Login Form
Mladim fratrima
- Detalji
- Kategorija: slobodne teme
- Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 21:57
- Napisao/la Super User
- Hitovi: 1436
6. MLADIM FRATRIMA NA UPORNO: ŠTO JE FRATAR?
Ja sam momak na “lošem glasu” u vašem gradu i takav kakav sam, nisam vam baš prikladan za svakodnevnu upotrebu. To sam vašem voditelju višekratno naglasio, ali je u ime većine vas ostao uporan. Kad je tako, hvala vam na upornosti. I sada druga pjesma: zaželjeli ste, poslušajte.
Na pitanje ovdje postavljeno pod imenom Franjevac-župnik, što od mene očekujete kao mudrosni odgovor, nećete moći dobiti jasna i cjelovita odgovora, jer da ne znam koliko činjenica iznesem, uvijek će ostati nešto nepokrivena
i neodgovorena. Uostalom, kao i mnoštvo pojmova naše ljudske stvarnosti. Prosut ću pred vas iskustva svojih i tuđih vremena, te sami spajajte odjeću kojom vam se odijevati. 
U pripovijetci Ive Andrića o čudnome fratru fra Nikoli, o komu radi jedne jedine čaše dvadeset punih godina raspravljaju svi fratartski Kapituli, pokušat ću vam odgovoriti na pitanje odakle polazite kad spoznate da ste najprije fratar, a usto i župnik. Naime, fra Nikolin pitomac, bogoslov fra Petar odlučan pobjeći iz fratara i naći negdje drugdje sanjanu ugodu životnu, dobio je od fra Nikole otprilike ovakav odgovor: Ništa ti se u životu gorega nije moglo dogoditi nego to da si se rodio gdje si se rodio, da si potekao od sirotinjske katoličke raje i da si usto još i fratar. Ali, ne idi nikamo jer to si ti i to ti je jedino što imaš. Kad si to što jesi onda to što jesi budi do kraja. Jer, nemaš kamo pobjeći da i hoćeš.
To isto ponovit ću vam najdoslovnije: u svijetu kakav jest, među ljudima s kojima dijeliš svoje putove, na međama najdubljih ljudskih zloća i podvala, a s kojima moraš svakodnevno živjeti, najgore što ti se moglo dogoditi jest to da si fratar, usto još i župnik. Jer shvaćajući doslovno svoj poziv nije ti dopušteno uteći od križa i nije ti dozvoljeno izbjeći vlastitim bijegom mjesto ljudskog zločina, niskosti i Golgote.
Sve ove riječi Andrićeve fratar fra Milan Šetka, pokojni profesor pastoralke na pokojnoj Visokoj našoj Bogosloviji skratio je u samo jednu rečenicu: Znat će ti krst ćaćin.
Možda vas zbunjujem, ali naša je stvarnost narasla iz našega korijena i težina o kojoj govorim sasvim je izvjesna. Slijedimo Krista, a njega su, to ne zaboravite, razapeli na križ, upravo u doba kad je najviše radio i najviše htio. Slijedimo Franju Asiškoga, čudna i neobična srednjovjekovnog Židovčića, čija je ludost sezala toliko duboko da ga ni saracenski glavar na smrt ne osudi, jer muslimani su čudne i lude ljude držali “Božjim ljudima” i nisu ih smjeli ubiti. Iz istog su razloga Turci dopustili našoj subraći u Bosni ostati: jer tko bi normalan, bez kuće i kućišta, bez žene i obitelji, bez novca i ikakve sigurnosti, bos i u čudnoj seljačkoj haljini, gladan i žedan, gazio snjegove bosanskih drumova? Sami ste birali takav životni izazov. Izabrali ste život neobičnih čuđaka, zanesenjaka za svijetom neopipljivim ljudskim rukama, svijet koga mogu doživjeti samo ljudi duboko odmaknuti od ruba običnosti i svakodnevice. Zar se imate razloga onda čuditi nad time što vam se svakodnevno događa? Zar ne dolazi u sumnju vaša svrhovitost kad vas ljudi ostave na miru ili kad vas počnu hvaliti?
Slijedite neobičnost, Božju neobičnost. Nemate se onda nikakva razloga pouzdavati u ljude. Nemate kamo otići jer vaša je sudbina zapečaćena jednom zauvijek. Zato se ne boj nikada i nikoga, biti to što jesi. Jer drugo nikada više nećeš biti, rekao bi ti čudni Andrićev fra Nikola.
Mislite li da se do dana današnjeg išta promijenilo? Nije ništa. Stari fra Nikola i danas jednako govori. Prošlost i sadašnjost jedno su. Ideal je isti i ludost podjednaka, samo je vrijeme oteklo dugim stoljećima. Pravi je fratar isto što i njegova prošlost: slijedi putove svojih prethodnika i zasigurno mu je plaća ista. Župništvo je fratru samo okoliš fratarske projekcije. Čuđak, protivan svome vremenu i bojnik protiv prirode i društva, opstoji samo ukoliko čini što je Krist činio i ponaša se kako se Franjo ponašao. Ne zaboravite njigove sudbine. A dobro se zamislite kad vas u životu prestanu sumnjičavo gledati, hvaliti i diviti se vašim sjajnim životnim karijerama. To se velikim fratrima nikada ne događa. Bojati se izazova, rizičnih situacija graničnih s ludošću, ne suočavati se s istinom bilo to zgodno ili nezgodno i ne izazivati vlastite sudbine svojevrsna je izdaja početnog ideala. Fratar bez rizika nije nikakav fratar. Jednako kao i kršćanin koga za života nikada nisu na križ razapeli.
Fratar koga predstavljam čovjek je što je u dubini svoje duše pronašao Aristotelovu svjetiljku i kraj nje žigice, odlučan upaliti je kako bi mu osvijetlila unutrašnje putove. Kad se životinjstvo pretoči u razumsku čovječnost, putovi su popločani krjepošu, sve većom i zahtjevnijom što se više ide. Opran kreposnošću, fratar staje pred svjetlost Aristotelova Misterija, pred ime Svemogućeg i Vječnoga, a tko jednom osjeti dubinu Imena Božjega nikada se nazad ne vraća. Djelo fratarsko pokazuje s kime imamo posla: s Božjim čovjekom što duboko prosvijetljen krjepošću sve svoje čini božanski dobro, ili s nekim naličnu fratru, neupaljene svjetiljke, što sav svoj život protrati u strahu da mu netko, njemu jednak, ne ukrade korito i bukaru.
Ovo nas okružuje svakodnevno. Među nama ljudi i neljudi, u nama ljudi i neljudi, svakodnevno, otkad postojimo, na isti način podižu božanstveno i na isti način božanstveno ruše. Vi ste fratri u Provinciji božanstvene svjetlosti, blistave u mnoštvu svojih ljudi, ali, vi ste i članovi Provincije, gdje ljudi glumeći životinje, ruše svaki ideal, za mnoštvo svjetovnoga rušeći božanstveno. I ovdje morate živjeti. Bog vam je ponudio božanstveno, ali vi možete ostati i živine.
Ovo što govorim pokušavam pretočiti u nagovor: ne spotičite se o suvišno i upalite svoju svjetiljku. Božjim su ljudima otvoreni svi putovi. Fratar u službi župnika, ne negdje gdje bi mogao biti, nego baš tu gdje je, najbolje i najdublje odgovara svome pozivu samo onda kad ga duboko prožima božanstveno. Nikako se drugačije ne uspijeva.
Svećeništvo je nalično orlovu letu. Dok leti, prkosi nevremenu i visinama, izazivajući divljenje i zavist onih što im nije prirođeno letjeti. Čim sleti, orao prestaje biti velik. Ležeći na zemlji sliči kokošima. Još se nekako može opravdati uhvate li orla i zatoče. Najdublja tragedija nastaje kad se orao sam odrekne svoga letenja i s kokošima počne kljucati zrnje po smetlištima. Svećeništvo: let za božanskim kroz svakodnevnu dobrotu među ljudima. Svećeništvo: hrpa kukavica što se boje svoje sjene ili svećeništvo nebožanski i nevjernički oslonjeno na svoje kape, odijela, mitre, svoje posjede i potajne svoje škude, svoje lobije i svoje nebožanske tajne, prokleto umrijeti protivno svome idealu: od škrtosti, licemjerja i nemilosti. Sve smo to mi, ovdje i sada.
I ovo nam je polazište naše stvarnosti. Tko leti, a tko kljuca zrnje, koga vodi božansko, a tko je gubeći svoju busolu zalutao u tuđe dvorište, u njemu praveći nered i zbunjujući putnike namjernike? Svatko to sebi odgovara. I ovdje je nevjerojatno potreban krajnji individualizam, samosvojna snaga otrgnuti se od običaja i mase, uzlijećući visoko u mudrost dobrote, istodobno vukući zajednicu letjeti. Ovdje vas uistinu ohrabrujem letjeti. Ne onako kako drugi lete, nego onako kako je tebe volja, pod uvjetom da ti snagu krilima daje božansko, svijetlo i neograničeno.
Gdje ćete trajati i gdje ćete pokušati uzletjeti? Zajednica u kojoj ste položili svoje zavjete i dali biskupu župničku prisegu dijeli se aristotelovskom svjetlošću, ali i aristotelovskim mrakom. Ljudi s kojima morate raditi kao župnici u istoj su takvoj podjeli: orlovi duha i vjernici duboke sretne duše, ali i ljudi kokoši, ogrezli u zloći i u vječnoj namjeri zlo učiniti i za svoje korito i bukaru kadri Boga za jeftino prodati.
Naša je zajednica udruga blistavih fratara i sjajne prošlosti, ali je naša zajednica ogroman šlamparaj “starih momčetina” i udruga gorih od samoga đavla. Za istim samostanskim stolom sjedi fratar bez kune i sve mu je dobro, a nasuprot njemu fratar s tajnom knjižicom debelih milijuna, a ne valja mu večera ni ručak i stalno mu od nečega dršću “gaće uzete u caritasu”. Za samostanskim stolom sjedi deset fratara i ni jedan ni s kim ne govori. Niz izabranih milijunaša svaku večer broji svoje novce i dopadnete li im društva o ničemu ne ćete moći razgovarati osim o novcu. Tri mafije: sinjska, imotsko-primorska i zagorsko-kotarska dogovorno se podnose jer dosad jedna drugu nisu uspjele zaklati. Zbog toga već puno stoljeće nitko u ovoj zajednici na vlast ne dolazi zato što je svet, dobar i pametan, nego samo zato što je red njegovih ljudi biti na vlasti. Želite li, pogodit ću vam tri slijedeće provincijske uprave unaprijed, a želite li nabrojat ću vam mjesta na kojima će određen broj naših “velikana” imati svoja radna mjesta. Zasigurno to ne će biti ni Kozica ni Suhi Dolac, lažno nazvan Primorskim. Pokuša li čovjek vidjeti vladare u sjeni ima što i vidjeti. Umjesto da nađete jablanove, to glogovi, biblijski glogovi, naređuju svojim poslušnicima boraviti u glogovoj sjeni. Po tom ključu već odavna nam se događa što nam se događa: u pastoralu, u samostanima, u životu.
Netko je gvardijan ne zato što je sposoban vješto upravljati zajednicom nego zato što se zakleo svome glogu kako će vječno ostati čičak, a glog će mu dati mjesto pod sobom. Netko je profesor ne zato što voli znanost i što mu to uspijeva nego samo zato što se rodio gdje se rodio i što ima zaštitu kakvu upravo ima. Netko je župnik tu gdje jest, ne zato što je marljiv radnik i predan Božji Čovjek, nego samo zato što su to došaptali glogovi iz sjene.
Neprotumačiva je mržnja fratra na fratra samo zato što se ovaj rodio u jednom dijelu, a ne u drugom dijelu Provincije. Neprotumačiva je mržnja na sve što ne pripada jednoj grupi. Svi su ljudi te grupe sveti, čak i onda kad su prokleti. I svi su drugi prokleti, čak i onda kad su do kraja časni i kad su sve samo ne prokleti. Kao u drevna turska vremena, jeste li agin miljenik nema tih novaca koje vam neće Provincija dati, niste li, stotinu će razloga stvoriti da vas odbiju i da vam ne pomognu. Moć takva i redovita duboka oholost nabraja čitav niz nelogičnih građevina, nedovršivih projekata i kula od karata što ih ni u najdubljoj igri hrpa djece ne bi izventala. Mili Bože, kud ću kad ovo braća čuju?
Doživjet ćete krajnji primitivizam i neznanje. Knjigu pojedinci nisu otvorili otkako su iz škole izišli. Fratarski susreti: balote do predvečer, karte do zore. Ogromna je nemoćnost ikada uspjeti nametnuti ozbiljne razgovore, primjerene Božjim ljudima, vjernicima , fratrima, župnicima. Nigdje ih u kulturi, umjetnosti, javnosti plodnoj mudrosti, nigdje ih gdje bi biti trebali.
Pojedina društva, poput gradskih baraba čitav svoj život utroše rugajući se drugima. Ova zajednica može već pisati legendu gluposti od koje počesto pate dobri i plemeniti fratri. Mogao bih nabrojiti kakvom su smrću umirali fratri - patnici, u najdubljoj sirotinji provodeći svoj životni tijek, gladni žedni, goli i bosi, na kraju spali na ruganje onih što od fratarluka nisu ni “F” vidjeli. Najgore od svega jest što je ovakav način postao uobičajen: svatko tko drugačije pokuša vidjeti srž naše stvarnosti postaje sumnjičav, budalast, bolestan i prešućen, kad se drugačije ne može.
Za čitava školovanja uče vas kao da ćete biti župnici Pariza, Londona i Zagreba, a vas čekaju Trolokve, Čvrljevo, Kozica, Lovinac, Obrovac. Uče vas kao da ništa nećete raditi nego li pastorizirati poznate glumice i raspravljati s doktorima filozofije, a vas čekaju “seljačke smrdljive starice”, radnici teških žulja i još težih sudbina, čeka vas neimaština i sirotinja, teško vidljiva kad je čovjek ne želi vidjeti i neshvatljiva dok je čovjek vlastitom kožom ne iskusi.
Možete naići na župnika koji će vam prvi dan reći da bez njega nećete smjeti “ni pišati”. Može vam se dogoditi da župnik ništa drugo i neće raditi osim što prije vas otjerati, ne prežući od prljavštine ni jedne jedine. Može se dogoditi da spadneš na jedne potrošene hlače i da cipele zatvaraš novinskim papirom. Može ti se dogoditi da budeš za sve moguće kriv, jutrom, večeri i o podne, samo zato što pokušavaš radom opravdati svoj kruh. Znadem mnoge što su, poniženi i od nerazumnih udaraca otišli tražiti sreću nekamo drugdje. I tada su bili krivi. Jer glogovi su znali unaprijed da su krivi i da nisu nikada i za ništa bili. Može ti se dogoditi da sve što jesi staviš na ispit, jer pokatkad nemaš nikoga, nitko te ne razumije i što je najgore, nitko te ni ne pokušava razumjeti.
Svijet za koji ćeš raditi duboko će te razočarati. Ne očekuj zahvalnosti i ne nasjedni na pojedine pohvale: jedno ti govori, a drugo misli. Što god pokatkad učiniš uvijek ćeš biti kriv. Za stolom će ti sjediti dodvorice i špijuni. Olajavat će te i činiti svaku zloću, pokatkad uz pomoć tvoga prethodnika, pokatkad uz pomoć nasljednika što sebi na tvojoj župi traži radno mjesto. Morat ćeš trpjeti neotkrivene pedere, pijance i ljude koji ne imajući drugoga posla, odnose ono tvoga slobodnog vremena. Da je pustiti ovaj govor, stranica bi moralo biti puno.
Mogao bih nabrajati puno toga, ali vrijeme naše nije neograničeno. Razapet između svjetlosti i mraka, između orlovskog leta i kokošjeg prebiranja smetlišta, pokušaj odrediti svoje mjesto. Ovo što govorim i sve što sam rekao jest nagovor vama, mladim ljudima i fratrima, da svoje mjesto učvrstite božanskim i da se nikoga ne bojite. Govoreći istinu nemojte mijenjati druge, mijenom učvršćujte same sebe i ne dajte se nikada zbuniti.
Nevjerojatna je snaga u čovjeku kad shvati svoj cilj i kad mu se odluči predati. Puno više od negativnoga mogao bih nabrajati neopisiv zanos i veličinu fratarske duše, kad se pusti krjeposti i kad počne sanjati svakodnevnu dobrotu i plemenitost. Takav je fratar nezamjenjiv, nezaustavljiv i vječan. Nema veze gdje je, na vrhu od igle gradi nevjerojatna čudesa i sve moguće negativnosti i mračne životne strane preokreće u svjetlost i radost.
Dobrota je jedina životna kategorija od koje se postaje sretnim. Od ni čega više. Ni od novaca. Ni od skupa auta. Ni od župe koju želiš. Ni od vlasti na koju prispiješ. Ni od sumnjive časti, sumnjiva ugleda ili popularnosti. Samo je dobar fratar sretan: siromašan, možeš ga bacati gdje te volja, možeš ga poidiotiti, rugati mu se i od njega napraviti budalu. Dobru i plemenitu fratru nitko ne može ništa. To počesto zaboravljaju glogovi iz naših sjena. Bog od dobrih fratara pravi vječne fratre, a od glogova glogove kolce.
Ne zaboravite tko ste, jer to ste, gdje bili. Snaga je u vama, čast, izazov božanstvenoga, radost oduševljena fratra, morate samo poslušati Aristotela i zapaliti svoju svjetiljku žigicama što vam ih Bog ostavi kraj svjetiljke. Onda ćete potpuno sličiti Kristu. I Franji Asiškome. Makar vas zvali budalama. I makar vas na križe razapinjali. I makar o vama, u svojim tajnim zakucima, očevi glogovi loše govorili. Misleći da će vas poniziti imenima “sramotnih” župa, misleći kako vrana može nadletjeti orla. A kad je vrana orla nadletjela?