Grobovi, nogomet i svijeće

Kategorija: slobodne teme
Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 21:53
Napisao/la Super User
Hitovi: 994

2.GROBOVI NOGOMET I SVIJEĆE



Koliko jedna obična voštana svijeća može u svome plamičku nositi skrivene tuge i nikad završive nesreće spoznao sam u maloj kapelici velike münchenske crkve. Jedne među mnogima u Njemačkoj. I ne samo Njemačkoj. Pored imena nestalih bojnika propale tadašnje njemačke države svakog bi dana netko donio svijeću i ostavio je da tuguje izgarajući u tišini i tajnovitosti. Pogrbljene starice, starci, postarije gospođe i gospoda, tajanstveni koliko i njihove

svijeće, svaki dan netko, svaki dan tiho, u kapelici, na drvenom klecalu, u razgovoru s onostranošću, za one o kojima vijest čekaju već pedeset, šezdeset godina.

 

Što traže? Vijest. O grobu, groblju, o mjestu gdje su ostale kosti onih što ih je budalaština svih ratova pa i onog njemačkog, posijala diljem široka svijeta. Vijest - rana, nezarastiva i nedovršena, uvijek jednako bolna, bez obzira na dugo proteklo vrijeme. Svijeće i starice polako se trnu. A što bi dale starice da im je barem dojaviti gdje im počivaju sinovi? Da mirno umru. Da se konačno smiri bolna, dubinska tragika. Read More

Bolna sjeta ovih ljudi navela me dodirnuti jednu od takvih tajni: ogroman masovni grob njemačke vojske, za koga sam doznao usmenom predajom, jer se drugačije u komunističkom jugologoru nije ni moglo saznavati. Odlučio sam se dodirnuti tajnu: otkriti grob, otkopati ga i ljude pokopati kao ljude.

Dogodilo se ipak nešto sasvim drugo. Umjesto rasvjetljavanja tajne jednog groba spoznao sam beskrajno licemjerje ovog doba, a razgovor o demokraciji samo kao puku demagogiju za beskrajno naivne. Koje činjenice? Koja povijesna istina? Koji moral svih mogućih struktura? Koja tuga starica što šezdeset godina pale svijeće za mrtvim sinovima? Koja europska uljudba, koje kršćanstvo, koji slobodni mediji, koja pravda i pravednost? Floskule. Riječi. Demagogija i ništa više.

Ovo je tajna: poslije "kninske bitke" 3. prosinca 1944. partizanska je XXVI. divizija, bolje rečeno njezin VIII. korpus, uz pomoć XIX. i XX. divizije uništila u Drnišu i Kninu "892. puk, 2. bataljun 891. puka, 1. bataljun 893. puka 264. divizije, kao i cjelokupan 944. artiljerijski puk". Njemačka je vojska poslije zarobljavanja i razoružanja jednostavno pobijena. Dio te vojske, njih oko pet stotina, utjerani su goli u podzemno protuzrakoplovno sklonište i ostavljeni danima umirati. Nad njihov grob komunisti su navezli zemlju i danas tamo drniški momci igraju nogomet.

O skupljenim sam činjenicama već prije dvanaest godina pismeno obavijestio Njemački konzulat, nešto kasnije Njemačku ambasadu. Primili su me veoma visoki njemački činovnici, vojni predstavnik i diplomati. U osobnim sam vezama o grobu upoznao dva njemačka generala, dvojicu biskupa veoma velikih njemačkih biskupija, desetke svećenika, katoličkih i evangeličkih, čitav niz njemačkih vojnih časnika, čitav niz njemačkih medija. Isto tako, niz hrvatskih institucija, zaduženih za žrtve ratova. Ne znam zašto, ali još uvijek u Drnišu mladići igraju nogomet na tuđem grobu.

Postoje razne svjetske konvencije o ratnome zločinu. On navodno ne zastarijeva. Ne mogu razumjeti kako to da visoke sudbene institucije i zemlje zvane Hrvatskom, a još više razvikane europske zaštitne institucije nemaju interesa, ako ne istražiti zločin koji ne zastarijeva, ono barem otkopati grob i kosti pokopati tamo gdje je mjesto mrtvim ljudima. Ne mogu razumjeti ni to da toliko razvikane institucije o ljudskim pravima nikada nisu čule za starice i njihove svijeće, združene u tuzi punih šezdeset godina.

Hrvatska "Gospoda" deset godina nisu ništa napravila. Ni njemačka. Još manje se nadati od novih hrvatskih "Drugova". Oni bi morali sami sebe uhićivati, a njihov novi vođa, drug "Predsjednik", zanijemit će kad mu se na velikome masovnom drniškome grobištu nađu prsti nekih njegovih velikih političkih uzora, još većih prijatelja.

Da netko poludi i pokuša odigrati nogometnu utakmicu na nekim grobovima nekih drugih zemalja i naroda? Kakav bi bio dan njegov poslije? A evo, pedeset i pet godina, bez stida i srama, bez bojazni od Boga i ljudi, pored svih helsinkija, denhaga i ženeva, uz znanje mnoštva velikih, nogometna se lopta kotrlja po tuđim kostima.

Momci igraju nogomet. Starice i njihove svijeće tiho sagorijevaju. Europa bi trebala umirati od stida i srama. I kad ovo pročitaju ponovno ne će biti ništa.

Moćni su prešutjeli tragediju. Mene su naumili ukloniti s dužnosti. Nije im bilo teško uspjeti. Jedan po jedan preostali ratni zločinac umire. Svjedoci nestaju. Zašutim li, čini se da o tomu nitko više i ne će govoriti.

Momci će igrati nogomet. Politčari pričati o demokraciji. Sve ću više vjerovati demonkraciji. Staricu po staricu gasit će godine. I svijeću po svijeću. Ostat će samo stid i sram.

Ništa ne razumijem. Ništa ne mogu razumjeti. Ništa nisam razumio. Možda su šutljivci sretni. I moćni. I ubojice. I novinari. I generali. I Diplomati, i diplomati ...