasti”? Provincijal? Biskup? Kako to strašno i opasno zvuči. Strah, pred onima što su ti pastiri. Da te, kad nekim drugim putem pođeš, mimo stada, mimo ostaloga stada, dobrim štapom ne dohvate po glavi. Fra Luka je danima miješao misao s misli jer nije mu dalo mira. Ne vodi ovca pastira. Pastir mora ovcu voditi. Kuća za glavnog graditelja pruge, velika i bijela, čista ljepotica. A on, čuje se da je Austrijanac iz Beča, još ni došao nije i ni vidio nije da ga u toj zabiti već čeka prekrasna i mnogima nestvarna ljepotica.

Vlast? Ministri? Car i država? Što god rekli i što god o tomu mislili, nešto se ne može premisliti. Pruga u zabiti, ma da su ne znam kako važni bojnički interesi, kilogram baruta za kilogram kamena, treba li kilogram zlata za kilogram kamena, kroz usjeke i klance, niz strmine i uz uspone, u živici, tvrdoj ko čeličenje, samo bezvjercima nemoguće. I briga za čovjeka, za tog još nepoznata inženjera, da mirno i dostojanstveno može živjeti u najzadnjoj zabiti Zagore. I da može dovršiti ono što je mnogima nemoguće: napraviti prugu gdje je najteže i Državi biti dragocjen, sve konce držeći u svojim rukama.

- Sagradit će svoju prugu, zasigurno. Zna, ima čime i tko će mu pomoći. Ova kuća to svjedoči. A ja?

Dalje ništa više nije fra Luka pitao ni sebe ni drugih. Gledao je svoje “dvore”, tu “kulu” od suhozida i utabane zemljane podove, prozore kroz koje se jedva mogla svjetlost provući i u kojoj se ni miševi nisu imali razloga nastaniti. Fratar. Čudno stvorenje. Taj fra Luka. Pa već vam je rekla priča, govorenje o fratrima teško je i bremenito. Puno toga mora se znati i puno toga razumjeti. I ne miješati nikada zajedno.

Prigovorit ćete mi da predugo iščekujete ono što je od početka najavljeno: “fratrahomiomahia”, to jest borba fratara i miševa. Imajte strpljenja. Dosad nismo imali ni Kuće i nismo znali čija je i tko ju je napravio. I zašto. Znamo i da su miševi negdje daleko, u nekoj Srbiji, u selu ili gradu, ili ni selu ni gradu, zvanom Vranje. Što slijedi, uslijedit će. A mene muči nešto, onako iz dubine. Pa da mi moj pokojni profesor grčkog jezika, rečeni Grgo, Bog mu dao sto pokoja, ponovno reče “mutan si”, svejedno ću reći. Meni su svašta o tom Caru pričali. I da je dosadan, nesposoban i tvrdoglav. I da mu je sin, Ferdinand, kratak na misli i brz na oružju. Da nije bilo njega nikada ne bi ove pruge bilo. Ni Kuće. Ni priče. Ni sela gdje jesam. Samo goli krš i uspomene, priče o izgubljenoj sirotinji, odbjegloj Amerikancima za robove.

- Šturum na Zapad! Do Jadrana! Marš na Zapad.

Miševi su vrli po tajnim zapiscima svojih sustanara. A sustanari su bili samo razmetljivci po dernecima. Gdje su im bili tutori? Zna se da su seoske barabe za tuču najspremnije kad znaju tko im je iza leđa. Mislim se, koliko je seoskim barabama do istine i pravde? Što njima znači rediti i raditi? I barabama svjetskim, a bilo ih je tada izobilje. Da Car nije bio kriv jer je bio redan i marljiv? I da nije kriv što je prugu gradio? I red tražio. I Carevina. Od nerednih svjetskih baraba.

- Mutan si!

- Neka sam!

Vrijeme je da završimo priču o Kući i Pruzi. I vrijeme je pripraviti se o novome: priči o miševima.

 

4.

Miševi su od izlaza sunca do zalaza, tek pokatkad i kad se dugo u noć zapreli, morali skroviti ostajati u svojim rupama. Međutim, čim padne noć i jedno po jedno kršteno čeljade ugasi svijeću, doba nekrsta, jer to su svi miševi ovoga svijeta, razbudi se i raspojasa u svoj svojoj moći. Miševi su najnadareniji ateisti što ih je ova okrugla Zemlja ikada dala pod svodom. Vjeruju samo u danas.

- Sve što možeš učini danas: dočepaj se jela po cijenu da čitavu noć grizeš neukusan konop, dasku ili krečnu žbuku, da se provlačiš vlažnim podrumima i pukotinama između zidova. Ne postoji šteta koju možeš učiniti. Cilj opravdava svako mišje sredstvo. Ovo vam je “ustav” mišji.

Što znači proglodati skupocjenost od najizvrsnijega drveta ili probiti rupu u nekoj slici, kad se zna da sve to vodi do slanine i sira. Takvome cilju miševi podređuju svu svoju mišju mudroslovnost i ne biraju svoja sredstva. Kakav Michelangelo?! Kakav Stradivari?! Slanina.

Takvi kakvi jesu, tu su večer iz prikrajka svojih rupa, skrovišta i zaklona, čekajući da dugo i svijećama potpomognuto sijelo konačno završi, kako bi mogli slaninom i kruhom omastiti brke, slušali dugu i neobičnu priču.

- Marš na Zapad. Tiho i mudro. Svim sredstvima. Srijem i Bačka. Vojvodina. Slavonija. Bosna. Hercegovina. Dalmacija. More. Sve pod jedno - naše, sveto, srpsko.

Miševi su ih sa zanimanjem slušali: debeloga i masnog trgovca, domaćina tu u Vranju. Iliju zvanoga Garašanin, britka jezika i podmukla pogleda, podmuklijega od knjiškog zavežljaja u rukama. I nekoga Obradovića, zvanog Dositej, gospodina u zategnutu odijelu i cilindru, što će mu Garašanin dati taj, upravo taj zapis. I drugi neki, sve nekako važni. Monasi, hijeromonasi, parosi. Sve u ime “monarha”.

- Marš na Zapad. Do mora.

- Imamo li snage? Malo je naših na Zapadu. Prečana.

- To što ima naučite ih srpstvu, to je posao vas prosvjetitelja. Ne učite ih nijednom evanđelju osim srpskome, vi popovi i raspopi. Naše su lijepe riječi, prije noža i kubure. Svakomu prije klanja nasmiješi se, da se ni s druge strane ne zaboravi sjetiti Srbina.

- Austrija je sila. O čemu govorite, sve joj je pod vlašću.

- Austrija je na kraju. Ona se moli Bogu, drži se reda i pravde i misli da se dobrom može nešto postići. Sinovi ovoga svijeta mudriji su od Sinova Božjih. A mi smo Sinovi ovoga svijeta. I ovaj će nam svijet pripadati. Ne bojte se, nismo sami. Pored naše iskonske srpske slatkorječivosti, kubure i noža, bezbroj je naših prijatelja. Ne govore našim jezikom, ali misle našim mislima. Englezi. Francuzi. Talijani. Čak i Nijemci.

- Pretjeruješ. Obrenovići se ne odazivaju na zov rata i ovakve politike. Znaju da nas je četiri stotine godina turskoga ropstva unazadilo tisuću godina. Pogledaj svoje odijelo, cilindar i cipele, a pogledaj naše opanke i obojke. Takva nam je i država u usporedbi s Austrijom. Obrenovići žele Srbiji nešto takvoga. Ići tamo po novce, ne na klanje.

- Obrenoviće čeka samo jedno: metak ili nož u prsima. Njihova Srbija imala bi novaca, ali bi joj Austrija bila gospodarica. Karađorđe, srpska mu slava, ima načina da Srbija postane gospodarica Austriji. To je naša politika. Marš na Zapad. Po svaku cijenu.

- Dugo bi trajala ta srpska putovanja.

- Dugo? Počinju odmah, zar ništa ne razumiješ? Nema vremena. Zašto smo uopće ovdje, ako put već nije počeo? Znajte da se već zbiva priprava za brzo putovanje. Crv sumnje polako se uvlači u sve narode Carevine. Izrugujemo im Cara i Svetinje. Svakoga budalu plaćamo da se svemu ruga. Pomažemo nerad i nered. Te naivčine nemaju pojma što se zbiva. Pogledajte njihove pjesnike i književnike, jedan ih Srbin može sve zajedno prevesti žedne preko vode. Kao da im je pamet svima prešla u petu. Sve što im rečeš, sve ti vjeruju.

- Ali imamo i našega, onog što ponavlja kako je srpski rat s Hrvatima unaprijed izgubljen. Jer prije Austrije ispred nas je Hrvatska?

- Jovanović? Neš ti pjesnika, a ni Zmaja. Zabavit ćemo mi njega dječjim pjesmicama o potoku i leptirima ili čakijom među plećima. A što se tiče Hrvata, tu riječ, što si je sada rekao, da nikada više nisi naglas izgovorio. To su Dalmatinci, Bunjevci, Slavonci, Ličani, Primorci, Zagorci, sve osim Hrvata. Glupa Austrija to isto ponavlja. Nama na radost, baš će je to skupo koštati.

- Povijest, dakle, počinje. Marš na Zapad.

- Počela je i mora biti brža od munje. Jer Car počinje graditi pruge tamo gdje bi se i Amerika slomila. I razmišlja o slobodi naroda, sve pod redom, radom i pravom. Sebi tako radi o glavi. Moramo ga preduhitriti. Moramo unijeti nered i nemire. To je najbolji način brzoga uništenja neprijatelja. Kad se ljudi zabave poslom i kad vide nešto dobra ispred sebe, teško se daju nadmudriti. Živio nered! Živjeli Sinovi ovoga svijeta! Živio Karađorđe! Živjela Velika Srbija!

A ovo što smo ovdje govorili ostaje tajna. Kad se ponovno nađemo zajedno Srbija mora već biti duboko u Vojvodini. Oštrite noževe i misli. Tko se ogriješi o tajnu, dočekao ga srpski nož. A sada, ovan je pečen, miriše svinjetina, rakija je nestrpljiva u vrčevima. I paprika, luk, kajmak i lubenica.

Izobilje svega - masti, mirisa i cerekanja. Jer, ako im je to činio voljeni Nemanja, zašto bi i njima bilo drugačije? Do zore, do doba kad jelo prijeđe u žderanje, a piće u lokanje. Kakvi pastiri takvo im i stado.

- Ovako se nije gostio ni Car austrijski.

- Da vam priču ispričam. Donio on, car Franjo Josip, crnogorskom kralju Nikoli za večeru sve neke mazalice, sve nešto u posudicama, sve nešto od šećera, kolača i povrća. Sve imaš, a glad patiš, reče mu Nikola. Večera je kad imaš komad pečena ovna i desetak litara crnjaka, sve imaš, a glad patiš, moj Care.

- Dobra ti priča, ali pamti, ubuduće nema kralja Nikole. Misli na budućeg mrtvaca. A nema ni Crne Gore. Nema ni Boga, ni svetaca ne budu li imali srpsku dušu. Ni zakona jednoga jedinog. Samo Srbija. Velika i moćna Srbija. Kralj i vladika, patrijarh, monasi i jeromonasi. Vjera i nevjera, mlado i staro, mudro i ludo zajedno. I nema sredstva što ga se neće upotrijebiti, da se našega cilja dočepamo. Makar polako, onako kako miševi progrizaju dasku na vratima bogate trgovine. Da se miši ogledaju na išta drugo, nikada vrata ne bi progrizli i nikada se ne bi brašnom i rižom častili.

Miševi su se u svojim prikritim stanovima značajno pogledali.

Nije im tu večer i noć bilo teško čekati. Kad se u bespućima noćne dubine svi ti sugovornici raziđu, svaki u svoju postelju, i kad od svega preostane samo poneko duboko hrkanje, mirišljivo lojem, lukom i rakijom, počinje mišji svijet. Dovoljno je izmiljeti iz svojih skrovišta, ma da je čitava mišja vojska nazočna, i brzo dovršiti gozbu što su je započeli krsti, a što će je slasno dovršiti nekrsti.

Po čemu su različiti, sve se manje znalo. Jedni i drugi kao da su postali ovisni: miševi su se peli mislima mudraca, mudraci su ponirali mudrosti miševa. Sve je isto. Dok jedni spavaju drugi jedu, a kad se drugi probude, prvi će otići na spavanje, siti od izobilja, mrsa i zadovoljstva.

- Čuli ste, gospodo miševi, kakve se velike stvari o vama pričaju. Bez lažne skromnosti, ne govore vam ovo seljaci i pijanice u krčmama. Ovo su veliki, važni i mudri.

Miševi su se pogledavali poslije obilna jela. Znajući da je duga noć i mir posvuda, a ni za mačke nisu previše marili, razglabali su upravo to što su saznali.

- Marš na Zapad. Počinje novo doba. Ovo se dogodila povijest, zar ne slutite u čemu sudjelujete?

- Kakve to veze ima s miševima? Zar se nas tiče što netko želi odavde u neku drugu trgovinu, podrum ili smočnicu. Nismo mi Srbi, što se to nas tiče kamo Srbi žele ići? I velike li ti koristi od poznavanja njihove tajne!

- Kako nismo Srbi? Pa što smo onda? Ti to ne razumiješ, nisi ti slušao o tomu što smo.

- Ti jesi. Najeo si se tih crkvenih knjiga. Sad misliš da si sedam knjiga mudrosti pojeo. I da je meni godina. Ne mudruj, jer bolje bi ti bilo manje znati.

- Dobro je sve znati. I radi nas samih. Jer i nama se otvaraju novi vidici.

- O čemu govoriš?

- O tomu da i mi imamo priliku polako drugačije misliti. Što bi i nama nedostajalo krenuti na Zapad i tamo živjeti od njihova izobilja. Jer, čuo sam da se tamo jako dobro živi.

- Ti čuo? Gdje si ti bio osim u ovom podrumu, pokatkad u trgovačkom skladištu? Odakle tebi mudrost govoriti o nepoznatome.

- A zaboravio si staroga protu, učitelja i onoga što ima punu kuću knjiga. I zaboravio si da ja upravo iz te mudre kuće potječem. Od knjiga se ne može baš najbolje omastiti, to najbolje znaju crkveni miševi, ali se može grickajući takve knjige puno toga naučiti. Sve dok me ona glupa popadija nije našla na krivoj nozi i uspjela izbaciti iz kuće, morao sam često postiti, ali se i kulturno uzdizati.

- Je li, a što znadeš još o tome Zapadu?

- Sir, putar, vrhnje, mlijeko, fino brašno, suhi kolači i grožđe. Site mačke s vrpcama oko vrata i po čitav dan besposlene i pospane. Možeš ih za rep potezati. Neke čudne, gotovo budalaste. Ima i poteškoća.

- Kakvih?

- Kuće! To nisu samo kuće. Ne možeš ni ispričati što je to - široko, visoko, sve na jednom mjestu. Teško je miševima u takvu svijetu, posebno dok se ne navikne i dok ne napravi svoje poslove.

- Kakve poslove?

- Poslove tajnih prolaza. Ne možeš se pouzdati u to da se potajice prokradeš u kuću kroz vrata. Začas te opaze i ulove. Zato se moraju prokopavati prolazi između kuća i kuća, između podruma i smočnica. Moraju se strpljivo tražiti prolazi u zidovima i zagledati svaka pukotina. Početak je težak, ali kad se to jednom napravi, počinje obilje. Tko se jednom dočepa takva prolaza bolje mu je nego carevima. Jer miševi nikada ne trče za carevima, carevi i njihove vojske često trče za miševima.

Ta mišja noć, što je vrijeme više zori odmicalo, bivala je burnija i napetija. I polako se počelo događati nešto što se miševima rijetko kada događa. Velika mišja zajednica, patrijarhalnog svoga ustroja, znajući tko je tu pradjed, djed, tko je stric djevac, a tko odgovoran otac potomstva što ga je jedva poznavao, i ni po imenu ga nije mogao nazivati, tu je noć proživljavala svoju dramatičnu noć.

- Marš na Zapad.

- Tko? Pa to Srbi putuju.

- I mi, gospodo miševi, i mi. Za boljim svijetom, za boljim.

- Tko ti kaže da je tamo bolje?

- Knjige. A osim knjiga zar ti misliš da bi Srbi, da tamo kamo idu nije bolje, sve ovo govorili što si večeras i noćas čuo.

- Jedna li je budala, pijana i obijesna, činila budalaštine. Zar ti misliš da je ovim ljudima vjerovati? Gledaj ih. Razmetljivci i podmuklice. Spremaju se lagati i oštre noževe za klanje. Kad bi ih oni tamo samo pustili lagati i klati. Nisu ni tamo budale. Ako znaju graditi bolje kuće i poznaju bolji sir, zašto ne bi znali i bolje lagati? Nije to pametno o čemu govorite.

- Dosta mi je ove zemlje, mirisa paprike, luka i rakije, hoću i ja vidjeti neki drugi mišji život.

- Pazi da ne ostaneš i bez ovoga. Večeras si sit i mastan, pa makar i u podstanarstvu kod trgovca brašnom i šećerom. Pazi da ti se ne dogodi gladovati i smršaviti u nekom debelom, tuđem svijetu.

- Najbolje je kod kuće, tu gdje jesi. Zato, miruj gdje jesi.

- Neš ti kuće! Bolje ti je da se nisi ni mišem nazvao kad ti je sudbina ovakva, u ovoj masti i u ovoj zemlji.

Što je noć više odmicala, nemir je sve više opsjedao miševe. Jedni su zagovarali put, drugi su ga osporavali.

- Tko ide za mnom, neka me slijedi! - vikao je odlučan i blagoglagoljiv miš, snažna tijela, onaj što je izjeo protine crkvene knjige i tako postao crkvenim mišem.

- Tko ostaje u svojoj zemlji, svojoj trgovini i skladištu, neka me slijedi! - Zavikao je uzbuđenim glasom postariji, prosijedi miš.

Sve se odigralo u trenu. Jedna je grupa, ona za ostanak, krenula za starcem i izgubila se u mnoštvu rupa, pukotina i prolaza. Neki su bili pomalo neodlučni. Činilo se, dobar im svijet, ali prisjećajući se straha od neizvjesnosti, žrtve i napora, predomislili su se i pošli za starcem. Konačno su na tom neobičnu poprištu ostala samo njih trojica.

- Nas tri?

- S trojicom se može mijenjati svijet. Ne odustajemo.

- Da barem koja ženska s nama pođe. Sva tri smo neženje.

- U tom dalekom svijetu mlijeka, sira, putra i vrhnja, pa da nema žena? I zamisli, da ja sada odustanem od svoje namjere samo zato što me ne slijedi ni jedna žena? Naprotiv. Mi smo slobodni, jaki i nezaustavljivi. I nema nam se tko miješati u poslove. Zato, braćo miševi - marš na Zapad!

- Kad idemo?

- Odmah. Ovu noć.

- Kako? Čime?

- Čuo si. Onaj izbrijana obraza i žuta brka, uskih hlača i čizama, crnog šešira nalična dimnjaku, on dolazi iz te daleke zemlje. Kad je iz nje došao u nju će se sigurno i vratiti. Putovat ćemo s njime, u njegovim kovčezima.

- Ništa boljega. Miševi! Marš na Zapad.

Miševi, njih trojica, najhrabrijih i najodlučnijih, pustolovne krvi u svojim žilama i željni da im ne propadne ništa mirisna u svijetu, svjesni svoje srpske krvi, tu su se večer zavukli u kovčeg sudionika tajnog sastanka u Vranju. I odlučili slijediti stope tajnih zavojevača. Kamo putuju ljudi zvani Obradovići, tamo putuju i njihovi kovčezi. A kamo kovčezi putuju, tamo putuju i njihove stvari. Ne samo stvari. I miševi. Odlučni vidjeti novi svijet i miševi pod novim životnim pokličem - marš na Zapad.

 

5.

Izbrijani gospodin, uskih hlača, šešira nalična dimnjaku i izglancanih cipela, pokrenuo se uskoro putovati. Zašto je putovao to već znamo. Kamo će putovati, to ne znamo, a nije sigurno da to i on sam znade. Pustolovi i svjetski putnici uvijek nađu razloga putovati svijetom. I uvijek nađu nekoga tko će im, driješeći kesu, to i omogućiti. Onaj tko je driješio kesu izbrijanu gospodinu Obradoviću, morao je biti dobre kese. Jer, niti mu se kamo žurilo, niti se oko čega brinuo. Kad ga nisu dočekivali prijatelji i istomišljenici, dočekivali su ga gostinjci i konaci. Ni po čemu nije se moglo znati da bi mu oskudica bila u rodu, a niti da se s njome namjerava sroditi.

Zna se svakako - kamo putuje gospodar, tamo putuju i njegovi kovčezi. A kamo putuju kovčezi, tamo putuju i stvari u njima smještene. A gdje su stvari u kovčezima, tu su i miševi. Njih trojica, neženja i pustolova, odvažnih krenuti za zovom Zapada, u zemlju gdje su sir, putar, vrhnje i mlijeko vrhunski i gdje su mačke, site i vječno pospane, takve da gotovo i nisu mačke.

Te su se sudbonosne večeri zavukli u oveći drveni kovčeg, ne znajući što ih već sljedećeg jutra čeka. Njih, što će ih uskoro, kad se počnu prisjećati kako su tu nekad bili i živjeli, vlastiti rod i rodbina nazivati “prečanima”. A čekalo ih je teško i turobno putovanje, udobno samo po tom, što su se uspjeli zavući među odjeću “uglađena” svjetskog putnika. I njega su, čim se otputio zvali glupim “prečaninom” korisnim da posluži Srbijancima u maršu na Zapad. Sve ostalo, baš sve, moglo se zvati mišjom kataklizmom.

Rečeni je gospodin iz Vranja kočijom doputovao u Kumanovo. Zatim ponovno na put do Skopja, do Velesa, do Prilepa, do Bitole, a onda preko grčke granice u Edesu i Solun. Ni to mu nije bilo dovoljno. Otputio se na Atos, Hilandar, samostan grčkih redovnika, među svete isposnike, crnih odijela i crnih pogleda. Sa Atosa ga je put odveo na Krf. A onda, posljednje i sudbonosno - parobrodom s Krfa u daleku Rijeku.

Nigdje mu se nije žurilo kako reče priča. Vrijeme? Dan po dan, noć po noć, mjeseci. Lako je njemu, ali miševima? Oskudica i zatvor. Kad bi kovčeg ostao noću otvoren u njegovim konačištima ili svratištima, iskradali su se, a onda jeli prvo čega su se dočepali. Pokatkad su uspijevali silaziti do smočnica, strepeći da ih na djelu ne zateknu, te im zauvijek putovanje ne zaustave, u prvom redu, domaći miševi, a tek drugotno, nepoznate mačke ili domaćini. Najgore je bilo na Atosu. Imali su vremena iskradati se ne samo iz kovčega nego i iz samostana, ali gladi nisu vidjeli kakvu su tu zatekli. Nigdje ništa, ni slanine ni kruha, ni brašna, ni vrhnja. Pokoji korjen za oglodati i nešto samostanske daske da zubi ne otupe. Gladi li i sirotinje!

Nije im bilo bolje ni kad su se na parobrod ukrcali. Nevolja do nevolje, ali tko gleda nevolju. Cilj je važan. Zapad je na domaku. A onda izobilje sira, putra, vrhnja i mlijeka.

- Sad se oni naši, po večeri, zasiplju brašnom i cukrom. I slaninu glođu. A mi, mi smo na moru, gladni i u strahu izići van, da nas more ne potopi.

- Tko zna što nas još čeka? Je li bilo bolje ne ići? Tako bi nam sada dobro došao komadić slanine, makar i u rakiju umočen.

- Isti si Židov na Crvenom moru. Zaboravi stare lonce. Imaj strpljenja dočekati nove.

- Tko su Židovi i što je Crveno more? Jer ovo je plavo more. Noću je crno.

- Zar si zaboravio da sam bio crkveni miš i da sam imao priliku mnogim knjigama dodirivati hrbat. Na žalost svoga pusta želuca. Ne dao nam Bog takve sudbine, biti crkvenim miševima.

- Zašto spominješ Boga? Zar mi miševi nismo neznabošci? Ateisti? Miševi od danas, nikako od sutra?

- Samo tako. Oni što u njega vjeruju nisu nam baš skloni, jer knjige nosaju, poste i gladuju, a gdje je gladi tu ti je, jao, miševima. Sjeti se samo Hilandra, sjeti se Atosa.

- A ovaj Obradović, zar misliš da je on sve ovo vrijeme gladovao? Zar nisi vidio onaj drugi kovčeg što ga uza sav trud nismo uspjeli proglodati? Čim se vrati u samicu odmah je otvara, jede i pije, a pazi da ne bi mrvica na pod pala. To je radio samo na Atosu, nigdje drugdje.

- Da nije tamo bilo zabranjeno jesti tako masne stvari? Kad monasi jedu puno mrsa pomame se i ne slušaju.

- Možda, tko zna? Čudan on, a čudni i oni, gdje je bio. Jedva sam čekao otići iz te pustoši.

- Samo da se dokonča i ovo beskrajno i dosadno more. Pa da konačno stignemo tamo gdje su sir, putar, vrhnje i mlijeko na dohvatu, i u izobilju, i gdje je, i miševima poput nas, Obećana zemlja.

Dugo bi tako razglabali, oni, miševi, svjetski putnici, ateisti i neženje, odlučni naći svoju Obećanu zemlju i upustiti se u osvajanje tog obećavajućeg i bogatog Zapada. Prekinuli su ih koraci u hodniku između parobrodskih kabina. Naćulili su uši, pogledali se, a onda im je do svijesti doprlo da to dolazi on, cilindrični gospodin, žuta brka i uska odijela, on, po komu se mogao ostvariti visoki mišji san: marš na Zapad.

- Brzo u sklonište, u kovčeg.

Sva trojica su se zaputila uobičajenim trkom, ali se tog trena dogodila nesreća. Pored sve svoje hrabrosti i vještine, treći od njih trojice, svjetskih putnika, ateista i neženja, nije uspio uskočiti u kovčeg. Sve je već bilo kasno. On, glatko izbrijani, u usko odijelo obučeni svjetski putnik, kao i oni, već je stajao na vratima. Nisu se mogli ne susresti. Nisu se mogli ne pogledati.

- I na brodovima vas ima, majku li vam mišju!

Zaletio se i pokušao udariti ga oglancanom čizmom, ali se on, treći od njih trojice, videći u kakvu opasnost ulazi, zatrčao u prvi kut kabine. Nije bilo pomoći ni zaklona. Uz rub kabine, najbrže što je mogao i znao, tražio je svoje vlastito spasenje, sada, na samom ulasku u svoju Obećanu zemlju.

Nije ga našao u kabini. Jedini je izlaz bilo protrčati kroz vrata kabine. To je i učinio, ali su ga u stopu slijedile velike i u crnu caklinu uglancane čizme. Dug hodnik i zatvorena vrata, s lijeva, s desna, nigdje pomoći. Dočepao se stubišta. Dočekao ga vlažan i hladan vjetar. I neki otvor, tko zna zašto služi i kamo vodi? Bolje to nego čizma. Miševima je riskirati. Posljednji put čizma mu je gotovo dohvatila rep. Ali posljednji put, jer nije više mogla kroz otvor i nije više izgledala tako moćno.

Kamo je vodio otvor? Tko zna. Treći od njih trojice, dok je tražio izlaz na drugome kraju neznana prohoda, čuo je samo psovanje. Briga miševa za psovkama! Važno je da ih čizma ne dohvati.

Kamo je zaista vodio otvor? Neznano. Možda u potpalublje, možda među kotlove, možda nekamo odakle se ispada u bespuće morsko i konačno utapa. Zašto tako crno? Možda u brodsku kuhinju, možda u skladište? Gdje je dospio treći od svih njih trojice, on, neženja i ateist, putnik u Obećanu mišju zemlju? Neznano. Ni priča vam ništa o tomu više ne može kazivati.

Kad se gospodin izbrijana lica i uska odijela povratio u svoju brodsku kabinu, ostala dvojica, od njih trojice, svjetskih miševa, čula su ga psovati sve mišje u rodu. Skutreni pod odjeću, najdublje što su se mogli skriti u kovčegu, nisu se dobru nadali. Ipak se ništa posebno nije dogodilo. Rečeni je gospodin bacio u kovčeg čitav smotulj papira zavezanih nekom crvenom vrpcom, a onda zalupio poklopac kovčegu.

Nastala je tišina. Duga. Preduga. Miševima se činila duga kao vječnost. Nisu mogli izići, nisu imali što jesti, nisu se mogli ni slobodno kretati. Osluškivali su hoće li se onaj treći od njih trojice, pojaviti natrag i grebanjem po vanjskoj strani kovčega dati do znanja da je blizu. Ništa se nije događalo.

- To je dakle, naše putovanje na Zapad, gdje su sir, putar, vrhnje i mlijeko takvi da se zbog njih isplati ostaviti svoj narod i dom svojih očeva. Umrijeti od gladi, krepati bolje rečeno, ili dopasti čizme, sjeti li se izbrijani i uska odijela, da onaj treći nije bio sam, pitanje je sad. I odgovori sad, imaš li riječi.

- Ne gledaj sve tako crno. Nadaj se. U našim životima uvijek se nalazi neka nenadana nada. Uostalom, mi smo pustolovi, a pustolovi bez opasnosti nikakvi su pustolovi.

- A jelo? Koliko dugo će čamiti ovaj mrak u našim životima? I dok budemo čamili, ima li ikakva izgleda za jesti?

- Uvuci se u cipelu i gosti se. Ja ću se popeti naviše. Osjećam kako mi do nosnica dopire miris knjiga. Posljednji spas, tako su uvijek govorili crkveni miševi, knjige su spas.

Zatvor je dugo trajao. Nije to bilo naročito izobilje, ali komad cipele i rubovi masna knjiškog papira značili su preživljavanje. Omršavjeli, i slični smrti na dopustu, njih dvojica, neženja i ateista, svjetskih putnika, pustolova i zaljubljenika u zapadne mirise, mogli su preživjeti zahvaljujući cipelama i knjigama.

Nešto se zbivalo. Čuli su kako sirene tule i kako se brod nekako umirio. Ponijeli su kovčeg. Je li to konačno Zapad? Kako ćeš znati kad si miš i kad se skrivaš u odjeći, jedući cipelu i grizući knjigu? Kako ćeš to stvarno znati?

Kovčeg se spustio na čvrsto tlo, osjetili su to po odjeku na donjem kraju. Toliko su već dugo u kovčegu da su sve izvana mogli kao od šale raspoznavati. Jedno je vrijeme sve mirovalo. Osluškivali su neuobičajene zvukove i pokušavali doznati što se zbiva. Konačno je netko otvorio kovčegu poklopac. To je on, izbrijan i u usko odijelo odjeven Dositej Obradović namjeravao uzeti knjiški zavežljaj.

- Van!  Brzo van!

Razderao se onaj od dvojice miševa, što se razumio u knjige, bolje rečeno crkveni bivši miš.

U djeliću prvog mogućeg trena, sluteći s jedne strane opasnost nepreglednu, a s druge, spremajući se iskoristiti kratko zadanu slobodu, oba su kao sumanuta, iskočila iz kovčega. I oba su, kao sumanuta, prije nego se rečeni gospodin dosjetio zlu, trčala najbržim mišjim korakom, tražeći prvo moguće skrovište.

Jedan se od njih, onaj othranjen crkvenim knjigama staroga vranjskog protojereja, uzverao uz neku drvenu napravu na kojoj je vidio poslagane kovčege i pakete. Drugi se podvukao pod nosač isto takve, visoko naslagane hrpe kovčega.

- Silazi odatle, brzo, dolazi ovamo!

Bilo je prekasno. Kolica na koja se jedva uspio uzverati, već je podigao i povezao ih sa svim tim kovčezima i paketima, brkat lučki radnik. Tu gdje jest, shvatio je da je i drugi njegov sudrug i suputnik, neženja, ateist i pustolov, zauvijek za njega izgubljen. Velika luka i parobrodi, mali brodići i galebovi. Miševi, domaći, vojske čitave. I mačke, upravo suprotne od onoga što je pisalo u knjigama, gladne i u zdvojnosti, zavlačiti se pod naslagane sanduke i kovčege i povlačiti mišje repove, ili se naganjati s ribarima, kradući im pokoju ribu.

- Zapad, to je Zapad. Ali ni traga siru, putru, vrhnju ni mlijeku. Samo neizvjesnost.

Da se barem nije penjao na ta kolica! Da barem brkati i nečisti nosač nije tako brzo povezao kolica! Da ga, sad kad je na kolicima, ne vrate na isti brod i na povratak?

Uspjelo mu je vidjeti kako još uvijek Dositej Obradović zagleda svoju izgriženu knjigu, tajne zapise o Velikoj Srbiji, o tajnome maršu Srbova na Zapad, što ju je upravo trebao, kad se iz Rijeke zaputi u Austrougarsku, zbiti pod ionako tijesan prsluk. Da ga ne otkriju i ne proglase žbirom. Žbir je bio uistinu, ali to carina nije znala. Samo miš, što je sve vrijeme pratio tajne razgovore i kao iskustan crkveni miš, uspio ući u tajnu prožvakana papira.

Ostao je sam, na Zapadu u koji se eto tek uselio, sada na kolicima i u neizvjesnosti. Gladan, žedan, gol i bos, opet kao crkveni miš. Nema sada ni knjiga. Ali tko zna što je u kovčezima i kamo putuju? Samo da nazad ne putuju.

Vratili su ga ponovno na parobrod. Bio je manji, ali svejedno velik, posebno kad se gleda mišjim očima. Skrio se za kovčege i kad je vidio kako mu ne prijeti nikakva opasnost, ogledavao se oko sebe tražeći gdje bi se smjestio i tražeći što bi po mogućnosti pojeo. Imao je sreće, dospio je u parobrodsko skladište. Upravo su utovarali putničke stvari i uskoro se trebalo krenuti. Parobrod za Split, preko Zadra, Šibenika i Trogira. Njemu, mišu vranjcu, srbijanskome, i u tom trenu debelom strancu, da i rečeš kako će se iskrcati u Trogiru, ništa ne bi značilo. A to će se ipak dogoditi.

No, ovog je trena važnije naći nešto za preživjeti. Koža od cipele kao glavno jelo i papir s tajnim velikosrpskim zapisima kao prilog, još su mu uvijek svjedočili o tešku putu na Zapad. Ima li čega boljega, sada u parobrodskom skladištu.

Nije bio sam, ali ti drugi, domaći miševi kao da se i nisu zanimali za iskaznice ni putovnice. Našao ih je kako provaljuju u brašnenu vreću i kako pohlepno gutaju mrvice, tražeći štogod slasnijega i masnijega.

- Kad nema slanine, dobro je i brašno. Svakako je ukusnije od cipele.

Mislio je pogledajući na susjede, hoće li prepoznati da nije odatle i da je upravo na brod pridošao.

Nisu imali dugoga mira. Iznenada je u skladište ušao skladištar i kad ih je vidio tako pohlepne zamahnuo je na njih dugom metlom. Trebalo se spašavati. Kad se maknuo skladištar na poprištu se pojavio mrk i nemilosrdan mačak. Nije bio neupućen u posao, činilo se. I nije bio nepoznat domaćim miševima. Zato im se izgubio trag. I on, pridošlica u svijet parobrodskih miševa, ponovno je morao spašavati živu glavu. Uzverao se uz kovčege naslagane u kutu i pokušao se skrasiti u sigurnosti. Pronašao je neku rupu u kutijama i tu se zavukao. Čim se privikao na mrak osjetio je kako nije sam. Iz mraka su ga gledale prestravljene oči, baš njezine oči. A ona je bila upravo miš kao i on, samo, zna se, žensko.

- Ti nisi skladišni miš? Vidi ti se po ponašanju. Nisam te viđala ni po luci.

- Ne nisam. Slučajno sam se zatekao na kolicima lučkoga nosača. I sada sam ovdje.

- Ali tko zna kamo ćeš. Parobrodi plove, a nikad se ne zna gdje će te odvesti.

Izvana je dopirao čudan zvuk.

- Zavuci se dublje u sklonište. Rep dobro sakrij i šuti. Taj grozni mačak opet je u službi. Nemamo šanse odavde otići sve do kraja putovanja.

- Kakav strašan mačak?

- Taj ti ludonja ne popušta. S tim nema ni popusta ni sporazuma. Ne lovi jer je gladan nego jer je obijesan. Zato nam je mirovati. Osjeti li da smo ovdje tri se dana neće odmaknuti od rupe. Nemaš pojma koliko je dosada zla miševima nanio.

- Baš mi je dobro došlo ono brašno maloprije. Lakše ću podnijeti ovo mučenje i neizvjesnost.

- Nađe se na brodu katkad puno toga slasna i dobra. Samo da nije onoga mačjeg ludonje.

Mačak je ostao u skladištu čitavu noć. Kad se razdanilo već su zatulile sirene i već su ponovno bili u nekome pristaništu.

- Trogir, to je Trogir! - Čulo se vikati vani na palubi.

Otvorila su se vrata skladišta i tek tada je mačak otišao. Nisu imali kad ni izvidjeti izlazak iz kutija kad ih je čvrsta ruka, zajedno s ostalim kovčezima i kuferima natovarila na kolica. On, svjetski putnik, neženja i ateist, sam preostao u pohodu na Zapad, i ona, još nepoznata imena i znamena, ostali su u istoj kutiji. Iznijeli su ih na kolicima iz parobrodskog skladišta i natovarili na teretna kola, čvrstih drvenih točkova okovanih gvožđem. Zaputili su se još jednom u nepoznato.

Uskoro će saznati sve. To su bili kovčezi i kutije nekoga austrijskog gospodina. Imao se putem preko Segeta i Prapatnice dovesti do Suhog Doca. Tamo ga čeka novosagrađena kuća jer njemu je palo u dužnost sagraditi prugu koje još nema. Nije znao kamo ide, i nije još vidio sve te nizbrdice i uspone, brda i kotline, kroz koje mu je prugu provesti. I nije znao kako s njime, iz daleka svijeta, u iso selo, istim kolima, putuje miš, svjetski, pustolovan, upućen u mnoge tajne. Nije znao ni tko je fra Luka, ni da je selo najubožnije zamislivo, ni da će se jednom dogoditi rat između fratara i miševa. O drugim ratovima ne brinemo. Ukoliko se ne nađu priči na putu.

- Prvo se na Zapadu ostvarilo: ženska. Tu je i sad joj nema drugamo. Još samo da i ono drugo dođe: sir, putar, vrhnje i mlijeko. Ni slanina ne bi bila zgorega.

Mišje su misli snovale. Kao, na Zapadu neće početi ručati sve dok on ne dođe. O jadni, crkveni mišu! Da znaš samo kamo ideš, odmah bi u Segetu iskočio, pribavio kamen mlinski i skotrljao se u more. Vele ti ćeš se gladi nagladovati i zime nacičati! Vele će ti se potomstvo beznađa nauživati, među kamenom, kršem, među sovama, ćukovima, zmijama i lasicama! I među fratrima. Jer, kad si vani smetaš sovama i zmijama. A kad si unutra, nema ti nego tući se s fratrima.

Ništa to još nije znao, on, svjetski miš, pustolov i ateist, tu sa ženom znanom mu manje od dva dana, na kolima za Suhi Dolac, gdje će naučan gospodin s prvih kola, graditi prugu. I bolje da nije znao.

Sada kad je priča sve pripravila: i kuću u Zagori, i fratre, i evo, miševe srpskoga podrijetla, i kad se sve zbilo kako vam je priča odranijega i rekla, valja se malo odmoriti, predahnuti. Jer sve je spremno za rat fratara i miševa. Na grčkome, “fratrahomiomahia”, zbog čije bih pravilnosti, da je profesor grčkoga, rečeni Grgo, pokoj mu dobroj duši, živ, meni zasigurno dvicu iz grčkoga ispravio u tricu. “Fratrahomiomahia”, borba fratara i miševa, stvarno može početi.

 

6.

Posljednji od njih trojice, pustolova, ateista i svjetskih putnika mogao se potajice ogledati kroz otvor na kutiji, kad su se kola zaustavila i konji primirili. Još uvijek nije mogao znati gdje ga je to mišja sudbina dovela.

- Ne izlazi iz kutije. Miruj, jer opaze li nas, u kuću nećemo uspjeti.

- Ti si neka iskusna žena.

Sa zanimanjem je pogledao u miša sebi ravna, samo što je bila žensko.

- Gradski miševi svašta znaju. Ti mora da si neka seljačina. U sve zvirlaš i svemu se čudiš.

- Svejedno ti je govoriti. Sudbina te ipak meni namijenila. A da ti je znati odakle sam? I kako sam ovamo dospio? Mišje mi sile, ne bi tako govorila.

- Imat ćemo vremena za razgovore i priče. Jer, čini mi se da se dobra nismo dočepali. Ni ti. Ni ja.

Uskoro su ih unijeli u kuću sa svim kovčezima, kutijama i ostalim stvarima. Austrijski gospodin zagledao je kuću i sobe i davao upute što gdje treba postaviti. Tu mu je bila i domaćica, žena mu ili sluškinja, to uostalom i nije bilo važno. Važno je bilo upravo se toj ženi ne pokazati. Vidi li miša i naslikana, past će u nesvijest i tri dana kričati, kao da ju je upravo ugrizla najopasnija otrovnica. I tada su mali izgledi za preživljavanje. Kad se žena onesvijesti, pa se osvijesti i započne tragati za miševima. Ne odustaje, dok posljednji ne istrune.

Ostali su u kutiji šćućureni i posve tihi. Morali su čekati noć kako bi se osvjedočili o tome gdje su i ispitati gdje je kakva rupa ili prolaz, prikladan u njemu dulje ostati. Kad se nad kućom nadvila neka duga tišina, pogledali su jedno drugo, potvrđujući kako je prilika i prije noći potrebno obaviti. Oprezno su se iskrali i počeli ogledavati oko sebe. Austrijski gospodin i njegova pratnja nisu bili u kući, ali je sve bilo rastvoreno. Sobnim su rubom optrčali jednu po jednu prostoriju, ali nisu imali sreće. Sve je bilo novo. Žbuka na zidovima čvrsta i nova, moglo se na njoj ogledati. Drveni pod od smrekove daske, prebojan nekom bojom i toliko priljubljenih dasaka da bi mjeseci prošli dok ih prigrizeš. Prozori visoko, čvrsti i neprobojni. I vrata, neka ostakljena, a ispod njih se ni prašina ne može provući.

- Nema nam ovdje opstanka. Uđemo li - nema izlaska, iziđemo li, - nema ulaska. Nije nam izbor baš velik.

Izvana su se čuli glasovi. To im je značilo novu uzbunu. Brzo su se ponovno zavukli u kutiju. Nije ih sreća dugo pratila. Domaćica je počela raspremati stvari, jednu po jednu kutiju, jedan po jedan kovčeg. Nije bilo moguće dugo izbjeći suočenje. I ono je uskoro došlo. Podigla je konačno i njihovu kutiju, razvezala konop što ju je učvršćivao i onda - krik, nesvjest, ponovno krik i vrištanje, kao da se bijesna lisica uvalila u napučen kokošinjac.

- Was ist los, was ist? To jest, što je?

- Maus! To jest, miš.

- Ah!

Nesvjestice je nestalo. Kričanje do neba uskoro se utišalo. Znali su što slijedi. Borba do istrebljenja. Znali su kako u kući od njene novine ne postoji ni jedna rupa, skrovište ili procjep. Jedino što su još mogli bilo je kroz otvorena vrata tražiti spasenje u dvorištu. To im je i uspjelo. Izletjeli su van, a onda su se, skačući po kamenim stubama, dočepali trave i bilja. U stopu ih je pratila kućedomaćica, a još uvjerljivije ih je pratila metla u njezinoj ruci. Trava im je bila spas. Šćućureni pod busenovima, čekali su prolazak opasnosti, sretni što su umakli iz ralja krutoj sudbini.

Neko vrijeme nisu znali jedno za drugo. Kad su se uvjerili kako više nema nikoga u blizini, počeli su se dozivati jedva čujnim mišjim jezikom. Izverali su se do kraja travnjaka i zavukli u poveću rupu u zidu.

- Najbolje nam je ovdje ostati. Drugoga nema, ta vidiš li da je kao bijesna kuja.

- Gore od toga! Bijesne kuje ne mare za miševe. A ova? Ljudi su naši najgori neprijatelji.

- Ne brini, uzvatit ćemo stostruko.

- Ne bi bilo zgorega prikupiti nešto suhe trave i ovdje se ugnijezditi među stijenama. Kad dođe noć, pogledat ćemo gdje smo i što nam je činiti.

Daleko im se činila noć, a kad se konačno pojavila i kad su zamukli glasovi u kući, odvažili su se izići iz svoga skrovišta. Komadić mjeseca ne nebu dozvoljavao im je bolje vidjeti.

- Danom su mišji neprijatelji sve mačke i sve domaćice. Noću su im neprijatelji sove, zmije i lasice. Opreza nikad dosta, danju i noću. Tko to zaboravi nema prilike drugi put zaboraviti. Jer drugog puta nema.

Držeći se upravo te urođene mišje mudrosti, oprezno su i posve tiho pošli u obilazak. Optrčali su kuću s prednje strane. Zatim su se odvažili optrčati je čitavu. Pogled im je zapeo za prozorčić u prizemlju. Na njihovu žalost bio je zatvoren i zastakljen.

- Drvo od crnog bora. Nema gorega za glodanje.

- Da je barem od smrekovine. Valja nam čekati da ga kadgod zaborave zatvoriti. Jer ovo je jedino mjesto gdje ćemo moći potajice ući u kuću. Osim toga, ovo mora biti podrum. A znaš valjda da se u podrumima za miševe uvijek nešto nađe.

Pošli su dalje. Približili su se oprezno ogradnome zidu i s njega mogli zagledati čitav okoliš.

- Hej, u blizini je još jedna kuća. Idemo malo prolunjati susjedstvom.

Tako ih je put doveo do “župskog dvora”, to jest do one prizemne ubožnice od nekoliko kvadrata, zvane “kulom”, malih prozora, da se kroz njih jedva svjetlost provlačila, zemljana poda i pokrivene pločom. Ispod vrata imali su dovoljno mjesta provući se i zagledati u unutrašnjost.

Ništa posebno. Ognjište. Stol i nekoliko stolica. U kutu su čuli kako netko spava debelo hrčući. Da im je netko rekao kako je to fra Luka, ništa im to ne bi značilo. Drugi su znakovi trebali za uzbunu.

Preko stolice su se uzverali na stol. Pohlepno su počeli jesti krušne mrvice, a onda se dočepali kore od slanine, ostavljene tu na stolu, poslije večernjeg objeda. Oprezno su se uzverali uza stijenku bukare, ali ih je odbio zadah nepopijena vina. Sa stola su se izverali na prozorčić, a onda preskočili na drvene police, obješena ne zidu.

- Knjige. Ovo su knjige.

- Gdje?

- Tu ispred mene.

- Van, brzo van. Bježi!

- Jesi li sumanut? Otkad se miševi knjiga boje?

- Ovaj mora da je crkvenjak. A jao ti ga se onom koga dopadne sudbina crkvenog miša! To ti je gore nego da te mačak dohvati. Zato, bježi odavle, bježi što dalje!

- Zar bi nam bilo zgorega podvući se pod krevet i mirno prespavati?

- O, luda ženska glavo! Zar ti moram po drugi put kazivati - nema gore sudbine od sudbine crkvenih miševa. Bježi od knjiga i bježi od crkava!

- Dobro kad hoćeš! Neka ti bude domom svito gnijezdo ispod kamena. Ako ti je draže zvati se poljskim mišem, meni je svejedno.

- Marš na Zapad. I ovo mi je taj Zapad. San o izobilju sira, putra, vrhnja i mlijeka. Lupeži prevarantski. Oni i njihov Zapad. Oni i Velika Srbija. Lupeži! Jesam li sad mogao u skladištu gristi slaninu i cukar? Ovdje nema ničega osim kamenja.

- O čemu bulazniš? Da nisi prolupao? Tako se čudno ponašaš i nerazumno govoriš.

- Govorim o slanini i cukru i o velikome “maršu na Zapad”.

- Što je to “marš na Zapad”?

- Ništa. Bolje da ni ja nisam znao. Uostalom, sad je za sve kasno.

Istim su se putem vratili nazad. Još jednom su promotrili zatvoren prozor iznad podruma, a onda, prije nego li jutro donese kakvu rosu ili hladnoću, smjestili pod kamenje u zidu. Ona je u snu vidjela veliko gnijezdo prepuno malih miševa, a on se u snu dovikivao s nekim nevidljivim duhovima. Vranje. Atos i Hilandar, Krf i brodovi. Vrhnje, mlijeko, sir i pustolovi, njih trojica, svjetskih putnika i ateista. Prenuo se kad mu se pred samim nosom ukazao mačak, toliko mršav, kost i koža, jedva se od gladi držeći na nogama. Srećom, to je bio samo san, a mačke u snovima nisu opasne.

- Gdje sam došao? Što će sa mnom biti?

- Tu si, gdje si! Rekla bi mu priča. Jer, ništa se osobito nije dogodilo. Kakav da jest, to je bio samo njegov život, život jednoga miša i ništa više.

Da je priču pustiti, ona bi trajala unedogled, a to nije pametno. Zato je vrijeme skratiti, što se može skratiti. Jer priča se zove “fratrahomiomahia”, borba fratara i miševa. A sve dosad o tomu se tako malo reklo, skoro pa da se nije ni počelo pričati.

Četrdeset je godina proteklo, a priča mora sve ukratko reći. Umro je i on, svjetski putnik, ateist i pustolov. I ona, pokatkad profinjena, gradska, mišja ženskica. Ostalo je potomstvo. Djeca: sinovi i kćeri, unuci i unuke, praunuci. Uspjeli su prokopati tajan prolaz do podruma, ni prozor im nije više bio potreban. Prokopali su tajne prohode sve do krova. Pored svih opasnosti, gladnih mačora skitnica i metle u ruci domaćice, zmija u ljetnim žegama i sove u povečerju, uspjeli su ovladati kućom i svime oko kuće. Zavirivali su i dolje, u “kulu”, zemljana poda i malih prozora, spominjući se djedovske preporuke - najgora je sudbina crkvenih miševa.

Imali su jednoga jedinog prijatelja, gospodareva psa, što je vezan lancem ispod koštele, lijeno tavorio dane svoje pasje sudbine. Dozvoljavao im je svaku večer pogostiti se ostacima njegova jela. To im je bilo pokatkad jedino jelo i jedina okrepa. I kad se sve do tančina pogleda, nije se ni moglo reći gdje bi im na svijetu bilo gore. Glad i neimaština bilo je najzvučniji nadjevak što bi im se mogao prišiti. A gladi su se napatili, i ciče zime, i vrućina. Zapad, to je Zapad. Da su znali psovati, majku bi mu milu opsovali! Točno onako kako to rade i znaju “prečani”, kako ljudi, tako i miševi.

Napravila se i pruga, ta “verata, šta oda na dvi štange i dimi ka svi đavli”. I domaćin je otišao, jednoga dana, spremajući svoje stvari i noseći ih do pružnoga stajališta. Otišao je i fra Luka. Pa je otišao i fra Stanislav, onaj što mu se “kula” činila toliko jadnom, da ju je podigao na još jedan tavan, i crkva tako dalekom, da je sebi kapelu sagradio. Otišao je i fra Dane, pa za njim i fra Vice. I stoljeće je prošlo. Zvali su ga devetnaesto i uskoro je trebalo biti dvadeseto. A to su doba kad se ljudima čudne stvari pričinjaju.

Kraj svijeta. Padanje zvijezda na zemlju. Veliki potresi i poplave. Vrućine i ledovi. Gavrani iznad kuća i ždralovi, kad u dugim jatima prelijeću sela i gradove. Toliko se toga dogodilo, a priča nema vremena sve to pričati. Jer, njezino je pričati o borbi fratara i miševa.

 

7.

Najgore “što se jednome mišu može dogoditi jest to da postane crkvenim mišem”: jedno jedino životno geslo naslijedili su miševi od svojih predaka. I toga su se držali. Velika i lijepa kuća, austrijskog graditelja teške i jedva moguće pruge, za koju Car odredi kilogram baruta za kilogram kamena, a ustreba li i kilogram zlata za kilogram kamena, miševima je postala njihovom postojbinom. Ne zaboravljajući da su potomci srpskog pustolova, crkvenog miša, ateiste i lutalice, “prečani”, sasvim su se navikli na novu stvarnost i ponašali su se kao da su domaći, najdomaćiji. Domaćih miševa tu nije gotovo ni bilo. Ako ih je i bilo, možda su i oni zazirali od sudbine crkvenih miševa pa se iz udaljenijih kuća fratrima nisu ni primicali, a možda im je put do nove kuće ipak bio predalek i neizvjestan. Naviknuti na ono malo seljačke mižerje, podstanari kod koza, ovaca, magaradi i mula, jer konja i krava rijetko je u selu i bilo, držali su se one mudrosti od ljudi naučene - bolje ti je imati vrapca u ruci, nego li najboljega goluba na grani.

Djecu su svoju učili djedovskoj i pradjedovskoj mudrosti. Ni za dlaku nisu odstupili od svojih običaja, točno onih što ih je u baštinu ostavio već drevni pustolov, ateist i pridošlica iz Vranja, srpskoga ni sela ni grada, dospio tu u kovčegu izbrijana gospodina, cilindričnog šešira i uskih hlača, zvanoga Dositej Obradović.

Marš na Zapad: tko se toga više sjećao? Tu su, gdje jesu i žive kako žive, po mišju, ateistički, nevjernički, jedući danas sve što mogu izjesti, ne misleći na sutra, i za sutra ništa ne ostavljajući. Samo su oni najmlađi, čineći prijestup roditeljskim naredbama i pradjedovskoj baštini, usput se izlažući riziku budnih sova i mačaka, znatiželjno odlazili dolje do “kule”, gledajući se namjeriti kod fratra na priču o siru, putru, vrhnju i mlijeku. Uzalud. Vraćali su se gladni i umorni, trpeći roditeljske prijekore i gladujući.

- Komu mi to pričamo da se mišu ništa gorega ne može dogoditi nego da postane crkvenim mišem? Što ste dolje vidjeli? Knjige?

- Vidjeli smo komade slanine i suha mesa. U kutu miriše kupus.

-Mislite da ste vi to prvi vidjeli? Je li vam itko od miševa, onih najstarijih i onih najuglednijih, ikada ispričao kako se te slanine ikada okusio?

- Nije.

- I neće. Jer i kad se popne na zid ne može se do greda jer je posvuda obješeno mišje trnje. Popneš se i taman kad si pomislio da si kod slanine, trnje se zanjiše, a ti padneš na pod, danima vadeći iz nosa i obraza stotine oštrih iglica. Pamet u glavu stoga da vas ne bi, tako nerazumne i naivne, zapala sudbina crkvenih miševa. Stoj tu gdje jesi, boljega nećeš naći.

- To je toliko što se tiče slanine. A o kupusu kad govorite, znadete li da su pred neko vrijeme takva trojica budalaša i šmrkavaca, dospjela u bačvu od kupusa? Znadete li da su se sva trojica utopila, jer iz bačve nisu mogli danima izići? Kud vas vrazi svugdje nosaju, i vama će se takva štogod dogoditi.

Imajući svoje prohode iz vrtova, verući se uz stijenke kanala i pronalazeći tajnim prolazima kroz zidove sve do krova, miševi su odavna ovladali kućom. U njihovim namjerama nije ih mogla pomesti ni upornost uredne domaćice, naoružane dugokosom metlom i u svakodnevnu pohodu u podrum, ne bi li kako ušla u trag neželjenim sustanarima. Da im je bilo baš previše dobro s tom austrijskom gospodom, naviknutom na razumnost i štednju, nije. Bili su sretni kad bi se dočepali kora od slanine, pokojega krumpira u oskudici li otpadaka od bilo čega zvanog hrana. Ponajbolje im se sudbina osmjehivala pored korita postarijega psa, privezana pod koštelom i lijena, toliko lijena, da ga nije bilo briga kad se došuljaju i počnu se gostiti ostacima njegova jela. On im je bio golema zaštita i za drugo - niti su se tu mačke usuđivale prolaziti, niti su se sove tu vrzmale.

Mračna su se vremena miševima ukazala kad se završila pruga i kad se Austrijanac sa svim svojim stvarima, mnoštvom kovčega i opasnom domaćicom otputio u nepoznato. Kuća je utihnula, nestalo je psa i nestalo jela. Ništa gorega nije se moglo dogoditi.

Jedno je vrijeme kuća bila pusta i prazna. Samo mišja, ali što će ti takva sloboda kad se nemaš čime ni otrovati. Tek povremeno, u kuću su navraćali službenici s pruge, tamnoplavih kaputa, opšivenih mesinganim dugmadima i kape ukrašene željezničkim grbom. Pritajeni su miševi manje gledali te lijepe uniforme, puno više ih je zanimalo hoće li, kad se napričaju, iz torbi izvaditi štogod za prismok. Jer koliko god čovjek bio pažljiv, uvijek se dogodi da mu padne komadić kruha, mrvica, da odbaci koru slanine ili štogod slično mrsnoga, na pod, ili barem blizu kuta. Koliko su već vremena u kuću dohodili samo ti pružni službenici, tko bi i mjerio? Miševi su u to doba mogli samo o nevoljama misliti.

Nevolja je bila na pomolu, ali ne onakva kakvu su miševi slušali od ljudi, o kraju stoljeća i o kataklizmama, što će se upravo dogoditi, o ratovima koji slijede, o potresima, povodnjima, i o padanju čudnih zvijezda, zaduženih sve ubiti, spaliti i umoriti. Nevolja se dogodila kad se jednog dana u kuću zaputio njezin najbliži susjed, fratar i kad je sjeo s pružnim službenicima razgovarati o Kući. A govorili su kako je kuća pusta i prazna, kako je već odslužila svojoj svrsi što se pruge tiče, kako nije dobro da bude prazna, jer će tako brzo propasti, i kako je najbolje da se fratar s Prugom nagodi i da kuću od Pruge otkupi.

- Najgore što nam se moglo dogoditi upravo se događa. Bez našega znanja i pristanka, upravo ćemo postati crkvenim miševima.

- Nije sve tako crno. Pa i on će morati nekada nešto jesti. I on će morati nešto imati u podrumu. I on će morati negdje držati sir, putar, vrhnje i mlijeko: riječi naših predaka, prije nego su došli do Obećane zemlje. A gdje su takve riječi, ni nama neće biti zgorega. Ponovno, ovaj je čovjek najugledniji u selu. Njemu uvijek netko nešto donosi. Prema tome, i nas će štogod od toga dopasti.

- Baba je pričala, baš je ovaj čovjek najveći i najgori naš neprijatelj. To je pisalo u knjigama što ih je pokojni šukundjed još progrizao i pogrizao u našoj pradomovini, u Vranju, u Velikoj Srbiji.

- Pradjedovski se običaji ne smiju pogaziti. Puno je vremena prošlo, a da se ništa ne događa. Trebalo bi da se naši pojave.

- Marš na Zapad: to još nije počelo nigdje osim kod miševa. Zato, osvjetlat ćemo obraz svojih mišjih pradjedova. Ovom ćemo crkvenjaku pokazati tko smo i što smo. A gore će mu biti nego da ga je pogodio potres, povodanj, ili nepoznata zvijezda, što ubija, pali i umara.

- Na oprez, miševi. Na neprijatelje. Spremni!

- Spremni. Kao i dosad. Kao i uvijek!

Novo je stoljeće miševima započelo najgorim što im se moglo dogoditi, jer sve što su tih dana pružni službenici s fratrom dogovarali sve se i obistinilo. Pružni su radnici iz kuće iznijeli sve svoje stvari, što su još iza Austrijanca ostale, a jednog se dana fratar počeo doseljavati. Prenio je iz “kule” svoje knjige i ostalo, do nebesa veseo i sretan, što će konačno početi živjeti ko kakav čovjek.

Miševima je bilo svejedno kako se zvao. Je li taj došljak bio imenom fra Petar, fra Metod ili fra Ivan, bilo im je sasvim svejedno. I vrijeme kad se to zbilo, također im je bilo svejedno. Svatko takav bio je neprijatelj. Ta riječ sve govori. I dosta je neprijatelja zvati neprijateljem, baš te briga kako mu je stvarno ime.

Fratar je nastojao odgovarati na ratne izazove neimenovanih miševa. Sir je držao u sanduku obloženu željeznim mrežastim nitima. Sve si mogao vidjeti, ali ni najjači zubi nisu mogli gvožđa preglodati. Svi su prohodi i tajni putovi bili tu, ali teško je bilo do slanine. U kući se i dalje teško čime moglo otrovati.

Fra Petar se zabrinuto ponašao jer su dolazile crne vijesti iz svijeta. Ubilo Franju Ferdinanda, Car na umoru, rat počinje.

- Naši dolaze. Marš na Zapad. Bit će bolje. Jer gore ne može biti. U ovoj zemlji, u ovakvoj državi, s ovim čuđakom.

Tako su miševi dočekali početak rata. Tako su ispraćali dane, čekajući svoje, velikosrpsko, mišje doba. Sve su imali: vijesti i razgovore o bitkama i smrti, ali sve manje govor o jelu i izobilju. Glad je pritiskala njih, miševe, potomke velikosrpskog pustolova i ateiste, ali i njega, fratra, mirna i postojana Božjeg čovjeka. Razlika je bila samo u jednome: miševi su čekali bolje, a Božji čovjek fra Petar, slutio je samo gore. Nije mu bilo dobro u državi gdje je Car naređivao kopati prugu, gdje se kilogram kamena plaćao kilogramom zlata. Kako će mu tek biti u državi, u kojoj za prugu nisu ni čuli, i gdje je kralj nosio zavrnute opanke, psujući kao kočijaš i pitajući sunarodnjake čemu služe knjige i olovke, kad o njima toliko pričaju na Zapadu. I što su to novine?

Fra Petru su naredile neke “fratarske vlasti” kako su miševi saznali, da pokupi ono svojih stvari u kovčeg zvan “valiža” i da ode.

- Nogu slomio, dabogda! I jest nam zla nanio. On i njegova pokora i neimaština. Dolazi drugi. Ko da će biti išta drugačiji!

Na dan kad je fra Petar otišao i kad je došao fra Metod, miševi su imali razloga za slavlje. Kuća je bila puna drugih fratara i posluge. Jedni su okretali i prevrtali knjige. Drugi su, bolje rečeno druge, neke žene, prale, mele i kuhale. Miris kupusa i koštradine, pršuta i slanine, navještao je i miševima gozbu. Nije valjda da će sve pojesti i da neće negdje nešto ostaviti i da baš ništa neće na pod pasti! Već su znali, kad jedan fratar odlazi, a drugi dolazi, da su vremena najtežih oskudica, uvijek se nađe za gozbu. Zato nisu imali ništa protiv da fratri svaki dan odlaze i dolaze.

Pridošli fra Metod proživio je teške dane. Propala Austrija, nova država došla. Novi kralj, nova vojska. Pljačka i otimačina, prijetnje i ubojstva. Prvi put srpski su miševi dočekali  srpsku vojsku, ali su malo suspregnuli oduševljenje. Od straha. Jer srpski je pridošlica, taj vjernik dugoga zavjeta “Marš na Zapad”, vikao u čast novoga kralja i pucao, a miševi pucnjavu nisu obožavali.

- Nosi li kakvu torbu, da vidimo čime su se hranili naši pređi u dalekoj pradomovini?

- Ne nosi. Samo pušku i kuburu. I nož. Došao je ovdje ne bi li u fratra štogod za jelo našao. Baš će se pogostiti. Nema ni za miševe otrovati.

Fra Metod je dobio naredbu od tih “fratarskih vlasti”drugamo se preseliti, upravo u doba kad su miševi dočuli kako je neki njihov sunarodnjak po krvi, u njihovoj pradomovini upucao neke Hrvate, jer nisu htjeli izbrisati granice, te pustiti da “Marš na Zapad” bude po srpsku. Manje ih je to zanimalo, nego li vijest da dolazi umjesto fra Metoda neki fra Ivan. Nije ih brinulo njegovo ime, nego priče o njegovu imenu - da je mršav kao kišobran, a čist, uredan i opasan. Ne samo da neće odsad moći baš u izobilje, nego će taj od jutra do noći progoniti ih, načuje li samo da se negdje u kući pokrenu.

Potajice su počeli ulaziti u tajne. A fra Ivan ih je imao puno. Znali su za njegovu strogost. Tko se od djece vjeroučenika smio i pomaknuti? Ne znati na upit odgovoriti - batine i pogrde. Ali i pohvale onima što su znali. Dočuli su kako iz kuće izbiva jer želi sagraditi novu i veliku crkvu. Tek tada su mogli pregledati je li gdjegod štogod od mrsa u kući. I probucati papire i zagledati hrbate knjiga što ih je nemilice u kuću svakodnevno odnekud dovlačio.

Doznavali su i što doznavati nisu smjeli. To, što se neka grupa spremala puškom na pušku, govoreći kako se srpski zulum, nastao otkad je vrag donio novu državu, neće ugasiti od lijepih priča, nego, ljutom travom na ljutu ranu.

- Naši su ugroženi. Ovi misle ozbiljno. Počnu li tako kako govore, ode “Marš na Zapad”. A ovaj fratar u sve se miješa. Da mišji jezik razumiju vlasti, optužili bi ga za veleizdaju.

- Mi bismo bili svjedoci. Ali, hajde se pojavi pred takvom vlašću. Odmah će na nas čizmama i psovkom. Neće ni čuti da smo svoji i da im imamo toga jako važnog kazivati.

S veseljem su miševi primili vijest kako su “fratarske vlasti” premjestile tog odvratnog fratra, mršava kao kišobran, a marljiva kao mrav. Njega, fra Ivana, posebno velika u revnosti na miševe, i onoga što se potajno družio sa zakletima u živote, kako će rušiti i srušiti Veliku Srbiju i kako će onima što su marširali “Marš na Zapad” okrenuti marširanje u “Marš na Istok”. Sve mu to nisu nikako mogli oprostiti. Još više, to što su svo vrijeme njegove nazočnosti živjeli u vječnome strahu od mišocida, i u gladi goroj od zatvorske.

- Živjele “fratarske vlasti”! Mišji saveznici!

Svu noć su to izvikivali miševi u svim zakucima kućnim, svejedno prisiljeni izlaziti van, i objedovati korjenje, očekujući slijepu sreću, što bi im udijelila kakvu koricu kruha, ili kakvu kožicu od slanine.

- Na što smo spali, uzvikivati “fratarskim vlastima”! Mišjega mi života, da me čuju moji djedovi, u mišjim bi se grobovima triput prevrtali!

- Oslobodili smo se neprijatelja. Mislim da gorega fratri nemaju, pa nam gorega poslati i ne mogu. Svatko tko nam iz ove kuće ukloni neprijatelja, postaje našim prijateljem. Zato, živjela “fratarska vlast”, makar nepoznata!

Uskoro su se upoznali s novim fratrom, fra Jozom. To što je bio pomalo zadojen sveslavenstvom i premalo cijenio stare korjene s primirisom carskim, ne obožavajući nikakve nove kraljeve, već čeznući za zemljom i vlašću radničkom i seljačkom, ništa posebno značajnoga nije miševima donijelo. Ostajala je trajna netrpeljivost. Oni su mu pojeli sve, čega su se dočepali. Po prvi im je put uspjelo probiti tunel iz podruma do njegove spavaonice, i kad bi ga čuli hrkati, prvi put se svečano prošetati kuhinjom i svim prostorijama otvorenih vrata. Znali su gdje što stoji, i posuđe i knjige, i ono jela, komu i u najopasnije doba nisu nikako opraštali. On je njima zaprijetio razapetim mišolovkama, a nešto kasnije i dobro odgojenim mačkom, što se poput kakve mrcine stalno povlačio okolo.

Ni oni nisu bili baš tako naivni pa da se namame u mišolovku. Bili su toliko mudri i vješti da bi već mogli puno toga činiti. Kad bi fra Jozo ostavio mačka na straži, u podrumu, oni bi mu se zavukli u spavaonicu, obrađujući u sobi i ostalim prostorijama sve čega bi se dočepali. Izgrizali su mu tkaninu i posteljinu, pravili rupe na podmetačima i štramcima od slame i vune, progrizali su biljce i sukance, uništavali knjige i papire svih vesta, zavlačili se u jastučno perje, a na prvi se znak opasnosti podvlačili pod njegov krevet, nadomak tunelu spasa. Mačak ih je tu mogao samo mirisati, ali im se prikrasti nije mogao.

Kad bi fra Jozo mačka ostavljao stražariti u kući, oni bi tada operirali velikim i moćnim podrumom. Grizli su i progrizali čepove na bačvi, i na velikim staklenkama za vino, verali su se po gredama i kopali nove prokope, zabavljajući se okusom drveta i usput oštreći istupljene zube. Činilo se, nema sile što bi ih mogla zaustaviti.

- Više vrijedimo od srpske vojske. Kad bi taj naš kralj Karađorđević znao tko mu je najodaniji, sva bi naša prsa, mišja junačka i srpska prsa, iskitio medaljama i ordenima. Ovako, tko znade za sva ova naša mišja djela?

- Znade ovaj fra Jozo. Možeš samo misliti kako će izgledati sutra, kad vidi sve što smo učinili, dok se on tako pouzdavao u moć, hrabrost, i mudrost svoga mačka. Kad sve vidi, ode mačak sutra u dugodnevnu pokoru i post.

Otkako je fra Jozo došao kao da su s njime došle vijesti o novim ratovima i svim mogućim nemirima. Miševi su ponovno počeli mirisati slutnje zla, ali baš tako velika zla ni oni nisu mogli slutiti. Jedva su zaboravili bili ono početno srpsko bježanje prema Istoku, kad im je ponestalo kopna pa su se prebacivali na Krf, i ono razmetno srbovanje kad su ih Francuzi počeli vraćati na Zapad, obećavajući im tuđe zemlje i tuđe kuće, a već su počeli slušati o novome ratu, što tek samo nije izbio, tu, u njihovu dvorištu.

-.Dvije vijesti, miševi, jedna dobra, druga loša. Što želite?

- Dobru.

- “Fratarske vlasti” premještaju fra Jozu.

- Loša?

- Pala država, propala naša Velika Srbija. Oni fra Ivanovi od ljute trave na ljutoj rani, sjećate se što su kralja ubili, uzeli puške i proglasili svoju državu. Jao ti ga se nama, u tuđoj državi. I dosad nam je bilo dobro, u našoj državi i s našim kraljem. Kako li će nam tek sada biti u tuđoj državi i s novim poglavnikom?

- Ne brini, bit će po mišju. Kao i dosad. Koga “fratarske vlasti” šalju?

- Nekoga fra Metoda.

Miševi nisu imali kada prožvakati prvi događaj, a događaji su se počeli događati tako da se jedva moglo hvatati korak s vremenom.

- Protjeralo fra Metoda. Nikome ništa nije jasno. Sve su vojske posvuda i nitko ne zna što se zbiva. Ovo je luda kuća. Eno Talijana na Preslu. Nijemci su u okolici. Ustaše. Talijani ugošćuju naše četnike kao da se u državi ništa nije promijenilo, i kao da ovdje ne vrijedi ljuta trava na ljutoj rani. - Mišjeg mi neba, ovdje se ne zna ni tko pije, ni tko plaća.

- Gdje je taj novi fratar? Kažu da mu je ime fra Augustin. Nije u kuću ni privirio. Bilo bi dobro, ako već ovdje ne stanuje, da barem štogod donese. Jer nismo se mjesecima ožitili ničim, osim korijenjem i daskama.

- Čezneš li ti za neprijateljima ili se žrtvuješ za našu stvar, za proboj na Zapad, za Srbiju od Soluna do Jadrana?

- Čeznem za koricom kruha. O slanini tek sanjam. Čak i kad je neprijateljska, fratarska.

Miševi su ponovno ostali sami. I kuća. Zatvorenih škura i vrata. Mogli su slobodno šetati, nitko ih nije uznemiravao. Ali se više nisu mogli služiti smočnicom svoga neprijatelja. Korijenje ispred kuće i iza kuće, to je jedino preostalo.

Pokatkad bi ih iznenadio neki mladikav fratar, fra Ante, što bi prugom iz Splita pokatkad dolazio. Ništa nije donosio i ništa odnosio. Kratko bi štogod zapisivao u knjigama, a onda nestajao.

Miševi više nisu mogli prisluškivati fratarskih razgovora pa su im i vijesti dolazile točno onoliko, koliko im je hrana bila obilna. Gotovo ništa. Čuli su, rat je i posvuda se vojske tuku. Godine su prolazile, a njih je tukla samoća i gladovanje.

Dočuli su radosnu vijest. Neki je Brko u busiji sačekao fra Ivana, onoga njihova neprijatelja najgorega, ubio ga, opljačkao, kao u ono vrijeme moćnih hajduka, i ostavio ležati u grmlju. Pomagali mu neki, njemu jednaki.

- Ovo je vijest za slavlje. Kad bismo imali masla, kao što nemamo brašna, miševi! Ovo je doba za naše slavlje. Živio Brko! Živjeli nepijatelji naših neprijatelja.

Nisu se ni rastrijeznili od tako dobre vijesti, kao što im je bila vijest o fra Ivanovoj smrti, kad ih iznenadi novo, ugodno - ubilo i fra Jozu, drugoga im neprijatelja.

U svakoj stvari ima nešto dobroga i nešto lošega. Dobro je to, po mišju, da su fratri umrli. Ali, da drugima nisu dali nazad, to nije moglo biti dobro. Miševima je otad krenulo nagore.

Kakvi bili da bili, pored toga što su bili ideološki neprijatelji, jer su miševi najizvrsniji ateisti, prečani, srpske krvi, a fratri Božji ljudi, miševi su od one fratarske crkavice uspijevali i sami preživjeti. Onako kako preživljava seoska pijanica od mršave materine mirovine. Kako kada, nekada potpuno loše, pokatkad i ne tako loše, znalo se preživjeti. Otkako su fratri nestali i miševima je svanula “klenova nedjelja”. Živjeli su od korjenja i pokatkad samoniklih plodova, tih, što ih miševi jedu samo u najskrajnjijoj nuždi. Djeca su im bila mršava, sama kost i koža, žene bolovale od anoreksije i bulimije. Puno ih je umiralo pri porodu. Izlazeći stalno vani, sove i lasice ubirale su svoj dio. Kroz otvoren prozor na podrumu, mačke su stalno stražarile, ne imajući pametnijega posla, te u podrumu i spavajući. Kroz razbijen prozor na kuhinji mačke su istovremeno nazočile čitavoj kući. Nije bilo kao prije. Pođu li u spavaonicu mačka gore, pođu li u podrum mačka dolje. Ostanu li u prokopu, glad i žeđ. I usto, tišina. Ni riječi reći ne smiješ.

- Drumovi će zaželjeti Turaka, a Turaka biti više neće.

- Miševi će zaželjeti fratara, a fratara biti više neće.

Tu su mudrost od “Odbora” čuli miševi, ti preostali srbijanski pridošlice, čiji je praotac doputovao u kovčegu Dositeja Obradovića, presjedajući u kutiju austrijanskoga pružnoga izgraditelja. Tko je taj “Odbor”? I miševi su za njega prvi put čuli.

Odbor, to ti je bila “narodna vlast”, što su je u selo donijeli partizani kad im je Tito rekao da se vrate iz šume. Tko bi sada tumačio tko je Tito i tko su partizani.

Ljudima tada nije bilo lako. Govorilo im se prije kako iz šume dolaze vukovi, lisice i partizani. I kako dolaze noću, i kako dolaze nešto ukrasti, zaklati i zadaviti. A kad netko takav iz šume dolazi ukrasti, zaklati i zadaviti, nema ti druge nego ga dočekati dobrodošlicom dvocijevke, zamke i trapule. Ljudi su bili zbunjeni jer ti više nisu dolazili noću, nego su tu, usred bijela dana, u župnoj kući, što je nekada bila kuća austrijanskog graditelja pruge. I ne kolju više. Strijeljaju i gone na doživotne robije. A kradu. I gore. Sam moraš donijeti to što misle da imaš. I probaj ne donijeti.

- Odsad nismo više gospoda miševi. Odsad smo drugovi miševi. A konačno smo opet u našoj državi. Ovo su pravi naši. Prošla su vremena zla. Sada počinje dobro. Još nešto važnoga. Svi su ovi ateisti kao i mi. Ne vjeruju u sutra, samo u danas. Makar stalno govore o “svijetloj budućnosti”.

Preostali miševi, ti što ih dotad ne pomori glad i neimaština, sove i mrske seoske mačketine, radovali su se novome državnom ustroju. Sada će Odbor, “narodna vlast”, zastupnica svih naroda i narodnosti od Vardara sve do Triglava, prvi put u mišjoj povijesti priznati mišje zasluge, i ukinuti izrabljivanje miševa po čovjeku, i konačno bespredmetnom učiniti revoluciju, što su je od pamtivjeka započeli miševi, ne priznajući ljudskih nameta, ni buržoaskih hirova.

Odbor se uselio u fratasku kuću. Bilo ih je svih mogućih vrsta. Ubojica, izdajica, budala kakvih želiš. Ni jedan pismen. Jednog su pismenog čuvali puškom da kamo ne pobjegne. Miševi su prvi put imali čast upoznati velikog junaka Brku, onoga što je u busiji dočekao fra Ivana, ubio ga, a onda mu iz džepova odnio što je u džepovima našao. Sat i naliv-pero ponio je sa sobom, iako se nije moglo znati čemu mu sat, kad nije u sat znao, i čemu mu naliv-pero, kad pisati nije znao. Misno je vino popio, kunući što ga je malo, a hostije prosuo jer mu nisu trebale. U Odbor je dolazio naoružan mitraljezom, redenike držeći preko ramena.

Miševi su obožavali Odbor, ali su svejedno ostajali skriveni. Jer tko zna može li Brko, takav kakav jest, razlikovati svoje neprijatelje od prijatelja. Nisu se bojali mitraljeza za razliku od svih seljaka u selu, ali su se bojali čizme, preobuvene s nogu nekog gospodina, što ga je Brko zbog čizama i ubio. Brko je zaista bio junak novog doba. Kakav gazda, takav mu i sluga. Miševi su tako razumijevali politiku.

Neko vrijeme nije im bilo loše. Odbor se gostio, jer su odasvud donosili kokoši i tukce, malu prasad i teletinu. Kuća je prestala sa svojom dugotrajnom osamom. Sada su tu bile cjelodnevne procesije. Nadahnjivali su se mirisom kupusa i suha mesa, sve zalijevajući vinom i rakijama. Miševi su pomislili kako je vrijeme neimaštine prošlost, i kako su drugovi iz Odbora unijeli “svijetlu budućnost” u današnjost. Mačkama ni traga jer su se drugovi učili pucnjavi, gađajući mačke. Ni sove za lijek nije bilo.

Na mišju žalost, nije doba izobilja dugo trajalo. Izobilno jelo zamijenila je slanina i luk, a kuća se bogatila svakodnevno špijunskim pričama i saslušanjima. Špijuni su dolazili u prvi sumrak, a sumnjivce su dovodili noću. Miševi i kuća pamte mnogo toga.

Godine su prolazile, a Odbor se sve rjeđe tu sastajao. Našli su mu bolje selo, gdje je bilo više partizana.

- Hrabar je. Ovdje doći u ovo doba i pred ove ljude? Stvarno je hrabar.

To su govorili miševi, kad se debelih godina iza rata, dok se još drug Tito odricao druga Staljina, pojavio neki mladi fratar, fra Milan, tu na vratima nekadašnje župske kuće, i zatražio od Odbora tu i stanovati.

Ni miševi nisu mogli ponoviti što su mu sve izgovorili, što mu nisu opsovali, i kojom mu smrću nisu zaprijetili.

- Mene je pustila “viša sila” i dozvolila mi u selo dolaziti. Da je “viša sila” našla mene krivoga, ne bi me iz zatvora pustila. Taman se vraćam s robije. Dobio sam samo dvije i pol godine. To znači da mi ni krivnja nije bila velika. Evo vam, čitajte!

Odbor se čudno pogledavao. Čitati? Tko će čitati? Da su im kazali ubiti, zaklati, oplijeniti, napraviti zasjedu. To bi išlo glatko. Ali čitati? Samo je jedan član Odbora bio pismen. A njega upravo nije bilo u Odboru.

- Slušaj ti, druže! Tko ti je ovo potpisao?

- Piše tu.

- Slušaj ti, druže! Dolaziš kao neprijatelj ove “narodne vlasti” i još drsko tražiš od “narodne vlasti” da čita tvoje papire. Evo ti tvoga papira!

Onaj iz Odbora što je sjedio za stolom nekadašnje inženjerove, a i kasnije fratrove radne sobe, iskidao je papir na stotine komada.

- Drugovi, je li od vas netko vidio papir što ga je ovaj neprijatelj “narodne vlasti” donio nama na uvid?

- Nije.

- Je li netko čitao to što ovaj neprijatelj tvrdi da je na ovome papiru napisano?

- Nije nitko.

- Je li ovaj ovdje nazočni neprijatelj naroda i “narodne vlasti” spomenuo od koga je dobio papir, koga nitko nije od nas vidio? Je li spomenuo ime nekoga druga, od neka više “narodne vlasti”?

- Nije.

- Drugovi, što će nam više svjedočanstvo? Druže, marš van! I nemoj da ti više dođe misao vratiti se ovdje i ovdje tražiti “svoja prava”. Kad se drugi put opet pojaviš, vidiš li ovaj mitraljez? S njim ćeš ti imati posla, a ja ću javiti “višoj sili” da si kao osumnjičenik, što radi protiv “narodne vlasti” bježao od “narodne vlasti”. Marš van! I da te moje oči ovdje više nisu vidjele.

Miševi su gledali kako fra Milan uzmiče. Bilo mu je jasno kako je njegova “viša sila” slomljena, i kako se najbolje od budala maknuti. Vratio se u Drniš, ali nije odustao od dolazaka u župu. Došao bi jutarnjim vlakom, rekao misu, dao odriješenje za pokopane u prethodnom tjednu, a onda se vratio nazad. Nitko mu nije smio ponuditi jesti. A i oni što bi smjeli doći na misu, u jednu od seoskih crkava, mogli su se nabrajati na prstima jedne ruke. Kad bi ih bilo za dvije ruke, to je već bila velika slava. Jer ljudi su bili u strahu, i bojazni. Odbor nije lako nikomu praštao.

Što je više vrijeme odmicalo, Odbor se rjeđe sastajao. To se miševima nije sviđalo. Ponovno su došla vremena gladi i neimaštine. Doznavali su tajne presude i namjere. Pokatkad su Drugarice u kući vješale svoju “nevinost” o vratove moćnoga Odbora, a neke malo veće Drugarice, “sve svoje” stavljale na raspolaganje voljenoj Partiji. Drugarice su pored sve svoje vjernosti “narodnoj vlasti” strepile da otac ne dozna za tu veliku “narodnu žrtvu”, pa da je, onako zaostao i nazadan, ne izmlati na mrtvo ime. Malo veće drugarice bojale su se da muž ne dozna. I Odbor, moćan kao narodna vlast, pored sve svoje moći, bojao se da se koji neobuzdan muž ne odvaži prijeći u “crnu klerofašističku reakciju”, u noći sačekujući Druga, te da Drug ne postane modar ili mrtav. Odbor je moćan, ali se činilo, ne uvijek i ne svugdje. Posebno ne noću i u osami. Kad prije doleti kamen, nego uspiješ mitraljez namjestiti.

Što je miševima bilo korisno sve to znati, kad se malo, pomalo sve opet svelo na korjenje i samoniklo bilje. Odbor je popuštao kako je “popuštalo” u državi pušaka i mitraljeza, te se fra Milan uspio trajno nastaniti u selu. Dalo mu stanovati u Markovinovoj kući, na željezničkoj postaji, ali mu nije mira dalo. Bezbroj su ga puta, te nečitmene komunističke gnjide zaustavljale tražeći “legitimaciju”, a onda ne znajući čitati, sumnjičile. Jer tko zna je li to “legitimacija” i tko zna, može tu svašta pisati. Htjedoše ga ubiti kad se u Mravnici usudio prvo dijete krstiti. Htjedoše ubiti čovjeka jer je fratru skupio vreću pšenice za uzdržavanje. Za prve poratne krizme zabranili su čovjeku spremiti ručak, kako je bio obećao, te se krizmatelj i svita nahranila komadom kruha i sira što ju je fra Milan donio u torbi. Pohvatalo ljude za procesiju Velikog petka, pa kazne i zatvori, pa progoni, teror i prijetnje.

Miševi, koliko toga mogu ispričati miševi! A i priča da ju je samo pustiti. Moramo sažeti priču. Fra Milan se nadalje stalno žalio. “Više su vlasti” davale papire, a on se nadao kako će jednom nadmudriti “glupost”. Možda više zlobu, to opasniju, što je bila neukija. Žalio se posvuda, čak se usudio Brozu žaliti.

“Viša vlast” nije htjela svijetu pokazati kako je samo hrpa ubojica i nasilnika, natovarena na komunističku petokraku, pa je “višim crkvenim silama” lako davala papire i dozvole. Predsjednik vlade Bakarić, tako su ga zvali, iako mu je pravo prezime bilo Vais, pisano duplim slovom i dvostrukim “s”, lak je bio na potpisu i obećanju. Ni biskupov tajnik, kad je po prvi put došao na krizmu svojim automobilom, na opće čuđenje svih seljaka u selu, nije mogao razumjeti zašto se svih tih papira fra Milan boji. A fra Milan je znao, što veći papir i naredba, to veća sumnja i opasnost. Ne bojeći se viših sumnji i jačih opasnosti, papire “više sile” stalno je pribavljao i pribavljao. Mala je “sila”bila sila.

- Dobio je. Odsad više nećemo biti drugovi miševi, nego gospoda miševi. Narodni sud donio je presudu i naredbu pod prijetnjom teške robije. Odbor mora napustiti kuću i vratiti je prvobitnome vlasniku, fratru. Naredba se izvršava odmah i bezpogovorno. Velika sila javlja maloj sili, a velika fratarska vlast javlja fra Milanu.

Kad je sudska odluka potpisana Odbor se već odavna nije tu nalazio. Vrata su bila otključana, sve što se odnijeti moglo, sve je odnešeno, vjetar je raznosao papire, kiša se probijala kroz puknute cigle.

Dobio fra Milan papire “više sile” i sve odredbe, ali mu se događalo kao i onom što je savršeno znao oponašati Tita i Bakarića.

- Kad to znadeš, pokaži!

- Hajde ti, kad smiješ!

- Hajde ti!.

Lako je bilo papire nosati, ma od koga bili, ali u kuću se nastaniti, to je bila umjetnost. Jer, čim dođeš, mrtav si i nitko neće znati, da si tu bio, i tu umro. I redovito se nećeš imati komu žaliti. Jest, vlasništvo je tvoje, imaš sva prava, ali hajde se doseli u to svoje vlasništvo i iskoristi svoje pravo. Ako si junak. Fra Milan je tog dana, kad mu je Odbor, preseljen u drugo mjesto, tamo gdje je bilo više partizana, izdao odobrenje kuću pregledati, na oštećena vrata stavio komad lanca i lokot. Kad se sutra, po istom odobrenju vratio nazad, prenijeti nešto crkvenih knjiga, lokot je bio slomljen, a vrata nanovo širom otvorena. Ubrzo je saznao kako je to učinio sin najgrlatije Drugarice u selu. Ubrzo je shvatio da je najbolje ništa ne vidjeti i ništa čuti jer je Drugarica bila jako velika drugarica i što je činila nije sama činila.

- Najbolje mi je ostati gdje jesam. Kuću dati u najam. I mirovati.

Napravio je ugovor sa siromašnim pružnim ložačem. Ložač će  u kuću useliti, čuvati je i uzdržavati, bez naknade, ali kad fratar reče, iz nje mirno iseliti. Mnoštvo još godina stanovat će na željezničkoj postaji. Jer to je bilo doba kad su zakoni zvučali na jednom kraju države jednim zvukom, a na drugome drugim. Ložač i miševi tako su nekoliko godina bili tamo gdje je fratru bilo zabranjeno. Pored dozvole Weissa rečenog Bakarić. I pored svih papira “viših sila”.

- Pamtimo šesti rujan, devetsto pedeset sedme. Dan kad smo ponovno postali gospoda, prestajući biti drugovima. Mi miševi, jedini u kući, nekada najljepšoj u Zagori. Jer naš neprijatelj vraća se u svoj posjed. Ne znamo kakav je, ali znamo da je neprijatelj. Jer svi su miševi, posebno pustolovi srpske krvi, neprijatelji fratarski. Rat se nastavlja, nepopustljiv i nepomirljiv. Rat između neprijatelja: hrvatskih fratara i srpskih miševa.

 

8.

Kuća je kao žena. Kad je mlada sve joj sliči, ali kad se na nju polako vrijeme spusti i kad doba prvotne ljepote počne iščezavati, postane kao ruševina. Pa dok mari za se, dugo može još odoljeti vremenu, ali kad se zapusti i kad ne mari za se, počne izgledati babom prije vremena.

Priča vam je pričala kako je kuća nekada bila najljepša i najudobnija u čitavoj Zagori. Toliko ju je sklad obvijao da miševi u njoj nisu imali gdje naći zaklona. A sada, Bože mili! Polomljenih i porozanih krovnih cigli, pokislih i izmaljanih zidova, trula poda i savijenih greda, razlupanih prozora i vrata. Na kuhinjskom podu nadobudni su “ljudovi novog doba” ložili vatru, a po začađenim zidovima Drugarice ispisivale svoja imena i znakove, potkrijepljene nepravilno crtanim zvijezdama. Miševi, ne samo da su imali sada zaklone, nego su mirno iz podruma mogli ući na više prolaza i na više načina, a kuća se od njihovih prokopa i prolaza mogla nazvati savršenim mišjim labirintom. Je li ovo ona ista Kuća, ona prvotna ljepotica?

Nikako! Rekao bi tko nije znao. Miševi su znali. I oni, što im je kuća nešto bila dužna ili za nešto kriva, pa su joj se tako osvećivali. Svakako! Rekao bi tko je znao, komu je kuća u ruke upala.

Kad je fra Milan konačno te pedeset sedme u rujnu počeo čistiti kuću i pripremati je za svoj povratak, njezin je izgled bio takav kao da si upravo staru ženu silovao i raščupao. Odakle početi? Daske nemaš, materijala nikakva nemaš, a novaca nemaš. A nemaš koga pitati, jer i kad ih imaš, “fratarske vlasti” takvih kakav si, imaju na pretek.

Fra Milan je stoga započeo sam. I uskoro, rečenog dana, baš toga, kad su miševi shvatili da su ponovno od drugova postali gospoda, a on da će ga u to doba teže moći ubiti, ponovno se nastanio u kuću.

Da vas priča ne muči pričajući vam baš svaku sitnicu, neprijatelji su se i dalje gledali istim mržnjama. Fra Milan bi kad bi imao kakva cementa, začipao mnogobrojne rupe u zidovima, i kad bi imao kakvu dasku, mijenjao bi je s onom trulom u podu. Miševi su, čim se makne, radili po svome - izgristi, raskopati i uništiti, čega se dočepaš. Najgore što im se ipak moglo dogoditi bilo je doseljenje fra Milanove sestre. Žensko, iz kuće rijetko izbiva, a poput mačke stoji i čeka, pa komu metla, komu štap, komu neiskusnu mišolovka.

- Dolazi drugi. Možda nam bude bolje. Možda nema sestre. Živjele te nepoznate “fratarske vlasti”!

Miševi su klicali od radosti kad su saznali kako fra Milana mijenja neki novi fratar, imenom fra Petar. U najmanju ruku radovali su se ručku od primopredaje. I obilju. Jer su nekako vremena postajala bolja.

Upoznali su fra Petra.

- Mili Bože, pa tko ovdje razuman može živjeti?

Pitao je fra Petar “fratarske vlasti”, kad su se susreli na vječno dugim sastancima o životu i radu fratarskome.

- Gdje kako može živjeti?

- Pa tamo. Četiri trošne crkve. Pješice, kilometrima i kilometrima. Gladan, žedan, gol, bos, bez kreveta, krova i prozora.

- Možeš razumjeti, nema novaca.

- Ako smo mi prosjački red, mogu li ići prositi?

- To možeš.

- Dajte mi pismeno. Da me tamo kamo idem ne proglase lupežom, umjesto prosjakom.

Išao fra Petar u Njemačku. Prvom prilikom, što mu se ukazala, pošto su komunisti, dokazujući svojim prijateljima veliku demokratičnost, širom otvorili granicu za Zapad. Dadoše mu dvije tisuće maraka. Dade mu fra Dominik, izbjeglica pred komunistima, a dade mu i fra Krsto. Sad, da mu dade fra Dominik, hajde, to je bilo u redu, ali da mu dade fra Krsto, to je već bilo oveće čudo. Ali što jest, jest: fra Petar se vratio s cijele dvije tisuće maraka. I odmah popravljaj kuću. Miševi su pozdravili njegovo mjesečno izbivanje, ali čim je dodirnuo njihove prolaze i čim se počeo miješati u njihove poslove, mrseći im prohode, jačom su mu silom počeli uzvraćati. Čim bi se kuća umirila, a miševi shvatili da ga nema, ponovno su se najjačim bijesom obarali na sve - na knjige, na tkaninu, na posuđe i na daske, što su im, u krajnjoj liniji uvijek bili na raspolaganju za oštrenje istupljenih zubi.

Tako je moralo biti. Ta rat je, a kad je rat onda uzaludno sve konvencije i sve rezolucije, neprijatelju treba uzvraćati najvišim čime imaš. Jer, ovo i jest rat između fratara i miševa. Tko će onda dati neke nježne fratre i neke nježne miševe. Ovo su uostalom ljuti ratnici.

Miševi su se češće oglašavali slaveći neznane “fratarske vlasti”, jer sad su opet čuli - dolazi novi. I opet mu je isto ime.

- Fra Petar? Koga briga kako se zove. Važno je da je fratar i da ovdje stanuje. Rat se nastavlja. Tko koga: fratar miševe ili miševi fratra. Sve godine, sve vrijeme. Uvijek isto.

Ništa nije bilo bolje ni kad je fra Petra zamijenio fra Alberto. Nešto su se poboljšale prilike u svijetu, pa se nešto poboljšalo i tu u selu. Fra Alberto je dobio na poklon od “fratarskih vlasti” neki motor, imenom “kolibrić” te nije više morao tako dugo pješačiti. Mogao je kupiti kadgod kakvu mesnu konzervu, jer mu se zadruga, zvana “Motika”, doselila u “kulu”. I miševima je bilo bolje. Noću su se iskradali na smetlište te bi dugo lizali limenke od gulaša, paštete ili ribe. Došlo je i do podjele. Stričevići su se odselili u “kulu”, njušeći zadružno brašno i cukar.

Fra Alberto je volio svirati. Skriveni u svojim rupama, kroz otvore samo njima znane, gledali su ga kako svira na crnu “harmoniumu” i kako pjeva.

- Ovo je neki sanjar. Ovakvoga nismo dosad vidjeli. Samo da ne dimi toliko. I da češće jede, pa da se i mi pogostimo.

Fra Alberto je sanjao san o nekome novom, boljem “harmoniumu”. Vidio ga je već, lijep ko san, a profinjena zvuka. Samo, skup. Tko može platiti?

To što je mislio nije se moglo miševima nikako svidjeti. Malo šparati na jelu, malo kajiš stegnuti, malo odškrnuti odavle, malo odanle. Odlučio se kupiti upravo takav harmonij. A sanjao je “zbor”, pravi pravcati. Jer su mu , Bože mu prosti, dodijala nadglasavanja, sličnija magarećem revanju, nego koralu. Sve se moralo podrediti “harmoniumu”. Nema za cement. Nema za daske. To miševima nije smetalo. Nema obilja u hrani. Dosta je kava i pokoja cigareta. To se miševima nije sviđalo. A kolika je samo radost bila kad je taj “harmonium” stigao, i kad su mu otkovali daske za zaštitu? Velik, žućkast, izrezbarena drveta i s mnoštvo registara: violina, rog, flauta, orgulje. Sve to u jednom. Sjeo je i svirao. Pjevao. Uživao. Kakva to žrtva može ugroziti? Kakve konzerve i kakvo izobilje? Harmonij je tu.

- Sanjar! - izrugivali su se miševi svome neprijatelju.

Ljutito su gledali u “harmonium”, znajući da je radi njega izostalo mnogo limenki, i da su upravo radi njega bili osuđeni na dugotrajan post.

- Past će nam u zube. Onda ćemo vidjeti čiji su opanci, a čiji obojci.

Fra Alberto bi, zanešen glazbom, svirao dugo u noć. Miševi su čekali i čekali. Sve dok se ne umori i sve dok ne ode iz velike sobe u spavaonicu. Onda su započeli svoj posao. Bez poteškoća su progrizli platno na pozadini harmonija. Za zgodno su našli verati se po kožnome mijehu i gristi konopljastu tkaninu, što je povezivala mijeh s velikim i mesingom optočenim pedalama. Dane i dane fra Alberto je svirao. Dane i dane miševi su grizli, sve ono već navedeno, dok jednog dana “harmonium” nije izdahnuo.

Kad je fra Alberto skinuo platneni poklopac s pozadine harmonija, imao je što i vidjeti. Sve što se moglo uništiti sve je bilo uništeno.

Po prvi put fra Alberto se osjetio bijesan i odjednom su mu miševi počeli postajati neprijateljski. Dotad, znao je da su tu, ali nije ih nekom naročitom snagom progonio.

- Ovo morate platiti. I platit ćete, prokleti miševi, štetočine, razbojnici, kako li vas čovjek samo može nazvati!

Ranom zorom, upalio je motor i prašnjavom cestom zaputio se u Trogir. Bio je čuo kako postoji neki novi otrov protiv miševa. Dosta je da ga samo pomirišu, odmah su mrtvi. Došavši u Trogir, obišao je sve trgovine, zadruge i željezarije, gdje bi moglo biti takvoga otrova.

- Imali smo, ali nema više. Čekaj novu pošiljku.

Tako su govorili prodavači i trgovci. Govorili su mu i da ide tu i tu, i naći će sigurno.

- Nema, oni su me k vama poslali. - tako bi odgovarao fra Alberto, sve ljući i sve bjesniji, kako bi od trgovine do trgovine slušao isti odgovor.

- Krenuti u Split? Motor dobro vozi. Tamo ima sigurno. Tko zna? Rekli su mi i da u Trogiru ima, a nema. Tko zna, možda je tako i u Splitu.

Fra Alberto je odustao od puta. Stao je u red za benzin i nalio spremnik na motoru. Onda nazad. Kad ideš iz Doca u Trogir, lako je. Nizbrdica. Ali kad ideš iz Trogira nazad, uzbrdica. I okuke iznad Segeta. Ne okuke, okuka za okukom. Da sve ne bude samo na jednoj nevolji, odjednom je pukla guma na motoru. Koji put poznaju, rekli bi: “dugo je i bila zdrava”. Fra Alberto je sjašio s motora, dogurao ga uz rub, a onda počeo gumu krpiti. Najprije se odvida točak, onda se skine guma, izvuče zračnica, napumpa i traži rupa. Kad je se nađe i kad se bude sigurnim da je jedna jedina, mjesto se očisti “glanjc papirom” škarama odreže komad gume, namaže ljepilom za gumu, malo pričeka da se ljepilo osuši, a onda komadić gume nalijepi na mjesto rupe.

Sve je to fra Alberto dobro znao. Jer, živjeti u Zagori, voziti se motorom, a ne znati gumu krpiti, to je graničilo s ludošću. Njemu se dogodilo da je to sve znao i sve sa sobom imao, ali je zaboravio kako seljaci u Zagori ponavljaju - polako, vrag odnio prišu.

Sve je napravio. Točno kako treba. Okrpio gumu. Vratio točak na svoje mjesto. Stegnuo matice na vijcima. Uznojio se pumpajući. Upalio motor i krenuo. Nije prošlo niti stotinu novih metara, na tom putu, prepunu uspona i oštra pijeska, ista je guma ponovno izdušila. Nije bilo druge. Ponovno isto. Gumu odvidati. Gumu skinuti. Izvući zračnicu. Sve iznova. Sve je to tako bilo. Osim što bi se o fra Alberta otrovali ne samo miševi ovoga svijeta, nego bi tu imali posla i svi poskoci ovoga svijeta. “Tko žuri sporije stigne”. Vrtjelo mu se glavom kad je konačno otkrio kako se prvo ljepljenje gume ponovno odlijepilo jer je žurio i prerano gumu pumpao. Ovaj put čekao je i duže, neka mu je bijes i neraspoloženje remetilo zdrave prosudbe.

- Fratre, krpiš li to gumu?

Kao da ga je iz sve te ljutite stvarnosti probudio glas što je dopirao od nekog drugoga motora, iste marke i istih guma. Bio je to milicajac, zadužen red čuvati po Zagori. Nije sjahao s motora i nije motora gasio. Fra Alberto kao da ga nije ni dobro čuo. Nadglasavao se s bukom motora.

- Nisam! Evo krpim gumu. Pukla.

- Neka! Mislio sam da krpiš gumu.

Tako je okončao razgovor. Milicajac se odvezao uzbrdo, a fra Alberto ovaj put gumu krpio puno duže.

Odnekud je dopiralo podnevno zvono, a onda i drugo. Fra Alberto se uspravio i htio se prekrižiti, kako pristoji fratrima i katolicima. A onda se predomislio.

- A neću, nećeš danas pozdrava, ni jedne jedine “Zdravomarije”. Ja za te radim, a miševi mi unište sve. I vozim motor i dva puta u istom satu gumu krpim. Tebi to ništa! A onaj bezbožac, psovač i beštimadur, komunjara i nasilnik, njemu gume ne pucaju. Čiji sam ja, reci čiji sam?!

Gospodin Bog, koji uvijek prati Božje, to jest svoje ljude, tog je trena šutio, zašutio. Nije imao što ni odgovoriti.

- Nije ti to sve. Čim dođem kući, pa makar mi guma pukla još deset puta, nećeš stajati u Tabernakulu. U sakristiji ćeš stanovati, čitavi sljedeći tjedan. Osam dana.

Gospodin je pokunjeno šutio. Nije ništa poduzeo da bi se branio. I stvarno je odradio svoju kaznu osmodnevnog zatvora u sakristiji.

- Tko je Sakrament premjestio iz crkve u sakristiju? Nije Veliki četvrtak. Ljeto je.

Pitao je stari dobri sakristan fra Alberta, ne znajući što bi poduzeo.

- Ja.

- Zašto?

- Ne pitaj zašto. Osam će dana tamo stajati.

Od tog je vremena fra Alberto bio čisti mišji neprijatelj. Uz poteškoće je dozvao staroga majstora što se razumio u popravak “harmoniuma”. Stari se odazvao i ponovno “harmonium” vratio svirci. Miševi su otad morali biti puno oprezniji. Fra Alberto više im nije dao ni primirisati harmonij. Premjestio ga je u crkvu, znajući kako su crkveni miševi baš u toj crkvi odavna pocrkali, i kako će mu tamo biti sigurnije. Nabavio je i onaj glasoviti otrov, ali je s prezirom odmahnuo rukom kad je shvatio da je djelotvornost toga otrova samo priča. Miševi ne samo da se nisu otrovali od njegova mirisa, nego su izgrizli posudu u kojoj je otrov bio, a da se otrova nisu ni dodili.

- Mačak je spas. Pravi pravcati, rasni mačak. I ništa više.

Nabavio je mačka. I stekao velika prijatelja. Kad bi se tko zatekao u gostima, prvo što bi kod fra Alberta vidio bio je mačak. Sjedio je na povlaštenu mjestu, najudobnijem što ga je ta kuća, ma kakva bila, mogla dati. Mačak je bio uhranjen i debeo. Događalo se da bi mu bilo bolje nego fra Albertu. Njegov su ručak, večera i doručak bili sigurni. Fra Albertovi kako kada. Lijeno je sjedio, velike glave, ali potpuno miroljubiv. Fra Alberto mu je pričao tko su pravi mačji i pravi fratarski neprijatelji. Mačak je to slušao. Slušali su i miševi. Čim bi se fra Alberto bilo kamo otputio, mačak se pretvarao u psa. Na svaki bi šum trčao i koga bi od miševa nespremna našao, nije ga sunce više viđalo. Ni mišja rupa. Svjesni toga, miševi su se pokajali što su dirali u “harmonium”. I oni, trajni ateisti, pustolovne srbijanske krvi, tko više pamti od kojega koljena, kao da su počeli moliti neka svoja mišja nebesa.

- Samo da i ovaj ode. O vi, nepoznate “fratarske vlasti”, spomenite se i premjestite ga. Njega i mačka, debelog i naoko dobro odgojena,  ali ubojicu i razbojnika. Obojicu premjestite nekamo. Samo da nisu ovdje. Kakvo je to bilo veselje kad su konačno dočekali radosnu vijest: odlazi, fra Alberto, odlazi! I mačak s njime.

- Tko dolazi?

- Dolazi fra Stipe.

- Je li kakav?

- Kažu da je dobar ko cura. Mlad je, a mrava ne bi zgazio. I nema neprijatelja. Pravi anđeo.

- Otkad se miševi u anđele razumiju? Ne zanima mene gazi li on mrave ili vukove. Zanima me kakav je prema miševima? To je naše prvo i osnovno pitanje.

- Kakav bude da bude, fratar je. To odmah znači, neprijatelj je. A neprijateljima se ne oprašta. Koja to budala radi? I koja je to budala ikada radila? Opraštati neprijateljima?

- Kako bilo da bilo, ratovati nam je. Spremno ćemo ga dočekati. Progristi sve, izgristi čega se dočepaš, i u sve se zavući. Mišjeg mi svijeta, i krvi pradjedovske, ateističke i pustolovne, to nam je jedino što moramo raditi. I svejedno je tko je. Fra Petar, fra Milan, fra Alberto ili fra Stipe. Svi su nam fratri neprijatelji.

Kad je fra Alberto otišao, a fra Stipe se nastanio u kući, činilo se da se ništa nije promijenilo. Govorilo se da su ljudi stigli na mjesec. Tu je sve bilo isto. Ista trošna i oštećena kuća. Ista surovost životna. I pruga, što rano ustaje i kasno lijega, odvozeći, dovozeći... Fra Stipe se istom onakvom cestom, na kojoj je fra Alberto gume krpio i motorom vozio, dovezao starim i već potrošenim “volkswagenom”. A taj će istrošeni auto postati legendom. Jer mu se na zadnji kraj, dok je u selu bio parkiran, popeo obijestan seoski magarac. Prednju je nogu podigao na zadnji branik, izazvan njegovim sjajem. Kad je nije mogao više izvući, onda je i drugu nogu ugurao u drugi kraj branika. I tako ostao.

- Bože, koliki je ovaj magarac? Većega nisam u životu vidio. Izgleda ko žirafa. Fra Stipe se nije više nazad ogledao. Upalio je auto i lagano se povezao.

- Što je ovome magarcu? Što trči za mnom kao sumanut? Pitao se gledajući ga u ogledalu iznad glave. Nakon dvjesto metara, kad se magarac nije zaustavljao, podjednako trčeći za autom, zaustavio je auto. I sve do večeri ostao u selu tražeći tko će mu odvidati branik i tom neobičnom magarcu dati slobodno. Možda se negdje nešto u svijetu mijenjalo. Ovdje se ništa mijenjalo nije. Miševi i fratri. Fratri i miševi. Siromaština, čemer i nevolja. Sreća je pokatkad samo u tomu što ni fratri ni miševi nisu ni znali za bolje. To im je bio jedini spas.

 

9.

Da vam priča još jedanput kaže kako su miševi uskoro postali fra Stipi sve ono što su bili i fra Albertu i fra Petru i fra Milanu, moglo bi se reći, pa što je u tomu nova? Priča i ne skriva ništa: ona i priča o stoljetnom ratu fratara i miševa. Iz kojeg bi razloga onda miševi bili drugačiji prema fra Stipi?

Problem je bio u tomu što je fra Stipe mislio kako se u svijetu mnogo toga promijenilo i kako je došlo doba da se i tu nešto promijeni. Tragika je u tom što se ništa nije mijenjalo. Kuća ista, trošna i na izmaku. Nema vrata, nema prozora, ni škura. Grede su trule i iskrivljene. Potpomažu ih potpornji u podrumu. Na svakih desetak centimetara rupa. Propuh sa svih strana, s prozora, od vrata, iz podruma.

Miševi isti. Prolaze svuda. Prepuna ih kuća, u svakoj rupi, u svakome procjepu, u jastučnici, u štramcu, u temelju i u potkrovlju, u kuhinji i spremnici u svako doba, čim li minutu budeš na neoprezu.

Ni ljudi se nisu promijenili. Isti oni. S vlaka na vlak. Jutrom rane. Noću zakašnjavaju. I opet, kanda nemaju ni za kruh ni za sol. Kao i nekada davno, spašava pokoje prase, pokoja ovca i koza, list duhana i u posljednje doba nešto blitve i “špinjače” na tržnicama. Pruga ih je mnoštvo zadržala. Netko pružni radnik, netko prometnik, netko kondukter. Nisu imali kamo otići. Proklinjali su prugu što i njih nije odvela. Jer sva su se ostala sela ugasila, vlakom se vozeći u bogate gradove. Bogate? Tako se govorilo. Jer, to što je nekad bilo jasno kad se reče “crkveni miš”, to se podrazumijevalo kad netko reče “seljak”.

Činilo se da je jedino nestalo Odbora. To pogotovu nije bila istina. Odbor je jedini pravo i pošteno radio “svoj posao”. Jest da je ona Drugarica, najprije postala udovica, a onda se, ne mareći za savijest, skrušenje i razgovore o drugome svijetu, i sama uputila u drugi svijet. Jest da je umro i onaj što je fra Milanu tražio “ličnu kartu”, ne znajući je iščitati, jer ne samo da nije bio pismen, nego nije bio ni čitmen. Jest, da je umro i onaj što je od strane Presla također tražio “legitimaciju”, a ni on nije bio ni čitmen ni pismen. Ali došli su drugi. Ti drugi mislili su da su i čitmeni i pismeni, a to bili nisu, jer od koga si takav si. Ne pada kruška daleko od svoga stabla. Zašto bi onda ovdje padala?

Odbor je imao svoju glavu, trup i rep. Točno kako ima svaki odbor, a možda i šire. Jer svoju glavu, trup i rep imaju sve vlasti, ma kako ih se predstavljalo i ma čije one bile. Najvažniji od svih bio je uvijek glava. Trup i rep nisu bili toliko ni važni. Jer glava uvijek pokreće trup i rep.

Najglavnijih od svih u Odboru, a to je značilo i najvažniji u selu, pa i šire, nikada nije slučaju prepuštao ništa. Bilo ga je svugdje i svagdje. U šumama, gorama, na brdima i na pruzi, blizu škole i u onoj jadnoj trgovini, jutrom mrakom i o podne. Škole se svoje dobro držao, uz poteškoće krećući svoj trup i rep. Da je to priči dozvoliti, što bi vam ona sve ispričala o Najvažnijemu od svih u selu i Odboru. Tako primjerice: doveo pružni radnik svoga dječaka školarca u čekaonicu jer vrijeme nije bilo za vani stajati. Pozdravio Najvažnijega od svih jednim “dobrim jutrom”.

-  Slušaj ti, mali! Nije ti ćaća dobar! - Najvažniji od svih rekao je to dječaku kad se vlak zaputio svojim putem.

- Zašto nije? - pitao je dječak.

- Nije! Nije dobar čovik!

- Zašto?

- On je meni reka “Dobro jutro”, a ima je reć: “Šefe, dobro jutro”! Vidiš kako ne poštiva “narodne vlasti” i kako se ne ponaša dolično.

Dječaku nije preostalo ništa drugo nego šutjeti, gledajući začuđeno Najvažnijega od svih i čudeći se “glavi, trupu i repu” istovremeno. Čudne li glave i čudna Odbora.

- Sve smo ovo i dosad čuli. Pričaj nešto drugo.

Sve se ovo stvarno dosad čulo, ali se nije čulo što je fra Stipe imao činiti. Dosada su miševi poznavali sve neke tvrde i jake, ratnički raspoložene fratre. I Odbor se dosad došaptavao o nekim strašnim neprijateljima, svakog ponedjeljka ujutro trčeći dojaviti “udbi” što je fratar govorio. Sada su čuli kako dolazi netko kao anđeo, miran, dobar, pobožan i skroman, ko kakva curica.

- S kim ćeš ratovati? Pitali su miševi. To isto pitao se Odbor. Trupom i repom. Glava je mislila sasvim suprotno.

Miševi su čekali da se raziđe društvo okupljeno na primopredaju, i da pojedu što im zubima dopadne. Odbor se istodobno sastao i jedan su drugoga drugovi važno promatrali. Najvažniji od svih njih, onaj što mu se riječ “tužiti” toliko bila srasla s naravi, da je on i po noći, u snu, stalno tuživao, značajnim je pogledom i značajnim klimanjem svoje glave upozorio.

- Drugovi. Budnost. Nikad se ne zna. To je samo maska, to što se priča da ovaj nije opasan, i da se ne dira u “narodne organe”.

Svi ostali slušali su Najvažnijega od svih njih i onaj što je vječno u svemu vidio “korito i bukaru”, i onaj što je vojnički poziv dobio kad je drugi put išao u treći osnovne, pa su nove učiteljice mislile da je otac nekoga od djece u razredu, i onaj mršavi, što bi uvijek na pitanje je li jasno odgovarao - Još jedanput, da utvrdim.

Najvažniji od svih njih, On, što je polupismenim načinom pisanja, jer ipak je uspio naučiti sva slova za vrijeme svoje pučke škole, svakomu u selu određivao sudbinu, bio je zaista najbudniji. Vidio je ono čega ima, a ponajčešće i ono čega nema i čega nikad nije bilo. A bio je stvarno toliko budan, da bi i u snu tuživao, te kad bi ga žena primirivala, i kad bi mu zbog toga tužba propala, ženu bi isprebijao na mrtvo ime. Jer tuživanje se nije smjelo pometati ni u snu.

Fra Stipe nije namjeravao ratovati ni s miševima ni s Odborom. Naumio je raditi svoj posao i Bogu se moliti. Fratri su uvijek bili ljudi skromni, i bez velikih zahtjeva. Fra Stipe to je pokazivao svojim mirnim hodom, osmijehom, skromnošću i svojom plavom “žabom” što ju je vozio kao kornjaču, već nam znanu iz onoga slučaja s magarcem, zapetim za zadnji branik.

Neko je vrijeme i tako moglo, ali mu kuća nije dala mira. Jednog se dana zaputio u Split i usudio razgovarati s Najvažnijim od te već nam dobro znane “fratarske vlasti”, što su je, za razliku od ostalih fratara, miševi tako visoko cijenili, i svaki put joj do neba zahvaljivali, kad god bi im izišla u susret, fratre mijenjajući, i nad fratarskim životima vedreći i oblačeći.

- Mnogopoštovani! Kuća. Vi ste svjetski čovjek. Znate da bez alata nema zanata. Ništa nema. Jedva da čovjek može tamo stajati.

- Što ti je najvažnije?

- Vrata, prozori. Sve, kad nema ničega.

- Budi bez brige. Otiđi kod nekog majstora. Neka ti napravi vrata i prozore. Meni donesi račun. Sve ću platiti. Vremena su druga, nešto i imamo.

- Jest, to je samo dio. Puno toga ostaje.

- Najbolje je ovako. Zadužit ću fra Matu, ekonoma, neka se poveže s arhitektom, neka iziđe na teren i neka vidi što se tu može učiniti. Novac više ne smije biti problem.

Fra Stipe je bio više nego zadovoljan. Majstori su mu uskoro postavili nova vrata i nove prozore. Tko i ne bi? Sad će se kuća iz temelja obnoviti. Onda će i miševa nestati. Onda će moći kao čovjek lijegati i ustajati.

- Fra Mate. Najvažniji mi je rekao da ćeš doći. S arhitektom.

- Jest, istina je. Ali poslovi su me spriječili. Čim budem mogao, dolazim.

Prošao je mjesec, dva. Fra Mate nigdje. Ni arhitekta. Fra Stipe je bio uporan, ali dok se konačno uspio ponovno s fra Matom sastati, već je toj svoj “fratarskoj vlasti” istekao mandat. I fra Mati. Moj fra Stjepane, sada ispočetka.

- Mnogopoštovani! Kuća. Obećalo se. Ne može se tamo živjeti.

- Sad ćemo mi. Strpi se malo.

Fra Stipe se strpljivao. Godinu. Drugu godinu. Šestu godinu. Petnaestu godinu.

- Strpi se, još samo malo.

Tako je govorio mnogopoštovani fra Petar, pa mnogopoštovani fra Stipan, pa svaki mnogopoštovani, dugih petnaest godina. Pa su tako govorili fra Mate, pa fra Ante, pa fra Pavao, pa fra Jozo, pa svi oni, što su ih petnaest godina zvali ekonomima. Da je fra Stipe bio drugi, ne bi mirno ponavljao - “kuća”- već bi nakon trećega svojim putem krenuo. A fra Stipe, dobar i miran, da je i dalje mogao tu biti, još danas bi govorio - “mnogopoštovani, kuća”. A ta velika i moćna “fratarska vlast” i danas bi ponavljala - Strpi se, sad ćemo.

Fra Stipe je trpio i činio što se moglo. Odbor je činio svoje. Miševi su radili svoje.

Kad je tako već, moramo reći i nešto radosno. Onako za fra Stipu. Bila vizitacija, a veliki Vizitator ugledni fratar, doktor obaju prava i netko, koga je teško gledati, a kamo li s njime besjediti, jer bijaše vruće, u veliku sobu, gdje je bio vjeronauk i gdje je ono, svojevremeno živio ložač Lovre, ostavio svoj kaput i šešir. Otišli oni u obilazak crkava. Kako ih je, Bože mi oprosti, ni broja im se ne zna, a veliki Vizitator sve želi vidjeti, mišji naum nije imao tko ometati.. I dok su oni bili u obilasku, fra Stipe svojom “četvorkom”, jer mu je na “žabi” crkla “getriba”, a Vizitator i tajnik mu u nešto udobnijem autu, miševi su osjetili priliku. Ne mogući u kuhinju jer ih je tamo spremno dočekivala “domaćica”, dočepali su se kaputa i izgrizli ga gdje su dostigli. Ni šešir nije bolje prošao. Sveti kaput i sveti šešir. Velikoga Vizitatora.

- Neka! Neka su ga izgrizli!

Jadni fra Stipe! Videći što se zbilo i poznavajući zločinstva svojih kućnih miševa, sav se crven pojavio pred velikim Vizitatorom. Vizitator je mrk zagledao šešir i kaput, a fra Stipe se povukao u se, kao da je on, a ne miševi, izgrizao kaput i šešir. I kao da nije nikako dotad rekao - mnogopoštovani, kuća!

I drugi se put nešto slična dogodilo. Bila je krizma i Biskup je zaželio tu prespavati, želeći se solidalizirati s dijelom života svojih “radnika”. Čitavu je noć ustajao i poput mačka za miševima trčao, tu u maloj sobi. Ni oka nije sklopio. Jer kad bi on pazio na uzglavlje oni su skakali po podnožju. I kad bi on u podnožje, oni su bili na jastuku i uzglavlju. Onaj dio stvari iz druge sobe, kaput i šešir i sve ostalo, kad je po mišjem pregledu dopalo Bisklupovih ruku, nizašto više nije bilo osim za baciti.

- Neka. Neka nije spavao i neka su sve izgrizli!

Sad se fra Albertovu “harmonijumu” priključio Vizitatorov šešir i kaput, a i sve ostale Biskupove stvari.

- Ti, fra Stjepane, moraš imati nekoga “velikog mačka” u vlastima, kad te opet nisu premjestili.

Svakako. Velik je taj “mačak”, kad mu uspijeva ovdje me petnaest godina ustaviti. Govorio je fra Stipe svojim seljacima. Miševi su se kajali.

- Da nismo dirali šešira, sad bi ovdje bio netko drugi. Ovako, morat ćemo Stipu trpjeti. A da smo znali da su to te “fratarske vlasti”, što premještaju, ni u snu se šeširu ne bi primaknuli.

Fra Stipi se moglo dogoditi da mu miševi progrizu i Kardinalov šešir. Jer jedno se vrijeme bilo govorilo da će Kardinal, glavom i bradom, doći na njihovu svetkovinu. Fra Stipe ga zvao i on se odazvao.

- Govorio sam vam, na oprezu biti. Vidiš li da ovaj “tihi i šutljivi” fratar može mnogo zla počiniti. Zamisli, Kardinala u Dolac. Pa to je za uzbunu. Sve moramo činiti da se to ne dogodi. Ovo je, drugovi, ideološki obračun.

- Što ćeš činiti kad će ga milicija doći čuvati. Nisu ovo više stara vremena.

- Ti muči, ti se u to ne razumiješ. Oprez, budnost, drugovi!

Tako je svome Odboru seoskih špijunčića, dodvorica i prilivoda, sa svim zastavam u džepu, govorio, on, Najglavniji u selu, i Najvažniji.

- Kardinal, je li to veće od kapelana?

- Muči, rekao sam ti, ne znaš ništa. Nisam ja ovdje za objašnjavanje. Ja sam za budnost. Budni moramo biti, to od nas traži Partija.

Kako je fra Stipe meo crkvu, pravio šatore za goste i iščekivao dan kad će Kardinal doći, tako je i grozničavo Odbor svednevce bdio nad svakom sudbinom. Tko dolazi, tko odlazi, kad tko pomaže, tko što daruje? Sve je to Odbor do u tančine zanimalo. Oni iz “viših” komunističkih vlasti nisu onoga Najglavnijega iz sela ni slušali.

- Koga briga što netko u Dolac dolazi! Kardinal ide u Ameriku, Aziju i Afriku, razgovara s predsjednicima i podpredsjednicima, svaki je dan s diplomatima. To nije važno, a da bude važno što će u Docu raditi i s kim će tamo razgovarati. Marš, imamo važnijega posla!

Posljednje što je Najglavniji u selu želio jest da bilo tko od Partije, ili od “reakcije narodnih neprijatelja” dozna kako se “više sile” uopće ne osvrću na Kardinala. Najvažniji od svih u selu znao je da bi i njemu pala važnost kad bi se to doznalo. Zato vijest u selo ne smije doći. Odbor je jak, on, Najvažniji, najjači od svih, on će Kardinalu zabraniti u selo.

Oni ispod njega u Odboru, tako su ga slušali i divili se mudrosti što mu je iz usta izlazila. Jer, činilo se što nije uspjelo Titu, Kardelju i Dragosavcu, tako lako uspijeva njemu, Najvažnijemu od svih u selu.

- Kardinal neće doći jer je obolio i duže mora u krevetu ostati. Tako je fra Stipana presjekla vijest iz Kardinalova ureda. I isprika, do nekog drugog puta.

- Najvažniji je najmoćniji. Zabranio je Kardinalu ući u selo. A od tog vremena, svi oni ispod njega u Odboru, gledali su u Najvažnijega onako kako su njihovi očevi gledali u Brku i njegov mitraljez. A Najglavniji je od tog doba svako jutro, izbrijan i obučen u odijelo s crvenom kravatom, potpuno bezrazložno, noseći torbu pod rukom, onakvu kakvu nose važni političari u službi, šetao selom kao da nešto važno radi. Žena ga je morala ispratiti do vrata, govoreći mu - Sretno, druže, a misleći - K vragu lud. Što ne sjediš kući kao i svi ljudi? I svojim se poslom ne baviš?

- To je onaj što je Kardinalu zabranio ulazak u selo. Čuvaj ga se, jer taj je moćan, Najmoćniji. Tako su govorili lugari, glavari, poljari, direktori školski i svi podvornici u Kotaru.

- To je onaj što ima uši u selu, a jezik u miliciji. Imaš ga se razloga i čuvati. Došaptavali su fra Stipanu pametni i nemoćni.

A Najglavniji je svednevce tuživao i utuživao. Tko ne poštiva “crvenu zvjezdu”, tko kiti borove za Božić, tko s posla bježi u procesiju i što fra Stipe govori, a što fra Stipe misli.

Fra Stipe je čuo sve te priče, ali je znao da to ništa nije točno i da je Kardinal obolio. A žena Najvažnijega u selu, morala je pokazati zahvalnost što živi u sjeni takva Velikana. Nikada nije priznala da je muško, on, Najvažniji u selu. Jer da je bio muško, od sebe ne bi takve budale radio. A tomu što radi divili su se samo oni od njega niži u Odboru. Glava, trup i rep uvijek su išli zajedno. A i što bi trup i rep bez takve glave?

Jednog je dana onaj fra Stipin “mačak” u “fratarskoj vlasti”, koji je dopustio tu mu ostati petnaest godina, dobio svoga “mačka” i fra Stipi javiše da je premješten.

- Tko dolazi? Pitali su miševi, više od običaja, nego li od straha. Ta znalo se! Fratri i miševi trajni su neprijatelji. Svejedno je kako se zovu.

- Fra Jozo.

- Zna li se o njemu štogod?

- Malo. A da su mu sklone te “fratarske vlasti”, sigurno ga ovamo ni slale ne bi. Mora da je i njegov “mačak” odavna prestao mirisati na mrs i sitost.

- Budi oprezan. Svi su fratri neprijatelji.

Fra Jozo je došao točno onako kako je uobičajeno. Oprostio se od fra Stipe, rasporedio svoje stvari i gotovo.

Prvo što je vidio bila je kuća. Grede su se njihale, oteži bi lako u podrum mogao upasti. Bijede i siromaštine malo se gdje moglo veće naći. Ni posljednja i najubogija starica u selu tako više nije živjela.

- Mnogopoštovani, kuća je u takvome stanju da je u njoj nemoguće stanovati!

Tako je fra Jozo pričao Najglavnijemu od “fratarskih vlasti”. Točno onako kako je fra Stipe petnaest godina pričao. Najglavnijima od svih “fratarskih vlasti”.

- Strpi se malo. Sad ćemo.

- Strpit ću se, ali vrijeme je nešto činiti.

Fra Jozo je strpljivo čekao. Miševi nisu čekali. Bilo ih je kao nikada prije. Čega god su se dohvatili ničemu to više vrijedilo nije.

Paleći korov ispred kuće, i skupljenu travu, borove iglice i stari papir, fra Jozi se dogodilo da je zamalo kuću zapalio. Uhvatila greda u potkrovlju. Brzo je dovukao šmrk i vodu, susjedi su priskakali, sve su spasili.

- Budalo, što si je gasio! Mogli su ti sada novu kuću sagraditi. Morali bi.

Fra Jozi je u snu kazivao fra Marijo, biolog, kemičar i fizik, onaj što su mu živine pare kosu izjele. Bilo je kasno za ponavljanje, a i fra Jozi se upravo to glupim činilo - gasiti požar koji bi ionako bio od nikakve štete, a možda od velike koristi. Sad je bilo kasno. Tko zna kad će se ukazati tako sjajna prilika.

Možda bi sve to još duže trajalo da se fra Jozo jednog jutra nije probudio i odmah strašno prepao. Slijedeći miševe, kroz otvoren podrumski prozorčić, a onda kroz široku rupu u podnim daskama, u njegovu se spavaonicu dovukla zmija. Gledao ju je, a ona je gledala njega. Gledali su se i gledali. Onda je zmija spustila glavu i lako, polako napustila fra Jozinu spavaonicu, istim redom, kroz rupu u podu, pa u podrum. Je li se tamo dulje zadržala ili je odmah kroz prozor izišla u dvorište fra Jozi je bilo svejedno.

- Mene mi, ovo neće više kako je išlo!

Sve dotle dok fra Jozo ne reče ”mene mi” još se nešto može promijeniti. Reče li “mene mi”, nema više promjene.

Upalio je auto i pravac pred “fratarske vlasti”. Pred Najglavnijega od svih fratara, pred ekonoma, pred ostale manje fratarske vlasti.

- Što bi ti, mnogopoštovani, učinio od sebe da ti se zmija uvukla u sobu i krevet?

- Zar je to moguće?

- Kad si ti , mnogopoštovani, bio i vidio gdje ja živim i kuda se zmije uvlače? Da sada rastvorim kartu i da ti dadem sat vremena, bi li ti, mnogopoštovani, znao na karti naći gdje ja živim?

- Strpi se još malo. Pa sve je u planu. Inženjer ...

- Mnogopoštovani, kažu da je taj vaš inženjer krenuo u Dolac ima više od dvadeset godina. Još nije došao. Brine li vas da nije možda umro, da nije u jamu upao, pa ne može ni doći?

- Smiri se. Vidjet ćemo što se može.

I sad su “fratarske vlasti” čekale mine, puške, paljbu i psovke. A fra Josip je drugačije okrenuo.

- Mene mi! Ne smirujem se! I ne strpljujem se. Počinjem sada po svoju. Moj će inženjer danas početi.

- Smiri se. Neka izvidi ekonom.

- Mene mi, ne smirujem se! Kupit ću vam kartu i točno nacrtati kud se u Dolac dolazi. Za drugo me više ništa nije briga. danas, ne sutra. Vi ili ja, mene mi!

Fra Josip se vratio kući. Dugo je razmjerao, premjerao i crtao. Zatim se uputio u selo tražiti bager i barut. I počeo. Najprije je napravio nacrt - kuću od mnoštvo soba, dječji vrtić, starački dom i prostorije za časne sestre. Sve to, i to odmah. Neka se priča. Kad oni neće kuću, ja ću naselje. Kilogram kamena, kilogram baruta. Rat je, ima ga koliko hoćeš. Točno kao Car. Nema pogovora. Fra Josipova posljednja.

Da kamioni nisu počeli odvoziti brda iskopana kamena i da svakoga časa mine nisu dubile podlogu, i da teški rovokopač nije danima uporno čekićao tvrdi dolit, ne bi se među “fratarskim vlastima” ništa događalo. Sve to što se zbivalo, a imali su vremena čuti što se zbiva, na posao ih je natjeralo.

- Trči gore i spašavaj što se spasiti može. Zovi inženjere, zovi arhitekte, ali spašavaj. Tko zna što će taj učiniti?

- Što raditi? Novi projekt?

- Smanji barem za dječji vrtić i starački dom. Nećeš kraju. U što nas samo uvale ti gore tvrdoglavi Zagoranci?

- Mene mi, nema nazad. Ili ćete raditi, ili ću raditi. Ali, mene mi, trećega neće biti.

Izlili su temelje. Podigli kat s kuhinjom i uredima, nazidali kat sa sobama. Nije ih bilo dvadeset, ali je fra Jozi bilo i to dosta. Kad je kuća, nova i velika, do krova došla i kad su joj cigle postavili, već mu je srce bilo na mjestu.

- Mora da je u sve ovo umiješan Vatikan. - Mudro je klimao glavom Najvažniji od svih u selu, svome Odboru, a on ga je sve manje slušao. Jer su sada bila “nova vremena” i Najglavniji od svih sada je bio najglavniji samo svome Odboru.

- Vatikan? Je li to veće od Kardinala?

- Šuti, budalo nepismena. Vatikan je država. Iz koje fratri novce dobivaju.

Govoreći o fra Jozi i novoj kući, nismo ni spomenuli da je u međuvremenu propala mišja država i da se stvorila Nova Hrvatska.

- Jao nama! Sve naše propade.

Jaukali su miševi u rupama..

- Kud sada? Ovomu se nisam nadao. Nova država, a nije moja.

Sam je sebi govorio, on, Najglavniji u selu. Drugi su ga ostavili. Nosali su u džepu mast za reumu što su je dobili dok su bili ustaše. Drugi su dokazivali da se zna što su oni uvijek bili, pa zna se, Bože moj. Komunisti, partizani, tko ih to kleveće? Pa oni nikada to nisu bili. Najvažnijemu nije bilo lako. Nije izlazio nikamo. Stalno je šutio. I ni ženi nije dokazivao muškosti. Najgore, nema se komu tuživati. Ako ni zbog čega, ono zbog navike.

- I gore će vam biti. U novu kuću nećete ući pa da vam je pikamer ćaća. Radite što hoćete, ali nećete dokle hoćete.

Zaprijetio im je fra Jozo. I dopustio da rade što hoće. Miševima.

Miševi su se ponovno strašno obradovali, jer su ponovno “fratarske vlasti” donijele odluku - fra Jozu premjestiti.

- Nije imao “jakoga mačka” u vlasti. Ni upola onakvoga kakvog je fra Stjepan imao. - tako je seljacima ispod koštele u Vržinama tumačio Najučeniji od svih u Vržinama. Ivan rečeni Gvardijan samo mu se smijao. Drugi su ga s podozrenjem slušali. Čak i Veleučeni.

- Veleučeni, eno ti rođak prođe autom.

- Pusti ga, čovjek izgubio državu, a onima koji izgube državu isto je kao i kravi kad joj stane voda. Mora okolo trčati. Ne može se smiriti.

- Sve možete raditi, ali bolje vam je u “Lokvu” upasti nego novoga župnika naljutiti. Tako je fra Jozo najavio svoj odlazak i dolazak novoga.

- Miševi, ne piše nam se dobro. Ništa dobra o ovome nismo čuli. Ma, ništa baš.

- Što se priča?

- Tvrdoglav, ljut, nepopustljiv. U što zajuni to goni dok to ne polomi ili dok rogove ne slomije. Nikoga ne sluša, nikoga ne poštiva i radi samo ono što mu je volja. Komunisti, crvendaći, nemaju šanse. Ni Srbi. Ni Francuzi. Još najmanje, Amerikanci. Svi su mu naši saveznici neprijatelji.

- Još gore, čulo se. Srbi su mu sve porušili tamo gdje je dosad bio, možeš misliti kako ih voli. A možeš zamisliti kako će nama biti kad sazna tko smo, miševi, potomci srpskoga pridošlice iz Vranja, pustolova, ateisti, svjetskoga putnika, prečani. Ni sedam nas mišjih konvencija, čini mi se, neće spasiti. Ni Brigitte Bardot. Ni Elizabeth Rehn. Ni Georg Robertson.

- A da se ukrcamo na fra Jozin traktor? Među stvari, kutije i pakete?

- Nema ići nikamo. Rat se nastavlja. Svi su fratri neprijatelji miševima. U rat, do istrebljenja, njihova ili našega. Po prečansku - do istrage, naše ili vaše.

 

10.

Ako dosada niste uspjeli otkriti tko je taj novi, opasni, tvrdoglavi i onaj što uvijek radi po svoju, sada vam je sve jasno. To sam vam ja, taj i taj, onaj što bi mu dobri i plemeniti profesor grčkog jezika u gimnaziji, rečeni Grgo, da je znao kako pravilno izgovaram “batrahomiomahia”sigurno dao barem trojku iz grčkoga. To sam vam ja, taj i taj, što bi mi fra Marijo, biolog, kemičar i fizik, koga su oćelavile živine pare, i koji je toliko revnovao za samostan, da ga sve sile minutu nisu mogle na stolicu usjesti, zbog kradenog fiksira, atomske bombe u potkrovlju i biljke “Oenothere gigas” bio popravio ocjenu da je ravnatelj bio živ i da se moglo pronaći dnevnik.

Priča vam je dosad ispričala o početku rata između miševa i fratara, o podrijetlu miševa, u kuću nastanjenih i o tomu kako je i iz kojega razloga sagrađena kuća, lijepa ko cura, ali pomalo od nevolje, pomalo od nebrige, prijevremeno postala usidjelicom i babom. Priči je dužnost ne mučiti vas više, jer znate li vi kad je priča počela, nego vam polako otkriti pričin kraj.

Rekla vam je priča da borba traje čitavo jedno stoljeće. Evo je stoljeću kraj. Ponovno pričaju kako će ovo biti kraj svijeta. Govore o povodnjima, potresima, suši i ledovima, o pomicanju mora i otapanju ledenjaka, o prošupljenim zemljinim omotačima i o snažnim miševima, što grizu taj zemljin omotač. Evo će se konačno dogoditi apokalipsa. Horoskopi, proricanja i čitanje sudbina glavno je duhovno štivo, a gatare, vračare i čitačice sudbina iz zvijezda, graha i kavina “fundaća”oblizuju se od velikih zarada. Ponajgore je u svemu tomu što nije kraj samo stoljeću, nego i tisućljeću.

Nemojte vjerovati. Budite pametni i trijezni, jer znate li vi što sve ljudi vide: što vide sanjari, što vide pijanci, što vide književnici, farizeji, ili, što vidi znani nam Odbor, onaj najzadnji, seoski i što vidi on, Najvažniji, što ga, obrijana i u kravati, svako jutro žena mora ispratiti na važne poslove.

Kad vam reču da će kraj svijeta, mirno spavajte. Ništa neće biti. I kad vam rečem kako su vas prevarili pričajući vam o meni. Tko bi bio nesretan da je barem polovica od toga istina. I nemojte vjerovati u moć, čak ni onu iz priče, fratarsku, onu što su joj miševi, praunuci srpskoga pustolova i ateiste, stalno klicali iz zahvale za premještene fratre.

Tko je ta moć, “fratarska moć”? Ma kakva moć! To se njih puno, dvjesto - tristo, dogovori koga će staviti naprijed da bi mogli tri, šest ili devet godina na nekoga vikati. Onda se njih šest odluči za sedmoga, osmoga i devetoga. Njih devet sjedne, a pomaže im onaj deseti što su ga upravo s vlasti skinuli i onaj, zvani VelikiVizitator, što uvijek mora doći odnekud drugo. I počnu.

Kad počnu i kad sjednu, u krug da bi se bolje čuli i vidjeli, tek tada vidiš tko su i što su. Nije riječ o zlobi, grijehu ili grešnim mislima, riječ je o ljudima, fratrima. I zamisli kad vam na takvoj sjednici, sudbonosnoj sjednici, fra Ante predloži saditi “kok i praviti krunice, jer će pobožan svijet uvijek Boga moliti i krunice trošiti”. Ili kad vam fra Frane dobije kuću graditi i o gradnji raspredati, ne znajući brokve u dasku zabiti, sat naviti ili na radiju stanicu promijeniti. A fra Ante je u Bibliji otkrio što nitko dvije tisuće godina nije znao, a fra Frane bio toliko jak, da bi mu deset godina morao tražiti pitanje na koje ti neće pametno odgovoriti. Na svijetu knjige nije bilo da ju nije čitao. Ni jezika uokolo, koga nije znao. Sad će ti takav kuću graditi. Sad će ti takav znati što rade miševi u Zagori, i što je potrebno fratru stalno se u Odbor “dirati”.

Možeš misliti kako će oni razumjeti fra Milana, Petra, Alberta, Stipu i Jozu. Možeš samo misliti. A to ti je ta “fratarska vlast”. Nikoja druga, ma što da si dosad o njoj mislio.

- Tko su protestanti? I što žele? Tko su oni drugi, mirni i poslušni? Tko su tvrdi, a tko meki? Tko su oni najmekši?

Protestanti su fratri koji mjesecima već prije promjena počnu vikati, čime nisu zadovoljni, i koju dužnost žele. Radi općeg mira najprije se njima udovolji. Jer, ne daj Bože, kojega preskočiti: ubiti, zaklati, zapaliti. Kad se njihova imena prepišu u križaljku onda je već nešto lakše.

Mirni i poslušni dolaze na red i pita ih se bi li oni uzeli to i to. Mirni i poslušni malko progunđaju, s pravom zasigurno, govoreći da bi i oni mogli u protestante, ali neće, jer oni su pravi fratri.

Kad se i ta križaljka nadopuni, posljednjega dana i posljednjega sata popunjava se ono što je najgore, što nitko neće i od čega bi se onim prvima, protestantima, mrak na očima zasigurno pretvorio u “infarkt”. Najmekši tada dolaze na red.

- O, tamo je dobro. Pa ne moraš ni dugo ostati. Tri godine. Napravi što možeš. A mi stojimo iza tebe. Ne boj se. Mi smo tu.

- Je, dobro je. Ne može bolje. Zato ste vi, vlasti, i izabrali ono loše, od čega svi bježe.

Najmekši tako slegnu ramenom i pođu, gdje ih šalju. Sad vam može i biti jasno kakvoga su sve jakoga “mačka” imali svi oni od fra Luke iz početka priče, do fra Joze s kraja priče. Mačak im je bio sila, za povijest, za priču, svaki put kad ih je u Dolac pošiljao.

Tako se sve to zbivalo. Prvoga tjedna, po objavi svih tih križaljki nastaje opća graja i protesti. Ponovno je manje čuti one što su “zbog upiranja u meko” dospjeli tu gdje jesu, nego li one, najprotestantskije, što im se, radi općeg dobra i radi tišine, dalo ono što su tražili. Drugoga tjedna još bi se čuo pokoji glas, prosvjeda, pobune i nezadovoljstva, trećega tjedna glasa više bilo nije. Svatko radi što može, tamo gdje je dospio. Ta velika i moćna “fratarska sila” sjedne i šest je godina mirna. Nikomu ništa ne nedostaje, svi rade, a tko dođe, oni kažu: sad ćemo mi, i po svome nastave.

Kakav je pokatkad fratarski neposluh može vam reći priča o fra ∆iri i fra Nikoli. Zabranio im gvardijan mnogo toga. Čisti teror. Jer moralo se znati tko je tu vlast, i svoj autoritet štititi svim silama. Među ostalim zabranama bila im je zabrana nogom kročiti preko granice jedne župe i samo jednom stopom dodirnuti zemlju druge župe. Fra ∆iro i fra Nikola tog su se popodneva otputili šetati, pravo do granice. Fra ∆iro je bio fratar od koga je i Odbor tadašnji zazirao govoreći - Kakvi su u Vatikanu, kad su ovakvi na Studencima? A fra Nikola bi svaku večer, sam i u strahu od Odbora, čim čuje zvono “Zdravomarije” uzimao pušku i s četiri kućna prozora ispaljivao četiri metka za lisice.

- Hajdemo štrajkati protiv njega.

Fra ∆iro je nagovarao fra Nikolu.

- Može. Kada?

- Sada. Odmah.

- Čime?

- Glađu.

- To neću. Ali, gdje je granica da je prijeđem.

- Ovdje.

Fra ∆iro se sagnuo i komadom drveta povukao crtu preko zemljana puta. Fra Nikola se jednom nogom čvrsto držao teritorija dozvoljene župe. Obim se rukama uhvatio za fra ∆iru, bojeći se pasti, a drugom, iznad crte jedva od zemlje uzdignutom nogom, vrškom sandale dodirivao teritorij druge župe.

- Prešao sam. Dodirnuo sam ga. Reci mu da sam sve odredbe prekršio. Reci mu to.

“Fratarske vlasti” trpjele su takve pobune, fra Nikoline i fra ∆irine i ništa se zbog toga uznemirivale nisu. Jedan jedini put, na jedan jedini način, fratarske bi vlasti počele ozbiljno slušati svoje sugovornike, i samo se jedne pobune bojati. Samo se dogodi uznemirenje dođe li netko u urede “fratarske vlasti” i čvrsto, odlučno vikne - “mene mi”. Tada viču - Spašavaj se! Bude li uporan onaj što je viknuo “mene mi”, i ne odustane od namjere, “fratarske vlasti” izmile iz rupa, točno kao miševi, užurbaju se i počnu raditi, spašavati, što se spasiti može. Tako vam je to i kod fratara i kod “fratarskih vlasti”. Vidite li u kakvoj ste zabludi bili, vi, što ste o “fratarskim vlastima” sasvim stoto mislili?

U kakvoj ste tek zabludi kad ste pomislili da sam ja, taj i taj, drugačiji i da su “fratarske vlasti” tu nešto drugo napravile. Nema tu ničega drugoga - protestanti, meki i mekši. Uhodan je to put. Nema tu imena, ni znamena, škole, sposobnosti ili odgovarajućega. Najvažnije je da je sve popunjeno: što nedostaje to se rastegne, što strši to strijeljaš. I sve mirno. Samo se jedna tu razlika ukazala. To samo, što sam se tog sudbonosnog jutra pojavio tamo, gdje se nisam smio pojaviti, jer je to u to doba bilo strogo zabranjeno. Znao sam već tada da je glavni od svih “fratarskih vlasti” moje ime, napisano olovkom, izbrisao gumicom, a samo mjesec prije, gotovo mi pod zakletvom rekao kako ne trebam poslova prekidati i kako nikamo ne idem.

- Kad si to učinio uzmi olovku i piši - Dolac.

- Dolac?

- Piši Dolac. Fra Jozo ti je poslao pismo svoje ostavke, a ja sam jučer bio kod njega, i on mi je rekao da je to sve istina. Zakleo sam ga, čvrsto i odlučno. Rekao je  - ”mene mi”.

Eto, to vam je sve što se dogodilo. A kad se prospu priče - tvrdoglav, neposlušan, budalast i ljut, toliko ljut da vam je bolje ne ljutiti ga, i kad vam sve drugo pričaju, za što se kaže da bih bio presretan da je od toga barem pola istine, nemojte biti naivčine i to lako vjerovati. Kad umre najmoćniji fratar to ti je kao kad se razbije tanjur. Nema ga više i gotovo. Kad umre neki malo manje ugledan, to ti je kao da je vjetar otvorio prozor. Ustaneš i zatvoriš. I gotovo. A o čemu ste vi sve mislili? I sada dok o meni, tomu i tomu, mislite? Da sam i najmoćniji. A kamo li kad sam ovakav, taj i taj, tu i tu. To sam vam ja, a to su vam i “fratarske vlasti”.

Morat ću vam odgovoriti na to zašto ste puno toga čuli i pričati što su drugi činili. Nisam ni čekao da mi “fratarske vlasti” pošalju napismeno. Na prvoj sam nedjelji oplakao staru župu, rekao ljudima da nikomu ništa ne duguju, jer sam sve dugove isplatio, i više me vidjeli nisu. Svim svojim tješiteljima nisam uspio dokazati kako sam magarac, što su mu skinuli samar, i kako ništa spornoga nema. A oni su me oblijetali. Novinarka - pita zašto?

- Fratrima ističe mandat.

General hrvatskih bojnika pita treba li obrana, tenkovi, migovi? Treba li Predsjednik, potpredsjednik?

- Ništa. U ovom vam je ratu, moj Generale, svaka bitka izgubljena. Fratarske vlasti, strategija, namjere, interesi. Da vi samo znate kakva je to “sila”?

Pokupio sam jednoga popodneva, sve svoje stvari i otišao. Fratri su u tišini jeli. Nisam znao je li i tamo kakav miš čekao ručku kraj. Znao sam, fratri nestrpljivo u glavama okreću balote i pucaju: na igralištu za balote, na komu se, otkako sam vlast držao, ni jedna balota nije zavaljala. Jer, imalo se raditi štogod pametnijega, ali hajde to objasni fratrima.

- Vratit ću se predvečer. Još jednom.

Tu su mi još ostali glasoviti mačak zvani Miki, što su ga u početku zvali “Marisol”, misleći žensko je, i glasoviti Mrki, pasjeg roda i čudne pasmine, što bi, kad bi se odriješio s lanca tri dana odbio vezati se, i povremeno donoseći za igru kokoši iz susjedstva. Da nisam znao odakle je, i gdje se okotio, ništa me ne bi zaustavilo pripisati mu odlike mišjeg roda: pustolovne, ateističke i bjelosvjetske. Obistini li se priča da je svaki pas gospodareve naravi, ni tamo odakle je došao, ne bi mu se sve to moglo oduzeti.

To i nije bilo teško. Mrkija sam morao vezati u vreću i silom ga unijeti u prtljažnik. Miki je mirno sjedio na suvozačevu mjestu, prestrašen i tek povremeno progledavajući kroz prozor. Trebalo je biti obratno, da pas slijedi svoga gospodara, a da se mačak bori protiv premještaja. Zlobnici su imali razloga reći, evo, njih tri pustolova: fratar, mačak i pas odlaze na Zapad. Ni sam to nisam mogao reći. Jer priču sam i sam kasno dočuo.

Tako se započelo prvo vrijeme moje Zagore. I tko bi se osvrtao na išta drugo, raditi je i truditi se, jer se od rada svojih ruku jede. Ali, priča ima puno toga reći.

Sad opet, moram puno toga spomenuti. Prvo kako sam jednoga popodneva sjedio uz kavu pored polovice “fratarskih vlasti”i slušao fra Branka. Ne samo da sam ga slušao, nego su ga slušali i Najglavniji od svih fratara, i gvardijan, i fra Božo i fra Kruno. A kad taj govori, govori li, jer taj je ako ne meni ravan, barem za nijansu gori. Drugo, u svemu tome moram spomenuti Odbor. Ne onaj seoski, gdje on, Najvažniji, klimajući glavom upozorava gore od sebe partijskoj vjernosti, nego još gori Odbor, u sjeni jedne krčme, gdje stalno gori crveno svjetlo i gdje je miris komunizma jači od mirisa kisela kupusa. Treće, ne povjeruj lako priči kad ti je puno fratara na okupu, jer pored sve ozbiljnosti, njih ništa ne stoji, onako usput pričati, lagati, u zamke navlačiti. Jer, fra Mile tvrdi: kad svi znaju kako i koliko on laže, to više i nije laž.

- Tko ga je premjestio? Pitate vi? Pa ja, ja sam ga premjestio. Želite li priču znati, samo recite.

- Fra Branko, pa ovdje je provincijal, ekonom, tri definitora.

- Što oni znaju? Oni znaju tek mali djelić priče.

- Što ti to znaš? Kazuj!

Svi su ozbiljni buljili u fra Branka. Sva uprava, ali i svi oni drugi, raja, mekani i gerila.

- Debela je to priča. Na zasjedanju Ujedinjenih Naroda Butros Gali zatražio je od Nobila, hrvatskog veleposlanika da izvrši premještaj, jer smeta Ujedinjenim narodima. Nobilo je odbio jer da za to nije on nadležan. Eno mu Pape i Vatikana. Butros Gali žalio se Papi. Papa je nazvao Kardinala u Zagreb, a Kardinal se ogradio govoreći kako je to nezgodno jer da to nije ni u njegovoj metropoliji. Najbolje je zvati Biskupa. Biskup je nadležan. A Biskup se ogradio govoreći kako on ne premješta fratre, nego najglavniji od svih fratara, on samo potpisuje gotove odredbe. I evo ti ga ovdje, Najvažnijega od svih fratara, pita me što bi bilo najbolje učiniti. Papa ga moli, a njemu nezgodno.

- Premjesti ga.

- Kako?

- Lako. Pošalješ mu papir, premješten si i gotovo.

- I šta onda?

- Vidiš li da nije ništa. Dobio papir i premjestio se. Sad i on znade tko ga je sredio. A i ja sam važan. Što ne može Papa, mogu ja.

Najglavniji od svih fratara popio je svoju kavu i onda se bez riječi udaljio. Tko je bio mudar ne vjerovati dobro je, ali tko će odijeliti mudre od naivnih. Ostade ta priča, živa istina.

Brat me rođeni zbunio. Zove me i pita što se zbiva.

- Ništa se ne zbiva. Krpim kuću i jedem prašinu. To se zbiva. Ugrizao me škorpion za nogu, a doktorica me pitala je li škorpion uginuo.

- Ozbiljno te pitam. Čuo sam danas da su te premjestili Ujedinjeni narodi. Butros Gali.

- Od koga si to čuo?

- Od crvenih. Nosaju papir i tvrde, oni čitali. Oni znaju.

- Ne budi naivan. To ti je budalaština. Mene nitko ne premješta. Ja se sam premještam.

Da priča ne zaboravi, kad je već Najvažniji od svih fratara otišao, onako ostavljajući priči vjerodostojnost, što će je naivni iz kuće iznijeti, fra Božo se zanimao za život u Zagori.

- Da su tebe tamo poslali, ti bi izvršio samoubojstvo. A ja sam u raju. Eto, to ti je među nama razlika

- A kad ćemo nastaviti kuću graditi? Molio sam prijatelja ti, fra Branka da me k tebi dovede, a on neće. Moramo se dogovoriti.

Fra Kruno je pokušavao razgovor okrenuti uozbiljno.

- Ja imam kuću najljepšu u Zagori. Kad sagradiš novu, javi mi, pa bude li bolja od stare, preselit ću. Koliko se ja u dužnosti razumijem, tvoja je dužnost kuću dovršiti.

- Samo nemoj reći “mene mi”.

- Ja ti dajem papire bez pečata.

- Dolazimo čim se pruži prilika.

- Nisi rekao da se strpim, ni da ćete vi to odmah.

- Dolazimo. Čim fra Branko odluči.

- Ne uzdaj se u me. Kupi kartu, ako ne znaš gdje je Dolac. To ti je najbolje.

Da nastavimo ovako pričati o svemu i svačemu i svakoga fratra prosuditi onakvim kakav jest, kad bi priča završila i kad biste konačno doznali kako će završiti rat između miševa i fratara? A završit će, ja vam to kažem, ja, taj i taj, što bi mi profesor grčkoga, rečeni Grgo tricu dao da je samo znao s kime posla imade.

 

11.

Odgovorno vam tvrdim, ja, taj i taj, sada tu i tu, da ni jednu stvar više neću nadodavati niti s priče na stotinu drugih priča skretati. Počeli smo od “batrahomiomahije”, prešli na “fratrahomiomahiu” i neka tu ostane. Da se konačno vidi krajnji obračun fratara i miševa.

Bio je kolovoz kad sam se preselio, zajedno sa psom i mačkom, pokojnim Mikijem i živućim Mrkijem. Imali su miševi pravo samo u jednome: odlučim li se progoniti ih, nenaviknut gubiti, rat će izgubiti.

Čim su fratri otišli i fra Jozo, dodanašnji župnik, neko sam vrijeme sjedio u hladovini. Mikija sam već upoznao sa svim prostorijama, a Mrkija sam privezao na dugu sajlu, ne bi li mu se činilo da i nije na svežnju. Onda sam dugo zagledao kuću. Unutra, izvana. Podrum i potkrovlje, zidove i daske.

- Ljepotice moja, to su oni tebe samo izmazali. Sad ću ja tebe presvući - nova suknja, nova bluza. I preobuka. Neće te nitko više poznati.

Kad sam se uvjerio da se više nitko neće vratiti počeo sam od spavaonice. Krevet i štramac, jorgani i lancuni, stari ormar i tisuću njegovih žižica u daskama, sve se uskoro našlo na ognjištu. Vatra se najprije stidjela biti jaka, a kad je vidjela da joj nitko gorjeti ne smeta, brzo se prepustila svome pravome poslu. Bila mi je vjerna pomoćnica, jer do večeri od svega u čitavoj kući nije ostalo ni traga.

Tu sam noć ležao na podu, na prostrtu madracu i nije me išlo najbolje. Najprije mi je prvi san uništio vlak. Prije ponoći. Onda mi je drugi san uništio telefon. Nisam tada znao da je dežurnom seoskom pederu bilo u krvi fratre buditi točno u ponoć, zvoneći točno tri puta za redom. Kasnije sam i to saznao. Kad sam i po treći put zaspao, opet me počeo buditi neki tutanj. To je bio neki strašni san. Čujem ja, lupa. Pitam: tko je? Kaže: ja sam fra Ivan.

- Za čim stojiš?

Tako me učila pitati moja pokojna baba, za slučaj da mrtvi na san dolaze.

- Čujem da ćeš crkvu graditi. Da se nisi usudio nigdje graditi nego, gdje sam ja započeo. I otiđi lupšežima komunističkim neka ti vrate sav pijesak što sam ga samlio, i svu građu što sam je pripremio.

- O kakvoj crkvi govoriš? Ne mislim na nikakvu crkvu.

- Znam ja. I usudi se postupiti drugačije. Čut ćeš me.

Otišao pokojni fra Ivan, kad nakon malo opet lupa. Opet ja: tko je? Kaže: fra Milan.

- Za čim stojiš?

- Slušaj. Zapalio si moju stalažu. Da znaš kako sam je krvavo kupio. Vidim da se ne spominješ ni mojih knjiga. Što sam te, i zašto sam te učio?

- Ne boj se, fra Milane, ovo će biti ljepotica.

Treći put isto. Taman kad ode pokojni fra Milan, opet lupa. Da je fra Petar, kaže.

- Čekaj, prije nego te pitam za čim stojiš, pa nisi ti mrtav. Što se onda miješaš među mrtve?

Nisam uspio čuti što mi je želio reći, jer sam sada iza sna skočio, sjeo na krevet, protrljao oči i konačno shvatio. Nisu to mrtvi i nisu nikakva viđenja, to su miševi u potkrovlju. Uzeo sam metlu i njome zamlatio po stropu.

- Ovdje sam! Radite što vas je volja, nećete dokle vas je volja.

To sam im želio reći. A sutradan: u podrum. Pa isto. Pored najbolje volje, ništa mi nije padalo napamet sačuvati. Vatra je bila vjerna pomoćnica. Do večeri ni u podrumu ništa više nije ostalo.

Božo, zvani Švabo, i Marko, zvani Markiša, duboko su bili uvjereni da ni jedan miš ne može progristi betonsku deku, debelu deset centimetara.

- Stavljaj dvadeset. Za svaku sigurnost.

Tako je podrum bio siguran. U zidove su mogli, ali u pod nikada više. Ni oni, ni njihovi potomci.

Kako fra Kruno nije nikako znao doći u Dolac, a fra Branko mu nije htio puta pokazati, odlučio se kupiti veliku kartu i mali autić, igračku. Kad ga drugi ne bi gledali, autić je vozao po karti. Kad je bio posve siguran da se malim autićem uspješno doveze do Doca, odlučio se na veliki. Kad mu je to uspjelo iz prve, vidjelo se koliko se divi svome uspjehu.

Kako nisam bio posve siguran da će se fra Kruno brzo vratiti, a kako sam bio siguran koliko se u gradnju razumije, još više u žurbu, ponovno sam zvao Božu i Marka.

- Mogu li miševi proglodati novu betonsku deku?

- Ne mogu ni od deset.

- Stavljaj petnaest.

Sve smo grade poskidali i dasku preparali. Onda livel, pa metar. Onda beton. Već drugoga dana nisu miševi ni u snu mogli šetati.

- Je li dosta pet centimetara žbuke na zidovima? One jake, prave, betonske?

- Sasvim.

- Stavljaj šest.

Kad je sve to bilo gotovo u zidovima ni najbolji, najvještiji i najjači pustolov mišji nije se imao čemu nadati. Jedan jedini prolaz sada, dimnjak, preostao je miševima. A dobro su ga koristili. Na svoju štetu. Jer u podrum bi ušli, ali se iz njega nisu imali kamo vratiti. Posvuda beton, nesaglediv neprobojan. Da im je kompresor bio otac ne bi im ništa pomoglo. Mogli su ostati u praznome betonskom podrumu bez i jedne jedine rupice, i čekati da se Miki dolje spusti. A kad se Miki dolje spusti, zna se. Mogli su se betonskim stubištem uzverati u hodnik. Tamo su ponovno zidovi bez rupe, vrata bez rupe i neizvjesna sudbina. Posebno, što Miki puno više sjedi u hodniku, nego li u podrum silazi.

Miševi su imali jednu dobru i jednu lošu vijest. Nestalo Mikija. Naišli neki seoski mačci, otišao u rat, nikad se više nije vratio. To je miševima bila vijest radosna.

- Ti si, Mrki, izdajica. Razgoniš mačke i lasice, s vranama se družiš, a sove ti se ni primaknuti ne smiju. Usto, hraniš bataljun miševa. Premješten si.

Najprije ga je fra Branko trebao premjestiti, ali mu je Mrki najprije iskidao pojaseve za vezanje u autu, a onda mu pokazao bijele zube. Fra Branku nije preostalo ništa nego li ga nazad vratiti.

- U vreću ćeš! Laj koliko hoćeš, grizi i protestiraj. Ali, premješten si. I to će se izvršiti.

Najprije je bio ljut i neko me vrijeme nije htio ni pogledati. Onda je dokučio svojom pasjom glavom, kako mu je tamo gdje je premješten, duža sajla i korito redovitije. Uskoro me pozdravljao kao da se ništa nije dogodilo, kad bih našao vremena za posjete.

Prošla je već davno prva godina. Fra Kruni se nije žurilo. Ni meni. Jedna po jedna stvar vraćala je sklad i stara je kuća bila samo izvana ružna. Unutra, nitko je više nije mogao prepoznati.

Kako riješiti grijanje? Jer prvu sam se godinu zime nacvokotao.

- Imaš dva načina za grijanje, dva načina.

Fra Branko mi je tako govorio. Htio sam znati koja.

- Obični način ili fra Ivonov način?

- Kakav je fra Ivonov?

- Skupljaš novce i što ti je teža knjižica bolje grije. A kad te uhvati reuma, išijas ili kostobolja, samo na bolesno mjesto staviš knjižicu. I gotovo, Zdrav si.

- A obični način?

- Zovneš majstore. Danas ih ima posvuda i napraviš grijanje. Nije to ni više tako skupo kao nekada. A ako oboliš barem nećeš od zime oboliti.

Grijanje je odnijelo i posljednji mišji spas, dimnjak, što je iz podruma vodio do potkrovlja. Kroz njega je vodila ventilacija. U potkrovlju se u njega moglo ući, ali su na dnu dočekivala tvrda željezna vrata, rešetka, usađena u debeo beton. Ni stotinu ga miševa ne bi moglo progristi. A uzaludno su se trudili. Kad bi u dimnjak i sišli, pola su se dana mučili nazad se popeti.

Tako je zamukao mišji život u podrumu. Sav se njihov front sveo na potkrovlje, ali ni oni nisu odustajali. Kako je nestalo Mikija, u kuću se doselio novi mačak, glasoviti Fifi, rasne krvi i visoka roda. Majka mu je bila građanka, Ema, književnog podrijetla, a otac Tomi, greza seljačka baraba iz Klijaševa dvorišta. Da bi nešto napravio bio je premalen i trebalo je čekati. A da sam ga pokazao miševima, takva malena i strašljiva, smijali bi mi se i rugali.

Nije miševima bilo lako, ali su mi se osvećivali tutnjem u potkrovlju. Da bi došao do njih morao sam srušiti sve stropove, jer tamo su bili njihovi prohodi. To se nije dalo napraviti.

Jednu se noć čulo piljenje i svrdlanje, a kad mi se učinilo da to nije više u stropu nego negdje oko kuhinje, bunovan sam ustao idući u izvidnicu. Čim su čuli šum, prestali su. Ipak ih je odalo svjetlo i prepad. Upravo su bili propilali rupu na vratima spremnice, i spremali se na kuhinji. Panika ih je uhvatila i svi su željeli nazad. Pet, šest, sedam. Ni ja se nisam snašao. Bosa noga, bunovan, metla daleko, a Fifi malen.

Sutradan sam vršio istragu: odakle? Nisam je našao, ali sam bio spreman.

Novu smo noć stražarili ja i Fifi. Čuo sam ih u potkrovlju, ali sam čekao, čekao. Prozor na podrumu bio je čvrsto zatvoren. U podrumu nigdje rupe. Prohod je morao biti u spremnici. Nisu došli, banditi mišji.

Skrivali su tragove, ali sam ipak znao kako njuškaju, čim bih nekamo otišao. Fifija se nisu bojali.

Znali su kako otrov miriše pa ga nisu htjeli kušati još od doba fra Albertova. Nisu znali za ljepilo, tragično mišje ljepilo. I to ih je povezalo s katastrofom. Nisu znali kako ljudi već odavna znaju da oni uvijek, opreza radi, trče samo uza zidove. Svašta su čitali, knjige grizli, ali se nisu o ljepilu načitali.

Za razliku od fra Albertova doba, ne samo da je ljepila bilo u Trogiru. Bilo ga je u barem tri seoske trgovine. I kartona, koliko hoćeš.

Već je sljedeća noć bila pokret udarna fronta. Na četiri mjesta bili su kartoni i ljepilo. I mišja katastrofa. Tu ih je noć ostalo na poprištu sedmero. Ni slijedeće noći nije bilo ništa drugačije. Na istome mjestu, na istim kartonima. Bilanca bitke: šest zarobljenika.

Tutanj na potkrovlju nije jenjavao. Kolika li je to vojska? Gdje je general, njega čekam.

Na sreću, bilo je kartona i ljepila. Prije nego se jadu dosjete, tako će plitko izginuti.

Još uvijek nisam saznao odakle dolaze. Istraga je bila svakodnevna, svejedno.

Fra Kruno se više puta navraćao. Sada s inženjerom. I trebalo je kuću dovršiti. Da se Provincijal ljuti, da je sramota, da je već tri godine, a da se nije ni brokva udarila.

- Briga mene. Tko ti brani raditi? Radi. Ja imam kuću. Svoj posao mogu raditi. Još samo da se obračunam s miševima.

- Nije pametno da se kuća radi, a da je župnik ne gradi. I čemu ti ulaganje u ovu staru? Ne troši novca uzalud.

- Ovo nije stara, ovo je Kuća. Ako nova bude bolja od nje i ljepša, možda se i preselim. Ljeti je hladna, zimi topla. Možeš u njoj što hoćeš. Nije Car ausrtijski bio bedast kad ju je gradio.

- Uozbilji se.

- Tko je neozbiljan? Ti se uozbilji. Na drugim ti se mjestima ljudi stalno u posao miješaju, a ja ti dajem slobodno. I zato sam neozbiljan?

Fra Kruno se uozbiljio. Radovi su se počeli vidjeti. I novac je imao. Radnici su bili zadovoljni. U godinu dana, točno prije milenijuma, moglo se u nju i useliti. Čekao sam dvije stvari kao što ozebao čeka sunce: da konačno vidim posljednjega od njih, miševa. I da konačno ne vidim fra Krunu i sve njegove račune.

Dugo sam morao čekati na oboje. Već je i Fifi ojačao i već se mogao hrvati s osrednjim miševima. Dobivao je zadatak u potkrovlju noću boraviti, ne bi li tutanj barem bio blaži.

I sam sam se popeo u potkrovlje još jednom vidjeti gdje su im gnijezda i putovi. Ostavio sam otvoren potkrovni prozorčić, s kojega bi se Fifi, dodije li mu stražarenje, lakim skokom preko badema na zemlju mogao spustiti.

Dugo čekani susret dogodio se ipak. A bio je velik i nezaboravan. Možda me prvi put gledao oči u oči. A meni je došlo pitati je li on pukovnik, general? I posebno mi je došlo pitati predaje li se to konačno?

Pokušao je uzmaknuti, ali sam mu zalupio vrata od spremnice. Pokušao je do rupe što su je njegovi u vratima izvrtili, ali ga je dočekala noga. I prvi udarac: da znade kako je udarce primati. Potrčao je niz hodnik.

- Samo ti trči. Dolje te čeka prazan podrum i beton, tvrdi beton. Opet ćeš se ti ovamo vratiti.

Bilo mi je u zadatku Fifija u miševe uputiti. Zajedno smo mu išli za petama. Da je u Srbiji zvali bi ga “pacovom”, prokletim, debelim, smrdljivim pacovom.

Branio se junački. Kad mu se Fifi iz znatiželje primakao, na njega je skočio, te se Fifi prestravljen uklonio. Skakao je u kutovima sve do stropa, a onda se nazad bacao, želeći biti što dalje od mene. Kad ni to nije išlo, iskešena je brka pokušao i meni udarac uzvratiti.

- Strašan si, ali znaš da ti je sve uzaludno. Ovo je posljednja bitka.

Ponovno je iz podruma doskočio u hodnik. Svejedno, sve je bilo zatvoreno, nikamo se nije moglo pobjeći.

Konačno je dospio u zatvor. Uhvatio sam ga u košaru za male sobne otpatke. Nije mi bilo teško naknadno skupljati prosute papire. Jer, košara je sada postala njegov zatvor.

Košaru je vozao kao od šale. Na nju sam stoga stavio tešku kamenu ploču. Sad se nije mogao ni voziti. Fifi je dobio zaduženje čuvati ga čitavu noć. Ali mu se nije približavao. Izdaleka je rešetke košare dodirivao ispruženim čambrama.

- Konačno general.

Zadovoljan sam otišao spavati. Nisu me u zadovoljstvu pomeli ni ostaci njegove razbijene vojske, što su još preostali, prije konačne predaje, čuvajući svoje nesigurne busije.

Kad sam ustao i konačno po danjem svjetlu želio vidjeti zarobljenika ostao sam kratkih rukava. Tamo je bio koš i na njemu kamen, Fifi se nervozno razvlačio, ali generala nije bilo. Progrizao je rešetke na košu, proširio prolaz u vratima spremnmice i nestao.

Ljut od zbivanja, ne pitajući više odakle se izvlači, svu sam spremnicu zalio s deset centimetara debelim betonom. Bude li pomoglo, to će biti posljednji generalov prolaz u donji dio kuće.

Tako je i bilo. Više tragova ostavljali nisu, ali se tutanj njihova hoda još čuo u potkrovlju. Fra Kruno je dovršio kuću i rekao kako nema više razloga dolaziti. Za namještaj, da se sam pobrinem, a da će on zapisati da nisam zadovoljan, ako nisam zadovoljan. Fifi je tih dana stradao u prometu. Odgajati novoga nisam želio, dok dosegne doba da miševe tamani, generalovi će potomci biti ko jarci. I znat će koga se treba čuvati.

Jedno sam popodne ležao na ležaljci, tugujući za Fifijem. Odjednom je u potkrovlju nastao tutanj, trčanje, uzbuna. Nešto kasnije krik za krikom, neko klanje.

- Tko se to kolje? Tko toliko kriči? Izišao sam vani, ali ništa nisam mogao vidjeti. Krikovi su se i dalje čuli, duboki, i mora da su dolazili od razložne boli. Onda se sve smirilo. Čekao sam, a onda se nakon nekog vremena iz potkrovnog prozora izvukla kitnjasta životinjica, lasica, ili nešto sličnoga. Kao da prva, a ne da hoda, spretno se izverala na krov, a onda preko krova skočila na bor i nestala negdje u njegovim visokim granama.

- Je li to general upravo pao na bojnom polju? Tko bi znao?

Od tog vremena noćni su tutnji bivali sve rjeđi. I prestali. Lasicu sam vidio još samo jednom, na istome potkrovnom prozoru i na istome putu u borovu krošnju. Sigurno je češće ulazila u potkrovlje. To, što je ja nisam viđao, na stvari ništa nije mijenjalo.

Miševe više nisam viđao. Ni čuo, ni vidio. Ni kad sam preselio u novu kuću, ni kad sam se vraćao u staru, još jednom vidjeti poprište moćne stoljetne bitke. ∆uk je na boru presjedio čitavo ljeto. A predjesen, na vrhu dimnjaka, sjedila je prava pravcata sova ušara.

- Zbogom miševi. Da niste pustolovi, ateisti, nemirne prečanske krvi i moji neprijatelji, smilovao bih se, moliti vam za pokoj u nekom mišjem, drugome svijetu. Ovako, samo, zbogom, miševi.

- O svačijim si štetama pričao, o svojoj nikako.

- Ni to nije teško reći. Puno su mi štete napravili, ti prečani, pustolovi, ateisti, ti probisvijeti, što su vjerujući u “Marš na Zapad”, u kovčegu Dositeja Obradovića, u tuđu zemlju i na tuđa ognjišta došli poginuti. A davno su im, još tamo u Vranju govorili, da oni što znaju prugu kroz brda graditi i bolje kuće graditi, možda znaju i bolje udarce zadavati. Da ste poslušali onoga pjesnika, Zmaja, što je morao pjevati o pticama i potočićima, lijepo biste kod kuće mirovali, po obilnu objedu zasipajući se brašnom i cukrom. A lijepo vam je čovjek govorio, prije Austrije, to miriše hrvatski sir, putar, vrhnje i mlijeko. A jedino toga nikada nećete jesti.

Priča je, evo, na kraju. Sve što je obećala sve je i ispričala. O ratu fratara i miševa. Što ga je počela pričati od one tajanstvene “fratrahomiomahie”, još jasnije, “batrahomiomahie”, zbog koje bi meni, da je živ, a Bog mu dao sto pokoja, moj profesor iz grčkoga, rečeni Grgo, umjesto dvice dao barem tricu. Što možeš, kad profesori nekada pitaju retke, nikada ono između redaka.

Brojač posjeta

0483269
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
169
166
921
441306
3581
10329
483269

Vaša IP adresa je: 3.236.83.154
Server Time: 2024-06-22 16:59:39