Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Majku državi 3

MAJKU DRŽAVI 3

 

Poglavlje jedanaesto

Od početka siječnja 1948. nekadašnja “ozna” promijenjena u “udbu” jako se modernizirala. Pred udbinom zgradom pojavio se neki zatvoreni kamion imenom “Gjem” kako su ljudi iščitavali četiri slova na njegovoj prednjoj strani. Oni obični zvali su ga “Gjem”, jer tako piše. Neki su ga zvali “Džemo” kao da je iz Doboja. Oni učeniji zvali su ga “Džejms” uporno dokazujući kako mu je tako ime i nikako drugačije, jer oni znaju engleski. No, po običaju toga kraja, uskoro su ga prozvali “Crnom Maricom” i to mu je ime zauvijek ostalo.

“Gjem” ili “Crna Marica” po čitav bi Božji dana ljenčario ispred milicije. Ljudi su pokušavali prodrijeti u njegovu unutrašnjost načinjenu poput velike kutije pod čijim je gornjim rubom bio tek mali prozor zatvoren debelim željeznim rešetkama. Njegova boja sastavljena između sivkaste i zelene, pojačana mrgodnim staklima na kabini nije baš odavala neku toplinu ni privlačnost. Znalo se da ta neobična mrcina ostavljena pred milicijom nije došla uzaludno, a da to što bude radila mnogima

Opširnije:Majku državi 3

Majku državi 4

MAJKU DRŽAVI 4

 

Poglavlje treće

Proljeće! Rekne li čovjek ovu riječ u Sibiru ona ima sasvim drugo značenje nego kad se reče tu, na Rijeci i njenu kraju, u nekoj zemlji Hrvatskoj koju samo sanjaju, o njoj pjevaju i spremni su za nju se tući. A nje nema vidljive. Ona je utopljena u sliv balkanskih vjetrometina i moćna je samo u pjesmama. Proljeće u Sibiru jasno je i vidljivo. U jednome danu otopi se snijeg, ograne sunce, a stabla, trava i cvjetovi, znajući kako je došlo doba cvata i rasta, i da neće proći dugo do novih ledova, brzo učine proljeće jasnim i vidljivim. Ni jedno stablo niti žuri niti kasni. Zna se, dok je proljeća nema ni leda, nema vjetrova, nema onoga što bi moglo ugroziti proljeće. Proljeće u Hrvatskoj, u Dalmaciji posebno, nije ni slika onomu u Sibiru.

Proljeće u Dalmaciji nesigurno je i nepouzdano kao vrbov klin. Nikada nisi siguran kad će započeti ni u što će se prometnuti. U siječnju bude takva sunca da za sobom povuče cvat bademova, višanja, trešanja, i svega naivnog što se oslanja na vanjsko, a ne misli o sutra. Već sutra je veljača. Donese ledove i mraz, u danu promijeni sva četiti godišnja doba i potamani sve što se neoprezno otkrilo. Taman kad se pomisli da je konačno proljeće, dođu četiri ožujske bure

Opširnije:Majku državi 4

Lukavica

LUKAVICA 1


 

ROMAN

 

Roman je ispričana priča o Fratru u zloglasnoj “Jugoslovenskoj narodnoj armiji”, bolje rečeno istinita priča o samome autoru u rukama zloglasna sustava i njegove “tajne službe”, koja je duhovnim pritiskom i prijetnjom dugogodišnjom robijom, autora pokušala natjerati na suradnju s tom zloglasnom “družinom”.

 

Svi likovi romana stvarni su i roman tek pokatkad odstupa od stvarnosti, pričajući čist događaj i čisto zbivanje. Nekada priče ne žele da se u njima njezini likovi prepoznaju: ova priča i ovaj roman upravo suprotno žele: da se likovi prepoznaju i da se stide, jer se imaju čega stidjeti. I da se prepoznaju i da se ne stide, jer su i u tim nevjerojatno glupim okolnostima bili i ljudi i mudraci. Roman želi dati svakomu svoje.

 

Lukavica je zloglasna “kasarna JNA”, u zaleđu sarajevskog Trebevića, čijih su na stotine tenkova, topova i skladišta, uz tisuće probranih Velikosrba, izvršili pokolj nad Sarajevom. Ovaj roman i njegov autor tvrde: u Lukavici ništa nije bilo slučajno.

 

Kako bi priča mogla biti što jasnija i čitljivija, autor ju priča jednostavnim jezikom i stilom, dozvoljavajući joj pokatkad i obrise smiješnoga.

 

Read More

 

Ante Čavka

LUKAVICA

I.

Jugoslavenska narodna armija, treba li reći zloglasna, izdanak kasarna "Slaviša Vajner Čiča" u Lukavici, zaleđu sarajevskome, među srpskim seoskim pučanstvom, pod upravom sarajevske vojne oblasti i generalom Ačićem.

Zapovjednik kasarne pukovnik Pozderac. Dozapovjednik pješadijskih četa

Opširnije:Lukavica

Lukavica 2

LUKAVICA 2


 

 

ROMAN

 

Fratar i Knez tako su se zaputili u staru zgradu. Sve je bilo prazno i neobično. Knez je zavirio u svaku od prostorija, a zatim zadovoljno otpustio Fratra, šaljući ga na doručak.

Jedva da je Fratar i uzeo šalicu čaja, već je došao dežurni vojnik i pozvao ga da se odmah javi majoru Žarkoviću. Popio je gutljaj čaja, a ostatak prolio. Pogledao je po odjeći, zakopčao se i pritegao opasač kako ga Žarković ne bi upozoravao radi izgleda. Čim je izišao iz velike vojničke blagovaonice ugledao je Žarkovića kako mu se užurbano približava.

- "Je li posao napravljen?"

- "Druže majore, sva su skladišta ispražnjena i zbrinuta. Prostorije druge čete potpuno su prazne."

- "Odlično. Zaslužuješ nagradu. U deset sati dolazi general Ačić. Veliku si mi uslugu učinio. Neću ti ovo zaboraviti. Reci mi samo gdje je skladištar iz prve? Što je on učinio?"

Fratar je šutio. Znao je da Poturičiću neće biti lako i da će Žarković pobjesniti kad sazna da skladišta prve

Opširnije:Lukavica 2

Crvenih škrinja ključevi

Ante Čavka

CRVENIH ŠKRINJA KLJUČEVI

 

SPROVOD MOJE BABE

 

Ne korite me zbog pravopisa. Rečem li baka: pomislim na uglađene gospođe, urednih sjedina i čarapa od svile, pokatkad s lepezom u rukama i u pasu zategnute haljine. Kad rečem Baba, onda je to netko bolan u mome životu, netko debela križa i muke velike ko Golgota. Posebno kad je Baba mrtva, a nema je tko pokopati. I kad sama odlazi putem svih smrtnika, a rukama što bi je htjele pratiti zloba ljudska uskrati to djelo. Pričam o sprovodu svoje Babe. Ponajmanje zbog Babe. Ponajviše zbog onih što bi htjeli da zaborav prekrije moje vrijeme. Da žrtve muče kako bi njihovim krvnicima bilo bolje. Da žrtve zašute kako bi oni što su šutjeli u doba govora, još jednom govorili u doba mrtvih tišina.

Ne znam ni sam kako bih počeo ovu priču. Odakle god počnem vratim se na tužno. Ono čega se čovjek nikako ne može osloboditi. Ono od čega boli negdje u nutrini. I onda kad se svima pričinja veselje i ono što je tu ma što čovjek govorio, radio ili mislio.

Tako bih rado zaobišao ovu temu i pisao o bilo čemu drugom. Život to ne dopušta. Jer to je moj život. Tu sam se rodio. Od samoga početka tu su me uhvatile mreže nemilosrđa, mene i mnoge meni jednake. Moje pradjedove, djedove, moja brda i Planinu, Selo i putove. Krčevine, Provalije, Podvornicu i Boblinicu. Još gore, više, teže, moju prababu, babu. Oca, majku... Moje grijehe, moje molitve, uspone i padove. To je moj život. To moram pisati.

 

Skupim li sva ta imena u čašu, čašu ću gorčine dobiti, pelinove, žučne, one što je čovjek pri pameti ni neprijatelju svome ne

Opširnije:Crvenih škrinja ključevi

Brojač posjeta

0180563
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
196
226
974
137629
4571
6345
180563

Vaša IP adresa je: 54.224.155.169
Server Time: 2017-10-19 13:06:36