Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Majku državi 3

MAJKU DRŽAVI 3

 

Poglavlje jedanaesto

Od početka siječnja 1948. nekadašnja “ozna” promijenjena u “udbu” jako se modernizirala. Pred udbinom zgradom pojavio se neki zatvoreni kamion imenom “Gjem” kako su ljudi iščitavali četiri slova na njegovoj prednjoj strani. Oni obični zvali su ga “Gjem”, jer tako piše. Neki su ga zvali “Džemo” kao da je iz Doboja. Oni učeniji zvali su ga “Džejms” uporno dokazujući kako mu je tako ime i nikako drugačije, jer oni znaju engleski. No, po običaju toga kraja, uskoro su ga prozvali “Crnom Maricom” i to mu je ime zauvijek ostalo.

“Gjem” ili “Crna Marica” po čitav bi Božji dana ljenčario ispred milicije. Ljudi su pokušavali prodrijeti u njegovu unutrašnjost načinjenu poput velike kutije pod čijim je gornjim rubom bio tek mali prozor zatvoren debelim željeznim rešetkama. Njegova boja sastavljena između sivkaste i zelene, pojačana mrgodnim staklima na kabini nije baš odavala neku toplinu ni privlačnost. Znalo se da ta neobična mrcina ostavljena pred milicijom nije došla uzaludno, a da to što bude radila mnogima

neće donijeti ništa dobroga. Čim bi se približila noć, “Gjem” bi palio svoj motor i odlazio.

Znalo se kamo odlazi: uhićivati križarske i špiljarske jatake ili dovoditi u miliciju, pred udbu, sve one koji su iz bilo kojega razloga ubrajani u sumnjivce. A sumnjivaca su bila puna okolna sela. To su znali Jolkas, Muta i Dripac. Zato su umjesto svojih nekadašnjih govorenja sve svoje riječi sveli na muk. Čim bi se sreli, stavljali bi prst na usta. To je bio pozdrav, navještaj kako je ponovno Crna Marica dovozila i upozorenje kako je najbolje šutjeti.

Crna Marica bila je veoma marljiva. Svaku bi noć dovozila neke ljude, a onda ih ponovno razvozila do šibenskih zatvora ili dalje. Sve se držalo tajnovitim. Ma kolika bila znatiželja, malo je tko i od uglednijih ljudi mogao doznati tko je i zašto uhićen, koga su upravo dovezli i koga upravo odvoze. “Gjem” je dobro čuvao svoje tajne, a činilo se da i želi sve to učiniti još tajanstvenijim.

Pronio se glas kako su udbaši doznali da su uz pokojnoga Barišića sa strijeljanja na groblju 1944. još neki pobjegli. Govorilo se da su to Lovrić i Jukica i da se već više od dvije godine skrivaju kao špiljari. Jedni su se u sve kleli da je to istina. Drugi su govorili da je to udba izmislila kako bi mogla opravdati svoja svakonoćna uhićivanja. Nitko nikada i ni u jednome zatvoru nije vidio ni Jukice, ni Lovrića, ni Mujana, ni Novaka, ali do svakoga je dolazila priča kako su u zatvoru i kako je to posve sigurno. Jedino je tajanstvena Crna Marica požrtvovno radila svoje noćne poslove. Neumorno i rokćući kad se zaputi put Moseća, a puno mirnije kad se zaputi u Polje.

Kako se “Gjem” u posljednje vrijeme uporno znojio, pukao je glas kako se u Državi nešto krupno događa. Naoružana je milicija u pratnji udbaša opkolila čitavo mosećko okružje. Stanovnicima Sedramića, Planjana, Vinova i ostalih zaselaka ograničila je kretanje. Izdana je naredba da će svatko tko se pojavi izvan kuće prije pet sati ujutro i poslije sedam sati uvečer bez upozorenja biti ubijen. Ljudi su negodovali jer se moralo doći točno na posao u rudnike, a po običaju ne smiješ krenuti dva sata ranije, a ne smiješ zakasniti na posao jer ćeš ostati i bez ono malo dnevnice. Miliciji se žaliti na miliciju bilo je uzaludno.

Onaj koga Crna Marica doveze do zatvora ne dolaz Read More i na rajska vrata. Koliko se god skrivalo postupanje prema uhićenicima, onako kako zmija taji svoje noge, pročulo se kako su postupci milicijski strava i užas. Milicija je tukla do neizmoglosti. Osumnjičenika bi držali vezana u malom prostoru bez svjetla i zraka danima, i danima. Neke su po čitavi tjedan držali na nogama, polijevajući ih vodom kad se onesvijeste, a čim se osvijeste ponovno stoje. Osumnjičenici su “priznavali” sve. Što god bi tražio istražitelj sve bi “priznali”. Bez obzira što o stvari nikada čuli nisu i nikoga od optuženih nisu znali ni po imenu. Uporni i tvrdoglavi razlikovali su se od kukavica samo u tomu što je njihovo slamanje puno duže trajalo. Samo oni što su za vrijeme “istrage” imali sreću umrijeti, nisu uspjeli progovoriti. Istražitelji ni u jednom drugome slučaju nisu odustajali od istrage.

Početkom lipnja te 1948. godine, dok se fra Julijan već obikao na zatvoreničku samicu pukao je glas kako je milicija ubila vođu križarskoga Bogića, zbog koga je fra Julijan po preporuci udbaša Rončevića i dospio do suda. Križar Bogić navodno je držao zbor u Gradcu u Polju tvrdeći pred svojim slušateljima kako je Država gotova i kako je samo pitanje dana kad će rasulo. Netko da je dojavio miliciji, a ona na Bogića poslala čitavu oružanu četu. Opkolili su šumarak na padini Svilaje gdje se Bogić skrivao. Videći da je opkoljen, Bogić je navodno uzeo bombu i skinuo osigurač. Čekajući na koga će je baciti, bomba mu je u ruci pukla. Čim je bomba pukla, milicija je otvorila paljbu te Bogića dokrajčila. Neki su se kleli kako je to živa istina. Drugi su se kleli kako ništa od toga nije istina i da ubijeni nije Bogić nego netko sasvim treći.

Milicija je tijelo ubijenoga odnijela u Ružić i počela skupljati seljake okolnih sela.

- Ovako prolaze izdajnici. Ovako će završiti svi oni koji se drznu raditi protiv naroda i Države.

Nitko nije smio reći kako ne želi vidjeti “izdajnika”. Uzaludno su djeca zaklanjala pogled prestrašena mrtvacem jedva prepoznatljiva ljudskog lika. Nitko nije smio reći kako bi najbolje bilo pokopati mrtvog čovjeka jer, eto, treći dan na ljetnome suncu strašno zaudara.

Udba se klela kako je ubijeni upravo Bogić, vođa križara tog dijela Polja. Ljudi su i dalje tvrdili kako to nije Bogić. Crna Marica svejedno je nastavljala svoju tajanstvenu noćnu radnju. Svima je bilo jasno kako ima još mnogo onih za kojima valja svakodnevno trčati, točno onako kako je kum Paško zvani Pajac nekoliko godina ranije bježao pred žandarima. Svijeta će nestati onda kad nestane hajduka i žandara. Prije nikako. A do tada, svi oni koji se odlučuju ići u hajduke jedno naučiti moraju. Hajduci ne padaju od žandarske puške, već od izdaje. Jer na sva se usta pričalo kako je i ovoga Bogića izdao seljak kojemu je vjerovao. Točno onako kako su i kuma Pašku rišćani izdali.

Poglavlje dvanaesto

U slavno doba kuma Paške, kad su hajduci bili malobrojni, a polja i šume prepune živinčadi, lako je bilo hajducima prehraniti se i opstati. To novo komunističko doba, kad su marljive i uredne ljude pretvorili u neprijatelje, a na lijenčinama, zgubidanima i budalašima svih vrsta počeli graditi “svijetlu budućnost”, bilo je sve teže opstati i preživjeti. Činilo se kako se već čitavi taj kraj što ga je Rijeka okupljala pod svoje ime i znamen, podijelila na polovicu. Za razliku od nekadašnjih hajduka, novovjeki komunistički hajduci pljačkali su javno. Postojala je samo jedna poteškoća: sve je manje i manje bilo onih od kojih se nešto moglo uzeti, a sve više i više onih što su pokušali uzeti. Što zatvori, što pljačke i otimačina, što porezi i nameti, rijetko da je tko imao što dati. Komunisti su stoga počeli brinuti kako uopće opstati.

Po uzoru na svoga sovjetskog“velikog brata”, prije nego su se s njime smrtno posvađali, komunistički su “ekonomisti” utjerivali seljake u Zadruge. Tko je bio za Zadrugu začas je dobio sve privilegije, a tko je pokušavao opstati samostalno, ne želeći dati svoju imovinu kolektivi, našao se kao sumnjivac na meti komunističkoj. Najveća privilegija zadrugara bila je u tomu što su trebali raditi toliko koliko mogu, pravilno protumačeno koliko ih je volja, a dobivati od zadruge koliko im treba. Nije to ni bilo loše svim tim zadrugarima da njive nisu imale svoje zakone, a vinogradi isto tako. Njiva nije htjela roditi kad je dobro ne uzoreš. Ni vinograd. A svi ti komunistički novotari puno su radije pričali o tomu što i kako treba raditi da bi njiva rodila, a puno su manje radili kako bi njiva rodila. A već prve godine i njive i vinogradi uskratili su svoj rod. Trebalo je prehraniti osiromašene radnike i pohlepne činovnike, a to se moglo sada jedino pljačkom slobodnih seljaka. Zato su žurno donijeli odredbe i zakone: što i koliko treba svaki slobodni seljak dati zadruzi u ime svoga viška. A tu je već počinjao apsurd. Taj već osiromašeni kraj morao je te godine Državi dati osamsto tisuća kilograma mesa.

Onaj tko je imao deset ovaca morao je dati Državi stotinu kilograma mesa. Tko je imao kravu, morao je dati pedeset kilograma mesa. Namet žita, vune, vina i svega onoga što se komunističkome činovništvu svidjelo uzeti, trebalo je samo obznaniti. A poreznici su poput skakavaca izvršavali napade, za sobom ostavljajući običnu pustoš. Nitko nije pitao što će biti za godinu kad se izgube stada, niti je tko pitao što će seljak činiti kad mu odnesu zadnju kravicu iz staje. Nitko ništa gotovo više nije pitao. Odredili su što ćeš dati, ne daš li, bolje da se ni rodio nisi.

Za mrklih večeri krajem su se počele pjevati pjesmice: “Druže Tito, ljubičice bijela, ti si kod nas skoro pa uvela. Seljak hrani i crva i mrava, a ti nama oduze sva prava. Druže Tito, mi ti sad velimo, da ovakvi život ne želimo!”

- Tko je ovo smislio, majku mu reakcionarnu. Past će nam šaka.

Udba je svojim “Gjemom” obilazila sela, a seljaci su pjevali i bježali. Nije trebalo dugo pa da pjesma od Lećevice prispije do Promine. A nije trebalo dugo da udba uhvati i izubija, ne razbijajući glave je li tko kriv ili prav.

Posljednji kapitalisti tog podneblja izdržali su sve do četrdeset i sedme. Onda su narodne vlasti donijele odluku o nacionalizaciji. Pod punom oružanom opremom u dva su sata iza ponoći upali u hotel Danicu i u Urodinu mlinicu. Zaposjeli su “posjede”, pečateći i popisujući imovinu. Odakovo kino zaposjeli su u popodnevu za vrijeme dok su nekima prikazivali film. Upali su naoružani u kino, prekinuli film i rastjerali gledateljstvo. Kao da su željeli pokazati neku čudnu silu. A da su od vlasnika ključ zatražili, zasigurno bi im ga dao bez iti jedne riječi. Jer svakomu tko je nešto još i posjedovao bilo je znano kako je svemu posjednik samo dok po njega drugovi ne pošalju “poslanike”.

Prvi maja te su godine slavili bez seljaka. Sučić je skupljenim proleterima govorio o potrebi zajedništva, radničkog i seljačkoga. Za tristo dinara moglo se kupiti janjetine. I vina za pedeset i četiri dinara. A janjetinu su od seljaka “otkupili” za četrnaest dinara.

Ono što se dotad pjevalo po zabiti i daleko od milicije, pravoslavke su u Drnišu otpjevale javno, gotovo stupajući u pobunu. “Udala bih se, al nemam biljaca, Odbor kupi vunu od ovaca. Svaka ovca po šezdeset deka, zato cura u matere čeka. Preslicu sam zadjela o gredu, neka s njome odbornici predu. Ostrigla sam galu i galina, da obučem Tita i Staljina. Kupon nam je i otac i mati, s njime ćemo momke kupovati. Odbornici, proklete im duše, vez i tkanje oće da uguše. Nose nama vunu i predivo, našu nošnju meću pod kladivo. Na nas meću robu od papira, obećaju bajke od Misira!”

Kolektiva: riječ gora od smrti i teža od robije. Tko je u svojoj glavi toliko bio bistar da bi sa sigurnošću mogao zbrojiti dva i dva, nije se mogao dosjetiti čemu je komunistima to trebalo. Svatko je poduzimajući neki posao mogao u njemu vidjeti svoj cilj i zaradu. Komunisti su sve činili da ne zarade i ne uspiju. Čudna neka sorta. Svatko bi od podčinjenih pokušao izvući korist, ujedno čineći podložnike barem djelomično zadovoljnima. Komunistički su nametnici činili obrnuto. Sve su moguće činili da Država ne zaradi i da ljudi budu nezadovoljni. Cilj im se iščitavao iz sasvim sulude ideologije: seljaci su na svome posjedu neovisni, a nitko u novoj Državi ne smije biti neovisan. Svi moraju biti proleteri i svi moraju nužno zavisiti od Partije. Zato su od najviših državnih vrhova davali pristanak da se svim mogućim sredstvima seljake stjera s njiva u tvornice i pretvori u radnike, a seljacima zatre svaki trag.

Komunisti su svoj plan kolektivizacije odlučili provesti svim sredstvima. Slobodnim su seljacima najprije pristupali “lijepim riječima”, prikazujući kolektivu kao nešto bajno. Kad se nije pokazao odaziv dobrovoljaca, primjenjivali su sva moguća sredstva kako bi seljake privoljeli učlaniti se u zadrugu. Redovito su uzimali na udar imućnije seljake s nešto više posjeda. Na sve moguće načine pravili su im neprilike. Kod odredbe poreza išli su toliko daleko da se seljacima svijest vrtjela. Na svaku pobunu i prigovor kratko bi odgovarali: kad uđeš u zadrugu prestaje porez i viškovi. Uđi u zadrugu i bit ćeš slobodan. Nisu propuštali naglasiti kako će u zadrugu ući svejedno, prije ili kasnije, zato bi bilo poželjno ući prije.

Na cijelom tom području uspjeli su stvoriti tri Zadruge. Ona u Kričkama imala je oko desetak domaćinstava, sve zajedno trideset i šest članova. Uračuna li se tu djecu koja nisu odrasla za rad i starce koji za rad više nisu, i pridoda li se od te brojke petnaestak članova zadruge na visokim kotarskim dužnostima i visokim plaćama, lako se može izračunati tko je od svih njih bio sposoban i voljan zemlju orati, kopati, zagnjajati i ljetinu kupiti. Nije se trebalo visoke mudrosti da bi se shvatilo kakva će korist biti od takve zadruge.

Komunistima takvo razmišljanje nije donosilo briga. Kamo god su išli kolektivu su do neba hvalili i isticali zaslužne zadrugare. Najavili su veliku zadružnu svečanost u Kričkama. Svi oni gradski funkcioneri sjeli su u taksije i provezli se kroz gradske ulice kako bi svi mogli vidjeti i čuti kakve sve blagodati daje kolektiva.

Jolkas, Dripac i Muta samo su ih gledali svaki iz svoga dvorišta, još uvijek ne usuđujući se ni pogleda baciti preko ulice, a kamo li što suvišno kazati. Ne samo oni, malo se tko usuđivao bilo što govoriti. Crna Marica nije mirovala, ni onda kad su je zvali Gjemom. Mutu su bili već zapisali za neke “dobrovoljne” radne akcije. Dripac je jedva izbjegao, a Jolkas već odavna nije izlazio na ulicu. Žena mu je tvrdila da je tako najbolje. Ono malo zemlje što su je imali mogli bi izgubiti bude li ga se prečesto viđalo.

- Vozimo se u Kričke na janjetinu. Zadruga časti svoje članove.

- Na janjetinu, vele. Nije loše, nije loše. A što ćeš kad mi nismo u kolektivi.

Oblizujući se i očito ljubomoran na svaki zalogaj što će ga ti novopečeni primitivci na vlasti bez njega pojesti, događaj je tumačio odvjetnik Proždre sucu Susku.

- Oće se naguliti janjetine, vraga izili. A ti veliš da nema nikakve stavke po kojoj bi se čovjek mogao približiti? Još usto ako bude popiti! U veliku me napast stavljaš, šjor Proždre.

- Misliš da je meni lakše. Tamo janjetina, a mi na falšoj čorbi. Čitavo ću popodne uzalud zube oštriti. Još k tomu, ovo me još više muči: mi znalci, sudac i advokat spali na falšu juhu, a ove seljačine jedu janjetinu.

Sudac i odvjetnik čuli su već sutradan ne samo da je bilo janjetine i za seoske pse nego je bilo i vina za kupanje. Sekretar partijski Špiro Mileta naredio je komunalnome poduzeću da se pobrine za dva stolitra. Po glavi svakoga zadrugara tako je palo puno litara.

- Tko plati Zadruzi to obilje?

- Komunalno, reko ti.

- Pa nije komunalno u zadruzi.

- Je Mileta na vlasti. Ajde mu reci da ne daš, ili da nećeš.

- Kako? Pa ne upravlja Mileta ničim osim Partijom.

- Naivni ste, šjor Susak! I vi upravljate istinom, a ona je uvijek onakva kakvu je reče sekretar Mileta. Nego, ožiti li se ičim osim falšom juhom?

- Malo čime. Još mi je gore bilo misleći na janjetinu.

- Najbolje da krenemo kudgod popodne. Ima u seljaka. Oni još uvijek imaju poštovanje prema sudu i odvjetnicima. Možda nam se posreći.

- Možda. Ali, vremena su teška, dragi šjor Proždre.

Videći da se malo što pomiče u zadrugarstvu bilo milom, bilo silom, trpeći seljački otpor kao vlastiti neuspjeh, komunisti su smislili novi udar na seljake. Obznanili su kako su u Državi organizirane “dobrovoljne radne akcije” i kako taj kraj mora dati tisuću sedamsto “dobrovoljaca” koji će u tri smjene ići sjeći šumu u istarsku Rašu. Obznanili su, tko se dobrovoljno ne odazove radu, bit će prisilno odveden na “dobrovoljne radne akcije”. Dobrovoljce su za prvu smjenu pokupili u vrijeme najvećih poljskih radova, pa se većini obitelji bilo moguće samo za glavu hvatati od očaja. Ljetina dozorila, a mladost otjeralo u Rašu. Čime će se prehraniti, čime namiriti porez, čime namiriti propisane viškove?

Komunistički su se “funkcioneri” radovali više što su seljaci više očajavali. Svaki su prigovor kažnjavali novom još nerazumnijom odredbom ili povećavali porez toliko da ga rasprodaja čitave imovine ni u polovici ne bi mogla isplatiti.

- Kud ovo vodi? Kud ćete Državu dovesti? - pitao je Adžija kotarskog predsjednika Lovrića. Lovrić mu je ničim se ne susprežući odgovorio.

- Mi ćemo dizati sve u najvišem jeku rada da seljaka prisilimo da uđe u radne zadruge i onemogućit ćemo ga da na vrijeme obradi svoju vlastitu imovinu.

- A kad ne rode polja i kad ne budu imali što jesti?

- Koga briga!

- Ako se pobune?

- Ima pušaka. Ima metaka. Mi smo vlast, ozbiljna vlast i imamo namjeru ostati na vlasti. U zadruge će ući ili će umrijeti.

- I to je odgovor vlasti?

- Pravi pravcati. Imate li još kakvo pitanje, predratni načelniče ovoga Grada?

- Ne, nemam više pitanja.

Te je godine bio postavljen maksimum u otkupu žitarica i poreza. Revni robljači utjerali su upravo takav maksimum. Prikupili su od seljaka sve što se tražilo. Vlasti nisu bile zadovoljne.

- Tko je pisao maksimum?

- Kotarski odbor.

- I on je odredio koliko će se uzeti?

- Jest, baš on.

- Nije dobro uradio. Pravi novi maksimum. Imaju još. Steži, da im kajiši popucaju.

Robljači su tako ponovno zaredali po selima, namećući što i kako ih je volja. Znajući kako su seljaci napravili lažne trapove i prikrivali ljetinu, nailazili su iznenada i bez najave, pretresajući i odnoseći što se odnijeti moglo. Robljači su nosili sa sobom već unaprijed ispisane naloge, a milicija je oružjem kršila svaki otpor. Plijenili su kuću po kuću, uvijek počinjući od onih koji su kolektivi davali najveći otpor. Očajni seljaci nisu znali pokatkad niti progovoriti. Kad bi im uspjelo pitati čime će zasijati njive kad im nose i ono što bi se moglo zvati sjemenom dobivali su odgovor: koga briga čime ćeš ih zasijati.

Nemajući drugoga otpora, čim bi pala noć, krajem bi se širila pjesma očaja i bune.

- Drug nam Tito pokupio žito, sad se guza oko kukuruza.

Udba je ćulila uši i zanoćivala uza seoske putove, nakana uhvatiti omrkle pjevače. A pjesmi nije bilo teško od Kljaka prijeći u Gradac i Badanj, a odatle do Miljevaca, Čvrljeva i Lećevice.

Nije trebalo puno pa da pjesma dopre i do Ševe, onoga glasovitog hajduka iz vremena kuma Paške koji se posvetio, ostao djevac i sve mudro slušao, a o svemu mudro šutio. Nije trebalo dugo ni da pjesma dopre do Rijeke i Otoka. A zna se tko će na Rijeci prvi nešto takvo čuti. Svetina i Čvorak jedva su čekali štogod takvo.

- Šta si reka? Ko se guza oko kukuruza?

- Tito!

- Tito? - začuđeno je gledao u Čvorka Svetina.

- Zašto?

- Jer je pokupijo žito već prvo, eto zašto!

- Prisilo mu dabogda i ono prvo i ovo sada. Lipi da ga đava odnese!

- Muči, gluva budalo! I ne deri se tako.

- Bojiš se da će čuti vra Ivan?

- Bojim se da će čuti Gvardijan.

- Neka čuje.

Neumoljiva komunistička vlast neumoljivo je povisivala namete. Sad su seljacima na glavu natovarili novinu: odlučili su na pet tisuća dana oranja, od izvora Čikole do ušća posaditi pamuk.

- Pamuk? Otkad pamuk može ovdje uspjeti? Je li to struka odredila ili je to palo na pamet Maći Nogavici? Takva su pitanja počeli postavljati pametniji ljudi Kotara.

- Tko te pita za to što ti misliš. Sadi, radi i šuti.

To je bila osnovna poruka Partije svima onima koji su sa sumnjom primili vijest o novotariji. Dalje nema pitanja. Pametnomu nije bilo teško zaključiti kako se Partija i ne trudi sakriti iza svojih namjera. I sađenje besmislenog pamuka bilo je u službi gonjenja seljaka s njihove očevine i djedovine. Sve ostalo bilo je nevažno. Svatko je mogao vidjeti budalaštinu. Četrdeset i osme godine, dok su onih pet tisuća dana oranja još bili pod pšenicom i kukuruzom, zatražili su od seljaka u ime “viška” petnaest vagona žita. Godinu dana kasnije, kad su već seljacima oduzeli zemlju za sađenje pamuka, zatražili su u ime “viška” dvadeset i četiri vagona.

Tri komunističke odredbe došle su među ljude kao pošast i pomor. Sađenje pamuka, prisilan odgon na dobrovoljne radne akcije i prisiljavanje u kolektivu natjerali su ljude čitavog kraja u neku unutrašnju povučenost, neveselost i beznađe. Doći u crkvu značilo je biti proglašen besposlenim i odmah prispjeti zavezan na kamion za “dobrovoljce”. Biti bilo gdje, gdje možeš zapeti komunistima za oko, značilo je ili novi teret, novi porez ili novu prijetnju. Zato su ljudi ostajali kod kuće i išli samo tamo kamo se moralo ići.

Pročulo se kako su nepoznati razbojnici orobili “zadrugu” u Otavicama i kako su odnijeli sve što se odnijeti moglo. Jedno se vrijeme pomišljalo na “križare”, ali već je duže kako nitko više ne nasjeda na takve optužbe.

Zato tu priču o križarima u otavičkoj zadruzi nisu popili ni doktor Skelin ni njegov susjed blagoglagoljivi Joso, dok su po tko zna koji put praznili Josinu domijanicu petolitraču, nalivenu iz doktorove bačve, koja im je zalijevala suha grla, poslije naporna i suha dana.

- Oni uvijek janjce optužuju, a trebalo bi kadgod upitati da i vukovi nisu što napravili.

- Pravo govoriš, moj Joso, pravo govoriš. Trebalo bi vukove pitati.

- A kad ja nisam ima pravo, moj dokture. Reci pravo?

- Imaš pravo, moj Joso. Ma svejedno janjci stradaju. Vukovima ni đava da se dogodi.

Ništa drugačije nisu mislili dr. Proždre i dr. Susak, dok su, šetajući po pustome Gradu, tiho razgovarali o slučaju krađe i osluškivali s kojega prozora i iz koje kužine što dobra miriše. A Joso, susjed doktora Skelina, znao je dobro kako je obojici puno manje pred nosom rasprava o pravdi i pravu, a puno više uživanje u zamišljenim kuhinjskim mirisima. Čim bi ih vidio, a to nije bilo slučaj samo s njime, znalo se što o obojici misliti. Ali, znao je Joso i šutjeti. Ovoga puta zaista su zaozbiljno razgovarali.

- Nisu čista posla. Vjeruj mi, šjor Proždre.

- I ja to mislim, šjor Susak.

- Znate što kaže Adžija? Kaže da je partijaš sve u selu. Može uzimati tuđe, nikome ne odgovara. Još k tomu može te iseliti iz tvoga vlastitoga stana, a da ti ne mora reći ni zašto, ni po kojem zakonu, ni po kojoj osnovici. Pa mu se čini da više nije čudno da oni, u nedostatku drugoga, počnu krasti sami sebe.

- A tako, velite! To znači da su, prema tim pričanjima zadrugu u Otavicama orobili zadrugari?

- Baš to. To se upravo i priča. Ali se priča i da će ih ovoga puta Partija kazniti. Da su u oblasnome komitetu neki zapeli i hoće sve na čistac.

- Bože, daj samo da se ne ponovi ono da vrana vrani očiju ne kopa.

Nije prošlo dugo, a otavički su lupeži isplivali iz tajnosti. Partija je optužila otavičkoga poslovođu i njegovu ženu, a na odgovornost pozvala i druge zadrugare. Oni su ukrali više od tristo tisuća dinara i međusobno ih podijelili, a onda razvalili vrata kako bi prijavili krađu. Gagina nitko nije spominjao, niti je tko njegova imena u što miješao. Tko je znao, jer Otavice nisu bile baš daleko Gaginu, ne bi se stopostotno smio zakleti. Što bilo da bilo, Gagin nije uvršten ni u kakve lupeže. Na koji su način upravitelji zadruge sve to izveli njihova je stvar. Gagina nitko nije ni prozvao, ni prozivao.

- Vratiše li novce, šjor Proždre?

- Ne vratiše.

- Odoše li u zatvor?

- Ne odoše.

- Pa čime ih kazniše?

- Nekim njihovim partijskim ukorom.

- Vjeruj mi, ne bi bilo zgorega učlaniti se u Partiju.

- Dobro govorite, dobro govorite. Ako nas budu htjeli primiti. Može se poprilično dobro jesti. Možeš i raditi što te volja. Kad si u Partiji, nikome ne odgovaraš ni za šta. Nije to zgorega.

Nesmanjenom žestinom, pored svega svoga neuspjeha, komunisti su nemilice tlačili seljake. Nekoga Borjana iz Kričaka odredili su za “dobrovoljne radne akcije». Poslali su mu poziv. Kako je čovjek bio bolestan, umjesto njega otišao je na rad u Rašu njegov sin. Sin se uredno prijavio odgovornima i otputovao. Videći kako se čovjek tog i tog imena nije pojavio na prozivci, robljači i terenci u pratnji su milicije banuli čovjeku na vrata. Kako ga nisu našli u kući, odmah su odredili kaznu: sve mu oduzeti u ime neodlaska na “dobrovoljne “radne akcije. Kad se čovjek vratio kući, imao je što i vidjeti. Kuća je bila prazna, bez i jednog stolca i bez i jednoga zrna kukuruza. Odmah zorom čovjek se uspaničen dovukao do odbora u Gradu.

- Odnijeli ste mi imovinu, a sin je umjesto mene otišao na rad.

- Kasno smo saznali.

- Vratite mi imovinu.

- Kasno, već je dana u porez.

- Žalit ću se državnom odvjetništvu! Ovo je nepravda!

- Druže, žali se, ali nemoj više vikati. I idi se žaliti.

Čovjek je zakucao na vrata državnoga odvjetništva. Odvjetnik ga je saslušao i šutljivo ga promatrao.

- Odnijeli su mi sve. Ni zrna kukuruza nisu ostavili. Po kojem zakonu? Jesu li imali pravo to učiniti?

- Nisu imali pravo to učiniti.

- Pa zašto su to učinili?

- To moraš njih pitati. Ja ti ne mogu nikako drugačije pomoći osim ti kazati: nisu ti smjeli oduzeti imovinu čak i da nisi htio ići na rad. Jer zakon kaže da na «dobrovoljne radne akcije» idu samo dobrovoljci, a da se nikoga i ničim na to ne smije prisiljavati.

- Pa što ću sada?

- Jesi li ikada čuo ono: ujo vuk magarca? Još ću te svjetovati. Ne viči, jer kakvi su još će te i ubiti. Najbolje je, idi svojoj kući i pokušaj spasiti to glave.

Gledajući ga čudnim očima, Borjan mu je na odlasku doviknuo:

- Jao meni s takvom pravdom! A i tebi kad si joj tolik gospodar!

- Dobro reče, jao i meni i tebi. Mene su iz Zagreba ovdje dotjerali jer kažu mi kako imam dugačak jezik i previše nepravde vidim. A ja nemam moći ništa ti drugo reći osim to što si čuo. Jao meni, a jao i tebi. Ili obratno: jao tebi, a jao i meni!

Borjan se jedva oporavio od učinjene nepravde kad mu donesoše glase kako je onaj njegov državni odvjetnik umro. Kolpalo ga, kažu, a nije mu bilo ni četrdeset godina. Mislili su ga odvesti u Zagreb, pa su ga onda mislili odvesti u Split. Na kraju su ga pokopali na badanjsko groblje jer nije bilo cinka za sanduk. Drugačije ga nisu dali odvesti.

- Jao meni, a jao i tebi. Tih se riječi prisjećao Borjan dok je slušao o smrti tog neobičnog, za ono doba pustolovno hrabrog čovjeka. Barem je govorio istinu. Borjan se mislio je li umro sam ili ga čime ubiše. A mislio se po svemu drugačije.

- Blago tebi! Mrtvome ti ne mogu ništa! Đavo ih crni odnio na onomu ko ih je ovamo poslo!

Malo tko u predratno doba nije poznavao u tom kraju imena Mateke Gorete. Bio je predratni zastupnik Radićeve seljačke stranke. Iako je bio samo jedva pismen seljak, prilike u kojima je živio iznijele su ga u visoku politiku, te je imao mogućnosti odlučivati o mnoštvu važnih stvari u uzavrelom loncu predratnih i uočiratnih godina. Otkako su komunisti došli na vlast potpuno se povukao iz politike i bavio se samo svojim imanjem. Nije trebalo dugo da ga komunisti prozovu kulakom. A kad je netko kulak, spada pod posebno povećalo proleterskih vlasti. Mateka je zarađivao kruh svoj svojim rukama i nije se dirao ni u koga, ali nikako nije mogao razumjeti zašto njega drugi ne ostavljaju na miru. Već dozorio starac, nije se bojao motike ni pluga, ali su ga uznemiravali stalni robljački upadi u njegov život i njegov posjed. Odredilo jedan porez. Platio ga. Odredilo drugi. I toga je platio. Kad su odredili treći, taj je bio toliko visok da ga ne bi mogla platiti ni tri imanja što ih je imao Goreta. Čovjek se uznemirio, uzrujao, a onda pukao, onako kako cvrčak pukne na Božjoj ljetnoj vrućini. Uzaludno mu je bilo trljati prsi i zalijevati ga vodom da se povrati.

- Trčite po doktura. Umire, umrit će! Trčite po doktura.

Uzaludno su trčali. Vlasti nisu dozvolile doktoru ići u selo i nisu dozvolile bolničkome automobilu Mateku prevesti u bolnicu. Malo se vremena još borio za život, a onda je skončao, sa sobom u nepoznato odnoseći visinu komunističkog poreza.

- Doktor Skelin tog se dana po povratku s posla sam opio toliko da se ni sutradan nije mogao otrijezniti. Čitav se kraj iščuđivao okrutnosti, nehumanosti i zloći onih koji ne znaju ništa ni o životu, ni o smrti.

- Tako se ne bi smjelo ni s pasom postupiti. A oni bolesnu čovjeku uskratili liječnika i auto. I još se dive svome junaštvu. Osvećuju se neprijatelju. Nećeš ti neprijatelja od Mateke Gorete.

- Dokture! Dokture! Podvikivao je Joko, susjed dr. Skelina ispod njegova prozora, ali se doktor nije odazivao.

- Dokture, skuvala Manda zelje, ajde, okripi se. Šta radiš čitav dan u kući?

- Nosi te vrag. Ne tiče te se što ja radim.

- Dokture. Nisi ti ništa kriv. Svi kažu da ti nisi ništa kriv.

- Još da reču da sam kriv!

- Izađi bar na prozor. Ajde, imam ti nešto reći.

- Ne zanima me. Pusti me na miru.

- O njima dvojici.

- O kojoj dvojici? Idi k vragu ti i dvojica!

- Dokture, ma o njima.

Doktor je izvirio kroz prozor.

- Opet ćeš mi reći gdje su se ta dvojica nažderala i nalokala. To znam barem svaki drugi dan.

- Nije to. Poezija. Pjesništvo. Da ti izrecitiram?

- Recitiraj, vreg te recitira.

Joko se primakao prozoru, a onda počeo svojim glumačkim glasom zasmijavati liječnika.

- Idu oni, ali kuda? Man ćeš pitat obojicu?

Idu oni, ali tuda, kud nanjuše kobasicu.

Kobasica, i još tome pršut stari. Dobra vina, još purana,

Arambaša gdje se vari, To je vele za njih hrana.

I još tome.

- Tko je to napisao?

- Ka da ji nema. Može koji god oće. Nego, Mande, daj ono zelje.

- Mani mi zelje. Nego, ajde ti Mande po domižanu. Kad je čovjeku muka i ne preostaje mu drugo nego se napiti.

- Svi govore, dokture, kako ti nisu dali ići.

- Išao bih ja, nisam imao čime. Zar ti misliš da sam ja pas pa da pustim čovjeka umrijeti? Samo onako, jer se on nekomu ne sviđa. I da čovjek ne pije. Hoću piti. Hoću se napiti.

- Svi to znaju, dokture. Čitav Grad to zna. I rodbina pokojnoga Gorete. A što se pića tiče, valja i tu imati miru.

- K vragu ružan. Ti ćeš mi o miri govoriti.

- Nema veze dokture. Važno je da se mi slažemo.

- Da te vrag crni nosi! Tko te na me namjeri? Daj opet ono.

- O njima dvojici.

- O njima. I odmah da si mi kazao pjesnika. Imam volju s njime popiti cijelu domižanu.

Što je vrijeme više odmicalo od dana prve najave kolektive to se jaz između vlasti i seljaka više produbljivao. Vlast je sve bezobzirnije udarala, a seljaci su sve bezobzirnije odbijali i udarce i vlast. Vlast je odlučila ići do kraja, do smrti. I seljaci su odlučili ići do smrti, ali zemlje nema nikomu. Partija je osposobljavala svoje “funkcionere”.

- Objasnite seljaku zašto treba i mora ući u zadrugu. Kad odbije, zaprijetite mu porezom. Plati li, odmah pišite drugi. Sve dotle dok mu ne oduzmemo i zadnju žlicu iz usta.

Seljaci su i bez dogovora znali pojedinačno, svaki za se, ali kao po savršenu dogovoru, pružati potpun otpor.

- Ništa oni ne znaju. Seljaka ostaviti bez zemlje, bez krave, konja, ovce? To je duša seljačka. Radije umire, nego daruje samo pedalj svoje očevine. I sada, budalaši traže da se seljak odrekne sebe. To neće biti, nikada neće biti. Nosite sve, sve nosite, razbojnici. Ubijte me, ali u zadrugu neću. Ovo je moje. Ubijte, ali ovo je moje!

Tako su se sukobila dva suprotna svijeta: nerazumni dželat komunizma krvnički je kidao dušu seljačku. A ona je smicala snage sve te nevolje preživjeti. Primjera radi, obrušavali su se na najmirnije i najpoštenije seljake. Uživali su ponižavati ih i mučiti. Više među seljake nisu odlazili samo robljači i terenci. Sada je Partija držala mitinge po selima i javno prijetila svima koji neće u kolektivu.

Gospođa Ćorić dobila je obavijest o porezu. Donijela novac i platila. Partija smijenila službenika koji joj je novac primio. Odredili drugu cifru, a onda, ne pitajući ima li novaca, odniješe iz kuće “i crno ispod nokata”. Nekome Čakiću, već ocvalu starcu zaplijenili imovinu. Kako je sin s njime stanovao, njemu zaplijeniše drvodjelski alat, te čovjek nije imao više čime raditi.

Po odluci komiteta u Kričkama zaplijeniše obitelji Barišića bačvu vina. Nije bilo zgodno punu bačvu ni donijeti do kamiona. Mučili su se, gurali je, valjali. Odjednom je pukao obruč na bačvi. Bačva se rasula, a nekoliko stolitara vina otišlo u štetu. Ljuti, iako su sami bačvu uništili, uhitiše vlasnika i odvedoše u zatvor. Čovjek je bio kriv jer je orobljena bačva pukla, a komunistički “funkcioneri” ostali bez pića.

O Božićima u Velušiću obitelj Tarle slavila je svoju svetkovinu. Čovjek ispekao dvizicu, nakan počastiti svoju obitelj. I baš toga dana milicija došla po porez.

- Daj to pečeno!

- Ajde ga dirni, ako te mate rodila!

- Prijetiš narodnoj vlasti?

- Porez sam platio. Ubiti me možete, ali mesa nećete. I ajte ća, šta vi imate tražiti u mojoj kući? Vi ste sve svoje dobili.

Videći odlučnost čovjekovu, povukli su se bez pečenoga, čekajući novu priliku za novi porez. Sutra će dobiti novi, ali će barem danas, na Božić, mirno pojesti svoj zalogaj.

To što se dogodilo Migalima iz Kričaka zaslužuje dugo pamćenje. Čovjek iz Migala ženio sina, zaposlenog u zadruzi. Našao sin curu, sve u redu, ali ne želi li se vjenčati u crkvi, može odmah sve zaboraviti. Cura ne lijega u muški krevet bez Božjega blagoslova. O podnevu odvezli se mladenci za Drniš, a s njima svatovi i pratnja. Tko je mislio na odbor, partiju, robljače i terence? A oni su zasjedali u oduzetoj župnoj kući grkokatoličke župe.

- Veliš, ode on u crkvu?

- Ode.

- E, neka ode. A kad se vrati, bome će se obradovati. Na posao! U ime poreza uzmite kamion i gore! Da niste ostavili ni jedne kapule!

Robljači upadoše u Migale kao ogladnjeli termiti. Odnesoše hranu i piće, odnesoše deke i pokrivače, odnesoše i posteljinu koju su pripremili. Odnesoše sve što je tog trena moglo u kamion stati. Odvezoše sve do odbora i komiteta. I izjedoše sve. Sve raznesoše i pokradoše. Kad su se vratili svatovi imali su što i vidjeti. U kući nije bilo ničega čime bi se i miši mogli potrovati. Otac i sin samo su se dugo i čudno pogledavali. Nisu znali ni kud bi ni što bi. Po okolnim kućama uzajmljivali su kruha i vina da se svatovi ne razbježe. A i morali su. Za stolom nisu imali ama baš ničega. Možda samo svatove, začuđene svatove.

- Koju nam sramotu napraviše, majku im lupešku?

- Ne viči, zar je jedan žbir okolo.

- Neka čuju, štumak im đava odnijo. Ko će ovu sramotu priživiti?

- Mlada se umiješala u razgovor svekra i muža, gotovo muški odlučna u govoru.

- Mi ćemo sramotu priživiti. Nemamo se mi ni zašto stiditi. Nismo mi nikome zla napravili. Neka se drugi nas stide. Oni sada misle kako smo mi nesritni jer oni žderu i loču tuđe trude. Sidite i pivajte! Ne udajem se ja svaki dan. Ko ne zna kraj prazne, ne zna ni kraj pune. A jednom li sam dosad otišla gladna leći?

Ljudima sa zrnom soli u glavi najteže je bilo to što nisu nigdje vidjeli nikakva izlaza i što se budalaština toliko pokazivala moćnom da joj nitko nije mogao kraja sagledati. Sve to gledati, proživljavati i biti svjedokom, a moći malo što učiniti da se sve to promijeni, kao da je bilo najteže onima koji su drugačije mislili i drugačije željeli. Najgore od svega jest to što pametan čovjek nije nazirao kraja takvoj ludoriji.

Gaginu njegova narav nije dala mira. Ona urođena sposobnost za preživljavanje, stotinu puta već iskušana, jer da nije, tko bi ikada za Gagina i čuo, počela se sve više buditi i uznemiravati. Previše pametan da može biti sudionik svih tih budalaština vlasti koja ga je bila postavila za odbornika i očekivala od njega nadobudnog komunistu. Previše već sumnjiv, a da bi mogao ostati miran i raditi svoj posao, a da se komunističke vlasti ne pozabave njime i njegovim životom, Gaginu je malo nedostajalo pa da krene u hajduke. Bio je svjestan kako nema kruha slušati, gledati i proživljavati sve to što se i selima i seljacima upravo zbivalo. Neka je bio odbornik i neka je u pokojoj prilici bolje prolazio od drugih, Gagin je sve više prljavštinu te vlasti osjećao i na sebi. Jer i on je bio samo seljak, samo nepismeni petropoljski seljak. A opet, “đava crni, komu je svašta na pameti”, kako su o Gaginu mnogi već u čitavom kraju znali govoriti.

- Valja nji nadmudriti. Ako nemaš kud uteći, ako ne smiš ništa suvišnog reći, ako se nemaš komu žaliti, najbolje je onda naći načina da oni muče, da se oni žale, i da uvik čuvaju da im ne ukradeš. A usto se truditi da ti ništa ne mogu ukrasti. To ću ja, ne zva se ja Gagin, ako neću baš to!

Gagin nije volio motiku, iako se nije bojao ni kopati ni orati. Znao je kako motika uvijek donosi istu plaću, a znao je kako spretnu trgovcu mnoge stvari polaze za rukom, sasvim drugačije od seljačke. A već puna kuća djece. I gladna usta. I potreba ne dati im gladovati i ne ostaviti ih bijedi koju je sam proživio, rano ostavši bez oca, a i bez matere, koja se morala preudati, samo da žlica manje bude za praznim stolom. A Gaginu je računica išla. I namjere je već sve naumio, ali vremena nisu bila sklona ni trgovcu ni trgovini.

- Ne smije se trgovati. Ne smije se preprodavati. Ali se smije domisliti kako nadmudriti vlasti. A najslađe će mi biti kad ji budem častijo njijovim novcima.

Pomalo je prezirao sve te nametljivce, parazite i robljače, s kojima je započeo, ali nije imao namjeru završiti ni stil životni, niti dijeliti istu misao. A znao je kako njegovi nekadašnji drugovi vide u njemu neprijatelja. Nije mu bilo ni žao. Ako su se mogli već odreći Sučića i žrtvovati druge, zašto bi i njega poštedjeli? On će pomalo pred njima bježati ne dozvoljavajući im da ga igdje i ikada dostignu, a oni će uzaludno za njim trčati, jer dostići ga, niti mogu, niti znaju. Gagin je pokušao trgovati: kupovati, preprodavati, ali ta je riječ komuniste dovodila do histerije. Ne mogući drugačije, Gagin se pokušao obračunati s milicijom.

- Posudi mi konja do sutra ujutro. Gagin je otišao kod seoskog udbaša i doušnika i tako mu rekao.

- A šta će ti moj konj?

- Reći ću ti. A to da crna zemlja ne zna. Dogovorio sam se i noćas moram odvesti čoviku šest stolitara vina. Malo mi je moj konj. Dva bolje izvuku.

- Ko ti brani? Uzmi konja. Eno ga u pritorku.

Čim je Gagin odveo konja seoski se udbaš odmah izgubio. Po svojim vezama dojavio je miliciji što Gagin namjerava učiniti i kud vozi bačvu i vino.

Ponoć je već bila prošla kad su Gagina na cesti ispod Kričaka zaustavili milicajci. Tu su bila kola natovarena bačvom i dva konja, ali samo je Gagin znao da u bačvi nema vina, nego da je unutra nalivena voda. Sve je pripremio baš da ga nađu tu gdje će ga naći i da mu oduzmu kola i vino, točno po načinu koji je smislio. Goneći konje, nije bio ni posve tih. Vikao je na konje parajući noćnu tišinu i sve čineći da ga mnogi čuju. Nije trebalo dugo pa da se i milicija oglasi. Zasjeda ga je spremno iščekala.

- Stoj! Kud voziš i što voziš?

- Vozim kola i konje. A vozim i vino.

- Čije je vino?

- Moje.

- Je li to ono što si sakrio pa ga vlastima nisi predao kao “višak”.

- Nije. Ja sam sve svoje viškove predao uredno. Imam i papire. Di ću ja, odbornik, Državu svoju varati?

- A kud ga voziš? Nećeš valjda u šverc. Znaš li ti da je to zabranjeno, strogo zabranjeno?

- Sada, sigurno ga neću dovesti tamo kud sam ga mislio dovesti.

- Kud si ga vozio?

- Nikuda. Nije mi najbolje pa ga malo mućam. A nigdi se neće tako dobro uzmućati kao na kolima.

- Znamo mi sve. Zato ne moraš ništa lagati. I što voziš i kome voziš. I koliko si mislio dobiti za njega. Ali, kako vidiš, udba sve dozna. A ti, kao ne znaš, da se vino ne smije prodavati, niti se vinom smije švercati.

- Ako sam kriv, plaćam kaznu.

- Ne samo da si kriv nego sada vozi to vino pravo u miliciju!

- Koju miliciju?

- U Drniš vozi. I tamo ćeš znati što te čeka.

Gagin je poslušno povezao kola i bačvu, a milicajci su ga pratili vozeći bicikle. Već je zora dobro rudila i na pomolu bio novi dan kad je dovezao kola i zaustavio ih u milicijskome dvorištu. Naredili su mu da odveže konje i da ide kući, a kola da do daljnjega ostavi u dvorištu. Izvijestili su ga da će ga sudac kazniti i da će vino moći odvesti tek kad plati kaznu za švercanje.

Gagin je poslušno sve učinio što su mu rekli. Odvezao je konje od kola, a onda tek kao usputno upitao milicajce.

- Gdje vam je komandir?

- Tu sam. Šta hoćeš?

- Ima li tko da mi vino pričuva? Ili me odmah kaznite pa da mogu ići kući. Zašto ću dvaput dolaziti?

- Nosi te đava. Kad možeš po mraku švercati, možeš i po danu hodati. Sutra da si ovdje, ako platiš kaznu. Mora te sudac kazniti, a ne milicija.

Gagin je mirno odjahao preko polja, vratio konja onom špijunu u selu, srdačno mu zahvalio, mirno odspavao, a onda sutradan ponovno nazad u Grad. Žena ga je znatiželjno promatrala, ali doznati nije ništa uspjela. Nisu ni drugi. Kad je Gagin tajanstven svatko tko ga je i najmanje znao, znao je kako nešto veliko sprema. Došavši u Grad, odmah se zaputio sucu za prekršaje. Doktor Susak sjedio je za stolom i upravo čekao ovakve kakav je Gagin. I on je znao svome svecu post. Lako se bilo nagoditi s ovakvima. Odmjeri malo, a oni onda u drugoj prilici najedu i napoje. Sudac se rukom uhvatio za trbuh, zamišljajući čime bi ga sve ovaj seljak mogao počastiti.

- Nemoj da bude čudo. Malo što nisam vino proda, malo šta moram kaznu plaćati, malo šta je puna kuća dice. Šjor Susak, znate već kako sve to iđe?

- Kažnjavam te najmanje šta se može. Evo ti presuda, ajde na općinu i plati. A onda s priznanicom možeš po vino. A ne bi ni šjor Suska zabolila glava da mu koju litru ostaviš.

- Šjor Susak, još boljega. Onoga šta se ne voza u velikim bačvama. Na ćemo mi i za to načina.

Gagin je od suca odmah otišao platiti račun, a onda se s priznanicom vratio u miliciju.

- Evo potvrde, dajte mi moje vino da ga kući vozim.

Milicajac na portirnici je uzeo papir s naznakom plaćene globe, proslovkao što na njoj piše, a onda Gaginu dozvolio izvesti kola i bačvu.

- Čekaj ti. To ti meni nešto priviše slobodno pokazuješ da mogu ići. Da se vi noćas niste dodirivali bačve?

Gagin je, kao da je stvarno sumnjičav i kao da ne zna kako je u bačvi voda, uzeo već za to pripravljenu bukaru. Otvorio je čep na bačvi i oprezno bukaru nalio tekućinom.

- Izlili ste moje vino, a vodu ulili. Jeste li vi milicija ili lupeži?

Milicajac s  porte čudno ga je gledao.

- Evo ti pa probaj, vidiš da je voda!

Milicajac je najprije pogledom zavirio u bukaru, a onda je kušao vodu, sam ne vjerujući da je to moguće.

- Kako, kad su kola čitavu noć tu stala, a on zasigurno nije vidio ikoga da se primiče?

- Zovi komandira. Ovo je podvala. A da sam kola samo izveza iz dvorišta, moga sam na misec lajati.

- Što se ovdje događa?

Komandir je išetao iz milicijskih prostorija opasan pištoljčinom u smeđoj futroli.

- Vino ste mi popili, a meni ste ostavili vodu. Kao, Gagin lud, neće vidjeti i neće reći.

- Kakvo vino, kakva voda? O čemu ti govoriš?

- Evo ti, pa probaj!

Gagin je sada još jednom odvrnuo čep na bačvi i pustio da voda teče preko ruba.

- Nema se što čuvati. Mogu slobodno sve proliti. Netko je od vas popio ili vino odnio, a meni nalio vodu.

- Što ćemo sada?

- Ništa. Platite moje vino. Onako kako sam ja platio vašu kaznu.

- Ma ne govori gluposti! Mi da ti vino platimo?

- Žalit ću se oblasnom komitetu. Nisam ja uzaludno partizanski odbornik, a ni prvoborac. Šta se ja time ne koristim druga je stvar. A pazi se i ti. Nije ti preporuka pročuje li se kako su ti milicajci lupeži. A ti i ne istražuješ, a čovjeka pokradu u milicijskom dvorištu.

- Dođi sa mnom u ured. Milicijski zapovjednik pozvao je Gagina u zgradu.

- Koliko ti vino vrijedi? Koliko tražiš?

- Pa znaš pošto zadruge vino prodaju. Po pedeset i sedam dinara litru. Po to će ga i milicija platiti. A da me niste sinoć uvatili, bilo bi dobro i meni i vama. Ja bi dobijo puno više, a vi ne bi morali straža čuvati, a ne bi ni u napast upali tuđe vino popiti.

- Ne budali. Kakvih pedeset i sedam? To ne piju ni u Beogradu.

- Piju i skuplje. Plaćaj ili ja odo u komitet.

Zapovjednik je najprije odračunao, a onda odbrojio dinare iz policijske kase, predajući izbrojeno Gaginu u ruke.

- Mater li mu lupešku, tko ga ukrade!

- Mater li mu lupešku ko dojavi! Da nije javilo ne bi vi ni sidili ispod Kričaka!

- Ajde k vragu! I da komitetu nisi riječi rekao. I ne švercaj! Drugi put te neće spasiti ni odbor ni prvoborci. I ne posuđuj konje. Kakav je to konj koji ne može izvući bačvu vina?

Gagin je, zadovoljan zbog dobivenog novca od milicije, više uživao u podvali, nego u novcu. I kad se priča pročula okolo, nije ju nijekao niti potvrđivao, a ni komandir milicijski nije bio siguran da sve to nije bila podvala. Svejedno je šutio. A ljudi su, pokatkad bespomoćni i stjerani u kut, pričali i više nego je bilo.

Poglavlje trinaesto

Kako uništiti seljake? Od početka se već zna za čvrstu komunističku namjeru i od nje nisu odustajali po cijenu da im Država ostane bez hrane i u krizi. Činilo im se kako dobrovoljni pozivi učlanjivanja u zadruge, pa zatim prisila visokim porezima i odredbom o “viškovima” nisu urodile plodom. Zato su iznalazili načine kako bi svoje namjere do kraja proveli u djelo. Smislili su dvije nove “sluškinje” protiv seljaka. Prva im je u tomu služila odluka o sađenju pamuka u prostoru od izvora do ušća Čikole, a druga odlazak na “dobrovoljne radne akcije”.

Odluka o sađenju pamuka imala je oduzeti od slobodnih seljaka čitavih tisuću hektara zemlje, seljačkim jezikom rečeno oko pet tisuća dana oranja. Ako pamuk uspije, tako će se stvoriti nova industrijska grana, a ako ne uspije sve će svejedno pasti po seljacima.

Najava “dobrovoljnih radnih akcija”, poslužila je za pripravu onih koje će silom natjerati na sječu šume u istarskoj Raši, baš u žiži poljskih radova. Seljaci će ostati bez žita zbog kojeg tvrdoglavo i štite zemlju i ne žele je prepustiti Državi, a ni pamuk neće moći uspjeti jer će im svu raspoloživu radnu snagu u jeku radova odvesti na “dobrovoljan” rad.

- Pamuk u ovom kraju? Ne znam je li to palo na pamet nekome od struke ili je to, onako usput, smislio Nogavica?

Tako su se, kad bi im se pružila prilika, propitivali učeniji i znaniji. Jedan su drugome tumačili kako je besmisleno to što se radi. A Nogavica je svakomu tko je pokušao dotaknuti riječ “znalac” bio pojam neukosti, primitivizma i slijepe gluposti. Nije se ni pitalo za ime. Nogavica je bilo ime za sve druge, jednake Nogavici.

Naredba je bila izdana i svaki seljak čija se zemlja našla na određenom prostoru uz Čikolu morao je poslušno saditi pamuk. Pojedini su seljaci imali nešto druge zemlje pa su mogli posijati kukuruz ili pšenicu te se tako prehraniti. Pojedini su seljaci svu svoju zemlju imali uz Čikolu i nigdje drugdje nisu imali mogućnosti posijati ni zrna. Užas: pamuk se ne može jesti, a puna kuća djece i blaga. Djeca će gladovati, a ono živine nije bilo ni za što drugo nego li je smaknuti. Svi takvi seljaci bili su prisiljeni posljednjim silama preživjeti. A kako?

- Ovo se mora rasuti. Ovo je rasulo Države. Ovo ne može izdržati ni mjesec dana.

- Samo vi čekajte rasulo.

- Seljaci se moraju pobuniti.

- Komunisti to i čekaju. Baš pobunu. Kao da nemaju pušaka i metaka. I kao da sile nemaju. A komu ćeš se žaliti? Sudu? Miliciji?

Nije prošlo dugo i sve su pobune tek ostale na poluglasnom seljačkome mrmljanju. Koga je zahvatilo, jao njemu. Nikakva tu pobuna ni prigovori nisu pomagali.

- Pamuk traži radnike. Tko će raditi kad je sva mladost po rudnicima i u tvornicama?

- Ništa se vi ne brinite. Dovest ćemo mi traktore i sve obraditi. Svaki od njih ima po osamdeset konja.

Sučić je prema svemu bio sumnjičav. Pitao se tko će i čime nahraniti sve te konje? Niti ima štala, niti sijena.

- Narodni bi zastupnici morali više učiti i više znati o traktorima i konjima. Sve se radi na naftu, a jedan traktor zamjenjuje osamdeset konja. I ne mora ići u staju. Može slobodno ostati na polju i kisnuti.

Tako je pred okupljenim komunističkim vlastima objašnjavao “narodnom zastupniku” nadobudni agronom, određen predvoditi sadnju pamuka. Sučić ništa nije rekao. Kao da je pokušao sabrati vlastite misli u vlastitoj glavi i spoznati kako osamdeset konja može stati u jednu jedinu željeznu napravu.

Traktori su došli i za nekoliko dana uzorali svu zemlju određenu za pamuk. Sjeme je podijeljeno seljacima i svaka je obitelj morala izvršiti državnu naredbu. Kad su traktori otišli, došli su traktorski računi. Što traktori, što nafta, što vozači i orači: račun nisu mogle podmiriti ni dvije ukupne žetve, kad bi pamuk najbolje rodio. Seljaci su sve to morali platiti. Šutljivo i bez pogovora.

Oni znaniji pokatkad su znali zapričati o “mudrosti” pamučnjaka. Kao da nisu htjeli razumjeti što je komunistima na umu. Htjeli su staru logiku pošto - poto navrnuti na nova vremena, ali se to nije dalo.

- Za dan pamučnoga polja treba najmanje trideset radnika, a pojedine kuće imaju samo pokojega starca, nikoga više. Kad pojedina obitelj ima naredbu pamuk zasaditi na dvadeset dana oranja, a ima upravo dva člana obitelji, može se učas izračunati o čemu se radi.

- Uzme li se zaozbiljno sve troškove, po računici ispada kako za svaki dan oranja dopada trošak od dvadeset tisuća dinara. Kad bi se zamislio najbolji i najunosniji rod, bez ikakve štete i nedostatka, po danu bi se oranja zaradilo dvanaest tisuća dinara. Kud god kreneš, gubitak iznosi najmanje osam tisuća dinara po danu oranja. Ako pamuk rodi samo polovično? A ako ne rodi nikako?

- Tko te što pita?

- Katastrofa!

Prva je sjetva došla na rod i pokazala svoju rodnost. Na pet tisuća dana oranja uspjelo se ubrati oko tisuću kilograma pamuka. Računalo se kako je te godine propalo na komunističkom pokusu oko dvije stotine vagona pšenice i kukuruza.

- Katastrofa!

Komunisti svejedno nisu odustajali nego su prostor za pamuk još i proširili na druge njive. Mjesec dana prije žetve naredili su seljacima zaorati već prispjelu pšenicu, a zemlju pripremiti za novu pamučnu sjetvu. Uzaludno se bilo buniti. Tko bi se i pokušavao buniti, dočekivao je još gore.

Gagin je imao podosta vlastite zemlje uz samu Čikolu i dobio je, upravo kao i svi drugi, naredbu da na njoj posadi pamuk. Kako su komunisti od njega očekivali pridruživanje zadruzi, a kako to Gagin i pored najbolje komunističke volje da mu to razjasne, nije u zadrugu ušao, postao je sumnjivac na koga treba dobro paziti.

Nije da Gagin sve to nije dobro mozgao i vagao. Vidio je dobro tko je sve u zadrugama, ali je vidio kako bi se baš tu, kao nigdje drugdje, moglo nesmetano varati i krasti. Malo urođena siromaška sposobnost preživljavanja, malo urođena fiškalska narav obdarena sposobnosti brze računice, nisu Gagina ostavljali spokojnim. Kud krenuti? Ući u takve zadruge i ponašati se po komunističku? Nadmudriti ih, izigrati, prevariti? Gagina je upravo ta švercerska narav vukla u izazov. S druge strane, ostati bez svoje zemlje, pa nadničariti u drugoga za golu koru kruha, za čašu vina ili za ono osnovno golo preživljavanje. Takav je način već dobro poznavao, ne samo na vlastitoj koži nego na koži mnogih čiju je krutu sudbinu dobro poznavao.

- Ne dam svoje zemlje! Di će mi dica? Zna bi ja nji sve nadmudriti, zna bi ja pokrasti. Ka da imam posla s pametnima. Sve je ovo obična i šašava kukavelj. Moga bi ja njima prodati “one stvari“ pod bubrige. Pitam se ja, kad dođe “klenova nedilja”, pa svi ovi šašavci ne budu imali šta isti, šta ću ja njima moći ukrasti? Ne dam zemlje, neću ni u kakvu kolektivu, neću ja da mi dici drugi liva kašu u zdilu. Još štaviše, gledaću ja kako još zemlje kupiti. Ko ima svoj vrta uvik može naći u njemu trave, da ga usili. A štaš naći u četri zida, u tuđoj kući i na tuđoj nadnici. Đavla ćeš crnog naći. Kad zagusti digod, a zagušćuje uvik, moš samo na misec lajati. Nema te sile koja će Gagina u kolektivu.

- Ti bivši odbornik, koji si pomaga narodni pokret i koji bi triba znati šta to od nas traži revolucija, ti bi prvi, ka uzor, triba ući u zadrugu.

- Drugovi, vi priviše dobro o meni mislite. Čast je meni da ste mene pridlagali i za odbornika i da me zovete za porotnika. Ja sam vam samo nepismeni seljak. Šta vi god govorili, ja eto, nisam uspijo ni slova naučiti. Moga bi ja i šešire nositi, vako ki ovi moj susid Meštrović. Imam ga, vidite, ovde mi je u torbi. Ali, drugovi, meni ka da najbolje paše ova naša seljačka kapa. Čini mi se da je ne bi da ni za sve Trumanove šešire. Nako, od milja. Prirasla mi srcu, šta ću. Pa tako i zemlja. Jest teško na njoj, jest da umori i uznoji. Ali jopet, prirasla mi srcu, ne mogu ja bez nje. Zato meni nije misto u zadruzi. To je za učenije i napridnije.

- Đava te luda, neuka i zaostala. Porez ćeš platiti, višak ćeš dati i pamuk ćeš saditi!

- Neka. Sve ću ja to. Ali od zemlje se svoje ne mogu odvojiti.

Kao što su to naredili i svim drugim seljacima, tako su dojavili i Gaginu da dođe u zadrugu uzeti pamučno sjeme i naređene površine zasaditi pamukom. Prije nego li je preuzeo sjeme, Gagin je otišao baciti pogled na već uzoranu zemlju pored Čikole. Koliko bi tu bilo kukuruza na jesen? Samo da jedna kiša padne prije teških žega? Sada će tu rasti nešto drugo, iz neke daleke zemlje, iz neke Afrike za koju jedva da je bio i čuo, i zbog koje se čudom čudio kad su mu ispričali kako tamo žive ljudi crni kao tave. Na njegovoj će zemlji sada rasti nešto za što ne bi ni čuo da komunisti o tomu nisu kao o čudu pričali.

- E, neće to na mojoj zemlji narasti!

Gagin se zaputio prema mjestu gdje su komunistički povjerenici izdavali pamučno sjeme. Zatekao je tamo i druge svoje sumještane, što su šutljivo uzimali naređeno sjeme i nosili ga kućama, šuteći i ne znajući što bi govorili.

- Ovo te pripada. Izračunali smo koliko imaš dana oranja i koliko ti treba sjemena. Uzmi i nosi.

- Zar sve ovo?

- Uzmi i nosi! Što manje pitaš, više ćeš znati.

Gagin je preuzeo sjeme, ali ga nije odmah odnio. Sjeo je i gledao šutljive seljake, zabrinute za vlastitu sudbinu. Po nekim je susjedima poslao ženi poruku.

- Poruči mojoj ženi da dotra magarca. Neću ovo nositi na sebi. Nije ni malo. A nije ni blizu.

- Da si uša u zadrugu to bi sada drugi radili umisto tebe. Pamet se plaća.

- Neka mene. Di bi se ja moga miriti s vašom pameti!

- Onda sadi pamuk. I muči.

Nije prošlo dugo kako je Gaginova žena dotjerala magarca i kako su na njega natovarili pamučno sjeme. Gagin je jedva progovorio pokoju riječ.

- Pustu nam zemlju oteše, sriću im đava odnijo.

- Ajmo reći da je tako ženo! A možda, ženo, tako i nije.

- A šta ćeš učiniti, a šta moš učiniti?

- Ne zva se ja Gagin, ne učinim li.

Rastovarili su sjeme i magarca otpustili ispod samara. Gagin je neko vrijeme šutljivo mozgao, a onda naredio ženi.

- Ženo, donesi onaj kazan u kome kuvaš ranu za prasad. Odma ga donesi!

- Šta će ti kazan? Nije posve čist.

- Skuvaću sime od pamuka.

- Pa šta ćeš onda?

- Danom ću saditi pamuk, a noću kukuruz. Vidićemo šta će prvo nikniti.

- Đava te, tvoj. Ko bi se toga sitijo?

- Gagin, ženo, Gagin bi se toga sitijo. Gagin se toga i sitijo. Donesi kazan, a ja ću naliti vode. Pa neka skuvano sime rodi pamuk.

Komunistički su povjerenici zdušno bili pazili na sađenje pamuka. Posebno su nadgledali Gagina i njegove radnike. Čudno im je bilo kako Gagin muči i kako sve u tančine izvršava. Kad je ojačalo proljetno sunce i kad su zasađene biljke počele promaljati svoje zelene glave iz dobre i plodne zemlje, na svim je njivama iznikao pamuk, samo se Gaginova njiva pomalo razlikovala. Seljaci su se čudom čudili.

- Na njegovoj njivi nešto je drugo. Isto sime, u isto smo doba sadili. To ne more biti.

- Kukuruz! Na Gaginovoj je njivi nika kukuruz. Već je za zagrćanje!

Komunistički su se povjerenici također čudom čudili.

- Stalno smo ga nadgledali. I milicija je dolazila. Sjeme je kao i u drugih. Vidjeli smo ga kako ga sadi ovim očima. Kako je onda moguće da nikne kukuruz, a da ne nikne barem jedna jedina biljka pamuka?

- U toga ti je Gagina sve moguće. Ka da ga je đava na krst nosijo.

- Šta sada? Čitavo će nam se Polje smijati.

- Sada će biti ovako. Uzmite auto i naoružanu miliciju. Nađite Gagina, uhvatite ga i odvedite u polje. Neka lagano čupa kukuruz, a kad ga počupa, donesite mu novo pamučno sjeme i stojte kraj njega. Svako mu sjeme držite na oku.

Gagina su našli, uhitili i prisilili počupati iznikli kukuruz, a onda je ponovno morao na pročišćenoj njivi pamuk saditi. Pročulo se bilo po čitavu kraju to o Gaginu i kuhanome pamuku. Neki su se smijali, neki čudili Gaginovoj dovitljivosti, a neki uporno propitivali čemu mu je to trebalo kad je svejedno morao počupati kukuruz i ponovno sjeme saditi. Gagin je znao kadgod i odgovoriti.

- Ko more to platiti, to kad te milicija čuva i broji ti posađeni pamuk, a ti joj prid nosom podvališ kukuruz. Ma da su me ubili, samo zbog te podvale, ja bi prigorijo. Još mozgaju, još im nije jasno šta sam napravijo. Dođe čoviku milo, kad može od ti pametni glava napraviti zadnje budale. Eto, meni je uspilo od nji napraviti zadnje budale. Pa kolko to mene koštalo da koštalo.

Ne samo da je Gagin morao počupati iznikli kukuruz i ponovno saditi pamuk, nego su to morali raditi i drugi seljaci. Gdje su odredili sadnju pamuka, a na njoj se trenutno nalazila pšenica, morali su pšenicu zaorati, a na njeno mjesto posaditi pamuk. Gdje su procijenili kako pamuk na njivi nije dobro ponio ili nije dovoljno velik, naređivali su seljacima njivu zaorati te još jednom pamuk saditi. Seljaci što nisu imali druge zemlje osim te pored Čikole, gladovali su i prosjačili, muku mučeći kako izvući obitelji iz zime. Stada ovaca ili druga stoka, sitnijeg ili krupnijeg zuba, jednostavno je kopnila poput snijega. Prehraniti je nisu imali čime, prodati su je mogli u bescjenje, sebi je nisu imali razloga ostavljati. Posvuda je vladala napetost i nevolja, šutljiva i prizemna, ona što traje, a nemaš je komu niti ispričati. Komunistima je svejedno bilo malo. Seljaci su morali u kolektivu milom ili silom. Pamuk im evo pomaže, a na red je došla i druga sluškinja: “dobrovoljna radna akcija”.

Točno pred najveće poljske radove, kad je vrijeme od radova u vinogradima, duhanu ili na tom nesretnom novostvorenom pamuku, vlasti su obznanile kako “narodne vlasti” od toga Kotara očekuju tisuću i osamsto radnika što će u istarskoj Raši sjeći šumu i spremati je za daljnju preradu. Stoga se mora na “dobrovoljne radne akcije” poslati u tri smjene po šest stotina ljudi.

- Kako to, mora se ići na “dobrovoljne radne akcije”?

- Ne pitaj. Mora se.

- Zašto ih zovu “dobrovoljnima”?

- Ako ljude zoveš na rad moraš ih platiti. Ako rečeš da idu dragovoljno, ne moraš im ništa platiti. A svejedno te moraju slušati.

Da bi mogli prikupiti prvu smjenu, komunistički su propagatori održavali mitinge i nagovarali ljudstvo. Nikomu kao da nije padalo na pamet javiti se. Kako bi pokazali primjerom i kako bi navukli druge na odlazak u Rašu javila su se dvojica. Jedan Cota, već poodmakao u godinama i jedan Kosor još stariji. Jedva su oni mogli sebe nositi, ali su znali kako od njih tamo neće ni vragu biti koristi. Svejedno, javili su se dobrovoljno. Još pokoji, očekujući od komunista nagradu i potječući od “drugova”, pridodavao je svoje ime listama “dobrovoljaca”. Kako su liste ostale prazne, počela je prisila. Koga god su našli ili uhvatili, muško, žensko, starije ili mlađe, sve su trpali u vlakove i odvozili na “dobrovoljne radne akcije.

Mandica je bila tek stasala djevojka iz stare i ugledne gradske obitelji. Roditelji joj pobolijevali i sve su svoje uzdanje u nju stavljali. Mogli su preživjeti samo od njezine marljivosti i rada. Komunisti nisu pitali ništa: stavili su je na popis, uhvatili, utrpali u vagon i poput stoke odveli na rad. Nekoliko punih mjeseci nije se ni mogla javiti roditeljima, a niti je znala što će kad se vrati naći kod kuće. Nije bila sama. Na isti su način pokupili i druge djevojke.

- Drugovi, utjecaj zaostalih struktura društva još uvijek jako djeluje na ljude, posebno na žene, na cure. Pogledajte, nikako da se odvoje od kuće i od običaja. Najbolje bi bilo da se mi prihvatimo posla i da ih oslobodimo. Stoga stavljamo u zadatak Antifašističkome pokretu žena da pokrene borbu.

- Da se žene pošalju na frontu?

- Tako je. Da žene počnu ratovati protiv neukosti i zaostalosti i da počnu oslobađati ovaj kraj od štetnih običaja. Zato se mora nužno osnovati Antifašistički front žena i mora početi djelovati.

Vlasti su poslale pozive i naredbe da se u navedeno vrijeme okupe sve kotarske žene. Koja ne dođe, jao ti ga se njoj. Oduzet će joj se “deke” te neće moći kupiti ni ono što je do sada imala pravo. Kino se napunilo iako ni izdaleka nije to bila brojka zvana uspješnom. Seljanke nisu htjele ni čuti o dolasku, a seoske djevojke nisu sebi to smjele dozvoliti ni sanjajući.

- Drugarice i drugovi! Žene su danas slobodne. Mogu ostaviti muževe kad god im to ugrožava njihova prava. Ne moraju slušati roditelje. Mogu o sebi odlučivati kako god ih je volja. To je svrha ovoga našeg okupljanja. Pozivam stoga sve vas da međusobno izaberete najbolju i najslobodniju među vama, pa da vam bude predsjednicom.

- Koja je to najslobodnija?

- Koja je najbolja?

- Pa najbolje bi bilo da izaberemo drugaricu Lovrić.

- Zašto baš ona? Zato šta je žena kotarskoga načelnika?

- Po čemu je ona najbolja? Ubi je naučnost. A i lipota.

- Ona je ipak najbolja.

- Ako vam je dobra, nami nije, a mi glasujemo.

- Ona je ipak najbolja.

- Vi je birajte, mi nećemo.

Žene odoše posvađene. Ništa to vlasti nije pometalo objaviti kako je jednoglasnom odlukom žena kotarskog predsjednika izabrana za predsjednicu AFŽ-a. A njezin je daljnji zadatak bio učiniti sve moguće da djevojke i žene ne budu više ono što su oduvijek bile. Moralo im se dati šansu za neke nove stvari. A te su se nove stvari vrtjele oko toga kako upravo tim čednim ženama zavrnuti suknju, navesti ih na bludničenje i upravo time najdublje razbiti naviku vječne ženske čednosti. Dodirneš li ženi njezinu čednost, neće proći dugo i od nje ćeš lako sve drugo uzeti. A gdje može za takvo nešto biti bolje prilike, nego li cure odvesti na “dobrovoljne radne akcije”? Tamo ima grlatih momaka, a matere, očevi, braća i selo vrlo su daleko. Živjele “dobrovoljne radne akcije”, živjele!

Kad je došlo doba za drugu smjenu, Mandica i sve one druge osobe odvedene prisilno na težak i prljav rad, bile su uzrokom da se gotovo nitko više nije javljao. Vlasti su izdale pozive i svatko se, pod prijetnjom zatvora ili oduzimanja imovine morao javiti na “dobrovoljan rad”. Kako ni prisila kod većine nije urodila plodom, povjerenici su pod pratnjom naoružane milicije skupljali, vezali i u kamione ubacivali “dobrovoljce”. Glas o tomu pročuo se ubrzo svim selima. Djevojke su stoga već od svoje petnaeste godine bježale u šume ili u pustopoljine, čekajući mrak da bi se kućama mogle vratiti.

Videći kako nema djevojaka i kako se vraćaju tek u noć, komunisti su upadali u kuće usred noći, vezale bi djevojke i silom ih odvodili. Kad bi im i pored toga djevojke izmicale, hvatali bi očeve i držale ih u zatvoru sve dok djevojke ne bi došle i “dobrovoljno” pristale na rad. Poneki su se roditelji prijavljivali ići na rad umjesto svojih kćeriju, ali im se to nije odobravalo.

Sva ta zbivanja davala su slike užasa. Djevojke bi skričale, otimale se, grebale noktima i svim se silama branile. Jedna je od djevojaka bila toliko uporna da se, pokušavajući se osloboditi, srušila s kamiona te slomila zavezanu ruku. Sve je bilo uzaludno. Vezane bi ih bacali u kamione i zatvarali u vagone. Tko je tog trena pitao jesu li to vagoni za ljude ili za stoku? Ni iz jednih se nije moglo izići. Kad su ukupili oko tristotinjak takvih “dobrovoljaca” i zatvorili vrata da iz vagona ne mogu pobjeći, komunisti su imali zadatak svečano ispratiti “dobrovoljce” na radnu akciju. Povjerenici su držali crvene zastave u rukama, a gradska limena glazba imala je odsvirati svečan odlazak. Predsjednik Lovrić održao je svečani govor, ispraćajući radnike u nove komunističke pobjede.

- Drugovi, svak mora na rad. Tko neće milom, oće silom. U našim je rukama vlast i mi ćemo je upotrijebiti. Živio drug Tito! Živio drug Staljin! Živjele “dobrovoljne radne akcije”!

- Živjele! Vikali su iz sveg grla oni oko vagona.

- Lipi da ji đava odnese! - mislili su oni u vagonima, ne mogući se osloboditi, a ne smijući ništa drugo reći. Jer uvijek može biti gore.

Da se ne pomisli kako je sila činjena samo djevojkama, vagoni su bili puni i momaka, srednjih muškaraca, a i staraca. Ovoga puta nisu utekli ni Jolkas, ni Dripac, ni Muta. Mislili su izmaknuti, ali ni jednome nije uspjelo. Jolkas se žalio na boležljiva ćaku i na trudnu ženu, ali mu rekoše kako se u komunističjoj revoluciji ima tko brinuti i za boležljive i za trudne. Jolkas je priupitao koja to “reve Lucija”, ali ga ni to nije oslobodilo. Muti su dali zapaliti odmah čim je zatražio, a budući da nije bio oženjen, nisu ga više ni puštali kući. Dripac se dvoumio. Bio je najmudriji od njih i znao je kako će ga prisiliti pa da ne znam što kaže. Zato se dvoumio o tomu što je bolje: ako se javi dragovoljno hoće li mu biti bolje? Uzaludno je mislio i domišljao. Nisu ga ni slušali. Važno im je bilo imati jednoga više na popisu došao on sam ili ga oni našli. Tako su sva trojica bili u stočnome vagonu i kroz rešetkaste otvore gledali predsjednika kotarskoga, povjerenike sa zastavama i glazbare. Jolkas se obratio Dripcu.

- Đerma, sićaš se onoga?

- Kojoga?

- Onoga. Je li ovi radikal ili redikul?

- Ovaj se zove Lovrić. A žena mu je slobodna.

- Onda je ona radikal.

- Nije.

- Onda je redikul.

- Nije.

- Pa šta je onda?

- Slobodna žena.

- A tuda ti. Tuda ti iđeš!

- Kud si ti mislijo da ću ići, seljačino blesava?

- Gledaj ovi šta revu, muču, pušu. Eno i onoga suca. Kažu da bi pasje govno izijo da mu ga kogod digod spremi. Da takvoga proždrljivca nema u sedam kotara. A zovu ga Susak. Eno i onoga šta je naprtijo onu veliku žutu limu. Veća od njega. A prdi ki moj parip kad ga privari ditelina.

- Muči, da te ko ne čuje, blesane seljački! Ono se zove bas.

- Pas?

- Bas. Blesane. Uostalom, šta ja tebi tumačim. To je za te ki za ticu sisa.

- Je, je. Pomože ti pamet. Oni pušu, revu i kriče, i ostaju kod kuće, a mi iđemo drva cipati. Lipi ji đava odnijo. I onoga ko ji izmisli.

- To si dobro reka. A ti, Muta, šta ti kažeš?

- Imaš li jednu zapaliti?

- Đava te luda odnijo, dabili te luda odnijo. To je jedino šta je od tebe razumim. Pa da ne znam što rečeš. A sto sam ti puta kaza da ne pušim.

- Imaš jednu zapaliti? - ponovno ga je priupitao Muta, osjećajući kako parnjača baca više dima i kako se točkovi pokreću.

- Anđelia via, Italia! Dripac via Istra. Jolkas via nositi trupce i debla.

- Važno je da nisam sam. Ko bi to sam napravijo. A vidi, Đerma, ima nas ki plive.

Ovoga puta Mandica nije bila među putnicima za Rašu. Poslije prve smjene, bili su je ponovno naumili tamo poslati.

- U zatvor oću, ako imam zašto. Ali na “dobrovoljne akcije” neću ni živa ni mrtva.

- Nećeš, veliš?

- Velim neću. Ni živa ni mrtva.

Sudac ju je mjerio od glave do pete. Činila mu se poznata. Pogledao je u suca vrhovnog suda, Raškovića, tu u gostima.

- Meni se čini kako se mi već otprije poznajemo. Odakle ja tebe ono poznajem? Pa da! Ti si ona grlata što je pred neko doba napala miliciju zbog presude fratra Ramljaka. Pa da! Pa da! Kako se toga nisam ranije sjetio? A veliš, na «akcije» nećeš ni živa, ni mrtva.

- Neću, ni živa ni mrtva.

- Narodni sud optužuje te kao lutalicu i besposličarku i osuđuje na šest mjeseci radnog logora.

- U zatvor oću, a na “dobrovoljne radne akcije» neću. I sudi me na što te volja! I na smrt. Samo nemoj pomisliti da te se bojim. Evo, Rašković može javiti Zagrebu ko ovde sudi i kako.

- Rašković će šutjeti. Ovo nije Zagreb. Ovdje ja zapovijedam. U zatvor!

Petogodišnja borba između seljaka i komunista ipak se jednom morala privesti kraju. Komunisti su izgubili. Ma koliko su seljaka pobili, stjerali u grobove, stjerali u krajnje siromaštvo, glad i bijedu, malo je biloonih koji su svoju zemlju dali Državi. Videći kako nema smisla više tući, jer nikakve koristi od toga, komunisti su pedesete godine popustili. Ostavili su poreze, namete i viškove, ali nisu više silom ljude ugonili u kolektivu. Rekoše, u zadruge tko hoće, hoće, a tko neće, neka sam radi svoje. Odahnuli seljaci, odahnuli ljudi. Bilo im je teško plaćati poreze, ali ih barem nitko nije sa zemlje gonio.

Poglavlje četrnaesto

Tamjan nikada ne trči za đavlima i to je lako razumljivo, ali zašto đavli trče za tamjanom jako je teško rastumačiti. A činilo se kako su đavli bili navalili, nije bilo mogućnosti da prežive ni tamjan, ni sveci, ni oni što su im tamjan i sveci u rodu.

Partijski sekretar i njegova bezbožnička družba počeli su se pitati što na pročelju općinske zgrade ima raditi svetac sv. Roko. Da su koga pitali svatko bi im to mogao protumačiti. I Jolkas, i Muta, i Dripac mogli bi mirno reći, jer nema toga tko to ne zna. Sveti Roko je zaštitnik ovoga Grada i ovoga kraja još od pomora kuge, a ljudi su mu sagradili crkvu zovući ga općinskim svecem. Općinski lik sv. Roka isklesao je glavom i bradom kipar Ivan Meštrović i poklonio ga svojoj Općini.

- Skidaj ga, pa da mu je ne znam ko ćaća. - tako je naredio općinskim poslužnicima predsjednik Mjesnog narodnog odbora Širinić.

- On tu odavna stoji. I nikome ne smeta.

Kao da su se malo ominjali općinski poslužnici. A poslužnici su se bojali iz dva razloga. Prvo, trebalo je tražiti velike ljestve i penjati se na visoko općinsko pročelje. Drugo, nije se zgodno igrati svecima makar svi od reda sekretari, predsjednici i potpredsjednici naređivali kako nema ni Boga ni svetaca. Svejedno im je bilo. Pomoćnik predsjednika te važne gradske ustanove Mete Andrić bio je do kraja uporan, jer je njemu upravo predsjednik naredio da se naređeno odmah izvrši. Zato je i priprijetio poslužnicima.

- Skidaj ili kidaj!

Navedeni višom silom, poslužnici su skinuli Meštrovićev reljef isklesan u kamenu i predali ga potpredsjedniku Andriću. Nije se Andrić puno mozgao što će sa svecem učiniti. Da zametne trag, jer znao je kako će se mnogi za sveca raspitivati, bacio ga je u potkrovlje općinske zgrade među ponešto smeća i mnoštvo dugovjeke prašine.

Nije prošlo dugo, a prolaznici su zamijetili kako nešto nedostaje na općinskome pročelju. Od usta do usta, kao grom iz vedra neba, Gradom i krajem proširio se glas o nestanku svetog Roka. Ljudi su šutljivo zastajkivali i uvjeravali se u istinitost, ali se nisu usuđivali bilo što javno prigovarati. Na prigovor se usudio predratni načelnik Adžija, znajući kako mu to pravo daje mrtvi brat proglašen herojem i još štošta što je mogao sebi naspram komunista pripisivati u zasluge.

- Gdje je sveti Roko? - zapitao je s vrata općinske vijećnice gdje su uredovali Širinić i Andrić.

- Otputovao je. Širinić mu je podrugljivo odmah odvratio.

- Ljudi, pa to vam je simbol ovoga Grada i ovoga kraja. Nije samo svetac, on je simbol.

- Tko bio da bio, sad je otputovao. I nema se namjere vratiti.

- To što radite, izričita je radnja protiv naroda. Pa narod ga je tamo stavio!

- Naše narodne vlasti drže drugačije. Ima već šest mjeseci kako je izdana naredba da se on skine. A ja ću ispitati zašto mi nitko ranije nije rekao za ovu naredbu? I zašto se naredba nije provela?

- Zna li se gdje je?

- Rekao sam ti da je otputovao.

- To je umjetničko djelo. To je jedno od prvih Meštrovićevih radova. Usto, darovanih ovome Gradu. Znadete li vi kolika je to vrijednost?

- Više od lule duhana. Što nije poslao novaca? Nećeš ti vrijednosti. To može isklesati svaki zidar.

- To je Meštrović.

- Jaki je taj tvoj Meštrović! Posebno kad je pobjegao u Ameriku.

- To je djelo kipara svjetske klase.

- Šta je da je, sada smo tu gdje jesmo. Svetac je otišao i nema ga više!

- Gdje ste ga odnijeli? Dajte, sačuvat ću ga u kući. Ne mora biti na općini, ali se ne smije izgubiti.

- Meni je rečeno kako će najprije u Split. Pa će onda u Zagreb. Svakako, ovdje nema što raditi.

- Ni ja nemam ovdje što raditi. O Bože, Meštrovića skidaju s općine umjesto da traže drugoga. Koja su ovo došla vremena?

- Vremena koja ne odgovaraju današnjici neće ni postojati. Pa makar protjerali sve svece.

Adžija je istovremeno polubijesno i polusažalno prostrijelio pogledom obojicu komunističkih “kulturnjaka”, a onda otišao na ulicu. Sva njegova nastojanja da spasi svetoga Roka ostala su bezuspješna. A sveti Roko mirno je počivao u potkrovlju općinskome zaštićen smećem i prašinom. Sreća da je Andrić bio zaboravljiv, a općinski poslužnici lijeni počistiti potkrovlje. Tako je sveti Roko u smetlištu općinskome našao svoje skrovište i spokoj. Nitko više nije znao gdje je. A tko bi se pametan i bez razloga penjao u potkrovlje. I koga briga za smećem u potkrovnome kutu.

- Koga će sada staviti na mjesto svetoga Roka? Dripac je zapitkivao svoju družinu. Umjesto njegove družine odgovorila je Čepurka.

- Ja sam čula da će staviti sliku Bepe Skejine.

- To se priča, a ne znam oće li onu Bepu prije podne ili će onu Bepu poslim podne?

- Lako je Čepurki lajati na komuniste. Ubili joj sina, a lažu na križare. Pa je moraju trpiti. A šta ti kažeš, Muta?

- Imaš jednu zapaliti?

Svetina i Čvorak dugo su zagledali tko se to tamo s obale toliko dere. Nije bilo uobičajeno da na Otok dolaze u to doba. Već je polovica listopada i ljudi se bave grožđem. Malo je kada hodočasnika u to doba. Znali su da nije nitko od uobičajenih namjernika ili zavjetnika jer ljudi su uvijek dozivali da dozovu. Ovi što su se upravo derali na obali pokazivali su se kao sila. Gvardijan je i Svetinu i Čvorka bio uputio da se odazovu svakome pozivu i da paze što će komunistima reći. Sila Boga ne moli, stalno je ponavljao Gvardijan.

Doveslavši do obale naišli su na naoružane milicajce i neke nepoznate, obučene u civilna odijela. Civili su ušli u brodicu, a s njima samo jedan milicajac s puškom.

- Gdje je Kronika?

- Tko gdje je? - pitao je Čvorak. Svetina je uhvatio rukom za uho.

- Šta si pita?

- Gdje stoji Kronika?

- Kronika? - iščuđivao se Čvorak.

- Nema ovde Kronike! Ima Gluva! Ima neki čobanica, ali ni jednoj nije ime Kronika!

- Zaveži! Vodi me glavnome!

Gvardijan je već čekao na obali kad se tajanstvena družina dohvatila obale.

- Gdje je Kronika?

- Kronika? Sada se i Gvardijan malko začudio.

- Mislite na samostansku Kroniku.

- Baš tu! Samostansku. Ona je po naredbi “narodne vlasti” zaplijenjena. Ima onih koji su je pisali, a pisali su je protiv sebe.

- U knjižnici je.

- Otvaraj i pokaži je!

- Gvardijan je začuđeno sve to promatrao, ali je otvorio vrata knjižnice i predao u ruke udbaša debelu i veliku “Samostansku kroniku” što ju je još sedamnaestih godina počeo pisati već odavna pokojni fra Vjenceslav.

Udbaš ju je samo letimično pregledao, stavio je pod ruku i pošao prema brodu. Svetina i Čvorak tu su tajanstvenu družinu morali ponovno prevesti na obalu.

- Ovi su ludi. Dosada su ljude apsili i zatvarali. Sada počeli knjige apsiti.

- Šta si reka?

- Da ji lipi đava odnese. To sam reka.

- Dobro si reka. A nisu našli one Kronike. Reka sam da ona ovde ne pribiva.

- Kako nisu. Kronika, to ti je knjiga. Ona još šta je vridni vra Vencislav u nju svašta pisa.

- Knjiga veliš? Lipi da ji đava odnese. Šta su im knjige krive?

Nije prošlo dugo po tom događaju kad je zapis o davnome vremenu prispio u udbin zatvor. Imali su što i čitati. A imali su razloga mnogi strijepiti. Crno na bijelome piše sve o crnome prokletom komunizmu. A komunisti ne vole ni čuti kako netko vidi crni, prokleti komunizam.

Poslije zatočenja Kronike došle su na red i druge knjige. Narodna vlast je poslala miliciju i udbu na sve župne urede. Prisilili su župnike cijelog kraja da im predaju sve matične knjige, noseći ih u općinsku zgradu i ostavljajući župe bez uobičajenih podataka o župljanima.

«Nosim kapu su tri roga i Borim se protiv Boga»: omiljena pjesma svih udbaša i milicajaca u prerevnoj službi proleterske Partije, sve se više činila i stvarnom i moćnom. Ići u crkvu značilo je komunistima dokazivati svoju besposlenost. Ljudi su stoga sjedili kod kuća, a nedjelje su bile pustije i običnije. Veliki su blagdani ipak odolijevali, a komunisti baš to nisu željeli. Nastojali su zagorčiti svaku mogućnost crkvenog zajedništva i molitve. Radnici su morali na Božić raditi, ali se radnici nisu odazivali poslu.

Gradskim ulicama nekoliko puta godišnje kratala se Procesija o blagdanima. Ne imajući mogućnosti lako zabraniti uobičajene procesije komunisti su ih odlučili pometati. Ljudima se to za svetkovinu svetoga Ante učinilo samo slučajnim. Dok se Procesija kretala za križem strme ulice na nju je naletio kamion. Vozač je mijenjao brzine, dodavao pa oduzimao gas i pravio se kao da ima problema s kamionom. Ali, krene li nizbrdo i uhvati li pri vožnji ljudstvo u Procesiji, mrtvi bi se mogli brojati u stotinama. Procesija je nekako prošla, a da se nikomu ništa nije dogodilo. Osim straha od pogibli, ljudi su zapamtili taj nesvakidašnji događaj.

Na veliki Petak slijedeće godine ljudi više nisu sumnjali: komunisti to namjerno ometaju Procesiju. Pri izlasku Procesije iz crkve, točno nasuprot crkvenim vratima “harmonikaš” je počeo izvoditi svoj vlastiti program. Zbor s jedne pjevao je svoje, a «harmonikaš» svoje pjesme.

- Puče moj, što učinih tebi! pjevao je crkveni zbor.

- Oj Kozaro, aj, oj Kozaro! pjevao je “harmonikaš”.

- Ja radi tebe pomorih Egipat!

- Koliko je, joj, koliko je na Kozari lista!

Fra Ivan i svi u procesiji, iznenađeno su se pokušali snaći. Na pročelju Procesije, kad se križonoša već popeo na uzvisinu, ponovno je isti kamion pokušao napraviti isto izazivanje. Zaletio se među ljude i nitko nije bio siguran koga će ubiti. Ljudi su uspaničeno pokušali naći zaklon po zidovima i za stablima. Pripadao je rudniku u Siveriću i svugdje je u to doba mogao biti osim tu u Gradu.

Ljudi su bili samo nekoliko trenutaka zbunjeni, a onda su uzeli sudbinu u ruke. Veliki natpis na kamionu “Rudnik Siverić” ostao je bez jednoga slova, a zatim i bez drugih. Po kamionu su počela padati kamenja sa svih strana. Prsnulo je prednje, pa onda pokrajnja stakla. Kamenice su počele razbijati čvrste limove teretnjaka i on se polako pretvarao u izrazbijanu podrtinu. Videći kako bi mogao ostati i bez glave, vozač je kamion žurno odvezao ispod dosega kamenica.

- Koliko je na Kozari grana ...! revno je pjevao “harmonikaš”, ne znajući što se upravo dogodilo kamionu. Pjevao je sve dotle dok mu prvi kamen nije proletio pored glave, a drugi ga sastavio točno u harmoniku. Nije mu trebalo dugo pa da baci harmoniku na pod, a da onda potraži spasa svojim «hrabrim» nogama. Ogledao se odakle će doći milicija i pohvatati kamenostrijelce, a dotad je zaklon pronašao u zaleđu kuće nasuprot crkvi. Harmonika je ležala na terasi, slomljena po sredini. Nije bilo sigurno kako će ikada više zasvirati, jer kamenje i harmonika nisu se baš ljubili.

Puče moj, što učinih tebi.

Obredi su protekli mirno. I ljubljenje križa. A nije se znalo kaju li se oni što su Isusa ljubili za to što su pogodili ili što nisu pogodili harmonikaša. A za kamion nije ni važno.

Fra Ivan nije mogao ništa reći jer je za sve Procesije morao nositi “Sakrament” u pokaznici pokrivenoj bijelim velom. Svejedno, nedugo zatim osudiše ga na robiju i pridružiše četi fratara zatočenoj u Gradišci. Tražili su komunisti onoga tko je prvi bacio kamen. Nisu ga našli jer su morali pohapsiti čitav Grad. Kako bilo da bilo, slijedeće godine nisu više kamione slali na Procesiju. I nisu ni zabranjivali. Možda su se bojali da kamenice ne pođu i po “narodnoj vlasti”.

Fra Ivana je u starogradiškoj kaznionici dočekao fra Frano i odmah ga pozdravio.

- Doša i ti! I tebe doveli!

Taj fra Frano brzo je naučio u Gradišci kako je svejedno biti raspoložen ili neraspoložen, svejedno biti do skrajnosti ozbiljan ili do skrajnosti neozbiljan. Plaća je podjednako ista. Desetak godina tu mora prostanovati, mora se prehraniti vodnom čorbom od pokojega zrna graha i kad bi i htio nema se komu ni žaliti ni tužiti. Zato je prevagnulo ono «baciti brigu na veselje». Stoga je «novake» dočekivao svojim uobičajenim dočekom: doša i ti! Tko to razumio, tko ne razumio bilo mu je svejedno. A svi su podjednako dočekani, podjednako provincijal, važni redovnici, kao i njegov rođeni brat. Ni fra Ivan stoga nije bio iznimka. Tako bi to izgovarao kao da se radi o nečemu do skrajnosti ozbiljnu i kao da to što upravo govori toliko «piza» da je jednostavno neponovljivo. Upravo taj ton i prizvuk ozbiljnosti u glasu bili su najironičniji i najsarkastičniji.

- Doša i ti, Ivane! I tebe dovelo!

Fra Ivan ga je odmjerio od glave do pete, jer s fra Ivanom nije bilo šale. Da su negdje drugdje to se zasigurno ne bi dogodilo. Ništa nije rekao. Znao je kako će za razgovore biti vremena koliko hoćeš. I za to što ga je nazvao kokošarom jer kokošari dobivaju pet godina.

Više od četrdeset svećenika bilo je u kazamatu. A fra Frano ih je dijelio na huntu i gerilu. U huntu je svrstavao sve one od vlasti, a u gerilu sve one druge «jadnike», obijatelje onih najgorih i najtežih dužnosti.

- Dovelo i tebe, Grabiću!

Tako je pozdravio svoga vlastitog provincijala. Ni rođeni brat mu nije prošao bolje, a samo zato što je u zatvor doveden kao samostanski upravitelj. Zapamtio mu da je kao gvardijan škrtario u kavi.

- Dovelo i tebe, Bernardine! I tebe dovelo!

U toj velikoj svećeničkoj grupi bio je i jedan pravoslavni svećenik. Pamtimo ga po psovkama upućenim zatvorskome pomoćniku upravitelja Jovi Mudriniću, onomu što je izazivao fra Julijana, a fra Julijan mu ne bi odgovarao. Ime mu je bilo Jona. Bio je neobičan da neobičniji nije mogao biti. Boga nikada nije molio. Kad bi ga katolički svećenici pozvali na molitvu odgovarao bi kako to ne želi.

- Neću. Dokle god sam u kazamatu. Kad njega nije briga za me, e nije ni mene za njega. Za vrijeme dok bi svećenici tajno molili svoje molitve, stražareći da kakav komunistički stražar ne naiđe, Jona bi šetao hodnikom između spavaonica, misleći svoje misli i držeći ruke na leđima.

Zanimao se za svakoga pridošlicu. Tko je? Odakle je? Zašto je osuđen? Imao je priliku svakodnevno slušati od zatvorskih vlasti kako je Stepinac «izdajica» i kako je osuđen na robiju. Izvijestili su zatvorenike kako će odrobijati dugu robiju i on i svi što su se s njime bili udružili u neprijateljsku djelatnost protiv Države. Poštivao je nadbiskupa Stepinca, hvaleći njegovu vjeru i hrabrost i čeznući da i Pravoslavna crkva dobije nekoga takva. Uskoro su neki od osuđenika vezanih za Stepinca prispjeli i u Gradišku. Kad je dugo najavljivana grupa pristigla, svi su se začudili Joninu pozdravu.

- Tko je od vas Stepinčev tajnik?

Pokazali su mu jednoga jadnika obučena u preširoko prugasto odijelo. Jona se zaletio na njega i udario ga nogom.

- Kako si mogao izdati svoga Pastira. Đe se tako obraz prodaje?

Na pitanje zašto je u zatvoru odgovarao je kako su ga optužili kao talijanskog špijuna.

- Ih! Ništa drugo, nego talijanski špijun? Pa jesi li bio?

- Jok. Kakav špijun. Bio ja na Kosovu. Došli Talijani. Protjerali me u Srbiju. Ja u Srbiju, u Beograd, uhvatili me Nijemci i protjerali u Nezavisnu Državu. Da je to moja Država. Ja u Zagreb. Kažu mi, ni tu nećeš moći ostati. A kud ću? Idi u Gospić. Otuda si. Ja u Gospić, dočekale me ustaše. Gledaju papire. Kosovo, Beograd, Zagreb, Gospić. Onda jedan od njih reče: Ajde lijepo kući. Ne popuj puno i nitko u te neće dirati. I pita me jesam li gladan? A što pitaš jesam li gladan! Dadoše mi jesti. I još me kući odvezoše. Pa ja zbog toga još pitam da to nije bila moja jedina prava Država?

- Ne govori! Čuju li te gore ćeš dopasti.

- Mater i njima i goremu. Đe, bolan, možeš gore naći?

I tog popodneva, za slobodnog vremena zatvoreničkog Jona je šetao zatvorskim hodnikom, s rukama na leđima. Rekoše mu tko je taj novi fra Ivan i zašto ga osudiše. A rekoše mu da je ljut i tvrdoglav i da je najbolje njegova imena ni ne izgovarati. Da znade potući se, udariti, da je kadar napasti stražare i milicajce.

- Opasan velite? Ako mi ti to kažeš, Topiću mlađi, nemam ti razloga vjerovati. Ako mi tko drugi posvjedoči, mogao bih vjerovati.

- Da opasan. Vrlo opasan! drugi su svjedočili. Jona je zašutio i nakon nekog vremena počeo pjevušiti.

- Voz polazi, vojska ide dalje ...!

Ostali su svećenici slušali Joninu pjesmu, a onda su svi u jedan glas počeli pjevati zadnji slog pjesme.

- Lje lje lje lje lje lje ...

- Tko to? prenuo se Jona. Kako je ponovno zavladao muk, nastavio je svoju pjesmu.

- Dragi dragoj pozdrav rukom šalje.

Ponovno je ono prethodno “lje” ovladalo tišinom.

- Tko to? Nemoj da mu mater spominjem! Nije pristojno psovati, ali ako me izazivate, možete svašta čuti.

- Onaj novi.

- Je li lud?

- Nije nego ljut.

- Nije on. Vi ste. Ne svađajte me s čovjekom. Ne znam ja njega. Ni on mene. A vas znam. Ako opsujem da znate zašto.

- Onaj što su ga zatvorili jer je vodio Procesiju? Trebalo ga je zatvoriti da nije vodio procesije. Kakva je to svetkovina bez procesije?

Jona je nastavio šetati, misliti svoje misli i pokatkad pjevušiti. Imao je vremena. I on i svi drugi. Fra Julijan je ponovno bio u samici i noktom ispisivao slova. Fra Frano je svakoga dočekivao gotovo istim pozdravom. Jona, Jona se nije htio moliti Bogu, a svi su ipak mislili kako ima u njemu nešto pravedničkoga i kako je njegovo svećeništvo ipak pravovjerno. Da nije zar bi ga dovelo u Gradišku? Da nije zar bi i bio među katoličkim svećenicima? Znaju komunisti tko je pravi pravcati državni neprijatelj. Znaju komunisti.

Poglavlje petnaesto

Nemalo su se iznenadili rudarski radnici kad su ih umjesto u kopove i na rad nadređeni zaustavili i okupili pred ulazom u siverićki rudnik. Bilo ih je sva sila i odsvakud, tako da se to i nije nužno morao zvati baš siverićkim rudnikom. Tko god je znao zbrojiti dva i dva odmah je mogao zaključiti kako ima velik razlog kad komunističke vlasti žele držati govor rudarima. Kad god se nešto važnoga događa evo ti komunista i mitinga.

- Drugovi rudari! Staljin je diktaror i ubojica! Staljin je monstrum!

Tako je otpočeo svoj govor glavati komunist Mirkača, onaj isti što je do pred tri dana na višegodišnje robije slao svakoga tko je što protiv Staljina i pomislio, a kamo li štogod protiv Staljina rekao.

- Došao sam vas o tome izvijestiti. Mi ćemo ostati vijerni Titu i Partiji, a tko drugačije misli bolje da ga nema. Dolje Staljin! Dolje diktator i ubojica!

Rudari su zaprepašteno šutjeli. Nisu vjerovali svojim ušima. Do jučer se moglo za riječ protiv Staljina na dugogodišnju robiju. Mirkača bi svakoga takvog na robiju i slao. A sada Mirkača govori protiv Staljina.

- Drugovi, ima li tko što reći?

Najprije je vladala grobna tišina, a onda se javio postariji rudar, mucajući i teško sričući rečenice.

- To smo mi i prije znali, Mirkača! Nismo od tebe smili reći.

- Zašuti! To bi ti rekao da je Mirkača za Staljina. Mirkača je za Tita i Partiju. A to što govoriš moglo bi se protumačiti da si ti, druže, za Staljina. I zato što pred radnim narodom blatiš našu Partiju.

- Dabogda ga vrag odnijo! Šta se mene tiče. I ne samo njega.

- Koga još?

- I tebe.

- Misliš li ti na Tita i Partiju.

- Na te ja mislim, Mirkača. I bolje je ići kopati rudu. Šta me zoveš ? Moga sam već vagoncin nakopati.

- Ima li tko kakvo drugo pitanje? Ako nema., svatko onaj tko se usudi dignuti protiv Tita i Partije, taj će platiti svoje. Doznamo li, pa da i najtajnije misli, to ćemo mi saznati. Živio Tito! Živjela komunistička Partija.

- Crka dabogda!

Mislila je tako većina rudara, ali je najbolje bilo šutjeti. Rudari su otišli rudu kopati, a Mirkača zajedno sa svim svojim ostalim komunističkim kompanjonima žustro je istraživao tko je to prijatelj Titov, a tko je Titov neprijatelj.

Vijest o Staljinovu padu, ali i o opasnosti da velika Komunistička Rusija za doručak proguta malu brozovsku odmetnicu zvanu Jugoslavija na Otok je stigla nesigurno i stidljivo kao, uostalom, i svugdje drugdje. Ono malo fratara što je još uspjelo opstati u tim strašnim vremenima samo se pogledavalo, ne znajući što bi o svemu i mogli kazati. Uostalom, njih nitko ništa nije ni pitao. Tito i Staljin bili su iz iste škole, a to što su se odlučili tući kao da se fratara nije ni ticalo.

Bili su fratri nekako od svih provala, pretresa i robljenja sačuvali onaj jedan “radio” što su ga još prije rata bili kupili od “Simensa” u Kninu. Čuvali su ga za “vijesti” strijepeći da se to ne pročuje pa ih komunisti ne optuže.

- Za što nas mogu optužiti? Da bar unaprijed znadem.

- Mogu za što god žele. Tko će ih pitati?

Vijesti su javljale kako je održana “konferencija” u Bukureštu i kako su sve komunističke zemlje donijele zaključak da je Broz otpadnik i kako ga izbacuju iz Komunističke partije. Ne samo njega nego Đilasa, Kardelja, Rankovića i još neke. U zraku je visjelo kao naboj pitanje hoće li sve te velike komunističke zemlje napasti na Jugoslaviju. Pored Rusije i Kine najgrlatija je bila Albanija.

- Bože ih đava odnijo. Najprvo jedne pa druge.

Prvo je što je palo na pamet većini fratara za vrijeme popodnevne molitve. Morali su se odmah ograđivati i moliti Boga zbog tako grješnih misli. Kad bi govorili njihova su pitanja bila sasvim umjerena.

- Misliš li da će Rusija napasti?

- Da napadne, što bi se to ovdje još moglo promijeniti? Znaš li ti da oni nama dosada ubiše više od četrdeset fratara. Pribrojiš li još one što su zatvoreni u Gradiški i Lepoglavi, morat ćeš se složiti kako je svejedno. Možda ni najgori Rusi ne bi učinili ovo što su ovi komunisti učinili.

- Dobro i govoriš. Provincijala drže u pržunu. A ovaj što ga mijenja više umire od straha nego od raka.

- Ne smije. Teška su vremena.

- Malo ne smije, a malo se boji. Ima lavlje namjere, a zečje srce. Da tim putem krenemo, ne bi Crkva imala ni jednog mučenika. Svi bi se izvukli na razboritost. Da on zna za “radijon” odma bi ga “udba” našla. Popalio je sve papire, za koji god misli da je sumnjiv. Popali sve iz Nezavisne Države.

- Pa što ne sakrije u knjižnice?

- U strahu su velike oči. Je Grabo tvrd, ali izgleda muško. Ovaj nit je muško nit je žensko. Još kad dojavi kako mu je tako svjetovao Rittig.

- Jaka glava, taj Rittig. Priča se kako je išao kod Stepinca u zatvor. A Stepinac ga najurio kao izdajnika i prilivodu. Svašta se o tomu priča.

Dok su strane vijesti javljale o teškoj krizi vlade u Beogradu, beogradske su vlasti napadale velike komunističke zemlje, a usput propitivale tko je staljinist, a tko titovac. Dok se pročuje za riječ “Goli Otok” dotle će mnogi na njemu, što skončati, a što iskusiti iskustvo vrijedno vječnog pamćenja. Fratri su morali usvajati novi jezik i nove riječi.

- Rezolucija informativnog biroa. Tako se zove ta konferencija iz Bukurešta.

- Informbiro: stalno tako govore.

Fra Ivan, Svetina i Čvorak češće su sjedili ispod kestena na staroj klupi u pristaništu.

- Šta pričaju učeni vratri, vra Ivane? Čuje li se koja nova?

- Pričaju, a ja to ništa ne razumim. Stalno ponavljaju niku rič, ne znam je ni reći bez mucanja: imfobiro.

- Je li to kakvi čovik ili nika druga stvar?

- Ne more biti čovik. Prije bi se reklo, nika knjiga, niki papiri, šta ti ja znadem. Uvik govoru nikako zakukuljeno, zamumuljeno.

Fra Ivan se sam od sebe počeo nečemu smijati, nikako ne prestajući. Čvorak ga je gledao sa zanimanjem. Svetina je sve vrijeme držao ruku na zavrnutu uhu. U posljednje vrijeme kao da mu to uho nije trebalo ni zavrćati. Od silne upotrebe gotovo se ispravilo i stršilo, potpuno različito onomu drugome. Svejedno ga je Svetina ponovno držao u ruci.

- Čemu se smiješ? Ima li šta smišna na tome papiru?

- Nema u tome papiru, ali sam se sitijo nike druge riči. Molijo ja meštra od novaka da mi dade dva đaka. Nisam moga sam nositi vriće od brašna. Kaže on meni da mi ji neće dati.

- Zašto? pitam ja njega.

- To se ne može po “konstitucijama”.

- Mani ti meni te svoje “konštipacije”. Ako ćeš dati đake biće kruva. Ako nećeš, neće biti kruva. Pa ti onda ručaj svoje “konštipacije”.

- I onda ji odma posla?

- Dakuće. Boja se da neće biti kruva.

- Dobro se i boja. A mrsa nema. A sve ovo šta se okolo šuška, stra me da jopet ne ostanemo bez kruva. Ta čudna rič, taj “infobiro”, nije meni to drago. Još gore je šta mi niko ne znade protumačiti.

Kad su ostali sami Svetina je zapitkivao Čvorka.

- Znaš li ti šta oklen više? Vra Ivan ne zna to ni kazati.

- Staljin da je lupež. Viče sva Država.

- To smo i prvo znali. Da ga lipi đava odnese. A ko je onda osta?

- Tito. Ko reče za Staljina, da će u pržun. Ko reče da je za Titu, njega ne diraju.

- Da ji lipi đava odnese oba.

- Pametno govoriš, ali ludo vičeš. More ko čuti. Lako je za vra Ivana. U zadnje vrime da je žbira i doušnika ki plive.

- Lipi da ji đava odnese.

- Zato da si muča. Ki da te zalilo. Jer, dosta je samo jedna rič pa da te više nema. Nije to samo fratrima, to ti je sada svima. Ne moreš reći neuk som, ni gaće te iskidane ne spašavaju.

- Ma šta mi govoriš? Svima?

- Svima, moj Joso! Zato, da si muča, da si skros tiho govorijo!

Mirkača i njegova družina nisu mirovali nego su istraživali tko bi to u njihovu kraju i pod njihovom vlašću mogao biti “informbirovac”. Budući da je Partija odozgo tražila čista imena i prezimena, moralo se projarati tu zagušenu vatru komunističke vijernosti. Našli su prve svoje žrtve. Uhvatiše na krivoj nozi Njunju, Baru i Mršu. Nisu znali ni reći “informbiro”, a već su bili utovareni u stočne vagone na kolodvoru i poslani preko Knina za otok “Goli Otok”.

Nešto malo kasnije za njima će i šjor Baltazar. Ali, kako se ovoj priči nikamo ne žuri, željela bi ispričati bar nešto o Baltazaru. Baltazar je bio čovjek kakav se može roditi samo jednom i nikada više. Mogao se roditi tu gdje se rodio i postati to što je bio, točno stoga jer se tu rodio. Na nikakvome drugom mjestu on ne bi bio Baltazar, takav Baltazar i nikakav drugačiji. I kad netko kaže kako Bog nije sposoban svakoga čovjeka stvoriti neponovljivim originalom? Strašno griješi. Da se tisuće godina jedna do druge naniže, nema šanse stvoriti novoga Baltazara. Baltazar je mogao biti samo jedan u čitavoj Božjoj vječnosti.

Prije drugoga svjetskog rata, prije svega onoga što se dogodilo u tom podneblju, Baltazar je bio “pitur”, Hravat i katolik. Bojadisao je stanove i kuće i priskrbljivao sebi kruh svoj svagdašnji.

- Valjen Isus, velečasni, Boga ti, kako ste?

- Dobro sam, šjor Baltazare. Samo, šjor Baltazare, nije prikladno, nije prikladno!

- Šta nije prikladno, velečasni, Boga ti?

- Pa to što stalno govorite, Boga ti, to nije prikladno, šjor Baltazare.

Isto bi to Baltazar ponavljao i gradonačelniku i svim drugim uglednicima što bi ih pozdravljao. Samo njima nije smetalo to što je fratrima smetalo, jer ni sami nisu bili bez svojih poštapalica. Videći kako dolaze nova vremena i Baltazar je odlučio postati neki “novi”. Prestao je biti pitur, katolik i Hrvat, a postao Jugoslaven, ateist i “šef narodnog restauranta”.

- Kako ste, šjor Baltazare? Morala bi vas nešto pitati. Kad bi mi mogli opiturati ono kužine? Bože moj, platiću šta bude pošteno.

- Nisam ja više šjor Baltazar, Boga ti. Ja sam drug Baltazar. I ne spominji više Boga, Boga ti! Ja sam sada ateist. I više ne pituravam kužine, Boga ti. Ja sam “šef narodnog restauranta”.

Nekadašnji šjor Baltazar, a sadašnji drug Baltazar ostao je na zubu Ilijici Andriću jer ga je za trunak preduhitrio, te umjesto njega postao “šef narodnog restauranta”. Ilijica je čekao pogodan trenutak i slavno ga dočekao kad se počelo pričati o svađi između Tita i Staljina.

- Ima li koga da je “informbiro”, drugovi, da ga se odmah prokaže? Da sutra ne bude kasno?

Mirkača je sa svojim štabom tragao za državnim neprijateljima. Ilijica se potiho propitivao.

- Ko je taj “informbiro”?

- Nije to “ko je taj”, nego je to jesi li za Staljina ili Tita? I znaš li tko je za Staljina? Odmah da ga na robiju šaljemo.

- Drug Baltazar je za Staljina.

- Drug Baltazar? Tako! Milicija! Pokret!

Mirkača i sva njegova družina žurno su se zaputili prema “narodnom restaurantu” gdje je po odredbi radnog vremena upravo imao biti “šef” drug Baltazar. Našli su ga kako sjedi i pije s grupom sebi jednakih. Ženska noga nije ulazila u “narodni restaurant”, a kad bi smeće i prašina bili zvani sagom, duboko bi noge u njega upadale. Nije taj nered smetao nikomu, a i čaše su čiste, pa sad su ljudi iz njih pili. Baltazar se ustao tek kad je vidio Mirkaču, sekretara komunističkog i Ilijicu, nesuđenoga “šefa” te “ustanove”. Kako ni on ni njegova družina nisu bili trijezni ni od onoga jučer, do njih sve te nove vijesti nisu bile ni došle te se nisu uspjeli pripraviti na svrstavanje. Puno je bilo lakše sjediti i piti ne pitajući se što se to u politici zbiva nego stalno biti na oprezu, trijezan dočekujući vijest za viješču.

- Znaš li ti za“informbiro”, druže Baltazare?

- Boga ti, sekretaru, nije ovuda od jutros prolazijo. Da je navraća, valjda bi ga, Boga ti, vidijo!

- Jesli li za Staljina?

- Boga ti, ko nije za Staljina? Ko to more ne biti za Staljina?

- Drugovi, čuli ste! Ovo je “informbiro”. Milicija! Veži ga i goni.

Strpao Mirkača Baltazara u zatvor, a onda, čim se ukazala prilika odvezao ga na “Goli Otok”. Za odanost Partiji i za partijsku samosvijest Mirkača je Ilijicu imenovao “šefom narodnog restauranta”. Baltazar je imao vremena, tukući i vukući kamenje po Golom Otoku, razmišljati o razlici između riječi “šjor” i “drug”. Bare, Mrše i Njunje i nadalje su šutjeli o svojoj Partiji, moleći nekoga komunističkog Demijurga da bar djelić vrate Titu i Partiji što je njih na Golome dočekalo. Baltazar se čvrsto odlučio obratiti.

- Bože, Boga ti, izađem li živ odavle i vratim li se svojoj kući i ženi, jopet ću biti pitur, katolik i Hrvat. A đava da odnese komuniste, ateiste i jugoslavene. Posebno da ne zaboravi Ilijicu, “šefa narodnog restauranta”, Boga ti, onoga šta me izda.

Kad su Baltazarovi golootočki dani istekli i kad su mu, onako mršavu, izgladnjelu i ispaćenu pokazali vrata i rekli da može ići kući, Baltazar je do u tančine ispunio golootočki zavjet.

- Druže Baltazare, prošao si svoju kušnju. Sada ponovo možeš biti iskreni komunist. Mi smo doznali kako ti i nisi bio baš za Staljina.

- Više nisam drug Baltazar, Boga ti. Ja sam šjor Baltazar. I ti meni više nisi sekretar.

- A ko ti je sekretar?

- Moja žena, Boga ti, moja žena. I moj sin.

- A šta ćeš onda biti, u ovome našem društvu, kad nisi komunist?

- Pitur, Boga ti, i katolik.  Sitijo sam se one žene šta je pitala mogu li joj okrečiti kužinu. Valjda će štogod dati za posa.

- Dokle ćeš izdržati tako kad ti je žena sekretar, a «špatula» hraniteljica?

- Dokle me, Boga ti, bude volja. Kad sam moga izdržati na Golome, sad ću valjda izdržati i na Obučenome.

Baltazar je održao svoje obećanje. Što mislio da mislio, komunisti su mu završavali pored riječi guba. Pa da to nije nikako rekao, to se moglo posvuda vidjeti. A da je bilo školati ga za najizvrsnijega cinika, e, teško da bi ga jačega bilo sve od onih grčkih vremena. Naučio se sada razgovarati o svemu pa i o svojoj sudbini. Nije namjeravao, pruži li mu se prilika, komunistima ostati dužan, ako nikako drugačije, ono nerazumljivim govorenjem. Rodila mu žena curicu i Baltazar joj se radovao. Da pokaže kako je on zaista sada samo pitur, katolik i Hrvat odlučio je curicu krstiti javno i to u podne. Župnik ga je malko začuđenije gledao. Možda malo začuđenije nego bi gledao i one što su molili, u strahu od komunista, da i djecu po noći krsti.

- Velečasni, Boga ti, točno u podne.

- Šjor Baltazare, ne spominjite Božjega imena uzalud. Za drugo nema poteškoća. Kad ste naumili u podne, neka bude točno u podne.

- Velečasni, Boga ti, ja nikada Boga ne spominjem uzalud. Ja sam posta pravi katolik.

Baltazar je donio dijete na krštenje točno u dogovoreno vrijeme. S njim je bio i njegov sin. Baltazar je, radi svih mogućih poteškoća što bi mogao izazvati zbog krštenja, odlučio da njegov sin bude sestri kum. Da je i želio nekoga drugoga teško da bi ga lako i mogao naći. Biti nekomu kum tko je tek došao s Gologa bila je velika junačka stvar. Možda bi se netko odlučio kumom biti potajno, ali javno, u podne, na taj se rizik nitko nije usuđivao.

- Šjor Baltazare, ima jedna velika, velika poteškoća.

Župnik je priopćio Baltazaru kad je spoznao tko će biti kum.

- Koja to, poteškoća, velečasni, Boga ti?

- Velika. Ni vaš sin nije kršten.

- A, uh, Boga ti. Ovo je onaj komunistički.

Okrenuo se tada prema dječaku, gledajući ga nekim strogim očima, takvim da ne bi gorih našao da mu je njima bilo gledati Goli Otok. Po isteku te šutnje i stroga pogleda, župnika uzimajući za svjedoka, odmah je donio presudu dječaku.

- Ti nisi kršten?

Dječak ga je promatrao prestrašenim i zbunjenim očima, kao da je krivac nekih svjetskih razmjera.

- Nisi kršten? E sad ćeš se krstiti, Boga ti, sad ćeš se krstiti.

Poglavlje šesnaesto

Davno je to bilo kad su odmah po okončanju rata pozvali u Knin gvardijana Vrcana i dali mu do znanja kako će Otoku oduzeti svu zemlju što ju je posjedovao s jedne i druge strane Rijeke. “Agrarna reforma” odlučila je i nema pogovora. “Oblasna komisija” sve je pripremila, trebalo je samo to isplanirano provesti u djelo. Mijo Vukadin, stručnjak za “agrarnu reformu” i povjerenik “oblasne komisije” trudio se razjasniti sve vezano sa “zemljama”. Gvardijanu Vrcanu učinio se nekako čudan jer mu je neki činovnik stalno nešto došaptavao. Pravoslavnog popa Sunajka, koga su također bili pozvali na razgovor usudio se priupitati.

- Što je ovaj? Čini se da mu govor baš i ne ide?

- Kako će ići? Znam ga ja. Ne zna ni čitati ni pisati.

- Blago nama.

Vrcan je u toj rečenici sve rekao. Prevario se jer je upravo pomislio kako ne može biti glupljih. Čim je otvorio usta seljak Matić i čim je počeo mucati ono za što se pripremio govoriti, Vrcan je posumnjao u svoju tvrdnju. Ništa bolje nije bilo ni kad je red došao na Kisića.

- Drugovi! Najbolje je fratrima zemlju odma oduzeti. Fratrima zemlja ionako ničemu ne služi.

Vrcanu su odmah po završetku sastanka rekli kako “komisija” donosi “jednoglasnu odluku kojom se Otoku i fratrima oduzimaju sve zemlje u posjedu i daju «radnome narodu». Čim je prispio na Otok i Svetina i Čvorak znali su kako se nešto teškoga dogodilo. Znali su, a da im to nitko nije morao ni reći. Gvardijan je obavijestio fratre o novonastalu stanju. Samo su se čudno gledali, ne znajući gdje će završiti sva ta njihova teška sudbina. Ni do sada, dok su imali obrađene to nešto zemlje i maslina, nikada nisu sa sigurnošću mogli reći kako će imati ikakva izobilja. Bili su sretni da gvardijan na stol iznese pokatkad i kukuruzne kaše. Što će iznijeti sad kad nema ni komadića zemlje ostavljene Samostanu na slobodno raspolaganje? Ostala im je samo molitva i uzdanje u Božju Providnost.

- Moramo štedjeti. Svako zrno kukuruza valja dobro prevrnuti.Tko zna šta će reći proljeće?

Gvardijan je tako govorio fratrima. Uskoro je morao razgovarati i s Čvorkom i Svetinom.

- Sve su uzeli. Bit će gladi. Ako imate kuda, ajte. Nije vam koristi ovdje stajati. Vi ste bar svjetovnjaci, niste kao fratri. Možete otići kud hoćete.

- Ma o čemu govoriš? Kud bi mi? Ja slabo vidim, a on slabo čuje. Kad smo zajno Joso vidi umisto mene, a ja čujem umisto Jose. Divci smo isto ki vratri. Oba smo i zaboravili kad smo ovde došli. Ko pamti? Pa ako budu gladni vratri , bićemo gladni i mi. Šta udi? Nema toga života koji bi mi mogli živiti bez ovi vesala i bez ove vode. Zato nas pušćaj, oče Gvardijane.

Čvorak je gotovo plačljivo odgovorio Gvardijanu.

- Dobro ti govori, oče Gvardijane! Dobro ti Stipan govori! Reci po duši, di bi mi? Ovde ja nami najlipše. Išćemo pečurke. Ki vra Ivan. Pa kako bude vami biće i nami.

- Nemojte se kasnije žaliti na me. Teška vremena dolaze. Bit će gladi.

-Nemoj se ti za nas starati. Bili smo mi puno puta gladni. A kad su to vrimena bila dobra? Ja ji ne pamtim.

- Ni ja ji ne pamtim. A jopet, nami ti je ovde lipo.

- Kad vam je “lipo” vi stojte dalje. Samo se nemojte na me žaliti. Ni na kukuruznu kašu. Ako je budemo imali.

“Agrarna reforma” spustila se na samostanske zemlje. Došao je “radni narod” i zauzeo posjede.

- Štumak vas zabolijo, dabogda. Lipi vas đava odnijo!

Čvorak je tako širio “blagoslov” po urodu komunističkih pripuza što su za vijernost komunizmu dobili samostanske zemlje. Fra Ivan ih je po običaju uspio svjetovati.

- Tako se ne smi govoriti. To nije kršćanski. Diko, Napast te sad povalila. A nije dobro kad Napast napane na čovika, a on se ne brani.

Svetina ga je mrko gledao.

- A je li kršćanski krasti tuđe njive? Dobro si im kaza, Stipane.

- Diko! Jopet te Napast povalila. Moli se Bogu da te skros ne privali.

- Neka privali. Da ji lipi đava odnese. I da je kum Paško živ. Pa da im obere ovo vinograda i ovo kukuruza.

- Muči. Šta bi i nama valilo nazobati se grožđa. Ako ništa, barem će svaki dan od jutra do mraka morati siditi u vinogradu i čuvati.

- Jopet vas je povalila Napast. Vi svitovnjaci ne znate ništa nego grišiti.

- Ajde ti tuda. I čekaj da ti Gvardijan ulije kašu. A nećeš ga se lacati. I džabe ćeš pitati ima li štogod ispod postelje.

- Jopet te Napast povalila.

Nije prošlo dugo kako su oduzeli sve samostanske zemlje, a nije prošlo dugo kako su došli i po Gvardijana. Uzaludne su mu bile misli i primisli o komunizmu i partizanštini. Više je njih imalo dojam kako baš taj gvardijan Vrcan i nema ništa protiv svemu tomu. Činilo se kako je povjerovao u komunističku priču o “svijetloj budućnosti”. Sada su došli po njega. Ne zna se zašto, ali došli su po njega. Pridružili su ga svoj onoj fratarskoj grupi koja je od života imala sjediti u zatvoru i noću, za nesanica, brojati zvijezde kroz prozorsku rešetku. Oni drugi znali su zašto. Zašto on? Možda samo zato što je fratar. Ako mu to nije bilo jasno, nikada mu ništa i neće biti jasno. Svetina i Čvorak baš zato što je imao neke svoje tajne misli, nepovjerljiv prema svemu ili tajeći mnogo, nisu ga baš obožavali, ali su poštivali njegovu službu. Šutke su promatrali i njega i miliciju što ga je došla privesti i zatočiti. Sad će znati kako nema komunistima dobrih i zlih fratara. Čim si fratar to je dovoljno da budeš komunistima upravo s druge strane nišana. Trpe te dok treba, čim više nisi koristan, ubit će te kao islužena psa.

Pronio se bio glas kako je i Tomasović, onaj “komunistički vratar” kako su ga seljaci zvali, teško obolio i kako mu se bliži kraj. I ono malo fratara što je preživjelo i ostalo izvan zatvora s Tomasovićem nit je imalo, nit je željelo posla imati. Provincijal ga je premjestio s Miljevaca u Prominu. Nije želio stanovati u kući u kojoj su onako zvjerski njegovi komunistički drugovi umorili fra Silova. Odonda nitko nije u kući ni krvi oprao. Nastanio se u kninskome samostanu. Čim bi se pojavio, fratri bi zašutjeli ili odlazili svaki za svojim poslom. Tomasović je bio sam u svome svijetu, a društvo je imao samo u komunistima što bi k njemu dolazili ili kad bi k njima odlazio. Što je “revolucija” dalje tekla sve su ga manje komunisti trebali, a i on je sve manje odlazio. Te zime, u siječnju pedeset i prve najprije se prehladio, a onda mu rekoše kako ima upalu pluća. Preselio se u bolnicu. Imao je vremena za razmišljanje tek neko vrijeme, prije nego je počeo shvaćati kako su njegovi dani odbrojeni i kako odatle živ neće otići.

Gdje je sada sav onaj svijet komu je služio? Karađorđevići, kralj i kraljica, novac i pothvati, gdje su mu brat i sinovac, gdje je ona pogana Milka, za koju su svi mislili kako mu je priložnica, a on je znao da je puno, puno više. Tu su sada samo krikovi mnogih žrtava i tajne koje nikomu više ne mogu naškoditi osim njemu. A kao da su, jedna po jedna, iz nekakve duševne zavjetrine izlazile na vjetrometinu i više nisu davale mira. Je li znao koliko je zla učinio, vjerujući, čemu vjerovati nije trebalo? Ni jedan ga njegov “kumpanjo” nije posjetio. Nitko za njega nije ni pitao, kao da je već odavna mrtav i kao da nikada i nije postojao. Zar je i mogao nešto očekivati od Grubića, Mandića, Rončevića, Tripala, Đipala, Sučića? Zar bi mu na smrti bilo zaista dobro da ga posjeti Burnać, onaj što je sjekirom zvjerski zatukao Silova i zbog toga postao major partizanske soldateske?

Tomasović je umirao. Nikoga s njime nije bilo. Fratri mu više nisu bili ništa, a on nije bio ništa komunistima. Valja umrijeti, a najteže je umirati ne znajući tko si. Osjećao je gorčinu izdaje: oni kojima je služio čineći zlo, sada su ga odbacili kao potrošena psa, a od drugih nije imao pravo ništa tražiti.

Tomasović je umro sam samcat. Bolničke vlasti nisu ga dale iznijeti iz bolnice bez nadoknade troškova. Kninski gvardijan morao je tražiti čime će ga iz bolnice iznijeti. Stvar je razriješio samostanski kuhar Bošnjak. Otišao je u bolnicu, zamotao mrtvoga Tomasovića u deku, prebacio ga preko ramena, te ga prenio kroz grad od bolnice do Samostana, štedeći skupi sanduk i još skuplji prijevoz. Kiša i snijeg tog su trena bili Tomasovićeva pogrebna pratnja. Nitko više.

- Kako živio tako i umro. Moli mu za grijehe i pokopaj. A bolje da ga nikad i nismo znali.

Fratri su tako završili priču o “komunističkome vratru” Tomasoviću. Vrijeme nije završilo priču. I neće lako. Jer mnogi su imali mnoštvo nesređenih računa s njime i sa svima što su se s njime družili.

Svetina i Čvorak dočekali su novoga Gvardijana. Bio je plavokos i visok, mršav toliko da su se čudili kako mu nađoše tako malen pojas. Kost i koža. A dolazio je s gimnazije u Sinju, gdje je dječacima predavao vjeronauk.

- Stipane, ovaj je već naučijo gladovati.

- Viruj mi, Joso, i meni se tako čini.

- Jopet ćemo u vra Ivanove pečurke.

- Je. Dok ne prispiju grožđe i kukuruzi.

- To čekaju i jazavci. A ovi šta su došli na tuđe njive? E, oni će morati i kopati i čuvati.

- Ne govori to prid vra Ivanom. Jopet će nam prititi čistilištem.

- Neka priti. Čim dođem gori, odma ću Bogu kazati kako mi ništa slađe nije bilo nego lupežima pokrasti njijovu lovinu. Pa neka me kondunaje.

Vrijeme je istjecalo, ali se njegovo zlo nije smanjivalo. Više gladni nego siti, pokušavajući preživjeti i oslonjeni na sirotinjske, pokatkad i potajne milodare, fratri su čekali bolje, a komunisti tražili gore. Tog visokog, mršavog Gvardijana zvali su radi samostanskog poreza. Bila je to već tamo pedeset i druga godina. Svejedno koja je bila, kao da ni jedna nije imala namjeru nešto dobra donijeti. Gvardijana su tog listopada bili pozvali drniški fratri da predvodi listopadsku pobožnost i da propovijeda. Pred sam završetak pobožnosti  u crkvu je dopirala neka iznenadna buka i vika. Nije trebalo dugo pa da mu bude jasno o čemu je riječ.

Pronio se glas kako je zakuhalo oko Trsta i kako će biti rata. U Gradu se upravo igrala utakmica. Udbaši prišli sucu, ovaj zviždukom prekinuo utakmicu i pozvao na prosvjede. Podijelili su već pripremljene natpise i zaputili se ulicama, vičući, prijeteći i psujući.

- Život damo, Trst ne damo!

Župsku su crkvu, što je bilo moguće prije opkolili Pancetića boljševici. Neki su ih zvali i drugačije, pokušavajući rastumačiti kakvi su to bili stvorovi.

- Za dobru pancetu, slaninu, kako te volja reći, ti su sposobni mahati svim zastavama. Panceta je prva, sve ostalo drugo.

- Dolje papa, dolje Rim, dolje Pela, kurvin sin!

Gvardijan i Župnik posljednji su izišli iz crkve, a sve one žene i ponešto starijih muškaraca ostali su ispred crkvenih vrata. S jedne strane začuđeni vjernici, a s druge strane razjareni Pancetići.

- Dolje papa, dolje Rim, dolje Pela, kurvin sin!

Gvardijan se probio do prvog reda.

- Ovjde nema ni Pele, ni Pape. Ovdje se ljudi mole.

- Dolje Papa, dolje Rim, dolje Pela, kurvin sin!

- Nije ovo Rim. Ovo je Drniš.

Za samo nekoliko minuta pred crkvenim se vratima našla i ona druga grupa, a uskoro i svi mogući znatiželjnici. Nije to promaklo ni starome trojcu: Jolkasu, Dripcu i Muti. Jolkas je ispruženim prstom pokazivao u “protestante”.

- Vidi onoga šta se dere. Ki radikal.

- Ono ti je Mućak. On je najžežći komunist. Ne dao ti Bog u ruke mu upasti.

- Ma šta je on? Sićam se ja njega još kad su nas gonili u soldate. Znaš, onda kad su mene odredili za konjušnicu? On je bijo ovicir.

- Ma šta mi kazuješ?

- Je. Svaki je dan iša na misu i svaki se dan pričešćiva.

- Ma šta mi kazuješ?

- Je, Đerma, viruj mi. Nas je obične soldate gonijo na Pričest. Ja sam mu reka da se ispovidam i pričešćujem o svetome Roku. A on neka iđe, kad je toliko svet.

- A vidi ga sada? Najveći komunist. Sveti redikuli. Ja ti kažem.

- Dolje Papa, dolje Rim, dolje Pela, kurvin sin!

Dripac se malko primakao Pancetićima nastojeći doprijeti do Mućka.

- Gospodine naredniče, gospodine naredniče! Vratar te čeka, ajde na Pričest! Nisi se danas pričestijo! Moga bi se i ispoviditi!

Najgrlatiji Pancetić naglo je umuknuo, pokušavajući pronaći govor i govornika. Nije mu uspjelo jer iz njega stajala je čitava masa svijeta.

- Druže naredniče! Gospodine Mućak! Zaboravijo si se pričestiti.

Pancetić se bio sasvim okrenuo, ali se Dripac zaklonio gomilom. Oprezno se ogledavao oko sebe, a onda, ne znajući odakle taj govor i zašto, a i kakve sve posljedice može imati, povukao se i izgubio u masi.

- Di je Mućak?

- Otiša je kući. Kaže da mu nije dobro. Možda i od vike. Ko zna?

- Dolje Papa, dolje Rim, dolje Pela, kurvin sin!

Derali su se ostali Pancetići, sada bez glavnoga. Dripac je ponosno mislio na vlastitu mudrost.

- Dobro mi ono, Jolkas, kaza. Vidi kako uteče. Kurva uteče. A znade svašta govoriti. Te bijo ovde, te se borijo onde. Šta se tebi čini?

Dripac je sada priupitao Mutu. Muta je znao kako treba razgovarati.

- Imaš jednu zapaliti?

- Budalo seljačka, reka sam ti da ne pušim. A najbolje je Pancetića naučiti da i on to pita. Ne bi mora bižati.

- Nije njemu ni loše. Onda je bijo ovicir, a ja konjušar. Sada vodi pulitiku, a ja nosim motiku. Ko je onda lud, ja ili on? To ti meni kazuj, ko je lud?

- Imaš jednu zapaliti?

- Imam. Od kukuruzove svile. Daću ti čitavu pojetu. Pa puši kad si navalijo.

- Imaš jednu zapaliti?

- Đava te lipi odnijo! Da te đava lipi odnijo!

Poreznike, terence, robljače i utjerivače poreza nisu pometale ni političke niti vremenske nepogode. Netko je drugi određivao što je to kriza vlade u Beogradu, što je to kriza oko Trsta, što je to “rezolucija informbiroa”. Oni od poreznika što ne bi završili na Golome Otoku, mobilizirani u borbu za Trst ili odvedeni na “dobrovoljne” radne akcije, nastavljali su svoje porezničke dužnosti. Otok i fratri nisu imali ništa zbog čega bi osjetili kakvo olakšanje. Poreznici su još prije prosinca pedeset i druge donijeli odluku o porezu. Gvardijan i fratri nisu imali čime poreza platiti. Vlasti su tada donijele odluku: robiti sve pokretno i nepokretno.

Robljači, ovršitelji i terenci tako su koncem studenoga pedeset i druge izvršili prvu ovrhu na račun neplaćena poreza. Svetina i Čvorak morali su ih sve prevesti na Otok.

- Piši i popisuj! vikao je poreznicima poreznik za koga se moglo znati da im je vođa. Fratri su se međusobno došaptavali.

- Zove se Jovica Balać. Znam ga. Četnik, šta bi drugo bio? On je sada načelnik porezne uprave.

- Gadan neki. Gledaj mu samo očiju. Čini mi se da bi nas u čaši vode popio.

- Ne brini, to će i učiniti. Kao da je za drugo ovdje dospio.

Porezna uprava odredila je novi porez za godinu pedeset i treću. Samostan je imao isplatiti bez “akontacije” petsto četrdeset i pet tisuća dinara. S “akontacijon” sedamsto tisuća dinara.

- Šta je to “akontacija”?

- Ma ne spominji, koga briga što je “akontacija”. Može biti što ih je volja. Čim spominješ doći će za porez milijun.

- Ima li šta u Gvardijana?

- Ima ona “lemozna” od nedjelje. Ukupno deset punih dinara. Ne pitaj me sada ni hoće li doteći, ni čime će platiti.

Već u ožujku pedeset i treće Balać i njegovo porezno društvo, naoružano poreznim torbama, ali i potpomognuto milicijom, ponovno je prispjelo na Otok. Zagledao je samostansku imovinu i naređivao.

- Popisuj!

Poreznici su napravili svoju procjenu, a zatim otišli. Gvardijan je pokušao spašavati stanje razgovorom s Provincijalom. Provincijal je napisao protestni brzojav i poslao ga u Zagreb predsjedniku republičke vlade Bakariću.

- Mala korist od svega toga. Kadiju tužuješ kadiji. Zar ne vidite da oni u tome uživaju? Samo nas muče.

- Ništa ne bi trebalo. Ne bi se trebalo žaliti. Kad se želiš daješ im još veću važnost. Što su naumili to će i učiniti. Sve će odnijeti, točno onako kako su odnijeli svim drugima po čitavu kraju, a i u Državi.

- Pa ne možemo stajati prekriženih ruku?

- Morat ćemo. Ne bio ja zloguki prorok, ali samo ćeš za koji dan vidjeti. Oni nas žele poniziti. Provincijal se ponižava kao da ga tko sluša. Taj Bakarić i jest naredio sve ovo. A njemu se žali i prosvjeduje. Barem mu ne daj gušta. Muči, neka nose.

- Ne može se ni tako.

- Vidjet ćeš da može.

Uzaludni su bili svi prosvjedi i sve žalidbe. Po blagdanu Velike Gospe Otok su zaposjeli ponovno poreznici i njihov načelnik Balać. Masa milicije, naoružane do zuba, čuvala je obadvije obale, a mnogo ih se prevezlo i na Otok. Svetina i Čvorak nisu morali tog dana veslati. Milicija je poreznicima dovezla na službu motorne brodove. Činilo se kako ne namjeravaju brzo otići. I nisu brzo otišli. Tri puna dana, dvadesetog, dvadeset i prvog i dvadeset i drugog kolovoza te pedeset i treće godine, trajala je poreznička opsada. Pretresali su kutak po kutak, centimetar po centimetar, sobu po sobu, prostoriju po prostoriju. Iznosili su i odnosili na brodove sve moguće, sve što se moglo bilo gdje upotrijebiti, za bilo što iskoristiti ili za što su procijenili kako ima pa i najmanju vrijednost. Jednostavno, nosili su sve.

Odnijeli su krevete i pokrivače, deke i posteljinu, hranu i kuhinjske predmete. Premetnuli su Čvorkovu i Svetinovu sobu, nalazeći i ono što su dvojica siromašaka imali ispod kreveta. Gvardijan je morao pratiti Balaća i gledati što poreznici rade. Jedan od robljača izazivao je Gvardijana kad su ušli u prostorije stare samostanske knjižnice.

- Gledaj, koliko knjiga, a “radni narod” nema što čitati.

Gvardijan se borio sačuvati prisebnost. Mislio je: ni predsjednik Države, taj razvikani maršal Broz ne zna sva slova niti mu knjige trebaju. Zašto bi onda knjige trebale onima ispod njega? Možda, za vatru ložiti. Ugrizao se za jezik jer ga je uhvatila jeza. Zamisliti “Ezopove basne” u rukama ovih budala. Pa oni bi i mogli, kakvi su, tom nevjerojatno velikom vrijednošću vatru i ložiti. Uspio se svladati i ništa ne reći. Kad su došli do crkve i kad je Balać počeo skidati nakit starodrevne zavjetne slike, kidati ukrase, zavjetne vrijednosti i oltarnike, procjenjujući kako će im i lanena i pamučna tkanina dobro doći, Gvardijan je izgubio strpljenje.

- To je Gospina imovina. Kako imaš hrabrosti dirati u svetinje?

- Kad se tvoja Gospa bude udavala, javi, mi ćemo joj pripraviti dotu.

Balać je rugajući se Gvardijanu nastavio trgati oltarne pokrove. Njegovi su se poslužnici grohotom smijali.

- Uništavate vrijednost Božjega mjesta. Uništavate kulturu skupljanu stotinama godina. Prokleti bili!

- Ne znam da vam je Bog ostavio teštamenta. A danas ga nisam ni vidio. Je li ga tko od vas vidio? Da ga tko nije prevezao brodom?

Balać se nastavio izrugivati Gvardijanu. Većina je robljača sada ostavila posao, čekajući ishod razgovora. Smijali su se, smijehom podupirući cinizam svoga načelnika. Gvardijan se više nije mogao strpljivati.

- Čemu se ti smiješ, Kulenica? Gledam kroza te kao kroz praznu bocu. Znam te dobro. Čemu se smiješ?

- Smije se tebi. I tvome Bogu. I tvojoj Gospi.

- Svi se vi sebi smijete. A mogli bi vi nad sobom i plakati. To će vam se i dogoditi. Jer ovo što radite nisu radili ni Turci.

Belak se sada prestao smijati i zauzeo zapovjednički stav.

- Ušuti! Jer ćeš dobiti batina. Pa neka te Bog onda brani.

- Neću šutjeti. Ti si pljačkaš, razbojnik.

Na te Gvardijanove riječi Balać je pobjesnio. Zaletio se prema Gvardijanu, a onda ga počeo mlatiti rukama i nogama. Udarci su padali po bespomoćnu čovjeku koji se nije branio, rukama pokušavajući zaštititi lice i glavu. Stjerao ga je u kut, a prestao je tek kad je Gvardijana oblila krv, što se potokom slivala iz razbijenih nosnica. Balać je prestao tući, ali je bijesno nastavio svoje nedjelo.

- Milicija! Hapsi ga i piši prijavu. Suprotstavlja se ovrsi i vrijeđa “narodne vlasti”. A vi drugi, na posao! Ne smije ostati ni jedno jedino zrno kukuruza.

Poreznici, robljači, terenci i njihov načelnik Balać savršeno su izvršili naloženi zadatak. Kad su tog trećeg dana ovrhe napustili Otok i preko Rijeke otišli, za sobom nisu ostavili ništa. Ono nekoliko fratara i novaka, fra Ivan, Svetina, Čvorak i nešto čobana nisu imali što jesti. Najgore u svemu tomu bilo je što će tako biti i sutra.

Baš svi oni poreznici što su s Balaćom došli u otimačinu nisu mislili kao i on. Neki su od poreznika to činili jer se drugačije nije moglo. Nije ih čudilo što je Balać tako postupao, jer što bi i mogli drugo očekivati od prljava komuniste i živa srbočetnika. Više ih je smetao smijeh onih što su ih matere zavjetovale u toj istoj crkvi koju pljačkaju i tu molile za njihovu sreću. Vraćajući se kući, po obavljenu poslu, stidjeli su se njih i sebe. Jedan od takvih, pokušao je spasiti svoju ranjenu dušu, odlučujući popraviti što se popraviti dalo. Po prvome sumraku, kad su se svi ostali poreznici razišli kućama, sjeo je na motor i vratio se u jedan od miljevačkih zaselaka. Morao je dugo mozgati komu bi se povjerio, jer ako krivome to reče, ode i on i onaj komu je rekao. Izabrao je vrata na kojima je očekivao razumna čovjeka.

- Fratri nemaju ni zrna kukuruza. Samostan je orobljen. Čini što treba, ali mene ne spominji želiš li mir i meni i sebi.

- Vratri u Samostanu nemaju šta isti!

Od vrata do vrata, jasno, samo onih na koje se moglo zakucati, ta se rečenica širila selom, a onda i dalje. Miljevci i Rupe brzo su to doznale.

- Vratri nemaju šta isti.

Žene su otkidale komade kruha, kukuruznjaka i onoga od pšenice, domaćini su rezali komadić slanine, punili torbake kapulom i lukom. Tiho, da ih špijuni ne otkriju i milicija ne presretne, spuštali su se prema obali.

- Vikati se ne smi. Kako ćemo vratre dozvati?

- Ko zna jesu li im i brod zaplinili?

- Ko zna? Nema druge nego plivati.

Nekoliko se momaka svuklo i bacilo u Rijeku. Voda je bila još uvijek podnošljiva iako su je posljednje kiše rashladile. Preplivali su bez poteškoća tih sedamsto metara do Otoka. Našli su lađu i vesla. Odvezali su je i pošli po hranu.

Gvardijan te noći nije spavao i jedva primjetni šumovi bili su dovoljni da ga izmame iz Samostana. Znao je kako nitko, da i hoće, nema što ukrasti. I da se čime hoće otrovati, to ne bi imao čime. Samostan nije imao ništa. Iz mraka je promatrao tajanstven povratak samostanske lađe, ostavljene samo zato što ni uz najbolju porezničku volju, nije zavrijedila nikakve cijene. Pitao se tko su ljudi na njoj. Nisu imali drugo što nego doći i fratre jednostavno poklati. A tko im vjeruje da neće? Tko im vjeruje? Da je bilo kakva svjetla vidjeli bi se plavi podljevi na oba njegova oka. Razbijena nosa nije se smio ni dotaknuti, ali je ipak morao kroz nos govoriti. Jer i svaki pokret vilice bolio ga je kao i natečeni, razbijeni jezik.

- Koji ste vi? Šta hoćete?

- Ne boj se vratre. Vodi nas Gvardijanu.

- Ja sam Gvardijan. Koji ste vi?

- Donili smo vratrima isti. Čuli smo da su oni đavli robljači sve odnili i da ni jednoga zrna nisu ostavili.

- Istina je. Samo tko vam je to rekao? Nitko nije s Otoka odlazio?

- Čulo se po selu. Ko zna oklen i ko? Skupili smo za prvu ruku. Ima malo kruva, slanine i kapule. Ima nešto ječima i pokoja pomidora. Sutra možete mirno ručati. Najglavnije je da su ljudi čuli.

Gvardijan je neko vrijeme stajao kao ukopan, a onda proplakao. Suze su mu tekle razbijenim licem, a da sada smije zaridati i isplakati se, činilo mu se da bi se spasio. Čekao je da prođe taj naboj osjećaja, jer tko je vidio Gvardijana plakati? Što bi se pričalo po čitavu kraju? Gvardijan, pa plače. Imao je vremena pozvati ih u Samostan. A što će kad ih pozove? Nema ničega čime bi ih mogao počastiti. Rukom punom podmukle boli pokušao je dodirnuti lice i ukloniti svjedočanstvo suza. Čekao je da prođu, da se osuše, kako bi mogao ponovno progovoriti i tim Božjim ljudima barem zahvaliti.

Svetina i Čvorak tu su noć “prispali”. Kad su se prenuli oda sna već su Gvardijan i tajanstveni gosti bili pri rastanku. Obojica su šutjela, koreći se kako se moglo dogoditi da netko dođe na Otok, uzme njihov brod i vesla, a da to oni ne opaze. Možda su i prispali jer su znali kako se s Otoka nema što ukrasti. Prevezli su ljude na obalu, a onda je svatko otišao u svoj mrak. Miljevački su momci otišli svojim kućama, a oni su tiho veslali kako ne bi milicija odakle vidjela noćnu vožnju. Rupljani su odmah sutradan slijedili Miljevčane. Samostan se uspio prehraniti milosrđem i hrabrošću dobrih seljaka.

Gvardijanu jedva da su zarasle rane na nosu i iščezle šljive ispod očiju kad je milicija donijela poziv za saslušanje. Ima se odazvati istražitelju Gojanoviću jer je optužen kako se za vrijeme ovrhe suprotstavljao “ovršiteljima”.

- Imaš li ti kakve rodbine ovdje u Šibeniku? Tvoje je prezime ovdje i ugledno i poznato?

- Je. Poznato je. Zato sam i dobio šaku u nos i pamtim prebijena rebra. Pa čiji sam da sam.

- Poznajem li ja tebi brata?

- Briga me koga vi poznajete. Ko da sva braća moraju biti jednaka. Isus je zvao bratom Judu, pa se dobro zna što mu je učinio.

- Zar tako o rođenoj braći?

- Zvali ste me, nisam došao sam. Ako ste me zvali, onda me sudite ili me pustite. Nemam ja što s vama razgovarati.

- Jesu li tebi pričali što o Gradiški? Ili o Lepoglavi?

- Svugdje ima ljudi. Ali, ima i neljudi.

- Uljudan i otrovan. Dobro, kako želiš. Sud će te pozvati. Možda sam mogao što pripomoći, ali kad je tebi drago prkositi, ti prkosi.

Gvardijan se vratio na Otok svjestan kako tu priča nije završila. U prosincu te godine pozvali su ga na suđenje. Milicija i Balać svjedočili su kako se suprotstavio ovrsi i kako je vrijeđao “narodnu vlast”. Sudac Dominis s porotom u kojoj su bili Nine Kosor i neki seljak iz Tepljuha proglasili su Gvardijana krivim i kaznili ga s dvije tisuće dinara kazne.

- Koliko ima milodara u crkvi?

- Manje od deset dinara.

- Koliko će vremena trebati skupljati da se namiri i porez i kazna?

- To znade samo dragi Bog.

Gvardijan je dobio i novu poreznu odrednicu. Za godinu pedeset i četvrtu Samostan je ponovno imao platiti na račun dugova četristo sedamdeset i jednu tisuću dinara. Ponovno su robljači došli tražiti što će odnijeti. Kako je bilo škrto sa stvarima i hranom, odlučili su zaplijeniti fratarsku mlinicu na Slapu.

- Imam veze. Žalit ćemo se na ured Maršala.

To je na sastanku u drniškoj župnoj kući predlagao fra Milan kad je dočuo kakve muke progone Gvardijana i Provincijala. Provincijal se s time složio.

- To bi bilo dobro, nije loše. Napiši! Poslat ćemo preko Rittiga u Beograd.

- Ne budalite. Zašto ćete se ponižavati? Maršal je isto što i Balać. Da nije, zar bi to Balać radio?

Gvardijan se suprotstavljao takvim molbama. Provincijal i fra Milan preko “veza” pisali su Maršalu. Čekali su odgovor i čekali, ali ga nisu dočekali. Gvardijan je morao stvoriti novac za porez, sada već petsto trideset i dvije tisuće dinara.

Sud je odobrio stavljanje na dražbu fratarke mlinice na Slapu. Provincijal je na prosvjedno pismo upućeno Bakariću i vladi u Zagrebu dobio odgovor kako vlada ne može mijenjati drugostupanjska sudska rješenja. Gvardijan je morao pismeno prisegnuti kako će do kraja lipnja te godine isplatiti u novcu porez i namete. Samostan je morao prodati dio mlinice na Slapu kako bi mogao podmiriti trošak. U protivnom, otišla bi čitava: i ona i zemlja oko nje.

Gvardijan je prestao biti gvardijanom na Otoku, a postao, po fratarsku, župnikom u Gradu gdje su živjeli robljači, poreznici, terenci, pa i onaj glasoviti načelnik Balać, što ga je za robljenja onako krvnički izubijao. Prolazeći uskim gradskim uličicama počesto je čuo neke neobične zvukove, neku kriku, gotovo rikanje.

- Što je ono? Ne vidim tora. A ne mogu razaznati koja je ovo živina?

- Kakva živina, oče! Ono je onaj šta je stavijo Gospino zlato na ženu. Ima da bi pet godina kako leži i riče. Čim otvore prozor ne možeš podniti. A on umire, umriti ne more. Meni ga je teško slušati u njegovu zavijanju, a kako je tek njemu. Još gore je šta svi misle kako je ovo kazna. A svi to misle.

- Bože, oslobodi!

- Nije to oni tvoj. Ovoga je Čepurka proklela.

- Bože, oslobodi!

- Doće red i na one tvoje, oče. Kad se sastanu stalno pričaju ko je kriv, a ko je krivlji. Prav nije niko. A mi sa strane tako sve saznamo. I nemoj se za nji moliti. Nji je đava davno odnijo. Da se za nji nisi Bogu molijo!

- Bože, oslobodi!

Malo kada obični ljudi ne pogode budućnost i sudbinu. Puno prije drugih, onih izvrsnijih, uglednijih i mudrijih izreču što reći imaju i gotovo uvijek pogode. Tako je bilo i kad se pronio glas što se događa Balaću, naredniku robljačkome, što je onako nemilosrdno orobio Otok i Samostan.

- Nema Balaću spasa. Na njega je palo prokletstvo Otoka. Ko se smide igrati svetinjama? A on je ženi od oltarnika podsuknju krojio. I rekao kako će Gospi dotu kupiti kad se bude udavala. Ma stiglo ga. Priča se na sva usta da nije kako triba. Nešto šnjime nije u redu.

- Teške su to riči i pametan ji nikada ne bi izgovorijo. Pa ako tako neko misli živiti nije ni čudo šta mu more biti.

Gvardijani su se mislili za isplatu poreza iz godine u godinu, a iz godine u godinu sve se više pričalo po Gradu i selima.

- Poludijo Balać. Oda go, i biži od svakoga.

- To su samo priče.

- Nisu priče. Istina. Ja sam ga vidijo. Ovim očima. I ovim ti se križem zaklinjem, jesam ga vidijo!

Svetina i Čvorak čuli su tog jutra dozivanje s obale i po običaju sjeli za vesla. Primičući se obali imali su što i vidjeti.

- Joso, vidiš li ti šta i ja vidim?

- Vidim, Stipane, ali ništa ne razumim.

- Vidiš li tamo, čini mi se ka da stoji go čovik.

- I meni se čini. Go ki od matere svoje.

Zaustavili su veslanje iznenađeni prizorom što se nije mogao svaki dan vidjeti. Da je dijete kakvo golo pa da se kupa jer nema gaća, to nekako. Ali odrastao muškarac, gol, na pristaništu, e tu nisu čisti poslovi. Misleći se što bi učinili, Svetina i Čvorak, vidjeli su kako se na vrhu brijega pojavio kamion. Vidjeli su i kako mu se žuri sići na obalu. Čim se kamion približio pristaništu iz kamiona su poiskakali milicajci. Golišavac se dao u trk.

- Lovi ga, nedaj da utekne!

Milicajci su se dali u potjeru za golim čovjekom. Nije prošlo dugo, ulovili su ga i zavezana doveli do kamiona.

- Idem na Otok. Hoću na Otok.

- Ideš u ludnicu.

Svetina i Čvorak začuđenim su fratrima ispripovjedili o čudnu golišavcu i miliciji, odgovarajući zašto nitko nije došao, a jasno se čulo pozivanje, vika i hajkanje.

- Go, ki da je od majke rođen, uvatiše ga, zavezaše i čulo se da će šnjime u ludnicu.

- Lud čovik zasigurno. Nismo čuli kako ga zovu .

Nije trebalo puno čekati pa da i fratri saznaju za ime gola čuđaka.

- Balać. Onaj šta je bijo poreznik, robljač. Šta je udarijo Gvardijana. Poludijo. Oda go, da će taki na Otok. Vamilija zvala miliciju. Ona ga uvatila i odvela u Šibenik u ludnicu. I da je taki da ga više nikada neće puštiti.

- Balać?

Svetina je ozbiljno promatrao Čvorka, a Čvorak Svetinu.

- Kako ga nismo pripoznali? Mislijo sam da ga nikada neću zaboraviti.

- I ja se tome čudim. Kako se moglo dogoditi da ga ne pripoznamo?

- Sriću mu đava lipu odnijo!

- Poludijo, ka šta i je, lipi da ga đava odnese.

Fra Ivan se ponovno našao u ulozi učitelja i proroka.

- Ne smi se tako govoriti o grišnicima. Sve sudove triba ostaviti Gospodinu. On je jedini sudac. I ne smi se naslađivati. Nije to kršćanski. Vi svitovnjaci uvik u tome grišite.

Svetina i Čvorak htjeli su što teže reći, ali su znali kako će “predika” trajati duže što budu dublje u “grijeh“upadali. Znali  su kako fratrima zvanim laicima i nije ništa drugo prirođeno kao svjetovnjacima držati propovijedi. Onako točno kako učeni fratri propovijedi drže neukim laicima. Zato su odlučili skratiti razgovor.

- Vra Ivane, ajde mi kaži šta sad rade u Beču?

Čvorak je postavio to mudro pitanje očekujući mudar odgovor. Fra Ivan je odgovorio mirno i staloženo, kao da to pitanje prvi put čuje.

- Muški piju kavu, a žene peru sude.

Svetina je zavrnuta uha i dubokim svojim glasom nastavio razgovor.

- Vra Ivane, ajde mi kaži šta sad rade zeci u šumi?

- Pasu travu i tražu majku. Zar ne vidiš kako je ledeno i zima? A kad je god zima onda zec uvik traži majku.

- Oće li brzo zvoniti za obid. Sve mi kvrči ki u loncu. Samo da ne bude kaše.

- Biće, biće. Ne more nestati. Onoga su ludoga otrali u ludnicu.

- Ma još te nešto moram pitati? Da ja skinem ovo moji gaća i košulje bi li i ja naki bijo?

- Kakvi? Go?

- Ma ružan. Ja ništa u životu nisam vidijo ružnijoga. Muško, a golo. Ja, velim ti, ništa nisam vidijo ružnijoga.

- Da ti kažem pravo kako valja, e, ni ja se ne sićam da sam išta ružnijoga vidijo.

- Dobro govoriš. I nema od toga ništa ružnijoga.

Poglavlje sedamnaesto

U krug “štetočina” koje razaraju zdravo tkivo “radnoga naroda” i koče brzi put u “svijetlu budućnost” do tada su bili ubrojeni kulaci, seljaci, fratri, informbirovci, privatnici svih vrsta, preostali neprijatelji čija je šutnja bila najopasnija i svi oni što su s bilo kakva razloga kritizirali “svijetlu budućnost, “radni narod” i “narodnu vlast”. Toj poprilično širokoj lepezi “štetočina” pribrojile su komunističke vlasti još i“kartaše”. Dobro ste razumjeli, četvorica što sjednu za stol, razdijele karte po tri u “briškuli” ili po deset u “trešetu” postali su “državni neprijatelji”. Čak i oni što su im “punte “brojili ili samo kartanje gledali.

Pored “Narodnog restauranta” već znanog po svome “šefu”, najprije “šjor Baltazaru”, a onda po “Ilijici”, u tom su podneblju opstali neki državni, a neki poludržavni “restauranti”. Na jednom je pisalo “Kod Vilsona”, na drugome “Kod Bobe”, na trećemu “Kod kuma Zeca”. Tim “restaurantima” mogao se slobodno pridružiti i onaj u Kevića podrumu i kući. Pođe li se u razglabanje, da ona velika i moćna riječ “restaurant” ne zavara, između tih “restauranata” i “gostionice kod Škite”, pored sve najbolje volje i upornosti, malo je tko uspijevao naći razlike. Ženska noga tu nije zalazila nikada, a uzme li se kako su i metla i krpa ženskog roda, ni njima tu nije bilo svratište. Na podu se moglo prespavati u hrpi smeća, a otklanjalo se tek kad bi kome ispala kakva vrijednost. Tko je i pokušavao obojati zidove? Na masnim su se zidovima pravili računi i zapisivala dugovanja. Bolje nego u ikakvoj knjizi, svaki je dužnik, onaj što je pio na “veresiju”imao ispisano svoje zaduženje. Ime dužničko i crte nitko nije smio dirati. “Šefovi” su budno pazili da se ni jedna crta ne zaboravi, a dužnici još budnije pazili da tkogod crtu ne doda.

Za pazarnih dana svi su ti “restauranti” imali poprilično posla. Ljudi dotad dobro napučena kraja slijevali su se na “pazar”, prodajući, kupujući, a pokatkad i samo gledajući. Čim bi pao kakav posao, prodala se krava, pogodilo vola ili junca, prodalo stado ovaca ili janjaca, odmah se išlo zaliti ili još bolje, na stol staviti pečenu janjetinu, a vino tko mjeri? Tako se svaki pazarni dan ponajčešće dobro isplaćivao onima što su pored komunističkih “zadruga” držali svoje “restaurante”.

Vilson je jedva čekao takve dane, ali kao da vrag nije mirovao. Uvijek bi mu posao kvarili. I to tko, općinski i kotarski činovnici. A Vilson je u pazarne dane volio vidjeti crnoga vraga u svojoj gostionici nego činovnika. Stolova nije bilo baš mnogo i sjednu li za njih seljaci iz susjednih mjesta oni naruče meso i vino i onda jedu kao ljudi. Niti oni škrtare niti mjere dokle će. Jedu i piju dokle im treba. Pošteno jedu, pošteno piju i pošteno plate. Vilsonu je s njima bilo kao u raju. Čim vidi činovnika odmah mu se smrkne pred očima i odmah mu mrak na oči padne. Činovnik zasjedne za stol, naruči “papršnjak” i pola litre vina i sjedi li ga sjedi. Čeka sebi jednake, pravi se kako ima nešto važnoga razgovarati baš tu za stolom kod Vilsona. Seljaci privire i kad vide da nema mjesta odu dalje. Vilsona kao da opsjednu pomravi te mu se ne daju smiriti. Rastrči se, raspada se, a činovnici i dalje sjede. Za jednim, drugim, trećim stolom. Umjesto pet janjaca i stolitra vina, Vilson uspije prodati četiri “papršnjaka” i dvije litre. Pa da ne bi čovjek takve u jamu bacio. Bi, bacio bi ih Vilson k vragu crnome da je po njegovu. A mora mučati, jer oni su “vlast”. Još više, kad pođu za svojim poslom Vilson će im oprostiti to što su pojeli i to što su popili, jer to nije bilo niti puno niti zahtjevno. Morao je usto još pristojno pozdraviti, nasmijati se i ponizno ispratiti “goste”. Dvostrukost se mogla iščitavati iz njegova govora.

- Doviđenja. Sritno vam bilo. Vratite se opet.

Čim bi se vrata zatvorila bijesno bi čupao kosu, počeo psovati i gotovo upadao u napad histerije.

- Prisilo ti dabogda. Nogu slomijo! Oči te moje vidile kad i Čeko svoga pokojnoga ćaću. Koliki gubitak? Mate im lupešku, koliko mi jopet zarade ukradoše?

Tako je bilo i drugima, ali se nitko nije smio žaliti. Neki su činovnicima davali do znanja da će im dati mesa koliko žele i vina koliko mogu piti, samo da to naprave brzo, žureći i odlazeći dalje. Ponovno se javljao problem. Tada bi umjesto “papršnjaka” i pola litre činovnici i “vlasti”stjecali veći apetit, tamaneći janjca za janjcem i pijući kao spužve.

- Kud god kreneš uvik si na manjku. Ako im ne daš, side i sve ti goste otraju. Ako im daš, sve šta si mislijo prodati oni džabe poidu. Lipi da ji đava odnese. I usto traže da im ne bude priviše masno. Da znaš, drugi ću im put ispeći krepalinu. Pa neka džabe idui loču.

Tako se Vilson žalio starome gostioničaru Vidoviću.

- Da se toga nisi prije sitijo. Ne govori svakome, ja ti nji pojim vinom u kojem mi se miš utopijo. A stoki ništa. Ne žalu se ni na proliv.

- E pa šta mi to nisi ranije kaza. Vala će i samnom posla imati.

- Pazi samo da ne saznaju. Bilo bi nas svugdi.

Kod Kevića nisu rado zalazili. Tamo su umjesto pečenoga uvijek kuhali veliki kazan govedine, a bez ikakve naknade svaki je gost mogao jesti juhu. Pokatkad bi skuhali čitav kazan “važola i manistre”, sve besplatno, onima što bi tu sjedili i pili. Činovnici su juhu mogli i kod kuće imati, a i radi samoga svoga “ugleda” nisu se spuštali među “seljake”. Ni druga gostionica, ona u kojoj su našli u kiselu kupusu opanak od gazdaričina dječaka, nije činovnicima bila baš omiljena. S gađenjem su odbijali poziv tamo sjesti i tamo piti. Vilson je na obadvije te gostionice bio ljubomoran.

- Idu k tebi jer je kod tebe poprilično čisto. I jer često imaš janjetinu.

- Da ne znam šta učinim, ovi bi me jopet izili. Vidiš li da su ki čimavice?

Tako su prolazili gostioničari za onih pazarnih dana. Za onih drugih, običnih dana svaki od tih “restauranata” imao je svoje “goste” ponajčešće razdijeljene na one koji mogu dobro platiti, na one što im je kesa tanja i na one što bi jako puno popili, ali zbog više crta na zidu, stoje pod nadzorom “gostioničara”. Običnih dana u “restaurantima” bi zasjeli te bi kartali, pokatkad onako za koju litru vina, a pokatkad i za štogod većega. Jer tko je mogao zamisliti zagoranske muškarce zajedno, a da neće izvući četrdeset “talijanki” i baciti na “briškulu”?

Komunisti. Oni su pokušali zamisliti zagorance bez kartanja.

- Drugovi, kartanje je stara buržujska i kapitalistička navika. Njome se nanosi velika šteta “radnome narodu”. Dok “radni narod” ulaže napore u obnovi zemlje i u izgradnju našega socijalizma i komunizma, dotle neki, a mi znamo koji su to, kartaju, kockaju i tako krivo utječu na “radni narod”. Moramo stoga žurno djelovati i suprotstaviti se “neprijateljskom djelovanju”.

Komunistički su vrhovnici donijeli zaključak, a “udba” i milicija zadatak. Saznati tko karta, gdje karta i zatvoriti koga treba.

Tu su večer “Kod kuma Zeca” sjedili njih četvorica i kartali za nešto malo pića što su ga mogli platiti. Puno nisu ni mogli imati, jedva da su bili očvrsnutih brada, a da su štogod više i imali, odnijeli bi poreznici.

- Strišaj!

Vikao je Dadić svome suigraču Pattijeri.

- Ubij! Šta čekaš! Vidiš da te vara. Nema ništa. Ubij!

Derao se Aralica na svoga suigrača Skelina.

- Nemam čime ubiti. Ubijo bi ja.

- Pa kako si mi moga motirati? Mislijo sam da imaš.

- I on je mislijo. Motira sam, da ga privarim. Gubimo. Nemem čime ubiti.

- Imamo zato mi!

Tako su povikali “udbaši” i naoružana milicija kad su naglo uletjeli u “restaurant” i opkolili kartaše.

- Ovdje vi provodite noći dok “radni narod” brine o budućnosti. Tako dakle, uhvatili smo na djelu “neprijatelje” ovoga naroda. Zapisuj, i goni ih na robiju!

Tako je četvorici kartaša udbaš Đipalo prekinuo partiju “trešeta”, a milicija zavezala i sprovela u zatvor. Vječno pripravni suci revno su odradili svoj dio posla. Nije trebalo dugo pa da se pročuje gradom i krajem kako su četvorica na robiju prispjela zbog kartanja.

- Šest miseci prisilnog rada zbog partije karata? Pa di to ima?

Sva četvorica gledala su se u čudu, ne vjerujući tomu što sudac govori. Sudac je pravdao svoju odluku.

- Opomena, ovo je opmena. Vama i svima koji će kartati i tako se ponašati kapitalistički.

- Velika ti hvala, druže sudac, velika ti hvala!

- Na čemu mi zahvaljuješ?

- Na šest miseci. Da mi nisi da šest miseci otrali bi me na “dobrovoljne radne akcije” pa bi tamo osta čitavu godinu. Vako ću na prisilnome radu biti samo pola.

- Dobro si se sitijo. E, i mi ti zahvaljujemo.

- Da te đava nosi, kocrarski. Zajedno s drugima.

- A tebe onaj zakonski.

- Da mi nije ispočetka papire pisati, dao bi ja vana čitavu godinu.

- A mi tebe šaljemo čitava. Pa da nam glavu otkineš.

Jedno se vrijeme teško bilo namjeriti na “kartaše”. “Briškula i trešet” kao da su nekamo iščeznuli. Nije znalcima trebalo puno dosjetiti se zašto netko proviri kroz prozor, ogleda se na sve strane, onda zatvori prozor i navuče zavjesu. Znalo se, počinju se kartati. To su, pored sve svoje muke, kad bi se spustila noć i mrak navukao na mjesto, činili i fratri. Nije se smjelo vikati, svađati ili razbacivati velikim riječima koje bi se vani mogle razaznati kao kartanje. Moralo se vrata dobro zatvoriti i dobro provjeriti tko to na vrata lupa prije nego se otvore. Ali se kartati moglo do zore. Tako je nekako bilo i u “restaurantima”. Potpuno provjereni i potpuno povjerljivi znali su ostati polije ostalih gostiju, a onda kartati. Čekali su da kommuniste prođe hir i da zaborave na “opasne kapitalističke navike”. Pa da slobodno, slobodnije mogu kartati, vikati, psovati i gubiti.

Većina gostioničara bila je prema fratrima naklona, posebno od doba otkako je onaj crkvenjak Živković zatekao fratre kako za ručak jedu puru i vareniku, te nekoliko mjeseci uzastopno psovao Grad u kojemu “Parok” spadne jesti puru i vareniku. Kao po dogovoru, svaki se od njih trudio pridonijeti štogod fratrima više od ostalih, jer znali su da više i imaju, a nadali su se i da će im se drugačije gledati na sve njihove grijehe. Bože sačuvaj da bi pri tome škrtarili. Neki bi po svojim povjerenicima poslali par tukaca, neki bi darovali vino, pršut ili već nešto čime bi se mogli iskazati. Vilson bi nalazio vremena sam otići fratrima, sjesti s njima, popiti, malo popričati, a onda ih darovati. Nije volio doživljavati da mu novac lako iz novčanika klizi, ali tu nije zaprezao. Ispočetka su fratri bili oprezni. Ne znaš tko je čovjek, malo ga vidiš u crkvi, pa kad ti želi nešto više učiniti, uvijek posumnjaš u namjere. U početku je to i bio razlog suzdržanosti i hladnoće.

Vilson bi se trudio osvojiti fratre svojom pričom. Što je duže sjedio to mu je priča bila sjetnija i život teži i kukavniji. Činilo mu se kako je na pravome mjestu, tu gdje će netko pomnjivo saslušati i razumjeti priču jednoga siromašna čovjeka pobjegla ispred gladi i željna da se upravo ta riječ od njega zauvijek ukloni. Zato je pričao na dugo i na široko o svojoj siromaštini, o teškoj životnoj sudbini i svemu što ga je u životu lošega i teška dopalo. Raznježio se, dopirući gotovo do suza, pričajući tako kao da to nikomu dotad nije tako pričao i svjestan kako je neobično slušati plačljiva čovjeka, posebno njegove dobi. Fratri su ga strpljivo slušali, ne upadajući mu u riječ, pomalo sa zadrškom u mislima i odgovorima.

- Oče moj, devetero nas je bilo. Sve sirotinja. Sve glad. Sve pomrlo. Znaš li ti nad kolko sam ja grobova plaka? Roditelji, braća, sestre. Osta sam zadnji. I sam. I ajde, pravo mi reci, šta čoviku ostaje u životu, ako neće šta dobra poisti i popiti?

- Mate moj, tužna je tvoja priča. A opet ne živi čovjek samo o kruhu.

- Istina, oče moj, ali, ajme onome ko nema kruva. Zato sam i doša. Ima u mene ništa novaca. Drugi su dali, znam ja, kojoga tukca, pivca. Evo tebi ovo novaca pa ti kupi sam šta vratrima triba. Samo nemoj da kruva nemaju. Znam ja kako je bez kruva.

Većina je “restauranata” potajno kartala, a većina je udbaša nadgledala što bi se moglo zbivati iza zatamnjenih prozora sumnjivih gostioničara. Svi nisu bili sumnjivi, ali oni privatnici što su preživjeli poreze i sve druge nedaće, još uvijek su živjeli onom trulom kapitalističkom dušom, te su stalno bili «udbi» na pameti. Novine su komunističke stalno posvješćivale “radni narod” i upozoravale kako je kartanje i kocka ostatak loših navika prošlih vremena. Pitale su se preko svojih novinara, redom udbaša, jer svaki je novinar po dužnosti bio udbaš, što se to zbiva iza zaškurenih prozora gradskih “restauranata”. Zvali su ih “crnim kućama”, a njihove vlasnike, i Bobu i Vilsona i sve ostale, nepoštenim izrabljivačima naivnih kockara.

Kartaši su se već odviknuli od straha, pa su pokatkad znali zakartati i za kockanje. Više nisu držali do opasnosti od «udbe» i njezina moralnog predikanja. «Udba» je znala kako oni kartaju svaki dan, a kockaju svaki put kad plaću prime ili kad dođu do kakva novca. Ali su sumnjali kako ti kartaši ne rade samo to. Sumnjali su kako mora postojati skriven razlog zbog koga tek u predzorje kućama odlaze, nešto se međusobno došaptavajući. Onaj tko se došaptava sigurno radi nešto protiv Države, skrivenim svojim govorenjem postajući “državnim neprijateljem”.

Te su se večeri ponovno našli “Kod kuma Zeca” Ramljak zvani Bićo, Krste Subota i Patiera. Trebali su igrati “briškulu”. «Udba» je naglo uletjela i zatekla ih na nogama.

- Što se ovdje radi?

- Igramo na karte.

- Što igrate?

- Briškulu.

- Tko je četvrti?

- Vlasnik, kum Zec.

- Gdje je?

- Otišao na stranu. Sad će doći.

- A je li? Na stranu? Koliko ste partija odigrali?

- Puno.

- A gdje ste pisali punte?

- Nismo pisali.

- A je li? Niste pisali? A što ste, pamtili?

- Pamtili.

- Ti si Patijera već  bio u zatvoru radi kartanja?

- Jesam.

- I opet kartaš, a znaš kako je za to duga robija. Nego, znate što? Niste vi kartali niti ste dotakli karata. A mene zanima što ste vi radili kad niste kartali? A znate, sumnjivi ste. Ako ti, Pattiera, znaš da se za kartanje i kockanje dobiva šest mjeseci zatvora, a ti to tako lako prihvatiš, to znači da svi vi radite nešto zbog čega se na robiji provede mnogo duže. To je meni očito.

- Ništa nismo radili.

- To ću se ja potruditi upravo sada saznati. Karte su tu, ali su u kutiji. Papira od punata nema, to znači da nisu kockali. Pepeljara je na stolu prazna iako su sve vrijeme pušili. Po dimu se vidi. A što su radili to ćemo upravo sada otkriti. Idemo, na posao. Pretresite i gostionicu i kuću.

Trojica osumnjičenih tajanstveno su se pogledavala, a uskoro im se pridružio i “kum Zec”. «Udbaši» su pretresali dio po dio gostionice, a onda su konačno spoznali što su njih četvorica radila. U nekom neurednu ormariću pronašli su predmet svoje sumnje. «Udbaš» je zapitao vlasnika, a i ostale.

- Što je ovo?

- Koje?

- Ovo ovdje što je stajalo skriveno ispod krpe?

- Radio.

- Radio veliš? Istina, to je radio. Ali, zašto  je vruć i upaljen? Jeste li vi zajedno slušali radio?

Sva četvorica su šutjela. Udbaš je nastavio.

- Koju ste stanicu slušali, ako nije tajna?

- Opet su šutjeli. Udbaš je nastavio.

- Ako vi ne znate znam ja. Najprije ste slušali Ameriku. Pa ste onda slušali Engleze. Pa ste čuli kako je naša zemlja u rasulu, a vi se nadate kako ćete jednom u nekom kapitalizmu igrati karte. Tu ste se prevarili.

- Nismo ništa slušali. Nije nas nitko čuo ni vidio. Ne možete ništa dokazati.

- A kartali ste. To je istina. Taj porok priznajete, a to što ste i lašci, nikomu ništa. «Udba» sve dozna. Vidite da i vaši zidovi imaju uši. Kako bi ja znao da vi ne kartate nego slušate zabranjene stanice, ako zidovi nemaju uši. Na robiju ćete stoga zbog kartanja, a ne radi slušanja.

Trojicu su istu večer zatvorili, a gostioničaru obećali debelu “kaznu” jer je dozvolio kockanje u gostionici. Ponovno ih je isti sudac osudio na prisilan rad.

- Patiera, evo tvoje druge polovice od godine. Šest mjeseci. Jesi li zadovoljan?

- Tko daje dobro daje.

- Moći ćeš pjevati: Jasenovac i Gradiška Stara ...

- Šta fali Šibeniku?

- Budeš li pričao okolo kako si dobio robiju zbog slušanja radija, a ne zbog “briškule”, ponovno ćemo se vidjeti. Jer ne bi bilo zgodno ljutiti Amerikance. Oni su sada naši prijatelji. Obećali su nešto novaca, pa dok ne pošalju moramo šutjeti.

Poglavlje osamnaesto

Vijest da je u Americi iznenada umro kipar Meštrović, čoban čije su kiparsko umijeće sasvim slučajno otkrili i školama ga usavršili, čuli su prvi “tajni slušači” stranih krugovalnih postaja. Novost se širila od uha do uha, sasvim potajice i u nastojanju da se ne sazna tko je prvi vijest i čuo i razglasio. Bilo je to u drugoj polovici siječnja šezdeset druge. Još uvijek “udba” se jako zanimala za one što potajno slušaju “Radio Ameriku” ili neke tomu slične krugovalne postaje. Mnogi su, poučeni udbinim postupcima, poput onoga iz gostionice “Kod kuma Zeca”, kad su “slušatelji” završili na robiju i prisilan rad, dobro pazili što govore i što pred kime govore. Tako je vijest o Meštrovićevoj smrti bila znana stanovništvu čitava kraja puno prije nego su je komunističke vlasti objavile na jugoslavenskim krugovalnim postajama.

Komunističke su se vlasti našle u neobranu grožđu. Meštroviću nisu mogli začepiti usta jer je bio daleko izvan njihova dosega. Nisu ga mogli zanijekati jer se pričalo kako poslije Fidije i Michelangela postoji još samo jedan pravi kipar: Meštrović. Čitav ga svijet poznaje i slavi, a on ti je neprijatelj. Ne pazi što govori, mrzi komunizam i zagovara neku slobodnu Hrvatsku, podmeće klipove i smeta jugoslavenskoj diplomaciji na svakome koraku. Broz ga je morao primiti u “audijenciju”, a  prvo što ga je zanimalo, bilo je to zašto je dopustio pokolj Hrvata na Bleiburgu. Broz bi ga najradije ubio, ali mu se ni jedna prilika nije pružila. Još gore, morao ga je primiti i morao je s njime razgovarati. I morao je naknadno slušati što se taj kipar usudio reći “slobodnome svijetu” i o Brozu i o njegovoj “Državi”. Sada traže nemoguće: javno ga pokopati u rodnome kraju. Užas. Komunisti to neće nikada dozvoliti.

Vijest o Meštrovićevoj smrti jugoslavenskoj ambasadi u Vashingtonu osobno je dojavio Meštrovićev sin. Morali su ga saslušati iako su ga već, radi njegove politike i djelovanja, držali na zubu. Mlađi Meštrović prenio im je očevu pismenu želju.

- Moj otac želi biti pokopan u obiteljskoj grobnici u Otavicama. Želi da mu pokop obavi katolički svećenik po običajima njegova rodnog kraja.

- Čuli smo vaše želje. Proslijedit ćemo ih u Beograd.

Beograd je doživio šok.

- Nikada! To neće biti nikada! Ni sprovod. Ni pop. Ni Crkva. Ni Otavice. Umre nam neprijatelj, a oni od nas traže svečan pokop. Nikada.

- S rogatim nam se nije bosti. Amerika stoji iza svega. Budemo li tvrdoglavi ostat ćemo bez novaca. Ostati bez novaca značilo bi ostati bez mogućnosti, a zatim i bez vlasti. Zar bi ovo i moglo opstati bez američkih novaca ? Zato, pamet u glavu.

Broz je morao popustiti. Zato su propustili vijest o Meštrovićevoj smrti i najavili kako će biti pokopan u Otavicama.

- Napravite nered. Zaprijetite popovima i ne dopustite javni vjerski obred. Ako ne možemo spriječiti dolazak, možemo od svega napraviti blamažu. Sva su vam sredstva dozvoljena.

Mlađi Meštrović, sluteći zakulisje nevjerodostojnih sugovornika, odlučno ih je upozorio, ne dajući bilo kakvih drugačijih ni mogućnosti ni odredaba.

- Moj otac bit će pokopan točno onako kako je želio. Ništa drugoga nećete niti dodati niti oduzeti. Samo tako njegovo ćemo tijelo predati. I sve ćete potpisati. Ne želite li, javno to recite, a onda se suočite s međunarodnom javnošću. Moj otac je tako želio. Moje je ispuniti do u tančine njegovu želju. Ne bude li tako, ništa od sprovoda u Domovini.

Službenik veleposlanstva gledao ga je hladno preko naočala, ne skrivajući mržnju i prezir. Da mu ga je bilo dovući u Jugoslaviju? Ne bi dugo ni kruha jeo niti bi dugo govorio. Osjećao se jadnim. Biti udbaš, a ne moći ubiti ili zaklati, značilo je biti “jadnim udbašom”. U tako velikoj zemlji kakva je Amerika biti samo mali udbaš neznačajne zemlje. Još jadnije, jer htjela bi, a ne može, spriječiti niti jednog tako odvratna sprovoda. A u zemlji odakle su te u Ameriku poslali ljudima se na samo «udbino» ime krv sleđuje u žilama.

Vlasti su naredile da se u Drnišu osnuje “odbor za sahranu” i da se “sve pripremi za sprovod u Otavicama. U Zagrebu su zrakoplov dočekali predstavnici republičkih “kulturnih” vlasti što su ih predstavljali Jure Ivezić, Ankica Magašić i Marko Blažević. Prevezli su Meštrovića do mrtvačnice i time su napravili prvi, sasvm laki korak. O drugom su koraku razgovarali, a drugi je bio težak i komunistima najgori.

- Da je sprovod u Zagrebu, ni pola muke. A dolje, među ustašama i reakcionarima? Ništa im bolje nismo mogli dati na poklon. Kao da smo vukove pozvali janjcima u goste.

- Proći će i ovo. A mi se upravo trudimo da sve moguće naopako ispadne. Najvažnije je da smo ga doveli dovde. Amerikanci sada ne mogu reći da ga vratimo nazad. Čak ni onaj njegov sin to neće moći reći. Ne usuđuje se ni doći. Mi ćemo ipak po svoju. Popove ćemo prevariti. Još nam samo oni trebaju.

- Nije sigurno da mu sin neće doći. Ako i dođe, a što mu možemo? Previše ga zaklanjaju svi ovi kapitalistički špijuni. Da i dođe ništa mi njemu nećemo moći. Sve će slikati i snimati. Vize su tražili i novinari i strane televizije. Morat ćemo paziti što radimo.

- To on zna. Zato će i doći.

Sve ono što se događalo uza Meštrovićev sprovod bilo je previše zanimljivo čitavu kraju. Malo je bilo onoga tko je, od starca do djeteta, bio zaokupljen ičim drugim. Napeto se čekalo kako će se sve završiti. Potajni slušači “stranih” krugovala donosili su vijesti koje su još povećavale i napetost i znatiželju. Ljudi su se došaptavali na svakome kantunu Grada.

- Žele zabraniti Crkvi voditi sprovod. Obitelj želi i ne popušta.

- Ovi naši sve lažu. Slušaš li strane dojave govore sasvim drugo. Mi pojma nemamo.

- Uh, što mi kaza novost. Da komunisti lažu. A kad su to komunisti govorili istinu?

- Baš me zanima šta će pričati kad se sve sazna?

- Briga nji. Uzeće pendrek i tući. Eto to će oni nami dati. Pitaj Patijere zašto je pola godine odleža. Ti misliš da je zbog “briškule”.

- Đava ji odnijo! Da ji je kako zbaciti s grbače.

- Čekaj, mago, dok trava nareste. A ti, pazi šta govoriš! To ti je ki da zmiju gladiš po timenu.

Kako je mrtvi Meštrović dospio komunistima u ruke tako je započela neizvjesnost njegova sprovoda i ispunjenje njegove posljednje volje. Najprije se lijes bio “izgubio” od Amerike do Zagreba. Onda su za njim dugo tragali. Onda je sin Meštrovićev i Obitelj posumnjali u to kako su za sprovod podmetnuli nekoga drugoga. Morali su tražiti provjeru i sami se uvjeriti da će zaista reći svu istinu. Komunističke su vlasti kušale mlađeg Meštrovića.

- Sahranit ćemo ga u Splitu.

- Sahranit ćemo ga u Otavicama i nigdje drugdje.

- Sahranit ćemo ga u Splitu. Obavijestili smo Nadbiskupa.

- Sahranit ćemo ga u Otavicama. Nadam se da splitskome Nadbiskupu neće biti teško doći u Otavice. On i moj pokojni otac stari su prijatelji. Moj otac bit će sahranjen u Otavicama ili se ja s njime vraćam u Ameriku.

Mlađi Meštrović nije nazrijevao nikakvu namjeru popustiti. Komunisti su, videći njegovu skrajnju upornost, morali popustiti.

- Kad tako mora biti, danas ga prevozimo vlakom do Drniša.

Pročulo se kako će mrtvoga Meštrovića dovesti večernjim vlakom u Drniš, a onda prevesti u Otavice. Nije nikoga trebalo pozivati. Kolone znatiželjnika opsjele su željezničku postaju. Čekalo se ulazak vlaka u postaju, a svijeta je toliko bilo da se nitko nije mogao probiti ni blizu postaji. Milicija nije skrivala ni svoje ljudstvo ni pendreke. Vlak je ušao polagano u postaju, a zatim nastavio put prema Splitu, ali Meštrovića u njemu nije bilo.

- Privariše nas. Nisu ga dovezli. Drugog vlaka nema.

Masa se svijeta vratila svojim kućama, ali što je udbaška tajanstvenost bila veće, to je i znatiželja veća bivala. Komu je bilo do spavanja. Zima je ionako, nema se što raditi. Grad i čitav kraj tu su noć imale stotine očiju.

Sve su gostionice radile do zore. Znatiželjnici su pili i potiho pričali. «Udba» je napetih ušiju slušala sve. Od “Kevića podruma” kasno su se oprostili Jolkas, Muta i Dripac. Nije bilo daleko od ponoći kad su, pomalo teturajući, jer vino je ipak udaralo u glavu, kretali svojim kućama. Upravo kad su se trebali rastati u ulici između velike crkve i bolnice, gdje su se redovito rastajali odlazeći svaki svojim pravcem, pored njih je prošao najpoznatiji od Pancetića. Nekamo je žurio. Zastali su želeći vidjeti kamo ide.

- Ovo je oni naš narednik šta je za stare Jugoslavije iša svaki dan na pričest. Pa je kasnije posta komunist, ki svi Pancetići.

- Mućak. Ki svaki mućak. A šta si ti mislijo da od mućka može biti? Šta kažeš ti, Muta?

- Imaš jednu zapaliti?

- Đava te luda zapalijo. Proda si se i ti. Otkako su te na “radnim akcijama” naučili voziti kola i konje.

- Imaš jednu zapaliti?

- Jopet ti ponavljam da ne pušim, đava te luda odnijo. Dosta mi te. Ali, kud će Mućak? Pa di ga đava nosa u ove dobe? Svi u ovo doba iđu kući, on od kuće.

Naglo su zastali i zaprepašteno se pogledali kao da su upravo otkrili nešto nemoguće i čudno da čudnije biti ne može. Mućak je, samo malo zastajući ispred ulaznih vrata, zašao u fratarsko dvorište.

- Udari me, da vidim jesam li ja ovo. Jesam popijo, ali jopet, tako pijan nisam. Ne virujem svojim očima.

- Đerma, ode on u vratara. Sigurno će privrat u Državi. Rat će, jopet će rat.

- Ko zna zašto? Da nije na umoru pa traži ispovid.

- Blesane, ništa ne znaš. Pa ne bi on iša vratrima, išli bi vratri k njemu. Ko zna šta je i šta oće?

Kao da ih je viđeno otrijeznilo. Šuljajući su se sakrili u mrak i gledali što će se zbiti. Mućak se nije skrivao, nego naprotiv, na fratarska je vrata lupao kao “vlast”.

- Otvarajte!

Poslije uporne buke, doziva i lupanja, župnik je otvorio prozor i pokušao odgonetnuti tko to lupa na ulaznim vratima.

- Koji si ti? Šta hoćeš u ovo doba?

-. Daj ključ od crkve. Ja sam Pancetić.

- Koji Pancetić? Santa Maria, ne poznajem ni jednoga Pancetića. Kako ću ti onda dati ključ? Tko daje ključ od crkve nepoznatu i to iza ponoći?

- «Udba» naređuje. Otvaraj, daj ključ i pokori se naredbi.

- «Udba»? Što će «udba» u crkvi? Santa Maria, ništa mi nije jasno?

- Dovezli su Meštrovića i tamo će ostati do sprovoda. Otavraj, i daj ključ.

- Idem ja. Ključ župnik od crkve ne daje lako. A mogli ste to i ranije dojaviti.

Bunovan župnik i Mućak sišli su zajednički, ali šuteći od župne kuće do velike crkve. Trojica skrivenih promatrača sve su svojim očima čuli i vidjeli.

- Tute smo. Meštrović je doputova.

- Ajmo kući. Sutra će se imati o čemu govoriti. A oni Mućak misli da niko ne zna.

- Čime su ga dovezli? Svi pričaju kako vlakom nije doša.

- Maloprin je protutnja teretnjak. A Mućak je odma zatim doša. Sigurno su ga dovezli teretnjakom.

«Udba» i njezini povjerenici što su mogli skrovitije, prenijeli su iz automobila Meštrovićev lijes. Nisu palili svjetla nego su džepnim svjetiljkama osvjetljavali  crkvu i lijes. Župniku su oduzeli ključ, poslali ga nazad u kuću, a oko crkve postavili straže. Željeli su da se ne dozna što je u crkvi.

Doznalo se prije nego su to očekivali. Odmah se doznalo. Svijet je od prvoga osvita počeo prolaziti ulicama oko crkve, a onda se približavati crkvi. Udbaši su pokušali rastjerati znatiželjnike.

- Odstupi!

- Di ću odstupiti? Nisam ja đava, đava odstupa. Šta ćeš me još i od crkve odbiti?

- Odlazi! I ne miješaj se gdje ti nije mjesto.

«Udba» nije uspjela sačuvati tajnu niti je uspjela zaustaviti ljude. Čitavo vrijeme pristizali su novi i novi znatiželjnici, čitav Grad i kraj kao da se tog jutra izmijenio u mimohodu okolnim ulicama i uličicama.

- Meštrovića čuvaju u crkvi.

Tako je na znatiželjan upit odgovarao prvi na koga bi se neupućen znatiželjnik namjerio. U samo jednome satu malo je preostalo onih što u čitavu kraju nisu znali gdje se Meštrović nalazi i gdje ga «udba» čuva.

Kalendar je pokazivao dan dvadeset i četvrti siječnja, šezdeset i druge. Svetina i Čvorak rano su prevezli fratre s Otoka na obalu. Tko im je bio dojavio za Meštrovića u drniškoj crkvi morao je imati hitre noge, brže od brzoglasa. A fratri nisu htjeli zakasniti, što iz znatiželje, što komunistima iz prkosa. I mogli su hodati. Nitko se nije žalio ni kako je daleko, ni kako put ne valja . Slutili su kako se događa nešto svjetskoga i kako valja u tomu sudjelovati. A i vijesti su znali, one strane. Prvo što su bili kupili, skrivajući od poreznika i «udbe», škrtareći na mnogo čemu drugomu, jest “radio”. Komunisti nisu mogli naređivati zrakama što su nevidljive, a donesu toliko neprijateljskih riječi. A fratri su se radovali baš tim riječima.

Prispjevši u Drniš fratri su već u župskoj kući našli biskupa šibenskog Arnerića i nekoliko njegovih svećenika što su s njime iz Šibenika pošli. Uz njih su pristizali župnici okolnih župa, te se svećenički broj peo na visoko. «Udba» je najprije pokušala zapriječiti biskupa i svećenike uopće ući u crkvu, a onda su od toga odustali, videći kako se sve više zapetljavaju u vlastitu kučinu. Biskup i svećenici negdje prije podneva održali su “misu zadušnicu” za pokojnika. «Udba» je propuštala svećenike, ali malo kojega vjernika.

Sprovod u Otavicama bio je najavljen za to poslijepodne, ali se točna sata nije znalo. Hoće li to biti u šesnaest ili sedamnaest sati ovisilo je ponajviše o «udbi». Ona je nastojala da dođe mrak, da se što manje ljudi skupi i da sve zajedno bude što gore to bolje. Obitelj je nastojala spasiti što se može. «Udba» je sve činila kako se ne bi dogodio svečan ispraćaj baš iz velike crkve. Radnici što su tog dana radili nisu po završetku posla smjeli otići kućama. «Udba» je zatvorila ulaze iz tvorničkih krugova i nikoga nije propuštala na ulicu. Ljudima su dozvolili otići tek onda kad je Meštrovićev lijes već napustio veliku crkvu. Nisu imali mogućnosti doći u Otavice jer su zabranili prijevoz i spriječili svaki način brzog prevoženja. Ljudi, nakani doći do Otavica, žurno su i u trku, koristeći se poljskim putovima i ravnicom, ipak prispjeli na sprovod. Pored svih nastojanja da sprovod ne uspije, okupilo se pored otavičke crkve više od tri tisuće ljudi. Tu su bili dva biskupa, šesnaest fratara, pet svjetovnih svećenika, čitav niz stranih novinara i televizija.

Sprovod je predvodio splitski nadbiskup Franić, a kao komunističko izaslanstvo bili su nazočni predsjednik općine Reljić i «prvoborac» Vicko Krstulović. Vicko je poveo sa sobom ženu.

- Ovoga Reljića znadem. A koji je ono?

- Onaj je još gori. Krvi bi ti se napio ispod vrata da mu na put staneš. Ljut je kažu na Titu jer je malo ustaša pokla i malo ljudi pozatvara. Govori da sve Hrvate triba potamaniti.

- Sriću mu đava odnijo! A ona, koja je ona?

- Kuja, kažem ti. Gora od kuje.

Nadbiskup Franić pokušao je s vrata crkve održati svoj pogrebni govor. Među ljudima vladala je mrtva tišina. Ljudi su pokušali čuti to što Nadbiskup govori.

- Smrt mantijašu! Smrt svim mantijašima!

Krstulovićeva žena prva je prekinula i govor i tišinu. Za njom su slijedili upadi “komunističkih delegata”.

- J.. vas papa!

- Ti si neprijatelj kao i on. Znamo mi vas sve. S njime si se družio. S njime se dopisuješ.-

- Pobiti, treba vas pobiti!

Okupljena masa svijeta nije ostala mirna. Pobunila se protiv komunističkog ispada.

- Vidi onoga! Muči, dok pametan govori. Nedaj kuji lajati, udri je kamenom. Dosta je nama nepismeni budala.

Masa se sve više suprotstavljala, a skrivena «udba» odmah se pokrenula.

- Kako ti znadeš šta u pismu piše, kad znadeš da je zabranjeno tuđa pisma čitati? Ko ti je da pravo čitati tuđa pisma?

Nad čitavom se masom derao momak prezimenom Strunje, pokušavajući komuniste natjerati u šutnju. «Udba» je počela uredovati. Otkrivši mladića, brzo ga je uhitila, svezala i sprovela kroz masu prema “Crnoj Marici”. Okupljena masa počela je prosvjedovati, vikati i zviždati, ali momka nisu oslobodili. Nadomak milicijskom autu isukali su palice te mladića stukli kao kukuruzni klip, bacajući ga u rešetkama zatvoren auto. Sprovod se jedva priveo kraju. Nadbiskup je skončao obred kad je mrak već debelo zamračio obzor. Komunisti su to i htjeli, jer među ovim svijetom nije običaj mrtve pokopavati po mraku. One što su se vratili u Grad dočekao je nov izazov. Grad je bio prepun milicije, nepoznatih automobila i nepoznatih vozača. Čitavu noć naoružana je milicija vozila uskim i strmovitim ulicama, pokazujući preplašenim ljudima silu i moć. Pametno se bilo skloniti. Ljudi su se zatvorili u kuće. Te večeri osim milicije u Gradu nije bilo ni psa. Ni gostionice nisu bile po svome običaju. Dripac i Jolkas nisu uopće došli, tako da je u Kevića podrumu bio samo Muta. Kević je Muti pokazao velik lonac i poslao ga po vino.

- Uzmi pot i nali za večeras. I zvižđi.

Muta je poslušno uzeo označeni sud te se zviždeći zaputio prema velikoj bačvi. Nije prošlo dugo, a Kević je počeo svim psovkama i beštimama.

- Koga psuješ?

- Zar ne čuješ? Ne zviždi, a reka sam mu da zviždi. To znači da pije, đava ga popijo. Znam ja kad je dosta i kolko može za to popiti. Zna i on, jer to mu se ne računa u “veresiju”.

Meštrovićev je sprovod prošao, ljudi su pamtili čudnovatost tog zbivanja. Svi što su potajno prepričavali događaje imali su zajednički zaključak.

- Divljaci. Komunistički divljaci, ništa više.

Novine su izvijestile jedno, a potajni slušači stranih krugovala čuli sasvim drugo. Neki novinar Kulušić potpisao se pod novinska izvješća.

- Sriću mu đava odnijo! Ni da je slovo istinito napisa. Koje je ovaj škole učijo? Gledaj šta piše o Reljiću i onome drugome. Onu bisnu kuju i ne spominje, a kamo li da spominje njezine psovke i pritnje. Ni «udbu». Sve prošlo kako triba, kulturno i svjetski. A nije spomenijo da je Nadbiskup sprovod drža. Da nam je katedralu, piše da imamo katedralu umisto crkve. Eto nismo ni znali kako naš Grad ima katedralu.

- «Udba». Zato se razumi u «udbu». Di si ti vidijo novinara da nije «udba»? I zar je «udba» luda pa da novine dade drugima. Svi su ti oni «udba».

Onaj mladić Strunje tek se trećega dana vratio kući. Jedva se vukao, bolno, ali šutke pomičući noge ruke ili ostalo tijelo. Nije trebalo mnogo kako bi se otkrilo koliko je batina dobio. I morao je mučati. Svako malo, «udba» ga je tražila, vodila na saslušanje i beskonačno dugo ispitivala. Mjesece, duge mjesece. Jedva su ga ostavili na miru.

Strunje se u jednoj prilici našao u Splitu. Sjedio je osamljen u zakutku gostinjca i pio svoje piće, osamljen u svojim mislima. Pored njega bila je poveća grupa bučnih i pripitih ljudi. Kad su spomenuli prezime “Kulušić” kao da se prenuo iz sna. Potajno je promotrio čovjeka za koga je pretpostavio da se tako zove. Onaj se smijao, pio i odgovarao sve kroz guste kolutove dima što su ga zamagljivali od njegove, a i od svih drugih cigara. Nije želio svratiti na se pažnju, ali je želio baš tog Kukuliša ponešto zapitati.

- To je taj što je pisao o Meštrovićevu sprovodu. To je taj.

Društvo je dugo sjedilo i pilo, a da nisu naročitom pozornošću Strunju ni vidjeli. Ničim nije pokazivao kako bi trebao biti zanimljiv. Mnogi su baš na tom mjestu sjedili i pili, čekajući vlakove ili autobuse, idući svojim putovima, počesto neupadljivi i osamljeni. Onda se društvo počelo razilaziti. Kad je ustao Kulušić i oprostio se od onih što ostaju, Strunje je također ustao, prišao šanku i platio svoje piće. Čim je Kulušić izišao i zaputio se rubom ulice Strunje se lagano zaputio za njim. Ulica ih je dovela u osamu, među nekoliko stabala borovine i pinija. Neki su to mjesto nazivali parkom, neki i drugačije, ali baš na tom mjestu Strunje je pozvao čovjeka ispred sebe.

- Kulušiću!

Novinar se okrenuo, misleći kako ga je dostigao neki njegov poznanik. Znatiželjno je zagledao Strunju od glave do pete, pa kako ga nije mogao smjestiti u dotad viđene ljude, pokušao je pitati.

- Znamo li se mi? Ne sjećam se da te poznajem.

- Kulušiću, ti mene sigurno ne poznaješ, ali zato ja poznajem tebe. A to je moja prednost.

- Pa što onda?

- Ti si novinar. I napisa si o jednoj stvari, a da ništa nisi istinita reka. Ja sam to pročita, a kad sam pročita, zakle sam se da ću te naći i da ću te pribiti ki mačka. Sada mi se pružila prilika.

- Vikat ću.

- Vikneš li gore po te. Tada ću ti ovu cipelu utirati u usta i slomiti sve čime vičeš, a onda me možeš svim «udbama» tražiti. Pa ako me nađeš. Počni, viči!

Kulušić je vidio gorostasa ispred sebe i ničim nije dvojio kako on sasvim ozbiljno misli. Zato se ukopao na mjestu, šutljiv, a što je prestrašeniji bio, to mu se neznanac činio većim i gorostasnijim. Zadnje što je u životu želio bile su batine, a činilo se kako je neznanac upravo nakan te mu batine i dati. Sve je bilo pusto i prazno. Da počne vikati tko zna tko bi ga čuo, jer tu malo kada ima koga i za dana, a o sumraku ne treba ni govoriti.

- Kako možeš pisati to što pišeš? Pa ti sve lažeš. Ti si lažac.

- Ma tko piše. Ne pišem ja.

- Kako ne pišeš? Tamo stoji tvoje ime.

- Ime je, ali pišu drugi. Piše sekretar. Piše Partija.

- Pa zašto dozvoliš da drugi pišu, a ti potpisuješ?

- Tako je svugdje. Tako je u svim novinama.

- Pa ako je to istina šta si ti? Šta ste vi? Ništa?

Kulušić je prešutio pitanje, a Strunje nastavio.

- Novinari su ništa. To ti meni želiš reći?

Kulušić je i dalje šutio.

- Ti to znaš i to radiš? Pa ti si najobičnije govno, pasje govno.

- Od nečega se mora živjeti. Mene za to plaćaju.

- Mislio sam te pribiti ki pasa, a sad si me osvistijo. Pa ja bi se iša tući s govnom. Ruke bi uprlja, a ne znam čime bi ji kasnije moga oprati. Biži, da te moje oči ne vide. Govno komunističko. I brzo trči ovo kazati sekretaru. Trči na Katalinića Brig. Vrag odnijo tebe, «udbu» i novine.

Kulušić je još uvijek stajao kao ukopan. Strunje je još jednom ponopvio.

- Biži, prije nego se predomislim. Jer, u tebi ću «udbu» ubiti.

Kulušić se pomakao, pogledao još jednom prema Strunji, a onda se bježeći izgubio iza uličnih uglova. Strunje je neko vrijeme čuo odjeke njegovih koraka. Znao je kako će upravo otrčati prema Katalinića Brigu, mjestu znanu mnogim izbijenim ljudima, jer tamo je «udba» bila kod kuće. Onda se brzo, a ponovno nastojeći biti neupadan, spustio do željezničkog kolodvora. Vlak je već bio spreman, putnici su već bili u vagonima. I on se mirno popeo u vagon, zauzeo mjesto u polupraznu vagonu i otputovao pravcem Zagore.

Kulušić je iščekivao «udbu» što je žurno tražila izgrednika, ali mu nisu ušli u trag. Pušio je, svu noć pokušavajući prisjetiti se zbog kojeg ga je novinskog izvješća neznanac imao namjeru prebiti. Udba je pokušala i sama dokučiti smisao događaju.

- Nije te udario, a imao je namjeru. Zašto te htio udariti?

- Zbog pisanja.

- Nije ti rekao zbog kojeg pisanja, zbog kojeg teksta? Po tom bismo mu mogli u trag ući. Bez toga, moraš priznati, nije moguće. Mogli bismo stotine privesti.

- Nije mi rekao zbog kojega.

- A zašto te nije udario? To je ponovno tajna. Došao te udariti i mogao je. A udario te nije. Je li ti rekao zašto te nije udario?

- Ni to mi nije rekao.

Kulušić je lagao. Čitav će ga život od tada progoniti taj neznanac. Nazvao ga je kukavičkim govnom. Njega i njegove novine, u kojima sekretari partijski pišu, a sitne duše potpisuju. Nikada neće moći prežaliti što nije sa sobom ponio pištolja. Mogao ga je ondje u parku ustrijeliti kao mačku. Nikad mu se više neće dogoditi hodati vani bez pištolja. Nikad mu se to više neće dogoditi.

Gagin je posljednjih dana pratio zbivanja što je bolje mogao. Od kuće gdje je rođen i odrastao pa do Meštrovićeve kuće, da se malo potrudi, mogao bi se mirne duše dobaciti kamenom. Da se samo malo prije rodio, bio bi i Meštrovićev godišnjak. I Meštrović je ispočetka bio samo čoban i zemljoradnik, nepismen i siromašan kao miš crkveni. Točno kao i Gagin. Sada je okružen velikom slavom, veliki čovjek, svjetski čovjek.

- Posrićilo mu se. Naša je ko će ga pogurati.

Gagin se osjećao jakim, znanim i sposobnim. U zakutku svoje duše bio je pomalo ljubomoran na Meštrovića. Želio je i sam sudjelovati u svjetskim stvarima, pripadati svijetu velikih i navesti ljude da i njegovo ime izgovaraju s poštovanjem. Nije se želio ugledati na Meštrovića kao umjetnika. Nije znao čime se to njegov suparnik bavio i zbog čega je postao poznat na cijeloj kugli zemaljskoj. Želio je ono drugo Meštrovićevo: slavu čovjeka koji nešto znade, nešto može i velik je zato što je nešto velika učinio. Gagin je želio biti velik i činiti nešto velika.

- Njega su pomagali vratri, pomaga ga je Kralj iz Beograda, ima je puno novaca i moga je raditi šta je tijo. Mene bi triba pomoći Sučić, Reljić i Nogavica, a ja sam uprska davno, pa me sada drže za najgoroga. Novaca nemam ni za priraniti ono dice, a oni od koji bi se moga nadati uvik gledaju kako će mi šta uzeti.

Gagin je tako misleći i razgovarajući sam sa sobom posegnuo u torbu od koje se nikada nije rastajao i iz nje izvukao veliki, zgužvan šešir od zečje dlake. Skinuo je onu crveno crnu zagoransku kapu, rukama popravio kosu, šešir pokušao ispeglati rukama, a zatim ga stavio na glavu. Kao da je postao drugi. Da je bilo pregledati sve one slike svjetskih fotografa i s pomnjom pregledati zapiske svjetskih kamera, svatko bi se zapitao tko je taj gospodin sa šeširom. Sličio je više na Trumana nego na Gagina, bliže kakvu doktoru, odvjetniku, političaru ili profesoru nego li nepismenu petropoljskome seljaku.

Po završetku sprovoda, ne mareći ni za «udbu» ni za miliciju na svakome koraku, pješačio je cestom od Otavica prema svojoj kući. Svakoga tko bi ga pozdravio, zagledajući se u njegov šešir i u “kraljevsko” otmjeno ponašanje, otpozdravljeo je jedva s glave podignutim šeširom. Polumrak mu je već ostavljao samoću, a u samoći je mogao razmišljati.

- Pomoću ja sam sebi. Može se i bez škole, bez nauka i bez pomoći. Čim mi se ukaže prilika dicu ću u Ameriku. Da Meštrović nije tamo otiša ne bi ga danas znali ni u Baljcima. Tamo će bolje nego ovde. A šta može čovik ovde? Sve kukavelj do kukavelji, sve bleso do budale. Ovde se može biti velik samo kad blesu napraviš još većim blesom i kad natraš budalu da ti se divi. Ovde čovik može biti velik samo kad postane veći lupež od svi veliki lupeža i pravi se blasaviji od svih blesa. U Americi bi ja mora misliti kako se najbolje radi. Ovde moram misliti kako se najbolje krade. Ko ti ovde poštiva poštene i dobre?

Noć je već bila debela i masna. Gagin se prisjetio milicije i pamuka, pa zatim milicijskog komandira što mu je prodao vodu pod vino i svih onih učenih koje je nadmudrio oko gradnje škole, školu dovodeći ispred svoje kuće. Da mu djeca mogu učiti jer se bez škole više ne može, a da ne moraju svaki dan u školu u drugo selo odlaziti. Prisjetio se i vodovoda što je pod izlikom za školu doveo i u školu i u vlastito dvorište.

- Ima u tome isto nešto lipoga. Varati one šta istini ne viruju i šta uvik mislu da nema nikoga ko bi moga biti veći varalica od nji. Ovde više niko ne radi za dobro. Ovde sve rade da privaru i da se imaju čime faliti. Imaće posla. Znade i Gagin štogod.

Tek pred kućnim vratima Gagin je ponovno na glavu stavio svoju staru zagoransku kapu. U duši se nije mijenjao, naprotiv, Gagin je odlučio biti to što mora: velik čovjek, ali ovdje, ne u Americi u koju će djecu poslati.

- Da ne budu to šta ja moram biti. I da budu ljudi. U Ameriku ću ja nji poslati.

Žena ga je dočekala na vratima.

- Di si dosad? Sprovod je mora odavna proći?

- Ženo, bijo je sve do u mrak. A imam ti o svemu tri dana pričati. I jopet ti sve neću uspiti kazati.

- Šta to more biti tolko zanimljivo? Sprovod ki sprovod.

- Reko ti. Tri dana imam o tome kazivati.

Treći dio

Poglavlje prvo

Fra Karlo se poslije gotovo cjelodnevna ispovijedanja na Otoku pridružio fratrima pomalo ljut, zbunjen i spreman otvoriti debeo razgovor. Pazeći da ne bi otkrio ipovjednu tajnu i oprezno otvarajući razgovor nevoljko je progovorio o tomu što ga je oneraspoložilo.

- Pitam ja, krade li? On meni kaže: kako ću krasti kad svi dobro čuvaju. Ovo je zabrinjavajuće, jako zabrinjavajuće. Nije on pošten jer mu je do poštenja nego je on prisiljen na poštenje. Ove dvije stvari nisu isto. Mi gradimo kršćane na Božjemu, a oni su spremni na Božje samo onda kad im vrežje izmakne.

- To ti je, moj fra Karlo, kao u Imotskom. Pošteno kad ne može nikako drugačije.

- Pusti Imotski i šalu. Ja vama ozbiljno govorim.

- I mi tebe ozbiljno slušamo.

- Smijte se vi, ali ovo je za plakati. Ne slutite kamo će ovo odvesti. Doći će doba kad će svi postati varalice i kockari, a onda se čitav život neće imati na što nasloniti. Kad dođe to doba, a ovo su najbolji znaci da dolazi, kakvi će biti ljudi, kakvi liječnici, kakvi učitelji kakvi svi drugi od reda? Na koncu, kakvi će biti i svećenici? Iskreno govoreći, ja već polovici ništa ne vjerujem. Prilagodili se komunistima pa već rade što i oni. To znači, gledaju kako će uz najmanji trud proći što bolje. Postali su najbolji sofisti iako nikada za sofiste nisu ni čuli. Ubi ih knjiga, ubi ih kultura, a marljivost pogotovu.

Fratri su zapamtili samo ono smiješno u priči, a fra Karlo je razmišljajući pokušao naći uzroke novome moralu i promjeni koja je od ljudi činila sasvim nešto drugo od onoga što bi trebali biti. Kriva je prošlost puna nemira i nestalnosti. Krivi su stalni ratovi i nesigurnost. Krivi su i krivi učitelji spremni na zlu graditi nešto dobra. Kriva je i Država jer njoj su ljudi bili samo brojevi od kojih se sve moguće uzima, a po mogućnosti nikada ništa ne daje. Još više je kriva jer je ljudi ne drže svojom, nastoje joj uteći iz zagrljaja i kušaju joj oteti gdje mogu i što mogu.

Raste li stablo iz dobre zemlje, naraste visoko i raširi grane, ali nenaviknuto na oluje lako padne kad ga vjetar dohvati. Naraste li stablo na vjetrometini i uspije duboko korijenom doprijeti u dubinu, baš tamo u najvećoj zabiti i kamenjaru, nauči se opirati te mu ne mogu ništa ni najveći vjetrovi. Prilagođavajući se i opirući, nauči se ponašati kao njegov napadač. Spremno dočekuje udarce, istim načinom uzvraćajući vjetru, te se vjetar vraća neobavljena posla, onamo odakle je došao. Na stablu ipak ostane nešto od vjetra. Ono izgubi svoj prirodan napredak, opuštenost i prpošnu ljepotu, a učeći se braniti i samo podivlja. Fra Karla je mučilo može li divljina potrebna za opstanak sačuvati stablu njegovu prvotnu nakanu?

Jesu li i ljudi kao stabla? Jesu! Još su prilagodljiviji i puno lakše prihvaćaju načine svojih neprijatelja. Neprijatelji propovijedaju kako čovjek treba biti dobar kad mu to koristi, kao i zao, kad mu to koristi. A fra Karlo je čvrsto uvjeren kako ne postoji opravdanje za zločin i kako čovjek, želi li biti pravim čovjekom, nikada ne smije činiti ništa protivno savijesti i moralnosti. Moralnost ne oblikuju ljudi nego Bog, a savijest određuje kad je čovjekov postupak ispravan, a kad je neispravan. Zabrinjava ga upravo to što su katolici, izloženi stoljetnoj borbi za preživljavanje, prihvatili načine svojih neprijatelja. Još više ga zabrinjava što fratri ne žele shvatiti dubinu problema koji upravo nastaje i što lako sve te razgovore okreću na šalu. Bilo je dovoljno samo to pokušati, pa da fra Karlo odmahne rukom, zakoluta očima i ode svojim putem.

Grijeh je bilo ukrasti čovjeku, a vrlina ukrasti Državi. Ljudi su se naviknuli tako hrvati sa svojim vječnim neprijateljem. Kad bi se netko hvalio svojom krađom ljudi su ga psovali, kad bi se hvalio kako je Državi podvalio ljudi su ga slavili. Tako je to bilo i tako su se ljudi ponašali. Krađa više nije bila izazov savijesti nego spretna prilagodba. Ni laž. Lagati ne smiješ poštenu čovjeku, ali Državi, miliciji, porezu, vlasti? Da šta ćeš nego lagati. Koliko god te volja. Fra Karlo je bio svjestan kako ljudi neće samo na tomu stati. Bio je svjestan da će jednom načeta savijest popustiti pred naletom prilagodbi i da će razuman i dobar čovjek podleći zlobi svojih neprijatelja. Imat će iste načine, mislit će isto, postupat će jednako. Ako preživi po čemu će se razlikovati od svojih napadača? Činilo se kako će ljudi uspjeti od sebe sačuvati onu vanjsku stranu, sličnu boci s jasnim natpisom, a unutra neće biti onoga što je natpis imenovao. Fra Karlo se bojao ljudi bez duše, a to se upravo pred njim događalo. On je to jasno vidio, ali drugi su od toga bježali.

Pitajući se fra Karlovim mislima što ćemo vidjeti pogledamo li dublje u ljude što ih je Rijeka povezivala u jedno, a Otočić od pamtivjeka pokušavao po Božju blagosivati i posvećivati? Što se dogodilo s ljudima? Još od Turaka? Zbog Talijana? Zbog Francuza i Engleza? Zbog Srba, zbog bezbožaca, zbog svega mogućeg, potpuno protivnog u prostoru što je oduvijek molio svoj mir?

Poslije onoga teškog robljenja, kad na Otoku nije ostalo ni zrna kukuruza i kad su miljevački i rupski seljaci skupljeli fratrima kruh za preživjeti, i na Otok je doselila novost. Gvardijan i fratri ispitivali su način gdje bi mogli sakriti štogod ispred poreznika i robljača. Prepričavali su staru priču o fratru koga su žandari pitali je li tu pored njega prošao sumnjiv čovjek, a fratar je zavukao ruku u rukav i rekao kako «tuda nije proša». Nije im napamet padalo više odgovarati iskreno na poreznička pitanja niti sve držati na jednome mjestu. I kad su poželjeli kupiti «radio» nisu ni pomišljali kupiti ga javno. Tražili su i našli način. Nisu marili odakle je ni tko ga je prodao, a najvažnije je bilo da se ne dozna u miliciji i da nitko ne izda. Svaku su večer slušali zabranjene svjetske krugovalne postaje, a nije im više ni na pamet padalo kako je kršenje takva državnog zakona grijeh. Ne samo da nisu korili ljude zbog napakošćivanja Državi. Naprotiv, kao da su zbog toga bili veseli.

Drugi oblici života i rada podlijegali su ovoj novini svugdje i u svakoj prilici. Ljudi su počeli izrastati iz dvostrukosti. Jedno je lice bilo za ljude, drugo za neprijatelje. Svatko se već naviknuo na življenje pored savijesti i ona se uključivala sve rjeđe. Svaka od tih grupa radila je na svojim plodovima. Oni ispočetka nisu bili tako vidljivi, ali znao je fra Karlo, neće izostati. Prije ili kasnije, divljajući iz dubine, a čuvajući svoj krivi natpis, dogodit će se jednom da sve moguće zamre. A tko će onda ispočetka? Pa ljudi su već došli dotle da gledaju samo kako će tko koga prevariti. Još gore, nadmudriti. Usput zaboravljajući pravo misliti i pravo raditi.

Rankovićev pad, sjetimo li se da je to onaj Brozov krvavi ministar policije, donio je tek manju opasnost od milicije. Ona je manje tukla, ali nije imala namjeru biti manje milicija. Jedino što se promijenilo u najavi novih vremena jest to što se govorilo o prijevarama i nadmudrivanjima manje skrivečki, a više javno. I to što se po završetku rata, kad je Hrvatska bila isto što i zločinstvo, sada i o nacionalnome slobodnije govorilo.

Fratri su odgajali ljude kako su znali i mogli. Crkve su se slobodnije punile, blagdani bili svečeniji i dotjeraniji, procesije uvijek po istim putovima, bez udbaških smetnji, ali s udbašima na svakomu od kantuna.

Ustaški sinovi i komunistički sinovi morali su učiti u istim razredima, ali se nisu približavali jedni drugima. Svatko je znao svoje. Morali su zajednički raditi na istim radnim mjestima, ali nikada nisu ni pomišljeli biti nešto jedni drugima. Osim onih što su zbog krhkosti vlastitog bitka i pokatkad iz vidljivih materijalnih interesa odlučivali surađivati s «udbom», izdajući prijatelje i sramoteći očeve. Jedni su postajali sve više rodoljubni sinovi, drugi su još jednom, po uzoru otačkome, dubili svoje jugoslavenstvo i komunizam. Ustaški sinovi nisu imali komu tuživati svojih protivnika, ali su zato komunisti imali. Đipalo kao ikona udbaška, sa svojim suradnicima jedva da je počeo izbljeđivati pod naletom slobodnijeg govorenja i manjeg terora. Preživjelim i debelo potlačenim ljudima suprotne misli ublažen komunistički lik činio se kao milost. Zato su se uhvatili u mislima kako komunističko zagrebačko vodstvo počinju držati svojim. Slušali su ih o boljitku i privredi. Kao da je to bilo jedino mjesto gdje su se barem malko pokušali približiti. Dobro bi to bilo kad ne bi bilo one fra Karlove bojazni. Jesu li ovi ljudi sposobni za novo? Jesu li pripravni na dolazak novih zbivanja? Ili će pokleknuti upravo zato što su, ranjeni u dubini savijesti, neozbiljno i nespremno prihvatili težak teret?

Vrijeme je išlo dalje i nastajali su novi naraštaji. Oni nisu znali puno o prošlosti. S prošlošću su ih povezivale priče starijih i stariji što su još kao legende hodale ulicama. Pokušavali su uz njih odrasti, ali ne prežući od izrugivanja i vječnog cirkusa. Svakodnevlje je živjelo svoju zakonitost, a ona bi se napuštala tek kad bi se o velikim blagdanima pokušali skrušiti. Ispovjediš se, pričestiš, ispuniš sve svoje vjerske dužnosti, a onda već popodne nastavljaš po starome. Oni komunistički duhovi nisu morali ni to. Njih nisu obvezivali nikakvi zakoni duha, oni su uvijek i bili po «starome». One prve pokatkad bi prestrašio Bog. One druge, ako se nisu dirali u vlast, nije imao preplašiti nitko.

Nigdje nije duhovno stanje bilo vidljivo kao na «ulici». Ulica ovdje nije hodalište nego način života. Pokatkad se nešto o životu moglo sakriti iza službe ili posla, negdje iza šutnje, negdje u zakucima kuća koje nisu dozvoljavale baš sve iznijeti van. Ali na ulici, u «čaršiji» kako su tu stvar nazivali Turci i Srbi, na ulici se ništa nije moglo sakriti. Na kraju, kad bi ulica otkrila sve i sama bi ostala gola i dubina golotinje svakoga pojedinačno, bila je čoporativna golotinja upravo te ulice. Joso Svetina i Stipan Čvorak, siromašci pretvoreni u veslače i ljudi koji su na Otoku i Rijeci od pamtivjeka, neka su ostarjeli i neka više nisu mogli s veslima ništa osim o njima sanjati, znali su kako je golotinja jako ružna. Zato je Stipan Čvorak svjetovao Josu Svetinu.

- Zasponi te gaće, vidiš li da ti je ispala golotinja. Jerbo ja nisam ništa ružnijega vidijo od gola čovika.

- Šta si kaza?

- Kaza sam da gaće zasponiš. Vidiš da ti je ispala sva sramota.

Svetina bi zašutio, pogledao prema odsponjenim gaćama i zakopčao drhtavim rukama ono dugmeta ako bi ga našao. Ako ga ne bi našao, sve bi vrijeme držao skupljena koljena, odlučan poslušati Gvardijana i obući one šarene podgaće. Sve dotad dok ne bi zaboravio na Čvorkovu opomenu, dugme i sramotu.

Ulici je bilo puno teže pokriti svoju sramotu. Ne samo da joj je malo tko prokazivao golotinju , nego su je još više svlačili, sve više pokazivali golijom i ružnijom, a usto još u tomu nalazili cirkusariju i poruglice. Kad jednom sve postane golo, a kad se ne bude nalazilo dovoljno duhova koji bi se suprotstavili ovom sramotnom svlačenju, na komu će počinuti sutrašnjica i budućnost? To je mučilo fra Karla, a imao je potpuno pravo. Njegova je zabrinutost bila ispravna i potpuna, ali bio je sam.

Grad i kraj već su uobičajili svoje ponašanje. Sudac i advokat zaposleni djelomično pravom i suđenjem, a mnogo više domišljajem gdje će što jesti, odavna su već bili u svakoj poruzi. Nisu ih pometale nikakve priče i da su ne znam kako bile teške, miris ih jela nije mogao nadmašiti. Dogovorili bi se gdje će, a onda bi prvi otišao, a drugi bi ga navodno išao tražiti. A gdje bi zasjeli, znalo se, pojest će sve što im se pruži. Pričalo se kako je jedan od njih za jednu večeru pojeo četrdeset «sarmi». Uz vino i ostalo, imao je njegov želudac što probavljati i više od jedne noći. Nije mogao probaviti. Morao je u zahodu povraćati. Od toga se prepala bunovna mačka što je tamo kunjala, a on se zaprepašten obratio ženi.

- Ženo, povratio sam mačku, a ne mogu se sjetiti kad sam je pojeo.

Zgodna im se prilika pružila pa su počeli neizostavno odlaziti u «glazbu». Revno su se prihvatili instrumenata jer je svako malo limena glazba odlazila po sprovodima. I prije sprovoda nudilo se jesti. To je bilo njihovo vrijeme. Griješeći jednom u procjeni, najeli su se pršuta. Kad su spoznali kako ima i janjetine, gotovo da je ispala tragedija. Jedan se od njih dosjetio. Skrivečki je zašao iza kuće i pršut povratio kako bi mirne duše mogao nastaviti jesti janjetinu. Onaj drugi nije si mogao oprostiti što se toga nije dosjetio.

- Šjor Proždre i šjor Susak. Šjor Korito i šjor Bukara!

- Šta čovik od ovi more očekivati, to ti meni kaži? Ako im čovik ponudi koji dinar da ne vide sve šta se vidi, zar misliš da oni mogu odbiti? Kakva će pravda iz njijove glave? Pravda od odojka, papršnjaka i opola.

Dok je još doktor Skelin bio živ, čim bi za njih čuo odmah bi udario u tešku beštimu. Vilson, Bobo i ostali gostioničari sanjali su ih u ružnim snovima. Gagin je zato znao što treba raditi. Kao da je mala stvar znati što je činiti ako imaš ovakva suca i imaš posla s ovakvim pravnikom. Pa zaključiš kako ima mnoštvo baš ovakvih sudaca i ovakvih odvjetnika. Najbolje je tada ne znati ni čitati ni pisati. Ali naučiti dobro koje su mane najbolje. I koje će najbolje pomoći kad te milicija uhvati u nedozvoljenu švercu i tuži sucu. Gagin je već odavna spoznao kako je malo uzdanja u motiku. Zato je u pravo vrijeme odlazio u Slavoniju, dovodio svinje i grah, a onda ih prodavao. Jasno, prodavao ih je za sasvim drugu cijenu nego ih je kupio i rasprodao puno brže nego su to socijalističke «zadruge» čiji je to bio monopol, mogle i zamisliti. Gaginu nije trebalo puno pa da se od graha i svinja prebaci i na druge poslove i raširi djelokrug svoje «trgovine». Zaraditi od ljudi i među ljudima, a Državu zakinuti i nadmudriti. Ništa Gaginu nije bilo slađe. A dob, njegova dob, baš ona prava, kad nije mlad pa da brzo povlači, a ni star da ono što je povukao ne može svladati. Najbolje godine, a Država glupa i budalasta. I ljudi obijesni, spremni na sve, a nesposobni. Gagin se upravo u takvu svijetu osjećao kod kuće. Ipak, znao je kako u takvoj zemlji ne može čovjek uzrasti u ono u što bi mogao uzrasti. Da je Meštrović ostao tu gdje je, što bi bio? Izrugali bi ga, zbunili, učinili pijančinom i propalicom. Amerika! Tamo je mjesto velikima. Kad nije sam mogao tamo, sve je načine tražio djecu rođenu tamo poslati. I uspio je. Prvi je otišao. I drugi. Poslat će i ostale. Oni će naći sebi mjesto, a on će se ovdje nadmudrivati s ludom Državom.

Vodeća mjesta u privredi vodili su «borci i ratni zaslužnici», a sve ostale uprave vodili su zaslužni udbaši i oni što su najbrže mgli promijeniti kapu i najbrže na vjetar koji puše izvjesiti svoju zastavu. Nije im bilo teško ništa osim naučiti se krasti. Komitet dušobrižnika Lapića sve im je recepte propisao. Trebalo je samo čitati i slušati. Krađi su se sami naučili, a pokušali su ukrasti sve čega bi se mogli domoći. Ugrožavala ih je jedino nova generacija što se već uspjela izškolati, tražeći im zločinstva u raskoraku novaca i knjigovodstva. Oni su starim kadrovima prijetili knjigama, a stari udbaši, uhvaćeni u krađama, očevom prošlošću i partijskim zastranjenjima. Bilo je i onih što su im očevi bili svašta, pa im udbaši nisu mogli ništa, a kako su sada bili naobraženi i udbaši su ustuknjivali. Zato se počelo u privredi nešto i mijenjati. To nije značilo kako se nešto velikog događa. Na ulici su bile vidljive njihove pohlepe, dodvorništvo, sluganstvo i toliko mana da se zdrav čovjek svemu nije mogao nikada isčuditi.

- Šta im je to korupcija? To uvik čujem, a nikako da razumim?

Jolkas je propitivao Dripca dok su po običaju sjedili kod Kevića i pili. Za to su se propitivali jer je sud i sudac poslao odredbu: Muta mora na sudu svjedočiti. Čuli su od nekih da pričaju kako je na sudu «korupcija» i da od nikakve pravde nema ni spomena. Dripac i Jolkas pokušali su doznati od Mute što se dogodilo, jer Muta je bio pozvan baš pred suca. Nije to bilo ni lako. Morali su tražiti daljnju pomoć.

Znalo se, posvađale se bile dvije žene i svašta su jedna drugoj izgovorile. Sve bi to prošlo mirnije da jedna nije viknula.

- Ti si kurva. To svi znaju!

Ona druga odmah je tužila. Sudac je pitao tužiteljicu.

- Ima li tko za svjedoka?

- Ima Muta. Kočijaš. Taman je tuda prolazijo.

Optužena je znala kako je prešla mjeru pa je pričekala Mutu na osami. Dala mu čitavu «šteku» cigareta i rekla: ti nisi ništa čuo. Tako je poručila i sucu. Bude li kako valja neće mu nedostajati «pašticade». Ona se druga uzdala u sud i pravdu pa nije pokušala ništa činiti.

Pozvalo Mutu na sud za svjedočenje, ali sudac je imao poteškoća. Muta je izgovorio kako je on vidio obadvije žene, ali da nije mogao čuti jer su kola klapala po kaldrmanoj ulici.

- Šta govoriš? Ja toga tvoga jezika ne razumijem.

Muta je ponovno progovorio. Sudac je napirući uši ponovno ostao bez odgovora.

- Opet, vraže išta da sam ja razumio.

I treći je put Muta svjedočio, ali na kraju je sudac čuo i razumio jedno jedino.

- Gospon sudac, imaš jednu zapaliti?

Dripac je svom svojom znatiželjom pokušao doznati od Mute za koju je stranu svjedočio i što je rekao. Ali je i on naišao na problem. Jest Muta tumačio i govorio, ali osim onoga «imaš li jednu zapaliti», ni Dripac ništa nije razumio.

- Melješ ki parna mlinica, đava te luda! Ko će uvatiti šta govoriš?

- Imaš jednu zapaliti?

- Priča se da si dobio puno cigara, da si i ti i sudac «korupcija». Eto to se priča. I da imaš pušiti dva miseca.

- Imaš jednu zapaliti?

- Koji si ti viškal? Bolji si od ikojoga učenoga. Svedno te, đava odnijo luda. Tebe i cigare. Ki da ti je oni Pancetić ćaća. A i mene, šta se s tobom dvadeset godina družim.

Svrstavanje u «građane» i «seljake» bilo je tako jasno i očito da se nikada nije moglo pogriješiti. Seljaci nikada nisu mogli biti ništa drugo osim glupi seljaci, a građani su uvijek bili ugledni građani. Seljaci su malo marili o tomu što o njima govore građani, a građani su uvijek patili od kompleksa nedovoljnog «priznanja i poštovanja». Nije važno što je seljak pokatkad, trudeći se i radeći, živio pravo gospodski, a građanin u svem svome značaju spadao na želju da mu kakav seljak plati «pola litre». Oni su uvijek na suprotnome kraju. Tako je bilo i u crkvi, a kako da ne bude bilo gdje drugdje? Između seljaka i građana pokatkad su bili činovnici. Uobičajeno je bilo da činovnici budu od gospodskoga roda. Ako bi se dogodilo da po kakvoj vezi, preporuci ili nečemu drugomu, seljak postane činovnikom, svim se silama trudio uništiti u sebi seljaštvo, a što se više trudio i dokazivao, to su mu građani više mane isticali i dublje psovali mater seljačku. Iz toga se nije moglo izaći.

- Meštrović? Neš ti Meštrovića. Seljačina otavička.

Najbolju se golotinju moglo naći kad se silom prilika sve ove grupe nađu na jednome mjestu. To se mjesto zvalo Hotelom. Imao je nekoliko soba za slučajne namjernike, ali je njegov donji dio više služio za mjesnu uporabu. I malo je po čemu sličio hotelu. U njega su seljaci mogli ući samo onda kad bi se pokoji zaposlio kao konobar ili pomoćni radnik u kuhinji. Nikada drugo. Seljacima to nije bilo zabranjeno nego su se sami uklanjali.

- Od budala umišljeni i razmetnički! tako su sami odgovarali.

Subota i nedjelja u Hotelu su bili pravi dani. Glazbari su o sebi mislili tako dobro da im je Amerika bila «do koljena». Profesori i nastavnici bili su ono najvrhunskije, jasno pred samima sobom. One rijetke dame što bi navraćale bile su uvjerene kako su obučene po najzadnjoj svjetskoj modi. I kako plešu najelegantnije, onako primjereno Parizu. Intelektualni krug izdvojeno je i s visine sve promatrao, sve podcjenjivao i svime se sablažnjivao.

- Seljačine! Sve su ovo seljačine!

Oni što bi se našli na udaru intelektualaca nisu ostajali dužni, jer znali su puno više nego su to intelektualci htjeli priznati.

- Umišljene budale, ništa više. Pitaj ih gdje su se školali? Jedan će po jedan uteći bojeći se da mu ne zaišteš školsku svjedodžbu. Jednome ćaća kupio godinu, onome sve četiri, onaj nije uspio ni do osmoljetke. Knjige nose samo da ih se vidi. A pola knjige čita naopako psujući djecu jer su ih okrenula naopako. To su ti naši intelektualci.

- Mater ti blesavu! Ti znaš? Ti nešto znaš? Uzmi olovku i piši to što govorim! Ovako pametna nećeš više vidjeti!

U ranu zoru novoga ponedjeljaka ovakvim bi svađama završavali veliki dani u Hotelu. A završavali su jer glazbenici nisu bili amerikanski, profesorima su našli crne rupe, intelektualci su vlastito neznanje pokrivali beštimom, a damama su otkrili kako su suknju posudile u susjede i kako joj je u štiklici postolar zabio «brokvu». Seljacima sve ovo nije bilo zanimljivo. Znali su sve napamet. Oni su radije ostajali u svojim zadružnim «krčmama» ili u gostionicama kod Vilsona, Kulušića ili Kevića. Tamo su razgovarali o stoci, žitu i rodnosti godine, ali su se rijetko kada nadmudrivali i ponižavali. Samo su oni rijetki konobari u hotelu imali što ispričati. Nisu imali volje ni pričati, ali su se čudom čudili koliko je budala na bijelome svijetu. Iz dana u dan sve većih i iz nedjelje u nedjelju sve glupljih. Konobari su se čudom čudili.

Jedino mladosti prije osamnaeste nije bilo dozvoljeno ući u Hotel. Morali su čekati punoljetnost, a školarci dan mature. Oni su zato imali druga mjesta. U prvoj su životnoj dobi igrali oko zvonika i crkve. U drugoj su oblijetali oko curetaka, a u trećoj hodali za onima s kojima se bilo najzgodnije rugati. Drugo nisu ništa ni radili. Kao u najboljemu svjetskome kazalištu znali su oponašati, a kao u najboljoj «udbi» znali su o svakomu sve moguće, posebno ono po čemu se moglo ismijavati.

Jednom su provalili u crkvu pa su o pazarnome danu «ispovjedili» ženu, a za pokoru joj odredili «duzinu» jaja što ih nije uspjela prodati na pazaru. Onda su točno znali koliko će fratri biti ljuti i kad će se ponovno moći vratiti, jer ih je fra Stanko bio «osudio na smrt». Znali su kako nije «grijeh» zaviriti pod suknju pravoslavkama, ako to dopuste. Nije bilo ništa čudno kad su ih pokupili u vagon za stoku i nekolicinu sproveli u Ljubljanu jer su morali pronaći «oca». Pravoslavka ostala trudna, sve ih redom odredila za očeve, a milicija i «udba» prije Ljubljane nisu znali krivca. Jedan se neko vrijeme opirao, a razlog opiranju donosio je pravom stvari.

- Da ima perje bilo bi moje. Kad nema perja, nije moje. Nikako ne može biti.

- Zašto?

- Mene zovu Tukac. A svaki tukac ima perje. Moje je samo ako ima perje.

Da je sve to prepričati, koliko bi knjiga trebalo? A i međusobno su se izrugivali. Pa kako onda može od njih ostati bilo tko od drugih? Znali su sve sudačke mane, znali su sve ćakule, znali su sve lake ženskice, znali su sve pijance, umišljenike i svakoga tko prođe ulicom, a nije duh pa da uteče. Znali su oni i Jolkasa, Dripca i Mutu, znali su sve suce, pravnike, milicajce i komandire, sve direktore i sve što je bilo zanimljivo znati. Znali su «Paroka» i sve pomoćnike, tko je gdje opasan, koliko je tko ljut i koliko je tko popustljiv. Znali su i Kaću. On je pokatkad bio njihov, pokatkad i nije. Njihov je bio kad bi u polumraku stali ispod prozora njegove kuće i od njegove matere tražili «iljadarku», tako ga dobro oponašajući da jadna žena nije poznala kako joj lažu. Kad bi joj dodijalo s njim se prepirati pred ušima svih susjeda, bacila bi mu «iljadarku» kroz prozor i poslala ga đavlu luda, a oni bi išli tražiti Kaću, što zbog ruganja, a što zbog progona savijesti, obilno ga časteći pićem.

- Lupezi. Sve su ovo lupezi. Najbolje bi bilo uzeti «masingever» i «trrrrr! »Sve streljati. Mate njima i «iljadarki».Jesu me privarili, lupezi!

Kakva je to onda bila ulica? Jadni fra Karlo. On ih je morao ispovijedati, a ne bi ih ispovjedili svi «bili vratri», crkveni zakoni i odredbe. Tko je to mogao ispovjediti?

Kad bi kakav veliki građanin, unaprijed osigurana ugleda zašao među seljake to se već držalo viješču. Gosti su redovito imali svoje gostionice pa su manje odlazili kod drugih. Kad bi se događalo da netko iznenadno dođe tamo gdje nije običavao dolaziti, odmah se propitivalo zašto. To se dogodilo kad je za «prvoga maja» direktor Banić banuo u gostionicu «Kod Bobe» gdje mu nije bilo mjesto. Tu gdje su svraćali šjor Baltazar, Dripac, Jolkas, Đerma, Muta i ostali, nezamislivo je bilo da bi tu mogao piti netko kao taj Banić. Direktor velikog ugostiteljskog poduzeća pa da pije «Kod Bobe».

Kaća je tu već bio. Mršavim je rukama zavrćao kragnu svoga «časničkog» kaputa, oskudna džepa, čekajući hoće li se kakva dobra duša sjetiti pa pozvati «rakiju». To je on čekao, a prije svega trebalo bi o njemu koju i prozboriti. Jer, Kaći je to bio nadimak, a tko ga poznaje poznaje ga kao visokorangiranoga «ruskog časnika».

Čin «ruskoga generala» Kaća je stekao među takvom vrstom ljudi na ulici kad se povratio iz zatvora. Nije to bio neki naročiti zatvor, samo nekoliko dana, usputno. Zatvorilo ga bilo kao «kompanju» drugoga jednog «revolucionara i anarhiste». Taj drugi bio je jako mlad, ali dovoljno sposoban sjesti za volan ili upravljač svakoga prijevoznog sredstva koje mu se svidjelo. Ako je on naumio uzeti automobil, kamion ili motorkotač, bio on fratarski, milicijski, udbaški, ili ne znam čiji, to će se prije ili kasnije dogoditi. Po koju cijenu? Briga njega za cijenu. Važno je da je on ispunio što je naumio i obećao. Posljednje obećanje taman je bio ispunio. Dokopao se milicijskog patrolnog automobila, a onda pred milicijom bježao sve dok nije nestalo benzina. Odvelo ga na robiju, a onda, čim je šestomjesečnu kaznu odslužio, poslalo ga «u vojsku».

Tu počinje priča o Kaći. Čim se mladiću pružila prva prilika uzeo je s poligona «kampanjolu», kako su zvali terenski automobil «jugoslavenskih oficira», te se njime dovezao «na vikend». Dok su se oni tamo u «kasarni» dosjetili izdati potjernicu za «kradljivcem i kampanjolom» dotle su mladić i Kaća napravili ratni plan. Idu na Zapad i više neće živjeti u toj ludoj «Državi». Kaća je stavio «činove ruskog generala», a mladić ostao u svojoj uniformi. Tako su «general» i njegov «ađutant» izgledali sasvim zaozbiljno i tko ih je gledao nije mogao u ništa posumnjati. A tko bi i sumnjao? Ide general, ađutant je s njime, vozilo je tu i gotovo. Komu bi palo na pamet pitati što rade «ruski generali» tu gdje su i nije li ipak jedan ađutant premalo za osiguranje tako visokog uglednika ruske armade.

Kad su «general» i njegov «ađutant» svratili u prvu gostionicu u Đevrskama čitavo se mjesto uznemirilo. Pronio se glas brže od pucnja: «ruski general» svratio u gostionicu. Seljaci su ostavljeli poslove i žurili prema gostionici. Vlasnik se gostionice rastrčao. Iznio pršut i sir, donio sve moguće piće, spremao se napraviti «bogovski ručak». Kao da je mala čast ugostiti tako iznenada i slučajno «ruskoga generala». Srbinu se taj događaj činio darom s neba. Pa o njemu će odsad godinama pričati. Odbijajući ručak i obilnije jelo, po naputku «ađutanta» jer «general» je slabo govorio srpski, oprostili su se od gostioničara i sve mase što se u međuvremenu skupila oko gostionice i «kampanjole.

Na koliko su se takvih mjesta bili svratili, koliko su pojeli i popili i na koliko su mjesta «generala» primili s najvišim mogućim počastima to samo dragi Bog znade. Svakako «general i ađutant» doprli su tako sve do Rijeke. Pred ulazom u Rijeku, a samo zato što je ponestalo «srpskih gostionica i gostioničara» pa veliki grad nisu imali gdje zaobići u bijegu na Zapad, «general» i njegov «ađutant» naišli su na cestovnu barikadu. Naoružana milicija ispriječila se na cesti te prisilila «ađutanta» zaustaviti «kampanjolu».

- Stoj! Ruke u vis! Izlazi iz auta!

- Sta je, sta ocete? Ko ovde naredzuje, ja ili vi? Sta ste vi da mozete zapovidati «generalu»?

- Izlazi, prije nego te isprebijam. Daću ja tebi «generala». Izlazi!

«Generala» Kaću zavezali su lisičinama i odveli u jedan auto, a «ađutanta» predali «vojnoj policiji» na daljnju obradu, odvozeći njega i njegovu «kampanjolu» tamo odakle su došli. Kaću su ubrzo pustili, a «ađutant» je ponovno dobio novih svojih «šest mjeseci». Sve bi to bili ubrzo zaboravili da nije bilo «ulice». Ona to nije zaboravila. Kaća je morao odtad nositi svoju uniformu stalno i na svakome mjestu. Ma što god milicija govorila i mislila nema toga tko mu je mogao oduzeti čin «ruskoga generala». Za njega se odtad uvijek i svugdje moralo naći počasno mjesto u svim gostionicama i slušati u svim «važnim» razgovaranjima. Ništa nije smetalo kad bi se Kaća umiješao u milicijske «poslove» psujući krivo parkirane automobile ili pokušavajući ravnati sprovodima. To što miliciji nije smetalo smetalo je Strikanu.

- Diraj se ušto oćeš, ali da se sprovoda nisi dira.

- Oces mi ti to zabraniti? Sta si ti ovde?

- Reka sam. Ostavi se sprovoda. Drugo te ništa ne pitam.

Duže je vremena trabalo pa da o prijevari dočuju u Đevrskama.

- Sreću mu đavo odnio. Prevari nas. Nije ono bio ruski đeneral nego neka varalica iz Drniša. A ja načeo pršut i istrošio se. A i čudno mi bilo da ruski đenerali nemaju drugoga posla nego hodati po Đevrskama. Sreću mu đavo odnio. A sličio na «đenerala». Je, vjeruj mi.

Ovo je samo jedna priča o Kaći. Dok tako žedan sjedi u gostionici «Kod Bobe» i čeka koga milosrdna za rakiju, valjalo bi stvarno reći o njemu štogod pravoga. Duga je to i moćna priča. Četrdeset i četvrte, kad su Nijemci bili zapovjednici Grada imao je tek nešto godina, jer se rodio upravo pred rat. Teško je obolio na plućima i spasiti ga je mogla samo nužna operacija. Doktor Skelin propisao mu je smrt, jer bez operacije nema ništa. To su mogli učiniti samo Nijemci, ali tko njih smije moliti za siromašna dječačića? Svi su se prevarili u Nijemcima. Čim je nesretna mater, po cijenu da bude što bude, nekako uspjela objasniti njemačkoj «komandi» što želi, istog su trena naredili: odmah operirati dječaka. Operirao ga je onaj od koga se to najmanje moglo očekivati: njemački bojnički liječnik. Preživio je, a liječnik je materi strogo naložio da mu ne smije dati nikakvu tvrdu hranu dugo vremena jer bi tvrda hrana mogla povrijediti ranu i uništiti grlo. Mater je pazila koliko je mogla, ali se sada oživljen dječek iskrao iz kuće. Gdje je i kako došao do kruha malo je bilo kasnije komu važno, tvrd je kruh zaparao grlo, oštetio glasnice i točno napravio ono na što je liječnik upozoravao. Kaća nikada više nije mogao govoriti kako treba, a njegov glas mogao se oponašati gdje si htio i kako si htio.

Iako je bio sasvim malen kad se to dogodilo, nitko nije mogao pred njim kazati nešto protiv Nijemaca. Da su bila druga vremena i da se komunisti nisu toliko hvalili pobjedom baš protiv Nijemaca sigurno bi umjesto «ruski general» postao «njemačkim». Ne smijući se izlagati opsanosti, čvrst u uvjerenju kako ne može biti ništa drugo nego «casnik», odlučio se za ruskoga časnika, jer držao je, svi ovi oko njega bili su samo «obicni prasinari». Kad je odrastao na dob punoljetnosti otišao je u «odsjek» za regrute i «naredio» da ga nužno moraju poslati na bojničku izobrazbu. Kako je stalno dodijavao činovnicima sklonim ruganju, poslali su ga u Bihać. Prvoga dana na njega se derao jugodesetar.

- Mirno!

- Sta si ti? Obicni prasinar. I ima da ti stojis mirno.

- A šta si ti?

- Ustaski porucnik!

- Što?

- Ustaski porucnik, prasinaru jedan. I ti ces meni zapovidati!

Odmah je straža došla, zavezala Kaću lisičinama i zatvorila. Neki se «major» našao razumnim pa je zatražio papire. Kad je vidio kako je zapravo sve veliko ruganje, opsovao je majku «vojnome odsjeku», napisao je otpust i naredio da ga vrate nazad. Prije nego je Kaću otpustio ponovno je zavikao sjedeći iza svoga stola.

- Mirno!

- Necu stati mirno. Ima da i ti stojis preda mnom mirno.

- Zašto?

- Ja sam ustaski porucnik.

- Koje si bio bitnice, kad si ti poručnik?

- Sto sezdeset i sesti zdrug.

- Tko ti je bio komandant?

- Ko ce biti? Drug Tito.

Priča je iz Bihaća do Drniša došla prije Kaće, a o tomu da je našla plodno tlo među onima što ih je priča nešto ranije pokazala ne treba ni govoriti. Poručnik je postao jako slavan i slavljen. Tako se njegov čin penjao vrtoglavo sve dok nije postao «ruski general», a njegovo pravo ime pretvorilo u Kaću. Pohod na Zapad u pratnji «ađutanta» samo je učvrstila njegovo ime i čin «visokoga časnika».

Taj direktor Banić što je izjutra prispio u gostionicu, ljut na nekoga ili na nešto, niti je to znao niti je pogledao Kaću.On je bio pridošlica, a što pridošlice znaju? Ništa ne znaju. Gostioničaru je promrsio kroza zube.

- Rakiju!

Naiskap ju je popio, a onda zatražio još jednu, pa još jednu. Kaća ga je gledao razgoračenih očiju. Na vrata je banuo novi gost i zavikao gostioničaru.

- Nalij mi dupli konjak!

Kaća to više nije mogao otrpjeti. Odjednom se uspravio i počeo protestirati.

- Ovo je lupeska Drzava. Triba jopet uzeti «masingever» i sve posmicati. Poceti od Tite pa nizbrdo. Ovo su sve lupezi.

Banić ga je začuđeno i zaprepašteno pogledao. Odmah se pokupio i dozvao miliciju.

- Jedan u gostionici diže kontrarevoluciju, viče da Tita treba ubiti i da su u ovoj Državi svi lupeži.

Milicija je ubrzo došla, ali kad su vidjeli da je Kaća «kontrarevolucija» skoro pa da su pali u smijanje. Kaća je odavna bio njihov pacijent. Priveli su ga pred komandira i on je počeo istragu.

- Zašto si govorio protiv Države, predsjednika Države i socijalističkog poretka? Je li sve ovo istina? I je li istina da si govorio da si ustaša?

-  To prvo, sve je istina. Govorijo sam i jopet cu govoriti.

- Zašto?

- Jos pitas! On popi tri rakije. Onaj popi dupli konjak. A ja nista. I ti to zoves socijalizmom. A onaj je usput jos i zbir. Vidis li da me odma isa tuziti. A i ti ces odgovarati jer diras u «generala». nemoj se kasnije zaliti da nisi zna. Nece ti to pomoci .

- A ti si general?

- Dasta sam nego general. Pa vidis li cinove. Usto gledas?

- General major ili general pukovnik?

- General porucnik.

- A ono drugo? Jesi li ti ustaša?

- Sta se tice toga drugoga, to nije istina. Svi znaju da je «Parok» ustasa. Ne mogu biti dvi ustase. Moze biti samo jedna. A ja sam isa k njemu i kaza sam mu da muci i da nista ne govori, jer su oko njega svi lupezi i lasci. Eto, to sam mu reka. A ti me sad zatvori. Svedno ces odgovarati.

Kaća je znao razvezati svoju priču, obarajući se na sve i svašta, a gomila željna smijeha to bi prepričavala do besvijesti. Znali su ga toliko oponašati da se pokatkad u mraku nije ni znalo tko je pravi, a tko krivi Kaća.

- Ovo je ludi Grad i ludi svit. Vidis, krizonosa pijan nosi kriz, pijan je doktur, pijani svi opcinari. Svi su ucitelji ludi, direktori lupezi. Osta sam samo ja i «Parok». Njemu moram otici i reci da se dobro cuva, jer sve su ovo lupezi. Gori su od cetnika.

- A ti nisi četnik? Jović te zove rođakom. Mate ti je iz Jovića.

- Nije mi vise rodzak. Moja je mate umrla. Vidis da nista ne znas. Nije mi vise nista.

«Hrvatsko proljeće» ovdje je počelo rudjeti i već tamo od prosvjeda protiv uništavanja hrvatskog književnog jezika počelo se pokazivati. Baš ovdje. Komu će se pokazati? Fra Karlo je panično propitivao fratre.

Vidiš li s kakvim ljudima razgovara sloboda i na kakvo će tlo morati biti posijana? Sloboda je nešto ozbiljna, previše ozbiljna. Ostaviš li je neozbiljnima, jao slobodi. Jao narodu bez naroda. I zemlji u kojoj se katolici ispovijedaju da ne kradu jer svi svoje dobro čuvaju.

- Bože, što će biti od ovoga naroda?

Fra Karlo se molio, a Rijeka je bila mirna i lijepa. Kao da je Gospodin iznad Ljepote fra Karlu slao poruke.

- Oluje dolaze, a mir je stalan. Oluje su mnoge, a mirnoća jedna, uvijek jednaka i nepromjenjiva. Oluje prolaze, a mir ostaje. Najmanja bočica vina, onoga pravoga, veća je od milijuna litara bevande. Nju se čuva, a bevandu proliva. Vinom veseliš prijatelje, a bevandom varaš neprijatelje. Jedan je dobar čovjek veći od milijuna zlikovaca i jedan mudrac mudriji od milijarde budala. A moraš priznati, ovaj narod ima pametnih ljudi i dobrih ljudi. Kao i uvijek, na njima će opstati sva pravda, dobrota i rodoljublje. Ne boj se, ti dobri i pametni nikada neće izdati.

- Bojim se da ih je malo, premalo.

- Previše si malodušan. Ljudi će se probuditi. Do jučer nisu znali ni jedne pjesme. Sad čitav kraj pjeva od jutra do večeri.

- Toga se pjevanja i bojim. Strah me buke, puno više nego šutnje. Strah me buke i vikanja.

Poglavlje drugo

Tko se još sijećao doba kad su siromašak Joso Svetina i isto takav siromašak Stipan Čvorak prvi put došli na Otok, i na tu vječnu Rijeku lijepu i nesretnu poput žene, prvi put nazvali svojom Rijekom i svojom sudbinom? Tko se toga još sjeća? Ni oni sa svom sigurnošću to sami ne bi mogli odgovoriti. Kako onda da to netko drugi znade? Davno je to bilo. Još su bili golobradi momci kad su prvi put zapeli nekomu od gvardijana za oko pa im je povjerio pripomoći oko nečega, vezana uza Samostan ili samostanska imanja? Došli su tiho i neupadno, onako kako dolaze prolaznici. Nisu prošli. Ostali su stalno, zauvijek. Fratri su ih ispočetka nazivali «siromašcima» dostojnim kore kruha, a kad ima, dostojnim i štogod boljega. Kasnije su ih prozvali samostanskim momcima, onim što su tu, oduvijek i uvijek i koje nitko više i ne pokušava zamisliti negdje drugdje. Posebno oni sami sebe.

Svetina i Čvorak prestali su biti samo ljudi, a postali mnogo više. Postali su neka vrsta znaka raspoznatljivosti. Čim spomeneš Otok i Rijeku pred oči tisuća hodočasnika odmah izleti brod i vesla i za veslima dvojac od «pamtivjeka». Onaj, što ponavlja prije svakoga isplovljavanja kako brodica ne može krenuti ako je tko što s Otoka «uzeo», a što njemu ne pripada. Čak i onda ako je pomislio kako to nije ničije i kako se može uzeti izgubljena stvar. Fratri su uvijek s njima računali. Vozili su brodove, brinuli o vrtu i općenito, radili što im rečeš. Svi novaci godišnjaci, što su tu dolazili na «kušnju» i odlazili dalje, sa sobom su u svijet nosili sliku tog «dvojca» i nisu je nikada mogli zaboraviti. A tko bi i zaboravio te male, siromaški odjevene «divce» kojima su gaće iskrpljene stotinu puta i nemaju ispod njih ni podgaća, ne znaju čitati niti pisati, a za to ih nije ni briga i koji, ostajući sami, uvijek nadodaju svoju zadnju? Divljenja radi, kad je za to razlog. Ali i ono drugo, kad ustreba.

- Sriću mu lipi đava odnijo!

- Šta si reka?

- Sriću da mu lipi đava odnese!

- Dobro si mu reka, Stipane, dobro si mu reka. Samo tiše govori, da te vratri ne čuju. Ne smi se đavla spominjati.

- Kako ću tiše govoriti kad si gluv ki topina. Moram vikati. A vra Ivan jedva čeka čuti. Pa onda predikati kako nema lipoga đavla.

- Neka predika. Jednu li si dosada čujo. Nema drugoga posla.

Na pitanje zašto nisu postali fratri, ako ne oni učeni, ono barem braća laici, odgovarali su kako nisu nikako mogli u kušnji kupus «saditi naopako», a tko ne može, kad mu meštar naredi kupus saditi naopako nije prikladan za fratra. Oni to nisu mogli, a i ovako im ništa ne fali.

- Jelde da je tako Stipane?

- Dobro govoriš! Ka da se svaki dan družiš sa Solomonom. I ki da si mene pita. Sve je baš tako.

Gvardijani su ih obojicu bez ikakva naročitog propitivanja «naslijeđivali» od prethodnika. Nisu imali brinuti o brodovima ni o veslima, a ni o mnoštvu drugih briga. Pa zašto su tu Joso i Stipan da Gvardijan mora brinuti? Zna se što je Gvardijanov posao, a zna se i što je činiti Svetini i Čvorku. Drugi fratri na Otoku po tko zna kojoj službi i dužnosti, dolazili su i odlazili, Svetinu i Čvorka uzimajući kao nešto razumljiva, nešto što je tu i gotovo. Bili su im kao namještaj, stol, stolica, borovi i jablanovi, kiša, bura, jugo. Bili su im kao nešto pored nečega, za što se malo raspituješ jer malo te to zanima, misleći da se i nemaš razloga zanimati jer sve već znaš. Baveći se velikim stvarima: meštri odgojem novaka, svetinjaci velikim molitvama i prečestim boravkom u nebesima, učenjaci velikim knjigama i povijesnim spisima, fratri kao da nisu ni imali vremena odgovoriti tko su Joso i Stipan. Iznimku su činili tek braća laici, neuki počesto kao Svetina i Čvorak, ali pokatkad svojim radom i mislima bliži Čvorku i Svetini nego učenim i «zapetljanim» svećenicima.

Što su stvarno znali o Svetini i Čvorku? Ništa, ništa nisu znali. Kao što se ne zna ništa ni o borovima i jablanima, kiši, snijegu, buri i jugu. Posebno onda kad se misli kako o tomu ne treba ništa ni znati. Može li jablan biti tužan ili radostan? Pjeva li Rijeka ili plače? Što govore žabe u proljetnom kreketu, o čemu se razgovaraju vrane na vrhovima jablana? Vrijeđa li jablanove to što im povijaju grane upravo jata zapričanih vrana? Protestiraju li i bune li se jer vrane zanoćuju na njegovim vrhovima, a nikada u krošnjama vrba? Da to zapitaš prvoga brata laika, Svetina i Čvorak mogli bi se s njime razgovarati do zore. Zapitaš li to isto učena fratra, zapitaš li Gvardijana, zapitaš li velike i slavne molitelje samostanske, čudnim će te pogledom prostrijeliti. Oni su se bavili «velikim stvarima».

- Kant je toliko poštivao vrijeme da su po njegovoj točnosti sumještani satove navijali. Spinoza je mislio ovako, Leibnitz onako, Hegel je znao ovo, a Feuerbach ono. To je velika svjetska mudrost. Skup mudrosti. Tko to ne zna, ništa ne zna.

Ni Svetina ni Čvorak, ni fra Petar ni fra Ivan ništa o tomu nisu znali. Činilo se, nije ih bilo ni briga. Nisu imali ni sata, nisu se žurili nikamo i nisu se trudili spoznajom «velike mudrosti» upisivati u velike ljude i mudrace. Da ih što o tomu pitaš samo bi te gledali velikim, začuđenim seljačkim i siromaškim očima. Učeni su fratri nastojali sve to znati. U takvu su znanju gledali veliku mudrost i nasojali njome ovladati. Fra Ivana, Svetinu i Čvorka zanimalo je sasvim drugo. Oni su bili neka druga «enciklopedija», samo učenim fratrima baš to ničemu nije vrijedilo.

- Diko, cili se život čudim i ne mogu se načuditi. Guina čitav dan leži u ledenoj vodi i nikad se ne priladi. Ja malo na buru, i odma.

- Tome se i ja čudim.

- Šta si kaza, nisam te razumijo?

- To da guina uvik leži u ledenoj vodi i nikad se ne priladi.

- A, je! Tome se nikad ne mogu načuditi.

Dva svijeta bili su toliko različiti da se uzaludno pokušavalo približiti ih jedan drugome. Što god radili da radili, fra Ivan, Svetina i Čvorak uvijek su krivo radili i oni učeni uvijek su iznalazili razloga na njih se izvikati. Ponekad su bili tu da se imaš komu smijati i rugati. Ništa bolje nije bilo ni sa suprotne strane. Odavna su ljudi poput fra Ivana prestali slušati učene i starije. Na jedno uho ušlo, na drugo izišlo. Nije se zaustavilo, jer se nije imalo što zaustaviti. Nisu se mogli razumjeti i gotovo. Gvardijan je potajno sanjao hoće li ga u narednom mandatu izabrati za «definitora» ili barem još jedan mandat ostaviti tu na službi. Učitelji novaka, radi svoga visokog ugleda, razmišljali su koju bi slijedeću službu mogli izabrati da taj stečeni ugled nečim ne povrijede. Fra Ivan je imao sasvim drugu želju. Želio je da mu netko pokloni «zelene gaće, zelenu jaketu, zelenu košulju, zelene šlape i zelene «bječve».

- Bože moj, da ga nitko ne može otkriti kad leže ispod vrbe i spava. Eto zašto! A svi ga traže i odmah ga nađu. Da ima sve to zeleno na sebi ne bi ga našli. Zato on to želi. A i ta riječ «bječve». Vidi se da je živio sa Srbima. Da nije onda bi govorio «bičve». Više sliči na fra Jovu nego na fra Ivana.

Tako je vikar samostanski protumačio fra Ivanovu želju za zelenom odjećom. Vikati na fra Ivana ostala mu je navika još od doba kad je bio gvardijan. Fra Ivan je nastojao što brže završiti takav razgovor.

- Ajde mi kaži šta sad rade u Beču?

Svetina i Čvorak kao da su imali istovjetne želje. Oni su željeli da nitko ne zove kad zapuše jugo jer je teško veslati protiv juga. I željeli su još koju godišnju svetkovinu više kad ih učeni fratri zovnu u blagovalište pa onda zajedno s fratrima ručaju. Ručaju i slušaju. Jer su od pamtivjeka slušali kako je nešto izuzetno sjesti iza ručka i slušati ono kad «vratri počmu divaniti o svetinjama».

- Tko je Svetina? Tko je Stipan Čvorak? Tko je fra Ivan?

Koga briga tko su Svetina i Čvorak. A i za fra Ivana, manje, više. Da to čovjek i znade što bi time postigao? Hegel i Kant, pa Čvorak i Svetina. Da ti netko ispere čist razum.

Što je to jablan, što je to voda, što je plač i smijeh, što je to jutro i zora, što su sumrak i noć? Što je to mnogoga tu na očima, pod nogama, pred životom, to, što vide oni koji žele vidjeti, a oni drugi, izgubljinih očiju zaborave, mjereći Kantovo ludovanje i izučavajući Hegelovo budalakanje?

Isto bi te začuđeno pogledali, domišljajući jesi li posve pri sebi, svaki fratar zadubljen u svoje knjige i predan svojoj mudrosti. I ne samo fratar. Svatko tko trčeći za Kantom izgubi jablane, oblake i ljude.

Što znači jedan trsov panj u vinogradu? Pitaj onoga koji ga je posadio, davno prije u kamenu kopajući rupu, čekajući da izraste, pa da mu se primi navrtak, pa da donese prvi rod. Pitaj onoga tko je kraj panja proživio tuče i grmljavinu, tko se godinama molio Bogu za kaplju kiše, tko je vrijeme svoje proboravio od jutra do večeri, upravo zaboravljajući i sama sebe, baš pored toga trsova panja. Rečeš li mu kako mora odsjeći panj, reći ćeš mu da zasiječe vlastitu dušu, da otkine vlastite prste i da u udarcu sjekire poništi što je volio i u što je sebe uložio. Neće ti poći za rukom na to ga nagovoriti. A ako se sam panj osuši, stajat će kraj njega kao otac pored mrtva djeteta, beskrajno tužan, neutješan, sam pokopan za sva buduća vremena.

Što znači trsov panj nekomu tko vinograda u životu nije vidio? Ništa mu nije. Zamahom sjekire, možda dvama, otkinut će nešto bezvrijedna, tek jedan star i uveo panj. Ne imajući očiju kojima se gleda u dubinu, gdje stoji kao vapnenast mosurak prikupljena povijest jednog trsa, neće vidjeti što je otkinuo, niti će razmišljati što će s trsom biti. Tek je nestalo panja. Ima ih koliko ti srce želi. Uostalom na njegovo mjesto doći će neki drugi. Može li se zamijeniti panj? Nikada, govore oni što su uz trsove ostarjeli. Panj više ili manje, govore oni što panja ne poznaju, a o panju odlučuju. Može li se nadomjestiti čovjeka? Nikada: govore oni što znaju dušu čovjeka. Može: govore oni bez duše.

Vrijeme je bilo isteklo. Svetina i Čvorak, ti vječni «divci», od pamtivjeka tu na Otoku, polako su kopnjeli. Nisu više imali snage niti žlicu pravo u ruci držati, a kamo li da su mogli veslati. Svoja su vesla samo gledali, brodicu su ispraćali požudnim očima, slični muževima prisiljenim ženu svoju drugima prepustiti. S Rijekom su i vodom vodili samo njima znane i razumljive razgovore. Više nije vrijedilo ono vječno što su jedan drugome govorili. To, da je Stipan Svetini njegove uši, i to da je Joso Čvorku njegove oči. Obojica sada, niti su dobro čuli, niti su dobro vidjeli. Imali su snage još za lijepa vremena dovući se do porta, sjesti na staru klupu pored kamena stola, gledati u daljinu gdje su lastavice iznad voda lovile komarce, čas nestajući ispred očiju, čas ponovno dolazeći pred oči. Mogli su još tek čeznutljivim očima propitkivati tko je koji fratar ili novak. Ništa više od toga nisu mogli. A sudbina? Kud će ih dalje odvesti? Sve je ovo priča ispričala da baš to priupita. Što će sada biti od Jose Svetine i Stipana Čvorka? Tko će i čime odlučiti o posljednjemu? Nije bilo druge, panjevi su gotovo suhi. Hoće li čekati da uvenu, osuše se i sami otpadnu? Ili će netko uzeti sjekiru i zamahnuti?

Fratri su ponekad razgovarali kako bi bilo «najbolje» negdje ih smjestiti. U kakav dom ili ustanovu, gdje će im biti najbolje i gdje će se netko o njima bolje brinuti. Jer Gluva je i sama već ostarjela i ne razumije kako su obojica prljava, a soba im sliči kakvu svinjcu.

A oni? Njih nitko nije pitao. Fra Ivan je šutio, odlazeći od takvih razgovora potpuno uznemiren i tužan, on, koga je malo što moglo uznemiriti i malo što tako rastužiti. Ma koliko bio neuk i zadnji u svemu, i da u svih tih godina ništa nije naučio, kako su mu učeni fratri znali reći, fra Ivan je znao što se ne smije. Ne smije se Svetinu i Čvorka otkinuti od Otoka. Oni su tu, zavezani za sva vremena uz taj brodić, vesla i šaku otočke zemlje. Oni nemaju ništa drugo. Otok im uzeti značilo bi ubiti ih i uništiti. Fra Ivan je to znao, ali je znao i to kako je on baš samo jedan mali neuki brat laik, koga nitko ne sluša, nitko ne cijeni od onih koji bi ga imali cijeniti, i čija se riječ ne računa.

- Ovi učeni vratri ka da nisu pri sebi. Ko more Otok bolje od nas čuvati? Oni dolaze i odlaze. Mi smo ovde uvik.

Tako su govorili pred fra Ivanom Svetina i Čvorak. Fra Ivan se počesto znao s njima složiti. Tu se složio sasvim. Bez pogovora.

- Diko, kad dođe kogod učen i pametan, ja ne znam šta bi šnjime divanijo. Pitam ga kako mu je ime, šta radi, i svršilo. Kad dođe koji težak ja njega sve lijepo ispitam. O ženi, o dječici, o njivi i kopanju, o paripu i magarčiću, ima li štogod vina, ima li koju kaplju rakije, znade li šta je cicvara i tako. Sedam dana bi ja moga šnjime ljudikati. S ovim učenima ne znam, pa ne znam. Bože mi prosti, ni s ovim učenim vratrima. Uvik nešto govore, a ja ne razumim, ni nji ni ono šta govore.

Tih su dana čekali novoga Gvardijana, a sve su odgađali pitanje što će sa Svetinom i Čvorkom. Neka on odluči. To mu je posao. Nisu drugi fratri tomu više pažnje ni pridavali. Samo je fra Ivan, osamljujući se ispod velika kestena i moleći svoje «očenaše», jer mu nisu vjerovali kako znade moliti psalme, strijepio nad Čvorkom i Svetinom. Malo radi njih dvojice s kojima se uspijevao sporazumjeti i kad im je kao «grišnim svitovnjacima» držao propovijedi, a malo i zbog samoga sebe. A on je u dubini svojih misli sve mogao podnijeti osim zapovijedi da ode s Otoka. Nema strašnijega što bi mu se moglo dogoditi. Nekako bi i razumio da mu jave kako mu je netko drag umro, jer umrijeti se mora. Da ga iz Reda franjevačkog izgnaju radi njegovih grijeha, da mu zabrane jesti, piti ili spavati, da mu sobu oduzmu i krevet, da mora tu ispod kestena živjeti. Sve bi to nekeko podnio. Ali, da netko dođe i kaže kako mora otići s Otoka i kako mora negdje drugdje živjeti? To nikada. Po cijenu da ga iz Reda izbace ili da umre. Prije bi umro nego svojom nogom drugdje prekoračio.Nije se bojao Talijana, četnika ni partizana, malko se bojao broda jer nikad se ne zna kad može potonuti, ali se bojao svakoga «definitura» što bi dolazio na Otok. Jer oni su fratre premještali. On je jedini stoga mogao razumjeti što bi značilo oduzeti Svetini i Čvorku Otok i što bi Otoku značilo ostati bez «divaca».

Malo je koji od fratara, zaokupljen po svome sudu ozbiljnim poslom, znao što se to stvorilo između fra Ivana i dvojice «siromašaka». Malo je tko i mario za svu trojicu. Šalili su se kako je, da bi se rješio fra Ivana i poslao ga u neki drugi samostan, Gvardijan karinski žrtvovao magarca. Jer je obojicu morao hraniti, a od ni jednoga koristi nije imao. Ali su se zato njih trojica znali i nadopunjali. A razumjeti ih u potpunosti mogao je čovjek uz težak napor, onda kad preskoči Kanta i Hegela i počne se životom baviti ispočetka. Malo je komu padalo na pamet što se to događa u njihovim dušama, ali blago onomu tko je u tomu uspio. Što bi tu sve vidio? Koliko priprostosti i jednostavnosti, nepatvorene, obične, nevine? Da su imali tu mogućnost ispod kestena, na staroj drvenoj klupi tisuću godina sjediti, tisuću bi godina oni jedan drugomu znali pričati. S jednakim bi zanimanjem jedan drugoga slušali, podjednako zadivljeni ljudikanjem, iskreno tužni kad je tužno, i iskreno radosni kad je radosno. Kakva je to bila vrsta ljudi? Zadubljeni u svoje knjige i dužnosti ostali fratri bili su na debelu gubitku. Živjeti sa Svetinom, Čvorkom i fra Ivanom, a ne znati ništa o njihovim pričama, smijehu i žalosti, molitvama ili psovkama, značilo je uzaludno potrošiti vrijeme provedeno na Otoku. Oni su bili jedinstveni, jednom su se rodili i takvih neće biti nikada više. Oni su bili Otok. O Kantu možeš ponešto naučiti iz knjiga. O njima nikada više, jer bude li tko što pitao, to mu neće reći ni jablanovi, ni mirna voda, ni vesla. Bude li osjetio što je izgubio takvo će se blago držati zauvijek izgubljenim, nepovratnim.

Samostansko se osoblje dijelilo na tri vrste ljudstva i svaka je grupa bila zasebna. U prvu su grupu spadali Gvardijan, novaci i njihov učitelj te fratri ispovjednici ili oni s bilo kojega razloga tu u samostanu. Oni su misili, ispovijedali, propovijedali i išli na ispomoć okolnim župnicima.

U drugu su grupu spadali braća redovnici bez teološke naobrazbe, nazvani laicima. Njihove su dužnosti bile uzdržavati konobu, vrtle, hodati u prošnju, kuhati kruh, ići u mlinicu i brinuti o stotini poslova u Samostanu i oko Samostana. Bilo ih je malo, ponekad dvojica, ponekad samo jedan, jer malo je svjetovnjaka takva kova dolazilo u fratre i ostajalo. Bili su samotnjaci jer svoga su društva teško nalazili među onim učenima. Zato je u ono davno doba poručio stari fra Petar da fra Ivan dođe malo k njemu i da ga uputi u prosidbu. A više mu bilo do toga da se s kime ispriča i da može naći sebi ravna.

U treću grupu svrstavali su se samostanski momci, nadničari, čobani i pralja samostanske odjeće. Svetina i Čvorak dobili su smještaj iznad kuhinje u Samostanu, a svi ostali na svoje su dužnosti dolazili od svojih kuća.

Ona prva grupa držala se zapovjednom i «vlast» se pomicala prema dolje. Ništa nije bilo neobično da se Gvardijan izviče na brata laika, još više na samostanske momke. Još gore bi prolazili od ostalih fratara što bi sebi znali uzimati vlast i bez osnove. Dozvoljavali su sebi komentirati njihovu neukost, izrugivati se njihovu radu i pokatkad ih ponižavati. Braća laici kao da su bili kopča između onih učenih fratara i samostanskih momaka. I oni su znali odgajati «svitovnjake», predikati i prigovarati, ali su se puno bolje razumjeli sa «svitovnjacima». Svetina i Čvorak što su tvorili «svitovnjake» nikada nisu ni smjeli «odgovarati» na napade ili prigovore upućene iz one prve grupe. Ali su zato svašta mislili. Kad bi im to učinili braća laici, znali su odgovoriti, ali zato nisu morali poslije misliti. Kad bi samostanski vikar ili netko njemu sličan našao razloga izvikati se na fra Ivana, Svetina i Čvorak uvijek su bili na fra Ivanovoj strani, pa da je ne znam koliko kriv i sve za što ga optužuju živa istina. Među njima nikla je neka neispisana solidarnost. A kad bi došli na red njih dvojica i fra Ivan je samo šutio, ali da je trebalo birati stranu, izabrao bi uvijek onu Svetinovu i Čvorkovu.

Do nesuglasica je znalo dolaziti. Samostanski vikar tako je primjerice pustio rasti u vrtu samoniklu trešnju. Rasla ona, rasla i narasla do prvog roda. Vikar je svako jutro dolazio zagledati cvijetove, zametak ploda i rast. Prvi put na trešnji je uspio opstati samo jedan plod. Ta mala sitna trešnjica, najprije jedva vidljiva pa onda malo žućkasta, pa onda sasvim zelena, velika i tvrda, pretvarala se u sve crveniju i mekšu. Vikar je svako jutro dolazio, nježno bi je dodirnuo rukom, ispitivao koje je vrste i zadovoljan odlazio svojim dužnostima. Sve do sudbonosnog jutra.

Tog sudbonosnog jutra kad je po običaju došao vidjeti trešnju, nje tamo više nije bilo. Doživio je šok. Najprije je pogledao da nije sama otpala. Da je sama otpala ostala bi njezina peteljka. Da su je ptice pojele one bi ostavile košticu ili je u najgorem slučaju otrgnule. Nisu bile ptice. Netko ju je dakle, otkinuo. Tko bude da bude, bit će «strijeljan». Jer vikar je bio redan i opasan.

Sumnja je odmah pala na Svetinu i Čvorka, ali su se oni kleli da o trešnji ništa ne znaju. Da su gdjegod našli komad janjetine, možda bi se i mašili. Ali za jednu trešnju i to obojica? Vikar je jedva izdržao do ručka. Čim su se fratri skupili u blagovaonicu počela je istraga.

- Jesi li ti? Jesi ti? Jesi ti?

Vikar je upirao prstom od novaka do novaka. Ostale je fratre samo ispitivački pogledavao, ne usuđujući se na isti način postupati, znajući da bi mogao dobiti kakav neumjesan odgovor. Ostao mu je još samo fra Ivan.

- Da nisi ti, fra Ivane?

Fra Ivan je nekoliko trenutaka šutio kao netko tko će upravo priznati težak zločin. Onda je skromno i ponizno izgovorio.

- Jesam, Diko! Priznajem.

- Zašto?

Taj «zašto» tako je glasno vikar izgovorio da su se zidovi Samostana zatresli. Fra Ivan je sasvim mirno odgovorio na vikarovo «zašto».

- Diko, bila sama, pa mi se smilila.

Fra Ivan je sve moguće znao o Svetini i Čvorku, ali i oni o njemu. Oni su njemu ispričali sve o sebi i svojima. I od koga su i koga još od roda imaju, zašto su tu ostali i zašto niti žele niti imaju kamo otići, a i on je njima sve moguće ispričao. Znali su se još od doba kad je neustrašivo natjerao talijanske okupatore da ga propuste na Otok, a onda legao u brod, pokrio se habitom po glavi, umirući od straha, jer brod se može i potopiti. Pamtili su i zapamtili fratra što se ne boji puške, a boji se broda.

Ispričao im je kako se rodio u Bukovici. Koga je sve imao. Ispričao im je o svome bratu i rodbini. I sami su ga znali jer bi o Velikoj Gospi hodočastio Otoku. Ispričao im je kako je bio u austrougarskoj soldačiji i kako je dogurao «visoko». Bio je «gevraiter», to će reći «šesnajsti do cara». Taj položaj dobio je jer je znao krasopis, pa su ga promaknuli iz obična soldata u prvi stupanj. Na tom je krasopisu ispisao «pismu o lisici koja gladna tumara poljem». A da su ga imenovali generalom možda bi manje radosti imao zbog toga. Jer biti «gevraiter» to je njemu značilo puno. Kad god bi to netko zatražio bio je kadar pokazati «gelencebuh», vježbu jutarnje gimnastike, valjajući se po travi, a ponekad i po podu samostanske blagovaonice. Priznao im je kako je još tada vidio jednu «Češkinju», najljepšu djevojku koju je ikada vidio i da ga zbog nje još uvijek «valjaju Napasti». Kad se vratio iz soldačije mislio se ženiti. On i njegov sudrug Mate bili su zaljubljeni u jednu Maru i jednu Anu, čobanice što su uvijek zajedno ovce čuvale. One se nisu htjele udati ni za jednoga ni za drugoga.

- Zašto se nisu tile udati? Cure se jedva čekaju udati.

Svetina i Čvorak uglas su se baš za to zanimali. Fra Ivan je, ništa ne skrivajući, bio iskren.

- Ajte ća oba. Vi ste linčine! tako su rekle i Mara i Ana. I ostale kod ovaca.

- A šta vi?

- Reka sam odma Mati. Ajmo u našega «popa» pitati da nas pošalje u vratre.

- Šta je reka?

- Najprvo nije tijo ni čuti. I on je reka da smo linčine. Onda se jopet smilova i tako smo ti i ja i Mate prispili u samostan. Mene je Bog pozva. Nadvlada sam sve Napasti. Onaj moj sudrug šta su ga zvali vra Mate nije izdrža kušnje. Napast ga privalila, otiša i sad je jopet svitovnjak. Nisam pita odavno. Ne znam je li živ.

Tako su godinama već, kad god bi se sastali na klupi ispod kestena znali razgovarati. I što je najvažnije, razumjeti. Fra Ivan i njih dvojica «divaca» razumjeli su se i kad se nisu razumjeli.

- Fra Ivane! Gdje si? Dolazi žurno!

Tako bi pokatkad znao vikati Gvardijan, tražeći da fra Ivan učini nešto u samostanu. Fra Ivan bi polagano došao, zapućujući se tamo odakle je poziv dolazio. Drugi bi fratri znali na to nadodati.

- A di bi moga biti? Eno ga doli kraj porta. Priča Svetini i Čvorku kako se đava ukazuje u liku lastavica. A oni viruju. Moraju virovati kad su iste pameti. Jadna teologija. I jadne lastavice koje nemaju ništa drugo nego se pritvarati u đavle. Ako ne priča Svetini kako se đavli pretvaraju u lastavice, onda vadi iz čistilišta careve, poglavnike, biskupe i provincijale. A u zadnje vrijeme vadi i iz pakla.

- Oče Gvardijane, to se vra Jozo šala.

- Je, baš se šalam.

- Meni je moj «prorok» sve kaživa.

- Kakav prorok?

- Onaj fra Jozo sa Nevesta. On je prorok. Zabranijo mu Gospodin prići iz Staroga u Novi zavit. Njemu se ukazuje anđel svaku veče pa mu sve kaživa. Je, istina je, meni je kaživa, viruj mi!

- O Bože, spasi me. Da si to govorio izranijega ne bi izmakao lomače. Ponekad mi je žao da su ukinuli lomače. Za te bi bila jedna dobra. Spasio bi ovaj Samostan i sve druge.

- Ajde mi kaži šta sad rade u Beču?

- Čude se lastavicama šta su se pritvorile u đavle.

- Ajde mi kaži šta sad rade zeci u šumi?

- Tko te ne zna skupo bi te platio.

- Diko, meni je vra Vencislav uvik govorijo da sam lukav. Znači li to da sam se naijo luka?

- Najeo si se ti ludih gljiva.

- Je, Diko, pečurke su jako dobre. Kad nema čovik šta drugo i one dobro dođu. A ti se pazi da te Napast ne povali. Meni je meštar kaživa da Napast lako povali kad je čovik umišljen. Pazi, Diko, da te Napast ne povali.

- Hajde mi s očiju!

- Diko, mene je zva Gvardijan, nisi ti. A kad već oćeš, nije meni teško ni s tobom ljudikati.

Na toj istoj klupi, gdje su duge godine već fra Ivan i njih dvojica ispričali sve što su znali, a mogli su to još da su godine dozvolile, Svetina i Čvorak dočekali su novoga Gvardijana. Fra Ivan je sjedio na komadu otpiljena debla, a Svetina i Čvorak na klupi jedan pored drugoga. I ostali fratri čekali su novoga Gvardijana. Motorni brod što ga je Samostan uspio kupiti već ga je dovozio prema Otoku.

Gvardijan je bio mlad. Izgledao je kao čovjek kojemu se nekamo žuri. Protrčao je gotovo put od porta do Samostana. Onako brzinski dao je fratrima ruku u znak pozdrava, fra Ivana jedva da je pogledao, Svetinu i Čvorka nije ni pogledao. Ono što je govorio tako je govorio kao da je netko paunu pokušao otkinuti perje, vičući, drečeći, trčeći.

- Ovo da je novi Gvardijan? Jedva da ga vidim. Ne raspoznajem.

- Šta si kaza?

- Da je doša novi Gvardijan!

- Je. Evo je taman proša.

A njih su trojica izišli vidjeti ga i pozdraviti. Fra Ivan nije znao bi li pošao u Samostan ili bi ostao tu sjediti gdje su se jedva dovukli iz svojih malih sobičaka. Nije prvi put kako ne zna što bi sa sobom. Jer sada se u Samostanu događaju velike stvari. A on je bio tek mali brat laik, fratar koga trebaju kad zatreba kruha ili kad se vozi žito u mlinicu.

Novi je Gvardijan preuzeo uobičajene poslove gvardijanske, ali je za razliku od dotadašnjih gvardijana, češće izbivao. Pričalo se kako dolaze novi vjetrovi i kako su se Hrvati odlučili suprotstaviti srpskoj diktaturi i robovskom iskorištavanju. U Samostan su dolazili mnogi nepoznati ljudi i Gvardijan je s njima kovao planove, odlazio na političke i nacionalne skupove i s najvećim oduševljenjem zagovarao novi nacionalni pokret.

- Hrvati moraju ulaziti u Komunističku partiju. To je jedini način da opstanemo. Zato treba ljude nagovarati da uđu u Partiju.

Gvardijan je tako obrazlagao svoju političku misao i opravdavao fratrima nova zbivanja. Dovezao je odnekud novi, mali, ali veoma brzi gliser. Fratri su ga gledali kako leti iznad vode. Vozili su ga neki Gvardijanovi prijatelji jer nitko od fratara niti je znao niti se usuđivao voziti takvu vrstu broda.

- Zvat će se «Miko»! Jer uskoro će Tripalo doći na Otok.

Fratri su to ime već mnogo puta čuli, ali nisu zaboravljali ona stara vremena, doba kad je tu Tripalo bio, ali mu se nitko od fratara nije uzradovao. Oni stariji što su stara vremena iskusili, sumnjičavo su se pogledavali i propitkivali. Iako je od pada krvavog policajca Rankovića u Hrvatskoj bilo mnogo lakše govoriti, nije razumnijima bilo nikakve osnove za vjeru u promjene. Četrdeset i pet fratara bili su ubili. Oni drugi tek su se bili povratili s robije. Na samostanskome kapitulu neki su od starijih fratara zapitkivali Gvardijana.

- Može li se čovjek tako promijeniti da od vuka postane janjac? Svi se oduševljavaju Tripalom, a ja ne znam je li se on promijenio? On je još uvijek samo komunist i stalno govori o Partiji. Što se tu promijenilo? Što fratri imaju s njime i što mogu od njega očekivati? Brod smo nazvali njegovim imenom, a kad mi pokojni naši fratri budu na san dolazili i pitali za Tripala, što ću im reći? Kako je onaj zločesti komesar komunistički sada prešao u svece?

- Ne znaš ništa niti što razumiješ. Mora se ići naprijed, ne nazad. Hrvatska je važna i svi moraju držati za isti štap.

- Još me nešto muči. Čini se meni da Hrvati previše pjevaju i viču, a Srbi previše muče. Ja ne mislim ni da su oni postali drugačiji, ni da su se odrekli četništva, ni da će prekriženih ruku gledati kako im Hrvati pjevanjem i vikom ruše Državu. Oni su puni oružja, a mi vičemo. Oni postavljaju svoje ljude posvuda, mi pjevamo tamburaške pjesmice. Meni se čini da je sve ovo previše razvidno i neozbiljno. Razmisli, Gvardijane, da ovo sve nije neka srpska zamka?

- Ti si lud. Bolje je muči. Tripalo je genij. Savku seljanke zovu «kraljicom Hrvata», a ti bacaš klipove pod noge.

Gvardijan je gotovo bijesno i histerično branio nova vremena i politički stav u koji nije smjelo biti ni zrnca sumnje. Sve je bilo tako jasno da se svako suprotstavljanje činilo ludošću.

- Možda sam ja lud, ali imam dovoljno godina i pamtim teška vremena. Samo da se ovo opet ne sruči na glavu fratrima. Imamo i o čemu drugomu razgovarati. Pokušajmo razgovarati o samostanskim problemima.

- Na primjer?

- Ona dva starca, Svetina i Čvorak, ne mogu više sami. Gluva pokatkad pripomogne. Moramo misliti što bi s njima?

Gvardijan je odmah kao iz topa odgovorio.

- Imam poznanika u trogirskome domu za starce. Zvat ću ga pa ćemo ih tamo smjestiti. Ovdje se nema tko o njima brinuti.

Fra Ivan se odlučio umiješati učenim fratrima u razgovore, iako nitko ne pamti da je on na samostanskim kapitulima što propitkivao ili što tražio. Uvijek su ga napadali zbog drijemanja i budili za glasovanja.

- Oče Gvardijane, pušći ti nji di jesu. Nije se o njima niko nikada brinijo. Rečeš li im da ćeš ji odvesti ovdalen, to ti je ki da si ji ubijo. Oni su ovde od pamtivika. I rastaviš li ji, ka da si najveće zlo napravijo.

- Ti bi ih ostavio pa da imaš komu kazivati koga si izbavio iz paklenog ognja. I da možeš naći nekoga tko će slušati sve te tvoje ludorije.

- Diko, neispravno govoriš. I sad te Napast povalila.

- Ostavi ti meni sve te svoje gluposti. Sjedi i muči ako nemaš što pametna kazati.

- Ajde mi kaži šta sad rade u Beču?

Kad su pridržavali Svetinu pri ulasku u brod on se ogledao oko sebe, nikoga ne raspoznajući. Nije bilo nikoga koga bi mogao priupitati. A želio je priupitati gdje je Stipan Čvorak, njegove uši. Nije bilo ni fra Ivana. Ni kad su Čvorka doveli do broda, ni on ništa nije raspoznavao. Zagledao se ne bi li gdje ugledao Svetinu. Nije ga ugledao. Jer njega je Gvardijan već odvezao u dom za starce.

Fra Ivan je sjedio ispod kestena dugo i dugo. I onda kad je došlo doba za ručak, na ručak nije došao. Osamio se, gledajući u daljinu. Tek bi povremeno podigao ruku do usta, nekoliko puta okrenuo glavu kao da njome nekomu nešto niječe, a onda nastavio samovati. Znalo se, kad maše glavom to fra Ivan odgoni Napasti, a kad fra Ivan ručak preskoči to je bilo zbog veoma teška razloga.

- Ne jede ništa već danima. Ne razgovara s nikim. Da nije obolio?

- Znam ja šta je. Nema mu Svetine i Čvorka. Nema kome pričati sve svoje ludorije. A i proroku fra Jozi imat ću što reći. I on je skrivio svojim ludorijama. Vidiš li da mu sve vjeruje.

- Fra Ivan je i to odšutio. I onu svoju glasoviti rečenicu «o Beču» nije izrekao samostanskome vikaru. Vikaru je to mogao jer on je bio mnogo manja vlast od Gvardijana. Samo su mu glavom prostrujale stare misli, one o učenim fratrima.

- Učeni vratri ka da nisu pri sebi. Ko more Otok bolje čuvati od nas? Oni svi odlaze i dolaze, a mi smo ovde od pamtivika. Ko znade o Otoku kazivati to što mi o Otoku znademo?

- Fra Ivan nije više ni mario jesu li to njegove misli ili su to misli Čvorkove i Svetinove. Tijekom pustih godina gotovo se toliko bio sjedinili da su im misli bile gotovo jednake. Osim onda kad su kao «svitovnjaci» griješili u govorenju i kazivanjima. Ponovno je sjeo pored obale ispod kestena, gledao u daljinu gdje su lastavice letjele za komarcima, a njemu se činilo kako se đavli «pritvaraju», spremni za napade. I Napasti je odgonio, jer fra Ivan nije dopuštao napastima na se. Još samo da to ima komu reći. Nije imao komu, jer Svetinu i Čvorka Gvardijan je odveo u dom, ostali učeni fratri ne bi ga ni slušali. Bio je samo mali neuki brat laik, tko bi njega i imao razloga slušati? Da barem naiđe kakav težak pa da se s njime napriča. Da barem dođe onaj «prorok» iz Nevesta pa da mu dojavi sve nebeske novosti. Da mu reče koliko će Gospodin «na sudu kondunati» vikara jer je uvijek ljut, a fratri ne smiju biti ljuti, i meštra jer neispravno govori, a meštri bi morali uvijek ispravno govoriti i Gvardijana, zato što je premjestio Svetinu i Čvorka. Nema nikoga. Nema ni jednoga težaka. Nema lugara ni njegove žene. Nema ni fra Joze, glasovitog «proroka» što mu je «Gospodin «zabranio prijeći u Novi zavjet». Oko njega bili su samo učeni, pametni i ozbiljni «vratri».

Brojač posjeta

0191842
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
113
92
459
150206
2135
6125
191842

Vaša IP adresa je: 54.167.44.32
Server Time: 2017-12-13 13:56:54