Login Form
O jeziku, rode
- Detalji
- Kategorija: slobodne teme
- Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 21:58
- Napisao/la Super User
- Hitovi: 1843
4. O JEZIKU, RODE, ...
Moj proživljaj susreta sa školskom djecom škole Pujanke
U župnoj crkvi i dvorani župe Svetoga Pavla na Pujankama
Priča o fra Blesi čini mi se ponajbolja u želji da dočaram to što sam doživio u župi Svetoga Pavla i u školi Pujanke u Splitu. Ravnateljstvo škole iskazalo mi je čast kao književniku sudjelovati u jedanaestoj godišnjici “brige o hrvatskom jeziku”, a vodstvo župe Svetoga Pavla dalo mi je priliku misiti pred nekoliko stotina dječaka i djevojčica, od prvaša do osmaša, u jednom programu vežući ljepotu zemaljskog jezika s onim nebeskim. 
Fra Bleso je nadimak što ga sam sebi dade jedan engleski fratar
pri susretu mladih fratara u Asissiju. Ma ne znam odakle dolazili, većina fratara pored svoga materinskog jezika znala se sporazumjeti i na drugim jezicima: na španjolskom, talijanskom, njemačkom, engleskom. Što je zemlja iz koje su fratri dolazili bila manja, to su fratri te zemlje više znali.
- Ja se zovem fra Bleso, jer ne znam ni jedne riječi vaših jezika, a što je još najgore, do sada nisam čuo ni da postoji vaš jezik. Ja sam fra Bleso jer ne znam ništa.
Lako sam se složio sa stotinama radoznalih dječjih misli i potvrdili smo zajednički kako je čovjeka neznalicu, sposobna učiti, a svejedno neuka, najbolje prozvati točno imenom fra Blese. Onaj tko ništa ne zna, a mogao je mnogo toga znati, imajući pamet i Božje darove, i nije ništa drugo nego Bleso. Složili smo se da je od Blese veći Bleso samo onaj koji ne zna ni svoga vlastitog jezika.
U velikoj župnoj dvorani od najmanjih do najvećih, djevojčice i dječaci recitirali su izabrane pjesme hravatskih pjesnika, umijećem glumaca izgovarajući svaku riječ najljepše što se može i najpravilnije što je moguće. Koje li ljepote i ushita: šetati poviješću hrvatskog pjesništva i osjetiti baš taj naboj ljepote i milozvučja. Djeca su to napravila besprijekorno i tako umjetnički. Moje je zadovoljstvo neizmjerno jer je Ravnatelj najboljima darovao moju posljednju knjigu. S koliko oduševljenja i mara prilaze svome vlastitom jeziku i što sve čine, što sve znaju i što mogu? Od ove djece morali bi učiti mnogi , mnogi!
Priča o potrebi čuvanja vlastitog jezika, iako bi morala biti briga čitava hrvatskog javnog života, spada samo na posljednje idealiste, među koje se ubraja škola na Pujankama. Da je dati ovoj dragoj djeci veliku crvenu olovku i ovlastiti ih davati ocjene, bez poteškoća bi precrtali mnoštvo javnih tekstova u novinstvu, krugovalu i dalekovidnici. A jedinica, kao kiše. Jer najveći je fra Bleso onaj koji pokušava djecu odvratiti od čistoće i ljepote hrvatskog jezika, stalno ponavljajući kako je svejedno kojim se jezikom govori. Djeca znaju, čuo sam i vidio, znaju snagu ljepote i jezično milozvučje. Zato ih treba slušati, dati im priliku, podržati ih.
Ako je i ovaj mali zapis podrška dragoj mladosti, oduševljenoj svojim jezikom i požrtvovnoj u jezičnom umijeću, onda mu dajem svu svoju snagu i umijeće. I priželjkujem: vidjeli se ponovno, na istom poslu, u istoj radosti i u istoj želji: Čuvati svoj jezik i kulturu i živjeti radost vlastita jezika i kulture.