Login Form
Mali crveni
- Detalji
- Kategorija: slobodne teme
- Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 21:56
- Napisao/la Super User
- Hitovi: 1871
3. MALI CRVENI – VOLITELJI NAŠE PROŠLOSTI
Pred nekoliko mjeseci, izazvan revnošću “malih crvenih” nad jednom bezazlenom rečenicom mladića Ivice Kostelića, “obavijestio” sam preko novina cjelokupnu našu javnost o ratnome zločinu napravljenu u Drnišu u prosincu 1944..Tamo su tada partizani “Osmoga korpusa” ugurali u podzemno sklonište više od 500 zarobljenika, zaminirali ulaz i pustili zarobljenike lagano danima umirati, bez hrane, vode, na koncu i bez zraka. Pomislio sam, budući da ratni zločin nikada ne zastarijeva, ma tko ga počinio, kako će na spoznaju da do dana današnjega drniška mladost igra nogomet na masovnoj grobnici, 
revni “stražar
i naših duša” i još revniji budnici naše prošlosti, požuriti na mjesto zločina i navesti “odgovorne dužnosnike” taj zabranjeni grob iskopati i ljude konačno sahraniti gdje se ljude sahranjuje. Obećao sam u svome “pozivu revnim drugovima” da ću, po obavijesti o zločinu, brojati televizijske emisije i novinske napise o toj temi. Međutim, ništa. Ni jedna emisija, ni jedan jedini novinski redak. A znaju kako tamo leži pet stotina pobijenih zarobljenika i kako se dandanas tamo na grobištu nogomet igra. Muk. Kao da sam izgovorio da je netko izvršio pomor zaražene stoke. Možda bi pomor stoke jače djelovao.
Od ureda predsjednika Države, vlade, pravosuđa, policije, preko nevladinih udruga, Puhovskog, Pusića, do svih mogućih tiskovina ovoga Naroda samo mi je jedan “novinar” na broj elektronske pošte odgovorio kako mi je “Članak interesantan”. Nitko više. Ne mogu vjerovati vlastitoj stvarnosti: oni koji se revno obruše na beznačajnu rečenicu nedorasla momka i od toga napišu lancune tekstova ne razumiju što znači ubiti pet stotina ljudi i na njihovu grobištu pedeset godina igrati nogomet. Zamislite: obavijest o tomu je “interesantna”.
Znadem, nisu oni ludi. Nisu ni neobaviješteni. O tomu jesu li do srži pokvareni, silom naganjajući plašt svoje “istine” na sva hrvatska tragična ramena, o tomu bi se dalo dugo raspravljati. I kad ovako revno pušu u prostrani “crveni rog” Čije naredbe izvršavaju i tko su im gazde? Svjestan s kakvim ljudima imam posla, svjestan sam kako nas, ovdje i sada okružuje velika povijesna laž i kako manipulanti naših duša uporno nameću svoj govor kako se ne bi čuo drugačiji odgovor. A dovoljno je postavljati činjenice na njihova prava mjesta, a onda odjednom čovjek nađe zaprepašćujuću stvarnost i stvari vidi puno drugačije.
“Mali crveni”, slični jatu gavranova, što na graktanje prvoga, užurbano lete prema svojoj strvini, ponovno nam duše opsjedaju problemom spomenika Mili Budaku. Ponovno me buni logika duboko povrijeđena u graktanju “malih crvenih”. Mile Budak bio je pripadnik “pokreta” čiji je osnivač Židov Josip Frank, čiji je Poglavnik bio oženjen Židovkom, čiji je glavni vojnički strateg bio oženjen Židovkom, čiji se prvi ministar unutrašnjih poslova smatrao Židovom i u čijim je vojnim redovima od samoga početka bilo točno dvadeset osam generala Židova. Da ne bi tko pomislio kako je ovo bulažnjenje evo imena: Hinko Alabanda, Ladislav Aleman, Edgar Angeli, Emanuel Balley, Oton Čuš, Julijo Fritz, Josip Gamberger, Ferdinand Halla, Dragutin Helbich, Djuro Isser, Oskar Kirchbaum, Rudolf Kraus-Tudić, Rikard Kubin, Josip Metzger, Milan Miesler, Milan Praunsperger, Julio Resch, Dragutin Rumler, Julio Sach, Julio Simonović, Nikola Steinfel, Ivan Šarnbek, Ivo Šnur, Josip Scholtz, Kvintijan Tartaglia, Rudolf Wanner, Mirko Zgaga, Božidar Zorn.
Ovo je vrhunsko društvo zajedno s Milom Budakom krojilo sudbinu tadašnjeg hrvatskog povijesnog trenutka. Muči me “logika” progona Židova u tadašnjoj Pavelićevoj državi i ništa mi danas nije jasno. Posebno to, da sva sila profesionalnih povijesnika ovoga naroda ne postavlja prava i istinska pitanja. Čak ni Efraimu Zurrofu, revnom tragaču za pravim i istinskim “ratnim” krivcima. A prvo i osnovno pitanje već je postavio Antun Gustav Matoš, napuštajući Stranku prava, sumnjičeći njezina predsjednika Josipa Franka za međunarodnog agenta, ubačena već tada u krvotok hrvatske osloboditeljske politike. Milu su Budaka ubili kao rasistu: čudan rasist čiju vojsku predvodi više od 20% Židova, a Židovi su bili osnovica sveukupnog Budakova “rasizma”. Židovi-rodoljubi i časni ljudi u životu domovine im Hrvatske i Židovi provokatori, profesionalno to što jesu, nisu Hrvatskoj isto. Sram bilo sve one, koji iz bilo kojega razloga ovo nam nisu šezdeset punih godina uspjeli razjasniti. Moje je i današnje pitanje: koliko naša prošlost i naša zbivanja proizlaze iz stvarne svoje povijesnosti, a koliko su i danas tek sredstvo u rukama manipulanata, čije nametnute teme služe samo za to da se prava istina nikada ne dozna, a čiju je sumnju izrazio nepatvoreni hrvatski rodoljub Antun Gustav Matoš? Nisu li do danas, zahvaljujući “malim crvenima” što po nalogu strasno komadaju svoju strvinu, do danas žrtve ponajprije Hrvati, a za njima podjednako Židovi, Srbi, Romi i svi drugi časni ljudi ove zemlje, što im je, bez obzira na njihovu rasu, narodnost ili boju, ova Hrvatska časna i sveta domovina?
Nekomu treba ovo nerazjašnjenje. Zato “mali crveni” naprave halabuku nad jednom nepotrebnom račenicom, a glasa im nije čuti o tomu tko je napravio “drniški masakr” i tko to i zašto igra nogomet na masovnoj grobnici. Ni tko je napravio sve ostale zločine i zločinstva. A ima ih, ne brinite, koliko hoćete.
Sve dotle dok se ovo ne dogodi, dok istina u svojoj potpunosti ne sjedne na svoje povijesno mjesto, dotle ne će biti mira među Imenima. Ni Spomenicima. “Mali crveni” darivat će nam velike “književnike” kalibra “Miljenko Smoje”, vruća naša ljeta hladeći crvenim zvijezdama naših “ekrana”. Kad netko, protivan njihovim bučnim “istinama”, pokuša iz šume povijesnih nejasnoća izdvojiti ime jednog književnika i postaviti mu siromašan i sasvim običan spomen, “mali crveni” doslovno polude. I vidjet ćete tekstova, vidjet ćete senzacija, vidjet ćete konstrukcija.
Sablaznit će se sveukupna “naša javnost”. Međunarodna je zajednica već uznemirena. Ministri prekidaju godišnje odmore. Vrhovna vlada noću ne spava. Sve od brige. Crkva samo što nije ponovno proglašena klerofašističkom udrugom. “Mali crveni” poput psića natragali su čak i na trag fra Mate Matića. Zaboravljajući i ne znajući kako je naširoko teško naći pitomijeg, miroljubivijeg i bezazlenijeg čovjeka. Jer ponovno će nam Mile Budak staviti barikadu na cestu za Europu. Onaj Mile što su ga zbog rasističkih zakona objesili u Beogradu. I zbog toga što je “prijetio Srbima”, ne uvažavajući kako se netko može jako uznemiriti kad mu dojave kako su ti isti “Srbi”, dva dana iza uspostave Budakove države, 12. travnja 1941. u selu Siveriću pored Drniša, na pravdi Boga ubili curicu od sedam godina, curu od dvadeset i šest, i ženu od četrdeset četiri. Samo zato što su tog dana bili u svome selu, na seoskim ulicama. I kad je netko ministar s punom odgovornosti u svojoj Državi.
Europa će se, kažu, sablazniti. Ona ista Europa, kojoj nije smetalo književniku Ivi Andriću dodijeliti Nobelovu nagradu i pored toga što je mogla znati kako taj gospodin u svome književnom pamfletu predlaže srpskoj vojsci zaći na Kosovo i “nožem potamaniti Šiptare”, i pored toga što je taj gospodin pisac i tvorac “trojnog pakta”, sporazuma s Hitlerom.
Ili, ona ista “javnost”, koja danas nesmetano recitira poeziju Vladimira Nazora, “vrhunskog” političara iz doba Bleiburga, i pročelnika Države, čije su noći progutale desetke tisuća Hrvata, a kazamati gutali desetljeća hrvatskih rodoljuba. Tog istoga, koji je nedaleko od Svetoga Roka, u Gospiću, Gospićanima rekao gdje su i zašto završili njihovi nestali sinovi, očevi i djedovi. A morali su ga slušati. I nisu ništa smjeli pitati. Jer Nazorovi sudrugovi nisu počesto ništa govorili, bijesno i strasno poput Budaka, ali su zato zdušno strijeljali.
Umaraju ova pitanja. Povijest je kutija puna iznenađenja. “Mali crveni”, utihnite, logika vam nije baš bliska prijateljica. Budite logični. Zabranite spominjati Andrića, Nazora i čitavu vrstu njima sličnih, jer su pored književnika bili štošta drugo. Povedite proces protiv ratnih zločinaca, od Josipa Broza naniže, možda doznate i tko je napravio “drniški masakr”. Zatražite od Italije zabranu D’Anuncijeve poezije i hitno rušenje nekih javnih rimskih spomenika. Zatražite od Nijemaca progon glazbe Richarda Straussa. tek tada zabranjujte ploče Mile Budaka. Ili ostavite Milu Budaka njegovu miru. Logikom zbog koje rušite Budaka, morate rušiti sve druge. I logikom kojom se spominjete Andrića i Nazora, spominjite se i Budaka. Možda će tada u ovoj zemlji biti mira svim pokojnima: Židovima i Hrvatima. “Mali crveni”, držite se stare dobre logike. Ili još pametnije, pozabavite se sobom. Jer, priča se kako samo u jednim novinama, vi, “mali crveni” dnevno Državu zadužujete za više od milijun kuna. Jer vi, “advokati pravde” upravo stalno o tomu govorite. A vlast, ta silna hrvatska vlast, tuđim škudama plaća vaše bančenje.