Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Login Form

Buzdo zove Hamleta

1.LOZINKA: BUZDO ZOVE HAMLETA



"Ima vještica! Ima vukodlaka! Ima vukojaraca, nabaca i svih mogućih podzemnih, zemnih i nadzemnih čudovišta! Da čovjek ne povjeruje Raosovu starome Popu dok mladu teološkome junošu dokazuje što dobiva kad se stvarno pokaže kako nema ni vještica, ni vila, ni vukodlaka, kako nema ničega osim onoga golog što vidiš i siromašnog što te čeka.

 

Siromašnu seljačku, kakav sam bio, a kako stvari pokazuju nisam ni danas

drugo, za dugih ljetnih jutara pored krava ili dugih jesenjih dana pored ovaca, ukazivali su mi se svjetovi lijepoga. Kazalište. Sjaj velikoga i bogatoga. Knjige. Čitanje. Kultura. Umjetnost. Samo san dječaka, dostižan u nestvarnosti. I da su me uvjeravali kako je sve to ljudsko, golo, prazno, kako iza svega stoji samo velika i ogromna prljavština sebičnosti i varke, ne bih nikada povjerovao. Skoro bih se potukao da mi je netko pokušao ukrasti veličinu svijeta istog kao i Raosova: tko smije reći kako je to sve samo beskrajna bijeda i laž. Read More

 

- "To je samo za bogate".

Tako mi je otac tumačio kad sam prvi put doznao da stojim u Splitu ispred Kazališta. Da mi je bilo ući unutra. Da mi je bilo samo zaviriti, samo pogledati kako izgleda, gdje se igra Hamlet i gdje se događa to iz knjiga. Odmah bih, pod hrastovima, čuvajući krave znao kako napraviti svoga Hamleta. Ali kad otac reče da je nešto za bogate onda je to stvarno tako. Valja se samo okrenuti nazad i poći dalje, čvrsto vjerujući svojim vješticama.

I kad mi je bilo nešto više godina, još uvijek gimnazijski oboružan svim svojim zabludama, kucajući novčić po novčić za prvu ulaznicu u kazalište, prošao sam kroz vrata te "svetinje" upravo kao da šetam prošlošću meksikanskih astečkih hramova. I činilo se da sam u svetome. Veliko Kazalište. Veliki Grad. Nisam ni mogao slutiti kako će neki drugi “popovi”, nešto kasnije, uvjeriti me kako je Kazalište ogromna prijevara, a veliki grad Split sa svojim velikim ljudima tek nešto pored čega brzo i ne obazirući se proputuješ. Ni Zagrebu se ne bi nešto bolje moglo reći. Reklo bi se, užas, ako je istina užas.

Nije me otrijeznio nikakav pop nego neki Hamlet. Mislio sam da je Hamlet samo jedan, ali sam se prevario. Ima mnogo Hamleta, ali u Splitu smije biti samo jedan, onaj pravi, nikakav drugi. Samo, koji je pravi Hamlet, to nisam znao dok mi on sam nije rastjerao maglu nestvarnoga ostavljajući me u stvarnome. Nažalost ili na radost, ne znam.

Hamlet mi je do tog doba bio samo predstava gdje se dobri glumci trude proniknuti u lijepo, ostavljajući poruke sposobnima iščitati ih ispod onoga vanjskog. Ništa više. Tako sam se i zaputio vidjeti, možda po deseti put u životu, Hamleta u nekoć čarobnoj splitskoj kući.

Bilo mi je lijepo. Predpremijera, zašto je tako zovu ne razbijam moždane. Čitavu sam večer gledao igru glumaca i uživao u svemu. Za što bi čovjek i odlazio u kazalište ako ne će pustiti duši malo uzleta u lijepo i umjetničko i vratiti se kući odmoren i raspoložen?

Nemalo sam se iznenadio kad sam ujutro naišao na silne povike kritike u nizu novina. I nekoliko slijedećih dana. Kratko rečeno: sve užas, sve loše, sve nazadnjačko: i kazalište i redatelj i sve zajedno. Užas, blamaža, sramota za takvu sredinu kakav je Split.

Ništa mi nije bilo jasno. Pitao sam tko je redatelj i saznao kako je to Vlatko Perković, ali i tko je Ivica Buljan, kritik.

- "Ne pada mi napamet ići na predstavu u ravnanju Vlatka Perkovića", reče mi jedna poznatija splitska kulturna djelatnica, ljubazno ljevija od Lenjina.

- "Kazalište mora sačuvati svoj identitet, mora donijeti europske trendove, a to Vlatko Perković niti zna, niti može."

Tako reče.

Nije mi jasno što su to "europski trendovi" i što je to "identitet". A bio sam uvjeren kako sam mnogo toga naučio čitajući svaki dramski komad do koga sam mogao doći i uporno prateći kazalište gdje sam mogao, pokatkad u praznim dvoranama Splita, Zagreba, Sarajeva: sam u deset kazališnih redova uživati u Aidi i Rigoletu. Još jednom mi ništa nije bilo jasno. Ili sam neznalica i čovjek bez zdrave prosudbe ili se zbiva nešto meni neznano. Tražio sam novu priliku. Čim se ponovila predstava ponovno sam kupio kartu, nakan potpuno sabrano još jednom odgledati Hamleta.

Dopalu sam ložu dijelio s jednim pjesnikom i s jednim prikrivenim jugokomunistom. Pravo društvo na pravome mjestu.

Ponovno su se glumci trsili pokazati svoje umijeće. I ponovno je Hamlet bio kao i prije. Igra riječi u zvučnim ustima. Nisam progovarao niti riječi. Zato su moji suložnici izvikivali svako malo slova "užasa".

- "Što je užas?" Pitao sam.

- "Užas, sve je užas."

Pored svega truda ponovno nisam ništa razumio. Predstava kao predstava. Zamišljeni umjetnički vrhunci samo su nastanjeni u kritičarskim glavama, svi drugi vesele se lijepoj večeri i lijepoj riječi glumačke igre. Što to smeta nekome tko je Buljan, Gotovac? Što to smeta gradskome pjesniku i Lenjinovu unuku. I zašto meni ni na pamet ne pade ništa od riječi "užas".

Sumnja me natjerala susresti Perkovića.

"Gluma je vrhunska, sve su ovo dobri glumci. Sve je na najvišoj razini i ne traži manu u predstavi. Mana se smjestila u ideologiju. Prvi put u povijesti Hamlet u ovome gradu nije stranac nego Hrvat i Katolik. Ne baca pod noge Božje zakonitosti i ne uzima pravdu u svoje ruke nego se moli Bogu za oslobođenje od Zloga. To je sporno. Đavlima miriši tamjan. Zato je moj Hamlet dočekan na nož i tu je jedini nedostatak predstave, a ja se za takav grijeh ne kajem. I jao meni da me hvali Buljan i da mi ode pjeva Gotovčeva."

Iznenadio me. Tko bi mogao na takva što pomisliti? A mislio sam da je sloboda svih sloboda upravo u kazalištu. Koliki li sam bedak, neznalica, kolika naivčina.

Perkovićeve su mi se riječi duboko zabile u glavu. S više sam opreza čitao, dvaput, triput katkad, dok nisam pročitao nešto ispod: ne čitaj više takve ljude, bolje ti je satima hrpu kamenja gurati u more. Kazalište, kakvo kazalište!

Prekršio sam samoobećanje. Došla su nova vremena. Došla je nova neoliberalna, neokomunistička, neosocijalistička ili tko zna kakva sve ne Intendantica. Razgrnula je maglu prošlosti i donijela Splitu nove europske civilizacijske ljestve za penjanje u najviše kulturne svjetove. Otišao sam vidjeti najavljeno europsko ozračje gledajući novu predstavu: "Buzdo".

Imao sam što i vidjeti. Najzadnji primitivizam, blasfemija, do neukusa sročena psovka do psovke, da se čovjeku digne kosa na glavi. Dvornika znam. Drugi su mi svejedno. Ako je ovo Europa i njezin novi trend nema mene više u kazalištu. Ni ovom ni ikojem drugom. Pitao sam tko je Gotovac. Dadoše mi sliku. Dugo sam je gledao i sjetio se.

Večer jedna kasna u zagrebačkome "Lovačkom rogu", večer druge strane kulture. Dvornik, Šerbedžija, Gotovac. Još neki, tko bi ih sve znao. Takav govor psovki, takve prostote, takva beštima i toliko nisko padanje nisam mogao nikada zamisliti iz usta takozvanih velikih umjetnika. Veliku Intendanticu nisu smetali svi navedeni falusi, sve ženske rupe i sve ono zbog čega bi se i najzadnji neučenjak sam sebe deset godina stidio.

Bilo bi i čudno da se Hamlet i Buzdo mogu zajedno naći. Zato je zaostalo tražiti ideal dobra vidljiv u Perkovićevu Hamletu, a tako napredno i europski imati posla s Buzdom.

Svaka ptica svome jatu leti. Doseg se Splita popeo na Buzdu. Gotovčeva i Buljan tako su zamjena Perkoviću. Europljani se evo, predstavljaju svom kulturom. Nedostaje samo Šerbedžija i njegov dio psovki. Gotovčeva je smiješno nasmijana. Dovela nam je kćerkicu velikoga tate. Možda i ona znade pola očevine. Dok otac ponovno ne zapsuje.

Ništa mi nije jasno kad poslije Buzde Nadbiskup sjedne u klupe i gleda u mjesto skazanja odakle su tako britko psovali njegove najveće svetinje. Ništa mi nije jasno kako tisuće katolika prolazi pored takvih ponižavajućih događanja, a da nigdje ne bude ni prigovora ni prosvjeda, a kamo li bojkota. Što rade anđeli u paklu ili što rade đavli u raju?

Ništa mi nije jasno: ni kakva je ovo kultura, ni kakav je ovo narod ni kakva je budućnost ljudi pored kojih se može ama baš sve bezobzirno događati?

Sve mi je jasno. Nema više vukodlaka. Nema satira, nema ni vila ni vukojaraca. Nema ni Katolika. Ostaje samo Buljan, Gotovčeva, Psovka i Buzdo. U Ujedinjenoj Europi, naravno.

Nema više opsjene ni varke: samo neka zgrada kazališta, bez svetosti i ljepote, prljavo kazalište. Prođem li pored njega pogledat ću ga pogledom kakvim bi trebalo u životu gledati i susretati sve europske ili sasvim obične, domaće Buzde. Makar mi govorilo kako nisam moderan. Kako sam zaostao. Srednji vijek. Još starije. Makar mi i katolici dobacivali kako nije prikladno miješati se svećenički u politiku. Meni se baš to prohtjelo. Kao svećenik se miješati u politiku, u kulturu, umjetnost, javni život. I kazalište. I pitati što se to događa katolicima, ovdje i sada, u takozvanoj slobodnoj Europi u doba kad miris čevapčića i pljeskavice sve više miriše na Balkan. Baš me volja svašta pitati.

Brojač posjeta

0345155
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
86
70
86
304518
226
3455
345155

Vaša IP adresa je: 3.215.174.30
Server Time: 2020-08-03 19:35:36