Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Majku državi 4

MAJKU DRŽAVI 4

 

Poglavlje treće

Proljeće! Rekne li čovjek ovu riječ u Sibiru ona ima sasvim drugo značenje nego kad se reče tu, na Rijeci i njenu kraju, u nekoj zemlji Hrvatskoj koju samo sanjaju, o njoj pjevaju i spremni su za nju se tući. A nje nema vidljive. Ona je utopljena u sliv balkanskih vjetrometina i moćna je samo u pjesmama. Proljeće u Sibiru jasno je i vidljivo. U jednome danu otopi se snijeg, ograne sunce, a stabla, trava i cvjetovi, znajući kako je došlo doba cvata i rasta, i da neće proći dugo do novih ledova, brzo učine proljeće jasnim i vidljivim. Ni jedno stablo niti žuri niti kasni. Zna se, dok je proljeća nema ni leda, nema vjetrova, nema onoga što bi moglo ugroziti proljeće. Proljeće u Hrvatskoj, u Dalmaciji posebno, nije ni slika onomu u Sibiru.

Proljeće u Dalmaciji nesigurno je i nepouzdano kao vrbov klin. Nikada nisi siguran kad će započeti ni u što će se prometnuti. U siječnju bude takva sunca da za sobom povuče cvat bademova, višanja, trešanja, i svega naivnog što se oslanja na vanjsko, a ne misli o sutra. Već sutra je veljača. Donese ledove i mraz, u danu promijeni sva četiti godišnja doba i potamani sve što se neoprezno otkrilo. Taman kad se pomisli da je konačno proljeće, dođu četiri ožujske bure

te smlate mlade listove i odlome nedorasle grane. U svibnju, kad bi sve trebalo biti kao u raju i kad je doba da sve raste i cvate, eto ti leda gorega nego u siječnju. Za takvim danom sva priroda ostane ranjena i spržena, a o rodu ne trba ni pomišljati. Nit će roditi bademi, niti trešnje i višnje, nit će stoka imati trave za pašu. Kad sve to čovjek znade, što je to onda proljeće? Smije li onda i pomisliti kako je proljeće u Sibiru isto što i proljeće u Dalmaciji?

Nas su na misli o različitim proljećima navele misli o «hrvatskome pokretu za slobodu» što se ispočetka stidno i jedva primijetno pojavio polovicom šezdesetih godina i završio krvavim policijskim obračunom u prosincu sedamdeset i prve. Njega su zvali «Hrvatskim proljećem». Nazvali su ga tako po uzoru na Češku i Slovačku. Uzeli su to ime, ali nisu uzeli i krajnju poruku. Ruski komunisti pustili su da na površinu izbiju sve dotad prikrivene češke i slovačke težnje, želja za slobodom i neovisnošću i volja za otporom. Kad su osjetili kako je na površinu dovoljno isplivalo, poslali su tenkove i dresirane ubojice. Pregazili su Češku i Slovačku i ponovno ih spojili u onaj prisilni Masarykov vez, zavezan tko zna u kojemu podzemlju. Masarykovi prijatelji bili su u Londonu, Parizu i Bernu, čvrsto vežući i ne popuštajući uzde, a moskovski su tenkovi učvršćivali baš taj vez. Činilo se kako su ruski tenkovi za sve krivi, ali kad se malo dublje promisli, dođe se u sumnju tko je upravljao ruskim tenkovima?

Češka se sirotinja pouzdala u Ameriku. Njezin je predsjednik poticao hrabre, ali kad su ih tenkovi pregazili nije učinio ništa. Njegovi su novinari lajali poput pasa. Tenkovi se nisu bojali lajanja. Kad su se Česi otrijeznili nije bilo više mnoštva ljudi. Neke su otpratili na groblja, neke su pronašli u logorima i zatvorima, a svi ostali bili su «šutljivi siromašci». Jan Palah javno se zapalio na trgu u Pragu, Nixon se ljutio na Brežnjeva, ali samo u novinama, amerikanske i engleske novine lajale su poput prljavih kojota. Što su više lajali to je «Čehoslovacima» bilo i teže i gore. Tako je završilo «Češko proljeće».

«Ujedinjeni narodi» primili su sudsku tužbu protiv nasilne Rusije. Zapadne novine kovale su pravdu svjetske «zajednice» do zvijezda. Stekle su o čemu će pisati mnoge slijedeće godine. Sva velika svjetska novinska pera oštrila su svoje mozgove na pravdi prema Češkoj i Slovačkoj. Ništa se, ama baš ništa nije dogodilo. Činovnici «Ujedinjenih naroda» primili su tužbu, spremili je u ladicu radnih stolova i nastavili po starome. Češka i Slovačka imale su čekati «pravdu» svjetske «zajednice». Tko će im dati pravdu?

- Hrvatska mora zatražiti članstvo u «Ujedinjenim narodima»! vikali su hrvatski emigranti na svakome skupu po svijetu.

Naivni su mislili kako se svijet dijeli na Istok i Zapad. Zapad je značio slobodu, a Istok ropstvo. Pametan je u svemu tomu vidio jedinstvenu ruku zla, podjednaku na Istoku i Zapadu. Nešto đavolskoga rušilo se po ljudima i na Istoku i na Zapadu.

Fratri su na Otoku u to doba slobodnije razmišljali i govorili. Pored bučna i površna Gvardijana što je letio «grlom u jagode» i sve ono prazno i nepripravno u sebi pokrivao količinom bučnih riječi, znalo se događati da se fratri nađu i da, satima šetajući po Otoku, pokušaju istinski proniknuti u događanja. Nigdje čovjek nije mogao tako lako steći sabranost kao tu i kao da nigdje nije imao toliko vremena prepustiti se ozbiljnim mislima, ozbiljno razmišljajući i ozbiljno domišljajući.

-Zanima me koliko je sva ta Češka namještena i umjetno stvorena? Čini se meni kako ovo sliči na turska vremena. Balije stežu da vide koliko raja može izdržati, a usput pobiju sve one koji se pokažu pametnima i opasnima. Balije su plaćale one što bi prvi počeli vikati, buniti se i govoriti kako je lako osloboditi se balija. Druge su ubijali, a svoje poturice nagrađivali. Bojim se da Češka nije daleko od toga. A bojim se ja još više. I kod nas su počeli vikati, pjevati i snovati svoju Državu. Tko su svi ovi ljudi što viču, pjevaju, zagovaraju i nagovaraju? Da i u nas tkogod ne pokušava izvesti na površinu ono što se duboko skriva u Hrvatima? Nisu se Hrvati odrekli svoje Države, samo muče i čekaju. O tom se ne govori javno. O tomu se misli. A ovi svi bukači? Čiji su? Misle li na to da se ne smije trčati «pred rudu»? Koriste li oni ili štete? I što će sve navući na sudbinu ovome narodu?

Davno prije nego se netko dosjetio ovo vrijeme nazvati «Hrvatskim proljećem» u Hrvatskoj su se počele događati promjene. Svijet se duhovno oporavljao od onih silnih ubojstava po završetku svjetskoga rata, od stalnih progona i svekolikog komunističkog terora. Hrvatska je sličila zatvoreniku koji se priviknut na zatvor počeo ohrabrivati u razgovoru sa zatvorskim čuvarima, a onda i sa zatvorskom upravom. Dokad će zatvorski čuvari dozvoliti pitanja? Hoće li oni u početku pitanja osjetiti početak pobune? Vide li oni, kad ne tuku, zatvoreničku bespomoćnost pa za nju i ne mare ili čekaju da se zatvorenik izlane pa da ga mogu premlatiti i u samicu zatvoriti? Gdje je Hrvatska?

Prvi događaj gdje je Hrvatima laknulo bilo je javno rušenje krvavog Titova policajca Aleksandra Rankovića. Pričalo se kako je Ranković pao jer je Titu u krevet postavio uređaje za prisluškivanje, a pričalo se kako je pao jer je znao da velikosrbin Đoko Jovanjić «ašikuje s Jovankom», ženom Titovom, te planira državni prevrat, a da o tomu Titu nije ništa rekao. Promjena je bila samo u tomu što je milicija manje brutalno tukla i manje brutalno ljudima pokazivala strogoću. Hrvatski su znalci, umjetnici i književnici, videći ugroženost hrvatskog jezika, donijeli «Deklaraciju». Deklaracija je podijelila ljude u dva tabora. Jedni su je donijeli, vrijednost joj povećavajući potpisima «velikih i moćnih», drugi su se na nju obrušili svim sredstvima. Zvali su je izdajom komunizma i Jugoslavije i natjecali se tko će je žešće napasti. Jedan takav, grlat i gromoglasan, po naputku žene, udbaške oficiruše, čim je u ruke dobio «Deklaraciju», prvim je vlakom otputovao tužiti u Beograd.

- Krleža potpisao? Nemoguće?

- Istina je. Krleža je potpisao «Deklaraciju».

Neki su se ugrizli za jezik jer su izabrali krivu stranu, ali su čekali novu priliku. Kameleonstvo nije mnogima značilo ništa. Čim vidiš moćnu zastavu, svoju izvlači iz džepa i maši. Ako te tko ukori, prešuti i idi dalje. Javnost je doživjela javan sukob među komunistima. Zaustavili su «tvrdolinijaša» Žanka u pokušaju da ovlada Partijom i da nastavi obračun sa svim neprijateljima komunističkim. Na površinu su isplivala imena Dapčevićke i Tripala. Njihov je komunizam bio nešto manje trpak i nešto manje krvav. Nije trebalo dugo pa da mase zaborave pitati tko su ti ljudi, a da bezrezervno počnu njihova imena štovati kao svetačka.

- Kakvo joj je to ime? A od Tripala nemaš što očekivati. Znamo mi Tripala dobro, predobro.

Fratri su na Otoku i oko Otoka propitkivali jedan drugoga. Gvardijan se ljutnjom obrušavao na sumnjivce. Malo ga je bilo kod kuće, a kad bi i dolazio Otokom su hodočastili mnogi «uglednici».

- Ovaj je stari udbaš. Taj znade i gdje se crni vrag okotio. Nije mi drago da se ovakvi ljudi motaju po Samostanu.

U Zagrebu je osnovana Matica hrvatska i postupno je svoje ogranke širila po ostatku zemlje. Po uzoru na ostale zapadne metropole, zagrebački su sveučilištarci izišli na prosvjede. Za što su prosvjedovali i protiv koga? Dugih kosa protiv licemjerne uljudnosti i prljavim jednoličnim odijelima protiv svijeta namještenosti. Za svaku vrstu slobode. Za onu krajnju anarhiju, bez ograde, bez policije, bez zabrana. Ljudi su se u strahu pitali što će ta generacija sagraditi na porušenome? Hrvatski «nacionalizam» i svjetski anarhizam počeli su se dodirivati čvrstim rukama. Ležeći po ledinama sveučilišta kao napasle i site krave, obučeni jednobrazno u iznošene «traperice» slični kineskim maoistima u radničkome trlišu, rješavali su velike svjetske i hrvatske «probleme».

- Čičak. Eno ti jugoslavenska zastava pala po hrvatskoj.

- Neka je. Prestat će vjetar sa Istoka.

Manje nacionalno osviješteni život su produbljivali novim načinima života, etike i mudrosti.

- Kad ovoj nedorasloj šiparici ugradiš dijete, komu će dopasti odgovornost hraniti ga i uzdržavati? I što će biti od ove šiparice?

- Eno ga Državi, neka ga Država odgaja. A šiparicu ostavljam kolegi.

- Ima već jednu.

- Tu će do sutra ostaviti meni.

Veliki Rektor zagrebačkoga sveučilišta nije dozvolio miliciji uhićivati i zatvarati. Solidarizirao se sa svojim studentima. Velik je ugled stekao. Američki predsjednik Nixon zaželio se s njime sastati. Provezli su se zagrebačkim ulicama. Mnoštvo odmaknuto na propisanu udaljenost, da komu ne bi palo na pamet napraviti nešto slično Dallasu, mahalo je hrvatskim zastavama i grbovima, veličalo velikog Predsjednika i velikog Rektora i do u nebesa urlikalo.

- Amerika će osloboditi Hrvatsku! Nixon će nam pomoći!

Veliki Rektor, nekadašnji graditelj jugoslavenske atomske bombe i neuspio romanopisac čudnih tema tako se našao za stolom velikih. Mnogima nije bilo jasno zaštu su tu večer sjedili za stolom gospodina Krizmana, čovjeka za koga i ne bi bili čuli da mu se sin nije povremeno u javnost zalijetao. Nixon se baš k njemu svratio. U njegovu salonu uza sliku Maršala u bijelim rukavicama, visio je amerikanski predsjednik Wilson i češki prosvjetitelj Tomo Masaryk. O čemu se razgovaralo za stolom? Možda o hrvatskoj slobodi. Pa ljudi su klicali Americi i Hrvatskoj. Ili možda o hrvatskome sužanjstvu.

- Pusti ih neka se ispušu. Poslije će ih biti lakše istrijebiti.

Vijesti pokatkad novinske, a pokatkad one «ispod žita» fratre su natjeravale na razmišljanje, ali i na razgovore.

- Jesu li Dapčevićka i Tripalo bili na večeri s Nixonom? Nema mi to tko reći, a to me živo zanima. To bi mi rastumačilo mnoge sumnje.

- Nema vijesti. Možda bi ti Gvardijan mogao što više reći. On se druži s mnogima. Možda znade.

- Pusti Gvardijana. Nije mi drago ni njegovo društvo, ni ono o čemu govori. Katolike šalje u Komunističku partiju, a to posvuda javno propagira. Misli da su Srbi ludi. A ja mislim da će oni i dalje čuvati vrh, a od ovih naših napravit će ovnove. Tako je nekada govorio Tomasović. A uzvratili su mu tim što su ga se i mrtvoga odrekli, pa ga je kuhar iz bolnice odnio na ramenu. A i on je ovdje bio gvardijan.

«Hrvatsko proljeće» tim se krajem posebno pokazalo u ožujku sedamdeset i prve. Prethodio mu je potres što je zaljuljao sav taj kraj, rušeći i oštećujući ionako sirotinjske i trošne kuće. Savki Dabčević, predsjednici «Centralnog komiteta saveza komunista Hrvatske» to se učinilo zgodnom prilikom posjetiti čitav kraj i progovoriti o njegovu napretku jer se pričalo kako u čitavoj Jugoslaviji nema zaostalijega kraja i veće sirotinje. Primili su je u Drnišu sa svim počastima. Na vratima Općine glasovita Čepurka, najznanija po tomu što je poslije poreznog robljenja drniške crkve obilazila komuniste moleći milodar za oltarnike, klekla je ispred Savke i klicala.

- Živila Savka, kraljica Hrvata.

Prva hrvatska komunistkinja sastala se s privrednicima čitava kraja i dogovorila kako će svima onima što im je potres oštetio kuće Država dati dva milijuna dinara beskamatnog kredita. Rekla im je da čvrsto ne provjeravaju, pa ako se tko javi i da mu nije baš porušeno, neće ga nitko ništa pitati. Po završetku razgovora s privrednicima primila je u Savez komunista komunističke pripravnike, a Gvardijan ih je svečano privodio jednoga po jednoga, naviknut tako kod sakramenta Potvrde. Njegovo ponašanje dijelilo je ljude u mjestu i kraju. Neki su bili zadovoljni. Neki su mrmljajući prigovarali.

-Svi za jedan štap! To će nas spasiti!

- Ma koliko bilo dobro držati za jedan štap, njemu tu nije mjesto. Lako on zaboravlja što su komunisti. Ne može se prije podne biti kurva, a popodne djevica. Ne ide ovo zajedno.

Darovani kredit razveselio je ljude, učinio ih još bučnijima nego je trebalo, a u rukama mnogih počele su se vihoriti hrvatske zastave i zastavice, a po prsima grbovi i druge nacionalne oznake. Nije bilo nedjelje ni svetkovine, a da se deset puta nije pročulo.

- Savka majka, a Tripalo ćaća, daju kredit koji se ne vraća.

Milicija je sve to neko vrijeme gledala šutljivo i strpljivo, ali s obzirom da su većinom bili Srbi, nisu bili baš blagonakloni. Gledali su sve te svetkovine, pisali, pamtili i potajno se razgovarali sa svojim narednicima. Provjeravali su imaju li zastave i grbovi «socijalističke oznake» i za sumnjive slučajeve predavali prijave. Bila se pročula priča o momku koji je uspio prepasti miliciju.

- Skidaj taj grb! Na njemu nema petokrake!

-Ne mogu ga skinuti, duboko je uhvatio korijen.

- Kakav korijen? Skidaj to!

- Pogledaj sam!

Mladić je zavrnuo jaketu, a ispod nje držao je veliki i oštar nož. Milicajac je ustuknuo i povukao se. Mladić je bio uvjeren kako se prepao i sve to zaboravio. A milicija je samo čekala svoje vrijeme. Neki su se divili mladićevoj hrabrosti, neki su se čudili kako ga milicija ne uhićuje kad uhićuje i za mnogo manje stvari, a neki su sumnjali kako je mladiću posao naivne vršnjake uvesti u napast.

Sedamtesetih se godina u sandučićima za poštu mnogih župnih ureda pojavio nepotpisan letak čiji je sadržaj izazivao miliciju i komunističke vlasti. Letak su mnogi župnici i ostali svećenici pročitali, bacili ili spremili negdje u svoje ostave. Iako nije bilo svjedoka milicija je točno znala koji je župnik dobio letak i što je nadalje sa svim prepisanim letcima bilo. Mora to znati kad je milicija sama taj letak i razdijelila po župskim uredima. Jedan od tih letaka netko je dostavio drniškome kapelanu Nikiću. On ga je prepisao na svome stroju te ga proslijedio dalje, vjerujući kako će to što čini ostati tajnom. Tajna je provaljena jer je letak i njegovi širitelji prispio u miliciju. Uhitili su fra Nikića, a one koji su znali za letak priveli za svjedoke. Istražitelj Cvijetić nije se žurio doznati istinu. Da bi pokazao svoju snagu i moć pred pozvanim je svjedocima čistio pištolj. Svjedoci su morali potvrditi kako je fra Nikić ekstremni nacionalist. Kako nije uspijevao u svojoj namjeri pojedine je svjedoke psovao, ponižavao i prijetio im zatvorom. Fra Nikića su ipak osudili u prosincu sedamdesete na deset mjeseci zatvora.

Matica hrvatska osnovala je svoj ogranak, šireći svijest o hrvatskoj knjizi, kulutri i nacionalnoj svijesti. Na njezin poziv dolazili su u taj zabačeni i zaostali kraj mnogi poznati uglednici i umjetnici. Nacionalni zanos počeo je teći kao rijeka. Posvuda su se pjevale pjesme i posvuda su vihorile zastave, ali su posvuda milicajci zategnutih kaiševa i pripravnih palica znakovito šutjeli. Oni su sve to razumijevali kao krajnji nacionalizam i samo su čekali odredbe.

U travnju sedamdeset i prve Matica je organizirala prodaju vrijednih nacionalnih knjiga, a knjige su bile u nekom zagrebačkome kombiju. Ne sluteći da bi nekomu taj automobil i njegove knjige mogli i smetati, povjerenici matičini ostavili su ga nezaštićena i bez čuvara. Pod okriljem mraka društvo četnika Vukašina kombi je izrazbijalo i uništilo. Automobil i knjige tako su dopale u četničke ruke. Svjedoci su ipak vidjeli razbijače i napadače. Iako se brzo doznalo za njihov čin nikada nisu bili kažnjeni. Milicija je samo šutljivo primila na znanje tko je razbio automobil i tko je knjige uništio. Nikoga nije ni privela ni kaznila, jer vrana vrani očiju ne kopa.

U lipnju sedamdeset i prve na Miljevcima je na školsko pročelje postavljena spomen ploča Stjepanu Radiću, spominjući se njegova govora miljevačkim seljacima davne dvadesete godine. Spomen ploču otkrio je i prigodnim govorom popratio dr Tuđman. Iako je bio samo jedan od mnogih tada u nacionalnom zanosu, ostao je zapamćen po oštrim i hrabrim riječima. Netko je njegov govor snimao na magnetofon, izazivajući tako čuđenje i divljenje mnogih, jer do tada nisu ni čuli kako nešto takvoga može biti.

U drugoj polovici srpnja sedamdeset i prve pronio se glas čitavim krajem kako će na središnjem drniškom trgu govor održati Tripalo. Nije trebalo uručivati pozivnice. Takvo je to bilo doba. Ne doći na takav skup značilo je ne biti među svojima. Sa svih strana Grad su opsjeli auti i ljudi. Večer ranije Gradom je limena glazba svirala nacionalne pjesme, ali ni Srbi nisu mirovali. Kao da nije njihov posao, prekriženih su ruku sve pratili i promatrali. Pred početak skupa kninska vojska zadužena za razglas čitav je Grad zapljusnula partizanskim pjesmama, a svako nekoliko minuta svirala «Marš na Drinu». Ljudi su bili pomalo zbunjeni i iznenađeni. Tripalo je otpočeo govor. Bio je nervozan, a njegovo govorenje smušeno. Nisu ga mogli pokrenuti ni svi oni poklici što su izlazili iz tisuća grla odlučnih zanesenjaka. Govornik je završio svoje govorenje, ne dajući nade niti što važna govoreći. Kad se povukao ponovno je vojska odsvirala partizanštinu, mnoštvo ispraćajući «Maršom na Drinu».

Malo je komu bilo jasno što se zbiva. Mnoštvo se zapitkivalo što je Tripalo uopće rekao, različan onomu što su od njega očekivali. Fratri su slijedeće vrijeme o tom srpanjskom skupu i o smušenu govorniku počešće razgovarali.

- Što si od njega i mogao očekivati? Sav njegov govor razgovor je o Komunističkoj partiji, a nije nikakav nacionalni govor. A što se Tripalove smušenosti tiče, nije začuđujuća. Pa samo pedesetak metara od njegova govorničkog mjesta grob je više od pet stotina ubijenih zarobljenika. Znaš dobro što je on bio u vrijeme kad su te ljude žive u grob utjerali. Možda mu je spomen na zločinstvo oduzeo sabranost. Možda ga i habit Gvardijana ispred sebe podsjeća na neke druge fratre čija pravda još nebesima viče. Nije se lako povratiti na mjesto gdje je tajni previše, a onda pored svega sabrano govoriti. Koliko se god čovjek trudio pobjeći od vlastite unutrašnjosti, unutrašnjost progovori sama i nenadano. Tko zna čega se sve prisjetio dok je pokušavao govoriti. Pa čitav ovaj skup jest upravo ono protiv čega je on pušku nosio. Ne može se on drugačije ni ponašati.

Hrvatsko proljeće, što se god ljeto više jeseni primicalo, sve je više bilo neodređeno, hladno i preblizu oluji. Broz je vedrio i oblačio. Kad mu se vedrina učinila sumnjivom nad Hrvatsku je nadvio tmaste oblake. U jednom danu čudnim je gradom potukao sve procvale i prolistale izdanke. Znalo se, njegovi su špijuni i provokatori dobili zaslužen odmor, a svi oni što su čeznuli iskreno za slobodom dobili su metak, palicu i zatvorsku ćeliju. Tripalo i Savka otišli su iz javnosti. Tisuće drugih otišli su iz slobode. Na tisuće vrata i na tisuće sudbina zakucali su pendreci i lisičine, a zatvorske ćelije postale jedina budućnost. Za dugogodišnju robiju bilo je dovoljno optužiti za hrvatski nacionalizam.

Amerika nije ništa rekla. Nixon je bio zaboravio da Hrvatska i postoji. Velikome Rektoru iznikle su duge vlasi na glavi, više blijede i sve više sijede. Njegove su studente isprebijali milicijski kordoni i pozatvarale pritajene udbaške snage. NIt mu je tko čuo glasa nit je tko pomislio kako i on spada u one što ih je zanijelo ono rodoljubnoga zbog čega čovjek postane sretan na svome. Njegova je zemlja bila sveopća, točno kako su sveopći bili i njegovi veliki svjetski prijatelji. Kod gospodina Krizmana ništa se nije promijenilo. Tomo Masaryk stajao je pored amerikanskoga predsjednika Wilsona. Mladi Maršal bijelih rukavica činio im je društvo. A u toj sobi ostala je tajna o čemu su Nixson i njegovi domaćini razgovarali. Ostalo je neodgovoreno, o hrvatskoj slobodi ili o hrvatskome porobljavanju. Hrvati su uporno vikali kako će Amerika pomoći. Točno kao i Česi. Amerika nije pomogla. Teška komunistička čizma potrgala je podjednako češko i hrvatsko proljeće, a oni što su znali za riječ licemjerje imali su razloga višestruko Americi spomenuti majku prevarantsku. I zauvijek naučiti kako se od nje razuman i pametan čovjek nema čemu nadati. Čak i onda kad njezine «slobodne» novine Tita nacrtaju kao «Paju Patka».

Poglavlje četvrto

Hrvatskom je proljeću presudio prosinac. Opkoljen srpskim milicajcima kao psima čuvarima i još bolje osiguran probranim ptičicama zvanim «kos» Broz je u Karađorđevo pozvao «odmetnute» hrvatske komunističke vođe. Mjesecima unaprijed već su spremljene čekale tisuće i tisuće srpskih milicajaca. Uz njih i mnoštvo hrvatskih poturica. Trebalo je samo reći «drži», pa da ta hrpa bijesnih pasa nasrne na sve što joj je pred očima. Za to su bili stvarno i dresirani kao psi.

Svjedoci su pričali da i jesu bili dresirani psi. Mjesecima ranije, izdvojeni iz društva, svakodnevno su imali po tisuću uzbuna, a vijesti su znali samo one koje su im komandiri govorili. A komandiri su ih tuškali na neprijatelje s kojima će se uskoro sukobiti. Kad su ih počesto gladne i žedne, umorne i psihički otupljene pustili na mase Hrvatskoga proljeća, bili su spremni golim zubima zaklati tko god im na put stane. I rođenoga oca, što im je onda mogao tuđi značiti?

Broz je tih dana bio u lovu. Onako kao usput, jer mu je dodijalo ubijati namještene jelene i veprove, odlučio se obračunati s drugom vrstom lovine. Sve svoje svjetske prijatelje unaprijed je izvijestio o tomu kako mora napraviti reda u kući. Niti mu se čudio Istok, niti Zapad. Istok još manje, jer se pročulo kako je u nekim razgovorima Brežnjev bio voljan priznati slobodnu Hrvatsku pristupi li Istoku i dozvoli li ruskim brodovima pristajanje u Jadranu. Pozvao je Dapčevićku i Tripala i sve druge koje je okarakterizirao odgovornima za hrvatski nacionalizam i za nemire koji su iz toga izlazili. Pokrenuo je tek lavinu osude, a ona će se zakotrljati i godinama valjati hrvatskim nacionalnim prostorom. U jednom su dahu srušeni svi ti «odmetnici», a na Zagreb Broz je još jednom poslao prikrivene četničke koljače.

Pobunjene studente i mladost dočekali su isukanim palicama, a od tada oni bez milicijskih odijela kucali su od vrata do vrata. Nije trebalo dugo, gdje god je bio kakav zatvor tamo je prispio novi hrvatski stanovnik.

Vijest o srušenom hrvatskom komunističkom vrhu, zadesila je pučanstvo ovoga kraja kao najdublji udar na Hrvatsku. Mnoštvo je ljudi sudjelovalo u podvali, špijuniranju, bukačkoj neozbiljnosti i mnoštvu lošega, ali je puno veće mnoštvo proživjelo Brozov udarac kao nacionalno poniženje i te posljednje godine izraslo u kiticu mirišljiva rodoljublja. Tu večer, plačući i žalujući, Hrvati se nisu sjedinjavali u žalu za komunističkim vodstvom, nego su žalili zbog udara na Slobodu i Hrvatsku.

- Mater mu ludu tko god reče da je Tito Hrvat. Ovo je zločinac, razbojnik, ništa više.

- Mater pokvarenu i onome tko ikada reče da je Amerika išta drugo osim kurva. I onomu tko se u nju pouzda!

Oporavljeni od prvoga šoka iz Karađorđeva, gradić su opsjeli automobili pristigli iz čitava kraja. Čitavu noć vozili su se uličicama kružeći uvijek ispočetka, vihoreći zastavama i kličući hrvatskoj slobodi. Samo do jutra. Jer već ranom zorom, kad su razočarani i povrijeđeni ljudi napustili ulice, ulice su zaposjeli milicajci i udbaši. Skriveni iza zatvorenih prozora, ali vireći van na ulicu, prestrašeni su ljudi počeli prepoznavati pridošlice.

- Đipalo! I onaj drugi, Dujaković mu je prezime, a kako mu je ime, đava ga zna.

Đipalo je još od ratnih vremena zloglasni organ «državne sigurnosti», čisti «bezbednjak», kako su ga u milicijskim krugovima zvali srpski panduri i batinaši. To je bio sudrug Zelembabi, Juriću i Vlahovu, zloglasnome timu kroz čije su ruke prošli mnogi na smrt osuđeni, mnogi poslani na doživotne tamnice ili mnogi provučeni kroz uski prolaz komunističkih tortura. Da je Đipalu bilo pogledati u dušu? Malo bi se tu vidjelo osim bolesti poremećena ubojice. Ni drugi nisu bili ništa drugačiji. Tripalo ga je doveo još davno, po komunistgičkom ulasku u Petropolje, a Ilija Grubić bio mu je udbaški učitelj. Sada mu je istraživati tko je to bio za Tripala. Tog su se Đipala fratri posebno bojali. Bio je upravo specijaliziran za njih. Malo je bilo fratara kojima taj nije svoju prljavu njušku unio u život. A kad on dođe ne gine zatvor, presuda i osuda. Toga su čovjeka odjednom vidjeli na ulicama. A ljudima se činilo da bi bilo podnošljivije da su umjesto njega vraga crnoga ugledali. Jer od vraga se crnoga možeš prekrižiti, od ovakve vrste đavla nisi se mogao prekrižiti. A bio je svojevremeno fratarski đak, kao i Tripalo. I svaki dan klečao ispred oltara i s Tripalom se natjecao u pobožnosti. Fra Petrov ga je mnoštvo puta hvalio kao uzor drugima u učenju i pobožnosti. Kasnije je trajno «raskrstio» sa zaostalom i lošom prošlošću. Sad se natjecao tko će neprijatelju nanijeti više zla.

- Drugovi! Ostavke na svoje funkcije moraju dati svi oni koji su sišli s linije naše Partije. Koji su to, znaju sami, a koji su to znamo i mi.

Tražila se ostavka od općinskih čelnika, a onda, malo po malo, niže na niže, došlo se i do novinskih prodavača na kioscima. Općinari nisu htjeli odstupiti odmah. Tražili su prisilne smjene. «Boračka organizacija» tražila je hitno razrješenje svih neprijatelja Partije.

- Dolje protivnici Partije! vikao je Petranović.

- Dolje neprijatelji Jugoslavije! vikali su Sučić, Vukašin, Zenić i ostali.

- Dolje neprijatelji radnoga naroda! vikao je Lapić.

Poslalo iz Zagreba nekoga druga Matulića koji je ispred Centralnog komiteta saveza komunista bio zadužen za sređivanje stanja u čitavu kraju. Svaku večer održavali su se sastanci na kojima su «osuđivani kontrarevolucionarni potezi» i tražila se odgovornost za svaki «hrvatski nacionalizam i šovinizam». Revni komunist Zvekiša, prije svakoga čitanja partijskih materijala brisao je svoje naočale i pokušavao okvasiti jezik. Jer on je bio zadužen sve partijske materijale čitati svjesnim i nezavedenim komunistima. Njega su komunisti spremali za novoga predvodnika.

- Kako će izdržati do kraja? Daju za vrijeme čitanja samo vodu. A znaš li ti što znači Zvekiši vodu piti? On vodom malo noge pere, a kamo li da vodu pije. A sav naš kraj dolazi u opasnost. On sve materijale vidi dvostruko. Onda će i grijehe vidjeti dvostruko.

- Ajde ga vrag odnijo. Kako ga nije sram strica?

- Koji mu je stric?

- Pa onaj vratar šta se prije nekoliko miseci vratijo s robije. Onaj šta je bio vlast svim vratrima.

- Ima sinovca, nema šta. Ima se čime i ponositi.

- Ko zna i je li mu sinovac? Možda je to govorijo dok je stric štogod vridijo. Ja mislim da bi ga se sada lako odreka.

Kad je došao red na zabludjelu prosvjetu, komunistički su pravovjernici sazvali sve prosvjetne djelatnike i započeli potragu za zabludjelima. Zabluda je bila pjevati hrvatske pjesme, biti članom Matice hrvatske, sudjelovati u bilo kojemu obliku kulturnom ili športskom. Prozivala su se imena i prezimena, nabrajali grijesi i grješnici i pitalo za vrstu kazne i vrstu odgovornosti. Prosvjetni radnik Vujadin Mileta, nastavnik iz Siverića, predlagao je mjeru.

- Drugovi! Sve to treba po hitnome postupku! Ja bih nekima otkinuo prst, nekima ruku, a nekima glavu.

Neki su prosvjetni radnici sve to pokunjeno slušali, ali nisu odstupali od svojih uvjerenja. Šutnjom su pokušali odgoditi osude i presude. Bilo je i onih drugih, toliko prepadnutih da su bili kadri rođenoga oca izdati. Jedan od njih na sastanku je proplakao, a onda ispred sviju plakao. Partijska komisija napravljena u obliku partijskog suda, sastavljena od jednoga Pancetića, jednoga Duvančića, jednoga Macure i jednoga Perice, mrkim je pogledima pretresala partijca po partijca.

- Druže, kako si mogao pjevati nacionalističke pjesme? Kako si mogao biti članom Matice? Uz to si još bio suradnik nekih sumnjivih nacionalističkih novina.

- Drugovi, zavelo me! Zavelo me!

Uza sav jad, bijedan položaj i opasnost od zatvora, dvoranom se prolomio gromoglasan smijeh. Neki su se pokušali u smijehu suspregnuti, neki su u usta trpali rukave od kaputa, a neki su od smijeha popadali pod klupe.

- Zavelo ga! Zavelo ga!

Sastanak je nekako priveden kraju, a prosvjetari su pokunjenih glava izlazili na ulicu, manje zbog optužbi, više zbunjeni ovakvom vrstom ljigavca. Neki su priču o zavođenju ponijeli sa sobom i lako je pustili na ulicu. Pored sve muke i neizvjesnosti, čim je ta priča o zavođenju doprla na ulicu, postala je zgodnom porugom. Da je bilo polovicu pitati bi li radije godinu dana u zatvor ili da ih netko uskrati za takav događaj, polovica bi odmah otišla u zatvor. Jer već sutra, kad priča iziđe na ulicu, moći reći da si je sam čuo i doživio, nekima je bila veća i od doživotne robije.

- Šta je novom predsjedniku Općine?

- Zavelo ga.

- Šta je Mandi Leminoj?

- Zavelo je!

- Šta je Zlatki Lapića?

- I nju je zavelo!

- Ko nju zavede?

- Ima ih više. Milicija traži, a i Đipalo. A boje se da će naći i Đipala i miliciju. Žena srčana, milostiva.

Nije trebalo puno pa da se pročuje tko sve sjedi u sudu i osuđuje. Tako priča nije zaobišla ni staro društvo Dripca, Mutu i Jolkasa.

- Jopet se oni naš narednik uspijo provući. Eno ga gona one šta su pivali po Gradu. Govori kako je on uvik bijo di triba.

- Zna, i gotovo! Nije lud ki ti. I nepismen. Jesam li mu dobro reka, Muta?

- Imaš jednu zapaliti?

- Sriću đava odnijo, tebi i njemu. Jesam li ti reka da ne pušim, da ne pušim. I jesam li ti reka da je i tebe mora napraviti neki Pancetić. Takoga ne bi moga ko drugi napraviti.

Neki od odgovornih ljudi u Gradu pod pritiskom su popustili i odstupili. Matematičar Bilić neće, pa neća. Tvrdio je da je njega narod postavio, pa ako žele vidjeti ga u ostavci neka narod sazovu i pitaju. Pa ako žele neka ga skinu. Do tada on ostavke ne daje. Udbaši su skupljali potpise za njegovu smjenu, ali potpisa dobili nisu. Onda su mu zabranili biti zastupnikom, ali njegov opoziv nisu uspjeli dobiti. Nije dugo trebalo pa da se njime pozabave Đipalo i Dujaković, stari i znani udbaški zlikovci. S njima su kao štenad hodali liječnik Rašković i prominski pripuz zvani Pulac. Da je bilo zaviriti u dušu Biliću, ne bi bila ni mirna ni laka. Jer tko jednom upadne Đipalu u ruke nikada neće biti ono što je bio. Taj ljude ne pušta iz ruku prije nego im zada duboku ranu.

Onaj jedan jedini Hotel sličan hotelima samo po imenu, ali u dubokoj svezi s već znanom «Gostionicom kod Škite» ili «Narodnim restaurantom» šjor Baltazara, svakodnevno bi bio mjestom gdje su Srbi čoporativno izazivali. Pjevali su partizanske pjesme i veličali Partiju, u brk se smijući Hrvatima i rugajući se njihovoj naivnosti.

- Neću mirovati dok od Drniša ne napravim selo pokraj Knina.

- Majmune kričanski!

- Ne vrijeđaj Kričke. Ima u Kričkama i Hrvata i ljudi. On je majmun iz Šaraca.

- Tužit ću te, mater ti šovinističku!

- Ima noći! Ima mraka! Pa ti ajde bez autobusa.

- Tužit ću te!

- Tuži! To ti i je posa. Ko da išta drugo znadeš? A to šta ti mislim, neću ti sada reći. Đipalo nije nadležan za stoku. On se u zadnje vrime bavi samo ljudima.

Dva su mjeseca bila prošla od Karađorđeva, a da komunisti nisu uspjeli srušiti općinsku vlast onako kako su ispočetka željeli. Do pada vlasti stotine i stotine hrvatskih rodoljuba bilo je na saslušanju i imali su priliku vidjeti kako im se milicijski spisi slažu i iz dana u dan množe. Na robiju su poslali općinskog službenika jer su ga prijavili Đipalu kako je javno vrijeđao borca Oblaka zvanog «Crni Oblak». Možda bi «Crni Oblak» i premučao to izrugivanje da baš to izrugivanje nije bilo tako smiješno sročeno pa su mu se smijali u svakom gradskome zakutku. Nije «Crnome Oblaku» bilo prvi put upasti u ruke zasmijaču. Činilo se kako ga u njegovim mrkim danima taj jedino i može pokatkad zasmijati. Činilo se kako ga Crni Oblak ne bi ni tužio da nije bilo revna doušnika, odvažnog spašavati čast «borcima». Općinskog je službenika zbog njegove revnosti odvelo na robiju, pa kad je odrobijao nisu mu se dali vratiti na radno mjesto. Revni je žbir zato napredovao. Svugdje osim u svome selu jer su njegovi sumještani bježali od njega i kuće mu se malo tko dodirivao.

- Pa kad se to dogodilo, kad je to rekao?

- Ima već mjesec dana.

- Pa što ste dosad čekali? Zašto ti prijavljuješ, a Oblak šuti?

- Tek se sada počeo čitav Grad smijati. Došlo je dotle da se i Kaća smije. Da sam to prije znao, prije bih i prijavio.

Osudiše ga zbog smijeha, a drugoga općiskog službenika Kneževića zbog prevelike ozbiljnosti. A oba su bili ćelija do ćelije u Gradiški. U onom su bloku bili iz koga je u općoj amnestiji, poslije petnaest godina odrobijanih u Gradiški, izišao fra Julijan. I još neki fratri. U samici su mogli mirne duše čitati natpis «fra Julijan je nevin», onaj isti što ga je, malo pomalo, ispisao noktima. Nije ga moglo ni nestati jer se nitko nije mogao sjetiti kad su posljednji put bojali zidove u Gradiški.

Ništa bolje nije prošla ni grupa miljevačkih momaka. Optužilo ih za pjevanje «nacionalističkih» pjesama. Priznali su i sudac ih šibenski kaznio s po šest mjeseci zatvora. Među njima bio je jedan da ga se ne smije preskočiti u priči.

- Jesi li i ti pjevao s njima?

- Jjjjesssam!

Mladić je bio mucavac, toliko sputan u govoru da je jedva bilo moguće razumjeti ga. Sudac se začudio jer čovjek je jedva govorio, a o pjevanju nije moglo biti ni govora.

- Kako si mogao pjevati kad jedva govoriš?

- Ppppjevvvvao sssam usssssebi.

- Jesu li te zaveli?

- Nnnisssam ja ppproffessssor, a nnni nnnovvinnnar. Jjjja ppproddajjjem novinnne.

Đipalo i Dujaković priveli su na informativne razgovore sve one što su pred godinu dana na Miljevcima bili organizatori skupa u povodu Radićeve obljetnice. Ploču su dignuli sa školske zgrade i razbili, a sada su tražili dalje.

- Što je Tuđman govorio? Snimali ste magnetofonom njegov govor. Gdje je vrpca?

Nisu je nikada pronašli jer nitko nije bio izdajica. Svatko je odbijao od sebe, tvrdeći da je vrpca ostala u Općini. A tragali su za njom mjesecima. Tragali su za vrpcom i onda kad se već pročulo da je i Tuđman završio na robiji. Da je vrpcu možda snimio tko drugi možda bi je udbaši i našli. Ali tu su vrpcu napravili oni što su znali sve vražje podvale i ništa što bi im se dopalo mozga nije moglo biti nego komedija. Možda su, ne imajući druge vrpce, jasno, uz jedan jedini magnetofon što ga je Grad imao, baš tom vrpcom napravili kakvu psinu. Da ih se bolje spozna, najbolje bi bilo poći od početka.

Toj grupi što je vragu iz torbe utekla, a jednome od njih bio je dostupan magnetofon, to znači bio je dostupan mnogima, palo je napamet šaliti se s vlastitom materom. Nekoliko mjeseci iza očeve smrti, jedan od braće oponašao je psovanje i viku rođenoga pokojnog oca, drugi je tu psinu snimio na magnetofon, a obojica su magnetofon i snimku postavili materi pod krevet. Provukli su elektrokabel i čekali da mater ode na spavanje. Čim su čuli njeno hrkanje pustili su magnetofon. Jadna je žena onako bunovna i u dugoj seljačkoj spavaćici izletjela iz sobe. Baš to su i čekali, sinovi, nevjeste, unuci i unuke, svi oni što su imali volje vidjeti zbunjenu ženu.

- Bište, dico, vratijo se ćaća!

Tko je ovo kadar učiniti rođenoj materi i sutra joj se smijati bez obzira na posljedice, tomu u ruganju nema ni jedne granice. Ako im je vrpca za slično poslužila, a znalo se kako je samo jedna, čitavo su vrijeme mogli tjerati «šegu» i s Đipalom, znajući da će uzaludno tražiti i da nema što naći. Bili su sigurni i oni i Tuđman.

Vlast je konačno pala i svi slijedeći politički razgovori narednih godina bili su uvijek za «ispravnu» Partiju i protiv hrvatskog «nacionalizma i šovinizma». Išli su i dalje. Pomakli su crtu prema svećenstvu. Kleronacionalizam i kleronacionalisti: dvije strašne kovanice postale su simbolom svoga vremena.

- Đerma, šta onaj kaže? Šta ono uvik ponavlja? Isti je ki oni redikul, nije redikul, radikal, svedno.

Jolkas je propitivao svoga sudruga Dripca, jer mu se riječ «kleronacionalist» bila popela na vrh glave. Dripac mu je tumačio, nadajući se da bi i Muta mogao što čuti i naučiti.

- Kako bi ti to protumačijo? To ti kaže kako je Parok veliki Rvat. Klero to ti znači Parok, a nacijo to ti dođe Rvat. Eto sad sam ti sve kaza.

- Kude li oni Paroka ili časte? Kad tako govore?

- Kude. Mislu da nema veća pokude.

- Mate im ludu. Da meni tako reču ja bi im reka da me nisu mogli bolje ni počastit. Kuš bolje nego kad si Parok, a uz to još i Rvat.

- Mene je još did učijo da se budala vali čega se pametan stidi. Ja mislim da ni Paroku nije mrsko kad ga budale napadaju vičući da je pravi Parok i pravi Rvat. Pametan je Parok. Znade on to isto ki šta mi znademo.

- Blago tebi kad sve znadeš. Baš mi je ža šta i ja nisam slova naučijo. Nije da ćako. Ko bi ovce čuva i kopa? Zato će moja dica. Neka iđu u školu. Ja ne branim. I meni će štogod pročitati.

Fratri nisu imali vanjskih problema jer nisu bili pripadnici zastranjelih komunista, pa se na njih izravno nije moglo vikati. Gvardijanove su komuniste sve redom istjerali iz Partije. A njega je nestalo. Nitko živ nije znao ni gdje je ni što mu se dogodilo. Tek dva mjeseca kasnije na Otok se vratio iz Italije. Pričalo se da ima oko sebe mnoštvo udbaša, da ga tako dobro čuvaju pa mu se ništa i ne može dogoditi.

Svejedno, nije prošlo dugo kako ga je na saslušanje pozvao drniški udbaš rodom iz Promine. Brod zvani «Miko» propuštao je vodu, a fratri su tvrdili kako je i nepotreban jer troši više benzina nego vode. A iskreno govoreći, jedva su čekali da Gvardijanu isteče mandat. Činilo im se kao da Gvardijana nisu ni imali. Bilo ga je svuda i posvuda, samo ga nije bilo gdje je biti trebao. Mnogi su od fratara veoma često na to glasno ili poluglasno mrmljali.

- Diko, nije dopušteno govoriti protiv Gvardijana. Svaka je vlast od Gospodina.

- Najbolje da i ti s njime pođeš. Nema koristi ni od jednoga ni od drugoga.

- Ajde mi kaži šta sad rade u Beču?

- Žene peru sude, a muškarci piju kavu.

- Ajde mi kaži šta sad rade zeci?

- Ne traže majku jer nije zima.

- Diko, i tebi bi vra Vencislav kaza da si lukav. Znači li to da si se i ti naijo luka?

- Hajde s Bogom. Dokle ću ja ovako s tobom?

- Diko, meni se nikud ne žuri. A kud se tebi žuri? Ljudi se žure pa se popnu gori u onome helikopiteru. Otpane jedan šarafić, a oni onda doli, ko mrtav ko bez noge. Da im se nije žurilo mogli su isad lipo piti kavu i gledati kako žene sude peru u Beču.

- Koji si ti farabut?

- Diko, to se na kozarskome jeziku kaže «la rabutfaton».

- Tko te učio taj jezik?

- Moj prorok s Nevesta. Nije samo mene. Učijo je Svetinu i Čvorka.

Samo dvije godine kasnije, kad je već mnoštvo proljećara odgulilo svoj zatvor, a oni krupniji tek započeli, znali su sjediti preživjeli proljećari i nabrajati to što im se dogodilo.

- Na vlasti je sada Lapić. Orjunaš, jugoslavenčina da gora ne može biti. Ujak mu Jovo Mudrinić, onaj glasoviti «prvoborac» iz Gradiške. Direktor bolnice Rašković. Đorđević, ona pridošlica iz Beograda, šef zubne ambulante. Direktor banke Opančina. Direktor SDK-a Šarac. Ljilja Šarac u ljekarni. Raketić tajnik Općine. Straho Čakić šef komiteta. Grubač direktor škole. Načelnik uprave prihoda Pavlović. Milan Vrganj šef milicije.To su sada svi Srbi postavljeni nam za čuvare. Pogledaj milicijsku postaju. Više ima milicajaca ovdje nego u pola Srbije. U svakome kao da je nabijeno deset četnika.

- Ima li iko naš? Ima li Hrvata i za likariju?

- Imamo Zvekišu.

- Imamo vraga crnoga. Eno ga tebi. Meni ga ne dovodi.

- Nikad se ne zna. Pošteno priznaje da je «kos» i priča se kako ljudima govori da prid njim ne govore svašta jer on mora javljati. A priča se da je odlučio oženiti Kaću. Traži okolo koga bi za njega uda. I hvali se kako će svatove podmiriti Općina.

- Ne skreći, i eno ga tebi. Ponovno te pitam, imamo li mi Hrvati ikoga?

- Imamo Pancetiće. Mućka. Imamo Mućka.

- I njega k vragu, i njega.

- Još nam je jedini Parok Hrvat.

- Istina. Još nam je samo Parok Hrvat.

- A reka bi da ovde Srba ima barem devedeset posto. Šezdeset su nam milicajaca doveli. Šezdeset ji đavli odnilo.

- A ima ih najviše deset posto. Majku im četničku, njima i ovakvoj Državi. Sad im je uspilo, ali ima i nas drugih. Ima i nas dugih. To mene tješi. A valja mučati i raditi.

Poglavlje peto

Da je bilo birati po ljepoti nikada taj ne bi prošao prvo kolo razredbenog odabira. Bio je tako nezgrapan da bi svakoj ženi bila teška avantura poljubiti ga, a još teža, videći ga takvoga, zaželjeti s njime imati što i više. Da je bilo birati po marljivosti i nauku još teže bi to bilo izvesti. Srušili su ga pored sve očeve moći u prvome razredu srednje škole. Ni otac mu nije bio milosrdniji. Poslao ga je tog ljeta kopati kanale i krampati. Da je bilo birati po staloženosti ne bi nikada ni pomislio stati pred kameru državne Televizije. Bio je toliko nervozan i nesabran da je za vrijeme snimanja vijesti ispod stola toliko lamatao nogama da su mu ih morali konopom vezati, a budući da ništa nije smjelo ići «uživo», stotinu su puta radi njegova nemira morali rezati, presnimavati i izrezivati. Da je bilo po bilo kojoj sposobnosti i kvaliteti doprijeti do mjesta gdje je bio, mnogi bi tamo bili prije njega. On je imao moćna oca, komunističkog moćnika, povjerljiva «borca» i fanatična vjernika svoje Partije. Tako je u ocu stekao što je Priroda dala drugima. A to je bilo dovoljno da izbije među one «određene za velike stvari». Upravo njega dopala je «najveća» stvar na državnoj Televiziji: objaviti vijest da je umro «Drug Tito».

Moglo bi se zaključiti kako je takav kakav je bio izbio na površinu jer je u zaleđu imao moćna oca. Bilo je i to istina, jer mu je otac, što zbog svoje moćne komunističke uloge, a što kroz mnoge pijanke u kasnim «vodičkim noćima» na kojima su ljetujući u Vodicama pribivali mnogi državni moćnici, priskrbio moćnu budućnost. To bi ipak bio površan zaključak jer nije bio sam. Mnoštvo njemu jednakih imali su iste uvjete. Bili su partijski ljudi i komunistički sinovi ili unuci. I njihovi su očevi u pijankama i orgijanju ugošćivali visoke partijske «moćnike i drugove». I svi drugi, njemu jednaki, tu su imali iste uvjete. Podjednako su se tukli i otimali za prvo mjesto, podjednako sposobni izvlačiti veze i vezice, pozivati se na «ovoga ili onoga druga iz komiteta», podjednako bili spremni učiniti sve da budu prvi i jedini. Da on nije bio sposoban ne bi on nikada dopro do toga da upravo on bude određen objaviti «najtužniju vijest» svih komunista.

Državna televizija upravo je zbog toga bila poprištem teških obračuna. Svjestan gdje je, morao je biti svakodnevno budan i to do kraja. Nije smjelo biti iznenađenja. Posebnu su mu brigu činile «kolegice». One su imale prednost po «prirodi». Dvije su mu stalno bile za petama. Znao je kako se lako svlače i lako uvlače u «krevete i aute» onih što su odlučivali. Pokušao je brojiti i zbrojiti sve moćnike s kojima su te dvije ženskinje odležale. Odustao je jer je bilo jednostavnije nabrojiti one s kojima nisu odležale. Jedna mu se sama skinula s puta. Debeljuškasta, punih crvenih obraza i dobro obučena, ostala je trudna i morala roditi. Nitko od «drugova» nije znao čije će dijete roditi. Ni sama nije istraživala, a možda ni sama nije znala. Nikamo nije otišla, ali je takva postala neprikladnom za «velike vijesti». Ona druga, mršava i elegantna, odolijevala je svim posteljama, a «muško se društvo», ostajući samo, propitkivalo koliko će ta mršavica drugarskih postelja izdržati. Sve je izdržala, a baš njemu bila je upravo najveća «konkurencija». On je morao iznalaziti načine za vlastit opstanak i dokazivati razlog zbog koga će doprijeti do vrha.

Način je iznašao u stalnom govoru o «budnosti», komunističkoj «budnosti». Napadao je sve moguće «neprijatelje», prozivao je svaku deformaciju, upozoravao na svaku pa i najmanju opasnost što bi mogla ugroziti «tekovine socijalizma». A gdje je mogao naći bolje izvorište «budnosti» nego li u napadu na «ustaštvo, klerikalizam, kleronacionalizam i hrvatski šovinizam». Država je već duže vremena bila pod iščekivanjem «što će biti od Broza». Od one vijesti kako se doselio u Split i tamo «pipka» neku kazališnu pjevačicu, tri puta mlađu od sebe, do vijesti kako je teško bolestan i kako mora na operaciju nije prošlo dugo. Nemirna Poljska nije poručivala komunistima lijepe vijesti. Pronijela se bila priča kako Broz u Ljubljanu nije otišao zbog bolesti nego zbog toga da bude blizu «zapadnoj granici» kako bi u slučaju rata mogao što brže uteći u Englesku. Zapad nije više davao novaca ni šakom ni kapom. Država je počela kaiš stezati i poručivati sveopću štednju. Da nevolja bude veća, za papu u Vatikanu imenovali su Poljaka, a taj znade ponajbolje što je komunizam. Shvatio je kako, želi li izbiti na prvo mjesto, mora žestoko, žestoko lajati, a lavežom ne samo doprijeti do «glavnih vijesti» nego biti glavnim komunistom Televizije.

Ne samo da je lajao u svakodnevnim «dnevnicima» koje je uspio staviti pod vlastiti nadzor, nego je proširio svoj djelokrug. Počeo je poput pravoga novinara pisati i za «novine». Nije štedio svoje «neprijatelje». Stepinac kao trajno nadahnuće bio mu je svakodnevna meta, Crkva sa svojim «zaostalim antisocijalističkim djelovanjem, posebno među mladima», hravatski nacionalisti prikriveni po raznim ustanovama i s ustaškim naslijeđem, također. Svu svoju drugu nesposobnost pretvarao je u strastan napad, slijep od mržnje i naličan svakome orjunaškome djelovanju. Ako je igdje i ikada bio prikladan onda je bio komunistima prikladan. Tko komunizam bolje može čuvati od ovakvoga? Tko može biti bolji? Nitko. On je najbolji.

- Ma je li ovo onaj bedak što je pao prvi razred gimnazije? Pa taj nije znao ni sva slova. Danas je glavni na Televiziji. Čitam ga i u novinama.

- Ne mogu ti reći, oni nikada nisu išli u crkvu. Čini mi se da ipak je. Nije davno kako sam upravo ovoga vidio ispred groblja. Dovezao tetku na groblje, a ja sam ga iznenadio. Potulio se u autu, pravio se da me ne vidi, a onda sam se i ja pravio da ni ja ne vidim njega.

- Blago nama, blago novinama, blago umjetnosti i kulturi.

Tako su se razgovarali stari gimnazijski profesor i fra Stanko, kad je o večeri, da ga ne vide po danu, jer je to bilo profesorima loša preporuka, došao k njemu u župnu kuću. Povremeno su se tamo sastajali baš takvi, ljudi pritisnuti komunističkim zlom, a ljudi željni slobode i otvorenosti.

Najjači komunistički glasnogovornik državne Televizije, vezanih nogu ispod stola, ali spreman objaviti dugo čekanu «najtužniju vijest», tu je vijest i objavio u nedjelju, u svibanjsko povečerje, po završetku «vikenda» i u doba kad su ljudi trebali misliti na sutra.

- Drugovi i drugarice, Nesvrstane, socijalističke, federativne republike Jugoslavije! Umro je drug Tito!

Kao da je to neka posebna i iznenadna vijest, Televizija je prekinula program, prekinute su sve nogometne i sve druge utakmice, čitav «narod» zaustavio je svoj uobičajeni život. Nastao je muk. Zatim nastavak. Televizija je prikazala kako se na utakmicama treneri hvataju za glavu kao da su upravo čuli vijest o «kataklizmi biblijskih razmjera». Prikazivali su tupe poglede «kolektivnog predsjedništva», tugu mnogih partijskih «drugova» «omladinaca i omladinki», radnih «ljudi i građana». Nisu našli nikoga tko ne bi plakao, tko nije razočaran i tko nije volio «najdražega sina svih naroda i narodnosti». Njih je bilo posvuda.

- Moga je i prije. Sriću mu đava odnijo pokvarenome. Više ima na duši ubijeni i zatvoreni nego šta mu je svega vika bilo perčina na glavi. Sriću mu đava odnijo! Di je moj ćaća, di mi je brat, di su svi moji? Ni greba jim se ne zna.

- Taman da je sada umro! Ljudi pričaju da je on umro još tamo četrnajstoga veljače. Odonda se još pripremaju. Ko je njega za života smijo pitati za grob? Sada sve moraju brzo. Morali su kopati grob, morali su sve pripremiti za sprovod, a ponajviše pripremiti miliciju. Boje se oni da ne dođu nemiri. Toga se oni boje.

Za komuniste to je bila «velika tragedija», a za ostale ljude samo smrt davno izmoždena starkelje i ishlapjela diktatora. Žene su plakale jer će «sada rat». Televizija je cio svoj program polagala u tugu. Činila je sve kako bi pokazala da je zaista «čitav narod» tužan i očajan. Plakali su i oni od kojih se to nije moglo očekivati.

- Pa zašto ti plačeš? Mate ti umrla ima osam dana i za materom nisi plaka!

- Umro je «veliki čovik».

- Ko ti je reka da je velik?

- Kazuje televizija.

- A sićaš li se ti da ti je taj «veliki čovik» ubijo ćaću?

- To je bilo davno. Sve mi je drugo da. Da mi je dobar život.

- Šta ti je da? Kramp u rudniku i zakrpljene gaće od trliša. Naijo se nisi otkad ti je ćaću ubilo. I ti plačeš!

- Šta ću. Svi tako govoru!

- Bože, kakve ti sve stvori budale na ovome svome svitu. Ajde, ajde mi s očiju, ajde mi s očiju! I lipi te đava odnijo. Plače za ćaćinim ubojicom, a za materom ne plače. Rekla ti televizija! Đava odnijo tebe luda i taku televiziju.

Komunisti svih vrsta, udbaši i kosovci, borci i borački sinovi, svjesna socijalistička omladina i mnogi drugi jednim su okom plakali za «voljenim Maršalom» zahvalni za izobilje svoje životno, a drugim su okom budno pazili tko to ne plače, tko ima kakve druge riječi o Maršalu i tko će se zaletjeti te pokazati da mu je Tito bio puno manje od «voljenoga Maršala». Takvi će već sutra dobiti svoje. Tito je bio najmrtvije mrtav što se moglo, jer on je bio ideolog samo jednoga života, materijalist i ateist koji vidi samo ono što se očima može vidjeti i vjeruje samo u ono što može svojom rukom dodirnuti. Uzaludno se pričalo kako ga je za vrijeme bolesti u ljubljansku bolnicu išao «ispovjediti» slovenski pomoćni biskup, a uzaludna je bila priča kako je Kardelju na tvrdnju kako nema Boga odgovorio da bude oprezan u izjavama «jer se nikad ne zna». Njegova je žalbena bojna morala reći kako ne postoji vječnost, a ako bi vječnost i postojala onda bi Tito bio vječnost.

- Koja je to samo blasfemija? Skoro pa da ga proglase Bogom. Da su samo malo drugačija vremena, vjeruj mi, ne bi puno trebalo pa da nas natjeraju pred njim se klanjati. Kao nekada pred Nabukodonosorom.

- Na sva se usta priča kako je pred «vojnom bolnicom» viđen biskup, baš tih dana prije Brozove smrti. Nisu čisti posli, nije prošlo dugo, umro biskup prije Broza.

- Ispovjedio se? Tko će đavla ispovjediti? Ne bi ga uspjeli očistiti svi moralni kodeksi, crkveno pravo niti svi «bijeli fratri» što ih ima na ovome svijetu. Tko može razbojnika ispovjediti?

- Tko zna što čovjeku dođe na kraju? Možda su biskupa i ubili? Možda je stvarno nešto oko toga i bilo! Broza su morali slušati, a biskup ovako najbolje šuti.

- Pričaš fratarske naivnosti. Tko zna i tko je Broz, tko zna koje je vjere ili nevjere, tko o tomu čovjeku išta određenoga zna? I sad, nema on ništa drugo nego tražiti pomoć nekoga tamo biskupa. Ti mariš za savijest jer si odgojen za čovjeka, a u njemu su se skupili svi mogući đavli. Njemu je savijest zadnja rupa na svirali.

Fratri su se razgovarali o svim zbivanjima i sami u iščekivanju. Nije bilo znano da je tko od njih baš bio pretjerano tužan, ni da s olakšanjem nije dočekao smrt najvećega od suvremenih tirana, ubojica i diktatora. Fra Julijan je tog dana preskočio u misi redovna čitanja. «Proklet čovjek koji se klanja Zvijeri i liku njezinu», čitao je poslanicu svome zvonaru, povremeno u službi ministranta. Zvonar nije bio uvjeren kako je baš toga dana baš to čitanje bilo određeno. Fra Julijan se nije držao ni drugih zakona takve vrste, tko bi njemu i mogao određivati što će kada čitati? Fra Bože je imao drugu vrstu napasti. Došla k njemu neka žena i želi platiti mise za pokojnoga «Titu». Da mu bude «duši lako», da mu se duša «nauživa rajskih dvora». Nije njemu bilo prvi put susresti komunističke kuje, znao ih je odavna i s mnogih župa. Opet, nije znao ni tko je šalje, još manje što bi odgovorio.

- Bog je milostiv i može, ako ga je volja, oprostiti i najgorim grješnicima. A ti bi to za «pokojnoga Jozu»? To ti je muž, pokojni Jozo?

- Nije muž, Tito. Predsjednik Države. Misu bi za njega naručila. I ove ostale što su po meni poslali.

- A za Titu? Za pokojnoga Josipa? Može, može. Mi ćemo moliti. Božje je ono zadnje. Pa ako misli da može oprostiti pokojnome Josipu. Učinit će on to, hoće, učinit će on to. Bog se smiluje svim grješnicima.

- Nije on grješnik! Kakav je Tito grješnik?

- Vi ste svetinjaci čudni. Da je k meni došla i da je rekla da je misa za pokojnoga Jozu, a usto da je rekla kako plaća desetak misa, bome bi me obradovala. Kad se ona ruga sa mnom, rugao bih se i ja s njome. Uzeo bih joj novce, zapis bacio u vatru, a onda pravac u gostionicu. Častio bi se lijepo, narugao se i kujici i komunizmu, a na njihov račun, sve na njihov račun.

- I ti bi to stvarno učinio?

- Nego šta bih. Daj mi taj papir. Odmah ću to učiniti.

- Gdje si ti učio takvu teologiju?

- Kod Ševe. On je imao nešto protiv rođenoga brata, a kad mu je brat umro, njemu su dali da podmiri troškove sprovoda i da župniku odnese mise. Gleda Ševo mise, misli se koliko bi se za to moglo popiti, a onda počinje raspravljati s pokojnim bratom. Ako si u raju, a moga bi biti, jer svi kažu da si bolji od mene, onda tebi mise nisu potribne. Ako si dopa pakla, jopet ti nema koristi od molitve. Kolko god ja molijo, ostade ti tamo. A ako si u čistilištu, e načekaćeš se dok te ja iz njega izvadim. Trpi i muči, a ja ću popiti i svoje i tvoje. Tako ću i ja reći Brozu. Načekat ćeš se dok te moja molitva izbavi. Što na me ne nalete one lajave komunističke kuje?

Fra Ante je tako nastojao razriješiti molitvu za «pokojnoga Jozu». Drugi su davali znakove neka muči i neka ne govori svašta. Pričalo se kako komunisti imaju neke nove naprave koje potajno stavljaju po samostanima pa tako čuju svaku riječ što je fratri govore, da im se ništa više ne može sakriti.

- Neka slušaju. Imat će što i čuti. Posebno kad «vratri počnu iza ručka priču o božanjstvima». Znaju oni odavna šta pristojan i dobar fratar o njima misli. Znaju oni.

Sprovod što su ga najavili komunistički prvaci natjerao je pred televiziju i one što su za Titom žalili, a isto tako i one što su sprovod doživljavali kao ispunu svoga davno sanjana sna. Dolazak na sprovod najavio je «čitavi svijet». Beograd se tog trena pretvorio u svjetski centar «u koga su uprte sve svjetske oči». Da je Bog uslišao sve one bezbožničke komunističke molitve, što su se slijevale iz komunističkih bezbožničkih duša, sišao bi sam sa svoga prijestolja, prihvatio Broza za ruku i posjeo ga na svoje vlastito božansko prijestolje. Da je poslušao molitve Brozovih neprijatelja, i Dante bi morao produbiti svoj pakao za barem jednu etažu dublje. Jer svi đavli nisu bili Brozu ni do koljena. Svatko je od njih tamo služio zbog jedne mane. On je bio vlasnik svih sedam smrtnih grijeha. Da je Bog htio naći šarovitijega i gorega skupa i sam bi se mislio je li to moguće. Jer tu u Beograd, na sprovod Brozov skupilo se svega i svačega.

- Nema petokrake! Vidi li je itko? Pa ovo je nemoguće! Pa ovo je šok, ovo je nemoguće.

- Mason je, odavno se govori. Ovdje su ti sada «gospodari» svega svijeta. Vidiš li da je sav obred po njihovu? Oni se pokopavaju bez ikakva znaka. Na grobu smije biti samo ime, prezime i godina. Ništa više. To je točno što vidiš, Brozova godina rođenja, godina smrti, ime, prezime i nadimak. Točno po masonsku.

- Broz pa bez petokrake! Da mi je to netko pričao ne bih vjerovao.

- Eno Jovanke! Ucviljena udovica puštena iz zatvora. Obuklo joj crninu. Još i plače. Mora da su joj u onu maramicu u ruci stavili oguljenu glavicu luka.

- Eno Brežnjeva. Eno kineskoga. Eno Honeckera, eno Chaucheskua. Eno staroga američkoga, eno američkog državnog tajnika!

- Bolje je nabrajati koga nema. Nema američkoga, nema Pape, još nekih nema.

- Još bi najbolje bilo da je došao i Papa. Samo bi nam to trebalo.

- Ljudi, eno zagrebačkoga nadbiskupa!

- Nemoguće, gdje ga vidiš?

- Eno ga!

- Ma je li moguće da je tamo hrvatski nadbiskup? Eno i Nuncija. Bolje bi bilo gledati koga nema. Što sam to dočekao? Pa ovo čovjek jednosavno ne može gledati.

- Mora doći. Jednostavno mora doći. Vatikan mu je sigurno naredio da mora. Da nije tu bio bi to skandal nad skandalima. Makar nije teško znati šta Nadbiskup misli i o Brozu i o sprovodu.

Fra Mirko je doživio odavanje počasti «ubojici, diktatoru i tiraninu» kao veliku izdaju Zapada, u koga se uzdao i za koga nikada nije mogao ni pomisliti da bi mogao stajati iza jednog takva razbojnika. Uzbudio se i umro. Jednostavno, podigao se iz stolice, zatim problijedio, a onda se srušio na pod.

- Ovo Bog zove fra Mirka za svjedoka. Bude li na Božjemu «sudu» fra Mirko svjedočio samo mali djelić istine o Brozu, da ima deset vječnosti, deset se vječnosti ne bi uspio osloboditi pakla. Fra Mirko ima o tomu štošta kazati. To kazuje već četrdeset godina.

Fra Mirko je zbog Broza bio četrdeset godina beskućnik bez domovine i četrdeset je godina kleo pogana razbojnika. Sada je gledao kako mu se «klanjaju» svi oni od kojih je očekivao da ga prokunu i prokletu. Nije to mogao podnijeti, nije mu preostalo ništa drugo nego umrijeti. Fra Julijan je i toga dana ponavljao čitanja: Proklet čovjek koji se klanja Zvijeri i liku njezinu.

- Nije trebao umrijeti. Mogao je neke stvari gledati malko drugačijim očima.

- A kakvim drugim očima? Kakvim ti to očima vidiš sve ove na sprovodu?

- Vidiš li onoga crnca iza Brežnjeva?

- Vidim, pa što? Ima ih na desetke.

- Nije problem u njegovoj boji kože nego u njegovu životu i njegovu djelu. Zanima me zbog svoga djela.

- Po čemu je različit? Koje je to njegovo djelo?

- Ono je Amin, a on ti je ljudožder.

- Ljudožder?

- Uhvatili su ga kako jede pečena čovjeka. Dok ti gledaš sve ove masonske besposličare Amina muče druge brige. On gleda u nizozemsku Kraljicu i misli se bi li bila bolja nataknuta na ražanj ili bi bila bolja onako na lešo, uz nešto malo povrća i nešto soli. Gleda i belgijsku, zna on da su najslađe mršave i one bez mrsa. Gleda u Brežnjeva, a misli se što bi od njega mogao napraviti. Nije lako od starih volusina napraviti neko prikladno jelo. Ne valjaju ni pečeni ni vareni. Ništa bolje ne bi prošao ni kineski. Njega bi spasile naočale. Od naočala se ne može napraviti nikakva umaka, a Amin misli da jelo bez nekoga umaka nije vrhunsko. Zato ne vjeruje u naočale.

- Ma ne rugaj mi se.

- Zašto bih ti se rugao? Koliko se meni čini svi ovdje govore o nekome veličanstvenome sprovodu. Kad na sprovod dođe netko kao Amin koliko je to onda skup časti, a koliko skup vukodlaka? Da nije umro, ovdje bi sada bio i Brozov prijatelj Pol Pot. On je pobio bezbroj ljudi u Kambodži. Sve je od Broza naučio. A pola je milijuna ljudi ubio samo zato što su nosili naočale. Optuživao ih je da ne bi nikada trebali naočale da nisu potaice čitali «neprijateljsku» literaturu te tako ostali bez vida. A onaj tko čita neprijateljsku literaturu zaslužuje smrt. Da nisu mrtvi sad bi ovdje bili i Lenjin i Staljin i Wilson i Churchil, stotine njih, a ne zna se koji je od kojega gori. Da meni netko ovakav na sprovod dođe ja bih se u grobu okretao. Pa odgovori mi, zašto je onda ovaj sprovod veličanstven?

- Ode ti u nebesa. To možeš ti vidjeti. A što će razumjeti glupe mase. Pa onaj plače za njim, a oca mu je ubio kao psa. Ovo je čista podrška ubojitome komunizmu. Ovo veliki svijet još jednom pravi rugalicu svim malim žrtvama ovoga monstruma, još bolje, ovih monstruma.

- Briga me što tko može misliti. Ja ti samo govorim da svaka ptica svome jatu leti. Broz je bio svjetski varalica, navičan braniti se napadom. Oni što su se pozabavili njegovim žrtvama govore da je za svoje strahovlade ubio oko milijun i dvjesto tisuća, od toga oko devetsto tisuća Hrvata. Pa svi ovi oko njega, po čemu su različiti od njega? Ne dao ti Bog vidjeti im duše. Zato se oni jate, zato su jedan uz drugoga i zato prave veličanstvene sprovode, svjetskih razmjera. Da sačuvaju dan svoje vlasti čitav su svijet kadri sažeći. Zbog njih je ovaj svijet potpuno izobličen i beznadan. Od njih dolaze sva zla.

- Znaš li najnoviji?

- Ne znam, ali ako mi ga ispričaš, onda ću znati.

Stariji je brat odgovorio svome mlađemu bratu Đermi, čovjeku koji nije ništa drugo ni mislio osim toga kako će što gdje čuti, a onda dalje ispričati, prepričati. Sav njegov život i sastojao se od lijepe priče, lijepe doskočice, od one mudrosti koja uvijek prva dolazi, čak i onda kad je dohvate dobrom palicom i kad je udare da se ne oporavi.

- Znaš li koga je novi Papa proglasio svetim?

- Ne. Da nije tebe?

- Josipa Ševu, Jovanku Zatočenicu i dvadeset milijuna sretnih Jugoslavena.

- Zašto sretne Jugoslavene?

- Đavla se rješili, a drugoga još nisu našli.

- A što će ti reći Ševo čuje li s kim ga spajaš?

- Ovo mu dug vraćam. Nije ni on bio milostiviji. Uostalom, ako mu ti ne ispričaš nema mu ko ispričati.

- Ja? Siguran sam da si prije mene bila barem desetorica. Od toga će u miliciju barem petorica.

- Ti misliš da su svi špijuni. Ko će špijune špijunirati?

- Koliko si zadnji put ono zatvora dobio?

- Šest miseci, šest ih đavli odnilo.

- Sad ćeš dvanaest, dvanaest te đavli luda odnilo. Onda ćeš opet pisati: pogledaj šta mi je od žene i djece.

- Pa ti si gori od komunista. Kazne su ti za duplo veće. Oni daju šest, a ti dvanajst. Na koga se uvrgnu tako mrk i ozbiljan?

- Nije mi muka što ćeš na robiju, ali mi muka čuti, mrtav Broz, usto bez noge, odvede ti brata u Gradišku. To mene muči.

Po sprovodu komuniste je malo tko mogao nagovoriti u hvali. Od jutra do večeri, sve novine, sav radijski program, sve televizijske emisije ništa drugo nisu činile nego pokazivale tko je sve počastio Broza. Đerma se jedva izvukao onoga bratova zatvora, a bilo mu došlo ponovno bratu ispričati novu šalu.

- Znaš li najnoviji?

- Odakle bi ga znao?

- Možeš i od mene.

- Pričaj!

- Nemoj puno. Budi milosrdan.

- Neću. Pričaj!

- Umro neki visoki ruski komunist i došao pred vrata raja. Sveti ga Petar odmah s vrata sprašio. Što ti ovdje tražiš? Nevjernik, komunist, nasilnik. Petre, razumi me! I sam si bio na vlasti, znaš da se bez štapa ne može vladati. Ne goni me, vidi možeš li što za me učiniti? Tko će dolje s onim đavlima opstati?

- Učini li štogod za njega?

- Dobro, kad je tako, reče mu Petar. Idi u pakao, ali se nemoj daleko odmicati od porte. Čim nešto učinim zvat ću te u raj.

- Pa je li ga zvao?

- Je, vrlo brzo. Poručio da dođe i da se preseli. Ali onaj nije više htio.

- Zašto?

- Da je neki Jozo Ševo u raju podigao velike kredite uz nisku kamatu i dugoročno. Pa da je sada u paklu kao i u raju.

- Veliš, Jozo Ševo digao kredite.

- Šta ti se čini, kolko se za ovoga dobiva?

- Nećeš u zatvor. I komunisti govore kako za luda nema suda. Ovoga ćeš puta u ludnicu.

- Gori si od komunjara. Iz Gradiške iziša bi kako tako. Znaš li ti da je ludnica doživotna? I sad kad mi kažu, slušaj brata. Ko bi to tebe, brate, moga slušati? Drugi ću ga put ispričati o tebi.

Poglavlje šesto

Nema gorega ženi nego kad spozna da smrdi i da je prljava. Tada bi najradije pobjegla od svakoga pogleda i od svakoga tko se primiče, najradije bi, u krajnjem slučaju, da je nema. I Rijeka, i ona je kao žena. Prljava voda, zatrovana prljavštinom i otrovom svake vrste, tekla je neveselo i mutno svojim koritom, tek živnuta na jednome i drugome slapu, utapajući se u more, i njega prljajući.

U Gradu uzvodno sagradili su veliki deponij za popravak željezničkih lokomotiva. U njemu je radilo više od pet tisuća radnika. Da su se samo oni jednom u mjesecu oprali od svojih masnoća, nafte i ulja, samo to bilo bi dovoljno da Rijeka izgubi svoju bistrinu. Tu je bila velika tvornica za vijke, velika ustava za električnu centralu, mnoštvo malih prljavih radionica, tu se na jedno mjesto nakupila sasvim neprirodna masa svijeta. Svi oni svakodnevno su na stotine različitih načina svoju prljavštinu slivali u korito, a korito prljave vode slivalo u Jezero.

Od pamtivjeka se nije smjelo vodu piti na Jezeru. Komarci ugniježdeni po beskraju trske i ševara svojim su malaričnim ubodima ljudima poručivali da se ne približavaju Rijeci, a ustajala voda, mirisom bare, odvraćala ljude od pića. Međutim, čim se makneš od Jezera, čim dođeš do mjesta gdje se pastrve usuđuju skakati u nemir vodenih slapova, tu je od pamtivjeka voda bila kao lijek. Čista, zdrava, hladna, nešto rajskoga, posebno onda kad se vodi primakne ožednio putnik i namjernik. Od izvora do Jezera bilo je tako od pamtivjeka, voda je bila nešto pitka i čarobna, posebno tamo gdje su je sjenovitom činile krošnje stabala nadvirene u korito. To je sada postala prošlost. Nitko se više nije usuđivao spustiti na koljena, ruke postaviti kao oslonac u pjeskovito korito, spustiti glavu do vode i piti. Nitko više, voda je bila mutna, masna i otrovna. Ni ribe je više nisu mogle držati svojim čistim i urednim domom. U naletu veće prljavštine, otrovane i mrtve, dopuštale su da ih love žalobni pogledi i da ih vodeni sprudovi okreću kako žele i odnesu nekamo gdje će se zauvijek izgubiti. Prije riba to su rakovi već bili učinili. Jedan po jedan nastojali su otići iz Rijeke, a onda su se ljudi prestali sjećati kad su posljednjega u Rijeci vidjeli. Rijeka je dobila tako svoju mutnu samoću, nesvjesna kako je teško bolesna od bolesti ljudskog ludovanja i kako se njena ljepota upravo guši nevidljivim, ali razornim otrovom. Da je pozovu oprati se i očistiti koliko bi joj vremena trebalo? To više nitko nije znao, to nitko i nije pitao. A i zašto bi? Pa sve je podređeno čovjeku i njegovoj volji. Tko pita šutljivu Rijeku je li joj to drago? Tko pita Rijeku?

- Da ji lipi đava odnese. Šta učiniše? Samo masnoća i otrov!

- Šta si reka? Ništa te nisam razumijo?

- Reka sam da ji lipi đava odnese.

- Kome si reka?

- Ovima šta su otrovali klenove i drlju. Njima sam reka.

- Dobro si im reka. Da ji lipi đava odnese.

Da su Joso Svetina i Stipan Čvorak, stari «divci» i samostanski «momci od pamtivjeka» bili živi, zasigurno bi se tako na staroj klupi ispod divljega kestena razgovarali, po cijenu da ih ukore fratri zbog psovanja, vragetanja i đavlekanja. Nisu bili živi. Tko zna ostade li od njih ičega, tamo gdje su, zaklopljenih očiju zauvijek počinuli, sanjajući svoju Rijeku, Otok i brodice? I fra Ivan Ušljebrka, mali brat laik, najmanji od «svi vratara» s njima bi se složio, pa makar ih i morao ukoriti zbog psovanja. Ali ni fra Ivan nije više bio živ. Sklopio je oči jednoga travnja, u doba kad su već bile vrbe prolistale i kad se proljeće potpuno uozbiljilo.

Bio je puki starac i ostao posljednji od mnogih što su otišli. Najveći strah što ga je u životu proživljavao: strah da ga «učeni vratri» ne odvoje od Otoka, Rijeke, Samostana i Đaka, polako je prošao. Nikamo neće otići, tu će ostati, tu će umrijeti.

Fra Ivan je proživio mnoštvo naraštaja mladih fratara. Ni jednome nije znao imena, a kad bi morao nekoga imenovati svi su bili «vra Mate Matić», a u redovnome samo kratko i jasno «Đak». Redovne nije pamtio, zapamtio je onoga «šta je bijo musliman, pa se prikrstijo, ostavijo kod kuće žene i dječicu, pa doša u vratre». Kad god bi došao Provincijal, a ni njemu nije imena znao, sigurno bi pitao pomogne li čime ženi i dječici onoga «muslimana šta je doša u vratre». Nije bio red da mu dječica budu bez kruva. To što mladim fratrima nije znao imena nije ga pometalo te mlade momke beskrajno voljeti. Svakoga bi, čim mu se pružila prilika ispitivao i svakome je pamtio priču, to bolje što je bila čudnija i neobičnija. Znao bi pokatkad meštru novačkome kazati.

- Oče meštre, ovi ti je đak jako dobar, ali pokatkad neispravno govori.

- Znači li to, fra Ivane, da laže? Laže li ovaj đak?

- Diko, meni se čini, a jopet, ne smi se tako o đaku govoriti.

Bio bi to znak kako je «đak» prevršio mjeru u laganju, mjeru što je ni fra Ivan, blažen kakav je bio, vjerujući svemu, nije mogao povjerovati. Imao je svoga «osobnog proroka, vra Jozu iz Nevesta, onoga šta mu je Gospodin bio zabranio prijeći iz Staroga u Novi zavjet». Mnogo bi toga zaboravio, ali nije zaboravljao dan kad će fra Jozo donijeti sve moguće novosti s onoga drugoga svijeta. Najradosniji dan bio mu je kad su mu dojavili da će fra Jozo, taj njegov «osobni prorok», doseliti na Otok. Veliki fratarski teolozi hvatali su se za glavu, ali svim ostalim fratrima nije nikada bilo dosadno. Mili Bože, što se sve tu nije moglo čuti? Fra Ivan bi sve to slušao, blaženih očiju punih iščekivanja i toliko ustreptao od priče, da je više sličio djetetu željnu raspleta, nego starcu na životnome izmaku. Ta napetost vidljiva kroz oči, bezazlene i besprijekorno ljudske, slobodne od oholosti, umišljenosti ili bilo čega namještena, odlazile su sa svakim fratarskim mladićem. Još više, ostajale su kao poklad moćno dragoga zapravo zauvijek. Pa ima li koga tko fra Ivana, toga maloga fratra, zadnjega od svih, nije volio? Je li uopće bilo moguće takvoga naći?

- Diko, moli se svetome Josipu svaki dan. Izmoli šest «Očenaša», šest «Zdravomarija» i šest «Slava Ocu».

- Zašto, Diko, zašto ću moliti?

- Diko, za lijepu smrt. I nedaj da te Napast povali. Ako gdjegod paneš, pa na te Napast navali, stjeraj je i dalje se protiv nje bori. Ja tako radim otkad sam posta vratar.

Baš toga travanjskog dana, sunčana i već zelena, bila je svetkovina svetoga Josipa. Fra Ivan je ustao kao i svakoga drugoga dana. U crkvenome kutu odslušao je Gvardijanovu ranu misu, umornim se nogama vukući do «Pričesti». Došao je na doručak i popio svoju šalicu mlijeka i kave. Kad su drugi otišli za svojim dužnostima lagano se i starački zaputio prema mjestu gdje je svakodnevno i u osami molio svoje molitve. Čekao je svečanu misu, onako kako je bilo po običajima. Na nju će doći težaci okolnih sela i hodočasnici. Po navici, fra Ivan neće ostati u crkvi. Popet će se u kor i tamo slušati prediku, a i pjevanje što će ga đaci pjevati.

Kesten se kitio bijelim cvatom i zelenim mladim listovima. Sve je ostalo već bilo zeleno. Rijeka je tekla, sunce joj je pokazivalo one masne mrlje zbog kojih bi Svetina i Čvorak zasigurno morali psovati. Fra Ivan je sjeo i sjedio. Ruka mu se ponekad dizala do vrha ustiju. Odgoni Napasti, pa to se znalo od pamtivjeka. O čemu je mislio? Činilo mu se kao da ga doziva majka. I brat, pokojni brat. Kao da je negdje i nekim neobičnim očima pred sobom gledao neki drugi svijet. Prikazalo mu se ono davno doba, bio je dijete, gladno, golo. Mater mu nije imala što dati. Tu su bili motika, služenje i cicvara, ona «najljepša šalša» što ju je ikada jeo u jednoga težaka u Benkovcu. Tu je i doba kad je bio soldat, «gevraiter», šesnajsti do Cara», kad je vidio onu «Češkinju», «najljepšu curu šta ju je ikada vidio», a od koje je bila ljepša samo kuharica Mijovila, ona što je kazivala kako je bila kuharica američkoj predsjedničkoj obitelji i ona što je tvrdila da joj je Gospođa Kenedi prva prijateljica. Pokazala se i Mara, ona što se za njega nije htjela udati, don Šime koji mu se «smilova i posla ga u vratre». Bili su tu svi gvardijani, vikari i sve «vratarske vlasti». I komad papira, ispisan njegovim krasopisom, o lisici i njezinu tumaranju. Bili su tu Stipan Čvorak i Joso Svetina. Pa zar bi bez njih i moglo?

- Diko, vas sam dvojicu uvik korijo. Molim vas da mi oprostite. Čovik se kadgod uzoholi zbog svoje «službe». Tako sam i ja kadgod napada vas siromake. Molim vas, oprostite mi!

Tko zna koliko se slika izredalo tako pred fra Ivanovim očima. Nije bio posve siguran jesu li se vratile lastavice, one što ih đavli koriste kako bi mogli napadati na ljude. Činilo mu se kako se ipak pretvaraju, tamo daleko iznad vode i kako upravo kreću u napad. Podigao je svoju ruku, dotakao se ruba jednog dijela usnice ispruženim prstom, a onda sam sebi rekao.

- Neću pristati! Neću pristati!

Sve Napsati ovoga svijeta, da nekoga povrijedi i nenadano, da učini grijeh apostazije i izda svoj fratarski zavjet, da se uzoholi i time teško sagriješi, tim dodirom ruke i okretom glave uzaludno su dolazile. Fra Ivan nije namjeravao na Napasti pristati. Zvono je već drugi put zvonilo, zovući na pripravnost i molitvu. I fra Ivan je ustao sa svoga molitvenog mjesta i zaputio se prema crkvi. Đaci su bili ispred crkve i čekali.

- Diko, ajde mi pomozi doći do kora. Ondalen ću misu slušati.

Pomogli su mu tako što su ga Repa i Taksi uzeli pod ruke i gotovo odnijeli uza stubište. Sjeli su ga u drvenu korsku klupu s naslonom za ruke i sišli u crkvu. Fra Ivan je ostao sam. Umornim je svojim očima tek gledao za onim «đakom» što mu je bila dužnost «zvoniti treći».

- Vala vam. Diko, noge me baš ne drže. Ja sam stari čovik. Dobro su i dosad služile.

Po završetku molitve đaci su se ponovno vratili k njemu, pomalo sluteći da sa starcem nije kao uvijek.

- Diko, noge me izdaju. Ne mogu sam. Ajde mi pomozi doći do sobe.

Repa i Taksi pomogli su starcu doći do sobe. Polegli su ga na krevet, a on se posve utišao. Više kao da nije ni slušao njihovih pitanja.

- Umire! Fra Ivan umire.

Fratri su se začas skupili. Meštar je dao bolesničko pomazanje, a fra Ivanu se polako počeo gasiti onaj posljednji odsjaj staračkih i bezazlenih očiju. Nije više podizao ni ruku ni pogleda. Lagano, polagano, kao sa se u svjetiljci gasi lumin presahla ulja, fra Ivan je presahnuo, umro. Jesu li ga negdje u neznanu putu dočekali nekom nebeskom lađom božanski lađari Svetina i Čvorak? Jesu li mu već rekli da se ne boji ni vode ni vječnosti

Vijest se začas proširila do svakoga fratra na kugli zemaljskoj. Kao da je umro netko ogroman i velik, kao da je umro netko od koga je zavisio svijet, a ne tek mali, neznatni i neuki fratar. Vijest o nekomu velikom, pored toga što brzo ide, nužno ne nosi osjećaja. Ova je činila protivno. Malo je koga od fratara ona ostavila bez primjese tužnoga u duši i bez uzdaha za jednostavno dragim i neponovljivim čovjekom. Što je to veliko? Zaista, što je to veliko.

Fra Ivanov je sprovod okupio mnoštvo fratara, a da je kardinal umro nije sigurno da bi ih bilo više. Ni onaj glasoviti samostanski vikar, ozbiljan u prijekoru na fra Ivanovu teologiju, nije uspio odglumiti strogoću i hladnoću. Tko bi znao što je mislio, ali je sličio čovjeku uhvaćenu na rubu plakanja. On pa da plače? Za fra Ivanom, za starim čovjekom, za ugaslim panjem koji se života naživio i odavna za smrt dozorio? Ma što god govorio da govorio, ni vikar nije bio ono što je bio. Koliko god se branio i njega su uhvatili u plakanju. Da nisu, zar bi bez razloga bježao u sobu?

Položili su ga u samostansku grobnicu, uza sve one učene i moćne fratre, što su, tko zna otkada, tu ostavljeli svoje posljednje životne zapise. Sinovci ga oplakaše kao neprocjenjivost. Nisu skrivali plača niti im je na pamet padalo. Mili Bože, koliko li su u sebi imali fra Ivanova. Mali, jednostavni, onakvi kakvi jesu, isplakaše svoga «vratra», strica i djeda, onoga što je pričao priče kakve nitko više neće pričati, i onoga što ih je znao slušati i kad su bili mali, balavi tepavci, i onda kad nisu imali što ispričati.

- Ljubav ne stari. Pa zašto ne bi plaka? Ovo je brat moga ćaće, moja krv? Zar bi i moga za njim ne plakati.

Veliki su fratarski teolozi morali šutjeti i nisu mogli odgovoriti kako se to i čijom silom dogodi da se čovjek čitava života moli i da mu se molitva točno po planu ispuni. Molio se svetome Josipu za lijepu smrt, a umro baš na svetkovinu Josipovu, poslije mise i pričesti, mirno kao da se nikada i ništa nije dogodilo.

- Molite se Gospodinu, vi veliki teolozi, molite se da vas «Napast ne povali» pa da se ne uzoholite.

Jedan od fratara oponašao je pokojnoga fra Ivana dok su fratri čekali brodove za odlazak.

- Ne luduj, pusti mrtva čovjeka na miru.

- Nije on nikada bio nemiran. Drugi su, moj oče, nemirni.

Činilo se da jedino Rijeka nije ništa rekla. Na koji se ona način oprašta od svojih? Ta malo je ljudi u svoj njenoj prošlosti što su joj bili bliži od fra Ivana. Na koji se način ona opraštala?

Jadna Rijeka! Jadna ta ljepotica izmrljana svoga obraza i otrovana do umiranja. Ostala je bez mnogih, dragih, ljubljenih i zaljubljenih. Gone je da ostane sama bez sebe. Otrovi, smrad i masnoća dolazili su joj svednevice od samoga njezina izvorišta. Ništa nije bilo bolje ni na njezinu ušću. Na drugom kraju, tamo gdje se Čikola ulijeva u Rijeku, nedaleko od ušća i iznad Slapova, ali tamo gdje se vode miješaju s površine i iz duboka tajna podzemlja, tamo je bilo još i gore. Sagradili su tvornicu kvasine, klaonicu jednoga velikog i ogromnog poduzeća za meso, a onda, kao krunu, ogromnu farmu za uzgoj svinja. Ta je farma po planu trebala dosegnuti brojku od pedeset tisuća svinja u jednome turnusu. Pedeset tisuća svinja na jednome mjestu? Velik dio Polja usto su zauzimale velike i ogromne plantaže vinograda. Svake jeseni ogromne su kompozicije željezničke dovozile «umjetno gnojivo», a vinogradi su gutali vreću po vreću. Kud se slivao sav taj otpad? Pa u Rijeku, komu to nije bilo jasno?

Tako je Čikola skupljajući sve ono što je mogla ponijeti kroz duboko prokopan kanjon odnosila Rijeci sav taj prljavi užas, a propusno tlo isto tako sve ono šro se nije moglo očima vidjeti. Tko se još uvijek mogao sjetiti rakova s Čikole? Kad se čovjek dotakne kakve povijesti začudi ga priča kako su mnogo nih svakodnevno baš na Čikoli lovili rakove. Baš tamo gdje su se sastajale sve ove vode komunističke su vlasti sagradile vodovod. Sve ono što bi skupile vode kao prljavštinu sada se vraćalo ljudima za piće. Stručnjaci su ih tješili naukom kako se voda klorira i kako je nemoguće da kloru u vodi promakne kakva bolest i boleština. Može li se od klora oboljeti na to pitanje nisu ni odgovarali. A tko ih je to i smio pitati?

Svinjogojska farma imala je nedaleko od svoje ograde veliko odlagalište svinjskog izmeta. Seljaci su svoja takva odlagališta nazivali «gnojištima», a svinjogojska je farma svoje odlagalište imenovala «Lagunom». Nitko nije mogao ni slutiti što se dogodilo čitavu kraju kad se brojka tovljenih svinja popela na trideset i pet tisuća. Do prvih proljetnih dana još se moglo nekako i opstati, ali kad su došle prve vrućine, tamo kamo bi zapuhao vjetar nije se više moglo izdržavati. Čitav kraj zapuhnuo je takav smrad da su ljudi jednostavno morali zatvarati prozore, a sam izlazak iz kuće prisiljavao je ljude nositi na ustima i nosu krpu kao masku. Bilo je jednostavno nesnosno.

- Misliš li ti da je onaj Šarac iz Kričaka baš toliko pametan pa da je sam smislio ono kako se neće smiriti dok ne napravi od Drniša selo pokraj Knina? Meni je to plan, čisti plan. Od Karlovca sve do Drniša i ovog njezina kraja, opustjela su sva sela gdje su Hrvati. Sva sela gdje žive Srbi, niti su opustjela niti su iselila. Drniš je ostao posljednji. Ne mogu to napraviti preko noći, ali vidiš li kako to vješto rade. Prije drugoga rata Knin je imao tisuću i dvjesto stanovnika, a Drniš sa svojom Općinom pedeset i pet tisuća stanovnika. Knin danas ima više od trinaest tisuća. A onih se pedeset i pet tisuća smanjilo na devetnaest. Znaš li ti o čemu ja tebi govorim?

- Znam dobro o čemu ti meni govoriš.

- Pogledaj dalje. Svakodnevno se vlakom doveze čitava željeznička kompozicija stočne hrane. Ne dovoze je iz Slavonije iako je bliža. Dovoze kukuruz iz Srbije. Melju ga u Kninu, da upravo obimom posla pomognu svojim Prečanima. Nama su napravili farmu na najplodnijem dijelu polja tako da i ono što je mogla dati plodna zemlja ni to više ne daje. Uzeli su nam zemlju,a kako je očito, ovdje će ostati živjeti samo oni koji zaista nemaju kamo otići. Oduzeli su nam i zrak, i zrak su nam oduzeli.

- Znam dobro o čemu govoriš.

- Sva ova poduzeća imaju svoja sjedišta u velikim gradovima. Tamo su činovnici, direktori i uprave, a ovdje su smetlišta, zatrovana voda i smrdljivi zrak. Ovdje općinu stalno drže nerazvijenom, na račun njene nerazvijenosti stalno nešto traže, stalno prose. Tu je podvala. Splitsko poduzeće dobije na račun nerazvijenosti novac za pedeset kamiona. Nove ostavi u Splitu, a onda nešto starih pošalje ovamo. Tako ti je sa svime. Po kilogramu mesa ovdje ostaje jedan dinar, a veliki odnesu deset, po litri vina ovdje ostave dinar, a veliki odnesu dvadeset.

- Ovdašnje vlasti ne čine ništa?

- Molim te, nemoj me zasmijavati. Uzmi papir, evo ti njihova imena. Reci mi koga bi ti poslao deset ovaca čuvati? Oni ne znaju ništa. Oni su plaćeni ništa ne čuti, ništa ne vidjeti i ništa, vraže išta razumjeti. Pa ovi, i kad su Hrvati, samo su Hrvati na papiru. Čiji su, molim te lijepo, pa da bi mogli nešto učiniti'

- Vražji su.

- Pogledaj Srbe. Nitko ne odlazi. Naša kukavelj jedva spaja kraj s krajem, a pogledaj njih. Na istim su radnim mjestima, rade iste poslove, jednako zarađuju. Odakle im ove kuće? Polako se niže njihova kuća za kućom. Pravac prema Šibeniku. Govori se kako imaju neke tajne kredite. Tko god od Srba želi ovdje ostati daju mu dovoljno novaca kako bi sagradio kuću i kako bi mogao pristojno živjeti. Ovo ti se zove genocid. Tihi, nekrvni, podli genocid. Od nas Hrvata traže svakodnevno sve što zaradimo. Odnose za nerazvijene. A u Zagori nigdje vode, nigdje ceste, nigdje rada ni čovjeka. Ima sela što su u dvadeset godina od petsto djece u školi spali na deset. To je genocid, to je genocid.

- A čuva nas šezdeset milicajaca. Srba dakako. I samo dvojica Hrvata.

- Katastrofa. Čista katastrofa.

- Katastrofa. Mater im četničku. I ovim našim podrepcima srpskim i posrbicama.

Dok se u «lagunu» slijevao samo svinjski izmet dotle je sve to moglo i biti pod nadzorom. Kad su zapljuštile kiše i kad se bujica vodena neukroćena Polja slila u «lagunu», najednom se u Polju stvorilo pravo pravcato gnojno jezero. Laguna se uskoro prelila preko svojih ivica i razlila se nesređenim poljskim kanalima dopirući do Čikole. Ono što se nije vidjelo, a što je bilo puno gore, «laguna» se propusnim tlom spustila do podzemnih voda, a one nevidljivo divlje nahrupile na izvor gradskog vodovoda. Čitavo jedno ljeto nesnosan je smrad dopirao od »lagune», sa svake česme i iz svake kuće koja bi se usudila otvoriti špinu za vodu. Ljudi su žednjeli, nitko se nije ni pomišljao kupati, mrmljali su, ali kao da se njihova i nije računala.

Komunističke su vlasti možda znale o otrovanoj vodi puno više nego obični ljudi jer se pronio glas kako se stavlja u izgradnju novi vodovod od izvora Čikole do Grada. Do tada su uvijek tražili od stanovništva novac za takve poslove, ovog ga puta nisu niti pitali. Čudno je bilo vidjeti užurbane trasere, a veoma brzo i strojeve što su za samo nekoliko mjeseci napravili novi vodovod. Čudna je šutnja obuhvaćala sve te radove. Tko god je znao štogod o komunistimu, začas se počeo svemu iščuđivati.

- Gotova je Država. Viruj mi, Paroče, gotova je.

- Ma o čemu govoriš?

 Tako je župniku drniškome tumačio seljak iz njegove župe, siromah, ali velika ugleda, čovjek što je držao do svoga poštenja i imena iznad svih strasti i napasti.

- Gotova je Država. Ovo je pravi kraj komunizma.

- Što se zbiva? Što ti vidiš? Pa ništa se ne vidi osim ovog obamrlog beznađa.

- Vidi se, Paroče, vidi se.

- Po čemu?

- Evo, po vodovodu.

- Vodovodu?

- Da je Tito prve godine ima nakanu raditi pravo i dobro, on bi odma prve godine dopustijo ljudima slobodno vikati i slobodno birati. Onda bi odma izgubijo. On to nije ima te nakane. On je uze pušku i pobijo sve one šta su mislili i one šta su nešto mogli misliti. Zato su taki i njegovi komunisti. I oni stari i ovi novi. Komunizam je uvik radijo naopako. Da je komunizam radijo naoposom ne bi odavna za njega niko više ču. Oni su morali raditi naopako.

- Ne razumijem te?

- Komunisti su zato napravili ovi naš vodovod na ušću, tamo di se skuplja sva prljavština, smeće i otrovi. I to su gradili vodovod uzbrdo. To ti je komunistički pravi posa, graditi izvan svake pameti, naopako i nastrano.

- Slušam te!

- Sada su počeli graditi vodovod sa izvora, di je voda sasvim čista i to nizbrdo. To ti sve govori, moj Paroče, sve ti govori.

- Što govori?

- Komunizam je gotov. Komunisti su počeli pametno raditi. To znači da se s njima nešto teška zbiva. Čim te zmija više ne može ugristi, čim zmija prestane gristi, odma će joj glavu satrti. Sad je red na onim pametnima što su dosad morali mučati. Oni će, viruj mi, Paroče, komunizam i srušiti.

- To što govoriš nije za odbaciti. Nisam o tomu nikad baš tako razmišljao. Ali znaj, zamislio si me.

- I ja sam odavno zamišljen. Narod su nam duboko ranili. Više ni u vlastitoj kući ne mogu virovati. Lažu, kradu, linčare, naučili se podvaljivati, samo čekaju kako će se izvući i kako će se kome narugati. Nestalo je rada i reda, a di toga nema nema ti tu kruva ni obitelji, ni narodu, ni čoviku. Možda ja to neću doživiti. Noge me izdaju, a i dobre su koliko su propješačile. A ti ćeš posla imati, Paroče! Dok ovu našu kukavelj osvistiš i u ljude pritvoriš. I viruj mi, neće ti biti lako. Biće ti teže nego s komunistima.

- Da pogodiš, da barem pola od toga pogodiš!

- Vidićeš, neće proći dugo. Siti se šta sam ti govorijo, a onda izmoli «očenaš» za moju dušu. I ne popuštaj, obraz čuvaj i ne popuštaj. Nema ništa gore nego kad kukavelj ne zna da je kukavelj.

Poglavlje sedmo

Tko bi Gaginu spomenuo «zadrugu» odmah bi ga spomenuo one ružne i dalje prošlosti u kojoj je vlastitim domišljanjima, smicalicama i podvalama morao braniti zemlju pokojnog oca i pokojnih djedova. Odmah bi u Gaginu budio lava, onoga što ga lako krivo procijene i podcijene, zaboravljajući da su lavovi lavovi i onda kad o njima mudraci krivo i sasvim neispravno govore.

Gagin je spadao u vrstu ljudi koja nikada ne govori ono što drugi već ne znaju, a pored svega što od ljudi čuje, misli samo ono što je njega volja. Tko god je mislio kako svojim govorom utječe na Gagina ljuto se prevario. Gagin je činio uvijek i samo ono za što je imao svoje vlastito uvjerenje i svoju vlastitu namjeru. Tko to nije znao lako je upadao u lavlje ralje. Gagin će ga progutati kao što vrabac guta priglupa komarca ili kako velika psina proguta komadić dobačena kruha. On se ipak u takvu gutanju nije nastojao baviti malim ljudima. Ali, naleti li kakva velika riba, naleti li vlast, «zadruga», milicija, Partija, e tu se Gagin nije povlačio. Kao da je uživao nosati se s njima i kao da je nastojao baš njih prevariti i nadmudriti. Pa čak i onda kad je znao kako će mu oni uzvratiti moćnom silom i kako bi ga mogli «satrti», Gagin se ne bi povlačio ni za što na svijetu.

Gagin je spadao u ljude koji misle, domišljajući zašto ljudi govore to što govore i zašto vlasti rade to što rade. Počesto je iz namjera vlasti znao kako treba upravo činiti suprotno. Najvažnije što je od vlasti naučio jest to kolika je vrijednost zemlje. Ako komunisti sve moguće čine da bi se dokopali cjelokupne seljačke zemlje, s koje su svim sredstvima tjerali seljake, to znači da je zemlja nešto predragocjenoga. Zato se zemlje ne samo da ne smije odreći, nego zemlju mora stjecati. Svoju braniti svim mogućim sredstvima, životom ako treba, a po mogućnosti otkupiti svaku što je na prodaju, pa da joj je cijena ne znam kolika. Znao je kako je motika prokleta «naprava», ali je znao da je «proleterstvo» još prokletije. Nema ništa gorega nego ne imati gdje doći. Čovjek se, ako zapne i dođe zlo doba, uvijek može na svojoj zemlji i trave napasti. Što se u teškim vremenima događa proleterima? Umiru od gladi. Gagin je stoga gledao gdje će koji novi komad kupiti. Država to nije činila. Jesu seljački budalaši. A znalo se, svaku ljudski glupost valja dobro naplatiti.

Komunisti su svim silama udarali na trgovce, odnoseći im sve što su im mogli odnijeti. Gaginu se stoga učinilo kako trgovački život mora biti veoma važan. Zemlju i motiku ostavljao je za krajnju nuždu, a malo pomalo, kušajući komunističke vlasti, upuštao se u «poslove». Otpočetka se naučio kako ne smije imati ništa ni naglo ni puno, a i to kako nikada sve svoje ne smije imati na jednome mjestu. Naučio se i to da o svojim namjerama, računicama i interesima ne smije do kraja razgovarati ni s vlastitom ženom, a onda što o drugima treba i govoriti? Veoma je brzo spoznao kako se prodajom i preprodajom može puno toga više imati nego kad čovjek sjedi kod kuće i čeka sve uobičajeno što mu je život uhodao. Zato je Gagina «nestajalo». Odlazio bi posvuda. Iz Slavonije bi dovozio prasad i grah. U Slavoniju odvozio vino, rakiju i sve ono za što bi se ljudi zanimali. «Radne zadruge» bili su mu glavni neprijatelji, ali kako je Gagin više radio to bi se moralo drugačije kazati. Gagin je postao glavni neprijatelj «Radnim zadrugama». Njegov je grah bio uvijek malko jeftiniji nego njihov, prasad uvijek gojnija i zdravija, a i grah i prasad uvijek samo malo prije nego u «zadruge». Gagin je znao gdje, kada, što i komu može prodati, a još je savršenije znao što od koga može kupiti.

Znao je on trgovati i sa «zadrugom», ali samo onda ako bi vidio svoju veliku korist i kad je osjetio kako može od zadružnih «direktora» napraviti zadnje budale. Kakve je budale napravio od svojih seoskih «zadrugara»? A u sve je još uspio umiješati i Župnika. Upustili su se u posao i uspjeli su nabaviti veliku količinu cementa, što je za ono doba bilo ravno rudniku zlata. Nitko nije pitao za cijenu. Kad se i kako umiješao Gagin nitko se nije uspio dosjetiti, ali kad su se počeli dosjećati, Gagin je sav cement već odavna rasprodao. Ni trunka nije ostalo. Ostavio je samo hrpu novaca, točno onoliko po koliko je «zadruga» cement prodavala. Župnik je dozvao Gagina i prijekorno se na njega obrušio.

- Pa kako si mi to mogao učiniti? Što ću sad reći ljudima?

- To su tebi ljudi? Ajde, moj oče, da ti znadeš s kime imaš posla? Daj im novce i reci da cementa nema.

- Kako ga nema kad su ga kamioni dovezli? Nisu ljudi bez očiju. Mene si uvalio u nevolju.

- Ako si u nevolji ja ću tebe izvaditi iz nevolje.

- Izvadi. Nema ti druge.

Gagin se otputio nekomu za koga je bio siguran kako će mu napisati u pismo točno ono što mu on bude usmeno kazivao.

- Sinovac! Gori napiši da je pismo za Franjevačku Provinciju u Splitu. Onda piši. Župnik je ima neke posle sa «zadrugom», a kako su to sve veliki šverceri, mutikaše i varalice, koje će jednom dospiti u ruke Zakona, najbolje bi bilo da «Vratarske vlasti» župnika primiste. Nije on kriv, ali kad Zakon krene on tužuje sve na koje naiđe. Ovo pismo šalje prijetelj, a ne neprijetelj i ovo je čovik koji samo želi dobro svim vratrima, vratri neka vide je li sve vako kako piše.

- Ima li još pisanja?

- Ne triba više ništa. Samo doli skros napiši moje ime. I na kuvertu napiši ovu istu «antresu».

Ni mjesec dana nije prošao, a župnik je dobio premještaj. Uza sva uvjeravanja kako neće biti nikakvih posljedica jer Župnik u svemu tome ni zašto nije bio kriv, uprava je fratarska ipak odredila «po Gaginovu». Te nedjelje kad se Župnik opraštao od svoje župe Gagin je otputovao u Slavoniju.

- Za oproštaj, dragi župljani, pročitat ću vam psalam, pa ga vi razumite. Čovjek s kojim sam slatko drugovao, petu na me podiže. To pamtite, samo to recite kad netko bude pitao zašto ja više nisam vaš župnik.

- Zašto ga ne privedete i ne ispitate? Svaki dan nešto šverca.

- Jesi li ti zaboravio ona kola i vino? Odonda još, napravio je od nas bedake. Pusti ove što dojavljuju. Gagin se to samo ruga nama i njima. Gagin ako i šverca tri bi države morale za njim trčati. I nisam siguran da bi što ulovile. Ne znaš ti tko je Gagin.

Od svega se mogao odijeliti, ali se Gagin nikada i nikako nije odvajao od svoje crvenocrne seljačke kape. Od jutra do večeri, uvijek je bila na glavi, ma kamo išao i ma što radio. Samo u izuzetnim prilikama skinuo bi je i odložio u kožnatu, crnu torbu, od koje se također nikada nije odvajao. Tada bi iz torbe izvadio veliki crni šešir od zečje dlake, doveo ga u red peglajući ga širokim rukama i stavio na glavu. Tada je Gagin bio spreman za «velike» stvari, a tko tada upadne u njegov žrvanj, da je vladar svijeta slabo će se provesti. Tada taj mali seljački švercer postaje veliki i opasni «menedžer», premazan svim «mastima» i lav koji je kadar svoju žrtvu progutati kao komarca. Jao onomu tko toga nije bio svjestan. Od stavljanja šešira na glavu pa do povratka «na seljačku kapu», to vrijeme uvijek se nekomu obijalo o glavu, a dok je Gagina bilo takvoga kakav jest, imalo se namjeru uvijek razbijati.

Gagin nije radio samo jedan posao nego svaki onaj iz koga se mogla izvući korist. Nije ostao samo u jednome selu. U predgrađu je pokupovao povoljno komade zemlje te je tamo počeo graditi. Puno je djece i velika obitelj, trebalo se brinuti, trebalo se snalaziti. Neke je već bio poslao u Ameriku, zemlju u kojoj je Meštrović postao Meštrović i bez koje nitko za njega ne bi ni čuo. Bilo je onih sitnih sasvim dovoljno da je morao velika truda napraviti. Ispočetka prodaja i preprodaja malih i sitnih stvari, kasnije obilazak sela pa kupovanje i preprodavanje volova, krava, teladi, magaraca i konja. Nikada nije Gagin nešto kupio, a da na tomu nije zaradio. Kad su neki ljudi otišli za Njemačku i kad se počelo marke mijenjati, ponovno je to bilo Gaginovo doba. Tko bi sve ispričao čime se sve Gagin nije bavio? A bio je samo seljak uvijek u cevenoj svojoj kapi i čovjek koji se nikada nije trudio naučiti čitati i pisati. Zašto? Nikada to nitko nije uspio doznati. Neki su ga sumnjičili kako mu nepismenost služi kao obrana od «puno veliki grija, a da toga nije zna bi on čitati».

- Ko ne zna čitati? Ja? O čemu govoriš? Samo nemam ćala pri sebi. Ćale sam zaboravio? Ovo mi ovde čitaj.

 Tako je Gagin otklanjao sumnju sa svoje nepismenosti, kad bi donio novine u selo i našao pismena seljačkog momčića, koji mu je mogao pročitati što je želio. Oglase nije propuštao. Nekada je i dva puta tražio da momak ponovi. Kada je i gdje Gagin prvi put čuo za tu «zadrugu Svitanje» tko bi znao, ali čim je njemu za oko zapela mora da je bila vrlo «vrijedna». Je li mu tko o njoj kazivao i zašto je baš ona postala njegovom velikom opsesijom nitko nikada neće saznati. Gagin je u «Svitanju» vidio svoju životnu priliku, a sve, baš sve, išlo je jedno drugomu.

«Svitanje» je okupljalo velike i jake ljude. Fakultetski obrazovan direktor, matematičar, nekoliko izuzetno jakih hercegovačkih moćnika, splitska komunistička elita u svojim moćnim izdancima, suradnici sve odreda znanje, vlast i moć. A na njih je Gagin odlučio udariti. Prve su veze uspostavili sasvim slučajno. Čim je Gagin iz kuće izlazio sa šeširom na glavi, malo se tu moglo razgovarati o slučajnosti. I mjesec je prošlo, a da Gagina nitko nije vidio u crvenoj seljačkoj kapi. I odijelo je nosio. Kravata ga je krasila. Onaj tko ga nije znao pa procijenio kako ima posla s nekim uglednim svjetskim «gospodinom» ne bi se u ničemu prevario. Gagin je upravo takav izgledao. Kad se pomiješao sa svim onim moćnicima «zagruge Svitanje» bio je samo jedan od «gospode». Kad im je ponudio svoje «posredništvo» i kad su doznali kako bi za «relativno povoljnu cijenu» mogli kupiti nekoliko građevinskih parcela, oni su Gagina uzeli sasvim zaozbiljno.

Gagin se potajno raspitao za zemlju. Bila je sva «državna» i na njoj se nije moglo ništa graditi jer je gradski prostorni plan imao sasvim druge namjere. To ga ništa nije pometalo. Taj za oko primamljiv komad podijelio je drvenim kolčićima na četiri dijela. Kako nije bilo vode na obližnju je uzvisinu donio dvjestolitarsku metalnu bačvu, zakopao je u zemlju, a na nju priključio komad gumenoga crijeva. Crijevo je ukopao u zemlju, a njegov drugi kraj prikopčao za «poljsku špinu».

- Struja je, vidiš sam, stotinjak metara odavde, a voda odma ovde. Nije neki pritisak, ali možda se poboljša.

Ovlaštenome izvidniku «zadruge Svitanje» Gagin je objašnjavao prednosti parcela, otvarajući špinu s tekućom vodom i tumačeći zašto je svaka od tih parcela povoljna. Izvidnik se oduševio. Sve je bilo kako treba, sve na svome mjestu i sve jasno. Nije mogao ništa drugo reći nego oduševljeno prenijeti svojim «gazdama»: jasno, nikad jasnije, i povoljno, nikad povoljnije. «Papiri» su također bili svi na svome mjestu. Svaki od njih ovjeren u «Općini» iza svakoga, nu tko to sumnja, potpisi, pečati, datumi, izjave, punomoći i sve ostalo moguće. Kao na dlanu, nikakve sumnje i ničega sumnjivog. Ni kad se proširena «delegacija» zadruge «Svitanje» našla na parcelama nitko nije imao razloga ni za što osim za radovanje. «Zadruga» je već našla svoje kupce. Ona će otkupiti povoljno sve četiri građevinske čestice, a onda će ih preprodati svojim «klijentima», nekim bogatim «gastarbeiterima».

Na dan primopredaje i potpisivanja kupoprodajnog ugovora «Svitanje» je odlučilo prirediti svečan ručak. Izabrali su splitski hotel i u njemu dovoljno veliku i svečanu dvoranu. Zadruga je dovela čitavu svoju svitu, glava do glave, ne zna se koja je važnija, mudrija i moćnika. Gagin je ponio samo svoj šešir, a sa sobom poveo tek nekoga Srbina, mutna stvora, koji je dotad objavio barem tri svoje vlastite osmrtnice. Ne bez razloga, nego da ga oni što su ga pokatkad tražili, pročitaju kako je umro pa ga prestanu tražiti. On je tog trena bio Gaginu «desna ruka. «Svitanje» se kitilo vrhunskim odvjetnicima, a Gagin svojim «Acom».

Prije samoga ručka na stol su postavili sve papire, sve ono što je trebalo potpisati i sve ono što su pravnici držali važnim. Prije potpisa Gagin je dobio gotovinu, pred njim su ostavili hrpu novčanica u njemačkim markama. Takav je bio dogovor, a Gagin je zbog takva načina bio popustljiv i nije cjepidlačio. Kad je izbrojio novac i vidio da je sve na svome mjestu, uzeo je pero, otvorio ga, zatim se počeo pipati po džepovima na kaputu.

- Aco, potpiši! Ja sam ćale zaboravijo.

Aco je potpisao. Novac je uzeo Gagin. Pravnici su uzeli ugovore, dajući Gaginu od svega po jedan primjerak. Svi su bili zadovoljni.

- Živili. Za dobar posa i za suradnju.

- Živio.

Ručak je dugo trajao. I izobilje. Članstvo «Svitanja», zadovoljno onim što su postigli, trljalo je ruke, uvjereno kako su samo na jednoj ovoj «seljačkoj igri» veoma dobili. Nisu znali kako će im ručak uskoro prisjesti.

Kako se u sve umiješala milicija i odakle je sve počelo tko bi znao, ali jednoga dana milicija je u zatvor privela sve moguće «trgovce». Uhitilo sve one moćne, pametne i velike glave zadruge «Svitanje», pohvatalo njihove pravnike i savjetnike, pohvatalo pola općinskih službi. Naravno, i Gagina i Acu.

Gagin je bio jako spreman. Sav novac od prodane zemlje kao da je ispario. I kad su ga pretresali, pretražujući svaki zakutak svih njegovih kuća i skrovišta za koja su znali, nisu našli ništa. Sumnjiv im se učinio pod u seoskoj Gaginovoj kući.

- Ovdje je nešto kopano nanovo. Dovedite njega, istražitelja i svjedoke. Pred njim ćemo ovo otkopati.

Gagina su doveli iz zatvora. Tražili su od njega da bude nazočan potrazi za prvim dokazom: novcem od prodaje. Milicija je pripremljenim alatom digla podne pločice u kuhinji i obradovala se nalazu. Tamo je u nekoj vrećici bio novac.

- Sad je sve jasno. Novac smo našli. Sad ga se može suditi.

- Koliko je novaca?

- Trideset tisuća dolara?

- On je dobio marke. I to puno, puno više. Gdje je ostatak novca?

Istražitelj je to pitao nazočnoga Gagina. Gagin je sasvim mirno i staloženo odgovorio.

- Već sam ja vama tri puta kaza da s ovim nemam ništa. Ja sam samo pomoga čoviku naći kupce za zemlju. Nit ja znam šta je Aco radijo, nit ja znam čija je zemlja, nit ja znam s kim je trgova. To vi pitajte njega. O ničemu drugome ja se ne mogu razgovarati.

- Ni o novcu? Pa vidiš da smo novac našli u tvojoj kući.

- Neka ste našli. Samo ga dobro čuvajte. Jedna li je kuća s novcima. Zar bi ti poludijo pa svoje novce da banci? Kad bi ji više vidijo? Sve će to meni vratiti sudac, i to s kamatima.

Glas o seljaku koji je u velik skandal uvalio mnoge moćne, pametne i važne glave, mnoge općinske i državne službenike uveo u teške nevolje i na noge podigao vrh «Države», pronio se nadaleko. Kad je počelo suđenje to se suđenje pratilo posvuda, a novinari su pored pravnika i direktora bili svakodnevan ures suda. Svaki od optuženika imao je svoga «odvjetnika», samo je Gagin odlučio braniti se sam.

- Gospodine Kuce! Šta triba poštenu čoviku neko ko će ga braniti? Brane se oni koji su krivi. Ja se ne tribam ni braniti jer ja nisam ništa kriv. A šta me budeš pita to ću ja tebi i sam odgovoriti.

- Najprije, ja nisam gospodin, nego drug. Tako se ovdje oslovljava suce.

- Dobro, druže Kuce!

- Optuženi, ja nisam ni Kuce. Ja sam drug sudac.

- Dobro druže sudac.

- Neka tužitelj iznese optužbu i neka priloži dokaze.

Takvoga slučaja da se nepismen seljak brani sam i da stoji nasuprot čitave pravne struke, bez bojazni i bez straha, dotle je postala zanimljivom da su profesori pravnoga fakulteta pozvali na suđenje studente prava.

- Čudo neviđeno.

Gagin je dopustio bez pogovora tužitelju sve optužbe izreći i predložiti kaznu. Dodao je veću kaznu zbog nepriznavanja i zbog laganja protiv zdrave pameti. Nađeni novac sve potvrđuje.

- Druže Kuce. Ništa od toga nije istina. Ne mogu ja potpisivati nikakvi papira kad ja niti znadem čitati niti pisati. A šta se tiče novaca to milicija laže. Oni su našli novce, a ne pitaju oklen meni ti novci.

- Odakle ti trideset tisuća dolara?

- To su meni moja dica poslala. Moja su dica u Americi.

Gagin je iz džepa izvukao snop bankovnih potvrda, svaka je pokrivala određenu brojku, točno trideset tisuća dolara. Tužitelj je problijedio, pravnici zamukli, sudac je morao donijeti oslobađajuću presudu.

- Druže Kuce, govorio sam ja da sam pravedan. A vidim ovde ovu dicu šta se uče za advokate. Njima moram nešto reći. Mene zanima zašto svaki put kad Država počne propadati odma počmu Gagina progoniti? To vi odgovorite, druže Kuce! Odgovorite ovoj dici šta uču za suce i advokate.

- Rekao sam da ja nisam Kuce!

- Znadem ja to, gospodine Kuce!

Gagina su oslobodili. Aco je dopao zatvora, ali novaca nitko nije vidio. Kad se slegla prašina i kad se prestalo o tomu pričati, ponovno su milicajci našli Gagina. Ovoga puta nije nitko vršio nikakve istrage niti je tko nastojao što dokazati. One mudre, moćne i važne glave nisu mogli otrpjeti da nepismen seljak od njih napravi takve budale. Slijedila je osveta. Sudac je pročitao presudu već napisanu, pečatiranu i potpisanu. Gagin je morao u zatvor.

- Sve sam razumijo, druže Kuce!

- Već sam ti rekao da ja nisam drug Kuce.

- Znam ja to, druže Kuce. Ja tako naučijo, pa tako uvik ponavljam.

Gagin je znao kako je teško bilo izbjeći zatvor i osudu. Nije mu bilo ni krivo. Tko je mogao platiti onaj osjećaj kad je izvrgnuo ruglu pola Države, a još uvijek nisu našli novaca. To se ne može platiti. Što je nešto zatvora u to ime? Kao nekada kad je sadio skuhano pamučno sjeme ili kad je miliciji za visoke novce prodao bačvu vode. To je Gaginu bilo više nego zatvor i svi novci. Zatvor će proći i novci će se potrošiti, a ova priča, ova priča nikada neće proći. Na to je Gagin bio ponosan, on najveći švercer, nad svim Imoćancima i Hercegovcima. I Židovima. Ni oni se ovoga ne bi dosjetili.

Poglavlje osmo

Na pitanje čime je «drug Tito» četrdeset godina uspijevao na okupu držati «šest republika, pet naroda, četiri jezika, tri vjere, dva pisma i jednu Partiju» odavna je bilo znano svima, ako su imali volje išta znati.

- Metkom, zatvorom, palicom i strahom.

Broz je mrtav, a novoga još nije bilo na vidiku. Polako se počelo klimati naređivanje i zapovijedanje, još više bezpogovorno izvršavanje onoga što je Partija određivala. Nije prošlo dugo kako je čitavu Državu zasmijavala jedna sarajevska priča o sviračima što su trebali održati neki koncert lakih nota negdje na otvorenome.

- Što se događa? Zašto ne počinje koncert?

- Ne može, bolan!

- Zašto?

- Crko «Maršal». Svoga nemamo, tuđega nećemo!

«Udba i kos» odmah su odradili svoj dio posla. Uhitili su pjevače i svirače i započeli istragu. Osnovno je pitanje bilo što znači njima «crknuti Maršal»?

- «Maršal» je veliko bas-pojačalo. Taman kad smo ga uključili crko, pregorio zbog slabe struje. Nema toga tko može držati koncert bez basa.

- A ono drugo?

- Koje drugo?

- To da svoga nemate, a tuđega nećete?

- Pa to je istina. Svoga nemamo jer je crko. A recite vi tko bi nama dao drugoga «Maršala»? «Maršala» nitko ne posuđuje.

- I sad, kad ste sve to baš tako opravdali, recite vi, da ste vi na našemu mjestu, bi li vi to povjerovali, da vam netko ispriča baš tako kako ste vi nama ispričali?

- Pa što bi ja radio na vašemu mjestu? Ja nikada ne bih bio na vašemu mjestu. Ja sam «roker», ja sviram.

- A politika? Ovdje, drugovi rokeri, ovdje vi ne vidite nikakve politike?

- Baš nikakve. Da nas niste zatvorili već smo dosada mogli popraviti crknutoga «Maršala».

Đermin stariji brat, čitajući o sarajevskome «skandalu», ozbiljan i počesto mrk, ovog puta nije čekao da mu mlađi brat ispriča «novi». Prvi je započeo razgovor.

- Mislio sam da si ti najluđi. Ovi su luđi od tebe.

- Ma je li moguće? Koliko će dobiti?

- Vrag zna. Bude li za opomenu mogli bi dobro dobiti. Ako ih stvarno budu sudili neće ništa. Pa barem ti to znadeš: za luda nema suda.

Udba, kos, kolektivno predsjedništvo i zaista pravovjerni jugoslavenski komunisti zabrinuto su razmatrali nastalo stanje. Čime sačuvati na okupu «šest republika, pet naroda, četiri jezika, tri vjere, dva pisma i jednu Partiju?

- Drugovi, pa barem je to jasno!

- Čime?

- Metkom, zatvorom, palicom i strahom!

Od toga se doba vratilo sve po starome. Komunističke su vlasti najavile strogu borbu za očuvanje «tekovina revolucije», udar na svako partijsko ili neko drugo «zastranjivanje» i odlučno suprotstavljanje svakome «neprijatelju». Tko bi bio najprikladniji i najjasniji neprijatelj ako to nije Crkva i njezini klerofašisti? Zato je treba stalno držati na oku, paziti dobro što radi i udarati. Da bi se sačuvao zdrav duh «naroda, posebno omladine» treba organizirati «radne akcije». Treba ljude odvesti na Titov grob u Beograd, u već svima znanu Kuću cvijeća, i objašnjavati baš onim najneukijima tko su Tito i Partija. Treba stalno «evocirati» uspomene na partizansku borbu i stalno podizati spomenike zaslužnim «socijalistima».

- Treba biti budan, ništa nas više ne smije iznenaditi.

Lako je bilo reći, ali provesti u djelo bilo je puno teže. Moglo se pokatkad i ubiti, to su posebne postrojbe tajne policije već odavna radile. Pobile su sve emigrante i viđenije Hrvate čim su namirisali da bi u svijetu mogli nešto značiti. Nije bilo moguće uzeti pušku i pobiti ljude kako je to nekada bilo. Ljudi ko ljudi, znaju točno kad se što može. Komunisti su govorili jedno, a ljudi ko ljudi, činili sasvim drugo.

- Ništa nas ne smije iznenaditi!

- O. K.!

- Zašto engleski?

- Tko kaže da je engleski? To znači «osim Kosova». Ono nas je već iznenadilo. Šiptari u deset godina napravili milijun djece. Srbi drže puške, a oni hareme. Nema žene bez petero. Još im moraš stvoriti jelo da se ne pobune.

- Druže Tito, aj druže Tito, mi ti se kunemo! Druže Tito, ej, druže Tito, mi ti se koljemo! Glas je pjevao jedno, njegova jeka drugo. Znalo se, nema tu kruha gdje se ne podudaraju glasovi i jeke.

- Znaš li najnoviji?

- Ne znam? Kazivaj!

- Umro Brežnjev i čim su ga utjerali u pakao odmah ga došao posjetiti Broz. Pita ga: što rade «radni ljudi i građani moje nesvrstane, socijalističke, federativne republike Jugoslavije»?

- Pjevaju!

- Što pjevaju?

- Druže Tito, mi ti se kunemo!

- Eto ti ih vraže lude. Još nisu počeli raditi. Rastočit će mi ono Države. Jedva sam je uspio skrpiti.

- Je, to pjevaju oni tvoji. Oni drugi to malo drugačije pjevaju.

- Što pjevaju?

- Druže Tito, mi ti se koljemo. A koliko je meni znano, a znaš da bi mogao znati nešto o tomu, samo što nisu počeli.

Stariji brat Đermu je mjerio od glave do pete, a onda progovorio.

- Sve da je to i istina, zašto ti moraš biti prvi koji to govori? Znaš li ti što se dogodi ovčini čim izleti iz stada? A znaš li što se dogodi ptici koja previše rano propjeva? Đavle te luda. Uvijek trčiš pred rudo. A ono si dobro rekao. Pričaju, pjevaju, a ništa ne rade. Od svih njih ti si najjači. Nema dana da netko ne dođe i ne pita jesi li napravio što si napraviti obećao. I nema dana da ne prijete kako će te ubiti zbog laži. To ne govoriš, vrag te luda odnio.

- Isti si Buble velike glave. Uvik po svoju. A dobro da si mi reka. Baš se od jednoga moram sakriti. Reci da me danas nisi vidio.

Primjena partijskih odredbi, stvorena najprije u «kolektivnom predsjedništvu», preko zagrebačkih klepčara «Škilje iz Zagvozda», saborskog državnog «pjesnika» i «srpskoga druga iz komiteta», morala se konačno provesti i u provinciji. Tako se počelo «partijski djelovati» na Rijeci i oko Rijeke.

- Drugovi! Nama ispred nosa četiri puta godišnje fratri nosaju svece gradskim ulicama. Nabrojite mi gdje to još ima? To se mora odmah zabraniti.

- Kako? Već je jedan fratar zbog toga odrobijao. Davno bi to bilo ukinuto da nisu radile kamenice. Zamisli, ako su kamenice radile četrdeset i sedme, kad si mogao strijeljati koga i kako hoćeš, što bi se sve danas dogodilo?

- Tražite načine. Moraju poslati obavijest miliciji. Navedite ih da pogriješe. Osim toga, zapisujte sve koji u procesije dolaze, izvršite pritisak, kažnjavajte. Nemojte da me još samo jednom oni odozgo radi te procesije počnu silovati. Onda ću vas sve poslati tamo gdje vam se neće svidjeti.

Procesija je ponovno krenula, točno onako kako je uvijek i išla. Radni je dan, manje je svijeta, ali tko mari. Neki su na godišnjemu, neki pobjegnu «uru, dvije s posla, neki su bez posla, pa mogu. Udbaši su popisivali na uglovima one što su hodali za Križem. Pisali su, a ljudi ih nisu ni pogledali. Pisali su i dosad. Gdje su im stajali svi ti popisi? Pokušali su župnika optužiti za nedozvoljenu Procesiju, ali ništa nije uspijevalo.

- Gdje si bila jučer u jedanaest?

Mrk direktor propitkivao je jednu od općinskih službenica, prekidajući je u listanju papirnatih ispisa, gledajući ispred sebe preko naočala na vrhu nosa nekakav ispis.

- Na marendi sam bila.

- Marenda traje do jedanaest. Ovdje piše da si ti još u dvanaest bila na nekome drugome mjestu.

- Koga to zanima gdje ja idem?

- Neke zanima.

- Dobro. Onda nešto i mene zanima. Gdje ste vi bili jutros, gdje ste jučer, prekjučer, gdje ste vi svaki dan? Ima petnaest godina da ja radim vaš posao, a vi za njega primate plaću.

- Tebe se ne tiče gdje sam ja i što radim.

- Ozbiljno. Ne tiče me se? Ne tiče me se ni kad šuteći platim sve vaše nelegalne račune.

- Koje nelegalne račune?

- One od žderanja, lokanja i kurvanja. U Vodicama, u Primoštenu, zajedno s tima što pišu papire koje čitate. Sav to Grad zna, svi osim vaše žene. A ja ću se pobrinuti da i ona, jadnica, sve sazna.

- Lude žene. I ti bi to rekla?

- Reći ću spomenete li još samo jednom riječju to gdje sam bila i gdje su me vidjeli. Vi idite u svoje kurvanje kako vas je volja, a moju Procesiju ostavite na miru. I recite onome što vam je to napisao da ja znadem puno toga. I da ću ponovno biti u procesiji.

- U što čovjek sve može ugaziti?

- Dogovorili smo se. Ne dirajte u moju Procesiju.

- Što ću s Partijom?

- Vaša Partija nije moja Partija. Što se mene tiče vaša Partija.

Školstvo, prosvjeta i rad s omladinom bili su posebna komunistička briga i tomu su posvećivali veliku pozornost. Nastavnici su točno znali one koji nisu sigurni, one koji posjećuju vjeronauk i one što stalno odlaze u crkvu. Kidali su djeci lančiće s križevima, na Veliki su ih Petak nagonili jesti salamu, pišući tko ne jede, govorili su stalno kako su «fratri koljači, kočničari cjelokupnoga društva i spodobe zalutale u dvadeseto stoljeće». Ni najmanje takav teror nije pometao mlađariju. Bilo ih je sve više i više i u crkvi i na vjeronauku. Oni iz «đačkoga doma» na vjeronauk su bježali tajnim izlazima jer ih je na glavnome izlazu čuvala Jovića «četnikuša».

- Mama, ja sam glupa i zaostala. Najgluplja sam u razredu.

- Oslobodi me Bože, kakav je to govor?

- Jesam, glupa sam. Danas mi je učiteljica rekla da su sva djeca koja idu na vjeronauk i u crkvu glupa i zaostala. Ja idem na vjeronauk već tri godine i nisam izostala ni jednoga sata. U crkvu idemo stalno. Vidiš li da sam glupa.

Spoznaju o svojoj «gluposti» majci je donijela jednoga popodneva curica trećega razreda osnovne škole. Majka ju je neko vrijeme promatrala začuđeno i iznenađeno. Nije znala što bi djetetu rekla, a onda ju je umirila.

- Nemoj se ti ništa plašiti. Neka govori.Ti ćeš i dalje raditi što si radila. A u nedjelju popodne roditeljski je sastanak. Mogu i ja nešto pitati tvoju učiteljicu.

Tridesetak je roditelja bilo na roditeljskome sastanku, a učiteljica je o svakome djetetu dala kratko izvješće.

- Na vašu kćer nema primjedbe. Nema ni jednoga minusa. Najbolja je u razredu.

- Ne, drugarice učiteljice, moja kćer nije najbolja, moja je kćer glupa i zaostala.

Učiteljica je odložila dnevnik i zabuljila se u ženu. Ostatak se roditelja naglo probudio i postao sasvim pozoran.

- Sva djeca koja idu na vjeronauk po vama su glupa i zaostala. Moje dijete ide na vjeronauk. Ne može istovremeno biti glupo i najbolje u razredu.

- Prekidam govor o tomu.

- Ja ne prekidam. Vas se ne tiče što radi moje dijete, vi svoje učite što vas je volja. Ja određujem što će moje dijete biti. Vaše je učiti djecu čitati i pisati.

- Van iz razreda, van sa sastanka!

- Gospođo, tako vi možete razgovarati sa svojim mužem kad dođete kući. Možete vikati na drugove pri sastanku svoje Partije. Na mene nećete. Nit sam ja vaš muž, nit sam ja vaša Partija, nit sam ja s vama ovce čuvala.

- Van. Ili ću ja otići!

- Gospođo, ja se vaše vike ne bojim. Ako moje dijete padne godinu ja ću ga dovesti da ponavlja razred kod nove učiteljice. I neće me biti stid da mi je dijete ponavljač. A zato što vi kršite zakone ove Države, za ovo će znati čitava Država. Evo vam i opravdanje. Moja mala za Božić neće doći na nastavu.

- Meni je stvarno dosta, meni je dosta. Blago djetetu koje ima takvu majku!

- Blago i školi koja ima takvu učiteljicu.

- Da nisam gdje jesam, kose bih ti počupala!

- Kad i ja ne bih imala ruke i na rukama svih deset nokata.

Učiteljica je bijesno pokupila dnevnik sa stola i izletjela iz razreda kao da je svi vrazi gone. Roditelji su se pogledavali i pogledavali, a onda se razišli. Nekoliko dana kasnije školski je ravnatelj nastojao «primiriti ratnice». Molio je gospođu da ne širi priče, jer nije zgodno kad škole počnu prozivati biskupi po metropolama.

- Tko je taj Macura?

Krupni župnik, dvometraš i šakaš teška udara raspitivao se za «profesora» struke pokidanih lančića, ispsovanih vjeroučenika i svih ostalih psovačkih umijeća.

- Druže Macura. Parok se za vas raspituje. Pita, koji ste i kako izgledate?

- Parok? Pa što pita?

- Macura? Po čemu je važan Macura?

Macura je za svaki slučaj zaobilazio ulice gdje bi mogao župnika sresti. Ponašao se točno kako se nekada ponio Mućak kad mu je fratar povišenim tonom rekao da se nikakvi više kamioni, bili oni državni ili privatni, neće smjeti zaustavljati pored crkve. Zagledao se u Partiju, a kako ga je Partija ostavljala sama, za svaki se slučaj odmakao, zašutio i nestao. Smanjio je žestinu i odtad se stalno raspitivao je li ga župnik ponovno spominjao. Jadna vremena, mislio je, kad se komunisti moraju uklanjati ispred župnika. I vremena kad se takvi kao što je on moraju bojati nenadanih batina. I Partije koja traži od tebe da ideš u prve redove, a onda te sama ostavi u prvome redu.

Mjesecima, tjednima, danima: sva je Država brujala od propagande «Omladinskih radnih akcija». Druženje, upoznavanje novih prijatelja, upoznavanje svih različitosti «naroda i narodnosti», koristan društveni rad, igra, zabava. Sva je mladost bila pozvana. Tako je poziv dopro i do mladih rođenih pod nadimkom Rijeke.

- Tko ne bi išao? Mjesec dana odeš u svijet, nit što radiš nit te tko što pita. Jesti imaš, nađe se i ležaj, a Slovenki i Srpkinja kao gube.

Odvezli se neki dobrovoljci autobusima, a neki vlakom. Nisu dugo izdržali. Pronio se glas da su čitavu grupu pohvatali, strpali u autobuse i vratili nazad. «Sramota» se brzo proširila. Sve su partijske ćelije s prijekorom govorili o takvoj mladosti. Nije to nikakva mladost, to je najgore zastranjenje što ga se moglo naći. Tom se pojavom moraju Partije ozbiljno pozabaviti.

- Zašto su vas otjerali s «Omladinske radne akcije»? Mora da ste nešto teško sagriješili? Jeste li previše pipkali one Srpkinje i Slovenke?

- Ma da te zbog toga otjeraju? Ma kakvi zbog toga. Zato što smo bili najbolji? I najbrži.

- Najbolji? Najbrži?

- Svaka je grupa dobila zadatak posaditi deset tisuća borovih sadnica. Mi smo sve napravili za prvi sat rada. I usto se dobro naspavali.

- Kako?

- Lako. Iskopali smo veliku rupu i u nju posadili svih deset tisuća sadnica. Kad smo rekli da smo gotovi, da ti je bilo vidjeti lice onoga «brigadira». To se samo jednom može doživjeti.

- I onda? Što je onda bilo?

- Ništa. Evo nas ovdje. Oni ostali bedaci još sade borovinu.

Bilo se uobičajilo da svaka «radna organizacija» o svome trošku ili o trošku «sindikata» organizira kolektivan odlazak radništva u Beograd, u posjetu «Kući cvijeća». Nikomu nije trebalo objašnjavati da je «Kuća cvijeća» Brozov grob. Došao tako red i na Đermu. I njegova je «radna organizacija» odlučila posjetiti grob «najvoljenijeg Predsjednika». Nije bio sam, a kakav je bio sam, oni što su s njime išli, ni u čemu za njim nisu zaostajali. Broz se mogao nadati «iskrenim posjetiteljima».

- Čujem da vas voze u Beograd.

- Istina.

- Jesu li đavle veće mogli skupiti. Kad vi tamo dođete, žalost će velika. Ako dođete.

- Red je i mene otići. Moram zahvaliti Jozi Ševi za oni šest miseci Gradiške. A kad si me već nave na razgovor zašto tamo reste najbolje cviće?

- Zašto?

- Zato što je ispod njega najbolji đubar.

Otišli su kako je bilo planirano, ali se nisu vratili kako je bilo planirano. Pravovjerni su bili u «Kući cvijeća», one druge, i Đermu među njima vrag je vidio otkako su ih pustili. Neki se izopijali, a neki dopali nekih beogradskih ženskurača. Tko se prije otrijeznio, a tko prije uplašio nije se znalo. Počelo češanje, počela svrbež, počele brige.

- Picajzle. Tako se to kaže na srpskome.

- A po naški?

- Stidne uši.

Autobus se pokvario u nekome gradiću u Bosni. Vozač nije gledao ni ulje ni vodu. Tvrdio je da on nije mehaničar nego vozač i da je plaćen samo za vožnju. Javio je u poduzeće neka šalju mehaničara ili novi autobus. Nije zaboravio pripomenuti direktoru kako je on na to već davno upozorio. Zašto bi on morao raditi dva posla kad je plaćen samo za jedan?

- Motor ti je zaribo, ulja ti nema ni na jednome zupčaniku.

- Ništa. Lezite u autobusu dok ne dođe drugi.

- Kad bi moga?

- Tek sutra oko ovih doba.

Ona grupa što se prepala «stidnih ušiju» iskrala se i otišla u «ambulantu». Našli su nekoga dežurnog liječnika. Nije ih obradovao. Knjižice im zdravstvene nije priznao. Morali su novce kesati.

- Gdje ste bili?

- U «Kući cvijeća».

- Ovo ste tamo zaradili? Jeste li još gdjegod bili?

- Nismo doktore, nismo, viruj.

- Tako ćete govoriti ženi kad dođete kući. A meni? Ovo se može dobiti samo od bolesnih ženskinja. Skidaj gaće. Svi redom. Evo vam ova sprava. Svi na šišanje.

- Mene ne svrbi.

- Ništa te više ne pitam. Uzmi «mašinu» i šišaj! Onda, uzimaj ovu tekućinu i maži! I onda neka vas vrag od mene nosi. Još će i na me prijeći.

Stidne su uši uspjeli nekako i sakriti i od pravovjernih «hodočasnika» i od očiju šire javnosti. Sve dotle dok jedna od žena nije posumnjala na ponašanje vlastita muža. Što je onda bilo, bolje je i ne spominjati.

Đermu je o predvečerju dočekalo mrko ženino čelo i sve kao u strogoj sudnici. Sjeo je na svoju «optuženičku klupu», a žena je prekriženih ruku, mrka pogleda i stojeći postavila prvo pitanje.

- Di si ti bijo tu veče kad su tvoji pajdaši stekli «stidne uši»?

- U hotelu. Nisam se ni maka iz hotela.

- Šta si radijo?

- Ništa. Sidili smo i čekali.

- Ništa nisi radijo? To ti ne činiš ni ovde di te ja vidim svaki sat. A da si gori sidijo i da nisi ništa radijo? I ti bi da ja to tebi virujem.

- Viruj mi, kad ti kažem. Ne lažem.

- Jedni su se vatali cigančura i obolili. Drugi su se nalokali da nisu znali sobe naći. Govori, koja je tvoja grupa?

- Popili smo. Nije bilo puno. Ni vino nije bilo najbolje.

- A konjak, vinjak, rakija? To je bilo dobro?

- Nismo puno.

- Znam ja dobro šta je tvoje «malo». I znam šta si Muratu obeća. E, misec dana nećeš ga iz kuće. Bolovanje, dopust, pavli , đavli. Misec dana u kućnom si pritvoru. I nemoj mi se pravdati. Srića ti je da nisi dopro do one zaraze. Da jesi, sad bi radila ustra pokojnog ti ćaće.

Teško je Đermi bilo prihvatiti kućni pritvor, jer mjesec je dana duga kazna, gotovo kao ona u Gradiški, ali s obzirom na sve, osjećao je kako se i dobro prošao. Da je dalje istraživala tko zna što bi još bilo? Pripravio je alat za rad i odlučio popraviti ono što je u posljednje vrijeme izostavio. Do ogradnoga zida došepesao je njegov susjed Jolkas.

- Đerma! A Đerma! Ču sam da si oda gori, znaš gori, di su Titu saranili. Da si viđa nike mušice, a da nisi šematorja ni vidijo. A još nešto se govori?

- Šta?

- Da vas je niki doktur pošiša. Ki prazove o svetome Anti.

- Nosi te đava. Ne viči.

- Nema nje. Vidijo sam kad je otišla. Neće ti ništa.

- Nosi te đava. I ajde čekaj onoga šta te juče tražijo.

- Ko me tražijo?

- Onaj profesor šta piše za novine. Raspitiva se je li istina da imaš deset janjaca od pet ovaca.

- Imam. Pa šta je njega briga?

- Ko zna? Možda i zbog poreza. Danas je porez na svašta.

- Samo neka dođe? Daću ja njemu porez i novine.

Jest Đerma oštrio i alat pripremio za popraviti sve izostatke što ih je dugovao, ali mu je nesretniku pogled stalno na ulicu letio. Tko god bi naišao nije odolio s čovjekom ne probesjediti. Kako li je njemu bilo sjediti u «kazni», ali se pokorio i uhvatio se u zaključku kako je dobro i prošao. Mjesec dana, kad se sve zajedno uzme i nije bilo dugo. Uz ulicu je Kaća pokušavao izvesti kolica i u njima bocu kuhinjskog plina. Vukao se polagano, puževim korakom.

- Kako to odaš? Ko da su u tebi sve kosti pribili.

- Sta se ti javljas? Da su tebi pluca vaka ti ne bi ni vako moga. Onda ti je najbolje da sutis. I da nista ne govoris. Kad nemas sta reci, onda suti i nista ne govori.

- Jesi li jutros išta popio?

- Nisam nista. Bio sam u onome novome kaficu. Izbaci me ki pasa. Kaze da sam prljav i da mu vise ne dolazim.

- Kome to voziš plin? Oćeš li jopet k onoj udovici?

- Necu vise ni k njoj. I ona me izbacila.

- Zašto? Pa ona je tebi uvik bila dobra. Otkad ja pamtim, još i dok joj je muž bio živ.

- Je, sve je to istina. Ne moze se reci da nije.

- Pa šta si onda skrivio da te izjurila?

- To ti je duga prica. Isa sam je prositi. Reka sam joj, ti si sama i ja sam sam. Ti nemas nikoga, ni ja nemam nikoga. Mogu ja doseliti k tebi. I ti se mozes priseliti k meni. Bolje je tako udvoje. Sve sam joj tako kaza.

- A ona?

- Ona se naljutila. Gledala me ki bisna kuja. Istrala me iz kuce. Rekla je da se vise ne vracam.

- Šta si ti onda?

- Nisam nista. Reka sam joj, ako nece ona, oce neka druga. Ako necu ja oce neki drugi. I otisa.

- Pa kako si moga ženu prositi kad imaš ženu?

- Sto se toga tice, nju sam posla Opcini. Zvekisa je dove, eno mu, pa neka je sada sam vraca.

Đerma je preko ogradnog zida proćakulao sa svima što ih je namjera nosila baš tom njegovom ulicom. Vrijeme je slabo prolazilo, a ti su ga namjernici pomalo spašavali. Izdaleka je vidio onoga glasovitog profesora i novinara, a on se hodom nenaviknutim na brzinu peo strmovitom ulicom. Znao je Đerma, zaputio se saznati svu istinu o Jolkasovim janjcima, a put ga upravo tu vodi. Čovjek se trudio napisati štogod za novine, činilo mu se kako je novinska vijest pet ovaca koje donesu dvojke. Još jučer je to želio napraviti, ali je Jolkas ovce odveo u pašu.

- Dobar dan. Već dugo vremena želio sam te nešto pitati, pa evo, sad mi se ne žuri, a vidim da si i ti malo zaposlen.

- Šta vas to muči, Profesore?

- Kako to? Tvoja su braća sve ozbiljni ljudi. Završili su škole, trude se, ugledni su u poslu. A ti? Nekako kao da se nisi trudio. Ostao si onako, skoro nigdje. Niti ti je posao, niti druge stvari. Što se tebi dogodilo?

- Zavelo me! Profesore! Zavelo me!

- K vragu više, ti i zavođenje. Ozbiljno te pitam.

- Zavelo me! Zavelo me!

Profesor se žurno udaljio, više ne želeći ništa reći. Nije se ni osvrnuo na Đermu, ali je Đerma zavikao za njim.

- Nemajte brige. Tu su i on i ovce. Reka sam ja njemu da vi dolazite.

Profesor se popeo još onih nekoliko desetaka metara prema Jolkasovoj kući. Nije imao kada ni pozdrav izgovoriti, a Jolkas ga je zaskočio iza zida.

- Šta si ti doša, a?

- Zanimaju me ovce.

- Šta tebe zanimaju moje ovce?

- Zanimaju me janjci.

- A janjci? To su moji janjci.

- Ja bih ovce i janjce u novine.

- Šta će raditi moji janjci i ovce u novinama? Ne dam ja nji nigdi iz pritorka? Ajde ti oklen si doša.

- Samo bih nešto napisao. To da se pet ovaca obliznilo.

- A to bi ti? Pa da mi pošalju porez. Ajde oklen si doša. I da moji janjaca nisi meća u novine. Mogu moji janjci i bez novina.

Profesor se udaljio ne mogući više ništa učiniti. Želio je proći pored Đerme bez glasa i pogleda, ali je Đerma za njim viknuo.

- U ciloj ovoj ulici pametan je samo moj stariji brat. Niko više.

- I žena mu je pametna. Da nije pametna ko zna kud bi ga vrag crni odnio.

Đerma se iznenadio kad je iznad sebe na prozoru čuo glas rođene sestre. Pogledao je šutljivo u nju, ne znajući kad je došla, ni odakle se stvorila.

- Ostavila me za čuvara. Evo sam ti ručak spremila. Kako svejedno ništa ne radiš nego samo čitav dan ćakulaš, dođi gori, pa ćemo onda zajno ćakulati.

- Još si mi samo ti nedostajala, viruj mi!

- Dostajala ili nedostajala, sad sam di sam. Ajde isti, da se ne oladi.

Đerma se popeo stubama do kuhinje na katu. Sestra mu je sve na stol donijela, sve ga vrijeme zagledajući. Šutio je jer je već odavna znao kako mu je uzaludno s njome se nadmudrivati. Otkad su se rodili to on pokušava, ali je shvatio kako su od iste matere i kako im je isti otac gene priskrbio. To je značilo biti na oprezu. Nije ni ona bila mačji kašalj, a nije ni namjeravala nekomu nešto dugovati. Imala je jezičinu da se mogla pričestiti iz treće ulice. Znao je to Đerma. Zato je bio na oprezu. Tko zna čime se sada bavi i tko zna na što će ga ponovno nasaditi?

Pojeo je juhu i tek započeo ono ostalo kad je ispod prozora začuo dobro mu poznat glas. To je čovjek došao već četvrti put provjeriti je li mu napravio ono što je obećao napraviti. Đerma nije znao kud bi i što bi.

- Reci da me nema i da ne znaš gdje sam. Skočit ću u svinjac dok ne ode.

Đerma se u dva koraka uspio sakriti iza zida što je kuću odvajao od prostora za svinje. Dva su mala prasca nezainteresirano njuškali oko korita i zemlje ispod korita. Čovjek se popeo stubama i s njihova vrha zavikao Đerminoj sestri.

- Je li onaj razbojnik tute! Sigurno jopet nije ništa ni taka.

- Nije vam on kod kuće.

- A di ga je vrag odnijo? Nema ga živa viditi. Ni u gostioni.

- Ne znam vam reći ni di je ni kud je. A kad ste već tu, bi li tili viditi našu novu prasad. Šta vam se čini, jesu li dobri?

Sestra se nagnula preko ogradnog zida, a onda se nagnuo i čovjek. Tek tada je jasnim i razgovjetnim očima vidio Đermu sćućurena u kutu između svinjca i kuće.

- O, ova su vam dva jako dobra. Do Božića ćete imati dobra mrsa. A šta se ovoga trećega tiče, nisam siguran ni koje je race, ni koliko teži. Znam samo da vam od njega neće biti velike koristi. Nema ni meni koristi pitati je li šta učinijo. Da je, ne bi on sada sidijo s prascima.

- Najbolje je da vi lipo s nami sidete i da štogod prizalogajite. Dotle će doći nevista. Najbolje bi bilo da se vi s nevistom dogovorite. Kad vam ona obeća, onda će to biti. Ovome vi nemojte ništa virovati.

Đerma se polako izvukao iz svinjca, ali mu se nije dalo ići u kuću. Nije smio otići, viša sila uvijek je preopasna da bi je izazivao. Da nije bilo tuđega čovjeka znao bi on sestri odgovoriti. Ovako, sve što je mogao bilo je pomisliti, pa makar to bila jedna jedina rečenica.

- A lude žene. Pa u mojoj kući nema nitko zdrav. Brat prijeti zatvorom. Sestra ga otkrije u svinjcu. Žena ga utjera u kućni pritvor. Pa ti živi? Ni Kaći nije ovako. On može slobodno ići kad ga je volja i kud ga je volja. Kaću ni milicija ne može staviti u kućni pritvor.

Poglavlje deveto

Stalno «evociranje uspomena» na partizansku borbu i neprestan govor o tomu tko je bio na pogrješnoj, a tko na pravoj strani, imalo je učvrstiti sveukupno stanovništvo u «ispravnome» mišljenju. Zato je Partija odlučila stalno podizati boračke spomenike, Televizija je polovicu svoga vremena samo tomu posvećivala, svaki novi spomenik zasluživao je naslovnicu u svim mogućim novinama. Od Kuće cvijeća do posljednje čuke sve je moralo biti u javnosti. Tako ljudi neće zaboraviti ono što je bilo, a posebno neće zaboraviti što «borci» još uvijek mogu.

Vlasti su se pokatkad zabrinule za stvari. Činilo im se, što više govore to sve manje uspijevaju. I ono što su dojavljivali špijuni i provokatori sve je više uznemiravalo.

- Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana. Nema kave ni limuna, deterdženta ni sapuna, Ludoslavijo, Ludoslavijo!

- Tako su pjevali?

- Još gore. Izruguju velike «uloge» naše Države.

- Kako?

- Slušajte: Volim tvoje lude uloge. Volim tvoje prazne izloge. I bankara bez novaca. I čobana bez ovaca. Ludoslavijo. Ludoslavijo.

- Ustaše. Sve su to ustaše.

- Pjevali su još jednu barem dvadeset puta. Stalno ponavljaju: Samo borci piju vino iz lonaca.

- Samoborci ili samo borci?

- Ne budi lud. Znaju oni gdje je Samobor. Ovo se oni rugaju Josuru, Njunji, Petranoviću, Aužini i Mrši. Ne znate vi koja je to banda. Sve oni to rade smišljeno. A ja vam odgovorno tvrdim, da upadne «udba» onako nasumice, deset bi godina mogla svakoga osuditi. Ništa ne bi pogriješila.

- Tako da su se izopačili.

- Stani ispod prozora čim se sastanu. Čitavu večer pjevaju onu pjesmu o «vinčeku u Zagorju». A pjevaju samo zato da se na ulicu može čuti «svakom sinu hrvatskom si drago». Samo zbog te riječi oni to stotinu puta ponavljaju. Dosada su zatvarali prozore, a sada ih širom otvaraju. Oni to pjevaju nama, miliciji i «udbi».

Partija je s najviše razine potakla obnovu svakoga partizanskoga imena i poticala gradnju spomenika. Naredba o stalnoj budnosti tako je došla i do Zagore. Partijska se organizacija sastala u svome punom sastavu i počela raspravu o ispunjavanju visokopartijskih odredbi.

- Drugovi! Da ne zaostanemo za drugima, valjalo bi razmotriti pitanje spomenika u našem kraju. Valjalo bi naći neko partizansko ime, nekoga tko je zavrijedio spomenik.

- Nije lako naći. Polovica je naših boraca živa, a polovica zastranila. Nećeš valjda dignuti spomenik Reljiću. Ne možeš ni Sučiću. Neki su zastranili kod «informbiroa», a u Partiju se iz inata nisu više vratili. Neki su zastranili sedamdeset i prve.

- Ja mislim da bi bilo najbolje spomenik podignuti fratru Tomasoviću. Nitko u ovome kraju nije zaslužniji od njega. Usto, on nije zastranio i na vrijeme je umro. Osim toga, mogli bi ploču s njegovim imenom postaviti na miljevačku fratarsku kuću. Tako ćemo uz mali trošak moći sve napraviti kako treba.

- To nije loša ideja. Trebalo bi je podržati i razraditi, ako se drugovi slažu s ovim prijedlogom.

- Pitanje je što će reći fratri? Hoće li dozvoliti staviti spomenicu na kuću?

- Tko to treba fratre pitati? Pa tko je vlast u ovoj Državi, mi ili fratri?

- Načelno je tako. U stvarnosti, drugovi, neke se čudne stvari događaju. Prije neki dan raspravljali smo o Gvardijanu. Taj je prije nekog vremena protjerao bojnike s vježbe. Jasno i glasno, rekao je poručniku da «JNA» nije gradila cestu nego on, da je ona privatna i da se jednostavno skupe s njegova posjeda. Drugovi, možete li vi to zamisliti? Možete li onda reći da možete razgovarati i dogovarati s ovakvim fratrom? Koliko se ja razumijem u fratarske stvari, Gvardijan odlučuje o miljevačkoj kući.

- Ne žuri. Što se tiče Gvardijana, već će on dobiti svoje. A imamo i mi čime fratre prisiljavati. Polako samo, nemojte se zalijetati.

Partija je donijela odluku da se podizanjem spomen ploče Tomasoviću obnovi uspomena na «borbu partizana za slobodu» i da se o tomu počne razgovarati i djelovati na svim razinama. Općinu su zadužili pokrenuti postupak za izradbu spomen ploče i pripremu velike «boračke» proslave, a općinsko «ministarstvo za bogoštovlje» zadužilo stupiti u vezu s miljevačkim fratrom i tako zaobići «prgavog i neprijateljski raspoloženog Gvardijana». Svatko je imao svoj zadatak i svatko je morao svoj zadatak i izvršiti.

Prvi se sumrak već hvatao kad je neki starac, hodajući uz pomoć dvaju štapova zakucao na vratima miljevačkog župnog ureda. Župnik mu je otvorio vrata. Starac se ispričao radi sporosti, nemoći i starosti i zatražio sa župnikom koju progovoriti.

- Oče, kako vidiš, ja sam ti teško bolestan i star. Ne mogu u crkvu, zato ti mene, možebitno i ne znaš. Volim ja crkvu i volim sve šta je naše i pošteno. Ljudi mi govore da si dobar i pametan, neka si mlad. Doša sam ti reći, oče, da ne pogrišiš. Nedaj staviti na kuću spomenik onome razbojniku.

- Oprostite. Ja vas nisam razumio. Ne znam o nikakvome spomeniku, pa ne znam u čemu bih mogao pogriješiti?

- Oni đavli komunistički donili su odluku da će staviti spomen ploču Tomasoviću na ovu kuću. Nedaj im to učiniti. Ne znam šta ti, oče , znadeš, mlad si i ne znam je li te ima ko uputiti, ali Tomasović je skrivijo smrt više od osamdeset naši ljudi. Kolko je kriv neka mu Bog sudi, to je učinilo njegovo društvo, ona vrgoračka kuja, brat mu, sinovac i puno nji drugi. S kim si, taki si. Ljudi su pobijeni baš onog dana kad je on uteka u partizane. Ljuto je ucvilijo ovo selo. On je izdajnik, a nisu vratri. Mi to znademo. Zato, ne pogriši, oče! Ne daj im staviti te ploče na kuću.

- Ovo je prva što o tomu čujem.

- Čućeš ti to dobro. Prošle noći čitavo su vrime o tome raspravljali.

- Tko?

- Partija. Općina. Komunističke vlasti.

- Ništa o tomu ne znam.

- Nisi ni moga znati, a mene ne pitaj kako ja znadem. Komunisti imaju svoje oči i uši svugdi među ljudima, ali imaju i ljudi oči i uši među komunistima. Sad sam ti sve kaza. Zaklinjem te, oče, sad na vrime znadeš, ne daj da te privare. Budi muškić. Ne daj staviti ploče na kuću.

Starac se zaputio u mrak, odbijajući da ga župnik odveze, neka je do njegova zaselka bilo poprilična hoda. Župnik se uznemirio jer je znao kako ga takvo zbivanje upravo baca u «kašetu brokava». Vremena su bila nemirna i izazovna. Nije mu trebalo puno da bi zaključio kako se nad njegovu župu, a time i na njegov život nadvija «komunistička provokacija». Čim je svanulo odmah se zaputio u Split i o starčevoj dojavi obavijestio Provincijala. Samo da zna. Kad se komunisti oglase da je već pripravan i da znade što će činiti.

Provincijalu tog trenutka, što se tiče vlasti i komunista nisu cvale ruže. Na dozvolu za obnovu samostana čekalo se punih dvadeset godina. Komunistički moćnik Baja naredio je rušenje samostana i preko njegova zemljišta gradnu gradske ulice. Za starinom ga nije bilo briga, a na prosvjed odgovarao je da i fratri mogu ići autobusom na svoje radno mjesto. Borba je trajala dvadeset godina. Čim se dozvola dobila fratri su počeli graditi najbrže što su mogli. Ni komunisti nisu mirovali. Pokušali su svim sredstvima zaustaviti gradnju, poništiti dozvolu, a objekt pred završetkom pretvotiti u «Robnu kuću». Svaka neopreznost, izlijetanje ili nešto tomu sličnoga moglo je fratre stajati gubitka glavnog samostana i novca što mu se ni broja ne zna.

- Uvaljuju nas u veliku igru. Tomasovića nam stavljaju za mamac. Valjat će se Bogu puno moliti. Kud god krenemo svugdje će nas ugristi.

Općinski je službenik zadužen za «vjerska pitanja» pozvao na razgovor miljevačkoga župnika i obavijestio ga o namjeri da se na župnu kuću podigne spomen ploča partizanskome svećeniku Tomasoviću. Župnik je spremno odbio razgovor, pokazujući kako to nadilazi njegove ovlasti.

- Nije uobičajeno podizati fratrima posebne spomenike. Iznimku čine tek poneki zaslužnici za književnost, malo tko drugi. To prelazi moju nadležnost. Moram vas uputiti na višu razinu.

- Što je to viša razina?

- Morat ćete se za namjeru obratiti upravi Provincije i Biskupije.

Općinar se obratio pismeno na Provinciju i Biskupiju. Biskupija se odmah ogradila za nenadležnost jer je župa povjerena fratrima i svaki takav razgovor mora se voditi s upravom Provincije. Uprava Provincije nije mogla više uzmaknuti. Morala je dati odgovor. Provincijal nije određeno znao što mu je činiti.

- Kud god se okrenemo odasvud je loše. Odbijemo li, ucjenjivat će nas dovršetkom samostana i iseljenjem. Ako dozvolimo pred narodom će nas predstaviti kao komunističke suradnike i to dobro iskoristiti za svoju propagandu. Trećega nema.

- To što ne zna moralka, znade pravo. Vi moralisti sebe držite svecima, a nas pravnike zovete mutikašama i varalicama. Sad ćeš vidjeti, braco dragi, što je to pravo. Ono te spašava kako god želiš.

- Kako?

- Ni ti, Provincijale, nemaš pravo donijeti odluku o postavljanju ploče na župsku kuću. To smije i može samo Kapitul.

- Kapitul se sastaje tek za dvije godine, a oni traže žuran odgovor.

- Žuri li se tebi ili njima?

- Tko će znati kako će oni to razumjeti?

- Reci im da je kod fratara Kapitul ono što je komunistima Kongres njihove Partije. On se sastaje jednom u četiri godine i samo on ima sve ovlasti, a nitko više. Naš se Kapitul sastaje svake tri godine i sve ovlasti ima samo on. Nitko drugi. Samo on može donijeti odluku o postavljanju spomen ploče na miljevačku kuću. Nitko više.

- Kad misliš da je tako, najbolje bi bilo da sam i sastaviš odgovor. Napiši pismo, netko od nas drugih mogao bi napisati što nije dobro.

- Samo pod jednim uvjetom. Priznaj da pravnici nisu ni mutikaše ni varalice. Obećej da ćeš otići na ribarnicu, kupiti ribe i jednom pošteno počastiti fratre. Miljevačkome poruči kad je večera, i neka ponese domižanu opola, onoga nekrštena. Tek onda ću ti u ruke predati odgovor.

- Ono prvo odmah ću ispuniti. Neka netko znan ode na ribarnicu, meni bi mogao prodati što želiš. Ja dajem novce. A što se onoga drugoga tiče, vjeruj mi, ne mogu iskreno na to pristati. Ovo je najbolji znak da moralisti imaju pravo kad tvrde kako su pravnici varalice. Priznaj sam, bi li ovo smislio itko tko nije mutikaša i varalica?

- Braco dragi, ovdje te ne bi spasilo tisuću moralki. Ovdje se pravo namjerava na nepravdu. Morat ćeš po moju ili ćeš izgubiti.

Fratri su zahvaljujući pravničkim smicalicama imali svečanu i obilnu veečeru zalivenu miljevačkim dozrelim vinom, Provincijal je dobio dopis, pravnički proučen do kraja i oslobođen i jedne suvišne riječi. Komunističke su vlasti dobile odgovor u kojemu stoji kako su fratri ozbiljno razmotrili njihov zahtjev, kako su prihvatili prijedlog i uvrstili ga u dnevni red Kapitula. Kad se za dvije godine sastane vrhovno franjevačko tijelo donijet će konačnu odluku. Do tada nitko nema pravo bilo što odrediti, jer će time nadići svoje ovlasti.

- Gledaj bande klerofašističke. Ovo pismo vraća nam lopticu, a mi smo mislili da je partija gotova. Nitko nema ovlasti. Ne kažu nam ni da ni ne, sad bi mi morali čekati, a ako bilo što poduzmemo ovim će se moći od nas braniti.

- Nema smisla čekati na njihov odgovor. Oni time dobivaju na vremenu, a nama se odgađa proslava. Tražimo drugo rješenje.

- Gdje ga vidiš?

- Između miljevačke fratarske kuće i općinske zemlje nema ni pet metara. Ako zatražimo spomenik podignuti i na zidu, ponovno će naći nekoga tko će nas vozati ovakvim pismima. Najbolje bi bilo dovesti iz kamenoloma neki oveći kamen, staviti ga na općinsko zemljište, ali uz ogradu da mu u pozadini bude fratarska kuća. Tako ćemo jednim udarcem ubiti dvije muhe. Stavit ćemo spomenik tamo gdje želimo, a za to nećemo morati tražiti dozvolu nikakvih fratara.

Prijedlog su komunističke vlasti prihvatile. Iz pakovačkog su kamenoloma velikim kamionom dovezli ogroman blok crvenkastožutog kamena. Kipar ga je ugrubo oklesao ostavljajući na njemu ožiljke od zračne bušilice. Na sredini kamena, one strane okrenute putu, stavili su natpis o Tomasoviću. Tako je priča o mjestu spomen ploče okončana. Komunisti nisu uspjeli postaviti ploču na župsku kuću, a fratri nisu mogli zapovijedati onim što je bilo općinsko.

Čim se pročulo o tomu gdje će biti Tomasovićev spomenik malo je tko od seljana propustio priliku to i vidjeti. Da je bilo sabrati u jedno sve one poluglasne psovke na spomenik i na onoga tko ga je postavio, mogla je to biti moćna knjiga. Seljaci su se odjednom prisjetili magaraca. Tko je prvi na ideju došao nije ni važno, ali čim se kiparska ekipa udaljila od spomenika za njega je netko privezao magarca. Kako prvi tako redom. Iz najudaljenijih sela, bez obzira što to nije bilo uopće potrebno, ljudi bi krenuli u trgovinu, sa sobom vodeći osamarena magarca samo zato da bi ga mogli privezati «za Tomasovića». Vlasti su na koncu morale stražu postavljati pored spomenika.

- Ne veži ga tu. Nosi đava tebe i njega!

- Šta udi? Vidiš da mi je ovo najbliže trgovini. Oćeš mi ti nositi vriće?

- Ne veži ga. Nije magarcu mjesto pored spomenika.

- Nije moj magarac pas pa da će digniti nogu. A kakvi ti je ovo spomenik? Ovo je kamen uzbrdo naćulen. A tebi bi bilo bolje ići za svojim poslom. Šta se tebe tiče di ja vežem maagarca?

Za svečano otvaranje spomenika komunističke su vlasti odredile nedjelju u svibnju. Poslale su pozivnice na sve moguće adrese u čitavu kraju. Pozvale su sve preživjele «borce». Pozvale su sve udbaše i kosovce, sve omladinke i omladince, sve komuniste i komunistkinje. Pozvale su Stipicu Fratarskoga, sinovca Tomasovićeva, istaknutog borca, skojevca i sudionika partizanske «ilegale». Pozvale su«sve radne ljude i građane». Pozvale su na koncu Franjevačku Provinciju, Biskupiju, Župni ured Miljevci, Drniški dekanat i Samostan.

Provincijal je ponovno morao dobro odvagati pozivnicu i biti mudar u odgovoru. Ako se mogao pozvati na Kapitul, odgađajući postavljanje spomen ploče na kuću, pozivnici da i fratri sudjeluju u svečanom otvaranju nije se mogao ne odazvati. Tu je ostalo samo jedno: doći ili ne doći. Odlučio se doći, odnosno poslati «izaslanstvo».

- Koliko jedno izaslanstvo najmanje mora imati članova?

- Najmanje dva.

- Uzmi sada popis svih fratara u Provinciji i reci mi koja dvojica najmanje sliče na fratre.

- Ovaj.

- Gledaj ga. Izgleda kao da je jutros ispao iz ciganskih kola. Nema toga tko bi mu povjerovao da se svime počne kleti da je fratar. Odličan je.

- A drugi?

- Ovaj bi mladoliki mogao biti prikladan. Mislit će da je iz sedmoga osnovne.

- Zovi ih i reci da ih šaljem na «proslavu». Neka obuču one gaće od američkih kravara. I neka sa sobom ponesu odredbu da ih Provincija šalje kao izaslanstvo.

- Hoće li prihvatiti?

- Ma što hoće li prihvatiti? Tko upravlja Provincijom? Zašto sam ja ovdje ako će svatko određivati gdje će, a gdje neće? Naređujem.

Općisnki su povjerenici obavijestili ljude gdje će čekati unaprijed pripravljene autobuse. U naznačeno vrijeme autobusi su zašli u svako selo i svaki zaselak. Koliko ih je bilo mogli su, činilo se odjednom prevesti sva sela. Mogli su da su imali koga. Autobusi su se uglavnom vratili prazni, vozeći tek pokojega starca. Nikoga kao da nije zanimao takav «borački» skup. Miljevčani nisu htjeli doći, njih se moglo nabrojati na prste. Autobus iz Promine nije ni došao. Ostao u kvaru. Ponovno ga je vozio onaj isti što je Đermu vozio «u Beograd». Nije se morao ni uzrujavati. Na stajalištu određenu za putnike nije našao nikoga. Milicijskoj je patroli odgovorio.

- Pulac otišao svojim prijevozom. Drugih magaraca nisam ni našao. Sad mogu spavati dok me ne dođu šlepati. Nisam ja mehaničar, moja je dužnost voziti.

- Pazi što govoriš. Znamo mi Pulca, a znamo i tebe. I nemoj ti slučajno zamijeniti magarce. Oni znaju podnijeti dobre batine.

Općinski službenici primali su imena izaslanstava i zapisivali one što su se pozivu odazvali. Gvardijan nije došao niti je što odgovorio. Zamijenio je u nedjeljnoj misi miljevačkoga župnika. Misu je odredio u isto vrijeme kad i skup. Zvonar je uredno zvonio kao i uvijek, a ni crkva nije bila prazna. Bilo je i onih što ih je malo tko viđao i blizu crkve. Tog su dana došli iz inata. Gvardijan se ponašao kao da se ništa ne zbiva. Partizanski slet bio je udaljen dvjesto metara, što bi se to njega i ticalo? Miljevački župnik unaprijed se ispričao jer je morao «u Bosnu». Pratio ga je drniški dekan i još nekoliko drugih fratra. Pravdali su se kako je «Bosna» već odavna dogovorena.

- Dakle, Franjevačka provincija bojkotira ovaj skup.

- Ne bojkotira. Upravo smo došli. Mi smo izaslanstvo Provincije.

- Što ste vi?

- Mi smo u ime Provincije.

- Znaš šta, mali! Nađi ti nekoga drugoga za, znaš već zašto. Ustanem li, iščupat ću ti uši. I mater ću ti opsovati. Marš. A ti drugi? Pogriješio si čergu. Nije ovo ciganska mahala.

- Oprostite. Griješite.

- Ma šta griješim? Marš.

- Imamo papire i iskaznice.

- Da vidim!

Službenik je uzeo iskaznice i popratno pismo s potpisom provincijala. Dugo je buljio u jednoga, pa u drugoga, a onda dodao.

- Vi fratri? Da vi ovo niste krivotvorili? Marko, druže Marko, vi ste stručnjak za fratre. Možete li mi pomoći?

«Drug» Đipalo čudno je buljio u jednoga i drugoga. Pridružio mu se i Stipica Fratarski, a za njim i više znatiželjnika. Đipalo je između prsta lomio iskaznice.

- Nisu krivotvorene. A zadnje što bi mi palo bilo bi da su ovo fratri.

- Onda, mogu napisati da se Provincija odazvala pozivu na proslavu?

-Možeš!

Nevoljko je odgovorio službeniku «drug Đipalo». Skup je u jedanaest sati bio skroman i bijedan. Starkelje okupljene oko komada kamena pljeskale su kad su «drugovi» skinuli platno što je zastiralo natpis. Tomasoviću su otkrili spomen, sjetili su se svih boraca i borbe, sjetili su se «slavne dvadeset i šeste divizije i osmoga korpusa», sjetili su se i «Kuće cvijeća» gdje je počinuo «Maršal».

Đerma je malo svirao, malo oponašao magareće revanje, malo pogledavao Mućka, skipljena u čast svih «boraca», a puno više pamtio s čime će se i s kime rugati. Čekao je kobasice jer se janjetini nije nadao. Videći starijega brata uspio mu je postaviti pitanje.

- Znaš li zašto je glazbarima limene glazbe najbolje ići na partizanske proslave?

- Ne znam.

- Zato šta skuvaju puno fažola. Čovik tako ne može faliti note. Ima oklen rezervu svirati.

- Znaš li ti zašto na partizanskim feštama nije dobro jesti grah ni manistru?

- Ne znam.

- Glazbar se najede graha. Grah hoće piti. Glazbar poklekne. Žena ga u kućni pritvor.

- Ne spominji. Nećeš više. Obeća sam Muratu.

Veliki lonci graha i kobasica jesu mirisali i jesu se pušili, ali ih tolike nije imao tko pojesti. Borcima to više nije bilo ni preporučeno, a usput su čekali štogod boljega. Znali su kako je grah za «široke mase», a janjetina za izabrane. Razišli su se na sve strane, onako kako su i došli. Kamen i natpis na njemu ostali su sami. Već sutra miljevački će seljaci za Tomasovića vezati osamarene magarce.

Miljevačkom seoskom izaslanstvu već tada su «veliki» zapjevali jezikom prijetnje.

- Recite Miljevčanima da će se načekati ceste, vode i telefona. I recite da će još jednom zapamtiti Tomasovića.

Stipica Fratarski bio je razočaran svim što je vidio. Odavna već poznavao je puno fratra, a tog se popodneva zaputio neke obići. Želio je pitati zašto su fratri tako odlučno prezreli njegova strica i zašto ni jednoga jedinog nije bilo na proslavi.

- Budale čovika. Svima je jasno, samo njemu nije.

 Stipica se najprije dovezao u dvorište drniške župne kuće. Ženu je ostavio u autu, a sam se popeo stubama do ulaza.

- Je li tu župnik?

- Nije.

- Je li tu fra Gabro?

- Nije. Ako nešto trebate mogu vam pomoći. Ako želite ostaviti poruku?

- Ništa. Ništa.

Sjeo je u automobil i odvezao se za Prominu. Zazvonio je na vratima župske kuće, a žena mu je ostala sjediti u automobilu. Vrata je otvorio prominski pomoćnik.

- Izvolite!

- Je li fra Ivan kod kuće?

- Nije. Ako želite možete mu ostaviti poruku.

- Recite mu da ga je tražio Stipica Fratarski.

Kapelan se načas trznuo, prostrijelio ga pogledom od glave do pete, a onda mu rekao.

- Ti si, dakle, taj razbojnik!

Stipica je problijedio kao krpa, nekoliko je trenutaka buljio u mlada svećenika kao da će ga tog trena pogoditi srčani udar, onda se naglo okrenuo i požurio se prema automobilu. Ne gledajući natrag žurno se izvezao iz dvorišta. Žena je bila znatiželjna.

- Što ti je rekao?

- Ništa.

- Nešto ti je ipak rekao?

- Ništa. Ništa mi nije rekao!

- Nešto jest sigurno. Znadem ja tebe.

- Ženo Božja, ništa mi nije rekao.

Poglavlje deseto

Ponekad se pričajući čovjek zaboravi, pa onoga tko sluša priča zavede. Pričini se kako su stvari puno mirnije, laganije i pitkije, a one su zapravo puno nejasnije, grublje i trpkije. Puno pričajući možda smo i zaboravili što je to milicija.

Milicija i njezin zapovjednik Rašo? Taj bi za «Veliku Srbiju» svoga oca na ražanj nabio i mirno ga ispekao, a ženu rasjekao, te bi sve njezine mesnatije dijelove pretvorio u «šnicel». Imao je šezdeset i dvojicu sebi jednakih. Šezdeset Srba i dva Hrvata. Pitanje mora uozbiljiti onoga tko o miliciji misli.

Što se dogodi onomu tko neslučajno ili slučajno upadne Raši u ruke? Ne upadne on u ruke Raši. Upadne on u tamnu i zatvorenu prostoriju, tamo odakle je krikove uzaludno slušati, a što mu bude to znaju on i njegov Bog. Rašo i njegovi mesari nisu ni pamtili. Koliko su ih isprebijali to više nisu ni računali.

Kad na konja ispočetka vičeš, onda te kadgod i posluša. Što je god više vike to je poslušnosti manje. Magarac ni to ne čini. Radi s njime što god te volja. Psuj, prijeti, nekad ga i udri do mile volje. On će izvesti što je naumio. I što god više mlatiš to je neposlušniji i neupotrebljiviji. Ništa drugačije nije ni s ljudima. Tako se i oni ponašaju. Jedno vrijeme možeš ih strašiti, mlatiti ili mrcvariti. Kad naviknu na batine uzaludno je sve što slijedi. Oni rade sve što naume, a kad ih uhvate slušaju samo dotle dok su u zatvoru.

Milicija je prolazila svojim automobilom prema mostu. Na mostu je pokušao nekoga zaustaviti momak iz Zagore. Došli su do njega, strpali ga u automobil i odvezli u prostoriju «odakle se krikovi ne čuju». Zatim su ga izveli pred zgradu i ostavili. Dugo mu je trebalo dok dođe k sebi i da se prisjeti tko ga je tako nemilosrdno i krvnički izmlatio. Zašto? To nitko nije znao, a znajući što je to milicija nije nitko ništa trebao ni pitati. Dovukao se do bolnice kao najstariji i bespomoćni starac. Liječnik mu je preporučio da žurno kući ide jer neće dugo proći kad će poplaviti sav i kad će ga svaka koščica početi boljeti. To su bili Rašo i njegova milicija.

Jednog su predvečerja pokupili desetak momčića. Neki su već tamo bili, a nekima je to bio prvi put. Oni što su tamo već bili, nisu imali riječi kojima su mogli opisati što im se to zapravo dogodilo. Oni drugi sve to nisu mogli vjerovati.

- Kelj! tebe zovu Kelj! Zašto te zovu Kelj?

- Tako me prozvao nastavnik još u osnovnoj školi. Zašto, to ni ja više ne znam.

- Kelj, ti dosada nisi ovdje dolazio? Ovo ti je prvi put?

- Nisam trebao ni sada. Nit sam se u koga dirao niti sam nešto učinio. Samo sam bio s prijateljima.

- A tako, Kelj! Vidiš li ti onu sliku na zidu?

- Vidim!

Momčić se okrenuo prema onomu tko mu je sliku pokazao. Drugi milicajac opalio ga je pljuskom tako snažno da se momčić jedva na nogama zadržao.

- Kelj, vidiš li onu drugu sliku?

Momčić više nije u ništa gledao, ali ga je isto tako snažan udarac pogodio u drugu stranu obraza. Krv ga je oblila, obrazi su se zaplavjeli, a oči pomalo tonule u otok.

- Kelj, ovako milicija reže kelj.

Mladić je bio prvi u nizu. Jednoga po jednog uvodili su u prostoriju «odakle se jauci ne čuju». Kad više ne bi mogli stajati na nogama dovlačili su ih do vrata i ostavljali vani, ne brinući hoće li umrijeti ili će se nekako dovući do kuće.

Momci su već počeli brojati koliko su ih puta pretukli i istraživati koga još Rašina banda nije isprebijala.

- Koliko je meni poznato, ne postoji ni jedan Hrvat od šesnaeste pa naviše koga Rašo nije isprebijao. Možda postoji koji što rijetko u Grad zalazi ili neki koji od kuće ne odlazi, ali sve druge Rašo je već namlatio.

Milicijsko batinašenje bilo je znano čitavu kraju, ali je toga malo bilo za poduzeti. Žaliti se nisu imali komu. Poneki su tražili mogućnosti.

- Trebalo bi se odvažiti i sve dojaviti onome Mulcu.

- Nije Mulac nego Mulc. Budalo neupućena. Ti misliš da on ne zna što Rašo radi? Pa taj je Rašu i postavio za načelnika baš zato što dobro zna njegov posao i njegovu narav. Ideš se žaliti vuku na vukove.

Jedan se Rašin batinaš, neoprezno vozeći, zabio u provaliju, a kad mu je prišla pomoć nisu ga mogli izvući iz smrskana automobila. Obadvije su mu noge bile prelomljene, a i kad su ga dovezli do bolnice jaukao je i zapomagao iza svega glasa. Liječnik ga je  prepoznao, a onda mu dobacio.

- Samo jauči. Sad znadeš kako boli kad ti izlomiš ljude. Samo ti jauči.

Ne mogući se dokopati Raše jer je naoružan vječno bdio nad Gradom kao bijesan pas i ne nalazeći prilike njega se dokopati, nezreli su momci zorili u opasnoj mržnji. Kad nisu mogli doći do Raše mogli su doći do drugih.

Otac jednoga Rašina inspektora bio je «borac» i ugledni komunistički fanatik. Ali bio je hvalisavac čija je priča dodijala «Bogu i vragu». Imao je «najbolji» vinograd koji rađa kao tri druga. Imao je takvoga psa vučjaka, imenom Vožd, da nema nikakve mogućnosti da bi netko pristupio i ubrao jedno zrno grožđa. Ima pušku, namazanu i spremnu, nema toga tko bi nešto mogao učiniti.

- Da mu poberemo vinograd?

- Kako? Vidiš li što sve ima?

- Samo vi dođite večeras do mene.

Momci su čekali kasno doba, a onda su naoružani mesom i kostima prišli oprezno dvorištu i kući.Vožd je najprije zalajao, a onda se smirio kad je vidio da neznanci ne bježe. Prada nj je pao prvi komad mesa. Pojeo ga je slasno i veselo počeo mahati repom. Dobio je drugi, pa treći komad. Za poslasticu ostavili su mu kosti. To su ponovili i drugu večer. Pas kao da ih je izdaleka prepoznao i kao da ih je očekivao. Ponovno je dobio meso, ponovno zamahao repom i ponovno dobio kosti za povečerje. Sad su mu se momci sasvim primakli. Najprije su ga mazili po glavi, po leđima, a onda sasvim bez straha i po njušci. Pas ih je veselo promatrao ne namjeravajući u njima vidjeti išta drugo osim dobrih prijatelja.

Treće su večeri postupili jednako. Sada su psa sasvim oslobodili. Onda su mu stavili «brnjicu» na usta, podigli ga i stavili u veliku platnenu vreću, ostavljajući mu slobodnu glavu do vrata. Pas se nije otimao niti je što poduzeo. Vreća je imala već pripremljena četiri konopa za privezu. Prišuljali su se sve do pred kuću u rukama noseći psa, našli su nekakav stol, popeli se na njega i psa privezali za željezne nosaće «odrne». Pas se našao tri metra u zraku, točno ispod gospodareva prozora. Tek tada su psu skinuli «brnjicu». Pas se malko uzlajao, a gospodar je otvorio prozor i dobacio.

- Vožd, samo ti čuvaj. Čujem ja tebe.

Čim se gazda ponovno udaljio od prozora momci su nastavili svoj posao. Do psa su privezali ovnujsku klepku, a jedan od njih povukao je za sobom špag sve do polovice vinograda. Šutljivo su se pokušali dogovarati kroz mrak. Najprije su pobrali «odrnu», a onda se svaki od njih uhvatio svoga reda. Još nedozrelo grožđe kidali su s panjeva, bacajući ga na pod. Koliko je dugo u noć berba trajala nije ni važno, ali ako je koji grozd i ostao to je bilo samo zato što ga u mraku nisu vidjeli.

- Bježite, ali na svjetlo da niste nigdje izišli. I da ne znam što bude, niste iz kuće izlazili. Ja ću ostati posljednji. Još je klepka na redu.

Momci su u čas nestali iz vinograda. Onaj posljednji povukao je za provučeni špag. Noćnu gluhu tišinu proparala je zvonjava neugledne klepke. Gazda je otvorio prozor, počeo je psovati i beštimati na onoga tko se to usuđuje, ali se ponovno, pored sve svoje hrabrosti i puške nije usuđivao izići. Pas je lajao i lajao, a klepka zvonila i zvonila. Onda se prekinuo špag, a gazda samo poručio psu.

- Čuvaj ti samo.

O svanuću gazda je vidio djelo noćnih duhova. Nije mogao vjerovati svojim očima. Sav vinograd bio je uništen, a klepka je još visjela pored psa. Ljut kao ris, beštimajući beštimu za beštimom, uzeo je pušku i tražio na komu će se iskaliti. Pas je žalobno cvilio moleći gazdu da ga skine.

- Nisi ti pas. Ti si sramota od psa.

Uzeo je onu podmazanu i namašćenu pušku te nekoliko hitaca ispalio u psa. Nesretna je životinja najprije ciknula, a onda joj se glas izgubio. Krv je tekla kroz platnenu vreću po stolu ispod «odrne» i slivala se po betonskome podu.

Inspektor je brzo došao. I milicija je istraživala. Pogledavali su je li ostao kakav trag. Ničega. Kao da su vinograd opustošili duhovi. Povnovno su privodili i tukli, ali nikada nisu doznali tko je vinograd pobrao i tko je od «borca» napravio takva bedaka.

Rašo je sve više i više radio. Ništa nije neobično bilo vidjeti ga u «trećoj smjeni». Prisluškivao je zvukove grada, osluškivao razgovore i pratio kud tko hoda, tko kamo ide i što tko radi. Nije ga bilo briga ni gdje mu je žena ni gdje mu je obitelj. Momci su se dosjetili jadu. Znali su pokatkad došuljati mu se do iza leđa, zašuškati, a onda uteći. Znali su mu iz mraka zviždati, dobacivati poluglasan i izobličen govor i znali su ga tako iz noći u noć do zore izluđivati. Rašo je čekao samo da pogriješe, samo da pogriješe.

Te se godine na Otok skupilo mnoštvo svijeta. Gospa je od Anđela. Brodovi su vozili i vozili, tisuće i tisuće hodočasnika stizale su na svoj zavjet. Misu je predvodio šibenski biskup. Ljudi su klečali i molili, negdje u hladovini jeli ili pili oni što su došli «pješice», uglavnom, mir, red i dostojanstvena tišina vladali su ljudstvom. Za vrijeme mise jedan je pušio iako je to bilo strogo zabranjeno. Tom jednome prišao je mlad fratar zadužen za redarenje.

- Cigareta ti gori presporo. Želiš li da ti je ja poboljšam?

- Molim?

- Bacaj tu cigaretu! Zar ne znaš na kojem si mjestu?

- Neću.

- Bacaj tu cigaretu ili letiš u rijeku!

- Druže, ja sam službena osoba. Ja sam na dužnosti.

- Kojoj dužnosti? Ovdje sam ja na dužnosti. Daj mi iskaznicu.

Pušač je iz džepa izvadio policijsku iskaznicu, fratar je izvadio notes i olovku, ali kad je milicajac u civilu vidio da će mu fratar stvarno zapisati ime i broj, naglo ju je povukao i strpao u džep.

- Daj mi to, to mi i treba. I još se imaš obraza predstaviti kao čuvar «reda». Sram te bilo. Ti ovdje jedini radiš nered.

- Ja sam u službi ....

- Tko te ovamo zvao? Ovo je privatni posjed i ovdje nisu potrebni nikakvi čuvari. Bacaj tu cigaretu ili letiš u rijeku.

Milicajac ga je bijesno odmjerio od glave do pete, a onda se pokorio, bacio cigaretu na pod i zgazio je nogom. Čim su završili obredi milicajac se zaputio tražiti Gvardijana.

Ja sam inspektor službe unutrašnjih poslova. Jedan vaš fratar danas me teško uvrijedio.

- Niste vi naučili da se vama tko suprotstavlja. Učite se. Možda će vam trebati.

Gvardijan je bio kratak i jasan. Odmjerio je «inspektora» lijenim i dugim pogledom, izvadio cigaretu iz kutije, zapalio je, a onda otišao i bez pozdrava i bez daljnjeg govora.

- To si morao vidjeti. Onoga «glavnoga» neki mladi fratar natjerao baciti cigaretu i još mu zaprijetio da če ga baciti u rijeku. Da si vidio «inspektora». To se može samo jednom vidjeti.

- Je li fratar znao s kim ima posla?

- Nije odmah. Ali kad mu je inspektor pokazao iskaznicu onda mu je bilo još i gore.

Jedne noći Gradom se prolomila detonacija budeći i one najtvrđega sna. Do jutra nitko osim Raše nije znao što se dogodilo. On je znao kako je ispred škole odletio u komade spomenik partizanskog «prvoborca» Božidara Adžije. Istog je jutra naredio istragu. Milicija je opkolila školu, igralište i prilaze gradu. Uskoro je doletjelo milicijsko prometalo, plavi zrakomlat velika natpisa «milicija».

Đerma, šta ono puče? Ki bumba. Nisam moga čitave noći zaspati? Žena govori da to nije s Božje. A oni šta s neba doliće, pripa mi jarca. Jedva sam ga smirijo.

Jolkas je već na uranku tražio odgovor od svoga susjeda Đerme. A Đerma mu nije mogao puno pomoći. Jolkasu je odgovorio stariji Đermin brat.

- Ne zna ti on ništa. Opet je u kazni.

- A tako. Jopet si iša di nisi smijo. Jopet si dopa pržuna.

- Dragi moj pametni, stariji brate, kad ti sve znaš šta je ono?

- Helikopter i milicija.

- He! Vidiš da ne znaš. Ono zrakomlat voza praznoglave. Još samo da su tebe sa sobom sili. Sad si još nešto naučijo.

- Luda te vrag odnio, šuti, jer ćeš loše proći. Redom uhićuju. Sreća ti je da te žena stavila u «kućni pritvor». Imaš sigurno opravdanje i svjedoka.

- Ne znaš ništa. Milicija gona ove mlađe. Ja sam već duže vrimena izvan sumnje. Uša sam u godine kad me i milicija otpisala.

- Ne budi siguran. Nećeš tako govoriti kad čuješ koga su uhitili.

Visoki policijski službenici prispjeli iz Zagreba preuzeli su slučaj u svoje ruke. Školskoj su djeci doveli «predavače» koji su im objasnili kako je «povampireno ustaštvo ponovno na djelu», kako treba biti budan i oprezan jer «neprijatelj nikad ne spava» i kako treba prijaviti svakoga sumnjivca.

- Ima li sumnjivaca?

- Ima. Već su privedeni. Odmah sam ih uhitio.

- Privedi ih ovamo pred istražitelje.

Rašo je naredio svojim milicajcima da iz ćelija izvedu osumnjičenike. Oni su u lisičinama doveli prvu dvojicu. Prvoga su priveli gradskoga veterinara, a nešto kasnije liječnika neurokirurga.

- Ovo su ti osumnjičenici? Veterinar? Liječnik? Badanjski umirovljenik? Oni da su sposobni noću se šuljati Gradom i postavljati mine pod spomenike?

- U ovom je Gradu sve moguće. Ovdje nema ni jednoga čistoga i pravednoga. U koga god prstom upreš možeš ga slobodno osuditi na deset godina. Da i hoćeš ne možeš pogriješiti.

- Ovo je ipak apsurd. Pusti ih. Odvezuj te lisičine. Država u kojoj liječnici miniraju spomenike bolje da i ne postoji. Pusti ljude.

Veterinar nije ništa rekao ni kad su mu skinuli lisičine, ni kad su mu rekli da je slobodan. Činilo mu se kako bi trebao govoriti o posebnoj vrsti stoke, za čiju bolest u njegovoj ustanovi nije bilo lijekova, pa stoga nije ni govorio. Liječnik se upustio u poluglasno mrmljanje, razgovarajući sam sa sobom.

- Šteta je da nisam njihove škole, šteta je da cjepivo i injekcije ne posudim u veterinara. I pustim da pocrkaju kao bijesna paščad. Ludi milicajac vodi me kroz Grad kao razbojnika, a o mojoj sudbinu odlučuju nepismeni lugari. A ja ih spašavam, liječim, pokušavam stoci produžiti ono blesava života. Koja sam ja budala, koji sam ja to kreten?

- Smirite se, doktore! Mi vam se ispričavamo.

- Odvedite u ludnicu ovoga nasilnika. Što će meni vaša isprika? Nema ni jednoga momka koga u ovom kraju nije isprebijao. Do dana kad mi dojavite kako ste ga našli negdje mrtvoga. Ja radim s ljudima. Noćas je stradao spomenik. Neke će naredne noći stradati vaš načelnik. Za to je dovoljno samo da jedan od prebijenih mladića prekorači prag svoje mržnje. A stotine stoje baš na tome pragu.

Poglavlje jedanaesto

Posvuda se u svijetu nešto događalo, a činilo se da se jedino u Hrvatskoj ne događa ništa. Sve je bilo nekako potišteno i šutljivo, sve zamrlo u neko sivilo i kao da se sve primicalo nekoj sivoj jeseni iz koje se nikada više neće izvući. Ljudi su varali vlast na svakom koraku. Tko je znao lagati bio je pola života na bolovanju. Drugu polovicu proveo bi na dopustu, nastojeći «nikada se vruć vode ne napiti». Kupovalo se liječnike, direktore, svjedodžbe, zanimanja. I žene su kupovali, ali na Kosovu. Na drugim su mjestima bile besplatno. I još nešto dolazilo je s Kosova. Od jutra do večeri počelo se pričati kako Albanci teroriziraju Srbe. Srbi su pod izlikom zaštite već slali kordone milicijske te su mlatili Albance. Neki su im vjerovali, a neki i nisu. Posebno je vjera u srpsku priču popuštala kako se specijalac po specijaklac vraćao sa službe na Kosovu. Zagrebačke su komunističke vlasti šutjele kao nijeme ribe. Predsjednik se Sabora pretočio u pjesnika. Na krupna i nejasna pitanja recitirao je poeziju. Hrvatska je nijema. Samo šuti, a da nekoga čeka moglo bi se i opravdati. A ona šuti, pa šuti.

Švercalo se kavom i limunom, deterdžentom i sapunom. Gagin je listu deficitarnih proizvoda proširio na cement, na bonove za benzin i još neke druge. Usto, po jednom je tečaju kupovao «marke», a po drugom ih prodavao. Vlasti su bile šture i dosadne. Plaće su pale na najniže. Komunisti su imali sve manje kredita, a i moći. Sve se spuštalo prema dubokoj krizi. Gagin je bio strašno sretan. Prije podne kupovao bi «valutu» od Države, a popodne joj je ponovno prodavao. Ono komunističko ruganje s «ustaškom kunom» sada im se razbilo o glavu. Rugali su se kako je za kilogram kruha trebalo donijeti sto tisuća kuna, a sada su doživjeli da za kilogram kruha moraju izdvojiti dvadeset milijardi dinara.

Država samo u jednome nije popuštala. Od jutra do večeri još su neprestano napadali klerofašizam, kleronacionalizam, ustaštvo, domobranstvo, a i sve ono gdje bi se moglo uhvatiti nešto čisto hrvatskoga i nacionalnoga.

- Baš su glupi. Da nije njih ne bi narod znao za ništa. Ovako komunisti Hrvatima zapravo tumače tko je pravi Hrvat. Koga god napadnu u toga nema sumnje. Sumnjiv je onaj koga ne napadaju.

Tako su znaniji ljudi tumačili stalno komunističko zadirkivanje u svećenstvo, Crkvu i patriotizam. Ne samo da su to mogli shvatiti veliki i učeni. Počeli su shvaćati čak i oni mali. Šteta što je Dripac obolio i umro. On bi sigurno sve to rastumačio Jolkasu i Muti. Ali oni su to razumjeli i bez tumačenja. Jolkas je zvao svoga susjeda Đermu.

- Đerma, oni, znaš, oni šta je bijo narednik, pa onda posta drugi, znaš, čini se da je poijo one ploče, znaš one šta ji vrte na onoj mašini pa pivaju.

- Misliš na gramofonske ploče?

- Eto vidiš da znaš. Samo svira o nikoj kleronaciji. Više mi je dodija. A dodija mi i onaj radijon. Čim ga sin otvori odma na Paroka i na svece. Ja sam posta toliki Rvat da sam proširijo naciju.

- Kako?

- Dođoše juče nike cure i pitaju me jesam li za popis stanovništva. Dašta sam, nego jesam. Mislijo sam ji ženi poslati, ali sam se onda sitijo. E nećete ženi, ovde ćete pisati. Piši! Parip, magarac, dvadeset kokošiju i tridiset pilića, pivac, dvi koze i jarac, ovan i osamnajst ovaca, sin, nevista, unuke i unuci, žena i ja: Sve Rvati. Piši mala, kad su te poslali. Neka se znade.

Fratri su na Otoku udarali u duge večernje šetnje i znali satima i satima razglabati događaje. Bilo je moguće doći do mnoštva vijesti. Komunisti više nisu mogli skrivati događaje. Ne samo da nisu više mogli zabranjivati krugovalne vijesti, nego su ljudi po prozorima vješali satelitske prijemnike. Kuhalo je posvuda. Vijesti o promjenama u Rusiji, o sve težem čuvanju «željezne zavjese», o mnoštvu događaja gdje se činilo kako vedri, sve se to moglo nazirati u svijetu. Samo je Hrvatska još uvijek udarala u «stare gusle». I Jugoslavija. Centralni komitet dobio je četnika za «vožda». Srpski su komunisti najavili podjarmljivanje ostalih komunističkih centara.

- Dugo mozgam o jednoj stvari koja mi već nekoliko godina ne silazi iz glave. Zašto su Amerikanci izručili ustaškoga ministra Artukovića baš osamdeset i i šeste?

- Ono je bilo zgodno. Stari je dočekao da ga po stare dane vrate u Domovinu, a udbaši su ga nosili na nosiljci onako kako su Papu nosale švicarske garde. A suđenje? Ono je bilo pravo. Prvi su put mnogi Hrvati mogli vidjeti što je to pravi ministar. Ako je ovako bistar sada, kakav li je morao biti u mladosti? Sjeti se face onog masona što ga je sudio.

- To je sada sporedno. Zašto baš tada, zašto ne ranije? Ne bi me čudilo da su ga izručili odmah poslije rata. Mogli su pedeset šeste, pa šezdeset šeste , mogli su sedamdeset i šeste. Zašto nisu? Nije se skrivao, javno je živio i radio i to u Americi. Zašto su sada Amerikanci prekršili sve zakonske procedure i postupili nezakonito?

- Na što ciljaš?

- Bojim se kako je ovo nama Hrvatima poruka.

- Američka?

- Baš. Čini mi se kako oni mnogo više znaju o nama i ovoj prisilnoj tvorevini još od prvoga rata. Znaju da su Hrvati jedini pravi neprijatelji Jugoslavije. Sad kad, kako kažu, puca Jugoslavija po svim šavovima, ovo oni nama šalju poruku.

- Kakva im je poruka?

- Hrvati, mirujte, nećete svoje Države. Izručenjem Artukovića upravo žele javno suditi Hrvatskoj Državi u bilo kojem pokušaju.

- Ma nije moguće! Tko to uopće traži Državu? Tko smije to i pomisliti?

- Moguće je ako svaka od Partija uporno bude branila republike kao države. To im je Tito ostavio onim ustavom iz sedamdeset i četvrte. Ne podlože li se srpskoj Partiji, eto ti Države. A kako sada stanje stoji, «kolektivno predsjedništvo» ne može bez svih glasova donijeti ni jednu odluku. Srbi u jednome danu mogu potući sve osim Hrvata.

- Misliš da će onome Srbinu što je sada predsjednik hrvatskih komunista pasti na pamet braniti Hrvate od Srba?

- On je jedan, njega se može i smijeniti. Važno je što kaže većina.

- Misliš da je njima do Hrvatske više od Jugoslavije?

- Njima je do vlasti. Prevlada li jedan u Beogradu oni više nisu ništa. Zato će čuvati to što imaju.

- A što bi onda Amerika tu mogla?

- Mogla bi podržati onoga u Beogradu. Zato mi se i čini kako nas izdaleka opominje, a priča se kako je onaj srpski komunist Milošević «đak» njihovih škola. Dugo je godina bio u Americi. Sve me to jako uznemirava. I ovaj stalni govor o ustaštvu. Još malo pa ćemo svi na sud.

- Možda pretjeruješ. To je ipak velika i demokratska zemlja.

- Pitaj Koreju i Vijetnam. Pitaj pola Latinske Amerike i polovicu Arapa. Vidjet ćeš što je to demokracija. Ne mislim ja da Amerikanci ne znaju što su ustaše i ne mislim da ne mogu shvatiti koliko je mala Hrvatska. Kako govore, još malo pa će Hrvati biti odgovorni za cijeli drugi svjetski rat. Znaju oni dobro, a ja se njihova znanja bojim.

- Meni su svejedno bolji od Rusa. Zamisli da smo potpali pod Ruse?

- Meni su suvišni jedni i drugi.

- I meni. Ali, hajde se oslobodi jednih ili drugih.

- Bune me mnoge stvari. Prije nekoga vremena bio sam na večeri kod visokoga komuniste koga su već odavna slistili. Neki su me naši fratri s njime upoznali. Kune se svime kako je Tito još šezdesetih godina tvrdio da Jugoslaviju ne mogu spasiti svi crni đavli, a kamo li on. Kune se da je to Tito rekao svim tadašnjim komunističkim glavešinama. Ako je to već odtada problem tko zna što Amerikanci sada znaju?

- Zašto bi nam oni priječili Državu?

- Zato što hoće Jugoslaviju, a znaju da smo joj mi Hrvati jedini pravi neprijatelji. I znaju kako joj pucaju obruči.

- Mi o tomu govorimo kao da je već gotova stvar. Ima više od četrdeset godina da meni uvijek netko govori kako je komunizam mrtav, a evo ja ostari, a njemu ni vrag.

- Bio sam i u Njemačkoj. Pročitaom sam sve ono od emigracije. Slušao sam mnoge, ali, Bože mi prosti, oni samo viču i planiraju. Pojma oni nemaju ni gdje mi živimo ni što se ovdje zbiva. Bojim se vike i neozbiljnosti, bojim se ljudi s jezikom bez pameti.

- Ne znam što će biti, ali da se nešto zbiva osjećam. Samo da nas opet vrijeme ne pregazi.

Duboka kriza jugoslavenskog komunističkog sustava spustila se na najdublje dno. Svaki dan donosio je novinu za novinom. Komunisti su se svednevice svađali. Počelo je pucati i već su padale prijetnje. Komunistima je mračilo, ostali su ljudi osjećali svitanje. Dok su hrvatske komunističke vlasti još uvijek šutjele pomalo se budila spoznaja «novih vjetrova». Kominizam se urušava. Berlin prijeti zidu, Njemačka traži jedinstvo. Neki su znaniji Hrvati počeli tiho razgovarati. Našli su načina i svi se skupili na jedno mjesto.

- Pušu novi vjetrovi. Moralo bi se nešto činiti.

- Je li tko razgovarao s Tuđmanom? Valjalo bi s njime računati. Jest svojeglav, ali je zadnjih godina stalno na meti. Valjalo bi ga pitati što misli.

Izabrano se društvo sastalo u povećem broju, a Tuđman se zanimao za njihove namjere.

- Pušu novi vjetrovi. Moramo nešto poduzeti. Što misliš, što bi trebalo?

- Jeste li, gospodo, spremni?

- Za što, Tuđmane?

- Za samostalnu policiju, vojsku, ekonomiju i Državu.

- Ovaj je lud. Može nas samo dovesti do zatvora.

Društvo se uhvatilo za glavu, a onda su jedan po jedan panično nestali u mraku. Tuđman je ostao sam, ali s mislima o Državi, Hrvatskoj Nezavisnoj Državi. Nije se pobojao zatvora, jer samo nekoliko dana kasnije, potajni su leci osvanuli po mnogim hrvatskim gradovima. Ljudi su mogli pročitati kako je Tuđman spreman, a mogli su mu se i priključiti.

- Ne znam o njemu ništa. Bio je general.

- Mene to ne brine. Generali su uvijek stvarali države. Ovaj poznaje komuniste, Srbe, Hrvate i povijest. A čini mi se da se ne boji ni zatvora. Prgavi je Zagorac. Taj ne prodaje pedlja svoje zemlje. Pa da se mora i s vragom parničiti.

Komunistička milicija nije prestajala u svojoj revnosti. Mlatila je i mlatila, a srpski su se milicajci nastojali domoći vlasti i zapovijedanja. Ipak su znali i oni upasti u ruke nemilima.

Tko zna čime su se zamjerili Klipcu i njegovu društvu? Je li to bilo zbog brze vožnje motorima ili je to bilo uobičajeno i preventivno milicijsko mlaćenje tko bi to više znao. Svakako, jednu su večer izdvojili mladoga milicijskog pendrekaša, a kad se našao u mraku parka, uhvatili su ga rukom za usta kako ne bi mogao vikati i zarobili. Svukli su ga gola, a na usta mu nalijepili zatvarač od ljepljive trake. Trakom su mu zavezali ruke i noge, a onda ga konopom podigli u krošnju velike lipe. Podigli su ga na najvišu granu za koju su ocijenili da se dovoljno giba, a da ipak pod teretom neće puknuti. Zavezali su ga čvrsto konopom za granu, a onda otišli. Goli se milicajac nije imao prilike osloboditi, a niti u pomoć zvati. Trebalo je čekati jutro.

Ne zna se tko je prvi pogledao u krošnju, želeći razaznati od čega dolazi neodređeno mumljanje. Za čas se skupilo mnoštvo znatiželjnika. Došla je i milicija. Došli su i vatrogasci pa su uspjeli skinuti zavezana policajca. Istraga je počela odmah. Iako milicajac nije znao tko je to učinio, a tvrdio je kako ne zna ni zašto, Klipac i njegovo društvo došlo je na policijski udar. Klipca su zavezali i priredili suđenje. Sudac mu je odredio kaznu: šest mjeseci zatvora.

- To je nepravda. Ništa niste dokazali.

- Rekao sam svoje.

Sudac je bio kratak i jasan, ali je Klipac bio spretan. Umjesto u zatvor dokopao se granice i put ga je odveo u daleku Australiju. Nije mu teško bilo dokazati što su «komunističke vlasti» i zašto je morao bježati. Dadoše mu azil i slobodu. I sucu Klipčeva suđenja dodijalo je suditi, pa je zajedno sa ženom otišao u Australiju. Šeta Klipac Melburnom. Šeta Sudac Melburnom. I sretnu se nenadano u tuđemu svijetu. Klipac je prvi opazio Suca i odmah smislio plan.

- Druže, Kuce!

Sudac se osvrnuo, ali nije imao kada ni prozboriti kad ga je tresnula u lice Klipčeva šaka. Nije bila sama. Mladić ga je bijesno izudarao onako kako pogan gazda mlati magarca.

- Druže Kuce! Reka sam ja tebi da je svit malen. Reka sam i da ću te naći. Nisi pita što je sve činijo onaj nastranjak milicijski. Važno je da si nekoga osudijo. Važno je da su ti za to i platili.

- Ne zovem se ja Kuce.

- Briga me kako se zoveš, ali znam da si komunistički pas. U nas ti sve pase zovu kucinima. Pas je prema tebi pametna, dobra zvirka. On grize od straha, a ti od obisti.

Klipca su australske vlasti našle krivim zbog obračuna na ulici i odlučile su ga istjerati iz zemlje. Klipac je već čuo kako se vlast u Hrvatskoj promijenila. Da ga nisu gonili i sam bi se vratio. Više ga nitko neće goniti.

Klipčevo se društvo iznenadilo kad su ga zdrava i vesela našli kako šeta starim ulicama. Pozvali su ga na piće. Našli su mjesta u kutu gradskoga hotela. Ne dotičući čaše Klipac se zaputio prema stolu osamljena postarijega čovjeka.

- Jesi li ti general, onaj prljavi, podli jugoslavenski general?

Čovjek ga je začuđeno gledao, pomalo prestravljen.

- I imaš obraza siditi ovde u ovome Gradu i ovome narodu? Marš u Beograd, marvo jedna! Tebi ovde više nije misto! Prošla su tvoja vrimena. A da smo pametni obisili bi te za prvu granu.

Čovjek je problijedio kao krpa, ustao sa stolice i otišao kroz park, niti se braneći niti se osvrćući. Istu je večer nekamo pobjegao.

- Tko ti je onaj?

- Kako ga ne znaš? Ko njega može ne znati? Kurva izdajnička! Onaj šta je više Hrvata izubija nego mu na glavi ima vlasi.

Već dugo vremena, puno prije nego su se izoštrili svi ovi jugoslavenski sukobi Hrvatskom su hodali i putovali svakakvi tipovi. Ništa nije bilo neuobičajeno sretati mnoštvo «srpskih tablica» tamo gdje ih se najmanje očekivalo, a ništa neobično ni mnogo «stranaca» koji su iz mnoštva razloga putovali ili hodali. Neki su došli kao turisti, neki kao hodočasnici, a neki i nisu skrivali kako su nečiji vrli emisari. Jedan od takvih hodočasnika bio je novinar Smoje. Ne bi ništa bilo neobično da novinar hoda okolo i piše svoje članke, ali je neobično kad jedan takav novinar navali na župne urede. A taj je upravo opsjedao župne urede.

Bio je poznat kao izjelica i popilica, a da mu je bilo skupiti na jedno mjesto svu njegovu pisanu riječ, ona bi se pretvorila u veliko korito i u veliku, pijanu bukaru. Ništa više. Tko mu je branio imati takav životni stav? Niti je prvi niti jedini. Ta, polovica svijeta u ništa više ne vjeruje osim u jelo i pilo. Zanimljivo je bilo samo to što takav ima raditi kod svećenika.

- Što ima raditi? Radi što rade svi špijuni. Netko ga je poslao. Želi znati stanje svećeničkog duha. Nije ti više špijunaža saznati broj pušaka nego volju neprijatelja. Eto, zato hoda. A one naše naivčine, još ga nažderu i naloču. I dive se kako o njima novine pišu.

Smoje je upravo obilazio ured po ured. Pojedini su ga svećenici primili i po uljudnosti počastili. Ništa nije neobično bilo pročitati već sutradan naslovnicu: Di je đava odnijo Gvardijana? Čovjeka i društvo mu najedeš i napojiš, a on se sutra s tobom ruga. Nekima je to bilo smiješno, a nekima i nije. Neki su ga i dalje primali, a Smoje je odlazio od župe do župe sve dok nije došao do fra Božine župe.

Fra Božo je bio prilično upoznat s onim što su Smoje i njegova svita činili, te ih je spremno dočekao. Kad su ušli u župni ured fra Božo ih je primio, a onda je počela priča. Međutim, niti ih je ponudio sjesti, niti im je dao jesti. A nije im govorio ni da idu van.

- Vi ste novinar? Koju ste školu završili kad ste novinar? Urednik vam nije dopro ni do druge polovice prvoga razreda škole za mlinare. Naš mlinar za njega je sveučilišni profesor. Njega je učila vaša Partija. Novine, koje novine? To je samo vaš komunistički pamflet. Nigdje nema toliko «orjunaša» kao u vašim novinama. A «orjunaši» su jučer bili jugoslaveni, danas pritajeni komunisti, sutra će biti četnici. A nema nigdje ni toliko bukaraša. Pa o čemu vi pišete? Ima dvadeset godina gdje ste jeli i pili i gdje ste se kurvali. Što se tiče ovoga trećega, tu vas ne ide, to je samo priča. Neki su mi zagrebački isusovci pričali da oni puno toga znaju, a kako svjedočanstva kazuju, vi ste bili njihov đak. Istrali vas jer ste bili nastranjak. Koji nogomet? Na čelu vašega nogometa stoji čovjek koji je ubojica, ako vi to ne znate, znadem ja. A onaj Baja, pobio je pola Dubrovnika. To je društvo s kojim se družite i to je ono čime ste meni došli. Ne bojim se ja zatvora, ni komunista, ni Baje ni Partije. Ne bojim se ni špijuna. Ne bojim se ni novina.

Koliko je vremena prošlo kako se fra Božo «navio» nije znano, ali da prestajati nije govorio to je najbolje spoznala Smojina svita. Najgore je u svemu tomu bilo što nigdje nije bilo nikakve stolice, a ni mjesta na koje bi mogao sjesti, a tu stoji već neko dobro vrijeme. Njegove godine nisu više za dugo stajanje. Smoje se pokušao prihvatiti stola jer ga noge više nisu držale, uzaludno se pogledavao u svoju svitu. Fra Božo je mlio i mlio, svega i svašta, o svemu i svačemu, a prestati nije namjeravao. Smoje ne samo da nije uspio doći do riječi nego se konačno odvažio uteći. Više nije čekao gdje bi to mogao napraviti u kakvu prekidu fra Božina govora. Odjednom se okrenuo i pojurio van, ne gledajući hoće li posrnuti niza stube u predvorju, niti slijedi li ga njegova družina. Nije išao prema parkiranome automobilu, nego se zaputio pješice, cestom. Tek tada se i fra Bože ustao, ali govoriti nije prestajao.

- Kud žurite? Nisam ja još ni polovicu rekao.

Smoje se nije okretao, a za njim se žurila i pratnja.

- Znam ja, čim takvi hodaju od župnika do župnika sigurno je Država u opasnosti. A mislite da ćete je spasiti hodajući od župnika do župnika? Nju ne mogu spasiti ni «bijeli fratri».

Fra Božo je doviknuo Smoji s vrha stuba, a Smoje se uhvatio u molitvi Bogu u koga nije vjerovao: samo da ne pođe za njim prema Splitu. Pokupili su ga u auto, a fra Božo još je mogao čuti s vrata.

- Gorega ja u životu nisam vidio!

- Zašto reportaža nije izišla? Svi znaju da je zadnji put bio kod tebe?

- Što to pitate mene? Zovite novine. Možda je Smoji prisjelo ono što je kod vas prožderao i polokao. Uporno vam govorim da komunjare ne mogu biti ništa osim komunjare, a vi mi ne vjerujete. Ja sam se prema njemu ponio komunistički. Udario sam ga njegovim oružjem. I to me nije ništa koštalo.

Smoje nije više obilazio od župnika do župnika. Njegove novine nisu prestale biti komunističkim niti orjunaškim glasilom. Ništa se nije promijenilo. Čak ni onda kad je Hrvatska ostala bez komunizma.

- Pa samo naivčine čekaju promjene u takvima. Sreća je da ovo uspije što se s nama događa. Ne uspije li još bi oni klali, zatvarali i izrugivali.

Gagin je dočuo priču o sucu Kuci i o onomu što mu se dogodilo u Australiji. Bio je već postariji čovjek, ali ga je pamet zdrava služila.

- Sinovac, dede mi ispričaj to o Kuci. I ako možeš onoga maloga pozdraviti. Kaži mu, pozdravlja te Gagin i ako naiđeš da će te častiti čime te volja. Di god te volja, i čime te volja.

- A da ti pročitam o Smoji?

- Nemoj. Znam ga. Ka da sam od juče. A šta će mi on? On je samo mali udbaški kuce. Nije ti on ništa. Kad ti stric Gagin to kaže, onda znaš da je to tako, baš tako.

Poglavlje dvanaesto

Svijet se pokrenuo i komunizam se spuzao na pod povijesti kao da ga nikada nije ni bilo. Srušen je Berlinski zid. Njemačka se ujedinila. Rusija je najavila slanje komunizma u prošlost i objavila slobodne, demokratske izbore. Jedino je Kina zaustavila «nove vjertove» gazeći pobunjene studente tenkovima u Pekingu. Europa je stala pred ujedinjenje. Vrsta duhovne lagodnosti posvuda je bila vidljiva, svijet kao da je odahnuo.

Novo vrijeme nije dotaklo Jugoslavije. Ono što je nekada bilo tek kao sumnja u mislima pojedinih fratara sada se pokazalo jasnim i otvorenim. Amerika potiče novo vrijeme svugdje osim u Jugoslaviji. Poruka: nećete svoje Države bila je i previše jasna. Hrvati su morali šutjeti, morali su se utopiti u masu neodređene i umjetne nacije, skovane po volji tko zna kojoj i čijoj i tko zna znašto. Još jednom se očitovala strašna povijesna varka. Onaj u koga si sve svoje uzdanje stavio još jednom te grdno izigrao.

U nacionalnom vrutku, uzavrelu posvuda, zapadnjaci su pokušali sačuvati jugoslavenstvo. Poslali su svoga poslušnika Markovića, džepova punih novaca i s poklikom o velikoj reformiranoj Jugoslaviji.

- Vrag odnijo tebe i tvoje novce. Di uvik nađu ove izdajice? Ka da mi ne znamo šta je komunizam. Nećemo više nikoji!

Za neuspjelu komunističku reformu zapadnjaci su imali zamjenu. Srbi imaju oružje, treća su sila u Europi, zapovijedaju svim i svačim. Hrvati nemaju oružja, a ono što su imali među svijetom njihovi su komunisti bez glasa predali Srbima. Zapad će zažmiriti. Srbi će stvoriti veliku Državu. Mrtvih će biti, ali mora biti i žrtve. Neko će vrijeme Zapad Srbiju koriti, a onda će sve zaboraviti. Hrvati moraju šutjeti ili ih neće biti. Povijest pišu pobjednici, svijet žali žrtve, ali plješće pobjednicima.

- Hrvati ne šute. Sve više i više odlaze. Jugoslavija će se raspasti. Tuđman je izvan nadzora. Remeti nam sve planove.

Tuđman je izbio na površinu. Ono što je izgledalo iz početka političkim samoubojstvom pokazalo se sudbonosnim. Hrabri i odlučni imaju budućnost. Pokušao je Hrvatsku predstaviti svijetu kao zemlju željnu slobode, uz potpuno pravo biti svoja na svome, kao što su sve slobodne i demokratske zemlje. Hrvatska će biti zemlja svih svojih građana, ali digne li tko na nju oružje, Hrvatska će se braniti. Zapadnjaci su mu se smijali. Nisu ga htjeli primiti niti su s njime htjeli razgovarati. Nitko ga nije htio. Ni njega, ni njegovu Državu ni njegovu Slobodu.

- Mi smo kao neželjeno dijete. Najprije se kurvaju kako ih je volja, onda svim silama traže pobačaj, kad ni to ne ide nastoje nas izgladnjeti, kad ni to ne ide traže ubojicu. Kad im ni to ne uspije onda nas žele strpati u «popravni dom». Ala nam roditelja. Ako nam je Europa majka imamo se čime ponositi. Izgleda ko kurva što je rodila pa joj rođeno dijete smeta u poslu.

Hrvati su pokušavali sagledati vrijeme i prostor u komu su se zbivale sve ove stvarnosti. Različite misli i različiti pogledi izmjenjivali su se kao oblaci u vjetrovitoj jeseni.

Kao po običaju, kao po neizostavnu povijesnome pravilu, onaj važni intelektualni krug znalaca svega i svačega, u Hotelu je ponovno kroz mlivo vlastitih govorenja mlio svjetsku politiku. Kao i svugdje na svijetu, kao i svugdje u Hrvatskoj i u Gradu su oni igrali svoju «ulogu».

- Šta ti znaš, najbolji su liberali. To je svjetska klasa. Oćeš li se oslanjati na seljačine?

- Ne vrijeđaj seljake. Radić je najveći Hrvat.

- Zato je i otiša u partizane. Vi ste svi prilivode. Ne može vam se virovati. On je bio zatvorenik pa ministar. Čim su šušnule pare, sve drugačije.

- Najbolji su demokršćani.

- Jesu. Posebno kad si ti s njima. Ne znaš se ni prekrižiti.

- Hoće li se tko učlaniti u Tuđmanovu stranku?

- Neću. Pa da me zatvore! Nju će zabraniti.

- Oću, ako ćeš mi dati ženu.

- Moj je predsjednik gospodin, a moja žena dama. Uskoro ćemo mi vidjeti tko će koga zatvarati. Otkada gospoda govore sa špijunima i otkada dame liježu s prascima?

- Optužuješ me da sam špijun?

- Zar odsad. Eno ti veza špijunska umire od straha. Dosad je bio prvoborac, a sada javno maže reumu u koljenu. Da je obolio u ustašama.

-Puno govoriš za svoje godine.

- Ajde lipo k vragu. Ti ćeš mi određivati što ću govoriti? Najbolje je pokrij se ušima i muči. Država ti je propala, sad ćeš morati živjeti u mojoj. To tebe muči.

Otkad se zaposlio u Hotelu kao konobar Žućko je samo slušao, slušao i slušao. Onda se čudio, čudio, čudio. Ovakvu vrstu nikada nije vidio, ovakve, činilo mu se, nema nigdje.

- Budale, besposlene, umišljene budale. Svi po redu.

Dolazilo mu je uzeti bocu naopako, opaliti svakoga po ludoj glavi i sve ih istjerati. Čitave su večeri sjedili za jednu kavu. Za mjesec dana Hotel od njih nije mogao ni jednu plaću isplatiti. A kad ih čovjek sluša rekao bi da jesu nešto. Sve moćni, svjetski ljudi. Sve veliki, pametni, bogati.

- Zar ti ovo nije čudno? Sve ove moguće stranke i strančice, a ima ih kao gljiva poslije kiše, ne mogu biti ni četvrtina Tuđmanove. Amerika razgovara sa svima, a s njime neće. Gledaj, onaj što je osnovao ustaše, prijeti pokoljem Srba, a eno ga svaki dan u Americi. Vjeruješ li ti i njemu i Americi? Vjeruješ li ti da Židov može biti ustaša? Onda, tko je ovdje lud?

- Zanimljivo!

- Pogledaj dalje. Tko je sjeo na kormilo Seljačke stranke? Drže ga špijunom. Tko je kod demokršćana? Ista stvar. Ljudi svašta govore. Pogledaj one liberale? Sve nešto mutnoga, neodređenoga, sve nešto zakukuljeno. Onaj bez prestanka melje li ga melje. Onaj drugi neodređen, nikada ne znaš kud će i što želi. O komunistima ne treba ni govoriti. Oni su se prepali, ali se ne plaši, čim se pruži prilika eto njih nazad. Pa mi sad odgovori, s kim mi imamo posla?

- Zapad se boji rata pa pokušava sa svima.

- S Tuđmanom neće. Ne žele ga ni primiti. Zovu ga ustašom, a on je jedini preostali general koji se tukao protiv fašizma. Tu posli nisu čisti. A što se tiče rata, da Amerika samo proveze jedan svoj ratni zrakoplov iznad Srbije u zemlju bi pobjegli. Možda Zapad i hoće rat. Svi su oni meni sumnjivi.

- Srbi su lud narod. Opet će ratovati!

To je u Kosovu grmio srpski tvorac srpskih nemira, sin nekadašnjega ustaškoga suca, psihijatar Jovan Rašković. Okupljene mase četnika klicale su do neba.

- Slobo, slobodo! Slobo, slobodo! Nikakva Hrvatska Država, nikakva Tuđmanova demokracija, samo ustanak i Velika Srbija!

Tog dana dok su Srbi na Kosovu četnikovali, nedaleko od Kosova zbivala su se druga zbivanja. U malo selo Puljane gdje je živjelo nekoliko srpskih obitelji, a u blizini i hrvatske, jutrom je upao naoružan i uniformiran mladac, stražar s obližnje bojničke postaje «jugoslavenske vojske».

- Bježite! Bježite iz sela! Sve će vas poklati! Čuo sam od njih, sve će vas poklati!

- Tko? Kako? Zašto?

- Četnici. Provalili su na centralu. Bježite. Čuo sam to. Poklat će vas. Ima ih na stotine.

- Pa mi smo Srbi?

- Vas će i poklati. Bježite.

Mladić se izgubio iz sela, tužan jer ga ne razumiju i njegovih riječi ne shvaćaju ozbiljno. Nije prošlo dugo kako je drniška milicija počela češljati okolinu. Ništa se određenoga nije čulo sve do večeri. Onda se pronio glas kako je muslimanski mladić Ahmetašević napao na patrolno vozilo milicijsko, kako je ubio milicajca Čakića, a ranio Kozlicu. Treći i najglavniji, zapovjednik milicijski Čolović nije bio ranjen. Mladić se, kako se pričalo, onda sam ubio. Čolović je, kako je sam to tumačio, po pucnjavi udario automobilom u stablo, a onda pao u nesvijest i više se ničega nije mogao sjetiti. Nije se mogao sjetiti tko je iz auta pucao u «napadača», tko je ubio Čakića ni tko je Kozlici raznio glavu. Nije se prisjetio ni rečenice koju su čuli da ju je Kozlica izvikivao.

- Rašo, mater ti j....., što uradi?

- Lažu! Sve lažu. Čolović je ubio Čakića jer je bio neposlušan. Nije htio imati posla sa četnicima. On je ubio, nisu drugi. Nije onaj momak. I njega je ubio. Kozlicu čuvaju da ne bi rekao što ne treba.

Čudna priča i čudno zbivanje. Nije se moglo doznati prave istine. «Kos» je vodio istragu, jer je Čakićev otac to višekratno tražio, ali nikada nije rekao što je našao. Čakića su pokopali. Na sprovod je došao i Čolović. Želio se žalovati Čakićevoj ženi. Ona ga je javno prostrijelila pogledom.

- Idi mi s očiju! Ti si ga i ubio.

Pričalo se kako je tog dana bilo puno toga što su kasnije tek priče zapamtile. Govorilo se da je taj muslimanski mladić napadnut na straži, da su ga napali i namjeravali ubiti četnici iz Nove Pazove, da im se oteo te ih nekolicinu ubio iz automata. Svjedoci su vidjeli lokve krvi na mjestu događaja. I brdo čahura od metaka. Pričalo se kako su Srbi namjeravali poklati srpske obitelji u Puljanima, a onda za zločin optužiti Hrvate. Masa četnička iz Kosova trebala je tada preuzeti stvari u svoje ruke. Mladić im je pokvario plan. I neposlušni Čakić. A plan je bio jasan: Početak borbe za Veliku Srbiju.

Tuđman je naređivao mir i suzdržavanje od izazova. Znao je puno više nego su izazvane hrvatske mase mogle i razumjeti. Znao je da Srbi, a i svi njihovi tajni prijatelji samo jedno čekaju. Čekaju hrvatsku pogrješku i nerazborit korak. Onda joj više neće biti povratka.

- Srbi su lud narod!

Hrvatsku su prepriječili barikadama. Rekoše joj da iz Jugoslavije može izići sa zemljom što se vidi sa zvonika zagrebačke katedrale, a da je sve ostalo Velika Srbija. Naoružani su čuvali ceste. Počeli su paliti do čega su dolazili. Pljačkali su i prijetili. Pala je i prva žrtva. Rat je bio neizbježan. Četnici su započinjali nered, a onda je «Markovićeva vojska» došla miriti. Kako god bilo da bilo Hrvatska se nije predavala, nije ustuknula i nije se podvita repa podredila robovskoj sudbini.

- Rat ne želimo. Tko pametan želi rat svojoj zemlji? Ali, ako nam rat nametnu, Hrvatska će se braniti. Sloboda nema svoje cijene.

- Vi ste kao predgrađe Londona, a suprotstavljate se volji svjetskih sila. Je li vam potrebno ginuti? A ginut ćete.

- I Luksemburg je kao predgrađe Zagreba. Isto je država! Tuđman je jasno i glasno dao do znanja čitavoj svjetskoj zajednici. Ona ga je slušala, sada tražeći gdje će ga naći nespremna.

- Čime ćete se braniti? «Ujedinjeni narodi» uvode «embargo».

- Hrvatska će se braniti. I da znate, obraniti. Oružje ćemo uzeti od onoga tko nas napadne.

Emisari svjetskih sila, sa Zapada i sa Istoka, zašutjeli su i ostavili Tuđmana njegovu svijetu. Oni su imali drugu namjeru.

- Koliko Miloševiću treba vremena?

- Mjesec dana.

- Neka udari!

Masonski bjelosvjetski «moćnici» oboružani bijelim rukavicama i leptir mašnama, u dogovoru s engleskim lordovima i američkim obavještajcima poslali su američkog državnoga tajnika u Beograd.

- Udri! Brzo i odlučno, ali mudro. Udri, svim sredstvima.

Poglevlje trinaesto

- Udri! Ništa jasnije nisu mogli izgovoriti engleski lord Karington, glasnogovornik svih kao što je i sam. Ni amerikanski sklerotični starkelja Syrius Wens, ni James Baker. Ni široka lepeza moćnika svjetskog «podzemlja». Kakvoga podzemlja, ta «mafija» je podzemlje. Još u ono davno vrijeme «kum Paško» znao je da je «mafija» nešto opasnoga, ali je znao da i «mafija» ima svoje «zakone» i da drži do svoje časti. Ovi su bili puno gore, niti su od zla prezali, niti su u čast vjerovali.

- Udri!

Srbija nije ništa jasnijega mogla čuti. Iza nje stoje sve moćne europske i svjetske države. Što god učini sve će joj se opravdati. Treća europska sila po oružju, tisuće borbenih zrakoplova, tisuće tenkova i topova, lansirne rakete i suvremeni radarski sustavi. Milijuni srpskih dobrovoljaca, moćna obavještajna služba i «krtice» već odavna u Hrvata. Kad završi ratni izlet, kad zamuknu oni što bi mogli pitati Zapad mučna i teška pitanja, neće imati tko uznemiriti ni «veliku demokratsku Englesku», ni Ameriku, ni razvikanu «Ujedinjenu Europu». Neće imati tko pitati.

- Udri!

- Hrvatska će se braniti!

Proveden je referendum i cjelovit se Hrvatski narod odredio za samostalnu i cjelovitu Hrvatsku, jednaku svim slobodnim i demokratskim državama. Videći što Srbi namjeravaju, Hrvatska je u lipnju devedeset i prve proglasila vlastitu samostalnost i neovisnost o bilo kakvoj Jugoslaviji i o bilo kojoj drugoj svjetskoj sili. Počeo je teror.

- Čudan je ovaj slovenski rat. Srbi izgledaju kao babe. Osim turskih kamiondžija i zarobljenih jugopubertetlija nitko nije stradao. Nije li prelako napasti na «Armiju»?

- To je zamka.

- Slovenci su nam suveznici.

- Možda i nisu. Možda su u dogovoru. Možda nas uvlače u napast. Mi smo u prljavoj svjetskoj politici, a u prljavoj svjetskoj politici sve je moguće.

- Kakvu napast?

- Napast napasti «Jugoslavensku armiju». Ona je još uvijek službena bojnica Države. Naši su morali pristati na «moratorij». Napadnu li Hrvati «Jugoslavensku armiju», ona se ima pravo braniti. Pred čitavim se svijetom tako pravdaju ratni pohodi. Tko onda ima pravo pitati za žrtve? Pobit će nas kao miševe. Zato me čude ovi bukači što Tuđmanu zamjere «dugo čekanje». Čine mi se kao srpski provokatori.

- Nije to lako učiniti pred licem svjetske javnosti.

- Govoriš kao da si u prvome mjesecu novicijata. Srbi Slovence izgone iz Jugoslavije. Ako su im rekli da će prije otići što prije pokore Hrvatsku, tko ti kaže da im Slovenci ne prave uslugu? A ako se to pokaže istinitim, a moglo bi biti, i Slovencima bi trebalo spomenuti «milu majku». Nikomu mi ne trebamo vjerovati. Samo sebi, nikomu više.

- Ipak, ne može to tako. Ovo je kraj dvadesetog stoljeća, ovo je središte Europe. Nije ovo Afrika. Tu su novine, mediji. Tu je svjetska javnost.

- Ne vjeruj nikomu. Zar ti znakovi ne pokazuju sve. Europa zna kako su Srbi jedini naoružani. Ujedinjeni su narodi uveli «embargo» na oružje nama Hrvatima, a ne njima, oni oružja imaju za dvadeset godina ratovanja. Nama su se zabranili braniti. Razumiješ li ti to, mi ne smijemo kupiti ni jedne puške, a da ne prekršimo njihove odredbe. Do tada Srbi, za ova tri mjeseca «moratorija» mogu sve Hrvate poklati. Pa tamo sjede i Amerikanci i svi takozvani europski demokrati. Čovječe, pa tamo ti sjedi Giani de Michelis. Tamo sjedi stotine lupeža svjetskoga kalibra. I da od njih tražimo pravdu? Ne vjeruj ni jednome.

- Pokrenut je proces za prijem Hrvatske u Ujedinjene narode. Odmah su ga prihvatili i imamo izgleda.

- I to je zamka.

- Kakva?

- Tražeći zahtjev za članstvo u Ujedinjenim narodima dobit ćemo obvezu poštivanja njihovih «pravila». To znači da već sada ne smijemo kupiti oružje jer nas obvezuje njihova «rezolucija». Srbi nisu podnijeli zahtjev, njih ne obvezuju «rezolucije». Naoružani su i mogu raditi što god žele. Na kraju, kad nas pobiju i istrijebe, neće imati tko ustati protiv genocida. Zar je teško «diplomatima» osuđivati, a zar će teško biti Srbima grijehe priznati. Nas neće biti, jedno će vrijeme Srbija mučati, a onda će je kao Veliku Srbiju primiti među velike. Zamisli, ovih dana Ujedinjeni narodi odlučili su razmotriti probleme «Češkoga proljeća». Tek sada počinju raspravljati o tomu jesu li Rusi imali pravo posredovati u Češkoj. Ma zamisli ti pravde! I brzine. Devetsto devedeset i prve počinju raspravu o događajima iz devetsto šezdeset i osme. Ne znam ima li od toga vremena itkio i živ u Češkoj? Tako će biti i nama. Zato nam je potrebna pamet više nego ikada.

- Eh, pamet. O njoj ne govori. Jadni Tuđman, s kim će i kako? Pogledaj, svaki političar prvi je u svojoj stranci, a stranaka ni broja se ne zna. Osim toga, svaki je Hrvat «general od rođenja». Svi bi ovako i onako, nitko nikoga ne sluša i svatko samo govori da govori.

- I mene je toga strah, ali nekako, imam pouzdanja. Mali ljudi muče i kao da svi drže za jedan štap. Čini mi se kako su pregrmjeli onaj prvi strah. Nije ih moguće lako prestrašiti. Oprezni su, malo govore, ali nikada nisam vidio ovoliko pravih Hrvata. Ne pitaju tko je bio ustaša, tko komunist. Prvi put se nisu dali podijeliti i prvi put prijete kako će ginuti za Hrvatsku.

- Samo da ih ne zbune. Pogledaj ove novine. Pišu kao da su najgori srpski plaćenici. Zamisli, u Splitu je glavni onaj Kulušić, a Smoji su Srbi poslali nagradu «za životno djelo». Da Branko Ćopić znade komu su dali njegovo ime, još jednom bi se ubio. Ima i Srba toliko časna obraza da se ne bi dali vješati na nakaze.

- Pada mi napamet ona fra Karlova boca i bevanda. Možda je ovaj narod malen, ali je kao i pravo vino. Oni što ga budu pili i od maloga mogu veliko napraviti. Sjetim se i one što je fra Žarko ponavlja. Mlad čovjek, ali vjeruj mi, pametan. Kaže da deset pametnih i odlučnih može sačuvati narod od propasti, a kad se pobune da ih sve svjetske sile ne mogu poraziti. Vjerujem mu. Nema toga tko može jedan narod uništiti. I drago mi je da naši momci nose na vratu krunice.

Pod sjenom svjetskih moćnika, riječ «udri!» postala je hrvatskom krvavom stvarnošću. Slavonija je gorjela, Lika zapaljena i protjerana, selo za selom gorjelo je posvuda. Hrvati su bježali s rodnih ognjišta, najredovitije s plastičnom vrećicom u ruci. Rat se približio Rijeci, Otoku i onimu što je svojim imenom znamenovala. Ipak je svjetskim moćnicima zapela kao kost u grlu. Prošlo je pet, pa deset, pa petnaest dana. Srbija nije napravila što je napraviti trebala. Najelitnija tenkovska postrojba, iz Beograda ispraćena cvijećem razdraganih četnikuša, jer su četnici sjedili na tenkovima, zapela je na Vukovaru. Zapela na prvoj prepreci, tamo je već mjesec, a istoga je popodneva trebala biti ispred Zagreba. Lordovi su se zbunili.

- Miloševiću, rekao si deset dana. Kakve to imaš generale? Dali smo ti mjesec. Što radiš? Udri i žuri! Ne može ovo trajati unedogled. Tuđman ne pravi pogreške. Igra se našim pravilima. Morat ćemo mu Državu priznati. Dva su mjeseca već istekla. «Moratorij» istječe.

- Nadmudrio me, mamu mu ustašku. Dajte mi još samo malo vremena.

- Ne psuj nego udri! Sve manje se boji i tvojih tenkova, što će mu nauditi tvoje psovanje?

- Mamu mu ustašku. Tko bi rekao da mu ovo može uspjeti? Pa već mi je razbio pola «armije».

Svijet je već opteretio slikama. Našu će javnost okrenuti protiv nas. Mediji su nam izmakli nadzoru. Ne budeš li brz morat ćemo te se odreći.

- Hrvatska ispunja sve svoje međunarodne obveze. Zašto «međunarodna zajednica» krši svoje vlastite odredbe. Hrvatska zaslužuje svoje mjesto među slobodnim narodima.

Tako je Tuđman propitivao «zapadnjake» pri svakome razgovoru o Hrvatskoj.

- Kud se vama Hrvatima žuri?

Giani de Michelis pitao je Tuđmana. Pitao je Hrvate, sve Hrvate. I one što su ostali bez kuća, i one što su ostali bez djece i muževa, i one što su ostali bez ruku, nogu i očiju. A taj je gospodin bio «međunarodna zajednica», «ujedinjeni narodi» i «europska zajednica».

- Sriću mu lipi đava odnijo, nako lipome i mršavome!

- Šta si kaza?

- Kaza sam da ga lipi đava odnese, nako lipoga i mršavoga.

- Kome si kaza?

- Onome Talijancu!

- Ali su se jopet vratili?

- Tili bi.

- Dobro si im kaza. Da ga lipi đava odnese, njega i onoga ko ga je vamo posla.

Da su Joso Svetina i Stipan Čvorak bili živi zasigurno bi se na staroj klupi tako razgovarali o Talijanima i o svjetskoj politici, strijepeći da ih ne čuje tkogod jači od fra Ivana Ušljebrke. Nisu bili živi, ni oni ni fra Ivan. Ni mnogi drugi. Počinuli su već odavna mnogi gvardijani, vikari, moćni fratri, a počinuli su mnogi, vezani uza sve događaje dalje i bližnje prošlosti. Počinuo je i Muta, ostavljajući uzde svojih kola i paripa, počinuo je i šjor Baltazar. Tu su već odavna bili i Vilson i Bobo, Čepurka i Dripac, mnogi znani i neznani, mnogi što su se rugali s ljudima i mnogi što su se ljudi rugali s njima. S njima su počinule i njihove priče.

- Jesi ti kum Giani, ali i ja sam kum Paško. Zovu me Pajac. Mislićeš da nema ko stati naspram tvoje sile, priviše si se raspojasa. Sad kad počmeš za mnom trčati, misliš da ćeš me dostići? Moraćeš se uznojiti, kume Giani, onako kako su se znojili oni tvoji prvošnji Talijančići. Šta si ti, kume Giani, naspram kuma Paške? Ti si kukavelj, mala sitna, a debela kukavelj. Mislijo si da je umro Pajac. Vidićeš da nije čim dođeš. A ovoga puta neće ti moći pomoći ni oni tvoji srpski pasići šta ji uvik šalješ prije nego ti kud pođeš. Ovoga puta neće im kum Paško povirovati. Neće kuma Pašku izdari nikakvi rkaći. Rkaćima ti, moj Talijan, niko više ne viruje.

Ovako bi Gianiju de Michelisu, poznatome «kumu» Jadranske istočne obale, da je živ, kazivao kum Paško, najgrublja uspomena talijanskih okupatora. Nije bio živ, ali to nije značilo kako mu nema tko odgovoriti. Mnogi su bili živi, hrabri i odlučni: slomiti svaku silu svih svjetskih debelih «kumova». Samo neka dođu. Neka dođu.

Kaća je odolijevao vremenu, još uvijek «generalskoga» čina u kući bez prozora i vrata i još uvijek svjetujući «Paroka» da nema posla «s cetnicima». Jolkas je izbjegao smrti posljednje sekunde, tvrdeći da će se oženiti opet čim mu žena umre. Gagin je, po običaju ne vjerujući kako je pametno imati svu imovinu na jednome mjestu, stjecao imovinu na mnogim mjestima. I ne vjerujući nikakvim bankama, pamtio gdje je zakopao svoje «blago». Samo da ne zaboravi gdje je što zakopao. Đerma je mogao pričati do mile volje, on je i bio pravi čuvar sve te «pokojne» baštine. Žena mu je popuštala što je više vrijeme odmicalo. Znala je ona kako je došlo doba da i njezin Đerma ostane samo na priči. A tko bi se i spomenuo tolikih siromašaka, malih i neobičnih imena i sudbina da to njemu nije bilo drago, da neprestano nije pričao o njima i da ih se nije spominjao u njihovu pokoju? Dok bude Đerme bit će i njih i činit će se da i nisu umrli.

- Bio sam na groblju. Pohodio sam šjor Baltazara. Kaže da mu je jako dobro, ali da mu je malo tisno i da nema struje. A da mu je Muta dodija. Uvik pita «zapaliti».

- A je li žedan?

- Nije. Kaže da je fra Bože zadužen za konabu. I da je izobilnije nego u Roka. Dok liva iz velike bačve ne mora zviždati.

- Nije moguće? Je li ti još šta kaza?

- Da mogu popiti sve ono što bi zvali njegovim dilom.

- Dobro je za njegov dio. Ali šta će biti s tvojim? Priča se da ti je Murat zabranio na vino i misliti.

- Nije zabranio. Kaže da pijem koliko me volja, jer da me đava davno odnijo. Kaže da nemam više šta upropastiti.

- Pa je li te pripa?

- Viruj mi da je. Šta on. Šta žena. Šta onaj moj berlavi brat. Srića pa mi se sestra udala. Manje Moraću zasušiti ćaćinu bukaru.

Od onih prvih četničkih barikada što su se dogodile u sjeni ove lijepe i jedinstvene Rijeke, već je prošlo dugo vremena, a ništa nije išlo prema dobru ni izglednijemu. Knin su imenovali središtem sve pobune. To strašno, divlje i primitivno «ime», od časnoga povijesnog i hrvatskoga prometnuto u likove krezubih četničkih ubojica, nad Rijeku se privilo kao udav. Trebalo je samo trenutak pa da ga udav zaguši, gušeći s njime sve što je bilo i sve što je značilo.

Tko pamti kad je Otok posljednji put bio bez hodočasnika? Ta «Gospa od anđela», drugoga kolovoza bila je pusta i tiha. Tek dvadesetak hrabrih, misa bez procesije i u crkvi. Srpski migovi nadlijetali su Otok i Rijeku. Da je čvrsta ruka zapisivala, mogla je biti istovjetna onoj iz davne prošlosti, kad je pametni i časni fra Vjenceslav zapisivao o talijanskim fašističkim zrakoplovima. Kao da se povijest i ne može ne ponavljati. Tada je obijesni talijanski nasilnik među tisuće hodočasnika spuštao svoju «zračnu silu», da ih prestraši i rastjera. A ovamo ih je poslao Wilson, Engleska i Francuska. Danas srpski nasilnici nadlijeću Otok i straše probijanjem «zvučnih zidova». I ponovno ih šalju Amerikanci. I oni prljavi, pokvareni Englezi.

- Sriću im lipi đava odnijo. Jednima i drugima. Kao da je povijest ponavljala Čvorkove riječi. A i fra Vjenceslavove, jer i on je ponavljao kako se čitavi život moli za vidjeti Englesku samu, zabavljenu samu sobom. Jer, govorio je, Bog od krokodila pravi guštere, a zloba od moćnih carevina mrtve uspomene. Jer rat je čitavi gledao što su ti Englezi radili i kakve su pustoši za sobom ostavljali.

Na blagdan Velike Gospe ponovno je bilo tiho i tužno. Posvuda je gorjelo. Pred nekoliko dana pokopan je momak u Petropolju ubijen u Kostajnici. Srbi su ga iz okolnih šuma pozdravljali rafalima. Tihi i odlučni branitelji Hrvatskoj su stavili život za zalog. Došla je vijest da je u Kruševu stradao badanjski Branitelj. Hrvatska je bila od vatre i smrti.

Knin je bio blizu, sasvim blizu. Jači je top mogao dobaciti granatu do mora. U njemu više nije ostao ni jedan Hrvat. Kijevo je napadnuto i sravnjeno sa zemljom. Vrlika je zapaljena i iseljena. Rupe su sravnjene sa zemljom, Dubravice su se branile na Velikoj Glavi. Nad čitavim krajem zalebdjela se neizvjesna sudbina. Srpski su tenkovi mogli kamo hoće. Koljači za njima, sasvim nesmetano.

- Kninski korpus ima više od pet stotina tenkova. Priča se da je ispod Tvrđave toliko podzemnog oružja da mogu mirne duše pet godina ne kupiti ni metka. Udbina im je blizu. S nje polijeću ovi zrakoplovi što nas slikaju. Ima li u nas štogod?

- Ima. I u nas je kao u Hjustonu. Poslao Bobetko.

- Šta imamo?

- Trista pedeset «kalašnjikova», svaki po devedeset metaka. Ima i jedan mitraljez. Ima dva redenika. Imali smo i jednu granatu iz rata, ali ju je uništio Iviša. Nije imala upaljača pa je mislio kako će barut gdjegod drugdje premjestiti.

- I to ti je sve čime će se braniti od Kninskoga korpusa?

- Imamo i dvije lovačke. Jedna je u Stipe. Druga u Vranoga. Mogli smo imati i treću da je onaj glupi lugar dao Doktoru dozvolu za lovačko oružje. Kad nije, ništa, imamo samo dvije.

- Viruj mi, četnici će nas se strašno pripasti!

- Ko zna. Pripali su se oni i na drugim mistima. Mislili smo mi da će Vukovar pasti na prvi dan. A evo njega, ne pade ni nakon dva miseca.

Poglavlje četrnaesto

Bože moj, kad si nam već križ težak na leđa stavio, nemoj pustiti da bude samo od neozbiljnosti, naivnosti i ljudske gluposti. Nije mi teško umrijeti. Teško mi je umrijeti naivno, glupo i neozbiljno.

Fra Karlo je ponajčešće završavao dan svoj, snujući o snu, a ne znajući koja će ga granata učiniti mrtvim, nepomičnim i posljednjim. Bio je prognanik. Tu gdje je došao došao je bez ičega, za sobom ostavljajući srušenu župsku kuću, a gdje su mu se župljani raspršili to nitko više nije mogao znati. Manje ga je pometala spoznaja kako može svakoga časa umrijeti, od spoznaje kako ga svakodnevno opsjeda baš teška i naivna hrvatska neozbiljnost i glupost.

- Slobodane, kurvin sine, neš hrvatske Domovine!

- Uozbiljite se. Čitajte, ispitujte, ne nasjedajte na takve primitivnosti. Ne slušajte svakoga. Pa vidite šta rade od ovo jadnoga naroda. Nije mi muka da se to događa seljacima. Ali, ako intelektualci ne mogu ništa razumjeti, toga se ja bojim. A seljaci izgledaju barem složniji. Gledaj ove, kao stotinu rogova u vreći.

- Treba objaviti rat. Treba napasti svugdje. Ovo je izdaja. Tuđman je kukavica!

- Ne diraj mi Tuđmana, samo mi ne diraj Tuđmana. On vuče kola uzbrdo, a umjesto da mu pomognu gurati, stotine razmetnika vuče nazad i njega i kola. Lako je tuđe sinove slati u ratove. Čekajte, dolazi red i na vas i na vaše. Mučite, ako šta nemate reći. Ostavite Tuđmana!

- Mora izvršiti mobilizaciju. Svi moraju u rat.

- Pa što će kad sve mobilizira? Što će moći? Što sam ja mogao? Tuče sa svih strana. Ljudi izgiboše, nemaju čime uzvratiti. Pa kad umjesto po Srbima udarate po Tuđmanu, dođe mi da nisam pametan.

Molitva iskusna fratra imala je svoje potpuno pravo. I govor mu. Mnogi su momci kao dragovoljci već bili na mnogim hrvatskim bojištima. Mnogi su bdjeli nad Srbima, čekajući pokret i napad, jer topove pred njihovim očima trebalo je samo napuniti, tenkove pokrenuti, a četnike pustiti klanju. Bili su posljednji, ali pored svih priča o «snazi hrvatskoj» znali su kako, niti im ima spasa, niti se čime imaju braniti. Mnogi su već otišli i na druge strane. Mnogi su bili i u Njemačkoj i u Belgiji i u Francuskoj. Neki su otišli čak do Amerike.

- Njih sam odlučio ostaviti za «desert». Pusti me da pojedem ostalo i u miru.

Tako se «hrvatskoj obrani» i svim tim golišavcima što jedan drugome ostavljaju onu jednu jedinu pušku u rovu, rugao zloglasni kninski pukovnik Mladić. Ponešto je znao od svojih izvidnica, ponešto i od tajnih uređaja postavljenih u svaki hrvatski telefon, a ponešto su mu dojavljivali oni što su za to bili zaduženi. Bilo ih je zasigurno, puno više nego se moglo to i zamisliti.

Život «Hotela» kao da nije ništa moglo ni dotaknuti ni dodirnuti. Živa rasprava bila je svakodnevlje, a svi ti «gosti» bili su savršene kopije onih starih vremena, naslijeđeni od svojih predaka, nepatvoreni, samo dublje produbljeni i mnogo jači. Ne u dobru. U gluposti.

To je društvo sve «znalo i moglo». Sva se svjetska politika slijevala kroz mlinove njihove «mudrosti». Da čovjek uskrsne poslije duga izbivanja u nekome drugome svijetu, mogao bi pomisliti kako je naišao na iskonski izvor duboke mudrosti.

- Nemaš ti pojma, đava te odnio šepava. Ti se javi, glupane ćoravi! Koju mi ti mudrost prodaješ, blesane kljasti. Ččččekkajte, nnnissam sve kkkkaza! Ko te može iščekati, seljačino mucava. Šta oćeš, ti si dogura do četvrtoga osnovne. Jedva si posta kamiondžija, a sada se mećeš sveučilišnim profesorom. A ti mi reci. Ćaća ti je kupio i osmi i srednju. A ti si srednju kupio u Bihaću.

- Dosta, dosta!

Hotelskim se «restaurantom» prolomio glas konobara, dugo šutljiva i dugo strpljiva, čovjeka koji je pripadao grupi ljudskoj što je u taj Hotel dolazila samo onda kad bi bila prisiljena konobariti ili vršiti kakvu drugu pomoćnu službu.

- Na koga se ti dereš? I što ti od svega ovoga razumiješ, budalo seljačka?

- Dosta! Reci još jednom to što si reka, ovu ću ti bocu sasuti u glavu. Koja ste vi vrsta? Eno vam fratar čisti i priprema skloništa. Pomažu mu žene i dica. A vi, šta vi radite? Vi ste generali, admirali, predsjednici ...

- Mmmi smmmo ....

- Ti si seronja. I marš van. Slušam vas ima pet godina. Nema ni jednoga bika tako glupava. Van. Svi i redom!

- Mi ćemo ...

- Nećeš ti ništa. Marš u sve tri rupe materine. Reka sam da ću te razbiti ovom bocom:

- Mi ...

- Nemoj me goniti da ponavljam. Marš vanka. Nosi vas đava pokvarene i lude.

Žućko je bio sam, ali odlučan i opasan. Ma koliko ih je bilo na suprotnoj strani, podvili su repove i otišli u mrak. Znali su, kad se sazna kako je glupa seljačina zadužena konobariti u hotelu udarila u žižu «gradske moći i mudrosti», neće se biti lako braniti. A dozna li Đerma, e dozna li Đerma, nikada više neće priča ni prestati.

Žućko je ljutito zalupio vrata kad je posljednji od njih izišao. Još jednom, kolektivno im je opsovao mater umišljenu, poslao k vragu njih i one čiji su, a onda se zaputio kući u selo. Mrak je bio posvuda. I oči mnoge u rovovima, one što su čekale prvi znak napada i prvu granatu. Samo da nikoga ne ubije, samo da ne ubije.

Žućko je bio odlučan i hrabar momak. Malo je riječi izgovarao, ali što bi rekao bilo je točno i na mjestu. Znali su ga mnogi Srbi, jer mnogi su na njega udarali. Ali, pamtili su oni i negovo ime i batine.

- Zašto se nisi pridružio obrani?

- Pa ko ti je reka da nisam?

- Nema te nigdje, nisi s bojnicima?

- To što govoriš isto ti je kao da tvrdiš da Gagin nije švercer, samo zato što ga nisi vidio.

- Ozbiljno te pitam.

- Mogu li ti ozbiljno reći? Doša k meni onaj šminker s američkom uniformom i pita me kako mu stoji? Ja ga gledam i gledam.

- Pa šta si mu reka?

- Ništa. A triba sam k njemu ići u «postrojbu». On bi meni triba biti zapovidnik. Nisam poludijo. Ja ću se i sam braniti.

Žućko se više nije vraćao na posao u Hotel. Ionako osim onih umišljenih budala tamo više nitko nije ni zalazio ni pristupao. Da mu i plaću daju i da mu isplate sve zaostatke teško da bi mogao kupiti dva kilograma govedine. Mozgao se kud bi i što bi, a onda se zaputio na mjesto gdje je očekivao dobiti pomoć. Srdačno je pozdravio čovjeka komu se zaputio. Bili su rodbina, a još više to što su isto mislili.

- Znam da imaš. Daj mi novaca.

- Zar ti je kakva nevolja?

- Triba mi za pušku. I za metke.

- Da te pošaljem tko će ti dati pušku?

- Neću. Želim svoju pušku i svoje metke. I želim da mi je ti kupiš. Tako mogu biti svoj i ničiji. I nemoj se nadati da ću ti vratiti. Da i oću, nemam oklen.

- Koliko ti treba? Reci, jer morat ćeš me čekati nekoliko sati. Nisu baš jeftine, a gotovine nemam.

- Ja iđem pitati koliko je puška. Ti vidi koliko mi možeš dati. Ko bude prvi neka čeka.

Žućko je našao tko će mu prodati «kalašnjikov» i metke. Prijatelj mu je razmijenio marke u švercera. Obojica su došla na vrijeme. Nije prošlo dugo, Žućko je imao mađarski «kalašnjikov» i čitavu kutiju metaka.

- Kažu da ovo košta u Mađarskoj dvista maraka. Znaš li ti koliko sam ja to više platijo? A došlo mi da najprvo ispucam ovaj prvi okvir u onoga ko mi ga je proda. Nisam siguran da on to radi jer voli Hrvatsku. Činilo mi se da puno više voli novce.

- Imam i uniformu. Prava je maskirna. Američka je.

- Neću. Mogu i vako. Važno je da imam pušku.

Prve su granate zasule Grad i kraj šesnaestog rujna u četiti sata popodne. Već je u Promini mina raznijela Šimu i ranila njegova sudruga. Tamo su stali zaustaviti tenkove. Prije napada srpski su zrakoplovi raznijeli barikadu na mostu, a za njima minobacači su počeli padati po ulicama i krovovima. Ljudi su ležali u skloništima i zaklonima. Čim je prestalo počeli su seliti. Urnebesan metež i nered, panika i strah poveli su ljude u neizvjesno. Samo u jednu noć Grad je opustio. Malo je bilo onih što su ostali. Općinski je načelnik iz vlaka izgonio naoružane, tražeći ako ne žele ostati da barem ostave ono oružja što su imali. Tek četvrtoga dana četnici su ušli u napušten Grad.

Granate su ubile staroga prijevoznika Josu. Ubili su i staru curu, Srpkinju iz Petranovića obitelji, ubili su snajperom dan kasnije Galića, a na pružnome prijelazu Reju. Tisuće i tisuće ljudi ostali su bez svojih kuća. Prognanstvo i neimaština bili su im jedina budućnost.

Past će Zagora. Sve je u rasulu. Šibenik napadaju, sve okolo gori. Nema pomoći niotkud i ni od koga. Ljudi su bili kao ovce bez pastira. Vukovi na pomolu. Oni što sve znaju nisu ušutjeli. Znali su točno tko je za sve kriv. Znali su koga treba odmah strijeljati. Sve su znali, ali njih nitko nije slušao.

- Znaš li tko je za sve ovo kriv?

- Znam.

- Tko? Pa svi se u Hrvatskoj pitaju tko je kriv.

- Srbi. Oni su krivi. I međunarodne mutikaše koje im ovo dozvoljavaju. Oni napadaju, a mi nemamo ni snage ni oružja. Jesi li zadovoljan?

- Nisam. Ima i drugih krivaca.

- Ja mislim da je tebi žao jer si izgubio svoju Državu. Meni je moja dobra i kad je ovakva. A naivna je zaista. Da smo u tvojoj Državi ti bi bio u zatvoru zbog doušništva. Vidiš, ovdje si slobodan.

Srbi su tri dana kasnije nastavili pohod prema Šibeniku. Njih osmorica nisu slušali ni «zapovijed ni zapovjednika». Otišli su prema tenkovima.

- Pusti ih neka idu. Samo se sakrij da te ne vidi. Čekaj dok dođe pješadija.

Tenkovi su prošli, a za njima slijedili su kamioni i topovi. Napali su ih. Za manje od pola sata predao im se major i trideset četnika. Htjeli su zarobiti kamione i topove, ali nisu znali voziti. Tenkovi su se vratili i videći što se zbiva uništili vlastite kamione. Nisu prošli. Ne imajući čime jedan se od njih osmorice zaletio i tenk gađao tromblonom iz ruke. Zapalio ga, a kad je puklo sve što je u njemu bilo Zagoru je potresla eksplozija. Odletio je i transporter. Njega su pogodili onom jednom jedinom granatom za ručni bacač.

- Dovle su došli, neće dalje.

- Što ćemo reći zapovjedniku? Kaznit će nas za neposluh.

- Ne nagoni me da psujem.

Šibenska cesta tako je postala grobljem prvoga tenka, a major i njegova družina zbog svoga plača i kuknjave ostali su za pričanje. Neki neznan Hercegovac napao je tenk u Sedramiću. Niti tko znade odakle je došao, ni tko ga je poslao. Došao momak sprašio granatu u tenk, a onda otišao. I druga je cesta prestala biti srpskom cestom. Zapovjedništvo je otišlo sve do Vrbe. Tamo je bila crta obrane. Žućko se zaustavio desetak kilometara sjevernije. Srbi su pošli prema jugu. Žućko ih je dočekao u Strunjama. Tamo se zatekao sam sa starim seoskim ženama. Kad su stigli prvi Srbi na njih je zapucao. Uzvratili su, ali je i on uzvratio. Dan, dva, tri. Srbi nisu prošli.

- Ja stražarim noću vi danom. Ovde ću ležati. Čim vidite štogod sumnjiva odma me budite.

Stare su mu žene pomagale. Stražarile su s njime, hranile ga i pojile. A on je čuvao njih. Sve kuće već su izgorjele. Ne bude li tog momka baš tu gdje je, nema ni njima druge, otići i gledati kako im kuće izgaraju.

- Tko drži bojišnisu od Strunja do Vrbe? Koja postrojba?

- Ne znam. Sve su naše postrojbe ovdje utvrđene.

- Pa što si ti ako ne znaš tko ti drži deset kilometara bojišnice? Trči gore i istraži!

Najprije je policija došla do Žućka. Zamalo da ih ubije, jer nije znao tko su.

- Koje si postrojbe?

- Nijedne. Svoje.

- Pa tko ti je naredio da tu stojiš i pucaš?

- Nitko.

- Pođi s nama. Crta obrane deset je kilometara odavde. Poginut ćeš.

- Nisam poludio.

Zapovjedništvo je poslalo časnike i izvidnicu.

- Čiji si ti?

- Ničiji. Čiji bi trebao biti?

- Povuci se s nama.

- Nit sam ja vaš. Nit mi vi naređujete, a neću se s vama ni povući. Meni će babe kuvati ručak i večeru, a ja ću njih čuvati od Srba. A vi se ukopavajte. Nit ću ja k vama, nit vi takvi meni tribate.

- Ovo je bezvlašće.

- Možda.

Treću je cestu tako obranio Žućko. Zapovjedništvo je pomaklo crtu bojišnice za čitavih deset kilometara, tek tada je Žućko otišao. Puno je toga bilo izgubljeno, mnoštva su protjerana, sela popaljena, ali je samo jedno bilo dobro. Srbi su stali i nisu naprijed mogli ni centimetra. Uhitili su miljevačkoga župnika i zatočili ga u kninski zatvor.

- Uzaludno se ovi tvoji bore. Krajina je Država. To ne možeš poreći.

- Majku tebi i takvoj Državi!

Tako je mislio župnik, ali je sasvim drugo rekao.

- Hvalite se tolikom snagom, a nedate jednu deku. Vidiš da cvokoćem kao prut. Dajte mi deku, pa onda govorite što vas je volja.

- Nemamo deke, ali imamo «šinjel».

- Pa dajte mi šinjel.

- I ti ćeš, pope, obući četnički šinjel?

- Briga me čiji je. Vidiš li da mi je ledeno. Ako me ubijete onda neću ništa reći. Ako me živa pustite svejedno ću reći šta ste od mene radili. To će biti više od vašega šinjela. To ću pamtiti o vašoj «Državi».

- Gadan si, pope, gadan si. Nećeš lako vidjeti svoje Države. «Svoje lijepe», što je sada postala «Lepa naša». A sreća ti je da te zarobila «Jugoslavenska vojska». Da si dopao onih drniških Jovića, ne bi dosad imao čime govoriti. A ni deka ti ne bi trebala.

- Državi nije stalo do jednoga. Što znači Lijepoj našoj jedan fratar? Fratar, više manje. Pa, ako vas to baš raduje, ubijte me.

- Tvrdoglav si, pope, vrlo si tvrdoglav. Takvoga još nismo vidjeli. Svejedno, uzaludna je i tvoja borba.

Mjeseci su prolazili, prognanstvo je teklo, dva svijeta bila su kao dvije suprotne planete. Malo se znalo za one što su ostali pod opsadom. Jednog se dana na crti razdvajanja, hodajući između grabovih stabala i makije pojavio Kaća. Nije ni prije bio debeo, sad je bio kost i koža. Nije bio u uniformi «ruskoga» časnika. Zamalo da se dogodi zlo, pa da ga straža pokosi rafalom.

- Šta se događa u Gradu?

- Nista. Nista se ne događa. Cetnici kazu da je to sada njijova «Drzava» i da se ustase nece vise nikada vratiti. Ja sam mora otici, nisam cetnik pa da tamo zivim. Nemam ni rodbine. Mate mi je davno umrla. Onaj moj bivsi rodzak Jovic nagovara me da nikuda ne odam, da me niko nece dirati i da mi on jamci sigurnost u cetnickoj «Drzavi». Reka sm mu da mi se mice s ociju. Mate cetnicima i njijovoj Drzavi.

- Kako si iziša? Kuda si proša? Četnici su tamo na stražama.

- Prosa sam kroz Knezove. Sacekase me cetnici i pitaju šta ocu. Ocu kud je mene volja. Neces, kazu cetnici. A sta necu. Ocete mi vi zabraniti? Uze sam «masingever» i trrrrrrrrr! Sve sam cetnike pobijo. I evo sad sam dosa. Mate cetnicima i njijovoj Drzavi.

Brojač posjeta

0180587
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
220
226
998
137629
4595
6345
180587

Vaša IP adresa je: 54.224.155.169
Server Time: 2017-10-19 13:08:02