Login Form
Ima tko odgovoriti
- Detalji
- Kategorija: slobodne teme
- Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 21:55
- Napisao/la Super User
- Hitovi: 1410
11. IMA TKO ODGOVORITI
ALI ČEMU SE OVAKVIMA BAVITI
O najknjiževniku i njegovim
đavlijim anđelima
Ime mu je Ferić
Otkako sam po pedesetoj stranici hrpe naolovljenog papira zvanog Sotonskim stihovima slovotvorca Salmana Ruždija, ma što o tom smeću pisala sva svjetska književna kritika, odlučio zaboraviti takvu svjetsku i svaku drugu književnost, tražeći pametnijega posla, ovih sam dana odstupio od namjere. Izazvao me književni razgovor o takozvanoj "FAK" 
udruzi "najpopularnijega hrvatskog književnika, liječnika bolesnog hrvatskog društva" Zorana Ferića.
"Najpopularnija" žena moga djetinjstva bila je umno poremećena žena
, spremna na izazov veće publike podignuti noge u zrak i nekoliko minuta dubiti na glavi. Ipak, svi bi normalni zdravi ljudi samo rekli:Jadna žena, bolesna, sama, sirotinja. Samo je ta jadnica uvijek mislila jedno: sav je ovaj svijet lud.
Poznajem mnoge književnike: Šegedina, Ujevića, Cesarića, Matoša, Aralicu. Od svih njih, za najpopularnijega, Zorana Ferića, nikada nisam čuo. Da ne ostanem prikraćen za književna zbivanja, kupio sam u prvoj splitskoj knjižari "Anđela u ofsajdu".
Zbunila me mlada profesorica književnosti, Lada Žigo, još teže me zbunio kazališni kritičar Anatolij Kudrjavcev. Čini se, zbunili bi me i mnogi drugi, ali mi odmak od neokomunističkoga novinstva pritisnutog papučom američkog veleposlanstva, ostavlja neobavještenost o mnogome. Sve što bi o najpopularnijem hrvatskome književniku zaista odmah trebalo znati objašnjava riječ njegove udruge "fak" prevedena na englesko-srpski "fuk". I dosta, kaže stari iskusni Kudrjavcev, još više dosta, profesorica Žigo. Sve je upravo u toj riječi sadržano.
"Fak - fuk" udruga. Ferić je neosamljen: Miljenko Jergović, Boro Radaković, Ante Tomić, Nenad Rizvanović, Kruno Lokotar, Ćićo Senjanović, Edo Popović.
"Fuck" književnici i književnost: od mjesta do mjesta, počevši od Osijeka, dakako, jer to i može početi od grada gdje je jedna Sanja Kapetanović saborska zastupnica.
Skupio sam dovoljno odvažnosti pročitati do kraja, što teško uspijeva normalnu čovjeku, umotvorinu Zorana Ferića, Anđeo u ofsajdu, jer knjiga meni ima neko drugo značenje. Počevši od zadnje stranice: Zoran Ferić, srednjoškolski nastavnik, zamislite, hrvatskog jezika, novinar, zamislite, najpopularnijeg nacionalnog tjednika u boji, preveden na strane jezike, a kritika, ona njegova, to ga upravo diže do zvijezda.
To čitanje čovjeka natjerava na iščitavanje mnogoga. Pokušavam stoga na temelju bolesne ljudske bljuvotine, jer to literatura zvana Anđeo u ofsajdu jest, razmišljati o stvarnosti ispred sebe, čekajući posljedice, manje prema sebi, jer sam imun na mnogo teže feriće od Ferića, više prema onima što mi dolaze ususret, voze se pored mene ili prolaze ulicom ispod prozora. Pored Ferića čovjeku padnu slike na pamet: pod veličanstvenim bojama južnohrvatskih krševitosti, tamo gdje je najljepše, pazi se poskoka. Zmijske su boje nedokučiv sklad: poskok na gorskoj padini Dalmatinske zagore jednak je ljepoti veličanstvena kolorita. Lako je to dokazati lovcima na poskoke, ali, dokaži ti to tisućama naivnih srednjoškolaca, dovedenih upravo na izlet u Zagoru.
Ferić jest poskok: groteska njegove literature otrovna je bolest. Drugima želim da ih ne ugrize, a sebi želim priskrbiti tajnu: tko je takve poskoke k nama pustio?
Anđeo u ofsajdu: hrpa groteski do neukusa, primitivizam, nešto dubinski bolesnoga vidljivo u priči gdje je čovjeku tema "zahod" žene dok joj upravo pokopavaju šestogodišnje dijete. Ovakva literatura ipak izaziva zaključak: MI i ONI, traži strane, dijeli, natjerava na ogradu. Čudi me jedino Ferićevo čuđenje: Čudi se, čuđenju pristojne žene Lade Žigo, jer mu se čini njezin otklon od primitivizma kao "blesasti i nedobronamjerni člančić skojevskog naslova". Stotinu puta ponovljeni izrazi falusa, vagina, fekalija svih vrsta i svega što čovjek upotrebljava kad nema druge riječi i drugoga sadržaja svojoj misli, otkriva točno doseg njegove ideologije. Pametan čovjek ne bježi od fekalija jer su njegove, ali ih smješta u septičku jamu i o njima govori kad treba. Bolesnik pokušava plivati u fekalijama i čitav svoj život posvećuje upravo toj mudroslovnosti. U tomu je razlika između Ferića i Žige.
Umjetnost je pogled s druge strane stvarnosti, drugačiji govor o bitku od svakodnevnoga i uobičajenoga. Dubina umjetničkog prodora u zaleđe stvarnosti pokazuje veličinu umjetnika. Ferić sliči u svoj svojoj literaturi kao neobrazovan šabački seljak komu je vrhunac glazbe "Žikino kolo", a električna harmonika vrhunac instrumenata. Jer nikada nije ni čuo za Mozarta, a o orguljama da se i ne govori. Lada je Žigo čula za Mozarta, Ferić nije. Stoga se književnost dijeli na Aralicu i na FAK. I molim lijepo, neka svatko zauzme svoju stranu.
Ponajmanje što u Ferićevoj literaturi stoji jest naivnost. Odmah treba napraviti otklon od takve grešne misli. Ona je preda mnom kao rak pred liječnikom, kao virus, kao kuga, o kojoj se mora duboko razmišljati, tražiti uzroke, sa svih strana zagledati odakle dolazi, razmišljati kakve posljedice donosi, sve vrijeme dobro pazeći da te ne dodirne i ne usmrti. Ferić nije sam. Ferić je legija. Obitava u napuštenim grobnicama i ne može ga se istjerati bez posta i molitve. Lako je pametnoj Ladi Žigo i Kudravcjevu, oni znaju utok takvoj napasti: jao onima što naivno misle kako se iza niske psovki sročene u suvremenu literaturu ne nalazi dubinski i prizemni duševni otrov.
Ferić je velika neukusna psovka, a tisuću neukusnih izraza, ispisanih na stotinjak stranica, na kojima trpi jadni papir sve muke bolesti, kao pokvarene smokva čiji omot tek čuva bezsadržajan sram. Jednoga dana, bude li imao petnaestogodišnjakinju u školi, imat će mu dijete na što biti ponosno. A meni je Ferić i njegova knjiga izgubljeno vrijeme. Bolje bi bilo da sam otišao u planinu. Otpisujem Feriću samo stoga kako ti šuplji i prazni ljudi naše sadašnjice ne bi pomislili kako im stvarno nema tko odgovoriti.