Kolumne II

Kategorija: Kolumne
Objavljeno Ponedjeljak, 27 Listopad 2025 22:23
Napisao/la Super User
Hitovi: 228

FRA MIHO KOTARAŠ: - GENIJ SVOGA DOBA-JABLAN MEĐU ČIČCIMA

Obitelj, podrijetlo, pastoralni rad: Drniš, Kijevo, Uništa

1.Uvod u život „visokog jablana„

Jablani: „imaju visoka čela … a kada rukom mahnu … obzori svijeta se šire.“ „Nije velik tko se velik rodi. Već je velik tko se malen rodi, a kad umre velik grob mu treba!“

Neka poezija bude uvod u predstavljanje duhovnog i tjelesnog portreta, fratarskog genija fra Mije, fra Mihe Kotaraša, što mi pade u zadatak, ocrtati ga, ovdje i sada, o stotoj godišnjici njegove smrti.

Pa ovo je fra Miho Kotaraš: jablan, velikoga groba.

Njegovo ime počesto pišu fra Mijo. Ono je isto kao i fra Miho. Budući da se sam potpisivao kao „fra Miho“, u slijedećem tekstu i ostat će fra Miho.

„Visoki jablani“ ne traže „velike ljude“ u udobnosti obiteljskog imena, lagodnosti, romantici, podršci „prirode i društva“, a niti u bilo kakvoj prednosti. Naprotiv, sve veliko rađa se iz nevolje, trpljenja, nerazumijevanja, gladi, žeđi, bolesti, zapravo sve što vrijedi dolazi od tuge, žalosti, bijede i nevolje. Tko želi izrasti u stas jablana, sve ove teške riječi dio su njegove „sudbine“. Jedno jablani moraju: iz nevolje izrasti u jablane. Vjerom u svoje poslanje jablani nadrastu „čičak“, čak i onda kad „čičak“ svim sredstvima obijesti pokuša zaustaviti jablan u svojoj sjeni i svome dosegu. Kad izraste u gorostasa, jablan se ne osvrće na nevolje, izrasta, ni komu ne smetajući rasti, ne osvećujući se ni „čičku“, raspoloženu za svih „sedam smrtnih grijeha“. To i jest poziv jablanova: gorostasi, za kojima ostaje genijalno djelo. To su gorostasi duha, vječno ponosni, čak i onda kad ih ni polja čičaka ne mogu razumjeti.

„Nije velik tko se velik rodi … već je velik tko se malen rodi, a kad umre velik grob mu treba.“

Dva duhovna gorostasa mudrosnog pjesništva, višeg od vrhova svih zemaljskih jablanova povezuju u jedno namjeru: da u ovome mudrosnom svjetlu predstavim lik fra Mihovila, Mije, Mihe Kotaraša o stotoj obljetnici njegove smrti. Njegov životni put dotiču obadvije pjesničke „mudrosti“. Njegov grob je velik, u njemu su pored njegova imena zauzela mjesto njegova djela, veća od vrhova jablanova, i visine orlovskih uzleta. Da stekne „velik grob“ započeo je od svih „nevolja“. Od rođenja do smrti kao da nije bilo dana bez tuge, žalosti, bijede i nevolje. Izrastao je u gorostasa duha, ratujući čitav svoj životni tijek s „prirodom i društvom“. Rastao je i onda kad mu teške bolesti nisu davale duga vijeka, a još više kad su mu prizemni „čičci“ svakodnevno zaplitali životni tijek podvalama, laganjima, podmetanjima, sudskim tužbama, čak i višekratnom „tučom i kamenovanjem“. Na njemu se ispunila mudrost prirode: najbolja pšenica raste iz „najsmrdljivijega gnoja“. Mali neznatni stvor, počeo od ni čega, vjerom vlastitom postao je Božji čovjek. Velika mu djela povjeri Gospodin, poslušan do smrti, sve ih ispuni. Neznatnost je nestala, Božji naraštaji zvat će ga „blaženim“. Velik je njegov grob. To nije više zemaljsko počivalište jednoga davno umrlog čovjeka, to je sada Ime duhovnog gorostasa, orla, jablana, zaslužna da ga ljudi po Božju zovu „blaženim“.

Spletom okolnosti postao sam „naraštaj“ zadužen Božjega čovjeka fra Mihu Kotaraša zvati „blaženim“. Ovo što pišem nije mi dužnost nego čast. To što ću napisati proizlazi iz želje da ovakvoga genija izvedem iz zaborava ljudi, svjetlom duha koji mi je dan osvijetlim njegov lik, i u bitnome pokažem njegovo „golemo djelo“, sam spoznajući kako čovjeka duboke vjere i Božjeg nadahnuća, na njegovu dobrom putu ne mogu zaustaviti „ni priroda, ni društvo. Ljudi poput fra Mihe Kotaraša moji su nadahnitelji, ne trebam lutati svijetom tražeći vrhunske ljude, imam ih tu, kod kuće, u svojoj Provinciji, u svome vlastitom Hrvatskom narodu.

Ipak mi je pored časti, dio dužnosti pisati što pišem. Vodim župu Sv. Jakova u Vrpolju, drevnu ustanovu Hrvatskoga kraljevstva, tajanstvenu u svojoj pred turskoj povijesti, pod turskom okupacijom dugih stotinu i pedeset godina, po prestanku okupacije, pred dvije stotine godina obnovljenu i životvornu.

Svjedoci prošlosti najvidljiviji su u drevnoj župskoj kući, staroj koliko i župa, a pored kuće drevno stablo „koštele“, „koštelića“ kako je zovu Vrpoljani. Trenutak povijesti ovdje iznosim: fra Miho Kotaraš ovdje je proklijao za Božju pšenicu. Ne znamo je li tadašnji dječak Nikola Kotaraš susreo tadašnjeg vrpoljskog župnika fra Mihu Bronića pod krošnjom stasite koštele, ili je kucao na vrata drevne župne kuće, ali od toga susreta počinje njegov rast u odvažna muškarca, zapravo duhovnoga genija svake vrste. Kao nasljednik ovih događaja, osjetio sam se obveznim spomenuti se upravo svega vezanog uz ime fra Mihe Kotaraša.

Shvaćajući da je Knjiga nezamjenjiva, potrudio sam se, uza sve poteškoće, ostaviti Knjigu kao podlogu stotoj obljetnici fra Mihine smrti. Pored drevne župne kuće, danas pretvorene u „pomoćnu“ crkvu Sv. Jakova, prvoga kolovoza 2026. godine, na sam dan stote obljetnice njegove smrti, posadili smo u njegovu čast stablo masline, a u svijet „poslali“ knjigu mr. Ivana Kozlice, zbirku tekstova o jednom čovjeku i jednom vremenu: o Fra Mihi Kotarašu, cetinskome Orlu. Knjiga je puna zapisa o „jablanu i čičku“. Zaprepašćuje istina o proteklom vremenu: razotkriva „popove i bobove“, ali i pokazuje nedostižnu genijalnost naoko običnog fratra. Ovo su razlozi da se pozabavim fra Mihinim likom: dužnošću, jer fra Miho Kotaraš potječe iz Kninskog polja, župe Sv. Jakova u Vrpolju, još više oduševljen „jablanom, izraslim iz svih nevolja, i malenom čovjeku, komu treba „veliki Grob“.

Neka nastavak teksta i bude pogled na rast maloga i neznatnog dječaka na putu da ga „naraštaji zovu blaženim“. Velika je Sinjska krajina, puna sela, velik grad, a kažu da u povijesti sinjskoga kraja nitko nije imao većega ni dostojanstvenijega sprovoda. To što pišem neka ponovi ovaj događaj: neka je pokoj, spokoj i svjetlost vječna fra Mihi Kotarašu: fratru prve kategorije, hrvatskome rodoljubu prve kategorije, nedostižnom graditelju, duhovniku najviše kategorije, milosrdnom Samaritancu prve kategorije, čovjeku rijetke izvrsnosti.

2.Pravoslavni korijen nenadmašnog katolika i pravaškog rodoljuba

Ima onih koji površno prolazeći stubištem povijesti, posrnu upravo na fra Mihinom životnom tijeku. Njemu pripisati srpstvo, ili ne vidjeti nevjerojatno katoličanstvo, i hrvatsko rodoljublje, znači ne razumjeti njegovo vrijeme i ne uspjeti vidjeti upravo rodoljubni i katolički njegov značaj.

Ništa ovdje nije nadodano: katolički svećenik duševne postavke: Bog i Hrvati. Pravaš, narodnjak, hrvatski rodoljub za katoličku vjeru i hrvatsko ime u stotinu bitaka, a pravoslavac? Je li moguće, je li to moguće? Jest! Fra Miho Kotaraš jest nenadmašan katolik i rodoljub, pravoslavnog korijena. Velikosrpstvo i orjunaštvo htjelo je da bude Srbin. Kad je upravo sve ovo smetalo drugima, želeći da fra Miho Kotaraš bude drugi i drugačiji, sam je ostavio poruku: „Svećenik sam katolički …vjeru ću uzdržati …za nju život pregoriti. Hrvat sam i taki ću ostati do groba“. (1)

Upravo radi ovoga što je o sebi rekao, život mu je bio prepun „vječnih napada“, podlih podmetanja, a često i batina. Vrijeme o komu govorimo uspon je velikosrpstva, orjunaštva i tajanstvenog jugoslavenstva, a fra Miho Kotaraš svemu je tomu suprotan. Biti to što je bio, bilo je dirati u osinjak moćnih i otrovnih stršljenova, pa su i pokušavali upravo obračunati s njegovim hrvatstvom i katoličanstvom. Fra Miho u jednome od svojih pisama toga doba imenuje svoga glavnog neprijatelja dr Josipa Smodlaku, a Smodlakina izjava iz listopada 1922. godine najbolje ocrtava to vrijeme. „Za punih šezdeset godina mi smo Dalmatinci vodili borbu za sjedinjenje s Hrvatskom kojemu se Austrija do zadnjega časa opirala … Mi smo uistinu razbili Hrvatstvo, da spasimo ideju jedinstva sa Srbima. To nam Hrvatska do danas nije oprostila.“ (2)

Po Smodlaci hrvatski su Srbi mrzili Austriju, a u novije vrijeme i svoju domovinu Hrvatsku. Njegovi demokrati, a iza toga njegovi orjunaši, u fra Mihi su vidjeli brdo otpora. Zvali su ga „austrijskim špijunom“, poturicom, izdajnikom „kralja i otadžbine“, a kad im riječi nisu uspijevale, pokušali su tući, a i ubiti. „Da bijes svoj iskale na njemu, …god. 1908. … zaletiše se četvorica na njega … da ne proskočiše Glavičani … ode, kuda za vazda ( gre se). … malo kašnje … na sred sinjskog trga dade mu pljusku. …Dva puta su u Hrvacama pucali u njega iz revolvera, … sam se tužio kako su ga isprebijali na Vojskavi.“(3)

Najžešći napad zbio se 1923. u Kninu kad su fra Mihu dočekali na kninskome kolodvoru, prebili ga i razbili mu glavu, sileći ga da se vrati u Sinj. Pronio se glas da ga je upravo napala njegova rodbina, ali to nije istina. Kako o tom događaju piše dr. fra Karlo Kosor, napad su uzveli radikali, orjunaši. „U Kninu su radikali pod vodstvom braće Pokrajac 16. kolovoza 1923. fizički napali: fra Miju Kotaraša, fra Anđelka Frankića, nar zastupnika Matu Milanovića- Litru i glavara sela Maljkova Marka Bilandžića.“ (4)

Novinstvo je izvijestilo o događaju uz komentar da jaz između Hrvata i Srba ide „u provaliju“. Napominju kako u Dalmaciji Hrvat ni seoski čistač ne može biti ako ne pljune na svoje ime i ne izda majčino mlijeko. Kako su tadašnji orjunaši obitelji Tripalo, Grizogono, a i svi ostali odreknici vlastitog imena i majčina mlijeka, pod palicom Smodlake i Smodlaka, mogli ostaviti na miru upravo vrhunskog hrvatskog rodoljuba i nepatvorenog katolika? Nisu to mogli, zato su ga tukli. Posebno što je potjecao od pravoslavlja i što nikada nije smio biti, ni Hrvat, ni katolik. Fra Miho se nije bojao ni njihovih batina. Poslije svega mirno je odgovorio: Varaju se svi moji napadači, pa koje vele bili, da ću ja uslijed njihovih dosadašnjih i budućih napadaja i ocrnjivanja klonuti duhom, prestati raditi za Boga i narod, a to pak ne, već naprotivno ja postajem svježiji, jači i

-------------------------------------------------------------

(1). Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš, cetinski orao, Zagreb, 2026. str.41.

(2) Dr fra Karlo Kosor, Povijest Drniške krajine, Split, 1995., str. 444.

(3) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš, cetinski orao, Zagreb, 2026. str. 552.

(4) Dr fra Karlo Kosor, Povijest Drniške krajine, Split, 1995., str. 448.

ustrajniji: - Na mene ne može nikada da upliviše ona: ili mi se pokloni ili ukloni:- Njihovih prijetećih tužbi i istraga ne bojim se …“(5)

Stotinu je godina od njegove smrti. Zaslužio je upravo onim što je bio, spomena na način što ga izvodimo. Neka riječi što slijede, postanu riječi dostojanstva, i spomen čovjeka visoka značaja.

3.Podrijetlo i djetinjstvo fra Mihe Kotaraša

Fra Miho Kotaraš rodio se u pravoslavnoj obitelji u Kninskom Polju, a kako zapisuju izvori, rođen je 11. lipnja 1867. godine, a u matici krštenih pravoslavne kninske župe upisan je pod brojem 921., imenom Nikola. Otac mu je Stevan zvani Stevilo, a majka Simeuna, djevojačkog prezimena Medić.

Slijedi izvadak iz arhivske matice i podatci o podrijetlu i obitelji Nikole Kotaraša.(6)

Kotaraš Todor pok. Laze, rođ. 1804., vjenčan 1825. sa Cvitom Markoš rođ. 1800. u Pađenima.

Djeca:

1.1. Vaso, rođ. 1833. sin Todora i Cvite Markoš

1.2. Stevan, vojnik, rođ. 30.07.1835., sin Todora i Cvite Markoš,

vjenčan 02.02.1861. sa Medić Simeunom, rođ. 04.03.1843. u Kapitulu

Djeca Stevana Kotaraša i Simeune Medić:

1.2.1. Janja rođ. 03.11.1864.

1.2.2. Nikola, rođ. 07.06.1867.

1.2.3. Petar, rođ. 01.03.1869.

1.2.4. Stana, rođ. 17.08.1872.

Iz priloženog izvora možemo zaključiti kako je djed fra Mihe Kotaraša Todor Kotaraš, rođen 1833. godine, a baka Cvita, rođena 1800. godine u Pađanima, u obitelji Markoš. Stric mu je Vaso, stariji brat njegova oca Stevana, rođen 1833. godine. Njegov otac Stevan rođen je 30. 7. 1835. godine. U izvodu matice spominje se da je bio „vojnik“. Njegova majka Simeuna rođena je u Kapitulu 4. 3. 1843., u obitelji Medić.

Kod podrijetla njegove bake Cvite oprezno se mora iščitati zapis: je li ona prezimenom Markoš ili Markoč. I ime Cvita postavlja sumnju u ispravnost zapisa. Svi ostali su pravoslavci, a po pravoslavnom, njezino bi ime bilo Cvijeta. Je li ona katolikinja ili pravoslavka ostaje otvorenim?

Fra Mihini roditelji Stevan i Simeona vjenčali su se 2. veljače 1861. godine. Nikola je drugo dijete obitelji. Starija sestra Janja rođena je 3. studenoga. 1864. godine. Nikola je po izvorima rođen 11. lipnja. 1867., ali ovaj podatak nije točan. U Anagrafu piše da je Nikola rođen 7. lipnja, a ne 11. lipnja. U Matici

--------------------------------------------------------

(5) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš, cetinski orao, Zagreb, 2026. str.552.

(6) Signatura: Državni arhiv Zadar, Fond Matične knjige, MKR Kninsko Polje, Vrpolje, Kovačić 1857.-1879., INV. BR. 1896. U pravoslavnom Anagrafu br. 1 Kninskog Polja, list 151., pronalazimo zapis o lozi Nikole Kotaraša.

krštenih zapisan je datum njegova krštenja, a ne datum njegova rođenja, pa je datum krštenja uzet kao datum rođenja. Nikolu je krstio pravoslavni svećenik Ilija Popović. Ovaj svećenik u obitelji Kotaraš igrat će još jednu važnu ulogu, ali to slijedi u nastavku teksta.

Brat Petar rođen je 1. ožujka 1869. godine, poslije njega sestra Stana, rođena je 17. kolovoza 1872. godine. Stevan i Simeuna imali su još djece, ali izvor u Anagrafu ih ne spominje. To se doznaje iz kasnijih fra Mihinih pisama, u kojima nabraja članove svoje obitelji.

4. Teško stanje i neimaština obitelji Kotaraš

Stevo Kotaraš još je za fra Mihina ranog djetinjstva preselio iz zaselka Kotaraši u predio Knina, na rječicu Butižnicu, u zaleđe kninske tvrđave. Spominjemo se kako je bio prisiljen, zbog dugog puta u školu, dotad dječaka ostaviti na brigu obitelji Šimunović, a iza toga obitelji Knez. Kupio je , kako fra Miho piše, mlinice i stajnu kuću. Čime? Pa svi su bili puki siromasi. Želeći promijeniti svoje stanje, možda je Stevan Kotaraš podigao kredit, ali je sva imovina otišla na dražbi. Fra Miho spominje kako je dražba bila već 1895. godine, u vrijeme kad je on bio pomoćnik u župi Drniš. Vjerovnik je bio pravoslavni svećenik Ilija Popović. Na fra Mihinu molbu Popović je prepustio imovinu obitelji Kotaraš na 29 godina, uz godišnju novčanu naknadu od 150 kruna, što je u to vrijeme bio jako velik novac. Vrlo brzo, sve je došlo u pitanje, jer mlin nije mogao ni sam sebe uzdržavati, pa je sve došlo u pitanje. Trebali su ostati bez igdje i ičega.

Stevan je umro za vrijeme fra Mihina župnikovanja u Kijevu To znači da je umro prije 1899. godine. Majka mu je umrla za vrijeme njegova župnikovanja u Otoku. Kako je spominje kao pokojnu u pismu iz 1910. godine, ona je umrla prije te godine. Nemamo podataka o smrti ni ostale njegove braće, a ni sestara. Ne zna se je li se njegov brat ikada vratio iz Amerike, i je li tamo umro i pokopan. Sav teret pao je na fra Mihu, a on je bio prisiljen „prositi“.

Nije prosio po svijetu, kako su to tvrdili razni Bartulovići, Smodlake, Grizogone i Kulišići, po peru Srbina – katolika Ive Brešana, ne imajući ni malo sućuti za nevolju i bijedu jedne obitelji, nego je prosio pomoć od svoje Provincije. Pisma što slijede to potvrđuju. Provincija je spašavala od gladi i propasti njegovu obitelj, a fra Miho je pismima zahvaljivao.

U pismu zahvale Provincijalu i upravi Provincije, od 17. lipnja 1910. fra Miho sam opisuje stanje svoje obitelji:

„Moji se ukućani nalaze u nesretnom i zdvojnom ekonomskom stanju. Srednji brat još od nazad četiri godine umobolan je, i nalazi se od preklani u šibenskoj ludnici, otklen kao neizlječiv neće biti više kući pušten. Kod kuće mu je ostala žena su četvero djece, troje ženske, jedan muškić od 2 godine, a najstarijoj ženskoj je 15 god.

Najmlađi brat, komu je 27 god. nalazi se kod kuće, oženjen, ima dvoje nejake djece, on je isti boležljiv, i više puta baca krv, podložan sučiji. Na njemu je sva briga. Svojim ekonomskim stanjem nalaze se u ovim prilikam, imaju mline i stajnu kuću, ali to je sve još godine 1895. ostalo na dražbi za hrišćanskoga popa Iliju Popovića, koji je na moju veliku zamolbu, kad sam bio u Drnišu pomoćnik, iste imovine ustupio mojim za 29 god. na livel uz god. kr. 150 – što se mora svake god. podmirit do 23. travnja, inače gube svako pravo, i tjera ih se odmah sa uživanoga posjeda –Mlinice se neimaju odklen popravljati, iste ne mogu ni dati da se uzdrže i prihrane, jerbo ima mnogo naokolo mlinica na istoj vodi, i više se mlinica otvorilo i na benzinu, tako da ipak za njih moraju dužiti puno i gladovati. Oni nisu nikad mogli novaca skupiti niti za godišnji livel isplaćivat, već sam se zato uvijek morao ja starati, dozvolom starješina.

Kroz poslijednje godine nastojanjem pokojne majke i dakako sa tuđim novcem, namaknuli su nešto njive, vinograda i vrtla, zadužili se za druge pokretnine, a osobito kad je srednji brat kao umobolan držan kod kuće u zatvoru za dvije godine, i bio čuvan uvijek od dvojice. Nisu mogli niti glavnice niti dobiti smoći, te tako vjerovnik hoće kroz malo vremena da im digne sve na dražbu, što je bio odredio to učiniti, još nazad tri godine, ali je na moju veliku molbu dražbu obustavio, jer sam naglasio da ću se i ja postarati za uređenje računa. …

Vidjevši isti vjerovnik, da mu se dug vas ne isplaćuje, odlučio je ponovno metnuti sve na dražbu, i već je dobio dozvolu od suda. Prilažem vam i pismo bratovljevo. Ako mi još ovaj brat podlegne bolesti i nevolji, … šestero djece i dvije majke moraju štap u ruke i potucati se od nemila do nedraga, s tim pogotovo, kad im sad na dražbu ode ono malo vlasništva što imadu oni ostaju podpuno bez kuće i kućišta, bez ičega svoga.“ (Pismo napisano Provincijalu 17. 6. 1910. godine.)

Fra Miho piše da ga to teško stanje njegove obitelji silno potresa, uznemirava i smućuje, a da sam ne zna što bi učinio. Priznaje da se ne može drugačije ponašati jer „krv nije voda“. Moli Provincijala za savjet ,a onda predlaže da ga se ostavi na župi u Otoku, da mu se za obitelj dade zajam, a on će ga kroz naredno vrijeme sam otplaćivati.

Provincijal je odobrio fra Mihi i zajam, i ostanak na župi Otok, pa su njegova zahvalna pisma radi toga i pisana.

Pismo zahvale napisao je 14. studenoga 1910. godine. Fra Miho Zahvaljuje Provincijalu za danih 1600 kruna. To je bio spas za njegove nesretne ukućane, od očite ekonomske propasti, a vidljivoj i u pismu vjerovnika. Fra Miho Provincijalu javlja da je njegova „sveta dužnost“ od vlastitih „prišteđenja“ darovana sredstva vratiti.

U tijeku prvoga svjetskog rata, na dan 26. studenoga 1913. godine ponovno fra Miho Kotaraš šalje dopis upravi Provincije s molbom da ga se ostavi na župničkoj dužnosti u Otoku. Ponovno spominje nevolju svoje obitelji. U pismu spominje bolesnoga brata u umobolnici i njegovu nezbrinutu ženu i djecu. Ovdje ne spominje drugoga bolesnog brata. Možda je već umro od tuberkuloze. Spominje „drugog brata na putu za Ameriku, a kod kuće mu žena i troje djece, najstarije 6 godina“. Kako piše, oni nemaju svoga ni kuće, ni kućišta. Dozvolom uprave fra Miho im je pomogao. Piše da mu je brat pokušao dobiti zajam za put u Ameriku, ali mu ga nitko nije dao. Tada se fra Miho zadužio za 600 kruna, pomažući bratu otputovati „na zaradu“ u Ameriku, jer ga tamo goni „puka bieda i nevolja“.

Na dan 28. veljače 1916. godine, za vrijeme teške neimaštine za vrijeme prvoga svjetskog rata, fra Miho ponovno piše dopis upravi Provincije. Moli Provincijala da mu dopusti k sebi u župu Otok dovesti sinovca, dječaka fra Mihina brata u Americi. Njegov brat nema ništa protiv, iako su neprijatelji fra Mihini vječno isticali kako između njega i njegove obitelji postoji vječno nesuglasje. Fra Miho piše: „moja je velika želja, da uz Božju pomoć, maloga uzgojim za Boga i Red“. Bojeći se vlastite smrti, ili premještaja na dužnost gdje to ne će moći izvesti, fra Miho ostavlja upravi Provincije tri tisuće kruna „neka bi mogla maloga opskrbljivati“.

Nema podataka je li dječak zaista i došao u Otok, niti znamo puzdano za „sudbinu“ članova njegove obitelji.

5. Susret pravoslavnog dječaka Nikole Kotaraša i katoličkih franjevaca

U vrijeme kad se rodio Nikola Kotaraš živio je u Kovačiću, u zaselku Kotaraši, u Kninskome polju, iako neki izvori Kotaraše pogrješno smještaju u selo Topolje. Kako izvori navode njegov otac bio je vojnik, ali ne postoje pobliža objašnjenja njegove službe. U Kovačiću tada nije bilo pučke škole, a njegov otac htio je svome djetetu dati „bolju budućnost“ od vlastite. Odlučio je dječaka Nikolu, kako bi mogao ići u školu, povjeriti Josipu i Matiji Šimunović, katolicima i dubokim vjernicima. Pored urednog učenja, dječak je počeo s Matijom odlaziti u samostansku crkvu Sv. Ante, a u toj obitelji molitva je bila svakodnevna. Dječaka su franjevci dobro prihvatili, a na njega je posebno djelovao tadašnji gvardijan fra Bone Labor. Nikola se u crkvi Sv. Ante našao „kao kod kuće“, a lik Sv. Ante u crkvi postao je njegov „vječiti prijatelj“. Čini se da je već tu pala odluka: „bit ću fratar“.

To što je pravoslavac Stevo povjerio obitelji Šimunović svoje dijete, nije ostalo bez odjeka jer su „čuvari vjere“ prigovarali da će mu se dijete „pobunjevčiti“, a na oca su vršili pritisak da dijete odvoji od te katoličke obitelji. Pod tim pritiskom Stevan je premjestio Nikolu u drugu obitelj, kod udovice zvane Ana Knezuša. Ona je po krštenju bila katolikinja, ali joj je katoličanstvo bilo zadnja briga. Od toga trena Nikoli je bilo zabranjeno ići u franjevaca, a kad bi to napravio, slijedila mu je stroga kazna. Dječak je pored svih zabrana ipak znao „posjetiti prijatelja“ Sv. Antu, a dobrotu obitelji Šimunović nikada nije zaboravio.

Pitanje je zašto je Nikolin otac Stevo podlegao pritisku i dječaka povjerio udovici Knez, iako je i nadalje imao povjerenja u Šimunoviće, ostajući im prisan cijeloga života? Možda je Stevo razgovarao o zakupu mlinice na rijeci Butižnici i o kući koju će iznajmiti od kninske „pravoslavne općine“ kako bi obitelj preselio iz Kovačića u Knin. O zakupu mlinice i kuće zapis ostavlja fra Miho u svome pismu, sačuvanu u Arhivi Provincije. Spominje to da mu je otac od svećenika Ilije Popovića u zakup na 28 godina, uz godišnju naknadu, dao mlinicu i kuću. Da bi dobio zakup kuće i mlinice, možda je, ne baš svojom voljom, ali određenom ucjenom, Nikola morao napustiti Šimunoviće, a preseliti kod Knezuše.

Po završetku pučke škole, vidjevši nadarenost svoga djeteta, Stevo je tražio mogućnost školovati dječaka. Kao pravoslavac, a čini se i ovisan o pravoslavnom svećeniku, odlučio je Nikolu poslati u zadarsko pravoslavno sjemenište, kako bi postao pravoslavni svećenik. Iako je godinu dana proveo u Zadru, dječak nije pohađao školu jer nije znao „talijanski“, a, iako primljen u sjemenište, uskoro je otpušten pod izgovorom „da je prešao godine“. Stevo nije bio zadovoljan, te je dječaka vratio u Knin.

Jedno je vrijeme mali Nikola, po neuspjehu u zadarskome sjemeništu, proveo kao šegrt i pomoćnik u trgovini obitelji Vagić u Kninu. Stevan nije odustajao od namisli da dječaka školuje. Tražio je novu mogućnost svome dječaku, a kad su mu savjetovali da ga pošalje u Aranđelovac na Krki, među pravoslavne kaluđere, Stevan je poslušao, pa je Nikolu ostavio „kaluđerskoj“ školi. Ponovno se teško razočarao kad je dječak, umjesto da uči školu, postao čuvar kaluđerskih koza. Kad se nakon nekog vremena vratio vidjeti dječaka, našao ga je iscrpljena, mršava i teško bolesna. Nikolu je vratio kući, na oporavak, ali i poslije oporavka Nikola se više nije želio vratiti u Aranđelovac.

Ne imajući izbora Stevan je Nikolu, iako dijete od trinaest godina, ostavio na službi u mlinici. Tu se ponovno rađa nov pogled na životni Nikolin put. Nikolu su, dok čekaju mlivo, znali poslati u Vrpolje kako bi od katoličkog župnika župe Sv. Jakova kupio vina ili rakije. Vrlo brzo, tadašnji župnik fra Miho Bronić sprijateljio se s dječakom, a uskoro se sprijateljio i s a Stevanom. Dječak je, kao spužva vodu, pio znanje što mu ga je fratar ponudio. Radost do neba zbog tog susreta, ali i skoro razočaranje, jer fra Miho Bronić napustio je Vrpolje, kako bi preuzeo gvardijanstvo u Sinju. Nikolu kao da su odveli na stratište. Rastužio se, povukao i kao da više nije ni živio. Osjećajući što se događa, otac Stevan odlučio se za neobičan potez. Napisao je pismo fra Mihi Broniću, a zamolio Matiju Šimunović da ga odnese u Sinj. Pismo je glasilo: „Evo ti moga Nikolu. Školuj ga, a ako hoćeš, neka ti bude i fratar“. Tu je počelo. Ne samo da je postao fratar. Postao je nenadmašan fratar, jablan, orao, malen rođen, a po smrti groba, velika, velika.

Fra Miho Bronić stvarno je s oduševljenjem prihvatio Stevinu ponudu. Tako je Nikola u svojoj četrnaestoj godini, u jesen 1880. godine stupio u sinjski samostan, a fra Miho Bronić odlučio se , znajući teško stanje njegove obitelji, o njemu pravo brinuti. Kao pravoslavac u samostanu je završio prvu godinu gimnazije, a godinu dana iza dolaska fra Miho Bronić primio ga je u Katoličku crkvu, točno 14. kolovoza, uoči Velike Gospa, a dan kasnije, na Veliku Gospu, prvi put je i pričešćen.

U franjevačko sjemenište stupio je 1881. godine, nastavljajući gimnaziju. Po završenih pet gimnazijskih razreda, ulazi u Franjevački red, a oblači franjevački habit na Visovcu 4. listopada 1885. Odgojitelj mu je poznati fratarski meštar fra Dane Klarić. Pri ulasku u franjevački red novaci su mijenjali ime. Tako je Nikola Kotaraš, u čast prijatelja fra Mihe Bronića, sebi za ime uzeo baš njegovo ime. Odtad i on postaje fra Miho.

Po završetku novicijata fra Miho će nastaviti teološki studij u tadašnjim fratarskim učilištima: Šibeniku, Zaostrogu, Makarskoj. Uzlijećući prema Božjemu i hrvatskomu, od toga trena do smrti, nije sletio. Orlovi slijeću samo kad moraju.

6. Svećenički put fra Mihe Kotaraša

Fra Miho Kotaraš po završetku teološkog studija zaređen je za svećenika u Makarskoj 29.prosinca 1890. godine, a svoju Mladu misu slavio je dan kasnije, na Novu godinu 1891. godine. Misni kum i prvi poslužitelj pri misnom slavlju bio je fra Miho Bronić, zaslužnik za fra Mihino svećeništvo, po komu se fra Miho prozvao fratarskim imenom.

Prva fra Mihina svećenička služba započela je u Visovcu. Poslije Mlade mise u Makarskoj do prosinca 1893. godine ispovjednik je u Visovačkom svetištu „Gospe od Anđela“. S Visovca odlazi u Drniš, imenovan kapelanom, 3. 12. 1893. godine. Na dužnosti drniškoga kapelana ostaje do 25. siječnja 1895.godine. Iz Drniša uprava „Redodržave“, kako se tada zvala Provincija, šalje ga na dužnost župnika, tada veoma teške i zahtjevne župe Kijevo.

U Kijevu ostaje od 26. siječnja 1895. do 14. srpnja 1899. godine. Dana 14. srpnja 1899. preuzima dužnost Imotskoga gvardijana, vršeći službu do 15. prosinca 1904. godine. Po okončanju gvardijanske službe u Imotskome uprava Provincije imenuje ga sinjskim gvardijanom, a dužnost preuzima u siječnju 1905. godine. Službu sinjskoga gvardijana obavljao je do 8. siječnja 1908. godine. Dana 9. siječnja 1908. Fra Miho Kotaraš preuzima župništvo tada veoma zahtjevne župe Otoka. U Otoku ostaje sve do 15. veljače 1917. godine. Iz Otoka dolazi u sinjski samostan 15. veljače 1917. godine, tada bez službe, sve do 14. svibnja 1919. godine. To je doba teških obračuna „jablana i čičaka“, ali i doba kad je Orao ponovno uzletio. Fra Miho Kotaraš, na izričitu molbu Provincijala Cikojevića ponovno je preuzeo dužnost sinjskoga gvardijana, na užasnuće orjunaša i demokrata. Zbog političkih prilika i „svega i svačega“, po padu Austrije i usponu orjune, Provincijalu je u Sinju trebala „čvrsta ruka“. Upravo ju je pronašao u fra Mihi Kotarašu. Bez obzira na sve orjunaške napade, fra Miho je ostao na gvardijanskoj dužnosti od 14. svibnja 1919. do 1923. godine, ali su iz samostana morali odletjeti i fratri štrosmajerovske duše, a i leglo jugonacionalista, ulizlih u samostan kroz čudna vrata i prozore. Iako ga je fra Miho veoma cijenio, samostan je morao napustiti i glasoviti fra Lujo Marun, a takozvani književnik Ivo Ćipiko uspio je u orjunaše pobjeći „kroz prozor“.

Orjuna Smodlakina kova odtad ga više nije ostavljala na miru: napad od dana do dana, svugdje i svakodnevno. U to vrijeme već je teško bolestan, te u samostanu ostaje ispovjednikom sve do smrti 1. kolovoza 1926. godine. Umro je u Zagrebu u šezdesetoj životnoj godini, pri operaciji od koje se nije oporavio. Pokopan u Sinju, sproveden u masi nazočnika, do danas nenadmašenoj. To je fra Miho, to je malen čovjek veličanstvenoga „Groba“.

7. Fra Miho Kotaraš: prva pastoralna služba, drniški župni pomoćnik.

Od dolaska za pomoćnika u Drniš 1893. godine počinje orlovski uspon fra Mihe Kotaraša. Bio je pomoćnik dvojici tadašnjih drniških župnika i dekana: fra Stjepanu Bosančiću i fra Ivanu Kataliniću.

Fra Stjepan Bosančić, rođen u Dugopolju, bio je drniški župnik i dekan od 1892. do 1894. godine. Obavljao je mnoge važne dužnosti u Provinciji Presvetog Otkupitelja. Bilo je to vrijeme „nevremena“. S jedne strane Austrougarska monarhija na izdisaju, uspon velikosrpstva u likovima Srba-katolika, borba protiv ujedinjenja „Hrvatske kraljevine“ u jedno kroz stalne izazove takozvanih „tulumaša“, a s druge Starčevićevo pravaštvo u obrani Hrvatske domovine. Drniška župa stoga nije mogla imati mira kad joj je župnik i dekan bio rodoljub, narodnjak i prosvjetitelj. Neprijatelji katoličanstva i hrvatstva nisu mirovali. Za vrijeme svoga drniškog župnikovanja optužen je da je „ dao pokupiti šk. knjige pisane ćirilicom koje je uveo učitelj Ilija Mastela u pučku školu u Kričkama.“ (7)

---------------------------------------

(7) Građa za suvremenu povijest Drniške krajine, Split, 1995. str. 538.

Drnišanima je bio „pravi duhovni otac“, učen, revan u svojim dužnostima, rodoljub, obljubljen, posebno od seoskoga puka. U njemu je fra Miho Kotaraš imao u svemu navedenom „izvrsna učitelja“. I fra Miho će, kao i njegov župnik, doći na udar, posebno zbog toga što se od njega kao svećenika pravoslavnog podrijetla, nije očekivalo hrvatsko rodoljublje, posebno to što se priključio drniškim pravašima, a suprotstavio velikosrpstvu, tada u navali na hrvatsku „samobitnost“. Fra Miho Kotaraš već tada ulazi na vrata politike, shvaćajući njezinu važnost, pa do kraja života više iz nje ne će odstupiti. Svaki znak hrvatskoga uspona već tada prati, i pokušava riječju i djelom pomoći. Dr. fra Karlo Kosor, obrađujući povijest tog drniškog vremena, spominje oduševljenje fra Mihe Kotaraša o osnutku „Prvog muzeja hrvatskih spomenika“.

Kad je u kolovozu 1893. godine u Kninu osnovan „Prvi muzej hrvatskih spomenika“, Drniška općina i Drniška župa i njezin župnik podupiru „Muzej“ pozdravima i oduševljenjem, pa će i pridošli pomoćnik fra Miho Kotaraš oduševljeno podupirati taj „rodoljubni pothvat“. „Taj događaj srdačno su pozdravili mnogi Drnišani svojim brzojavima, upućenim predsjedniku „Hrvatskog starinarskog društva“ u Kninu fra Luji Marunu. Općina u duhu sudjeluje otvaranju i pozdravlja ga. Drniški kapelan fra Mijo Kotaraš slavi Maruna i Bulića kao uskrisitelje hrvatskih starina.“ (8)

Fra Ivan Katalinić, rođen u Kaštel Novom, bio je drniški župnik i dekan od 1894. do 1897.godine. Bio je profesor sinjske gimnazije, ali u „vrijeme nevremena“ koje je tada udarilo na Provinciju u reformi Reda, 1899. godine prestao je biti fratar, a prihvatio dužnost svjetovnog svećenika u Šibenskoj biskupiji. U ovo vrijeme fra Miho Kotaraš ulazi u politiku i prateći nemirna zbivanja izrasta u „nepatvorenoga hrvatskoga rodoljuba“. Postao je pravaš Starčevićeva duha, nasuprot „autonomašima“, čisti narodnjak, za Hrvatsku domovinu u svako doba spreman i poginuti. Njemu je tada kao mladom rodoljubu ime Mihovila Pavlinovića bilo toliko nadahnuće, da ni u najtežim kušnjama, nije prestao biti dvoje: Katolik i Hrvat. Pravaš je bio sve do pada Austrougarske monarhije, a po nastanku „Kraljevine Jugoslavije“ postao je revan pristaša „pučke stranke“, vjerne narodnjaštvu, katoličanstvu i hrvatstvu. Zbog „beskompromisnosti“ postaje meta, a čitav će ga ostatak života „orjuna“ neprestano napadati, suditi, i tući. Mnogi su od njega upravo to najmanje očekivali, a već tada, među drniškim pravašima izabrao je stranu: ne izdaje se Katolička crkva, i ne izdaje se Hrvatska domovina. Ovo je bio njegovim neprijateljima znak za uzbunu: što ima gore od toga da je svećenik Hrvat i Katolik, a ne orjunaš, liberal i bezbožac? Krećući u svećeničke službe ovakvog nadahnuća, kao da ga ništa više nije ni moglo zaustaviti: izrasti u jablana, uzlijetati kao orao, od neznatna dječaka bez nade, postati velikan „velikoga groba“.

8. Pravaško društvo fra Mihe Kotaraša

Po porazu francuskih okupatora, kad je Austrougarska monarhija trebala priključiti Dalmaciju „dvojedinom Hrvatskom kraljevstvu“, ona to nije učinila.

--------------------------------------------

(8) Fra Karlo Kosor, Povijest Drniške krajine, Split, 1995. str. 317.

Bez obzira što su Dalmaciju od napoleonaca oslobađali oduševljeni hrvatski ratnici, ratujući za snagu Monarhije, Monarhija nije ujedinila Dalmaciju s Hrvatskom, vraćajući u stvarnost „trojedino hrvatsko kraljevstvo“, takvo od kralja Tomislava. Dalmaciju je ostavila pod svojom upravom, tvrdeći da je ona

Dalmaciju dobila „sabljom“. Do tada grad Zadar, kao svoga iskonskog neprijatelja, proglasila je glavnim gradom Dalmacije, a u njemu stvorila vlast kakvu je željela. Još više razočaranje bila je politika službenog jezika.

Iako su Talijani i „tolomaši“ bili neznatna manjina, Monarhija je uvela u Dalmaciju talijanski jezik kao službeni. Takvo ponašanje, kad neprijatelja nagrađuješ, a prijatelja progoniš nije ni mogla drugačije završiti. Austrougarska monarhija tu je samu sebe dovela do političkog samoubojstva. Najbolje to pokazuje svojom knjigom slavni hrvatski povjesničar Ivo Pilar. Hrvatski duh takvom se ponašanju Monarhije počeo otvoreno suprotstavljati. U otporu Monarhiji posebnu je ulogu imala „Stranka prava“ oca Domovine dr. Ante Starčevića. Njoj su pripadali mnogi važni ljudi svoga vremena.

Pravaš dr. Juraj Biankini spada u ljude koji su u pravaše uveli i fra Mihu Kotaraša. Dr. Biankini bio je zastupnik u Carevinskom vijeću. Na dan 19. veljače 1892. godine sastavio je na hrvatskome jeziku „državno-pravnu izjavu“. (9)

Kako postoje nezadovoljnici njegovim potezom, ne želeći biti u zastupničkom klubu, njemu nepoćudnu, zajedno s grupom zastupnika osniva novi klub i u Dalmatinskom saboru iznosi program: „1. Združenje Dalmacije s Hrvatskom na temelju hrvatskoga državnog prava. 2. Priznanje po državljanstvu i zemlji jedincatoga naroda hrvatskoga u cijeloj Hrvatskoj. 3. Pravo državnoga hrvatskog jezika u javnim uredima. 4. Spoj Dalmacije željeznicom sa Hrvatskom i obrana njezinih znamenitih ekonomskih interesa.“ (10)

Dr Juraj Biankini obljubljena je osoba drniških pravaša. U kolovozu 1892. posjećuje Drniš i okupljenim pravašima, ali i drugim uglednicima govori o političkom stanju Monarhije: „Uz talijanski jezik, koji je još službeni, prodire njemački, kuju se nove narodnosti u kolijevci hrvatske države, tuđinci se postavljaju na položaje na štetu domaćih sinova, zatire se sloboda tiska i progoni hrvatski grb na hrvatskim trobojnicama, zazire se od hrvatskog imena i izbjegava pitanje sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom.“ (11)

Drniški pravaši u to vrijeme sudjeluju u svemu „hrvatskome“. Posebno su skupljali sredstva za izgradnju „Doma dr Ante Starčevića“ u Zagrebu. Među navedenim pravašima spominje se i fra Miho Kotaraš. Da dočaramo vrijeme, snagu i pravaški ugled drniških pravaša, najbolje ih je imenom nabrojati.

„Drniški su pravaši“: Marko Živković Šupuk, obitelj Koštan, fra Marko Laco, dr. Jure Grubišić, Ivan Skelin, obitelj Mijanović, dr. Ivan Buić, Vinko Viličić, fra Mijo Kotaraš, Petar Opara, fra Pavao Perišić, Joso Grubišić, Feliks Grubišić, obitelj Adžija, Niko Dereta, Petar Nakić Vojnović, Nikola Vežić, Vjekoslav Jušić, Rade Grubišić, Ante Grubišić, Pero Jakovčev, Nikola Melada, Ivan Novak, Božo Čelar, Pavao Nakić, Joso Nakić, Ive Kević, Petar Škarica, Luka Škovrlj, obitelj Jušić, Joso Širinić, Ante Novak, Pilip Živković Šupuk, Ivo Kušpilić, Nikola Adžija. (12)

----------------------------------------------------------------

(9) Dr fra Karlo Kosor, Povijest Drniške krajine, Split, 1995., str. 315.

(10) Dr fra Karlo Kosor, Povijest Drniške krajine, Split, 1995., str. 315.

(11) Dr fra Karlo Kosor, Povijest Drniške krajine, Split, 1995., str. 315.

(12) Dr fra Karlo Kosor, Povijest Drniške krajine, Split, 1995., str. 318.

Početni zanos hrvatstvom i rodoljubljem nešto će se kasnije izgubiti kod pojedinaca, skretanjem upravo sa stračevićanskog „kursa“. Već je spomenuto kako je pod tužbu došao drniški dekan fra Stjepan Bosnić, prvi pastoralni učitelj fra Mihe Kotaraša. Njega su optužili da je oduzeo knjige pisane ćirilicom, a u pučku školu u Kričkama uveo ih je učitelj Ilija Mastela. Župnik je kriv jer je prigovorio tomu da hrvataka katolička djeca ne uče u školi svoj jezik i latinicu, nego ćirilicu.

Kričke su u to doba bile podijeljene na tri grupe: na pravoslavce, katolike i grkokatolike. Katolici nisu imali svoje crkve jer su pripadali župi Drniš, te šest kilometara pješačili do crkve. Grkokatolici su imali svoju veliku crkvu i uglednu župnu kuću, ali su ih pravoslavci mrzili kao đavle, smatrajući ih izdajnicima. Za razliku od njih katolici i grkokatolici bili su „jedno“. Bez obzira što su tek trećina, u pučkoj školi Monarhija je dozvolila ćirilicu kao početno pismo, pa su sva tadašnja katolička i grkokatolička djeca morala učiti ćirilicu, a ne latinicu. Po završetku drugog svjetskog rata komunisti su zapalili grkokatoličku crkvu i župnu kuću, grkokatolici su sve komunističko doba morali šutjeti, a katolička djeca sve do svibnja 1990. godine nisu znala čitati latinična slova. Jer, učiteljica u Kričkama dotad nije „znala“ latinicu.

U grkokatoličkoj crkvi na dan 10. rujna 1895. godine bila je svečanost koju je predvodio grkokatolički biskup Julij Drohobecky. Okupilo se oko šest stotina vjernika, među njima drniški uglednici, posebno pravaški. Po završetku obreda i ručka izdvajamo poseban događaj. Biskupa, kako izvješćuju povijesni izvori, posebno pozdravlja mnogobrojna drniška mladost predvođena fra Mihom Kotarašom. Ovaj pozdrav grkokatoličkom biskupu fra Mihi Srbi-katolici, orjunaši i radikali nikada nisu oprostili, ubrajajući njegov pozdrav u politički „smrtni grijeh“.

U ovakvome okruženju mladi fra Miho Kotaraš odredio se prema vlastitoj budućnosti: Hrvat, Katolik, Božji čovjek. U tomu je ustrajao do posljednje životne minute. Pri času smrti vjera i hrvatstvo bile su mu posljednje zemaljske riječi. Oduševljenje imenom oca Domovine Ante Starčevića, „prosvjetitelja i borca za hrvatska prava i kamena temeljca za hrvatsku slavu i pobjede“, nikada nisu napustila Fra Mihu Kotaraša. Tako je slogan „Bog i Hrvati“ postao načinom ponašanje fra Mihe Kotaraša. Do zadnjeg životnog trena: „Sve za Boga i Hrvatsku. Boga i Hrvatsku ni za što“.

9. Župnik u Kijevu

Po završetku drniškoga kapelanstva, na dan 26. siječnja 1895. fra Miho Kotaraš preuzeo je župničku dužnost od dotadašnjeg kijevskog župnika fra Jere Anića. Preuzeo je i pastoralnu brigu nad selom Uništima, s druge strane granice, u Bosni. Kad kažemo što je preuzeo, najbolje je reći: preuzeo „bijedu i nevolju“.

Kijevo je bilo jako zahtjevna župa, a položaj između planine Dinare i Kozjaka teška vjetrometina, u kojoj je umijeće preživjeti. Kijevsko stanovništvo, brojeno tisućama, u tom je prostoru u to vrijeme bilo na „teškome križu“. Velike obiteljske zajednice, prisiljene živjeti u četrdesetak, ponekad i puno manje kvadrata „seoskih straćara“ , nikada i nisu mogle sjesti za zajednički stol, a gdje su spavali, to je i danas velika tajna. Vruća i bezvodna ljeta, a nemilosrdne zime, bure i mećave, u stalnom okršaju Dinare i Bata, nisu davale „svijetlu budućnost“ svojim ljudima. Kad ljeto dođe većina Kijevljana pretvara se u „nomade“, odlazeći sa stadima ovaca u dinarska prostranstva. Ostali u selu ponekad su u suši morali vodu nositi s udaljene Cetine, ne imajući kapi vode, ni za piti, a kamo li za bilo što drugo. Nerodne godine uvijek su bile gladne godine. Kijevljani su bili prisiljeni na prošnju. Maestral bi ljeti produživao sušu i bezizglednost, a u nevolji ljudi su maestral prozvali „prt-torba“. Jedino što je preostajalo bilo je: uprti torbu na leđa i prosi. Ni najbogatiji Kijevljani nisu govorili kako su ponosni jer im djeca imaju sve, govorili su da su sretni jer im djeca nisu gladna. Izobilje, kakvo izobilje?

Pored uobičajenog seoskog života Kijevljani su bili prisiljeni i nadničariti. U okolnim, bogatijim selima ponekad su radili za komad kruha, sira ili za „botu pure“. Grupe zidara i klesara, poniklih u Kijevu, odlazile su na radilišta diljem tadašnje Monarhije, gradeći ceste, kuće i sve ostalo „od kamena“. Kući bi se vraćali tek onda kad bi ih na to prisilila zima.

Zima je bila nepodnošljiva: čime ugrijati i ono malo kućice, što staviti na ognjište? Sve do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, osim u dobro čuvanim ogradama, između Dinare i Bata nije bilo ni maloga grmića, a kamo li starijega stabla. Prisiljeni odsjeći sve što im dođe pod „kosir“, to su i činili. Uzaludno su postojali poljari i lugari. Stablo, i ono najmanje, omrkne, ali ne osvane.

Način seoskog života, a i nadničarenje po svijetu stvorilo je u kijevskom svakodnevlju složene moralne i sve druge prilike. Bez obzira što u selu osim katolika nije bilo ni koga drugoga, vjerski život bio je „na koljenima“. Od početka ljeta sve do prvih snjegova ljudi su boravili u planini. Tek o „svetome Iliji“ imali su priliku biti na misi. Najteže je bilo uputiti ih u „sakrament ženidbe“, jer su „umaknuća“ bila posve uobičajena. Sačekaš, ukradeš curu, dovedeš je tamo gdje to zovu tvojom kućom, i gotovo. Uzalud je župnik zaklinjao i preklinjao da to nije ni lijepo, a ni način.

Nadničari i povratnici s dalekih „bauštela“ po Monarhiji počeli su u Kijevo unositi dotad nepoznate običaje, političke postavke, a ponekad i šutljivo bezboštvo. Psovka do psovke, prečesto zavirivanje u dno bukare, krađe janjaca i ovnova, ponekad ljenčarenje, duga „prela“, teška neukost ,uz visoka praznovjerja, rasli su brže od „gljiva po kiši“. Vrijeme je postalo kompleks, a suočiti se s njim iziskivalo je tešku žrtvu.

Upravo je ovo stajalo pred novim župnikom fra Mihom Korarašom, kad je preuzeo kijevsko župništvo. Bilo mu je tada dvadeset i osam godina. Suočen sa svim ovim izazovima za četiri godine župnikovanja u Kijevu, od Kijeva je napravio „čudo“.

Došao je u nedovršenu župnu kuću u siječnju, kad u Kijevu, kako se kaže, „zec traži majku“. Počeo je svoje djelo: započeo je obnovu trošne drevna crkve, suhozidom je ogradio kijevsko seosko groblje, sagradio je novu kapelu pored župne kuće, sagradio na raskrižju putova kapelu Gospe od Ružarja.

Kapela pored župne kuće posvećena je „Sv. Kati“, ali dokumenti spominju fra Mihu kao njezina graditelja, ali ne spominju njezina imena. Kapela je imala sliku Sv. Kate, poznatog nam slikara Celestina Medovića. Tu su sliku talijanski okupatori dvadesetih godina prošloga stoljeća odnijeli, i izgubio joj se svaki trag. Ne zna se je li tu sliku u kapelu donio fra Miho, ili netko od njegovih nasljednika, ali po svemu, ništa ne bismo pogriješili, ako ustvrdimo da ju je u kapelu donio fra Miho.

Povijesni izvjestitelji drugu kapelu pored ceste krivo zovu kapelom „Gospe od Karmela“, a ona je posvećena „Gospi od Ružarija“. Pometnju pravi to što je Fra Miho Kotaraš u Kijevu započeo i do savršenosti doveo svetkovinu Gospe od Karmela. U obnovljenu crkvu on je donio kip „Gospe od Karmela, a onda stvorio Kijevljane njezinim štovateljima. Kijevljani su po njegovoj želji izabrali pored svoga zaštitnika S. Mihovila za svoju drugu svetkovinu upravo dan Gospe od Karmela. Stoga nema sumnje da kapela pored ceste nosi ime Gospe od Ružarija, a ne ima Gospe od Karmela.

Bratovština Gospe od Karmela odigrala je veliku ulogu u preokretu kijevskog ponašanja. Fra Miho je napravio zavjetni „škapular“ i uporno ga nametao vjernicima. Sa ženskim svijetom bilo je lako, ali su muškarci „izmicali“. Svejedno, nakon četvrte godine fra Mihine upornosti, malo je bilo Kijevljana izvan bratovštine. Izvori spominju da je najmanje dvije stotine kijevskih muževa nosilo „škapular“. Tako je kip Gospe od Karmela postao vrlo obljubljen, s mnoštvom sljedbenika bratovštine, da je 16. srpnja postao gotovo glavna kijevska svetkovina, danas stara gotovo stotinu i trideset godina. Ne samo u fra Mihino vrijeme, nego do danas.

Posebno se obračunao s običajem „umaknuća“ tada redovitim udajama i ženidbama. Kod dolaska u Kijevo broj pravih katoličkih vjenčanja jedva da je dosezao pet postotaka. Zadnje godine njegova župnikovanja od dvadeset i četiri vjenčanja ni jedno nije bilo nezakonito, ni divlje. Fra Miho je upornošću, do besvijesti, činio da u tomu uspije, pokatkad i „sukobima“.

Vještim jezikom govornika prve klase, fra Miho je bio prosvjetitelj tadašnjih Kijevljana. Nije se sustezao napadati pomodarstvo svoga doba, ono što izmiče radu i redu, posebno se suprotstavljajući psovci i nemoralu svake vrste, a kao pravaš podižući poljuljanu nacionalnu svijest svoga doba. Savjetuje ljude kako bi se poboljšao njihov težak život, savjetuje kako štedjeti, koga se čuvati, a posebno je revan u napadu na hrvatske narodne neprijatelje. Nije trpio lijenost, pa ju je u Kijevu često napadao i zvao velikim grijehom protiv Boga, Domovine i ljudi.

Pri gradnji kapele Gospe od Ružarija fra Mihi se dogodila nesreća. Znatiželjnici su dolazili na gradilište i promatrali gradnju, među njima se našao i susjed gradilišta Josip Elkaz. Na ramenu je držao kod kovača tek dobro naoštrenu sjekiru. Ne vidjevši opasnost, fra Miho se neoprezno okrenuo i sjekira mu je gotovo otkinula nos. Ipak, poslije svega, rana je zarasla pa je za njom na nosu ostala tek vidljiva brazgotina. Priča o tom događaju, iako je to bio tek nesretan slučaj, ostala je među Kijevljanima stotinu godina. Kad god bi se spomenulo fra Mihino ime, stotinu godina iza tog događaja, Kijevljani su znali to spomenuti. Pokatkad se pričalo kako je to bilo u „sukobu na Uništima“, ali nije se govorilo o nosu nego o otkinutom uhu. Kad o nekomu i priče dožive stotinu godina, makar malko i iskrivljene, vidi se koliki je utjecaj na Kijevo ostavio župnik fra Miho. Još jedan gotovo tragičan događaj vezan je uz gradnju kapele. Obitelj Vujić, a ne Vuičić, kako piše u dostupnim spisima, jer u Kijevu nema prezimena Vuičić, otac i dva sina, bili su graditelji kapele. Pri dovozu kamenja za gradnju, pod kola koja su vukli volovi, stari Vujić pao je pod prednje kotače kola. Volovska zaprega prešla je preko njega, ali se uspravio i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. A po svemu mogao je pod kolima umrijeti.

Pored Kijeva fra Miho Kotaraš brinuo se i za prekogranično selo Uništa. Ono je pripadalo Banjalučkoj biskupiji, ali kako je u selo bilo moguće doći samo preko Kijeva, banjalučki biskup fra Marijan Marković u dogovoru s upravom Provincije, Uništa je povjerio fra Mihi Kotarašu. U selu nije bilo ni crkve, a ni župne kuće, gdje bi župnik mogao slaviti misu, a ni krova, gdje bi mogao prespavati. Misu bi slavio po „štalama“, a sam spavao po „sjenicima“. U Uništima je živjelo oko 160 katolika, izbjeglih preko granice iz vrličke krajine. Fra Miho je sve učinio da u Uništima sagradi crkvu i župnu kuću. S tog je razloga putovao u Sarajevo, moleći od tadašnje sarajevske vlade pripomoć za gradnju crkve i kuće. U tomu je uspio, ali morajući pješačiti po pet sati do Uništa, i pet vraćajući se, spavajući po štalama i ponekad prisiljen piti vodu iz lokvica u usputnim škrapama, teško je obolio. „Želučani katar“ kako je zvao svoju bolest već tu je dobio, neposredno pred odlazak iz Kijeva, jedva je preživio tešku upalu pluća. Svejedno, nije odustao. Pored napora u Uništima, ogroman trud u Kijevu, stanujući u nedovršenoj župnoj kući, a trudeći se oko svega drugoga krajnjim naporom, teško je obolio. Banjalučki biskup, vidjevši s kim ima posla, pokušao je sve učiniti kako bi fra Miho ostao u dotadašnjoj služi. Nije uspio jer je uprava „Redodržave“ odlučila dati mu novu dužnost. Imenovan je gvardijanom Imotskog samostana, ali je na dužnost stupio nekoliko mjeseci kasnije, oporavljen od teške upale, za koju su liječnici mislili da je ne će preživjeti.

Posebno neobičan potez fra Miho je povukao kad je uslijed nemira u selu Cetini, pri velikosrpskom posezanju za drevnom crkvom Sv. Spasa na izvoru Cetine, na svetkovinu Sv. Spasa poveo na pohod drevnoj crkvi stotine Kijevljana. Mnoštvo je toliko bilo uvjerljivo da se nitko od dotadašnjih izgrednika nije usudio proviriti glavu, a kamo li pometati hodočašće. Iako je do tada bilo podvala svih vrsta, od čega je i fra Lujo Marun, kao istražitelj starohrvatskih grobišta, bijegom sačuvao glavu na ramenu, fra Miho Kotaraš to je odradio „bez problema“. Fra Lujo se tada zakleo da bez dva dobra revolvera ne će više tamo doći. Fra Mihi nisu bili potrebni revolveri. Nitko se nije usudio suprotstaviti kijevskome hodočašću. Kijevsko hodočašće na Cetinu i proslava Sv. Spasa uvod je u hodočašća što će ih u kasnijem vremenu povesti u župama cijelog sinjskog okruga. Od njegova vremena svaka župa sinjskog okruga do danas hodočasti Gospi Sinjskoj, možda i ne znajući tko ih je prvi poveo. Fra Miho Kotaraš ostavio je slikopis tog hodočešća. Stotine bijelih kijevskih okruga na ženama i curama, a muškarci u misnim odijelima. U to doba nešto takvo ostaviti povijesti, ostaviti prvu sliku Kijevljana, to je primjereno samo nekomu ovako genijalnome. A baš ta slika govori milijun riječi. Toliko je fra Mihinim protivnicima fotografija „kijevskog hodočašća crkvi Sv. Spasa“ poremetila velikosrpske namjere da su je tadašnji „monasi“ po svojim „manastirima“ sačuvali do danas.

Još za kijevskoga župnikovanja fra Miho Kotaraš shvatio je odgovornost politike velikom i važnom . S jedne strane političko djelovanje za rast i napredak kao životni izazov Božjega čovjeka, a s druge političko djelovanje kao vječna podvala, laganje, prijetvornost, ubijanje duha mudrosti za šaku „Judinih škuda“ već u Kijevu uvela su ga u političke borbe, a one će u njegovu životu posljednje „umrijeti“. Pravaštvo upaljeno u Drnišu rasplamsat će se već u Kijevu, kad je shvatio gdje je došao i što ga sve okružuje, a ponajviše što ga baš tu čeka. Kaljuža politike koja ga je okruživala u to doba ubijala je svaku pomisao na napredak, a kupljene kuje lajale su na sve idealističko, rodoljubno i drugačije. Fra Miho je stao baš u Kijevu pred političku prijetvornost i glasno joj se suprotstavio. Stao je pred neprijatelje rodoljublja, vjere, rada i reda, spreman odgovoriti na svaku podvalu. Njegova je politika bila upravo idealizam, a politika njegovih protivnika prijetvornost gospodara „čije kujice najglasnije laju“. Zbog svoga pravaškog djelovanja po osnovi: „sve za Boga i Hrvatsku, a Boga i Hrvatsku ni za što“, došao je na najveći udar liberalizma u liku „demokrata“, a onda na udar „velikosrpstva“ u liku „orjunaša“. Nije moglo biti drugačije. U Kijevu je počeo obračun, a ni poslije stoljeća i pol nije prestao. Kad mu ne mogu poništiti ime, misle da ga mogu prešutjeti. Čini se da ne mogu.

10. Sukob u Kijevu pravaša Kotaraša i posrbljenog Crnogorca Kulišića

Najteži politički obračun između fra Mihe Kotaraša s jedne strane, pravaškog krajnjeg rodoljuba, katolika i nenadmašnog idealiste, a s druge vrličkoga načelnika Josipa Kulišića, Crnogorca pretvorenog u velikosrbina, čovjeka koji je znao naći načina, posebno potkupljivanjem, kako ostati „vječni načelnik“ u prostoru gdje si ponekad neznatna manjina, ali sve daješ za svesrdan prodor velikosrpstva, unoseći nemir i krajnju mržnju u sve čega se dotakneš. Tko je Kulišić najbolje govori slika njegove gnojnice, napravljene pred grkokatoličku crkvu u Vrlici. Njemu se upravo suprotstavio pravaš fra Miho Kotaraš.

Vrijeme o komu govorimo najbolje ocrtava knjiga „Vrličko pitanje“, „tuk na utuk“ kako se tada zvala polemika „dvaju svjetova“. Dvojica bezimenih pisaca u knjizi nose nadimak „X“ i „Y“. Neki pod imenom „X“ podrazumijevaju dugovječnog Kulišićeva tajnika, glasovitog „Srbina- katolika“ Ivu Brešana, a neki misle da je tajanstveni „X“ sam načelnik Kulišić. Možda je Brešan prepisivao „u čisto“ ono što je Kulišić sam pisao, jer to je zapis „usta moja, hvalite me“, a nitko ga drugi nije mogao hvaliti kako se sam hvalio. Neki se pod imenom „Y“ nalazili upravo fra Mihu Kotaraša, radi njegova odgovora Kulišiću u toj knjizi, ali je istina sklonija onima koji za pisca pod imenom „Y“ drže tadašnjeg vrličkog župnika fra Ivana Barbića. Na naslovnici sačuvanog izvornika „Vrličkog pitanja“ netko je olovkom napisao ime fra Ivana Barbića, pa i to potvrđuje da je pisac „Y“ tadašnji vrlički župnik fra Ivan Barbić.

Fra Ivan Barbić upravo je bio „remetilački faktor“ Kulišićevu velikosrpstvu. Za razliku od mnogih svojih šutljivih prethodnika, Fra Ivan Barbić nosi odlike: „Agilan, hrabar, pravaš od glave do pete, postaje predvodnik borbe za hrvatsko „osvajanje“ Vrlike iz višedesetljetnog pravoslavnog zagrljaja.“ (13)

Fra Ivan Barbić dobiva jakog igrača u liku fra Mihe Kotaraša, pa će uz grkokatoličkog župnika Iliju Malića postati „trojac“ na braniku pravaštva, katoličanstva i hrvatstva. Njima će se u to vrijeme pridružiti čitav niz uglednih obitelji vrličkoga kraja, ali i mnogi drugi.

Pisac polemike „X“ predstavlja načelnika Kulišića kao „posebnu osobu“, ali fra Miho Kotaraš skida svojim odgovorima upravo tu posebnost.

Kulišić fra Mihu, zbog pravoslavnog podrijetla naziva „Poturicom“, a fra Miho odgovara da je to što je postao katolički svećenik posebna milost Božja i da mu na toj milosti zahvaljuje. Pisac teksta „X“ optužuje fra Mihu da „prevelikom i neodoljivom mržnjom mrzi „pravoslavne Srbe. Fra Miho ga opovrgava govoreći da umjesto mržnje, od Mlade mise moli Boga za „jednoga pastira i jedno stado“. Kaže: „Stoga pred cielim svietom svjedočim, ne samo, da

-----------------------------------------------

(13) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str. 34.

ne mrzim t.zv. „Srbe“, već ih tolikom ljubavi ljubim, da sam spravan uviek za njihovo obraćenje isti svoj život pregorjeti.“ (14)Ovo je jako zanimljiv zapis: fra Miho Srbe naziva „takozvanima“.

Pisac „X“ proziva fra Mihu „personom pulitom“ jer je dolazeći u Kijevo posjetio gradonačelnika u njegovu uredu, a gradonačelnik ga je jako ljubazno primio i obećao mu „svega i svašta“. Fra Miho odgovara da je doista bio u načelnikovu uredu, ali da tamo nije bilo načelnika, pa ga nije mogao ljubazno primiti, pa mu nije mogao ništa ni obećati.

Pisac piše kako je gradonačelnik „velikom glavoboljom i velikim troškom“ pomagao Kijevljane za vrijeme bolesti. Posebno napominje kako su upravo župnikove preporuke i molbe uvijek uvažavane. Fra Miho ga izruguje zbog „velike žrtve, govoreći da je gradonačelnička dužnost brinuti o zdravlju, točno onolika, kolika mora biti fra Mihina duhovna briga. A što se tiče uslišivanja molbi i preporuka, navodi kad je gradonačelnik upravo pred bolesnicom preporuku ljutito bacio na pod. Pisac piše o gradonačelnikovoj susretljivosti, a fra Miho preporuča da je najbolje da načelnik dopusti kijevskome župniku raditi nesmetano svoj posao, kao što kijevski župnik dopušta vrličkome načelniku raditi svoj posao.

Pisac „X“ piše kako je načelnik dao „veliku pomoć“ za zamjenu istrulih greda u zvoniku kijevske crkve. Fra Miho odgovara da ne bi tražio tu pomoć od općine da mu sami kijevski seljaci nisu dali do znanja kako im je općina oduzela zemlju za trasu nove ceste kroz selo, a da im nije nikada ništa platila. Dali su mu do znanja kako slobodno može tražiti ta sredstva za obnovu zvonika, jer to nisu općinska sredstva nego njihova. Tvrdi da je dao pomoć od njihova, a sad ih grdi, zovući župnika nezahvalnikom, ljut što mu župnik ne ljubi „skuta ni koljena“.

Fra Miho uviđa kud bi trebala ići njegova zahvalnost gradonačelniku: „Pitam, čim bih mogao pokazati traženu zahvalnost? Zar odrekom katoličanstva i hrvatstva?! Jok, to se pomoću Božjom nikada dogoditi neće. Nek zna i to pisac, da kad se radi, bilo za pojedince, bilo općenito za moje župljane, ne ustručavam se pristupiti nit pred najvećeg svog dušmanina bilo vjerskog ili političkog. To je moja dužnost, i od nikoga ne tražim drugo, već da vrši svoju dužnost.“ (15)

Pisac hvali gradonačelnika za gradnju zida oko kijevskoga groblja i postavljanje kovanih vrata na ulazu u groblje. Fra Miho ga pobija tvrdnjom da za zid nije dao ništa, jer su zid u „klak“ sazidali kijevski ljudi, bez ičije pomoći, a da će preostalih desetak metara sami dovršiti. Ne spominje da je on sam

začetnik gradnje zida, a spominje kako su graditelji to dragovoljno učinili: „ od nikoga ne potegnuše ni novčića“. Načelnik traži slavu za postavljena vrata, a fra Miho mu odgovara da „Kulišić nije dao iz svoje kese, pa kad se mome Kijevu štogod uradi njegovim novcem, upisiva se u milost načelnika, što bi bilo da je štogod dobra učinio svojim novcem? Selo ima pravo na svoj novac.“ (16)

Pisac spočitava fra Mihi kako je protivan imenovanju kijevskog seoskog glavara, a fra Miho odgovara kako je izabrani glavar „Kulišićev prijatelj“, da je on „prijatelj svoje župe“, pa takvoga čovjeka nikad ne će podržati za glavara. Na igru dozvolom „pucanja“ na svetkovinu Sv. Mihovila, patrona Kijeva, pod naredbom Kulušića da se dozvola dade glavaru sela, a ne župniku, fra Miho je

-----------------------------------------------------

(14) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str.37.

(15) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str. 39.

(16) (Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str. 39 )

zabranio pucanje na svetkovinu, a govoreći da glavar puca kad hoće, ali ne će o svetkovini, a ne će ni pored crkve. Za zabranu su optužili vrličkoga župnika fra Ivana Barbića, ali sam fra Miho opovrgava pisanje, govoreći da je on to sam zabranio. Provocira pisca govoreći kako je „odgovorne zabolio zub, te im se jauk čuo do sinjeg mora.“

Na optužbe da stalno u propovijedima napada „pravoslavne“, fra Miho se ruga: “kako je sve istina, što pisar Kulišićev pripovijeda, tako je i ovo. U mojoj župi, hvala Bogu, rišćana nema. Ali kad bi moja vjerska dužnost to iziskivala, nebih uzmakao. Pozivljem sve svoje župljane za svjedoke, da nikad još u dvije godine ne rekoh ništa zla, niti proti načelniku, niti proti općinskoj upravi, niti proti pravoslavnoj vjeri. Začudno je, što se pisac ovliko stara za „pravoslavlje“, ali je tim pokazano, da je kaluđerska žuč izlila onaj otrov proti katoličkom svećenstvu i nauku. Sve to pod pokroviteljstvom g. Kulišića. Čestitam!“ (17) Pisac „X“ u ružan kontekst dovodi doista teško stanje fra Mihine obitelji. Ono je zaista bila više nego teško. Pisac ga optužuje kako je poslije očeve smrti otišao u Zagreb, Križevce i Sarajevo, tražiti novčana sredstva za „obraćenje svoje obitelji“. Pisac tvrdi da se rajska vrata najbolje otvaraju „zlatnim ključevima“, a upravo tvrdi kako je fra Miho putovao na poklonstvo „zlatnome teletu“. Pod poklonstvom „zlatnome teletu“ misli na grkokatoličkoga biskupa, koga je fra Miho u Kričkama svečano pozdravio, predvodeći drnišku mladost. Zato izmišlja fra Mihin put u Križevce. Izmišlja i put u Zagreb. U Zagrebu je fra Miho trebao „učiniti poklon „Starčevićima“, očekujući „velike novce“ za „obraćenje“ svoje vlastite obitelji. Pisac zlobno koristi znane mu poteškoće i bijedu fra Mihine obitelji. Fra Miho ne putuje tražiti pomoć za „gladnu obitelj“, nego dobiva sredstva za njihovo „obraćenje“ s dotadašnjeg pravoslavlja, na katoliciza.

Iako su njegovi u to doba bili „gladni kruha“, fra Miho odgovara da u Zagrebu i Križevcima nikada nije bio, a da je u Sarajevo putovao ishoditi pomoć za gradnju crkve u Uništima. Odgovara piscu, zapravo načelniku Kulišiću: „Bože moj, kako li se njeki hoće bez tvoga sv. straha i bez stida ljudskog da drže Voltairove: Klevetaj, klevetaj, štogod će ostati“.(18) Fra Miho odgovara piscu neka ga glava ne boli što će biti od njegove obitelji, jer Bog će s njima upraviti, ali daje do znanja tko mu je dušmanin, i tko su mu dušmani.

„ Ovako mogu pisati samo oni koji Boga nepoznaju – samo oni kako kaže Sv. Pavao, kojim je trbuh Bog. Nek X. nesudi po sebi niti iz svog iskustva, jer se iskustva vjere ne kupuju zlatnim teletom. Ako se itko klanja zlatnom teletu to se klanja gosp. koji za ljubav zlatnog teleta onako piše, jer nije moguće da onako pisati može najpokvareniji stvor na svietu“.(19)

Na kraju ovoga obračuna fra Miho odgovara svojim neprijateljima jednom zauvijek: „Svećenik sam katolički – Rimokatoličku ću vjeru uzdržati, nju širiti, za nju život pregoriti, za braću zašlu krv proliti samo da spašeni budu. Hrvat sam i tako ću ostati do groba“. (20)

Ovako misli i piše fra Miho Kotaraš posljednje godine devetnaestog stoljeća. Nadahnut mislima hrvatskog rodoljuba Mihe Pavlinovića, sam je doslovno prihvatio Pavlinovićevu politiku. Najvidljivija je iz slijedećeg citata:

------------------------------------------------

(17) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str.40.

(18) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str.41.

(19) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str. 41.

(20) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str. 41.

„Tko je dakle rođen u Hrvatskoj, a ne ćuti hrvatstva, taj je vjetrogonja i slovinski mućak; taj ne pojmi jugoslavenstva, taj ne ljubi srpstva!“(21)

Po Smodlakinoj politici, „hrvatstvo“ mora nestati kako bi „srpstvo“ moglo zaživjeti. Pravaštvo svakoga tko je rođen u Hrvatskoj, a ne osjeća se Hrvatom, naziva „jugoslavenskim mućkom“. Tada je i biskup Strossmayer „Joca Štroca“, pa i njegovo „jugoslavenstvo“ upravo „mućak – pokvareno jaje“. Pravi hrvatski rodoljub ne ljubi takvo srpstvo, a ne nasjeda na „pokvarena slavenska jaja“. Na ovakvoj Pavlinovićevoj i Starčevićevoj misli „sagradio“ je svoj politički život i fra Miho Kotaraš.

Svjestan velikosrpstva u usponu, gdje Karadžićeva tvrdnja kako su „Srbi sve i svuda“, a vjetar u jedra pušu im „jugoslaveni“ Strossmayerova tipa, fra Miho Kotaraš takvoj se politici suprotstavlja svim sredstvima. On je svjestan Hrvat, pa ljubi Domovinu i pradjedovsku vjeru, služi svojoj Crkvi i narodu do zadnje kapi krvi, mukotrpno radi da uspiju njegov narod i njegova Crkva. Ovo će biti razlog da ga čitava njegovog života „razapinju na križ“.

Stajući ovdje s pisanjem, poslije stotinu godina od njegove smrti, neka ga i ovaj tekst uskrisi od zaborava. Njega, fra Mihu Kotaraša, vječnoga orla, jablana, malog čovjeka, velikog djela, izraslog u velikog čovjeka Božjega, čovjeka hrvatskoga. A blago fratrima koji su ga imali!

----------------------------------------------------

(21) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str.559.

ANTE ČAVKA

KUKAVELJ, DRIPCI I NEVIDLJIVE USTAŠE

 

Zaustavite „Reuters“! Iako je ovaj usklik nastao prije nego sam se rodio, ovaj usklik želio je pokazati kolika je „novinarska sila“. Do svoje starosti čuo sam je tisuću puta, na sve moguće načine. Ako se ove sile bojao i Staljin, a zašto je se ne bih i ja preplašio? Kakva američka sila, kakva ruska sila, Kinezi su u to doba bili još u povoju: moć novinarstva nadilazi snagu „atomske bombe“. Sve sile su umjetne, novinarska sila jedina je „prava“. Do dana današnjeg, nezaustavljivi „reuters“ svakodnevno pokazuje svoju snagu. Pozadina svih „reutersa“ vučje je naravi: iz nejasnoga zakutka čudne šume, pune tajanstvene tišine, zatuli prvo vučje grlo. Ne prođe dugo, iz iste mračne tajanstvenosti odjek tuljenja, sada umnoženog, do svitanja čitava šuma nije ništa drugo nego vučje zavijanje. Strah i trepet od „vučjega reutersa“ obuzme sve slušače, a strahotnost zavijanja sledi „krv u žilama“. Ima li itko tko se može suprotstaviti porukama vučjeg čopora?

Nitko, osim lovca Luke. On ne rastjeruje divlje šumske orijaše puškom ni zamkama. Kad zatuli prvo vučje grlo, lovac Luka snimi ga na „snimač“, a onda ga „razglasa“ tajanstvenom šumom. Zbunjen čudnim odgovorom, ne znajući tko se to ne prestraši njegova strahoglasa, a tko ne odgovara njegovoj „naredbi“, još je silovitije ponovi. Odgovor je isti: uskoro će čitava šuma zakričati „krikovima vukova u bijegu“. Tako lovac Luka uspije takvim silama stati na kraj. Tko se ne boji vukova kad zavijaju noćnom tišinom? Lovac Luka. Tko se ne boji strašnoga „reutersa“? Onaj tko umjesto straha pred moćnim, silovitim „reutersom“ pita najprije samoga sebe: a što je, i tko je „reuters“? Tko su i što su svi ti naši siloviti „novinari“, moralne vertikale, sveznalice, junaci našega doba, pravednici svih vrsta? Odgovor dolazi kad jednoga po jednoga svrstaš u čopor, prije toga upravo sveden na proste faktore. Tad se otkrije da to nije ni kakva sila, naprotiv, kukavelj do kukavelji. Sveprisutni su, posebno tamo gdje je „bukare i korita“, a posebno tamo gdje se na ovčja runa „penju rasplodni prazovi“. Ne budete li lajali što vam se kaže, ostat ćete bez bukare i korita, lajte!

Ne znam što će drugi razumjeti kad ovakvi čopori zatule današnjicom, a meni je ovo „reuters“: Laj, kad ti se kaže, i šuti kad ti se kaže. Ima onaj tko za te misli. Igram se i ovim pisanjem, jer,U znajući tko je „reuters“ umjesto sile vidim kukavelj, a niti ću misliti što „reuters“ misli, niti ću lajati kad „reuters“ zalaje. Učio sam o „reutersu“ od lovca Luke. Lovac Luka zna kako rastjerati čopor. Ne znam hoće li meni to uspjeti, ali, trudim se svim silama „rastjerati čopor“. Da sam drugi i drugačiji, sve sam ovo mogao reći u dvije rečenice. Ne, to ne ću, hoću puno rečenica.

Prisjećam se „svjetskih sila“ jučerašnjice i sadašnjice: DW - Deutsche Welle, Algemeine Zeitung, Le Monde, Liberation, The Guardian, Swizerland News, Associated Press, El Pais, BBC, CNN, Politika, New York Times, TV France, Washington Post, RTS, Corriere della sera. Uz najbolju volju od svih ovih „svjetskih medijskih sila“ nisam još čuo nešto dobro, rečeno o mojoj Hrvatskoj. Naprotiv, često sve loše, najgore, najlošije: sve od ustaša, sve zbog ustaša. Ulazim u duboku istragu, spoznaju veoma čudnu, jasnu istinu. Do nekog vremena srpsku su Glavu vodile “svjetske medijske sile“, a sada srpska Glava vodi „svjetske medijske sile“. Čim srpska Glava, posebno ona na hrvatskom medijskom tijelu, kurjački zatuli tamnom europskom noći, sav svijet ustane na „strašne ustaše“. Što Glava reče, udovi ponove. U svim ovim „magnatima novinstva“ kao da Srbi vode „glavnu riječ“. Kad će doći mir? Nikada. Tako mi Dobrice Ćosića: kad joj ovakvi Srbi određuju „istinu“, svjetske medijske sile baš su na „pravome putu“. Ugledani na Raškovićev „ludi narod“, uz Ćosićevu „živu istinu“ da je sve srpsko nastalo „u laži“, i uz Cecinu pjesmu: „nitko nema što Srbin imade. Srbin ima ono što ukrade“, europske i svjetske medijske sile zaista su na putu „prosvjetljenja“. U laži su kratke noge, još kraće u onoga tko živi od laži. Ovo je „reuters“, a njega ne treba zaustavljati. Ovakav, sam se odavno zaustavio.

Ovo je svjetska medijska sila pod upravom srpske Glave. Ovo ne bih znao da se pametan netko nije potrudio pokazati srpske Glave. A koliko je toga još, znanoga i neznanoga? Gdje je Radio London, Radio Washington, Radio Slobodna Europa? Uz to Oriana Fallaci, Moris Gent, Geffry Hard, Grga Zlatoper. Ima ih „beskrajno“. Tko da ne zadršće pred ovom “svjetskom silom“? Kad ova sila zatuli, tko se ne prepadne, i komu se to ne sledi krv u žilama?

Sve sam ih slušao i čitao. Poneke javno, morajući slušati Vladimira Dedijera. Ponekad tajno, skrivajući novine od znatiželjnih pogleda, ili u kasnim satima prigušeno slušajući što se nije smjelo slušati. Prigušen strah okopnio je kad sam spoznao tko je Vladimir Dedijer, i njegov svakodnevni „Raselov strašni sud“. Istina oslobađa: Dedijer je komunistički razbojnik, a „ televizija njegove glave“ kazalište guja pod posteljom, i procesija bijelih miševa. Kad svakodnevno moram slušati „bulimentu“ svjetske novinske i medijske sile“ pomislim na njihovu stvarnu moć, dok se ne zapitam tko su ti „velikani“? Dođe na isto kao i kod Dedijera. Sitna kukavelj, „špiclovi“, izjelice, pijanice, serija likova s nadimkom „bez veze“, vjernici boga Baala, potomci Moloha, duhovni Gomorci i Sodomci. Morao bih se uplašiti. A koga? A čega? Istina oslobađa: „svjetska medijska sila“: čopor srpskih „dripaca“. Nema nigdje ustaša, zato je svugdje srpskih „dripaca“. Jer oslonac „svjetske medijske sile“ upravo čine teške hrvatske „srbende“.

Prisjetim se, stojeći pred „svjetskom silom“ ovakve vrste, još jedne „svjetske sile“ moga vremena“. Prisjetim se „Raselova suda“ i lika gotovo svakodnevnog na moćnoj „dalekovidnici“, moćnoga Vladimira Dedijera. Strahovitom moći svjetskoga „strašnoga Raselova suda“ svakodnevno je progonio „ustaše“. Toliko me puta izvijestio gdje su „ustaše“, tko su „ustaše“, da sam zaželio jednom uživo susresti jednoga jedinog „ustašu“. Nisam uspio naći ni jednoga. U toj želji sličio sam jednome Crnogorcu u Lukavici. Kako je stažist u „činu rezervnog poručnika“ u političkoj nastavi neprestano spominjao „Vatikana“ kao najvećeg neprijatelja „naših naroda i narodnosti“, Crnogorac ga je jednom prekinuo, tražeći da ga pošalje tom Vatikanu, pa da se on s njime „obračuna. Žarko sam želio da mene Crnogorac Dedijer pošalje „ustašama“. Nit je Crnogorac obračunao s Vatikanom, nit sam uspio vidjeti „ustašu“. Počeo sam sumnjati u Dedijera, a i njegove sveopće „ustaše“. Sve ove „novinske sile“ kao da su nastavile Dedijerov put: malo je dana kad se sve ove „svjetske javne kuće“ ne bave „ustašama“. Zašto? Što to danas „svjetskim silama“ znače „mrtve ustaše“, i tko se u svijetu boji „mrtvih ustaša“? Opasnost mora biti veoma velika kad iz dana u dan ovakve „svjetske javne kuće“ strijepe od tristotinjek davno umrlih „ustaša“, pobjeglih od „zubi Aleksinih kurjaka“, a koje nam je poimence nabrojio nitko drugi do li velikomeštarski mladunac, naslovljen Krizmanom.

Budući da u „svjetskim medijskim silama“ kao nekoć u Dedijera, nema dana bez „ustaša“, ista mi je želja kao i ranije kod Dedijera: želim susresti barem jednoga „ustašu“. Počinjem sumnjati u „svjetske medijske sile“, i sve njihove „ustaše“, posebno kad osobno želim susresti jednoga jedinog njihova „ustašu“. Čini mi se da ne ću uspjeti, jer Dedijer je, po srpsku rečeno, bio „obični dripac“. Kad se uđe u tajnu „ustaštva“ svjetskih medija, i kad se otkrije tko to vidi „ustaše kojih nema“, jesu li svjetski mediji, ponovno po srpsku rečeno, „obični dripci“? Kad sve saberem na pravu misao, svjetski mediji nisu ništa drugo do li „lajavi dripci“, od prvoga koji počinje tuliti, do posljednjega, što tuljenje vječno ponavlja.

Ne bi valjalo detaljnije ne spomenuti moćnu silu „Dedijerova Raselova suda“, pa je izjednačiti sa „strašnom silom“ lajavih „reutersa“. Priča o „svjetskim medijima“ i njihovoj „moći“ podsjeti me na vrijeme „mladosti“ i svakodnevni, po srpsku rečeno „Raselov sud“. Svako nekoliko, eto Vladimira Dedijera, u ime „Raselova suda“, progoni usraše, a njih nema, jer ih je već ranije pobio, progoni svjetske čelnike svega i svačega, vidjevši posvuda nove naciste, počevši od „sekretara sjedinjenih naroda“, pa do posljednje „tipkačice“ zlokobnog vremena. Čim Dedijer „zatuli s ekrana“, ne treba dugo čekati: odmah za njim zatule svi „mediji“, svi novinari, sve redakcije, sve kulturne „ustanove“. Po kurjačku, rekli bi Srbi. Moraju: Dedijer rekao, a nije se lako igrati sa snagom „jednoga Raselova suda“. Nije bilo teško domisliti kako su „Dedijerove ustaše“ Dedijerova „partizanska bolest“, a bijeli miševi i guje pod krevetom „neonacisti preobučeni u čiste fašiste“. Čovjek pijan i lud. Ništa drugo. Zatvaraj i liječi: jedino je trebalo reći. Hajde reci, ako te majka rodila. Nitko to desetljećima nije rekao. Nije pametno prkositi takvoj „svjetskoj sili“. Dodijao mi Dedijer i njegov „Rasel“, dodijao i mojoj „šutljivoj“ generaciji, ali, pokrij se ušima, šuti i pokori se „Raselovu sudu“. Jer, to ti je „strašni sud“.

Ljudi naviknuti na takvo „lajanje“, dočekali su vrijeme kad je „pametan netko“, preskačući zamku stalnoga straha i progona svega „nededijerskoga“, javno zapitao: što je to „Raselov sud“? Saznalo se da „Raselov sud“ ima samo dva člana, jednoga „stalnoga sudca“, Vladimira Dedijera, a povremeno pridruženu sutkinju, Dedijerovu ženu. To vam je bio taj „strašni sud“. Možda su „junaci svoga doba“, gorostasi „novinarstva“ u likovima Iveka Mihovilovića, Milolože Modrić, Krasne Babić, Milosava Lilića, ili Krkovića-Galić, zavijajući po Dedijerovu, prenosili poruku: istina je „voda duboka“, zavijajte kao vukovi, da vas ne prepoznaju kao janjce. Stoga je i mojoj generaciji poručeno: kad „Raselov sud“ nešto reče, imate ga slušati, da ne postanete janjci. Pametno vrijeme doznalo je da je „Raselov sud“ postojao samo u Dedijerovoj glavi. Što je tom čudnom čovjeku: pitali su mnogi, konačno slobodni pitati za istinu?

Rođeni Dedijerov brat, na pitanje što mu se to događa s bratom, nije bio daleko od riječi: bijeli miševi, guje pod krevetom, svi obučeni u ustaške uniforme, a bratu televizija ušla u glavu, otkad je izgubio moć biti na televiziji. Što se događa s „medijima“? Da ne bude zabune, o svim medijima, onim oko sebe, a i onim dalje od sebe, ne ću biti daleko od istine: manje vukovi, a više kupljene kuje. Umjesto „ustaša“ ispod postelja gmižu im guje, a bijeli miševi , prepune ih bukare i korita. Tko su vertikale hrvatskog medijskog prostora: hanžekovići, mrtvi i živi, kljakovići, živi i mrtvi, babići, neskriveni i skriveni, tomići, klauškovići, pilići, modrići, dežulovići, markovine, klasići, jakovine? Bulimenta neokomunista, krštenih u „hramu orjune“. Sve su to u debelom „delirium tremensu“, oboljeli poput „Galićeve dalekovidnice“, čudni likovi: umjesto guja i bijelih miševa iz njih ispuzavaju „nevidljive, ali strašne ustaše“. Znano je da su guje i miševi plodovi bolesti propalih pijanaca. Meni je znano da su „nevidljive ustaše“ bolesti duhovnih pijanaca. Bilo ovih naših svakodnevnih, bilo onih bjelosvjetskih, takozvanih „svjetskih medija“.

Moram se osvrnuti na moć „svemoćnih medija“. Moram potvrditi moć „ustaša“. Švedska, Nizozemska, Italija, Njemačka, Engleska, Francuska, Belgija, Danska, Španjolska, Švicarska, Amerika posebno: počesto se bave vlastitim zemaljskim problemima, ali sve to padne u drugi plan, kad dođu u pitanje „ustaše“. Srbin zagrmi, a čitav svijet od straha viče „slava“. Kad se samo spomene riječ „ustaša“ u svim tim moćnim zemljama stane život, a milijunima njihovih građana „sledi se krv u žilama“. Kao maštovitom dječaku u šumi punoj vukova. Kao meni nekada, kad sam slušao riječi „Raselova strašnog suda“. Svi se problemi svakodnevice mogu nekako i savladati, ali kako svladati strah od „ustaša“? Važna tema, prevažna, zato nema dana, a da „svjetski mediji i svjetski novinari ne ukažu na opasno „ustaštvo“. Zbog ovoga, rekao bi Ewelin Waugh, svjetske drugarice gube „mjesečnice“, a svjetska „elita“ zamre od straha. Nema na svijetu ni jedne opasnije stvari od „ustaštva“. Kažu svjetski mediji, gotovo, nema dalje. Tako mi svjetskih medija. Tako mi Dedijerova „strašnog suda“. Tako je, nikako drugačije.

Iako nije dozvoljeno dovoditi u pitanje snagu duha svjetskih medija i onih koji po vučju straše slobodne misli svega njima suprotnog, zavirit ću u istinsku vrijednost takvoga „ljudstva“. Uoči Domovinskog rata došla k meni dvojica upravo „svjetskih novinara“. Rekoše svoja imena, a rekoše i tko ih je k meni poslao. Došli su iz Knina, bili su Martićevi gosti, imali su nekoliko dana tri osnovice pravih svjetskih „moćnika“: obilno korito, duboku bukaru, a ženskica izobilje, po izboru, i do mile volje. Zbunili su se kad sam im, predočujući im „ugostitelja“ rekao da mene i ne moraju slušati. Oni će napisati u svojim „svjetskim novinama“ ono što im je već „ugostitelj“ napisao, kako bi ponovno kad se vrate, mogli ponovno za korito, bukaru, a i ženskice. Od mene ne će dobiti ništa osim istine.

Dobra je istina, ali se rijetko isplati. Ostadoše pri svome: nisu napisali istinu. Naprotiv, postupili su po „Tetkovoj mudrosti“: kriv je onaj tko se brani, da se ne brani, ne bi ni bilo rata. Kriv sam, po njihovoj mudrost, ako dođe do rata. Oni su otišli, a rat je došao. Preživio sam rat i mudrost „svjetskih medija“. Obojica su mrtvi: čuo sam iz njihovih medija da su poginuli u traganju za „svjetskom istinom“. Na čudnom su mjestu poginuli, a nisam siguran jesu li umrli „gladni i trijezni“. A šteta bi bila da nisu ispraznili korito i osušili bukaru. Jer, dug je put do Hada.

Meni je ostalo važno pitanje: ima li i jednoga „slobodnog novinara“, i jednoga „slobodnog medija“, komu „ugostitelji“ ne odrede što smiju? Ne vjerujem, nema „slobodnih medija“. Tko onda u svjetski medijski svijet uvodi pitanje „ustaša kojih nema“? Ugostitelji kao vlasnici korita i bukare. Po uzoru na vukove. Prvi odredi o čemu će tuliti. Slobodni novinari tule zatuljeno, što svjetskija sila, to jače tuljenje, i strahotnije zavijanje. Tko se boji mrtvih ustaša? Tajni ugostitelji. Tko su? Pitajte „svjetske medije“, pa oni su svjetska „sila“.

Da je pitati pravo obične Šveđane o „ustašama“, ne samo da nisu za „ustaše“ čuli, nego većina nije čula ni za Deutsche Welle, za BBC, a kamo li za Corriere dela sera, ili za Politiku. Nizozemci stvarno nemaju drugoga posla nego li bježati od „strašnih ustaša“. Polovica ih ne zna ime svoga pročelnika, a za Carla Bilta ne zna je li Šveđanin, Maur ili Turčin, a za Merkelicu je li roditelj broj jedan, ili je roditelj broj dva. A što ih briga za sve. Pa tko to uporno nadvija „ustašku opasnost“ nad sve ove narode? Odakle potreba o „ustašama“ vječno govoriti? Nekomu je to u interesu, kaže povijesna „činjenica“. Nekomu trebaju ustaše, svakodnevno, svugdje. To tuli prvo grlo svjetskoga čopora. A čopor tuli od jutra do večeri. Jedno te isto, besmisleno. Od srpske Glave do „svjetskih udova“.

Vrijeme je da zagledam dublje u lavež svjetskoga čopora. Tko su mediji i tko su medijski „poslužnici“? Čini mi se da će sa svom tom svjetskom silom biti kao i s Dedijerom. Desetljećima je terorizirao dvadeset milijuna ljudi, sudom u komu je bio sam. Stoljeće već svjetski mediji teroriziraju živu istinu, lajući poput bijesnih pasa na sve što im nije u korist, a možda su tako sami, drogirani, pijani, otkačeni od svega normalnoga, a na kraju tako osamljeno sami. Kao i Dedijer.

Hrvatska medijska sila ima svoje „jake snage“ u imenima što ih nabrojiše, čudeći se upravo hrvatskoj medijskoj sili, jer ni jedan od „dojavljivača“ nije Hrvat, naprotiv, gotovo su svi Srbi, osim Poturica, a ostali ni sami ne znaju što su. Cinici bi se narugali: crnoj udovici povjeriše da čuva dojenče u kolijevci. Hrvatska medijska sila, okrenuta svjetskoj medijskoj sili povjerena je slijedećim Dedijerima: Jovanu Vukosavljeviću, Stevi Krivokući, Nikoli Vukobratoviću, Sandi Blagonić, Aleksandru Holigu, Željku Peratoviću, Dušanu Stojanoviću, Svetlani Milosavljević, Srboljubu Živoinoviću, Pertu Štefaniću, Vojislavu Mazoccu, Dejanu Joviću, Ivi Goldsteinu, Žarku Puhovskom, Hrvoju Zovku, Slavenki Drakulić. Pa kad se zapitamo komu trebaju „ustaše“, evo odgovora? Ovim „svjetski poznatim imenima“ otvorena su širom vrata svih svjetskih „javnih kuća“. Eto zašto su „ustaše“ europsko i svjetsko svakodnevlje. Ustaša mora biti, kao što je moralo biti vukodlaka Raosovu don Pavlu. Od čega bi smo mi živjeli, ako nestane „ustaša“ pitaju ovi Srbi? Zato trube o „ustašama“ javljati cijelome svijetu? Ustaša mora biti: zato su svakodnevlje svjetskih medija. A zato su i svakodnevlje hrvatskih malomedijskih kukavelja.

Pored sve ove svjetske medijske sile nisam susreo ni jednoga ustašu. Tražim ga svakodnevno, ali ga nigdje. Samo se bojim, od ovolikih prizivanja „ustaša“, odavno mrtvih, da se neki stvarno i ne pojavi. Poput lovca Luke. Pa da kurjaci prerušeni u vukove, ne pobjegnu u neke druge svjetske, tamne šume.

Kad sve sagledam, i tko su izdanci „svjetske medijske sile“ spomenem se Andrićeva fra Serafina i njegova pitanje ocvalom svjetskom diplomatu: vi medijska svjetska sila, bogata, moćna, tako uvjerljiva i grlata, na što ste to spali? Zar niste mogli sebi naći neke malo pametnije i trjeznije „službenike“, nego ste se oslonili na nove Dedijere, i na strašne svjetske „Raselove sudove“? Možda niste ni svjesni u kojoj ste bijedi, vi i vaši „službenici“. Da nije „ustaša“ smetlište povijesti davno bi vas Hadu primaklo. Ustaše su vaši spasitelji, vi bez ustaša ne možete.

Ne zaustavljajte „reuters“! Ovaj „reuters“ sve nam otkriva: iznosi likove i njihove dosege, počevši od Srba pa do „vasceloga sveta“. Ovaj „reuters“ govori po „srpsku“. Zato ga cijeli svijet razumije. Neka stoga govori, ne treba ga zaustavljati. Makar, poslije svega, sam ne znam što je „reuters“. Znam komu treba, ali nikako ne mogu razumjeti zašto treba?

Postoji skraćenica riječi i medija „Reuters“ – RTS. Otkrio sam kako ga „opslužuje“ medijski magnat Podlivoguz, hercegovački iscjedak, presađen u Imotski, a taj spada u onaj red podlivoguza: pošteno, kad ne može drugačije, istinito kad ne uspiješ slagati, sve biti osim ono što jesi. Imoćani su ipak drugačiji: nit u Imotski smije oficirčić Podlivoguz, a niti smije podofirčić, slavni imotski vitez Pod-podlivoguz. Znam Podlivoguza, ali još uvijek ne znam komu Podlivoguz šalje „ustaše“? Je li Podlivoguz službenik Srpske radio televizije, ili je službenik povijesnoga „Reutersa“. Svejedno, ne ću ni ispitivati, jer , reklo bi se, oba jednaka.

Kad se reče Politika, nisam siguran je li to srpska ,ili neka svjetskija politika. A opslužuje Politiku Vojislav Mazocco. Zanimljiv lik i imenom i prezimenom. A bio jednom u Sinju jedan Franjo Mazocco. Za njim slijedi Ljubo Mazocco. Prirepina Josipa Smodlake, Prvoslav Grizogono, Aleksandrov ministar, za koga Marko Bogdan nije bio siguran je li „radikal“ ili „redikul“, razočaran sinjskim „dočekom“, pobjegao je iz Sinja. Medij spominje kako ga je tada dočekala „prirepina Ljubo Mazocco, i neka čudna ciganska glazba“. Možda je Grizogono pomogao svojoj prirepini Mazoccu prolaz u Beogradsku čaršiju“. A što bi njegovi potomci trebali biti, ako iz Beograda ne vide milijune ustaša? Vojo, Vojo, da mi je znati jesi li to ti?

Sjećam se i neke Slavenke Drakulić. Nisam siguran jesu li je ubrojili u „vještice iz Rija“, ali se sjećam da je prkosno napustila Hrvatsku. Otišla od svih ustaša i nacista, a onda je odveli na grob Hitlerova generala Rommela. Njemačka digla spomenik Hitlerovu generalu Rommelu. Jadna Drakulićko, kako ćeš sada u napad na naciste? Ostali su joj Musolinijevi fašisti. Ona u Italiju, a unuka nastavlja „djedov fašizam, a ponudili joj privjeske s Musolinijevim likom. Jadna Slavenka, kud će sad? A čvrsto odlučila lutati svijetom i loviti „ratne zločince“. Kako su joj propali njemački nacisti, a nije bolje prošla ni s Musolinijevim fašistima, odlučila je obračunati s „ustašama“. Samo ti piši, Corriere della sera sve će objaviti. Kako sam, spletom okolnosti dobro upoznao lik i djelo Veljka Drakulića, poručio sam Slavenki Drakulić da se ne mora truditi, lutajući svijetom za ratnim zločincima. Ima jednoga u vlastitoj kući. Nisam nikad dobio odgovora, ali takvi baš trebaju Corriere dela sera. U večer i u jutro. Ne poznaje Corriere della sera ni jednoga fašistu. Ustašu svakako.

New York Times posebna je priča, ona prekooceanska. Golema zemlja i golema „medijska sila“ zaslužila je „moćnu silu“: Dejana Jovića. Kad on vikne:„Ustaše“! zatrese se sva Amerika, a i Engleska bi, da je već prije nisu razdrmali. Hrvatska tadašnja predsjednica, dršćući pred „silom zvanom Jović, prostrla je crveni tepih nikomu drugomu nego, kako Srbi pišu, ustaškome unuku Aleksandru Vučiću. Tog mi se dana posrećilo. Zahvaljujući gospođi Kitarović, uspio sam vidjeti „ustašu“ baš na slavnome Markovu trgu. Dejan Jović imao je prigovor na ustašizaciju Markova trga, a Kitarovićka se branila kako ona ima „nonu i nona, slavne partizane“. I partizani su ustaše, rekoše joj. Snašla se. Svim tim uzbuniteljima pokazala je svoju njegovanu ruku, s naglašenim srednjim prstom. Zvala je za svjedoka Zvonimira Čička, ali se dogodila nezgoda. Taman da zasvjedoči, a ono mu pred cijelim svijetom „spadoše gaće“. To mu se nije dogodilo ni dok je stajao pred Dragicom ispod Mosta. Dršće Europa, dršće Amerika, nema spasa. Jovićeve ustaše upravo paradiraju New Yorkom. Ustaše, nevidljive ustaše okupirat će Ameriku. Tako govori Dejan Jović, a tako sluša New York Times.

Nastavim li ovako svlačiti jedno po jedno nikad kraja. Tko su Jovan Vukosavljević, Stevo Krivokuća, Nikola Vukobratović, Sandi Blagonić, Aleksandar Holig, Željko Peratović, Dušan Stojanović, Svetlana Milosavljević, Srboljub Živoinović, Petar Štefanić, Ivo Goldstein, Žarko Puhovski, Hrvoje Zovko? Ovo je „orjuna“. Jasno i glasno.

Zar duhovni potomci Josipa Smodlake, okosnice zavnoha iz Topuskog, mogu biti išta drugo osim „orjuna“? Nema sumnje tko „svjetskim medijima“ podvaljuje ustaše. Dok ovih bude bit će i ustaša. Ne samo u Gospiću : u New Yorku, Londonu, Parizu, Madridu, Berlinu, Rimu … Posvuda ustaše.

Dosta je. Ne će dalje. Tek sažetak: pod upravom srpske Glave, sve ove svjetske novinarske i medijske sile obična je kukavelj. Ništa više. A ja ponovno nisam uspio susresti ni jednoga ustašu, iako sam žarko želio. Možda mi pomogne sumnja: Aleksandar Vučić, prerušen u četnika, jedini je živući ustaša. Jest, tako mi Dedijera, a tako mi i Dobrice Ćosića.    

                                                       ANTE ČAVKA

 

PRIČA O ORLU I VRANAMA KOKOŠJE NARAVI

Orlovi su neobične ptice. Visoko lete, a na zemlju se spuštaju samo kad moraju. A i kad se spuste biraju litice samo sebi dostupne. Orlovi ne služe ni komu, orlovi nemaju gospodara. Vrane su grlate ptice. Jake su kad ih je puno, i malo su kad zadovoljne. Pa kad se sukobe s orlovima, dirajući se u orlovštinu, uvijek izgube. Jer „pametan“ ostavi zapis u pitanju: kad je vrana orla nadjačala?

Sokolovi su ptice „spretne i jake“, ali sokolovima gospodar upravlja. Ponekad su na gospodarevu ramenu, ponekad na uzici, ali teško ih je naći slobodne. Orlovi i sokolovi nisu isto. Sokolovi se uklanjaju od orlova. Sokolovi bez zamke i prijevare ne mogu nadjačati orla.

Kokoši su bivše ptice. Ograđene u dvorišta, kljucaju smetlišta, a nikada ni kamo ne uzlijeću. Kokotu koji ih predvodi svejedno je gdje je. Važno je da je na smetlištu, i da je oko njega puno kokošiju. Kokoši i vrane, sokol na uzdi: svijet prizemnosti. Orlovi nisu dio prizemlja. Dok sam kao dječak hodao sinjskim ulicama nisam spoznavao zašto govore o „Orlani“ koje nema, a malo tko govori o „Sokolani“ koje ima. Nisam znao da su Orlanu srušili do temelja, a Sokolanu čuvali kao kap vode na dlanu. Nisam znao razliku između orla i sokola. Sad kad sam ostario vrijeme mi je iscrtalo razliku.

A preda mnom je upravo bitka dvaju svjetova. Preda mnom dvije knjige, a kao da ih nije slučajnost do mene donijela. Prva, o ponosnome Orlu jednoga vremena, u borbi s vranama, sokolovima i kokošima. Druga o vranama, sokolovima i kokošima, graktavim i prizemnim, čak i onda kad im je vika do orlovskog neba. Preda mnom je povijesna bitka dvaju ljudskih svjetova, sada ponovljena među dvjema knjigama.

Jedan je priređivač prve knjige, a priređuje lik i djelo fra Mihe Kotaraša, fratra, genija svoga vremena, kulturnog radnika, pravaša, Hrvata prve vrste, katolika prve vrste, junaka prve vrste, nedostižnog graditelja, čovjeka duhovnosti i duševnosti, gotovo neponovljivoga Božjeg čovjeka. Stota je godišnjica njegove smrti. Umiješao sam se u bitku, na strani sam orla, pa i ovo pišem protiv zaborava. Orao leti, knjiga ga pokazuje, neka je malo onih koji ga uopće vide. Za inat, ako je priređivač ove knjige orao, tu ću titulu i sebi odrediti: kao orlovi letimo za orlom.

Mnogo je priređivača druge knjige, a svim silama nastoje „svecima“ pridružiti izdanke svoga mraka. Na uzicama svoga „gazde“, pokušavaju biti sokolovi, kriješte poput vrana, a zapravo su obične prizemne kokoši, nedostojne bitke s orlovima. Kriješte na osam stotina stranica knjige o „liku i djelu“ Ante Mike Tripala, takozvanog hrvatskog rodoljuba, takozvanog velikog Hrvata, takozvanog humaniste, toliko velikog da na svoja orjunaška prsa vješaju bižuteriju njegova lika. U svoje vrijeme, upravo razvikani „demokrati“ bogataških i orjunaških obitelji Tripalo i Grizogono, bili su osnovni neprijatelji fra Mihe Kotaraša. Fra Miho im je znao stati u kraj. Ni „vječnom laži“ o teškome „klerikalcu“, izdajniku „Kralja i otadžbine“, a ni batinama kojim su ga „častili“ puno puta, i na sve načine, nisu slomili „cetinskoga orla“. Demokrate svoga vremena, upravo pravaškim naukom o hrvatstvu i ljudstvu, stjeravao je u kut. Zvao ih je „demonkratima“, đavlijim ljudima, a imenom „fašisti“ prozvao ih je po svim njihovim „demokratskim batinama“, viđenim od Musolinijevih „ballila“. Ante Miko Tripalo izdanak je upravo takve demonkracije, takvih nečasnih predaka i „sotonski čovjek“ komu nova orjuna pokušava usadiditi anđeoska krila. Upravo to rade ovom knjigom osvjedočeni orjunaši, kokoši obučene u sokolove, a krještavije od svih vrana. Ne će proći. Ova će priča puno toga napraviti. Na pitanje gdje je orjuna, jasan odgovor: tu je u knjizi sokolova, vrana i kokošiju? Pa tko je Ante Miko Tripalo? Ništa posebno, izdanak svoga roda: zavezani sokol, krještava vrana, obična povijesna kokoš. Eto, to kažem, eto to pišem. Ne znam jedino trebam li ovo ozbiljno razmatrati, ili se trebam kokošima narugati?

Po uzoru na „dualističku vjeru“ preda mnom se tuku dvije knjige. Vruće ljeto, a mene nešto unutrašnje sili stati i promatrati tu tuču. Kako su se nekoć tukli „sve dane svoje godine“ dobri Bog Svetovidac i zli bog Divac, tako se na „brijegu povijesti“ tuku dvije knjige. Na punih šest stotina stranica prva knjiga donosi djelo neobičnog genija hrvatske prošlosti, pravaša fra Mihe Kotaraša. Čovjeku stane pamet kad sagleda što je taj naoko obični fratar za sobom ostavio, isto tako, što je sve u svome životu pretrpio.

„Ne pišite knjige od šest stotina stranica, to nitko ne će čitati“: rekoše meštri svjetskih „protokola“. „Priređivač“ knjige nije poslušao savjet „velikih meštara“: stvorio je knjigu od šest stotina stranica. Nisu u pravu: ja sam je već pročitao. I ponovno ću je čitati. Razlog novog čitanja: divljenje geniju i nedostižnom stvaratelju, uz dostatan prezir njegovim progoniteljima.

Na malo manje od osamsto stranica druga knjiga pripada svijetu zlog boga: onoga što je prizeman, a bavi se poništavanjem svega dobroga. Legija priređivača druge knjige ponovno nije poslušala svoga vlastitog „meštra“. Stvorili su knjigu o Anti Tripalu zvanome Miko, navodnom „hrvatskom rodoljubu, profinjenom čovjeku i nebeskome idalisti“. Da nije istinske stvarnosti, i druge strane medaljona zvanog Tripalo, knjiga bi bila uvod u „kanonizaciju“.

Ne znate vi tko je Broz, tvrdila je Jovanka, kad je od njezine kuhače Broz trčao u krilo „kosa“. Ne znate vi tko je Tripalo, a ne znate ni tko su svi Tripali, reći ću. Sve vam piše u prvoj knjizi. A što ne piše, sam ću dodati. Ne znam hoće li itko ovu drugu knjigu pročitati. Preda mnom je, pročitao sam je i još ću jednom. Orjuna je napisala drugu, a napisana je samo zbog toga da zaniječe istinu one prve. Tko je lik prve knjige? Tko je fra Miho Kotaraš? Nitko za njega nije čuo. Orjuna se pobrinula da se ne čuje. A orjuna se brine da se drugo čuje. Tko je orjuna? Što je orjuna?

Sve ovo pišem dok preda mnom stoje dvije „ogromne knjige“. Jedna je knjiga zbir dokumenata o „cetinskom orlu“ i njegovu vremenu. Druga je knjiga o kriještavim vranama, razvikanim sokolovima i svoj sili orjunaških kokošiju, bez obzira što ističu jedno ime.

Mučio sam se pitanjem može li orjuna umrijeti? Ova knjiga potvrđuje to da orjuna i te kako živi. Pisci ove knjige rješavaju zagonetku. Kad prepišem ime po ime ove knjige, evo orjune. Ne treba je tražiti, ona se sama pokazuje. Strpljenja imajte, redom ću ih navesti. Već sada je jasno: preslici loših predaka još uvijek su bučna orjuna. Evo joj djela na životu fra Mihe Kotaraša.

Jednoga povijesnog dana fratar fra Miho Kotaraš zaputio se

parnjačom iz Sinja prema Zagrebu. U Sinju, gdje je pronašao mjesto u Reri, uskotračnoj željeznici, nešto kasnije operiranoj u Ćiru, nitko ga se nije usudio „dirnuti“, jer u to vrijeme najmanje tri stotine sinjskih „Glavičana“ moglo je stati u obranu ovakvome fratru: a onda, komu opanci, komu obojci. „Sinjska elita“ nazivala ih je neprosvijetljenim seljačinama, ali, za svaki slučaj, na sam spomen Glavičana, veliki demonkrati zvani demokrati, ukorijenjeni u posjedničke obitelji dugotrajnih Tripala i Grizogona, bježali su glavom bez obzira. Razvikana ORJUNA nije u Sinju mogla udariti na fratra, sinjskoga gvardijana, bojeći se „seljačina iz Glavica“. Mogla je u Kninu. U suradnji s kninskom orjunom dočekala je fra Mihin vlak, zaustavila ga, pretukla fra Mihu Kotaraša, i doslovno rekla: vraćaj se nazad, ako kreneš za Zagreb, u Gračacu bit ćeš mrtav. Razbijene glave i krvav, fra Miho je morao nazad: istom parnjačom prema Splitu, a onda uz Klis, prema Sinju. Orjuna je u Sinj stigla puno ranije. Preko Krčića, Napoleonovom cestom, u bogataškim „fordovima“ iščekivala je povratak „sinjskog orla“. Uz đavolski osmijeh, jer Orjuna i Sotona odavno oru u suvezu.

Tek nekoliko godina kasnije sinjske Glavice prestale su biti „leglo klerikalizma“, a postale „mala, crvena Moskva“. Orjuna je počela vježbati razbijanje glava na glavi fra Mihe Kotaraša. Desetljeće dugo, svaki se dan tukla „protiv fra Mihe“. Nova orjuna, pod upravom Boška Šiljegovića, sve te fra Mihine „branitelje“ poslala je na prvu liniju. Ne zna se je li i jedan od tih mladića preživio. Ovomu se isčuđivala i „njemačka vojska“ kojoj je dodijalo na „polačkoj uzvisini“ takvo ubijanje. Još od tada nema više „crnih“ Glavica. Ostale su samo „crvene“. I orjuna u njima.

Pogriješio sam što mi je do predzadnje godine fra Miho Kotaraš bio tek nepoznato fratarsko ime, nekoć tek fratar iz mojih književnih snova. Zapravo, fra Miho Kotaraš genij je svoga vremena, a, sram me bilo, što sam to tek sada spoznao. Nemam pravo ni komu zamjeriti ako ne zna ništa o fra Mihi, a puno je onih koji „pojma nemaju“. Koga ORJUNA zataji, zatajen ostaje.

Pogriješio sam što sam ikada dobro pomislio o Miki Tripalu i svoj njegovoj lozi. Sjećam se grijeha mladosti, kad sam zajedno sa seoskim „proljećarima“ vikao: Savka – Tripalo. Najveći grijeh moje mladosti jest u tomu što sam ga „slavio“ kao Hrvata i Čovjeka. Nit je kad bio Hrvat, nit je kad bio Čovjek. Nikada mi se grijeh mladosti ne će ponoviti. To što mnoštvo ljudi još uvijek vjeruje Tripalovu „proljeću“, hrvatstvu i ljudstvu, ništa čudno. Koga orjuna uzdigne, teško će u zaborav. Orjuna svojih nikada ne zaboravlja. Zar to upravo ne potvrđuje knjiga „broj dva“?

Ne znam kako je svoje batinaše zvao Lenjin, a ni Staljin. Musolini je svoje zvao „balilama“, Hitler je svoje zvao „jugendima“. Krvavi Aleksa svoje je prozvao „orjunom“. Brozovi batinaši, oni što su mlatili Antuna Šoljana zbog obojanih cipela, nisu imali jedno ime. Šoljan je imao sreće. Da su ga našli u crnim cipelama, teško da ga glasoviti Ranogajec na bi poslao u „trinaesti bataljon“. Najbolje ih je nazvati „novom orjunom“. Ante Miko Tripalo bio im je „gazdom“. Fra Miho Kotaraš nije mogao njegove batinaše nikako zvati jer je umro puno ranije. Zato je orjunu svoga vremena zvao fašistima. Fra Miho Kotaraš bio je Starčevićanac, čisti pravaš, rodoljub, odlučan i život dati za hrvatski ideal. Ništa čudno da je družinu Tripala i Grizogona prepoznao po njihovu zločinstvu: fašisti, čisti fašisti. Demonkrati, čisti demonkrati. Ovo mu ni mrtvome nisu oprostili. Sreća da je umro puno ranije. Da je zakasnio umrijeti bio bi „teški ustaša“. Bio bi stvarno čudan ustaša: kao čisti pravaš svoga vremena naziva demokrate demonkratima i fašistima. Čudan neki ustaša.

Ima puno onih što ne mogu orjunu otkriti u njezinu punom nazivu. Reći ću ga: ORJUNA: Organizacija jugoslavenskih nacionalista. Stara ili nova, svejedno uvijek jednaka. Filozofija „kurbinih sinova“: doseg mudrosti na razini bikova. Gazda ti dade travice, i vodice, a trčiš za mirisom kravice. A služiš onomu tko ti dade korito i bukaru. A sve si osim ono što jesi. Nitko ne može biti od tebe veći „kurbin sin“.

Dosad sam bio posve ozbiljan, a zašto bih svojim neprijateljima govorio ozbiljno. Vrijeme je za ruganje, kazalište apsurda, smiješne igre riječima, i performanse, čak i onda kad je sve ozbiljno, i ozbiljnije ne može ni biti. Jedna profinjena „gospođa“ zaprijetila je da će me tužiti Nadbiskupu. A baš ranijih godina u ovo vrijeme, jedan četnik je uskliknuo: „Gledaj ti što „ naš otac“ govori!“ Koliko mi je poznato četnik se zaputio u „zonu bez signala“, profinjenu „gospođu“ pitao sam hoće li me tužiti Zagrebačkome ili Riječkome?

Draga orjuno, govorit ću što me volja! Umjetnička sloboda sve dozvoljava, tako mi ministarstva kulture. Zašto orjuni ostaviti važno dostojanstvo? Zašto je ne provući blatom komu spada? I nečisti kojom smrdi? Od postanka, do danas, do sada? Zašto uopće biti „fin s neprijateljima“? Pa i ne ću. Zašto bih?

Sjetim se jednoga davno ocvalog „orjunaša“. Njegovo me uvjerenje kako je on „teletina“ do danas zbunjuje. Zašto se zvao teletinom kad je imao sve uvjete, ne da bude junetina, nego i da bude govedina, na kraju, po starome, da bude pusta „volovina“? Ne bih se njega uopće spominjao, jer već je odavno prohodao put u „svijet bez signala“, preduhitrujući orjunašicu Bedrenu Mudan, da se ne pitam, na temelju stvarnosti, može li orjuna uopće ostarjeti? Može li orjuna uopće umrijeti? Da ne budem nepravedan, uz ime Bedrene Mudan spomenut ću i njega: slavnog „mlatimudana“ Piću Kenjanovića. Otkriva mi se istina, gola golcata: umiru orjunaši, ali ne umire orjuna. Svjestan toga, gubim vrijeme prateći joj „krakove“. Pa ako se hobotnica nazove nadimkom Slobodanke Bljaković, ona uvijek osvjetla svoje ime: orjuna ostaje uvijek mlada: onda kad je teletina, kad je junetina, kao i onda kad je crna govedina.

O mrtvima samo dobro: a zašto? Nisam poludio zanijekati tuđe zlo samo stoga što je netko umro. Pusti ih u miru, više ništa ne mogu, pa da i hoće. Neka mi zamjeri tko hoće, ali o mrtvim zlobnicima ne treba šutjeti. Uostalom, sve su ovo bezbošci: pa kad je netko mrtav, ne može biti u miru. Mir pripada pokojnima. Ovo nisu pokojni. Ovo su zauvijek mrtvi. Ne može ih istina uznemiriti. Njih nema, oni su mrtvi. De mortibus nihil nisi bene: meni ne zapovijedaju ni stari Rimljani, a kamo li da mi zapovijeda orjuna. O ovakvim mrtvima sve najgore!

Ima li savešenijeg jezika od hrvatskog jezika? Tko može ovako lijepo dočarati orjunu u njezinoj biti, samo promjenom jednoga slova? Hvala Hrvatskom jeziku. Ono što ne mogu postići doktorati u portretu pojedinca, napravi jedno slovo. Ima li savršenijeg opisa: Pićo Kenjanović, i Bedrena Mudan. Njih dvoje, ali ne brinite, slijede i drugi. Orjuna, nikad jasnija, neumrla, uvijek mlada. A ne spominjem se orjune uzalud. Ima razloga za ovo kad ostavim sunčano ljeto i uranjam u gust i nesnosan povijesni mrak. Ima razloga kad daleko od „Fora i plićaka“ plitkih Nakazića, zaranjam do hobotnice zvane orjuna, tu blizu, gotovo uvijek mlada, gotovo uvijek na tuđim pragovima. Tako mi svetiteljice „jugoslavenskog jezika“, Kaše Molanović, slavne kćeri svetoga „svećenika“, razvedrenog šarenilom zadarskih Oblaka, zaostalom u arhivu, u borbi s „knjiškim moljcima“. Po kćerinu „jugoslavenskom“ jeziku prozvali bi ga „raspopom“. Bože mi oprosti, bolje bi bilo da je rodio klupko pređe. Mogao je isplesti čarape. Ovako će mu do groba, poput Trajanova vjetra, dopirati riječi: što ću, takva sam, takvu me mater napravi.

Jedno me zbunjuje kad govorim i mislim o orjuni. Je li orjuna muško ili žensko? Lako je to bilo prije, ali je danas grozno: jesu li ovo orjune broj jedan, broj dva, ili je britva za posebne namjene, kupljena po „jeftiniju“ na tržnici Kužne Moreje, napravila nisku „ni baba ni djedova“. Neka mi čist jezik pomogne čistim okom zgledati orjunu. Muškarac, žena, muško žensko? Hvala hrvatskom jeziku kad mi se dozvoli ovako igrati.

Lako je orjunu izreći s muške strane. Orjunac, orjubik, orjuvol, orjutelac. Kako to izreći s one ženske strane: orjunica, orjutelica, orjukravica, orjukravetina? Kako su vremena potpuno posuvremenila jezik i nazive, najbolje je primijeniti suvremene nazive: orjuna broj jedan, i orjuna broj dva.

Ako shvatimo orjunu broj jedan kao nekoć naziv za muško, odmah to moramo preskočiti. Naziv ne može biti savršeniji: orjunac, orjutelac, orjubik, orjuvol. Čim nešto visi, sve se odmah znade.

Orjuna broj dva puno je zamršenija, ako se to pogleda s nekadašnje ženske strane. To je vrsta, pored one nekadašnje vrste, koliko se medicinu može razumjeti, kojoj su oštri medicinski noževi uklanjali oznake orjuna broja jedan, kako bi se dobilo orjunu broj dva.

Za razliku od orjune broj jedan, gdje je sve od sebe jasno, te ne trebaju dodatne mjere, kod orjune broj dva mora se puno toga mjeriti.

Orjutelica je vrsta orjune broj dva iz koje se može izvući neka mala, svilena „zastavica“. Za nešto većega nema dovoljno prostora. Orjunica ima dovoljno prostora, ali još to nije ono savršenstvo. Orjukrava već je odradrila svoje, te se iz nje može izvući i najveća orjunaška zastava: ona skrojena po mjeri Aleksandrovoj, ali i ona suvremenih četničkih boja. Orjukravetina je ona vrsta orjune broj dva, iz koje se mogu izvući zastave svih boja: četničke, brozovske, šarene na dugu, posebno one kraće od kravetine. Ova se vrsta, za razliku od mlađih, mjeri i po dužini jezika.

Tko je babica, tko je ovdje babica? Kad orjuna broj dva rađa svoje zastave, kakve „babice“ moraju nazočiti? Veliki meštar Bosne, inkarnacija kulturnjaka Oguljena, Kravničanka Oprlić, ili riječka nadčobanica Matija Ozanić? Svi zajedno, jer nisu laki takvi porodi.

Kažu mi da sam potpuno zaostao. Više ni kakve babice ne trebaju. Danas „umjetna inteligencija“ porađa orjunu broj dva. Baš dobro što sam zaostao. Da nisam zaostao možda bi me prije umjetne inteligencije pregazila „babica orjuna“.

Šteta, Oprlićka i Ozanićka ostat će bez posla. Sreća da još koja kuna postoji u Seroševoj kaci, jer Veroš je svoje istrošio, oštreći noževe za posebne namjene. Umjetna inteligencija već ga je odavno savjetovala da noževe pribavlja iz Kužne Moreje, tamo su noževi savršeni, i za razliku od europskih, puno „ciniji“. Savjetovala ga je da se ne osvrće na misli Kante Homića, eunuha Zlobodankina harema, ali on je po svome: istrošio zadnji dinar, a sada mu moraju reći da nema više ni „kune“. Spašava ga „kadija“ Bata Harlobić, savjetujući mu da se vine do Kine, tvrdeći da je kineski komunizam jako poseban, pa su stoga posebni i njihovi noževi. Bolji su samo u Kužnoj Moreji, ali tamo ga ipak nisu pustili, tvrdeći da se u raj teško ulazi.

U svakom slučaju bolji je od onoga Forskoga. Nije mu neposluh posve blesav: na otoku Foru, nekadašnjoj Smoljinoj „besplatnoj destinaciji“ ne mora se brinuti ni za „noževe“. Brčka se u plićaku odmah do slavnoga „glavnoga“ u „slučajnoj državi“. Ne brine, donesu mu jesti i piti, ne mora ništa platiti, ne mora se ni za što brinuti. Ima onaj tko brine, ima onaj tko plaća. Orjuna broj jedan i broj dva zajednički brinu da sve ostane po starome.

Ovako dobro nije na Foru bilo ni starome Smolji. Iako se ni tada nije potpuno doznalo je li Smoljo bio Smoljica, ili novim jezikom govoreći, bio orjuna broj jedan, ili orjuna broj dva. Ako se Kante Homić upusti u istragu, zajednički rješavajući tu zagonetku po uputi Pređe Bralića, zvanog „Smena osam“. prvi put ću pročitati to njegovo „napisano“, jer do sad mi to ni na pamet nije padalo. Kad to pročita, ako se istraga pokaže pravovjernom, sve ću to predati nadhistoriku Blekovini da to upiše u istinsku povijest, onu povijest čiste orjune.

Ako ste mislili ovo čitati bez napora, i za zabavu, e, to se ne će dogoditi. Idem na živce upravo čitaču: svaka je rečenica opterećenje. A da još dodam kako „čistu istinu“ nadhistoriku Blekovini žurnom poštom donosi, jašući konja Bežulovića, odvažni vitez Mrkobina? Sinjeni bi mu rekli: eno, Ćoso uzjašio na zeca, i zapeo u Ćosinu potoku. Nije žurbe ako su i zapeli. Nadhistorika Blekovinu mogu lako naći. U Agramu iskopava središnji trg, a ne zna se traži li postolarsku svjedodžbu akademika Žike Piljka, ili traga za pameću agramskog Komaševića, dugovratog komitara, višenožnog kopitara. Da ga u sredini podijelim, po američku, tek jednom crticom, što bi mi tek na to rekla dodatna „porodica“. Ako tko želi sam dodati crticu, sretno mu. Teško da će lako pronaći i jedno i drugo. Agramski nadpazar ponovno bi mogao postati Banova Jaruga. Prethodnici su već tragali i nisu našli ni svjedodžbe, ni pameti. Teško da će se to dogoditi tako skoro. Zato jahač Mrkobina i njegov konj Bežulović ne moraju žuriti. Žurba znade čistoga Mrkobinu pretvoriti u Grdobinu. Vitezovi su jeli grdobine, ali se tako nisu dali nazivati. Ipak, sloboda umetnosti svašta dopušta. Pa ako je Grdobina, ništa osobito. Grdobina se u Marmontovu puno jednostavnije postaje nego li u Ćuprijevu. Grdobine iz Ćuprijeva i jesu stvorili Marmontovo. Tamo je puno „kurbinih sinova“. Istina, tako mi orjune.

Nadhistorik Blekovina poručuje da Moreja nije tamo gdje mislim da jest, a da kompas, iako je savršen, nije pronašao ni kakvu kužnu odrednicu. Da išta zna taj nadhistorik Blekovina, znao bi da su još od Moreje Dubrovčani uveli „karantene“, a zbog Moreje čitavi krajevi nekadašnjih katolika postali pravi „pravoslavci“. Ovo je bilo vrijeme „sramotnoga mira“. Englezi su se dodvorili Turcima, a Mlečići krali velebitsku šumu. Točno kao da su pitali orjunu. Dubrovnik je rastvorio vrata prije Marmonta, a od toga vremena, Srbi su stekli pravo prenoćiti u „Zidinama“. Oni što su se trebali zvati Bojnovići postali su Vojnovići, a po toj preobrazbi, orjuna je pronašla među bezbošcima mnoštvo „srbokatolika“. Razlika između Kafkine preobrazbe jedna je jedina: Kafkina se preobrazba dogodila jednom, a orjunaška se ponavlja u vijeke vjekova.

Došlo je vrijeme ozbiljnosti. Najbolje je da nadhistorik Blekovina nastavi kopati agramske trgove, tragajući za izgubljenim akademskim svjedodžbama, a teško da će ikada naići na izgubljenu pamet agramskog pročelnika Komaševića. Takvoga ga majka napravi, a takvoga ga i „striček“ krsti. Mogu zamisliti kakvim bi jezikom na ovakve izrode nasrnuo slavni Hrvat, nepatvoreni pravaš, genijalni fra Miho Kotaraš, pravaš po Matoševu, i po Kranjčevićavu? Zasigurno, bolje od mene.

Moram se uozbiljiti, nastavim li ovako, rugalici nikad kraja. Vraćam se u vrijeme spomena obljetnice stote godišnjice rođenja Mike Tripala. Morao sam progutati gotovo osam stotina stranica knjige, naslovljene: „Miko Tripalo Povodom 100. godišnjice rođenja“. Knjigu naklađuje „Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo“, a kao urednik potpisuje se Goran Sunajko.

Tko nema iskustva s orjunom, lako bi se dao zavesti: ova knjiga uvod je u „kanonizaciju“ upravo orjunaškog „bosa“, jer Miko Tripalo i jest nepatvoreni „bos“ stare orjune, preimenovane u Brozove krvnike. Bez obzira teče li u njemu stara orjuna njegovih predaka, ili je nova orjuna Brozovih krvnika, svejedno je: da je bio išta drugo, zbog vlastitog ponašanje umro bi od stida.

Svaki postupak za ulazak u blaženstvo, pored svih hvalitelja ima i svoga kuditelja: „Diabolus rot“ima zadatak „zaviriti i gdje se ne smije“. Ovoga trena dragovoljno sam upravo to: Diabolus rot ovoga orjunaškog „svetitelja“. To što čitava „legija orjunaša“ vidi svetim u liku svoga „bossa“ Ante Tripala, zvanog Miko, sam ću stati na otkriću, onog prokletog u njemu i njegovu imenu. Možda „legija orjunaša“ ne zna sve, posvećujući životni put svoga „bossa“. Ovaj će ih napis na to podsjetiti. Sve što ste izostavili iz života Ante Tripala, jeste li to napravili iz toga što to ne znate, ili zbog onoga, što to ne želite znati? Podsjetit ću vas, u slučaju jednoga i drugoga. I ne pomislite da možete vječnim kriještanjem vrana i kokošiju, orla zbuniti. Orlove kokoši ne zbunjuju.

Još za Domovinskog rata srbočetnici su u jednom hrvatskom selu zapalili sve kuće, osim jedne u koju su se nastanili. Na bijeli zid, ne znam više kojom bojom, napisali su natpis: „Ođe nan je koncentracija“. Pokušao sam doznati imena tih spodoba u „koncentraciji“. Zakasnio sam, jer bilo je važnijega posla. Ovdje sam bolje sreće. Ova knjiga o Tripalu nije ništa drugo nego li dragocjen odgovor na pitanje gdje je orjuna? Na knjizi piše: Ovdje nam je koncentracija. Umjesto dugotrajnog kopanja po činjenicama, ne treba mi ništa drugo nego ih prepisati.

Ovoga puta ne ću promijeniti ni jednoga jedinog slova. Pa evo redom suvremene orjune: Sunajko Goran, Ravlić Slaven, Mesić Stjepan, Jakovina Tvrtko, Roglić Branko, Šentija Josip, Vujić Antun, Smerdel Branko, Franičević Vojmir, Mikić Mihaela, Potočnjak Željko, Gotovac Viktor, Mačkić Velibor, Puljiz Vlado, Josipović Ivo, Dika Mihajlo, Kregar Josip, Roksandić Sunčana, Obradić Ivan, Jurić Vukašin Marijana, Đulabić Vedran, Pusić Vesna, Budak Neven, Čepo Dario, Radman Goran, Katunarić Vedran, Cvjetičanin Biserka, Maković Zvonko, Visković Velimir, Samardžija Višnja, Mladineo Vanja, Nemet Hrvoje, Flego Gvozden, Družić Ivo, Ilišin Vlasta, Gvozdenović Anja, Kovačić Marko, Marinović Ankica, Markešić Ivan, Pećarević Marko, Rajković Željka, Petričušić Antonija, Banac Ivo. S kim si, takav si. Da je vremena, pa svakome od navedenih zaviriti u „rodno stablo“. Ovdje nema vremena, ali se možda nađe negdje drugdje.

U panegiriku svome „bossu“ Tripalu ipak su zaboravili ponešto važno u životnome slijedu Ante Mike Tripala: koja je uloga Ante Mike Tripala u „drniškoj i kninskoj klaonici“, nastaloj po komunističkome ulasku u te krajeve? Znajući za Tripalove „visoke udjele“ u upravo tim zbivanjima, više sam ga puta, još za života pitao: što zna o svim tim „zbivanjima“? Imao sam ga pravo to pitati, jer sam osobno iskopao dvije masovne grobnice, upravo nastale u Tripalovu vremenu. Nikada nije odgovorio, a da je želio, to bi i učinio.

Da je za moje „pitanje“ jako dobro znao, svjedoči čovjek koji mu je postavio neobično pitanje: što misliš o fratrima iz čije si gimnazije prispio u komuniste? Spomenuo je Duku, starog svoga poznanika. „Ne mislim na Duku, mislim na drugoga. Znate li, Gospodine Tripalo, što vas ovaj fratar pita?“ Nije ništa odgovorio.

Tripalo je „pobjegao“ U Kamešničku četu. Od nje nije bio daleko Vice Buljan, španjolac, španac rekli bi „jugoslaveni“, vičan diverzijama, a ni čitavi niz sinjskih orjunaša, nekoć starih aleksandrovaca, tog trena na razmeđu: Mihailovićevih ili Brozovih. Tripalo bi kao nadobudni komunistički „intelektualac“, baš okružen ljudstvom Buljanovih komunista, mogao znati kako je, i čijom „krivnjom“ strijeljan komunistički sekretar Rade Končar. Ima toga puno neotkrivenog, a dostajalo bi za puno doktorata. Svi ovi navedeni kao podloga „Tripakovoj svetosti“, mogli su izabrati zanimljivije „teme“, ne ostavljeti ih meni, krajnjem amateru.

U vrenemu o komu govorimo Tripalo je „ sekretar Okružnog komiteta kninskoga kotara, a istovremeno član Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske“. Je li se u ovoj njegovoj ulozi moglo dogoditi da netko nešto čini, a da Tripalo to ne naređuje, u najmanju ruku da to može ne znati?

Ima zanimljivo ime vezano uz Tripala. To je Gojko Polovina, visoki komunist Tripalova podneblja. Polovina se ukrcao na vlak koji je s kninskoga kolodvora odvozio drvarsku mladost poslije hodočašća sv. Ani u Kosovo. Ta je mladost pobijena upravo na postaji s koje se, postaju ranije, iskrcao Gojko Polovina. Polovina je sudionik Otrićkog sporazuma. Đoko Jovanić i četnička družina dogovorili su se u Otriću s Talijanima: mi četnici i komunisti ne ćemo se tući protiv Talijana, dozvolite nam tući se protiv Hrvata. Dobili su dozvolu. To se nije svidjelo Marku Oreškoviću, tada visokom komunističkom „glavaru“. Naredio je Polovini da zbog suradnje s fašistima, strijelja Đoku Jovanića. Nije se to dogodilo. Simo Dubajić nas je prosvijetlio. Komunisti su Marka Oreškovića predali četnicima, četnici ga zaklali i bacili u jamu. Đoko je prometnut u antifašističkog generala. Je li Tripalo bio negdje u „blizini“? Posebno je zanimljivo: Tripalo je oženio kćer Gojka Polovine.

Postoje dva zloglasna imena, Ilija Grubić i njegov ađutant Kalin, jedan sa Sinobadove glavice u Kninu, drugi iz Drniša. Iliji je Partija naredila da „svakoga koga mu pošalju na „ispit“ ubije. Kalin nije zdvajao, redom je ubijao. Obojica su po rodu trebali biti četnici, a oni su bili čisti monstrumi. Je li Ante Miko Tripalo bio njihov suradnik? Je li kao visokopozicionirani komunist „svraćao u Puljane“ i spoznao što rade njegovi „omladinci“?

Iz Puljana, gdje je sebi našla logu devetnaesta Tripalova brigada, izmasakriran je u prominskoj župnoj kući fra Pavao Silov. Kad je upao u ruke Jovici Balaću, nije mu pomoglo ni to što je nekoć bio suprotan pravaštvu fra Mihe Kotaraša. Tripalo zna je li mu Jovica Balać bio „omladinac“.

Tripalo je sa svojim „omladincima“ upao na Visovac, među franjevce, nekadašnje svoje gimnazijske kolege, a onda puškom, jednoga po jednoga gonio na „sabiralište“. Tražio je oružje, a jedva da je pronašao i vreću kukuruza.

Tripalo je uz Todu Ćuruviju glavni govornik komunističkih skupova. Za svakim su skupom slijedila smaknuća, a Tripalo ih je javno naviještao.

Po ulasku u Drniš, istražitelj Grubić, a potom sudac Mandić, poslali su u smrt drniškoga župnika i dvadeset troje zatočenika. Ubila ih je Tripalova „omladina“.

Nešto iza toga, ista je „omladina“ pokupila grupu drniških Badnjušana, slagala da ih odvoze u Ervenik, a odvela u šahtu rudnika i sve ih poklala.

Na drniškom Pazaru Tripalovi su „omladinci“ pobili jedanaest zatočenika. Predvodio ih je Bukarica zvani Rafo. Kako se pronio glas o izvršitelju, nesiguran u kraju, Bukarica je dospio u Beograd, jasno, kao junak svoga doba. Je li se Tripalo, također prispio u Beograd, ikada s njime susreo, oživljujući zajedničke junačke podvige?

Po završetku „kninskog obračuna“ između komunista i njemačke opkoljene vojske nastala je čista klaonica. Žrtve se broje u debelim tisućama. Po padu Knina, dva su događaja: devetnaesta brigada u smrt je poslala stotine njemačkih ranjenika, zarobljenih u tunelu Stara straža. Svi zdravi zarobljenici sprovedeni su u Drniš, utjerani u podzemno sklonište na nogometnom igralištu, a dvojica braće, Tripalovih „omladinaca“ minirali su ulaz. Zarobljenici su, tada u ogromnom broju, umrli u podzemlju bez oduzetog zraka.

Puljani nisu predaleko od Mratova. Nisu daleko ni od Dubajićevih Kistanja. Po padu Širokoga Brijega u ruke komunista, Simo Dubajić dosjetio se Mratova: jame duboke, gotovo bezdanke. Tamo su u tri kamiona dovezli brojem stotinu i trideset ljudi. Ponovno su ih pobili „omladinci“. Kako je put od Širokoga do Drniša dug, a ceste slabe, svi zatočenici posljednju su noć proveli u „Tripalovim štalama“. Ima li Ante Miko Tripalo u tomu kakvoga udjela? A tu su u jamu ubacili i trojicu fratara.

Ima toga još, ima toga puno, puno. A ovo je dovoljno da nova orjuna „Libra o Tripalu“ zašuti, zanijemi i da prestane sokoliti se kriještanjem vrana, kad su tek obične kokoši. Orlovi s njima ne bi trebali ni imati posla. Oni se i boje orlova, pa nije pokatkad lože, podsjetiti ih na njihovo kriještanje.

Udruga ispršenih sokolovskih prsiju, vranijih kriještanja i kokošjeg dosega, odlikovala se ordenom „Miko Tripalo“. Orden na takva prsa vješa „Centar za demokraciju i pravo – Miko Tripalo. Ništa jasnije tko je tko, kad se okite ovom bižuterijom. Odmah znaš s kim imaš posla.

Postoji još jedna udruga: Nevladina udruga „Svetozar Rittig“. Prvom ne zapovijedam, ali drugom svakako. Udruga pronalazi u novom vremenu izdajice, jugonostalgičare, i stare orjunaše novoga imena. Sve ih od reda javno odlikuje „Ordenom Svetozara Rittiga. Što to znači neka oni već odlikovani upute ove upravo odlikovane.

Ovo nije priča. Ovo bi trebala postati odrednica novog vremena novoj orjuni. Odite bestraga, vi obične kokoši! Kad nastavite glumiti sokolove, kriješteći kao vrane, zaslužujete odgovor. Od orlova, iako se orlovi ne bave kokošima.

 ANTE ČAVKA

SLOBODNJACI, SKULPTURE I PREOBRAZBA

 Ozbiljna su vremena, ozbiljni su ljudi oko mene, ozbiljna je javnost naša svakodnevna, a mene uhvati potreba za ruganjem. Pa takva potreba upravo me uhvatila. Kako u ozbiljnim vremenima ispričati ozbiljnu priču, kad ozbiljne priče, jer ih je već previše, ni komu više ništa ne znače? Čini mi se da je u ozbiljnom svijetu ozbiljnih priča najbolje postati neozbiljan pripovjedač neozbiljnih pričanja. Bolje će uspjeti pričanje, prisilit će mnoge na „misao“. Čak i onda kad ozbiljni kažu: ovo je krajnje neozbiljno, ovaj je sasvim neozbiljan. A baš ću ostati „ne ozbiljan“. Ne sudite lako, neozbiljnijega teško da će te ikada više naći.

Kad su u daljoj prošlosti austrijski Isusovci, poslani u Bosnu, na hrvatskom jeziku održali svoju prvu propovijed, zaprepastili su vjernike svojim predstavljanjem. „Mi smo „bekrije iz vaša šupa“.“ Tako su iz rječnika preveli rečenicu: mi smo redovnici, došli raditi u vašu župu.

Začuđeni vjernici odmah su postali sumnjičavi: dajte vi nama našeg Ujaka, on nije bekrija, bećar, ni baraba, jest strog, ali on se ne skriva u šupama, a dosta nam je i naših bećara. Od njih nema koristi, a za razliku od vas, tuđih, oni znaju barem pjevati.

Ja sam „liberal“: puno sam puta ovo čuo. Kad mi netko reče da je liberal, zbuni me. Posegnem za rječnikom i prevedem, po istom postupku austrijskih Isusovaca: ja sam „frajer“.

„Pojma nemaš“: svatko mi to može reći. Pomisli na slobodnjaštvo, prosvijetljenost, spomeni se francuskih revolucionara, i engleskih zidara. A jednostavno rečeno, riječju „frajer“ ne možeš prozvati svjetsku elitu, koncentrat mudrosti visoko prosvjetljenih, pročelnike sveučilišta, visoke sudce, svjetske novčare, pa i „ljubičaste“ crkvenjake. Oni su „slobodnjaci“, nisu „frajeri“.

Sličim bosanskim katolicima njihova doba, zbunjen prigovorom, jer nisam siguran da svi ti „slobodnjaci“ nisu „frajeri“. Mislim da sam ja slobodnjak, a da je i u mome vremenu previše tuđih „frajera“, a dosta mi je i naših. Najradije bih da svi ti „frajeri“ svoje slobodnjaštvo siju na nekim drugim njivama, nikako na mojoj, nikako na našima.

Slobodnjake svih vrsta susretao sam u vlastitom trajanju, slušao njihove uspone i padove, i pretjerano čitao njihove knjige i ideje. Slobodan sam neke od njih priznati slobodnjacima, ali mnogi su ništa drugo nego puki „frajeri“. Sa slobodnjacima mogu ući u „sve razgovore“, o svemu i svačemu, iako uvijek imam pred sobom uspravan štit: to što vi o meni mislite, slatkorječivi, i ja o vama isto mislim, ne slatkorječiv. Frajeri nemaju baš ni kakvog izgleda: ponekad grubom riječju, a ponekad i grubom rukom, lete van, ma tko bili, i kojim se sve „pozadinama“ štitili.

Izdvojit ću, da priča bude jasnija, dvojicu slobodnjaka. Prvi od dvojice svake bi nedjelje na „Misu“ dovozio vlastitog oca, majku, ženu i djecu, a sam sjeo u „gostinjac“ i čekao. Bio je neobičan, pa kad sam znatiželjno pokušao doznati o čemu se radi, čovjek mi je otvoreno rekao: U Boga ne vjerujem, ja sam liberal, slobodnjak. Ako moja obitelj želi vjerovati u Boga i pripadati katolicima, ne smetam. Oni su svi slobodni, i svi mogu donositi vlastite odluke, a i ići u život kako žele. A vama, ako zatrebate novac, radio ću pomoći, jer moja obitelj ima dovoljno, više nego treba. Pravi istinski slobodnjak, u njemu ni trunka „frajera“.

Drugi od dvojice također se nazivao slobodnjakom, krajnjim liberalom, a tako i živio. Bio je jako zanimljiv, krajnje inteligentan, i krajnje sposoban. Sve je pretvarao u šalu i cirkus: ženinu vjeru, sinovljeve vjeronauke, i sve moguće „sakramente“ svoje vlastite obitelji, a nije štedio ni druge. Često smo se susretali, pa ni mene nije izostavljao iz svojih slobodnjačkih pričanja. Ipak, „bezazlenost“ je bila osnovica njegova ponašanja, a u ozbiljnim stvarima, uvijek ozbiljan. Pokušao sam s njim „ozbiljno“ razgovarati, svjestan dovoljno svjedoka za izgovoreno

Ovako je protekao moj i njegov „ozbiljni“ razgovor: “ Kažu pametni ljudi da je na pazaru puno više mladih janjaca nego ovnova, pa nisam siguran tko će od nas dvojice prvi umrijeti, jer malo sam mlađi od tebe. Ali, ako budem morao doći na tvoj sprovod, doći ću. Bit ću u najboljem odijelu, stavit ću kravatu, pa i ne bila crna, a stajat ću pored tebe miran, i uspravan kao svijeća, posebno dok budu svirali „Tišinu“. Ali, da ću za te izmoliti „Oče naš“, to se ne nadaj. To od mene ne ćeš dobiti. A i zašto bi? Ne vjeruješ u Boga. Tada ćeš biti vječno mrtav. Pa što bi ti i značio moj „Oče naš“? Tvome meštru ne trebaju ovakvi kakav sam, a ne trebaju mu ni moje molitve.“

Ova dvojica slobodnjaka samo su mi ulaz u nastavak priče o slobodnjacima zvanim liberali. Još uvijek nastojim odvojiti slobodnjake i njihov životni put, od puta onih što su obični „frajeri“. Kad bih prethodnoj dvojici pridao osobine „frajera“ teško bih sagriješio, jer to nikada nisu bili, ali da prihvatim njihov način života, ni to mi ne pada na pamet. Da su „frajeri“ ne bi ni ušli kroz vrata moga slobodnjaštva, pa iako dosljedni svojim mislima, a ponekad i“ ljudskoj časti“, nisu moj svijet, i nikada ne ću biti takav slobodnjak. Mi smo ipak ljudi suprotnih svjetova.

Na sve dosadašnje napisano navela me vijest: umro je Mate Meštrović, liberal, kako mi je sam rekao, kad mi se predstavljao i pozdravio. Za života, iako je od toga proteklo više godina, Mate Meštrović tražio je susresti se sa mnom, pa smo se i susreli. Predstavio se kao slobodnjak, liberal, meni, slobodnjaku druge vrste, meni sasvim drugačijih misli. Nije mi bilo jasno, a ni danas mi nije jasno, iz kojega je razloga „liberal“ takve „vrste“ imao potrebu susresti slobodnjaka moje „vrste“. Zašto?: tek naslućujem. Oba smo ostala pri svojemu: svatko na svojoj misli, potpuno suprotnoj sugovorniku: dvije vrste slobodnjaka, a ni jedan nije „frajer“.

Kako je Meštrovića pratio „Slobodankin novinar“, najvjerojatnije pod dojmom suprotnih svjetova, dobio sam nadimak „kontroverzni“. U svoj svojoj „kontroverznosti“ prepoznao sam novinara kao „malog crvenog“, iako je „crnilom“ bojao već davno posjedjelu kosu, začuđen s kim Meštrović, kao vrlo iskusan svjetski političar i diplomat „hoda po svijetu“. Pored svega neobičnog svrstati Matu Meštrovića u neozbiljne „frajere“ ne pada mi na pamet. Zaslužuje isto ono dostojanstvo dvojice liberala ove priče, pa to dostojanstvo i pozdravljam. Kad bih mogao doći na sprovod liberala Mate Meštrovića potražio bih pravo odijelo, čistu košulju i cipele, a došao bih, i opraštao se od njega najdostojanstvenije što znam. Ali, zasigurno bez „Očenaša“, „pokoja, spokoja i svjetlosti vječne“. To liberalima i ne znači ništa, a ako me i ne bude na sprovodu, nitko to ne će ni primijetiti.

Prije nego zaista otkrijem zašto pišem ovo što pišem, svjestan da mi se ni kamo ne žuri, jer tko zna hoće li ovo što pišem ikada itko i čitati, prisjetit ću se svega onoga što me osobno veže uz obitelj Meštrović. A ima toga puno, puno.

Prva osoba obitelji Meštrović koju sam upoznao bila je Marica, kći Ivana Meštrovića i sestra Mate Meštrovića. Upoznali smo se za njezina posjeta rodnom kraju svoga oca. Nije mi rekla da je liberal, a ni slobodnjak bilo koje vrste. Razumio sam je kao vjernicu. Bila je to „dama“ visoke kategorije, a od vremena kad smo se upoznali, kad god bi došla u Otavice i Drniš, nije propuštala priliku sa mnom se susresti. Tako je iz tih susreta došla i namjera: Marica Meštrović dopušta da se napravi treći odljev brončanog kipa Sv. Ante Padovanskoga. Tu skulpturu njezin otac Ivan Meštrović napravio je za crkvu Sv. Ante u predratnom Beogradu, drugi odljev postavljen je u crkvi Sv. Ante u Bugojnu. Četrdeset godina iza drugog svjetskog rata, treći odljev te vrhunske skulpture doći će u Drniš.

Koliko je u meni tad bilo radosti? Takav poklon kao da je pao s neba: sve muke novog vremena, a neimaština do neba, a onda netko donese djelo nedostižnog svjetskog kipara, baš u tu neimaštinu. Takva skulptura nije mogla stati u malu crkvu Sv. Ante, ali je mogla pred crkvu. Nisam posustajao: Marica Meštrović molila je kipara Sikiricu da odredi mjesto skulpturi. Za samo nekoliko dana velebni Meštrovićev Sv. Ante našao se pred crkvom Sv. Ante u Drnišu. Puno ga je ruku moralo nositi, ali su ga i donijele. Čekao je dovršetak postamenta kako bi našao svoje trajno mjesto. Najavljeni rat brzo je stigao i do Sv. Ante. Skulptura je ušla vidljiva u rat, ali iz rata nije izišla. Ali, ovdje o tomu prekidamo priču.

Tragajući za povijesnim stvarnostima petropoljskog ozemlja, stvarajući građu od koje će se stvoriti povijesna istina o jednom Gradu i jednome kraju, obitelj Meštrović bila je nezaobilazna. Ivan Meštrović kipar je i umjetnik svjetskoga glasa i ugleda, bilo bi krajnje neozbiljno to ne znati, ali Ivan Meštrović bio je liberal. Kad sam upravo to pokušao napisati kao oslobađajuću istinu, imao sam puno protivnika. Ivan Meštrović savršen je umjetnik, ali kad ga netko priključi kalendaru „katoličkih svetaca“ zaobilazi istinu. Meštrović je liberal, a nije augustinski pustinjak. Zašto bi bilo potrebno drugačije o njemu govoriti? Meštrović nije „frajer“, Meštrović je slobodnjak. Bez obzira što ga „fratri upisuju u svoju vanjsku braću“, a njegova rodbina, kivna na me što tako o Meštroviću pišem, Meštrović je upravo svoj. Nije ni čiji, svoj je. Pa takvoga sam ga i upoznao, tako će barem u mojoj misli ostati. Sliči mi prvom liku priče o liberalima: poštujem sve oko sebe, počevši od vlastite obitelji do čitavoga svijeta. Neka svatko ide svojim putem. A mene pustite da budem samo to što hoću. To je meni Meštrović, slobodnjak dospio do umjetničkih nebesa. Puno poštovanje neponovljivom umjetniku, bilo mi je drago što je „drugi vrhunski umjetnik“ započeo svoje djelo, tada po mojoj uputi, kujući ga preda mnom u Kašteletu, na nakovnju kipara Ivana Meštrovića. Zašto na to ne biti ponosan? Jedino, kao i kod svakoga liberala, propitkujući tko je „pročelnik“ takvih slobodnjaka, ostajem bez odgovora. Ne mogu preskočiti Karađorđeviće i sav taj znani slobodnjački svijet. Možda je i to jasan odgovor: s kim si, takav si.

Drniški župnik Meštrovićeva vremena, a i fratri oko njega, svime su podupirli Meštrovića kao umjetnika, ali cijeneći mu narav, nisu ga „poslali u fratre“. Divili su se njegovu umjetničkom uspjehu, znajući da će jako visoko doprijeti, ali su ga izbacio s ručka, kad se kao nadobudan umjetnik prestao „za ručak“ moliti. Ponavljam isto: Meštrović je vrhunski kipar, a nije ni kakav „fratar“. Neka tako ostane „za vike vikova“.

Ponovno me misao vodi do sada pokojnog Mate Meštrovića. Postao mi je zanimljiv o objavi smrti njegova oca Ivana. Želeći se pokopati u grobnici sagrađenoj u Otavicama, Meštrović je natjerao Broza i njegove razbojnike da od njegova sprovoda naprave čitavo kazalište. Brozovci su to i napravili. Prisiljeni pokopati ga u obiteljskoj grobnici u Otavicama samo zbog pritiska „svjetske javnosti“, dovezli su ga teretnim vlakom kao što se vozi ugljen ili cjepanice, želeći da ga nitko ne dočeka, župnika su prisilili da pred zoru otvori crkvu, želeći sakriti gdje je Meštrovićev lijes, a sinu Mati nisu dozvoljavali ni doći. Za sprovoda u Otavicama ružili su splitskoga nadbiskupa Franića, prekidajući obred i mlateći neposlušne.

Matino ime posebno me zanimalo s one političke strane, kad sam u Münchenu mogao slobodno pratiti njegovo djelovanje i njegov politički napor, usmjeren „hrvatskoj slobodi“. Sve što mi je dolazilo pod ruku jednostavno sam gutao, ali sam polako počeo shvaćati da je i to svijet pod „nadzorom“. Kad netko u Londonu izdaje listove kakve sam tada čitao, a nema utjecaja na pisce i političare, posebno kad se u Londonu razgovara o „hrvatskoj slobodi“, malo je to vjerojatno, a meni je i tada sumnja razdirala dušu. Počeo sam sumnjati u sve ono što se zove liberalizmom. A sve sam liberale jednostavno podveo pod sumnju i pitanje: za koga rade? Tko je njihov „meštar“? Tako je u tu sumnju upao i Mate Meštrović.

Oduševljenje kojim sam gutao dotad strogo zabranjenu literaturu, vremenom je kopnilo. Tako mi je i „hrvatska emigracija“ postajala sve tužnija priča, svi izdanci kao rogovi u vreći, stotine pravaca, stotine planova, stotine svega i svačega. Počeo sam zdvajati: je li igdje bolje nego „kod svoje kuće“? Nisam bio siguran tko je jači: siromašni fra Danko u Kozici, ili bogati fra Bernard u Frankfurtu? Dva su se svijeta prelamala i u „svijetu slobode“. Fra Pijo Fržop i pročelnik misija diljem Zapada nisu mi bili isto. Fra Pijo je izbjegao Bleiburg, postajući „svjetski beskućnik“ i lutalica, progonjen od „države do države“. Stanković je došao mirno, putovnicom, „poslan“. Dva su se svijeta sukobila: Stanković je fra Piju zabranio govoriti baš stoga što je „to i to“, a fra Pijo mu je uzvratio zvonko glazbenom riječju: bijedniče…

Stanković je imao sve što treba, ured, novac, pomoćnike, pozadinu. Fra Pijo, tužeći za izgubljenom Hrvatskom, četrdeset i šest godina nije se obrijao, nije nikada obuo čarapa, a nad životom mu je sve to vrijeme visio mač: ako te izruče „vilajetu“ pokojnoga Broza, uvijek je dovoljno Dubajića da te strijeljaju. Nisam više bio siguran što je pametnije: prihvatiti lagodan svijet u komu se može svašta govoriti, ako se ne okrzneš o „gazdu“ tu gdje jesi, ili se vratiti „odakle si došao“, trpjeti, šutjeti i čekati. Biti fra Pijo, fra Danko, ili biti izdanak nekih čudnih „frankfurtskih škola“.

Vraćaj se kući, tamo je jedino dobro, i kad nije nikako dobro. Tako sam krenuo nazad. Na zaprepaštenje mnogih, uvjerenih da sam upravo time upropastio vlastitu „karijeru“, prevladalo je ono drugo. Spoznao sam da je fra Danko, tu gdje jest, hrvatska „budućnost“, puno stvarnija od svih slobodnih „fatamorgana“, i da je puno jača od svih mogućih fra Bernarda.

Vratio sam se u fra Dankov svijet. Siromah kao i dotad, pod stalnim nadzorom „žbirova“, prisiljen „šuteći čekati“. Za razliku od Radice, i dočekati. Tako sam počeo razmišljati o svijetu „naših mudraca“. Prateći sve što govore, ali i ispitujući i što jesu, nisam mogao uteći pitanju kako se u istoj misli mogu naći Vinko Nikolić i Bogdan Radica. Čitam obojicu, ali sa svoje strane slobodnjaštva. Tako je s te strane slobodnjaštva dospjelo i ime Mate Meštrovića: svjetskog diplomata, nasljednika uglednih Meštrovića, slobodnjaka, liberala, i „upornog borca hrvatske stvari“.

Vinka Nikolića slušao sam s razdaljine: vidjevši mu društvo, radije sam bio „publika nego sudionik“. Pa kad sam dočuo da me želi posjetiti liberal i diplomat Mate Meštrović, nisam imao ništa protiv. Stajat ćemo nasuprot jedan drugome: Mate Meštrović liberal, a ja slobodnjak. Svatko sa svojim svijetom. Matu nemam namjere proglasiti „frajerom“. Da sam to mislio, ne bi on prešao moga praga. Tako o Mati i sada mislim. Ne znam je li Mate Meštrović mene prepoznao kao „barabu iz šupe“?. Nisam ni pitao. Ali, sigurno nije bio oduševljen, jer, zašto bi me poslije svega njegov pratitelj proglasio „kontroverznim“.

Živeći u sasvim drugačijem svijetu, Meštrović nije bio svjestan da se tek u jednome slovu nalazi mudrost. Nije znao da se izvan hrvatskih granica „Slobodanka“ zove „Zlobodanka“. A što od Zlobodanke dolazi, mogao sam spoznati trpeći, šuteći i čekajući. I dočekati. Splitski nadbiskup Frane Franić, pod kišom psovki i prijetnji nadobudnih brozovaca, vodio je sprovod Ivana Meštrovića. Ne znam hoće li neki od današnjih nadbiskupa voditi Matin sprovod. U jedno sam siguran, od mene sve drugo, osim „Očenaša“.

U vrijeme kad me posjetio tadašnji diplomat obnovljene Hrvatske države, dr. Mate Meštrović, morao je o meni već puno toga znati. Nije morao znati da su me, meni jednaki, dozvali tu gdje su me dozvali, da se suprotstavim vlastitim slobodnjaštvom dotad uljuljanim „frajerima“. Ni sam nisam znao svoju ulogu, dok nisam postao zanimljiv velikim svjetskim novinarima i novinama. Tako je i Meštrović mogao doznati tko duhovno upravlja rodnim krajem njegova oca. Mogli su mu dojaviti, ako ga je to zanimalo, da su svi liberali na mojim vratima nepoželjni, i kad nisu, „frajeri“, a na tržnici mojih misli i namjera, jeftini do bescjenja. Morao je znati da sam zamolio njegovu domovinu Ameriku da mi svojim smiješnim zrakoplovima, kao prognaniku u tuđoj kući, ne plaše vrapce na krovu. Morao je znati da sam od okupljenih „hrvatskih junaka“, među njima i od ministra vanjskih poslova, u zgradi Državnog sabora, zatražio da odu pred američki konzulat, te spale američku zastavu, kao odgovor na podmuklu „rabotu“ kauboja zvanog „Džejms“. Razlog: kad te vode na stratište, umri muški. Morao je znati i da su mi pripadnici „slobode i demokracije“ u istoj kući, gdje sam i Meštrovića primio, uperili osam automata u prsi i pozadinu. Morao je znati i da su me pisari haaške „ljepotice“ upisali na listu „svjetskih osumnjičenika“. Morao je puno toga znati. A je li znao? Ne znam. Zašto me posjetio, znajući kakav sam? Ne znam, a nikada to ne ću ni saznati. Ako već nije sve otkrio naziv njegova pratitelja: kontroverzan. Mogao je spoznati: nisam kontroverzan, ali sam tvrdoglavo slobodan.

Čini mi se da sam postao preozbiljan, a ovo pisanje nema uopće namjeru biti ni ozbiljno, ni preozbiljno. Ponajprije zbog posljednje rečenice ovoga pisanja. Bilo je to vrijeme svega i svačega, vrijeme kad živiš u porušenoj Domovini, porušenom gradu, i na mjestu gdje mnogi dođu, a onda još brže odu. Tako je prvih poratnih dana kroz moj život prolazilo svega i svačega. Političari, generali, potrebnici i znatiželjnici, novinari i kamere, nevoljnici i zlonamjernici. Tako sam postao jako „važan“.

U vrijeme kad me posjetio liberal Mate Meštrović, k meni se doselila grupa mladih Berlinjana. Njihova znatiželja „o ratu“ bila je jača od neugodnog spavanja na podu, u vrećama, i jela koje su tada, bez velikog izbora, mogli imati na tanjuru. Bili su zaprepašteni: svaki dan netko važan: gradonačelnik, general, policija, bojnici, na kraju ogroman diplomatski automobil, i veleposlanik daleke države, i iz daleke države. Počeli su pitati tko sam, jer, sumnjali su da je moj radni i prljavi „kombinezon“, tajanstvena kamuflaža. Što su sve ispričali Berlinjanima? Stvarno sam postao „važan“. Sve zbog prilika, sve zbog posjeta, sve i zbog svjetskog političara i diplomata, liberala Mate Meštrovića.

Sada se moram vratiti na razlog ove priče. Ponovno mi se spomenuti Marice Meštrović i njezina poklona crkvi Sv. Ante u Drnišu. Već sam rekao sve o dolasku vrhunskog odljeva, treće kopije, koja se uračunava u „original“. Sada je vrijeme da spomenem „odlazak“ skulpture Sv. Ante iz Drniša. Skulpturu tešku nekoliko stotina kilograma, brončane tamnije boje, uz napor smo donijeli i postavili pred župnu kuću. Kad su srpske granate zasule Drniš, morao sam otići, a brončani „kolos“ morao je ostati. Kako je svaka sila za vremena, tako je prošla i srpska sila. Vratio sam se kući, ali kod kuće nisam zatekao poklonjenu skulpturu Sv. Ante. Tražio sam je posvuda, nitko ništa o tomu nije znao, nigdje joj nije bilo traga. Čudno, nije muha da ju je mogao pojesti „pauk“.

Rastužio sam se, ali skulptura kao da je u zemlju propala. Nije u zemlju propala, ali bilo je još gore. Oprezno čisteći podivljalo šiblje pred kućom, ušao sam u trag skulpturi. U grmlju se skrivala „ruka“ Sv. Ante. Tada sam doznao istinu: razbojnici su barutom raznijeli skulpturu, a komade bronce odnijeli na „buvlju pijacu“. Ruka se sakrila u grmlje pa je ostala svjedokom barbarstva. Bilo je sve uzaludno, skulptura Sv. Ante, svjetskoga kipara Ivana Meštrovića nije više postojala. Da sam znao sudbinu skulpture zasigurno bih to rekao Mati Meštroviću. Nisam znao.

Gdje su preostali komadi skulpture? Gdje je „buvlja pijaca“ na kojoj se nesmetano mogla prodati skupa bronca? U Kistanjama. Tamo je postojala „talionica metala“. Da bi imali što taliti, tamo su dovozili zvona porušenih katoličkih crkava, i sve vrijedne obojene „metale“. Tako je tamo prispio na „preobraženje“ i Meštrovićev Sv. Ante.

Zbog „preobraženja“ Meštrovićeve skulpture sve sam ovo i pisao. Tko je „preobrazitelj“? Dovelo nekoga beogradskog „vajara“ u Kistanje. On u Kistanjama „navajao“ čitav niz nadgrobnih skulptura, za poginule četnike, a i za ostale poklonike kistanjske naive. Sreća da se Simo Dubajić još nije bio ubio. Možda bi i Simi „navajali“ glavu. „Navajali“ su glavu „heroja Medakovića“, knindže Kapetana Dragana, junaka „Miljevačkog platoa“.Njegov život znamo kamo je otišao, ali ne znam gdje je otišla njegova brončana glava?

Čudni su putovi Gospodnji. Najprije sam pronašao ruku Sv. Ante, zatim kistanjsku „buvlju pijacu“ i „talionicu beogradskog „vajara“. Sada sam tako blizu Groblju na kojemu, glava do glave, stoje uglavnom kistanjski odljevi. Katastrofa: rekao bi Kapetan Dragan. Moje junake napravilo od „kaurskog sveca“. Kad se ovo sazna što će nam tek reći ustaše? A što i ja mogu reći? Sve sam ovo pisao baš zbog posljednje rečenice. Moj Sv. Ante „preobražen“ u glave svojih psovača. Neobična kazna, Meštrovića rastopili u četničke glave. Da sam to ranije znao, ovo bih rekao Mati Meštroviću. Sad je kasno, čak i za liberale. Možda ovo ipak pročitaju Amerikanci. Pa Meštrović je njihov. Kad već moraju ukloniti „Indijanca“, neka ga ne daju Srbima u ruke.

Čudni su putovi Gospodnji. Beograd vrije, a Porfirije se više ne može ni iščešljati. Ne smije se više ponoviti Brozovo vrijeme, da netko umre, a onda mu idu graditi grobnicu. Iz srpskih „povjerljivih izvora“ doznaje se da se „odredilo mjesto patrijarhova vječnog počivališta“, a da će skulpturu Sv. Ante, iz crkve Sv. Ante u Beogradu, rastopiti u skulpturu „brončanog Porfirija. Tako će iz jednog „kuršuma“ pogoditi dvije muhe: kaurski svetac dobit će izgon iz Srbije, a državni srpski proračun uštedjet će na bronci.

Tko ti je „povjerljivi izvor“? Bokan? Ne vjeruj Bokanu ni kad laže. Ima li još tko posvjedočiti? Ima, Marić. Ne vjeruj Mariću ni kad govori istinu.

Reći ćeš da se ovo nije ni dogodilo. Ne budi naivan. Pogledaj skup: Karađorđevići i Porfirije, kardinal Nemet i biskup Puljić, sve nekako potajno i čudno. Nema spasa Sv. Anti, bit će mu kao i onome drniškome. Čini se da ga ni Čkalja ne može spasiti.

Karađorđevići će posredovati kod Meštrovića, a privolu će dati biskup Puljić i kardinal Nemet. Pa tko kaže da je Prva Jugoslavija iluzija?

Na ovo je bijesan i Kapetan Dragan. Pa, dragi Srbi, šta će da nam kažu Amerikanci? Meštrović je Amerikanac, ako njihova „sveca“ rastalimo u „našega“, imat ćemo grdnih muka.

Šešelj je odrješitiji: Amerikanci ima da se pomire sa „srpskim argumentima. Ako ne će da se pomire sa „srpskim argumentima“ mogu da arlauču po kozmosu“.

Biskup Puljić nije se posve zadovoljan vratio, jer ne ide sve kao po loju. Dobio je prigovor: Sv. Antu u Beogradu platili su „fratri“, a Puljić kao „sarajevski pop“ nema nadležnost Antu pretvoriti u Porfirija. Nemet bi to prihvatio, ali se plaši „bosanskog slučaja“. Uvijek se nađe neki don Baković pa napiše: da se u mojoj župi traži zvonar, e, ti ne bi mogao biti ni zvonar. Zamisli, da ti to netko reče, a ti to što jesi. To su nekoć pisali Talijancu, a ne bi bilo drugačije da to napišu Mađaru.

Nešto ranije baš je mađarski „nadbiskup“ u Bosnu poslao „ subaše i sejmene“. Brzo su se vratili, ali bez „poreza“. Nemet zaboravlja što mu je otpjevao Jelačić. Puljić oponaša Trumbića. Čim se dočepao hrvatske granice odmah se uputio u Pravaše. Tko zna što su još porfirijevci od njega tražili? Možda su mu sada pravaši zaklon. Kao nekoć Trumbiću. Blago Starčeviću kad ga prizivaju i Trumbići, i Puljići. Blago nama. Možda ipak treba priupitati ponešto i „Prkačina“.

Ipak, čudni su putovi Gospodnji. Svaku silu odnesu vremena. Glupost puno više odolijeva, ali i ljudsku glupost odnesu vremena. Točno po Božju. Da nije lošeg vremena možda bih se nečim drugim bavio. Ovako, što mi preostaje nego se igrati poviješću, događajima, i ljudima? Pa, igram se. Tako završavam priču o liberalima. Najbolje bi bilo da ostanu „bećari u svojim šupama“, a da k meni ne idu, ni „frajeri“, ni slobodnjaci. Možda mi uspije molitva: oslobodi me od Zloduha. Čudni su putovi Gospodnji. Kao da me Gospodin nagoni da ovako pišem. Pa pišem. Čudni su putovi Gospodnji.

 ANTE ČAVKA

IDIOTI, VJERA ŠIROKOBRIJEŠKA, I MOJ ODLAZAK U PARTIZANE

Gledajući pojedine likove ove naše hrvatske stvarnosti, prisjetim se događaja kad sam sablaznio „velikane i uglednike“ grada Marmontova. Baš Marmontova, jer po svome ponašanju i ne zaslužuje se drugačije zvati. Ustvrdio sam da predsjedenik, saborski pročelnik, ili kancelar, može biti svaki idiot, kao što to upravo imamo, ali biti dobar i pametan čovjek: to je vrhunsko umijeće. Idioti visokog ranga vode mi Hrvatsku nad jamu bezdanku. Što će biti od dobrih i pametnih? Sustolnik generalskog ranga, povišenim tonom reče mi da tako ne smijem govoriti. I moj se ton povisio: Hoćeš li mi ti to zabraniti?

Gradonačelnik, načelnik, pročelnik stranke, a i svega i svačega zaista može biti svaki idiot. Upravo mi ovo pada na pamet dok promatram kako čudni likovi na „trgu šinjora“ veličaju komunističke razbojnike, slaveći ih kao „oslobodioce“, usto se križajući nespretnim idiotskim rukama. Što idioti rada tisućama nevinih žrtava komunističkog terora? Smije li se ovo oprostiti? Još se imaju hrabrosti nad razbojnicima moliti. Veliki katolici: svete duše, a đavlije mješine. Nesposobnjakovići, prijetvornici, puke neznalice.

Ne smiješ tako misliti, ne smiješ tako govoriti. Tko će mi to zabraniti? Pokušajte! Biti pametan i dobar čovjek, zaista je nebesko umijeće. Umijeće je i idiote zazvati pravim imenom.

Prispjelo sjećanje, izazvano prijetvornošću: spomen na Vjeru Širokobriješku, na dan kad sam odlučio otići u „partizane“. To je izdanak loze Ivaniševića, medicinka što je „šmajserom i britvom“ liječila stogodišnjeg fra Marka Barbarića, a i ostale hercegovačke fratre. Pročelnica Vjera: za njom Žepe Bevanda, Petrović zvani Brko, šest stotina partizanosa o 60. obljetnici zloglasdnoga „osmoga korpusa“. A ja sam. Sad me idioti navedu na spomen. Misli i riječi idu: Neka idu!

Posljednjih dana učim „napamet” razbojnički zapis Sime Dubajića. Ako tko ne zna tko je Simo Dubajić, neka ne čita dalje. Teško sam se namučio da bih došao do te „Knjige”, jer, priča se da je „neki četnici, neki partizani i neki komunisti ”traže posvuda i pale“. Imaju i razloga: Simo Dubajić je savršen dvostruki svjedok. Kao „operativni major 8. korpusa” svjedoči zločinstvu ove krvave družine. Sebe naziva ubojicom i razbojnikom, četničkim, pa komunističkim, nabrajajući svoje suvremenike, komuniste i četnike, zovući ih razbojnicima „gorim od sebe”. Simi Dubajiću jako vjerujem, a u vjeri u njegovu „istinu” moram provući slikopis kroz „fiksir”, pa komu „obojci, komu opanci”. Razlog: suradnicu majora Sime Dubajića, babušku s bagulinom i zmijskim jezikom, Vjeru Ivanišević, udovu Andrijić, stavilo za stožer ustoličenja hrvatskog „slučajnog poglavnika”. Oko nje svita: ne mogu im pronaći „definiciju”. A meni napast nazvati ih „balom vampira”. Bez iznimke, sve tko god tu bio: proklete i svete. Ne treba mi se pretjerano truditi: samo ću prepisati što Simo svjedoči.

Babušku zvanu Vjera „javnost“ je upoznala kao djelatnu razbojnicu iz podmuklog ubojstva širokobrijeških fratara i jednu od posljednjih ratnih zločinki drugoga svjetskog rata. Ja sam imao „čast“ sresti je mnogo ranije. Babušku zvanu Vjera, upoznao sam davno, davno, na dan kad je taj zloglasni korpus, sastavljen od polovice komunističkih zlotvora, a ostatak od polovice četničkih zlotvora, slavio svoju 60. obljetnicu. Babuška je bila jedna od više stotina preživjelih partizanosa, okupljenih nigdje drugdje nego na Trgu Gaje Bulata u Splitu. „Hrvatsko narodno kazalište” dalo im je kazalište na raspolaganje. Danima ranije najavljena je „antifašistička obljetnica”, a glavni gost, nitko drugi do li glasoviti Žepe Bevanda. Možda bi tog dana obljetnicu proslavio i „operativni major Simo Dubajić, da se nije odrekao partizana i ponovno početničio, i da se nije odrekao bezboštva, i posvetio „bogu Nikodimovu“. A i iz još uvjerljivijeg razloga: tog, što se, opterećen zlom što ga je počinio, negdje u Srbiji sunovratio s mosta u rijeku. Slijedio je svoje pretpostavljene: Petra Drapšina, Boška Šiljegovića, a posebno drugara Ljubu Perišu. Slijedio je i svoga književnog uzora, Branka Ćopića, a ima za to i razloga. Ćopiću je zakazao „barut“, postao je „gluv“, a nije se uspio smjestiti ni u „ježevu kućicu“. Simo se uspješno smjestio u srpsku književnost, jer je stilom i zanimljivošću nadmašio sve književnike i književnice suvremene „fack književnosti“. Čini se da su mostovi ovakvoj vrsti posljednji doseg. Skoči Ćopić u sunovrat. Skoči Dubajić u sunovrat. A sunovratom prijeti još jedna takva: uvjerljiva lajavica „udruga pisaca“. Jadni mostovi, što sve moraju podnijeti.

Ako tko pita za krvave ruke 8. korpusa ovdje ih vidi: Drniš, Knin, Sinj, Široki Brijeg, Mostar, Rijeka, Trst, Klagenfurt, Bleiburg .... Vjera Ivanišević, udova Andrijić dio je ovih razbojnika. Široki Brijeg i pokolj fratara, samo je jedno od mjesta ovih zločinaca.

Kad smo se sreli, bila je nešto mlađa, a i bez bagulina. K njoj su dohrlile stotine joj jednakih: Split je domaćin tog okupljanja. Znajući za događaj, odlučio sam tog dana, ako ne doći u partizane, a ono barem doći među partizane. To sam i učinio, a tu se dogodio moj susret s Vjerom.

Prije dolaska na „bal vampira” pripremio sam „glogov kolac” i pozvao „više njih” da mi se pridruže, i da jednostavno sve te „vampire” protjeramo u „šumu”. Uzaludan poziv. Svi koje sam zvao, našli su razlog da se ne odazovu. Jedan se odazvao: starina fra Julijan Ramljak, jedan jedini. Ubili su četrdeset i četiri fratra moje Provincije, i šezdeset i šest Hercegovačke provincije: a pod prozorom samostana Gospe od Zdravlja u Splitu prkose „istini”. A nitko da im se suprotstavi. Baš nitko. A da su čitali Simu Dubajića umjesto Karla Balića? Možda bi barem netko bio drugačiji.

Mučila me sumnja: kakvoga će smisla biti ako ipak odem „u partizane”. Sjetio sam se priče o „velikoj paradi i malome mravu”. Tisuću bojnika u stroju, sve savršeno i bez mane. General pozorno prati svaki pokret. Mali mrav, nehotično, od kape iza vrata pa do njegovih gaća, nije ni znao što radi. Kad je General počeo plesati, sve zbog malog mrava u gaćama, propala i parada i njegov ugled. Odlučio sam otići u partizane, pa i bez fra Julijana. Razočaralo me što je Bevanda odustao, makar ni špirit nije za odbaciti. Žepu je zamijenio špirit zvan Fumić. Napunio se Trg Gaje Bulata, „drug do druga, „drugarica do drugarice”, autobus za autobusom, a onda harmonika i „kozara”. Na trgu Gaje Bulata, pod prozorom samostana Gospe od Zdravlja, poslije svih ratnih strahota „crvene zvijezde”: sam samcat među stotinama partizana.

„Glogov kolac” bio mi je list papira. Tu je na prvoj strani strahotna fotografija izmasakriranog fratra, fra Ivana Romca, a na drugoj popis zločinstava 8. korpusa. Znao sam da je ubojica fra Ivana Romca tu na „balu”. Taj je upamćen po teroru nad svom Zagorom, okićen ordenjem, ali i „brncem”. Fotografiju mrtvoga fratra umnožio sam u pedesetak primjeraka i upao pravo među partizane. Nadao sam se da će ubojici dopasti barem jedna fotografija, jer sam ga poznavao po zločinstvu, ali ne i po liku. Upao sam u središte „mase”.

- Drugovi, jesteli vi drugovi?

- Jesmo! - rekoše.

- Kad ste drugovi, evo vam podsjetnik na vaša „djela“. Ovo pokazuje čime se hvalite.

Ne znajući odmah što im dajem, mnogi su uzeli letak.

- A dugaricama ništa, pobunila se Vjera.

- Čekaj, drugarice. I ti ćeš dobiti svoje.

- Nastao je šok među partizanima. Čuo sam pitanje jedne „drugarice”: Kako se ovo smjelo dogoditi splitskim drugovima”?

Namjeravao sam doći do Fumića, onog što bi me sudio na robiju da se na drugačiji način dovršila „Lukavica i Sarajevo“ , ali nisam uspio. Za njega sam spremio popis više od tisuću žrtava komunističkih zločina, ali mi je uspio izmaći. Zato sam letak dijelio od „druga do druga“. Brzo su postali oprezni, a čini se i jako „šokirani“. Jedan je odbio primiti letak, ali mi je nešto promrmljao na „ekavici“. Baš zgodno za pitanje: druže, zaboravio si kokardu, gdje ti je kokarda? Jesi li iz devetnaeste, dvadesete, ili iz dvadeset i šeste? Jesi li petokraku zamijenio kokardom, ili si kokardu zamijenio petokrakom? Čudnim me očima gledao, ne odgovarajući, a onda odlazeći. Vrata kazališta bila su mu „ježeva kućica“. Uklanjali su se od mene kao od „kuge i kolere“. Ostao sam potpuno sam: rekoše, oko šest stotina da ih je bilo na okupu, a ja sam samcat. Nisam imao više s kim razgovarati. Tako mi Mani Gotovac, svi odoše u njeno okrilje.

Sjeo sam za stol kazališne kavane. Zvao sam konobara da mi donese kavu. Jedva sam ga dozvao, a kad sam ga dozvao, čudnije me gledao nego li žene na gumnu Eru s onoga svijeta. Kako partizani nisu više htjeli uzeti letak, ostalo mi je nekoliko primjeraka. Trgom je prolazila postarija gospođa. Pozvao sam i ponudio joj letak. Tada je počela prava paljba. Psovala mi je sve čega se dosjetila.

-Vi ste razbojnici, razbojnici! Na Daksi ste mi ubili ćaću. Ni kriva, ni dužna! Onaj razbojnik Baja! Onaj Krstulović! Onaj Obuljen!

-Gospođo, svi su ovo partizani osim mene. Ja im upravo kvarim veselje. Dođite, bit će nas dvoje protiv šest stotina.

Gospođa mi se stvarno pridružila pa smo popili kavu. Ispričala mi je sav svoj križ što ga je proživjela ostajući siroče, i od Dakse uvijek „kriva“

Četiri sam sata sjedio, a nitko mi se od partizana nije primakao bliže od deset metara. Tako je završio „bal vampira” a tu sam „upoznao”Vjeru Andrijić. Prozori samostana Gospe od Zdravlja zaškureni. Imao sam sreće barem s jednim mojim fratrom. Pomislio sam, ima barem jedan. Pozvao sam ga: dođi u partizane. Nije me poslušao. Brzo se izgubio za vratima samostana. Ne znam što je mislio, ali od tada spustio sam mu cijenu u bescijenje.

Bauk prošlosti sada me ponovno nagoni sjetiti se „bala vampira”, zbunjenih partizana, a i Vjere Ivanišević, udove Andrijić. Ponovno vidim: „babuška i bagulin”, sada na drugom „balu vampira”. Nije Bauk samo Arsenije, Bauk je i poglavnik Države, Bauk je i čitava svita Bauka, Bauk je Pantovčak, Grič, Kaptol, a i Zbor posrnulih „časnika” Što ste zaista svi vi, okupljeni oko bagulina Vjere Ivanišević, zvane Širokobriješka? Kad je nazivam starim prezimenom zar je i to slučajno? Pitat ću Simu tko su Ivaniševići? Prisjećam se još jedene, francuske fifice iz Marmontove ulice: odao ju je sam Bevanda. Ona mi je ponudila „govor novca za krotku šutnju“. Mora da su ti Ivaniševići jako moćni kad je i takva prispjela među ministre. Što se mene tiče, bila je bespomoćna: mogla je samo plakati, pa je zaista i plakala. Ne znam je li joj Anka Širokobriješka štogod tjelesnoga, ali duhovnoga svakako. Oprezan sam čim netko spomene Ivaniševiće. O još jednome Ivaniševiću, Slobodankinu mudrozborcu, Kljakovića zidarskome priučniku, ne trebam ni govoriti. Napast me progoni da pročitam barem jednu jedinu rečenicu rečenog mudrozbornika. Nisam pristao, odolijevam napasti. Možda je dovoljno da sam upoznao Vjeru. Znano je da plodovi padaju uvijek pod stablo. Ne trebam dalje. Vjera je dostatna.

U prošlosti su „Bika koji sjedi” ustoličavali u poglavnika ponosni mladići naroda ukradenog imena. Zvali su ih Indijancima, a oni nikada nisu bili Indijanci. U sadašnjosti su „Šmrkavca koji stoji”, a tu je već i prije stajao, ustoličili u poglavnika Hrvatske države „čudni svati”. Meni, poslije svih slikopisa, ostaje tek da budem „začuđeni svat”. Iskreno govoreći, i jesam začuđen.

Prvi „čudni svat” igra glavnu ulogu u nekom stvarno neobičnom cirkusu, a sve mu lažno, ,od imena pa do znamena. Sve je tu: sirovina za poglavnika, na njoj piše Zoran Milanović, selo Glavice, okružje sinjsko, kućni broj: broj bez broja. Vrijedne ruke zamijesit će sirovinu i istesati pravoga „presidenta slučajne države”. Lažnog kao snješko, jer, čim sunce iziđe, nema ga više. Alkarski povik: konjanik Janko Kelava u ništa, odzvanja jekom: hrvatska pamet opet u „ništa”.

Ima li opravdanja za neznanje? Kako se može dogoditi ovo što se dogodilo na ustoličenju? Imaju li pravo na oprost svi „akteri” ovog događaja? Razbojnici sami o sebi svjedoče: ne čuje ih policija, ni sudstvo, ni zbor generala, ne čuje ni biskup među njima. Alkarski usklik: Hrvatska opet u ništa.

„Razbojnik sam i ubojica, a pišem o razbojnicima i ubojicama gorim od sebe“. Može li Simo Dubajić biti jasniji? Ima li nešto nerazumljivo u tvrdnji ovakvog svjedoka? Ima li itko da ovo ne može razumjeti? A čemu šutnja, čemu šutnja? Baš me zanima tko kupuje i pali Siminu knjigu?

Prije Sime Dubajića, takve kakav je Simo i družina, najbolje je predstavio major iz pratnje Randolpha Churchila, sina engleskog ratnog poglavnika, ustvrdivši pismeno: „Partizani su divlja krvoločna bagra ...”Simo i Randolph zajedno su u Drvaru pili „vatrenu vodu” a engleskog majora nema ni u spomenu. Simo Dubajić ponovit će ovo isto: „Ja sam ubojica i razbojnik, a sve oko mene krvoločna je bagra“. Zar čovjeku takve vrste ne treba vjerovati? I te kako mu vjerujem. Mene slijedi pitanje: u čemu je razlika između djedova i unuka? Jesu li i svi današnji dubajići tek novostasala krvoločna bagra? A ja ih po plodovima poznajem. Simo sve zna, pitam Simu?

Tko je Zoran Milanović? Tako kako govori i kako se predstavlja, nije istina. Milanovići su iz Otoka pokraj Sinja, Hrvati, katolici, stradalnici, počevši od fra Stanka Milanovića-Litre. Zoranovci su iz Glavica zvanih „malom Moskvom”, Jugoslaveni, nekrsti pet generacija, komunistički generali i najuvjerljiviji razbojnici 8. korpusa. Jednoga izdvajam: Ivana Milanovića, komesara, kijevskog krvnika. Taj je u srpnju 1944. godine u Kijevu strijeljao šest žena, a pet zapalio u kući. Danima ih nije dozvolio pokopati. Umro je u Beogradu, a Zoran Milanović, kao hrvatski premijer, tajno mu je bio na sprovodu.

Nije za odbaciti ni slikopis Vjere i Bauka. Rekli bi pametni: namjeri se bakra na poklopac

Gledam, slikopis Bauka i Babuške, gotovo pa u zaljubljeničkoj pozi. Pričinilo mi se na tren da je to neko vjenčavanje, jer središnja osoba kao da nije bilo ustoličenje „Šmrkavca koji stoji” nego „Babe koja viče”.

- Simo, tko su Bauci?

- Tiškovci su im postojbina. A vjere mi, razbojnici, meni ravni, Bauci četnici i oni komunistički. Puno je zloga u njima. Kad trube i kad ne trube. Simo se „kajao” ,ali otvoreno pita je li se za svoja „djela” kajao njegov imenjak Simo Bauk? A Bauci i Vjera? Tko će sve znati? A možda se lako može doznati. Ima ovdje i Pupovaca.

-Simo, tko je Vjera?

- Vjera? Čitaj, pa to sam napisao o Vjeri i Vjerama: A streljanje čoveka zbog ljubavne veze sa ženskom nekog partijskog rukovodioca ili vojnog starešine, prikazivalo se kao najveća odbrana moralnosti "šupljeg bataljona". Tako smo zvali žene i devojke u partizanima. A to podrugljivo ismejavanje i potcenjivanje nežnijeg pola jednako su strasno koristili asketski pravovernici nevinosti i bestidni razvratnici, sladostrasni sastavljači spiskova "poklanih" naivki, a događalo se i prevejanih bludnica. Žene su u tu baru skakale kao žabe.

Tko je Vjera? Tko su Vjere? Simo Dubajić sve je rekao. Kad Milanoviću treba Vjera, znamo zašto. I Bauku i potomcima crvene „buržoazije”.

Ali, što ćeš ti tu, generale Gotovina? Što ćeš ti tu „bojnički vikaru”? Što radite tu, svi vi drugi? Što ste tu vi, posljednji idioti, dok za takve molite, Boga dragoga izazivajući na srdžbu? Da Pantovčak može umro bi od stida. Da „trg šinjora„ može umro bi od srama.

Kad budete zajedno, kad budete slavili obljetnice, ponovit ću staro djelo: doći ću među vas onako kako sam nekoć otišao među partizane. Ima puno dušobrižnika koji mi svjetuju da prestanem ovako pisati, čitati što čitam i misliti što mislim. Ne ću poslušati: svi ovi ratni razbojnici i svi njihovi duhovni privrženici mogu pomisliti kako su čisti, jer im nitko ne spočitava prljavštinu. Moja je namjera suprotna: natjerati crvene sotone u sotonski nemir. Ma što tko mislio i ma tko se čime uznemirio.

Kažu mi da je sve ovo moje uzaludno: nit komu što značim, nit me tko sluša. Odgovorim: svi ti moji suprotnici znače mi koliko i ja njima, a sve ih slušam koliko i oni mene slušaju. Nikada i ni koga.

Kad budete zajedno, kad budete slavili obljetnice svih vrsta, promijenit ću svoje djelo: tko god bili, s vama takvima ne ću proći ni istom ulicom. Ma tko god da ste. Sram vas bilo: bezglavi prjetvornici.

 ANTE ČAVKA

ANTE ČAVKA:

UZ KIPARA KUZMU KOVAČIĆA: DOK T-ALI-BABA TUČE UMIJEĆE

            Ima jedna „knjiga” u kojoj je pismo Svetoga Alojzija Stepinca, napisano iz zatočeništva u Krašiću, splitskome nadbiskupu Frani Franiću. Zatočeni Stepinac piše sebi jednakome: Nije najveća tragedija ako nas „neprijatelji” zatoče i pobiju. Nije tragedija ni ako nam sve uzmu, poruše nam crkve i katedrale. Tragedija će biti strašna ako uđu „među nas” , kao vukovi među janjad, a onda nas „iz nas” razore. Jesu li vukovi ušli među janjad: naše javnosti, naše kulrure, naših škola, bolnica, tvornica? Jesu li vukovi za našim oltarima, jesu li tamo gdje ih ni u primisli ne bi smjelo biti? Ovo pitanje postavljam dok gledam vrhunskoga kipara Kuzmu Kovačića, rasplakana nad „nedjelom” svoga „djela”. Vukovi su, nema sumnje, upravo među janjcima.

            Gledam vrhunskoga kipara Kuzmu Kovačića, tužno zagledanog u „ T-Ali-babu i više talibana”, dok mu divljački ruše umjetničko djelo. Budući da je vrijeme „maškara”, ne može se sa sigurnošću raspoznati je li tu i „T-ali-babica”. Koliko pamet potvrđuje, mora biti, jer nema „tuka bez utuka”, a nema ni „brabonjka bez muve podguzne”. Tako su pisali pravi mudraci, tukući se riječima protiv svojih izdajnika, a tako stoljećima govore pametne seljanke. Tu na „Trgu signora”, prozvanom „Trgom drugarica”, spodoba koja ne menstruira, predvođena spodobom koja menstruira, u Gradu kojemu glavna ulica nosi ime u čast njihova vlastitog okupatora, u sred bijela dana predvodi četu barbara, obrušenih na kamen umjetničkog djela. Ni Kuzmi Kovačiću nije jasno da postoje ovakvi. A mene žulja Stepinčeva poruka: Tko nam je uveo vukove u stada? Ne samo u kulturu?

            Bila jednom jedna opereta, skladatelja, čiju su glazbu ustaše izvodile osuđenicima u Jasenovcu. Bila jednom jedna opereta, kompozitora, čiju su muziku orjunaši izvodili u pozdrav „četnicima porodice Anđelinović”, i poklonicima četničkih „oslobodioca”.Ovu vrstu nisu izvodili na Golome Otoku, ni pod riječju glazba, ni pod riječju muzika. Na pitanje, tko ste vi, glazba i muzika jednako odgovaraju: lude splitske maškare smo mi! Povijest se ponavlja: pokraj Hrastine „Pirje” prolaze Ali-baba, i Ali-babica, pratnja im svita oružanih udbolibana. Dolaze u susret maškarama. Tko se komu mora skloniti s puta? Ali-babica podbije laktom Ali-babu. Govori, pa valjda si muško. Ali-baba uzdigne svoj nos nebu pod oblake, i suprotstavi se masi maškara. „U ime koraka, tri zakona nazad!” Zbunjene maškare složno pitaju: A, ča ste vi? Odgovor: reda-reda-redarstveni „organ”! Maškarski odgovor: A mi smo mislili da ste vi maškara. Možda kipar Kuzma Kovačić ne misli, a ja ipak mislim: od ovakvih „likova” nema većih maškara. Hoće li ovakvi, i ovakvih „djela”, uzdignuta nosa ući u procesiju svetoga Duje? Kao redarstveni organi? Hoće li?

            Ovu sam Stepinčevu rečenicu uzeo iz jedne „Knjige” u rukopisu, namjerno joj ne ću reći ni ime, ni pisca, namjerno ne ću prepisati doslovno kako Stepinac piše. Ovakav barbarski događaj samo me potakao da pomognem „svjetlo dana” te „Knjige”. U njoj svašta piše, ali se iz nje nitko će će izostaviti, ma tko i kakav bio. Mogu zamisliti sve svoje „pravovjernike” kad spoznaju da pišem predgovor takvoj „knjizi”, a mogu zamisliti i sve one, kad saznaju tko joj je pisac.

            Stepinac nije slučajno pisao Franiću: vidio je svoje izdajice. Možda je vrijeme da i sam osvijetlim svoje „izdajice”. Nemam uvid u sve što se događa, jer vijesti u moj život ulaze kad je to mene volja. Ima puno godina kako sam „Televiziju” objesio na prvu granu stabla u dvorištu, a od tada „nije moja”. Moram naći načina doznati imena svih „institucija” koje su sjele na klupu pored kipara Kuzme Kovačića, i koje su stale u obranu umjetničkog djela. Moj zapis sjeda baš pored Kovačića, a sramote li ovome Narodu, ako budem sam, i jedini. Gdje živim, ni tomu se ne bih začudio.

            Moram naći načina doznati tko je sve od „crkvenjaka” sjeo pored Kovačića? Ovo je poseban razlog: može li se umjetnost Kuzme Kovačića uopće odvojiti od Boga, Biblije, Katoličke Crkve? Ima li produhovljenije umjetničke duše od Kovačića? Djelo njegovo: duhovnost do nebesa. To je razlog zbog koga „đavli navaljuju na tamjan”. Ne znam za druge: ovim pismom suprotstavljam se barbarstvu suvremenih „ Ali- baba, Ali-babica, Ali-brozića”. To je razlog moga pisanja: bolje početka moga pisanja. Jer, ima toga, ima se toga puno reći.

            Kuzmu Kovačića nisam nikada osobno susreo, a trebao sam. Mea culpa: ponekad potrošim svoje vrijeme pomažući „bitangama”, a preskačući „princeze”. Pamtim dobro jedan poseban događaj: Kovačić je bio dogradonačelnik Grada na svome Otoku. Tamo gdje je hobotnica Anđelinovića zacrnila orjunaštvom duh drevnih Hvarana, izrasti u suprotnost bilo je umijeće. Kovačić je izrastao u suprotno. Najavili su kako na Hvar dolazi čudan „dikobraz”, nadimkom Žepe Bevanda, a kako dikobrazi ne podnose križeve, narediše Kuzmi Kovačiću, donačelniku, da sa zida svoga ureda ukloni Isusa. „Ni u ludilu!”. „Ili ukloni križ, ili daj ostavku”. Tako odrediše „masolibani” Tako Kuzma Kovačić dade ostavku. Ode Kovačić, ali ostade demon. Ova priča ima svoj nastavak, ali ima vremena i za nastavak.

           Iščitavajući vrijeme „nevremena”, kako je sotonsko drugim imenom nazivao pjesnik Danijel Dragojević, imaju li duhovnjaci Kovačićeva tipa ikakve mogućnosti? Mogu li mudračine „našega doba”, u liku svoga barbarstva, ugroziti duhovnost kulture i umjetnosti? Mogu li zanijekani sposobnjaci našega vremena „uvenuti” pod udarom brigada „kulta tura”. Jer ovim „brigadama” Bog nije ni mogao dati pamet, kad su dolazeći do „božje čestice”, otkrili kako nema Boga, pa ni pameti. Samo „korito i bukara”, kad „gazda” reče, a miris „kravola”, ako se snađeš. Do daljnjega, što mogu nego rušiti. Mogu li ovakvi likovi, maškare nad maškarama, ugroziti djelo Kuzme Kovačića? Mogu li ga ičim nadmašiti? Samo glupim i ružnim, a time se ne ugrožava veliko i lijepo. Kuzmi Kovačiću čine uslugu: stotinu godina netko će prepričavati ovaj događaj: komunistički barbari uništili spomenik. Onako kako je Tito uništio Jelačića, onako kako su Vandali uništili Salonu. Možda i nesvjesno daju novu stvarnost: kad prođe njihova sila, ima li netko „pravo” po istom pravilu postupiti: porušiti sve komunističke spomene, i iz kulture im zatrti ime? Ima li? A zašto ne bi imao? Utakmice imaju više „poluvremena”.

            Natjeraše me ovim barbarstvom nad časnim Kuzmom Kovačićem, jer čini se, ne ruše oni kamenje, nego njegovo Ime, zapitati se što sam mogu učiniti protiv svijeta „nečastivih”? Dosjetio sam se svojih starih „grijeha” i razloga svoje „grešnosti”, a zbog svoje nepopravljivosti, došao na udar svih mogućih „pravovjernika”. Osnovao sam, po uzoru na „vasceli svet”, nevladinu udrugu imenom: Nevladina udruga „Svetozar Rittig”. Pročitao sam čitavoga Novaka, onoga od „Crimena” i nisam ga pronašao ni spomenuta. Našao sam ga u Bogdana Radice, kao „ljepotana”. Da ne dužim, to je štrosmajerovac „bračke škole”, „bauk antifašista”, jedino ga je Stepinac izjurio iz sobe u Lepoglavi, zovući ga najgorim izdajnikom. Nisam pronašao nikoga goreg od njega za zastupstvo, zato se udruga prozvala njegovim imenom. Članovi te „nevladine udruge” bili su slijedeći: Ja, ja, ja, ja, i ponovno ja. Udruga je donijela odluku „ordenom” okititi sve jugonostalgičare, izdajice, i pripadnike „kulta tura”. Ima nekoliko uglednika, kojima je dodijeljen orden, a mirno su se pravili da nisu odlikovani. Ima i onih, poput „velikoga meštra sviju hulja”, sablažnjenih zbog odlikovanja, a nisu daleko od Ali-babe, a ni od Ali-babice. Bilo je velikih savjeta, opomena, prijetnji i tko zna čega sve drugoga. Prestalo je od odgovora: vi meni jednu, ja ću vama tri. Pa čija bude zadnja. Palo mi: zašto ne odlikovati istim „ordenom” Ali-babicu, Ali-babu i sve takve, u gradu Marmontovu, a i šire. Baš to ću učiniti, ali kad me bude volja. Neka čekaju. To ne će nešto posebno donijeti kiparu Kuzmi Kovačiću, a meni će oduzeti podosta vremena. Mogli bi ponešto dobiti vječni podrugljivci: imat će o čemu govoriti, imat će se čemu smijati, imat će se komu rugati. A obećavam da orden ne će blistati samo na Ali- babama.

Da sam znao drugačije, drugačije bih stao uz kipara Kuzmu Kovačića. Ovoga trena, ovim što pišem, stajem uz njega i njegovo „umijeće”.

                                                                                                 ANTE ČAVKA

FRATAR PRAVAŠ I SVI DEMONKRATSKI DEMONI

            Bilo jednom jedno visoko brdo. Dok su još bili pod brdom ponudili su mu „kruh bez motike“, dok su bili tek na polovici uspona ponudili su mu „kruha i igara“, a kad su se popeli na visoko brdo, odakle se vidi cijeli svijet, zvali su ga da vidi njihovu moć, da klekne, i da se pokori, jer tako će i njegov biti cijeli svijet. Čudne barunice, raspuštenice znanog istinoljubca, baruna Minhausena, pokušale su se cjenkati za njegovu „dušu“.

Jeste li vi Legija, pitao ih je. Mi smo „Demokrati“, mi smo „demokracija“. Demokracija ili demonkracija, demokrati, ili demonkrati?: pitao je. Demokracija i demokrati!: odgovorili su. Imam svjedoka koji upravo svjedoči drugačijem, zovem za svjedoka slugu Božjega, istinoljubca fra Mihu Kotaraša. On svjedoči: vi ste Legija, vi ste demonkrati, a vaše je djelo demonkracija. Stoga odlazite svome svijetu, vi sinovi mraka, sinovi zloga.

Od toga vremena, jasno da jasnije ne može biti, s visokog brda, brda ili vrha svijeta sinovi mraka viču: demokrati, demokrati, demokracija, demokracija. Do sinova svjetlosti dopire jeka: demonkrati ,demonkrati, demonkracija, demonkracija!

Pričinilo mi se na prvu da sanjam. Rano jutro, otočić Visovac, a ja na putu prema „fratrima“. Netko me budi, a nije mi jasno tko, kao da sam krenuo put „manastira“. Crn netko u prikrajku, crni Porfirije, pjeva pjesme Momčilove, on „ostavlja malu kod ovaca“, pa ide „put“, put čega, nikako da mi razjasni san. Zbunjuje me i pjesma o Momčilovoj kokardi, a još više što ja tu radim. Jer tamo gdje sam ja slušao pjesme, nije se pjevalo o „kokardi na glavi“ nego o „raspopu što umjesto konja jaši prasice“. Tako su se pomiješale i pjesme, i likovi, i mjesta. Čudan san.

Budim se polako, i bunim se, a onda, nije to Porfirije nego netko puno „krještaviji“. Prije potpune svijesti, u ostatku sna, dolazi k meni neki meni nepoznat fratar: ja sam fra Miho Kotaraš, ovo je moja nekadašnja soba, ovdje sam i ja „progledao“. Ne boj se ovih kriještavaca, ovo su ti prodane duše, bezimeni psići moćnih „barunica“, one su „barunale“ u njihove pameti, sada su obične varalice i „šizmatici“. Kričali su oni i pod mojim prozorom, a umuknuli su tek kad sam im pokazao zube. Da znaš, ja sam fratar pravoslavnih korijena, hrvatski rodoljub, pravaš, a da znaš, ja sam bio župnik i tvome rodnom Kijevu. I meni su željeli pjevati Momčilove pjesme, i mene su pokušali učiniti „narodnim sveštenikom“, i mene su pokušali od hrvatskog pravoslavca pretvoriti u Srbina, a najveći uzor davali su mi kroz primjer obrezanog Židova, novcem krštena u „Srbina-katolika“. Budi budan, ne vjeruj im ni riječi. Ovo su ti sve, ili bezbožnici, ili „šizmatici“. Nisam im se dao vrijeđati. Ništa ti ne će biti, ako i ti pokažeš zube. Pamti, svaka riječ naprednih demokrata uvijek je nazadna demonkracija.

Upravo kad sam želio nešto zaustiti, zbunjen snom, nestalo je i fra Mihe. Ostalo je rano jutro, cik zore, i paun. Paun na visokom, granatom boru, svega pet metara od moga prozora. Kriješti li, kriješti. Odmah spoznam, to je nastavio kriještanje od jučer, a znao sam dobro, tako će mi biti dokle god bude pauna na Otoku, ili dok ja ne odem negdje gdje su paunovi na manjoj cijeni. U rano jutro, razbuđen paunovim kriještanjem, spreman ponovno zaspati, jer kad mu dosadi kriještati paun će i sam zašutjeti, prije novog sna ostade pitanje: tko je Momčilo, tko je Porfirije, a tko je i fra Miho? Ovo je priča o snu: Momčilo je nastrani raspop, petokrakaš među četnicima, kokardaš među partizanima, Porfirije je demonkrat u svijetu demonkrata,svete duše, đavlije mješine, fra Miho Kotaraš pravaš među demokratima. Veže nas zajednički put: on je iz Kninskog polja dospio do Kijeva, a ja sam iz Kijeva dospio do do Kninskog polja. Njemu su svi demokrati bili demonkrati, a meni su svi liberali „na „jeftinoj cijeni“, čak i onda kad mi u posjetu dođu uglađeni do „cianida“ i u limuzini srebrnih „branika“. Ni jedan ni drugi nismo se pokajali, ni zbog puta kojim idemo, a ni zbog misli koje mislimo. Jeka ponavlja i prošlost i sadašnjost: demonkracija, demonkracija, demonkracija!

Curice, svega svijeta, gledajte me, gledajte, gdje sam se popela. Budite uporne, slijedite me. Čujem nekoga kako ovako viče „curicama svega svijeta“. Provjeravam da ponovno nije kakav san. A nije. Tražim po slikama „vrhunac svijeta“ i nekoga tko to izvikuje. Neka naoko žena, jer doba je kad ni u javi nitko više nije siguran tko je muško, tko žensko, a tko nešto „srednje“. Pored nje neki starkelja, možda i kakva baba, čini se nesigurna na nogama, ili nesiguran i u pamćenju. Demokracija je vrh brijega odakle viče neka naoko žena pored naoko nekoga muškarca, demokracija je vrh svijeta odakle viče neko naoko muško pored nekoga naoko ženska. Ovo je sila demokracije. Do mene dopire jeka: ovo je sila demonkracije. Tko viče, komu viče, zašto viče? Demokraciji pametan čovjek doda samo jedno slovo, ma onda sve bude jasno: tko viče, komu viče, zašto viče. Ponovno je ovo demonkracija. Odrastao sam da to shvatim, za to mi ne trebaju snovi, a i fra Miho Kotaraš može počivati pokojem pametnog i dobrog fratra. Gledajući čudno žensko kako s „vrha“ svijeta zove curice svijeta da se „penju“, pitam se kamo bi se „curice svijeta“ trebale penjati? Bolje bi bilo da ovo paun kriči pet metara od moga prozora, u cik zore, utekao u grane visokog bora. Na žalost: ovo nešto s vrha svijeta viče „demokracija“ a nešto vječno pametno jekom odgovara: demonkracija, demonkracija, demonkracija!

Paun je vrsta Božjeg stvora koga nikada nisam volio. Ne znam je li vrsta kokoši, ili vrsta ptice, da je baš kokoš, nije, a da je baš sokol, nije. Rep mu je dvadeset puta veći od glave, i kriješti o svojoj ljepoti od jutra do večeri. U glavi mu je pamet toliko mala da je dvadeset puta manja od glave. Čini se da je veća jedino od „lukulovaca“ slavnih rimskih vremena, i vrle latinštine: ovi su bili toliko ludi da su za jednu večeru morali poklati tisuće paunova kako bi njihovim pečenim jezicima hranili svoju budalaštinu.

Ne volim paunove. Malom glavom, šarenim repom, bez sluha za skladnost pjesme, sramoteći svojim kriještanjem ptičji rod, viču neprestano: ljudi i ostali stvorovi zemlje, ne gledajte mi u glavu, u rep mi gledajte. Curice svijeta, gledajte, gdje sam se popela: ljudi, i ostali stvorovi svijeta, u me gledajte. Ne da mi se ne pitati: u glavu da ti gledam? Jer ni repa nemaš da njime pokriješ demonsku golotinju. Nisam curica da u te gledam, a ne vjerujem da su curice lude u takve gledati. Ne volim paunove, ne volim demokrate, ni one slične paunu, ni one slične paunici. Ne zna se čemu se paun kiti ženskom naravi, zašto je vlastitoj ženki odnio raskošnu odjeću. Ne zna se na vrhu svijeta što se to viče: to je uvijek i samo pusta demonkracija.

Zbogom ostaj, mala na vrh brijega,čekaj svoje svjetske curice, i ne čekaj mene mitraljesca, ja ti odoh put …! Kud? Odoh za pričom. O barunicama, Srbima katolicima, o manastiru i samostanu, o demonkratima zvanim demokrati, a i o fra Mihi Kotarašu, liku što je od manastirskog kozara postao hrvatski rodoljub, pravaš, i znalac mnogih stvari. Sve je ovo u podneblju Krčića, i Krke, Dinare i Promine, sve je ovo oko manastira i samostana. I sve je ovo samo stoga, da poput fra Mihe još jednom viknem: odlazi, Sotono!

Pričalo se u jednoj priči o prosvjetljenju jednoga Mehe. Mehu su Mehom prozvali njegovi roditelji i rodbina kad su ga sunetili, posvećujući ga Al-ahu, a Mehu nije brinulo to što je njegova prošlost preuzela svoj običaj od onih koji su bili vjernici El-ohovi, i što su svoj običaj zvali obrezanjem. Meho se nije dao zbuniti. Živio je kako je mogao. Začudio se sebi i svijetu tek onda kad su ga počeli pravo „prosvjećivati“.

Mehu je put iz njegova sela doveo do Sarajeva, a u Sarajevu je dočuo kako postoje vozila na kojima piše „tahi“. Vikneš ga po imenu, rukom mu daš znak da stane, on stane, rekneš mu kud da te odveze, a on te tamo i odveze. Tako je Meho vidjevši kako prolazi vozilo velikog natpisa za njim i viknuo: „Tahi“! Stani, „tahi“! Tada mu je pristupio njegov „prosvjetitelj“: nije to „tahi“ nego „taksi“, seljačino nepismena. Meho je začuđeno gledao svoga „prosvjetitelja“. Opsovao je život: pedeset mi je godina, a nisam znao da mi nije ime Meho, nego Mekso. Kad je ovaj „tahi“ taksi, onda ni ja nisam Meho, nego Mekso.

Nije se ovo dogodilo samo Mehi. Ovo se puno ranije dogodilo Vrličaninu Ivi Brešanu. U nesigurnim vremenima tursko-venecijanskih zadjevica, gdje su se dva okupatorska konja tukla preko hrvatskog magarca, na izvoru rijeke Cetine, u Vrh –rici, u Podinarju, iz talijanske Brescije doselila se židovska obitelj u Podinarje, živeći kao i svi drugi Podinarci. Brešani su slavili Pashu, a i Ivu su obrezali, po drevnom židovskom običaju. Ništa neobično ne bi se dogodilo, Brešani bi bili što su i bili, da se odjednom kao „prosvjetiteljke“ nisu u Podinarju pojavile engleske „barunice“. Donijele su mnogo novca, i stavile pred Brešana, ali su ga zaskočile „šekspirovskim“ pitanjem. Što je bolje biti: siromašni, obrezani Židov, ili bogati Srbin-katolik? Ako prestaneš biti obrezani Židov, i postaneš Srbin –katolik, bit ćeš bogat i moćan. Ako uporno ostaneš obrezani Židov, a ne postaneš Srbin –katolik, ostat ćeš siromašan i nemoćan. Brešan se mislio, i domislio. Opsovao je život: Pa gdje ste dosad da mi to kažete? Nisam dosad ni znao da nisam obrezani Židov. Nisam dosad ni znao da sam Srbin-katolik. Što mi je činiti da se obratim?

Sad si obraćenik, nisi više Židov, odsad si Srbin- katolik. Krstimo te u ime naše kraljice. Ona je vrhunac naprednjaštva, ona je božica demokracije. Budi demokrat, budi liberal. To se od tebe traži. Uzmi ovaj novac, da to ne zaboraviš. Idi po svijetu, i propovijedaj!

Čudan prizor: bezbožnice protestantske vjere tako su u Vrlici krstile prvoga Srbina –katolika, a on je, upisan u čudne „katoličke“ matice, katolicima više zla napravio nego proteklo Otomansko carstvo, i s njime polovica svih svjetskih bezbožaca. Tako to izgleda kad netko krsti Srbina – katolika.

Priča o Mehi i njegovoj preobrazbi u Meksu izmišljena je šala, ali priča o Brešanovoj preobrazbi živa je živcata istina. Poseg za istinom navodi me da izbliza pogledam djelo „barunica“. One su raspuštenice dobro nam znanog baruna Minhausena. One su naslijedile njegovo laganje: tako su debelom laži „pokupovale“ istinu. Ono je davno započelo : još tada, dok su engleske barunice kupovale na popust „mrtve duše“, obrezanike uskrišavajući u Srbe – katolike, na korake hrvatske samobitnosti vezali su robovske, olovne kugle. Nisi ti Židov, ti si Srbin. Nisi ti Vlah, ti si Srbin. Nisi ti Crnogorac, ti si Srbin. Nisi ti Hrvat, ti si zastranjeni Srbin. Nije ovo benediktinski samostan, to je srpski „manastir“. Nije ovo ni kakva hrvatska prošlost, to je sve srpsko, nije to ni kakva hrvatska kultura, sve je to srpsko. Bog je Srbin, pa je sve srpsko. Srbi su „izabrani narod“ pa su Srbi svi i svuda. Tko to kaže? Tako mi bečke škole svetitelja Mehe Kopitara, a tako mi i papkara Mekse Karadžića, tako uče engleske „barunice“. Barunice: Načertanije nije srpski nacrt, to je djelo engleskih barunica. Ovo još nije završilo: olovne kugle nisu spale hrvatskoj stvarnosti. Novac buši gdje ni svrdlo ne će: tako mnogi dosad nisu znali da su šuplji gadovi. Ovo pišem samo da to ponovim. Teški gadovi još uvijek drže englesko olovo na žustrim hrvatskim mislima. Gadovi, šuplji i prazni gadovi.

Misli su mi kao mećavom uskovitlana Dinara. Svaka misao kao roman. Svaka misao kao smrskan pšenični klas na dlanu: puhati je žustro da pšenica ostane, a pljevu da vjetri daju nepovratu. Imena i sudbine, ah koliko je imena, koliko sudbina. Istina stoji gorda kao dinarske litica, a nevidljive barunice potplaćuju da se ne vidi. A vidi se: lik po lik otkrije istina. Spoznam kako je lako kupiti „mrtve duše“ . Sjetim se moći čiste istine. U cara Trajana kozje uši, vikala je zemlja kad to nisu htjeli ljudi. Spoznajem: Trajanima treba pokazati uši, barunicama mutnu dušu. Kad se tako postupi tada se dogodi prava preobrazba: netragom odu barunice, novac i njihovi Srbi-katolici, a ostane židovski doseljenik iz Brescije, u Podinarju, na Vrh – rike slaveći obrezanjem svoga El-oha, i živeći kao i svi njegovi susjedi: svoj kruh jedući i svoju “slavu slaveći“. Misli su mi kao mećavom uskovitlana Dinara, jer povijest se ponavlja. Preobrazba nije vratila istinu, preobrazba je stvorila zloću. Umjesto da opsuje „prosvjetitelja“, Meho se pretvara u Meksu. Umjesto da barunice pošalju Minhausenu, ljudi su zaboravili prošlost, i nisu više što su uvijek bili. I ne pitaju tko su i što su, postaju ono što im drugi reknu. Misli su mi kao mećavom uskovitlana Dinara. Jer povijest se gluposti uvijek ponavlja. Za istinu Trajanovih ušiju nije dovoljna rupa u pustom polju. Treba duboka jama, treba bezdanka.

Ponovno moram put „manastira“, a već sam takav put označio velikom napašću. Ovaj put, put „manastira“ ne idem sam, idem putem neobičnoga fratra, glasovitoga fra Mihe Kotaraša. U svojoj najranijoj mladosti on je prispio u „kaluđere“, tek onda prispio je u „fratre“.

Neobična je sudbina ovoga zanimljivog fratra. Otac mu se zvao Stevo, a mater Simeuna, živjeli su u Kninskom polju, u Kovačiću, u zaselku Kotaraša, nedaleko izvora rijeke Krke, i pored slapa zvanog Krčić. Sina su prozvali imenom Nikola. Bili su pravoslavci pa je Nikolu u pravoslavnoj crkvi krstio pravoslavni svećenik. Susjedi katolici zvali su ih „Rumunjima“, a doselili su se poslije venecijanske pobjede nad Turcima, negdje iz tadašnje Crne Gore. To svjedoči naziv susjednog sela. Selo se zove Crnogorci. Samo prezime Kotaraš odvodi misao u Boku Kotorsku, pa pridošle povezuje s njihovom pradomovinom. Sve do dolaska čudnih barunica svi ovi ljudi jako bi se začudili da ih je netko nazvao Srbima. Srbija je bila zemlja daleka, jedva da su za nju ikada čuli, a kad su i čuli bilo je to o bunama, ratovima, nemirima, a i pokoljima. Takva je bila i obitelj Nikole Kotaraša: bili su pravoslavci, Crnogorci ili Vlasi, nevažno, iako bi i to bilo lako saznati, jer postoje zapisi o svakoj doseljeničkoj obitelji. Da je u to vrijeme netko Stevu i Simeunu Kotaraš nazvao Srbima, najprije bi se oni tomu začudili. Barunice su našle svoje Brešane, svoje Obradoviće i Karadžiće. Tako su svi ovi Crnogorci i Vlasi ostali to što jesu tek u katoličkim nazivima, a barunski ih je novac preveo u Srbe. Isto pravilo: Židov Brešan postao je Srbin-katolik, a Crnogorci i Vlasi postali su Srbi. Mali Nikola nije se našao pod udarom engleskih barunica. Postao je sasvim suprotno: katolički svećenik pravoslavnih korijena, hrvatski nacionalist, pravaš, i najljući borac protiv bezbožnih „demokrata“ svoga vremena. Čini se da mu je najljuća borba i bila sukob upravo s najrevnijim Srbinom –katolikom, bivšim Židovom Brešanom, a uz njega i s drugima, o kojima treba dobro čuti.

Otac Nikolin, Stevo Kotaraš opazio je vrlu sposobnost svoga dječaka: dobar do Boga, a pametan do neba. Želio je da mu dječak postane „netko“. Kako je shvatio život, i prilike, njemu je put u život mogla dati samo tadašnja Pravoslavna crkva. Poslije završene osnovne škole, koju je pohađao kao podstanar obitelji Šimunović, jer je djetetu škola od rodne kuće bila predaleko, otac ga je odveo u Zadar, želeći da u tadašnjem pravoslavnom sjemeništu postane pravoslavni svećenik. Godinu dana dječak je proveo u školi, a da nije naučio ni slova, izgubio je godinu jer nije znao talijanski jezik. Otac ga razočaran izvodi iz takve škole, a nada se drugo, boljemu. Odvodi ga u „manastir“ na Krku, želeći da bude „kaluđer“, posebno da postane učen i pametan. Krivo je mislio, dječaku to nisu dali, a pitanje je jesu li i mogli.

Ostavljajući dječaka „kaluđerima“ na odgoj, nemalo se zaprepastio kad je nakon nekoliko mjeseci došao vidjeti dječaka: nisu ga ništa učili, poslali su ga u brda čuvati koze. Kad je to prigovorio, obećali su da će ga uzeti u školu. Kad se ponovno vratio vidjeti dječaka, ništa se nije promijenilo. Dječakov je posao ostao čuvati koze. Vidjevši ga mršava i bolesna, otac ga je poveo sa sobom: nije uspio ni drugi Nikolin školski pokušaj. Kako se obitelj preselila u Knin, gdje je Stevo kupio mlin pa postao kninski mlinar, mladi Nikola postao je uz oca tek mlinarski pomoćnik. Obitelj Kotaraš u to se doba jako sprijateljila s fra Mijom, katoličkim, vrpoljskim župnikom. Mali Nikola jednostavno je gutao sva znanja i spoznaje, oduševljen fratrom i njegovom naobrazbom.

Tužan događaj razbio je Nikoline snove: ljubljeni „idol“ premješten je iz Vrpolja na novu dužnost. Tužan rastanak pretvorio se u životni put. Pametni otac donio je odluku. Poručio je prijatelju fratru, tada na dužnosti u Sinju: evo ti moga dječaka Nikolu, uči ga, i ako te volja odgoji za fratra. Tako je u svojoj trinaestoj godini mali Nikola upisao prvu godinu gimnazije, a tek nakon godinu dana primljen u Katoličku crkvu. Pred njim je tada bila cijela gimnazija, studij filozofije i teologije, u svemu je bio vrhunski. Kad je dospio na otočić Visovac, u susjedstvo svoga „manastira“ i njegovih kaluđera već je bio mladi „intelektualac“, tek ga je pokatkad odvodio pogled na brda gdje je trebao ostati “manastirski kozar“. Kao zahvalu svome obiteljskom prijatelju fra Miji, na pitanje koje će ti fratarsko ime biti, ponosno je odabrao: zvat ću se fra Mijo, zvat ću se fra Miho.

Nije daleko od istine riječ rečena o fra Mihinoj naravi: dobar do Boga, pametan do neba. Na poprište života izišao je kao ratnik oboružan katoličkim načelima, neustrašiv, nezastrašiv, čovjek velikog srca i duše, čega se prihvati u tomu i uspije, ostavljajući svome vremenu pokatkad nezamislivo i neizvedivo. Već pri kraju devetnaestog stoljeća na dužnosti je u Kijevu: vodi Kijevljane na hodočašće u Cetinu, na „vrh-rike“, na preživjelu ruinu katoličke crkve Svetoga Spasa, usput ostavljajući za ono doba nevjerojatno: fotografiju hodočašća, a na njoj stotine Kijevljana. Ovo je fra Miho Kotaraš, fratar, hrvatski nacionalist, starčevićanac, pravaš: sve se ovo zbiva jer su barunice našle svoje Srbe-katolike. Da je netko fra Mihi Kotarašu rekao da je Srbin dobio bi primjeren odgovor. Rođen u uskom okrugu odakle potječu zloglasni i nastrani pop Đujić, i njegov još zloglasniji nećak, boljševik Jošo Durbaba, neobičan je jer mu engleske barunice nisu uspjele zamutiti prošlost. Pravoslavci kršteni u Srbe postali su mu ljudi za žaljenje, a Srbi –katolici postali su njegovi ljuti neprijatelji. Nisu ga štedjeli, a nije štedio ni on njih. Prozvati ga Srbinom, to njemu reći: za to je trebala hrabrost. To što su vlaške doseljenike ili crnogorske pravoslavce prozvali Srbima, i što su se oni dozvolili tako prozvati, nije se ticalo fra Mihe: katolik do neba, hrvatski pravaš do zadnje kapi krvi, to je fra Miho Kotaraš, ništa drugo. Stekao je velike neprijatelje, a oni su sebe nazivali Demokratima.

Sukob fra Mihe Kotaraša i Demokrata počeo je u Sinju, za njegova gvardijanstva u sinjskom samostanu, a posebno se odvijao dok je bio župnik župe sinjskog Otoka. Dva su njegova glavna neprijatelja: veleposjednička obitelj Tripalo, i odvjetnička obitelj Grisogono. Nije teško shvatiti da su obadvije ove obitelji bile slobodnozidarske, i da su u svijetu fra Mihe Kotaraša, i njegova neukog naroda oni gradili „novi svjetski poredak“. Stožer „novoga svjetskog poretka“ obitelji Tripalo bio je u liku Ante Tripala zvanog Miko, a odvjetnički stožer obitelji Grisogono oslanja se na orjunaštvo, i vjernu službu beogradskim čeršijama , i beogradskim despotima. Moć obadvije obitelji bio je novac, bili su to najbogatiji ljudi sinjskoga prostora. Demokrati su imali novac i veliko svjetsko „zaleđe“, a pravaš fra Miho Kotaraš imao je narod i obraz.

Boj pravaša i demokrata zbio se 1907. godine, izbio za izbore za bečke zastupnike, slijed događaja samo je stvarao napetosti. Da bi unijeli nered u pravaške redove demokrati su pobunili seljake: ne dajite župniku „redovinu“. Četrnaest seljaka, pristalica ovakvih demokrata, pobunilo se i nije htjelo dati breme sijena za hranu „župskoga“ konja. Na ovo su ih nagovorili Pribislav Grisogono kao vođa demokrata, a Tripale su iza svega toga stajale. Za seljačka prava, i nazivom težačkog imena, borile su se upravo dvije najbogatije posjedničke obitelji. Može se misliti što je o njima, baš po svojoj naravi, mislilo fra Miho Kotaraš, i njegovi pravaši. Najbolje govori slika izbora 1908. godine. U rano jutro za njegovom pravaškom zastavom na izborni „mejdan“ u Sinj krenulo je stotinu seljaka, a za demokratskom dvanaest. Pravaši su odnijeli pobjedu s više od pet stotina glasova. Kako je tadašnja Austro-ugarska bila prilično pravna država, do reda jako držeći, sud je pozvao na saslušanje pobunjene seljake, kaznio ih novčanom kaznom, i naredio da „redovinu“ moraju plaćati, jer je to plaća župniku kao matičnom radniku.

Nova bitka između fra Mijinih pravaša i Tripalo-Grizogonovih demokrata zbila se drugom polovicom srpnja 1909. godine. Poslije punih četrdeset godina Tripalove vladavine konačno su pali. Piše fra Miho: prvi put da narod bira slobodno, i pridobio je Tripale.

Općinski izbori u kolovozu 1911. ponovno su fra Mihinim pravašima donijeli veliku pobjedu, ali su doveli i do fizičkog sukoba. Tripalovi i Grizogonovi demokrati nisu mogli podnijeti poraza. Njihov glavni propagandist Nikola Viduka na sinjskoj „pijaci“ početkom rujna susreo je fra Mihu Kotaraša i pokušao ga udariti šakom. Fra Miho je na vrijeme uočio nasilnika pa ga je u tomu spriječio. Gradsko redarstvo odmah je nasilnika uhitilo, i sud mu je odmjerio četrnaest dana tamnice.

Demokrati, ili naprednjaci, kako su sebe nazivali, nisu dali mira fra Mihi Kotarašu, a ni njegovim pravašima. Najbolje bi bilo da su se prozvali Srbima- katolicima, jasnije bi im bile namjere, a napredak prema „orjunaškoj“ duši sve bi razjasnilo jednom jedinom riječju. Pratili su svojom „orjunaškom“ moći svaki korak fra Mihe Kotaraša. Slušali su ga na svetkovinu Duhova u kninskoj crkvi sv. Ante, i optužili da ih je nazvao „bezbošcima“, a da je javno govorio kako Banovinske novine Isusa nazivaju lopovom, a Gospu bludnicom. Tužila su ga trojica zagrebačkih „napredn jaka“, dr. Surmin, dr. Lorković i dr. Wieder, a općinski sud u Vrlici trebao je presuditi istinu. Tužitelje je zastupao dr. Grizogono, a obranu su vodili dr. Krželj i dr. Marović. Sudac je bio dr. Vermazza. Fra Mihini odvjetnici donijeli su dokaze koji su potvrdili da fra Miho govori istinu. Predočili su tekstove u kojima je upravo pisalo što je fra Miho govorio. Sud je oslobodio fra Mihu lažne optužbe, a lažne tužitelje novčano kaznio plaćanjem sudskih troškova. Općinski sud u Šibeniku odbio je i „naprednjački“ utok, potvrđujući vrličku presudu, i fra Mihu oslobađajući svih optužbi.

To se ne bi dogodilo da je sudstvo bilo samo koju godinu starije. „Naprednjaci“ i „demokrati“ srušili su „stari svjetski poredak“, a našli „novi“. Bijesna šaka demokrata Viduke pretvorila se u „samoubojstvo“ Ive Pilara, razlupanu glavu znanstvenika Šuffleya, Javorovo tamnovanje, Budakovo preživljavanje, ili Jucine počupane nokte. Samo nekoliko godina kasnije demokrati su našli sudce „koji se Boga ne boje, a svijeta ne stide“. Grizogono je postao vrhunski sudac, Tripale „moralni stožeri“. Ukrali su fra Mihinu pravašku domovinu, ukrali su pravoslavlje njegovih pradjedova i „osnovali Srpsku pravoslavnu crkvu, obitelj mu proglasili srpskom, posrbljujući i njega, i Knin, i Topolje, Crnogorce, Krčić, Krku i Kotaraše. Sve su mogli, ali fra Mihu Kotaraša nisu mogli slomiti. Umro je u Zagrebu 1926. godine: demokrati su mu bili demonkrati, a naprednjaci puno više „naprdnjaci“.

Ovo i jest priča o „naprdnjacima“ zvanim naprednjaci, a isto tako priča o demokratima koji su demonkrati. Tako mi fra Mihe Kotaraša, hrvatskog pravaša, domoljuba i fratra hrvatskih pravoslavnih korijena, veseljaka dobrog do Boga, i pametnog do neba, ništa se nije promijenilo. Orjuna u srži Grizogona, tripalo do tripala sve gori od gorega, sitni demokrati svjetski demonkrati, a jao svijetu u komu su naprdnjaci svjetski naprednjaci. Ništa se nije promijenilo. Barunice još uvijek kupuju kuje za korito i bukaru, a još uvijek mnoštvo je Brešana, obrezanih Židova, što po pjesmi čovjekolikog „muzikanta“ Porfirija, kreću „putem Srba-katolika, sve do Srba, svagdje i svugdje. Oni su demonkrati suvremene demokracije. Bezbožni šizmatici: rekao bi im fra Miho Kotaraš, da je moj suvremenik, i da sada živi. Kako on to ne može jer je odavno mrtav, sam ću reći. Demokreti svih vrsta demonkrati su svih vrsta.

Neka priča pokaže prokletstvo staroga u novome, a neka novo ponovi prokletstvo staroga. Nije to samo priča, nego je to živa istina. Ljudi, gledajte u nas, gledajte dokle smo došli. Gledajte gdje sam se popela, curice svijeta, gledajte u me. Znam dokle ste došli. Do zla ste došli. I znam gdje ste se popeli: da niski padnete. Prošlost demokracije: demonkracija. Sadašnjost demokracije: demonkracija. Tamo se penju loši, a pametni idu drugim putem. Ispod svih brda gledam vrhunce demonkracije. A tek se tada nemam čemu nadati.

Da je priču pustiti ne bi lako svoj konac ugledala. Nije mala demonkracija u vrle demokracije. A Likovi, jao, likovi?

Bio jednom jedan Ujdurović, čudan svat. Umjesto da po Soroševu izdaje svoje Židove, i stekne koju kunu, on je pretresao džepove očevih žrtava. Poslaše mi na uvid brojku milijuna na tek jednoj banci: ostavlja puno više nego što koštaju sve tri „čerge“, a kamo li jedna. Samo na jednoj banci, a ovakvi likovi nikada ne drže sva „jaja“ u jednoj košarici, a ni kćeri mu se ne zna zanata. I njega su kasno „krstili“, najprije mrski mu Hercegovci, a onda dragi Englezi. Od straha pred Hercegovcima propjevao je ustaški, a od Engleza postao demokrat prve lige. Hercegovcima je izdao „bosanski grb“ ,a Englezima izdao sve „hrvatske tajne“. Vrhunski demonkrat. Sva prodana, i izdajnička prsa, sebi jednakih, kiti ordenom „Miko Tripalo“.

Bio jednom stvarno jedan Miko Tripalo. Najprije je bio sveti pročelnik Marijine kongregacije u sinjskoj gimnaziji, prije nego su ga iz nje izbacili. Onda je postao predsjednik Komunističke omladine i pravi izdanak mutne tripalovštine. Postao je tajnikom i prvim suradnikom zloglasnoga razbojnika Ilije Grubića. Poznati „drug Ilija“ , u prominskom selašcu Puljani mnoge je ljude učinio mrtvim ljudima, bez traga nestalim, a nešto poslije „drug Ilija“ dobio je zadatak ubiti svakoga, koga k njemu pošalju. Demonkracija: što radi crni vrag, to isto radi i njegov šegrt. Kakav gazda, takav mu i sluga.

U ovoj prokletoj tripalovštini udjela su imale i dvije Milke. Jedna se tada zvala Malada, a druga Raos, prva iz Žitnića, druga iz Vrgorca. Prva je prispjela na čudno natjecanje. Zadatak: tko će nad jamom Kočevskog Roga u jednom danu poklati više zarobljenih Hrvata. Milka nije uspjela dostići „druga Perišu“, bila je tek treća. Simo Dubajić nije ju stoga posve volio. Druga je Milka bila „klerikalna ljubavnica“. Živjela je u Miljevcima, ne zna se čija priložnica. Tu su bili i stric i sinovac, oba sumnjivca, a kuharica je bila obojici. Stric se zvao fra Ivan, a sinovca su zvali Stipicom fratarskim. Jedno je sigurno: Milka je bila važna partizanka. Posljednjeg dana , prije odlaska iz Miljevaca u Puljane, u smrt je poslala samo šezdeset i četiri Miljevčanca. Da je uspjela, poslala bi i više. Fra Ivan je bio „narodni svećenik“ , uspio je polovicu svoje župe poslati u „starokatolike“, a drugu polovicu pretvoriti u „pravoslavce“, hodao je svijetom propovijedajući kako su komunisti jedini demokrati, i da od komunista nema većih pravednika. Bio je moćniji i od engleskih barunica. Milka Raos nije stoga bila neka velika „ljubavna avantura“. Ima veća fra Ivanova sumnja: „barunao“ je on u samu jugoslavensku kraljicu. O tomu su orjunaši šutjeli, a komunisti su ga držali u vječnoj sumnji.

Bila jednom jedna Tripalova štala. U nju su jednog dana poslije pada Širokog Brijega u komunističke ruke, doveli zanoćiti stotinu i trideset zatočenika. Bila je to posljednja njihova noć. Tri kamiona puna nesretnika prošla su kroz Drniš, put Mratovske jame. Tu su i skončali. Tu su i trojica hercegovačkih fratara posljednji put sunce gledala. Možda Grubić, možda Dubajić, možda Milka, jedna ili druga, sasvim je svejedno. Zasigurno i Tripalo: pa velikodušno je iznajmio svoju štalu ubogim „seljacima“.

Bio jednom jedan moj profesor. Upao je u ruke Iliji Grubiću, a ni Tripalo nije bio posve daleko. Tko Iliju jednom susretne, zastalno izgubi volju za životom. Tako je bilo i profesoru fra Miji. Na samo ime svoga mučitelja Grubića, odlučio se ubiti padom kroz prozor. Pao je, ali nije poginuo. Slučajno su mu spasili život. Sad mi se čini da i nije preživio jer fra Mijo više nikada nije bio fra Mijo. A njemu su dodijelili zadaću: pokazati fra Mihu Kotoraša kao uzoran primjer „bratstva i jedinstva“. Trebalo je pokazati kako postoje Srbi koji postaju katolički svećenici, i kako ima katoličkih svećenika koji duboko poštuju Srbe-katolike, a onda i ostale Srbe. Jadni fra Mijo: u što je morao uvesti hrvatskog rodoljuba, pravaša i katolika najviše moguće klase. Tko jednom preživi Iliju Grubića i to može. Ilija je najbolji demonkrat demonkratske tripalovštine. A sve se odigravalo oko Tripalove štale, još više oko tripalovske demokracije. Miko Tripalo bio je odličan šegrt Ilije Grubića, a u Puljanima, mjestu demonkratske škole, nitko u tom bludu nije ostao „djevica“.

Bio jednom jedan Stipe. Dugo vremena, i na više načina bio je tajnik Mike Tripala, ma što to da znači. Imao on oca Ivana, a otac moćan komesar. U jednom danu pobi kijevske žene i popali kijevske kuće. Javno sam pitao Tripala što znade o Puljanima, Mratovu, pokolju zarobljenika u Kninu i Drnišu, i mnogo toga. Tri puta sam pitao, tri puta nisam dobio odgovora. Pogriješio sam što to nisam pitao Triupalova tajnika. I on je puno toga mogao znati. Ne treba ponavljati da su majstor i šegrt veoma slični. Tko jednom prođe kroz Puljane pamti čitav život.

Ponovno mi je spomenuti Milku. Onu Raosovu. Piše mi onaj što ju je pokopao u Vrgorcu kako je bila „opake naravi“, išla je u c rkvu svake nedjelje, ali o partizanštini nije nikada govorila. A da joj je mater bila „svetica“. Još u doba župnikovanja slobodno se može reći zloglasnog fra Ivana Tomasovića, ovi su Raosi odigrali svoju veliku igru. Vrgorački „mačekovci“ tražili su zbog ponašanja fra Ivanovu smjenu, i zaprijetili da će, ako im se ne udovolji, sagraditi u Vrgorcu „starokatoličku“ crkvu. Da ih se ozbiljno shvati već su bili odredilo mjesto za gradnju. Suprotna strana bili su kraljevci i orjunaši, a oni su zaprijetili, ako se netko usudi premjestiti njihova župnika, da će se „posrbiti“. Orjunaše je predvodio Milkin rođeni brat. Kako su Tomasovića ipak premjestili, oni su se i „posrbili“. Milkin brat visoko je dogurao, gotovo kao i Ivo Brešan. Obogatio se, jer zasigurno jugoslavenski vojni atašei u Americi nisu baš bili prosjaci, a ni kao veleposlanik u Alžiru zasigurno nije oskudijevao. Da je ostao samo hrvatski katolički seljak u Vrgorcu, zasigurno za njega ne bi nitko čuo. Ovako je istovjetan Kralju i Brozu, kao i Đujić: u Dinaru je otišao noseći petokraku, a za Ameriku pobjegao pod znakom kokarde. To može samo demonkracija: petokraka i kokarda nisu ništa drugo osim demonkracija. To spaja Milku i Milku, Simu i Iliju, a sve ih na okupu drži Grisogono iz sjene Tripalove štale. Mogao je, zahvaljujući svojoj preobrazbi slobodno vikati: gledajte gdje sam se popeo.

A gdje se ja to penjem? U Puljane se spuštam, jer kad se u Puljane ide uvijek se spušta. Pa ostavljam zagonetku: zašto sam ovo sve pisao? Možda samo zbog toga da netko upita za potomstvo Milkino i Stipino. Jer Puljani i veliki demokrat Tripalo snažno su ljepilo nerazdvojne prošlosti. Demonkracija: Miko je Ilijin šegrt, Stipe je Mikin šegrt, Milkina rodbina bila je šegrt teškoj jugosalvenštini. Ako se to sada ne otkrije, možda će jednom, kad mene i ne bude, kakav znatiželjan fratar čitati, i iščitavati na koga sam mislio, i tko je u svemu najdublji demonkrat. Pa ako i ne iščita, ponovno ću isto misliti. Po uzoru na fratra fra Mihu Kotaraša, hrvatskog rodoljuba i pravaša, istinoljupca, dobra do Boga,i pametna do neba. Po uzoru na njega, i meni su svi demokrati tek obični bezbožni demonkrati.

Bio još jedan moj profesor. Trideset godina uspješno je skrivao Puljane, Tripale i Grizogone, vješto sve čineći da ne dođem do spisa. Jer najbolje o tom vremenu kazuju zapisi fra Mihe Kotoraša. Možda ni sada ne bih znao da nisam počeo „varati i krasti“. Sada znam što su Tripale bili fra Miji, a što je fra Mijo bio Tripalima. Sve znam iz prve ruke. To je bolje od mene znao „moj profesor“. Nazočio je vijesti o ubojstvu fra Pavla Silova, i o Miki Tripalu kao oružanom teroristi koji je fratre puškom tjerao po samostanu. Znao je za Puljane, i za mnoštvo drumskih razbojnika. Rugao se sceni kad je Juco Rukavina naredio pucati u talijanske fašiste, bez upozorenja, ako se usude doći na Visovac. Nije se rugao kad su „narodne vlasti“ robile i pljačkale njegovu subraću, ostavljajući ih bez kruha i ruha. Družio se s Tripalom, onim što je sudio ministra Artukovića, kod tajnika Stipe bio je često kod večere. To je jedini fratar koga je upoznao u tom tamnom kružoku izdanak sve te hrvatske svijetle demokracije. Posljednji u nizu takvih demokrata još uvijek o tomu svjedoči. Kakvih demokrata, to su demonkrati.

Gledajte gdje smo se popeli. Mi liberali, demokrati. A gdje ste se to popeli? Do zla ste se popeli, do zla se još uvijek penjete. Vi ste bezbožni demonkrati, ništa više. To vam uporno ponavlja fra Miho Kotaraš, rodoljub hrvatski, pravaš, čovjek do Boga dobar, čovjek do neba pametan. A nečista krv teče: unucima i potomcima. Demokracija ne prestaje biti demonkracija. To znamo i ja i fra Miho Kotaraš: ugledni hrvatski rodoljub, pravaš i nadasve Božji čovjek.

ANTE ČAVKA

ANTIFAŠIMAM ILITI GOVOR LJUBAVI

            Čovjek se ponekad lako navikne na govor, i novine u govoru, dotad nedovoljno naglašene, nedovoljno protumačene, ali odjednom stalne, u svim novinama, u svoj javnosti i na ustima mnogih, mnogih. Jer, mnogi u posljednjim desetljećima često završavaju svoj govor riječima: to je „govor mržnje“. Ako postoji „govor mržnje“ onda mora postojati i „govor ljubavi“. Tko govori „govorom ljubavi, a tko „govorom mržnje“ veliko je pitanje, pa je i moje veliko pitanje. Stoga me inati baš se pozabaviti novinom u “novom dobu“, otkrivajući Demostene prožete govorom ljubavi, ali i Demostene prožete govorom mržnje.

            Nije mi lako ovo razumjeti. Govore vukovi i janjci. O čemu govore vukovi, a o čemu govore janjci? Što je to vučji „govor ljubavi“, a što janjeći „govor mržnje? I što je to vučji „govor mržnje“, a što janjeći „govor ljubavi“? Nije mi lako razumjeti. Vukovi uvijek govore „govorom ljubavi“, a janjci „govorom mržnje“. Vučja ljubav, ujedinjena u čopor vječnih pravednika, dubokom ljubavlju kolje sve janjce, krive, jer njihov „govor mržnje“ zaslužuje vučju osudu. Moraju nestati, mora ih se iskorijeniti iz povijesti i sadašnjosti, jer njihov „govor mržnje“ prelazi sve granice i ugrožava ljudska prava vučjih čopora. Tako „govor ljubavi“ vučjeg čopora postaje temeljnicom pravednosti. Janjci ne zaslužuju nazočnost u javnosti, oni moraju šutjeti, moraju se suočiti s vlastitom prošlošću, moraju prignuti glave i javno priznati svoj zločin: zločin je pitati vukove zašto kolju janjce? Janjci su krivi jer njihovo pitanje vječnim pravednicima vukovima janjeći je „govor mržnje“. Tko daje pravo janjcima govoriti „govorom mržnje“? Zar nisu zaslužili osudu i zar ih društvo utemeljeno na vučjoj demokraciji ne treba prešutjeti, odbaciti, osuditi i po mogućnosti zatrti? Neka im se sjeme umete, zar ti zločinci janjci, bolesni od svoga govora mržnje, to i ne zaslužuju? Zar demokratskom društvu naše današnjice, još od Ezopovih vremena, nije jasno koga treba osuditi, koga treba odbaciti, i koga treba bez zadrške ubiti? Pa janjce treba zaklati jer janjci govore „govorom mržnje“, vukovi imaju pravo, pa oduvijek je poznato da vukovi govore „govorom ljubavi“. Komu to nije jasno dolazi u napast „govora mržnje“, a i njegovo pitanje o podrijetlu, naravi i namjerama vučjih vječnih pravednika, već je sigurno i zasigurno „govor mržnje“. Zato „govor ljubavi“ na vrijeme mora svom silom svoje moći umesti sjeme „govora mržnje“, odlučnim pitati svakakva povijesna i sadašnje pitanja. Nije mi lako ovo razumjeti. Radije bih ostao janje koje govori „govorom mržnje“ nego li vuk pravednik velikog i demostenskog „govora ljubavi“. Nije ovo mnogima lako razumjeti. Ako me budu svojom velikom ljubavlju korili zbog misli i riječi, dobit će za svoju veliku ljubav silu govora moje vlastite mržnje. Dušobrižnicima ne dopuštam ni prigovor. Ostavite na miru moju mržnju, neka vas usreći vaša ljubav. Naši su svjetovi nedodirljivi, mi nismo isto, bježite u šume vaših „ljubavi“.

            Nije mi lako ovo razumjeti. Govore antifašisti i fašisti. Antifašisti uvijek govore „govorom ljubavi“, njihovi su zagrljaji nalični ruskome medvjedu. S tolikim oduševljenjem grle i zagrle, da njihovo oduševljenje uguši zagrljene. Posvuda ih je: pune tiskovine, puni ekrani, pune konvencije svih mogućih europskih i svjetskih prava. A imaju se stvarno čine hvaliti. Njihove su svetinje u liku Lenjina, Trockog, Staljina, Broza, Mao ceTunga, ako se ovako piše, ili ako je on uz komunističkog svetca još i svetac antifašist. Ni domaće svetinje u liku Boljkovaca, Krajačića, Manolića, Bravara, Lončara i ostalih vrlih antifašističkih junaka našeg doba ne mogu biti ništa drugo do li vrli idoli i svetinje. Pribroji li se svijetu „antifašističkog govora ljubavi“ još i engleski Churchil i amerikanski Truman, onako iz povijesti, a danas se svijetu takve ljubavi pribroji potomak Ajka Klintona i novopečeni obraćenik na katoličanstvo, nježni i profinjeni saksonac Bler, sve meni postaje jasno. Čitav je svijet velika „antifašistička ljubav“.

A mene bi moja vlastita savjest morala koriti jer nisam antifašist, ne volim ni jednoga od likova tog svijeta, i nitko mi od njih nikada i ništa ne će značiti. Pa pribroji li se u taj svijet još i Marx, Dragec, ili Marx kardinalskog šešira, iz zemlje koja se nekoć zvala Njemačka, a ja mu ne znam ni imena, pa ako se u taj svijet uračuna i „fratrina“ latinoameričkog kalibra zvan fra Leonardo Boff, onda je jasno: antifašizam svuda i posvuda. Kao Vukovi „kopitari“, svuda i posvuda. Ne trebam ih tražiti, evo ih svuda. Od zore do mraka, od mraka do zore. Ne rade ništa: samo ljubuju. Pomalo mi je do vrh glave njihov „govor ljubavi“. I strašno me naljute kad mi u govoru svoje ljubavi odrede mjesto u fašistima. Nisam lud biti fašist. To se ne pristoji ni jednom Božjem čovjeku, vjerniku, katoliku. Jedino se okrenem oko sebe i želim vidjeti gdje su ti fašisti. Zavirio sam u nebesa, tamo ih nema, prošao sam svom zemljom, a osim antifašista preobučenih u fašiste, ni tamo ih nema. Pod zemljom ih ima koliko god hoćete. Svi su mrtvi. Komu treba Nieche, Feuerbach, Hitler, Mussolini, komu treba sva ta „bulimenta“ velikih i svjetskih, i uporno ljevorukih zločinaca, posebno ovdje i sada? Ima li i jedan pametan čovjek komu je Mussolini uzor? Trebaju antifašistima. Ako nema fašista kako će antifašisti ništa ne raditi, a dobro korito i dobar napoj dobivati od svojih zemnih gospodara?Antifašisti i fašisti sijamski su blizanci: nema jednih bez drugih. Kao što nema boga Svetovida bez čvrstog zagrljaja boga Dive, jednoga dobrog božanstva, a drugoga zlog do zla boga, nema ni antifašizma bez fašističkog zagrljaja. Jedni te isti, samo drugog imena, rekli bi pametni ljudi. Ne moraju biti ni stvarni. Dosta je „govorom ljubavi“ zatirati sjeme „govoru mržnje“. Pa kad meni netko reče „govorom ljubavi“ da sam fašist, odgovorim mu „govorom mržnje“ da je fašist njegov ćaća. Pa kad mi netko „govorom ljubavi“ reče da sam antifašist, odgovorim mu „govorom mržnje“ da mu je ćaća antifašist. I on, jer je potomak jednog te istog svjetskoga zla. A nisam bedast biti ni fašist, ni antifašist. Ja sam ja, i ništa mi drugo ne treba dodavati. Fašisti služe, i antifašisti služe, a ja nisam sluga, ja sam slobodan.

            Kad zapitam koja je razlika između fašizma i antifašizma kažu mi: tvoje je pitanje „govor mržnje“. Kad ustvrdim da je fašizam borba za Veliku Italiju, nacizam borba za Veliku Njemačku, komunizam za globalnu diktaturu, a antifašizam za komod engleske Kraljice: kažu da je to ponovno „govor mržnje“. Kad svedem eurojuniju na sumnjivo štipanje debelih mjesta smršavjelih činovnika:kažu mi da je i to najčistiji „govor mržnje“. Kad pitam različite „babe“ odakle im toliko slobodnog vremena da mogu uporno i svednevice bučati po trgovima, i tko ih plaća milijardama kuna za svoje veliko antifašističko ništa, prijete mi Stambolom, jer u Stambolu je zapis o dubini „govora mržnje“, i kriv je tko se ogriješi o babe. A da, nadahnut briselskim barabama, dohvatim „debelo meso kakve deblje babe, pa da i nema baš bablje godine, ponovno bi me sudili „govorom ljubavi“. A meni ponovno nije jasno. Posvuda mi pred život iskaču „mali domaći“, užareni vatrom komunističkih ognjišta, a onih drugih, osim u bolesnim antifašističkim izazovima, nigdje, pa ni za kakav spasonosni lijek. Pa kad stvarno pomislim kako je „govor ljubavi“ kad mišićav, a bezglav antifašist, u žaru svoje ljubavi prebije u osamdeset godišnjoj starici njezin povijesni revizionizam uz lomove njezinih krhkih ruku i nogu, protkan „govorom ljubavi“, ponovno sam za krajnju osudu: moj „govor mržnje“ moja je osuda i zaslužujem krajnji ukor. A morao bih promijeniti svoj životni stav. Morao bih od antifašista preuzeti „govor ljubavi“ i tom ljubavlju ljubiti sve bližnje i daljnje svjetske antifašiste. O, Bože, napasti: ako moja antifašistička ljubav dosegne zagrljaje ruskih medvjeda? Najbolje mi je stoga ostati govornik „mržnje“ kakvu imam. Bože, oslobodi me od napasti „antifašističke ljubavi“.

            Sve do jednog događaja nisam ni bio svjestan kako je sustav „govora mržnje“ neko novo oružje svjetskih globalista. Prvi put sam tada počeo razmišljati o stvarnom značenju unavodničenih riječi: „govor mržnje“. Čovjek od koga sam to prvi put zaozbiljno doznao dugo je vremena bio „nitko i ništa“. Bio je mali i sitni doušnik, prirepak, uši na tuđim zidovima, i oči na tuđim životima: svaki dan je svome kumrovečkom učitelju prišaptavao tko gdje ide, tko što govori, tko je u čemu skrivio. Špiclov, zvali su ga njegovi pošteni znanci. Dogodilo se čudo. Umjesto da ga takvog, neukog, bezglavog, i do srži pokvarenog špijunčića, povijest odnese jednom zauvijek na smetlište srama, jer to mu je bila životna zasluga, njega je novo vrijeme gurnulo u žižu novog vremena. Postao je ozbiljan faktor svjetskoga globalizma, a njegov gospodar platio ga je škudama na kojima bi i Juda postao ljubomoran. Mali i sitni doušnik pretvorio se u čuvara svjetskoga reda i morala, predstavili su ga kao vertikalu demokratičnosti, pravičnosti i istinitosti. Bože, kakva se sve čuda događaju: kakav li je ovo prevrat? Svaki dan bio je u žiži zbivanja, videći što nitko ne vidi, i tvrdeći ono što osim njega nitko ni kada nije proživio, vidio ili zapamtio. A morao sam ga silom slušati i silom gledati.

            Staroga špiclova, antifašističkom farbom prefarbanoga komunistu, i odjednom demokratskog uglednika prve kategorije, visoke plaće, lagodnog života, ali prljavog i lažljivog jezika, upravo sam i upoznao po prljavom i lažljivom jeziku. To što govori nema ni kakve veze sa zdravom pameću, a kamo li s poviješću, približnom istinom ili činjeničnošću. On govori, a ja ga nisam više mogao slušati. Nazvao sam ga i priupitao: koja je njegova naobrazba, gdje je to naučio, na čemu temelji svoj govor, i misli li on da su ljudi krajnji idioti pa da mirno odslušaju to njegovo „demokratiziranje“? Umjesto odgovora na moje pitanje, ustvrdio je da je moje pitanje „govor mržnje“. -Što je to „govor mržnje“? pitao sam novovjekoga demokratu. - To me pitaju svi fašisti. Ti si fašist: bio je njegov odgovor. - Fašisti pitaju što je to „govor mržnje“. - A ti, što si ti, govorniče ljubavi? - Ja sam antifašist. - E pa svi mi imamo velikih mana, a da si antifašist, tko ti je kriv. Tako se završio prvi moj susret s „govorom mržnje“, a od tada nije ni prestao biti dio novog doba. Čim netko progovori govorom antifašističke ljubavi ne trebam ni pitati: to ti je doušnik, špijun, uhoda, po stranjsku:špiclov.

Sjećam se gimnazijskog profesora koji je protumačio pojam „delirium tremens“ kao „dalekovidnicu“ u glavi“. Nema struje, nema odašiljača, nema ni vidljivoga ekrana, a čovjeku u glavi sve moguće, vidljivo i nevidljivo. Prolaze crvene i crne guje, svi mogući gmizavci, paukova i škorpionskog roda, i životinje, one neumiljate, sve se to nađe na programu takvih dalekovidnica. Ni čega nema, a čovjek takva kova skriva se i bježi, sve se pretvara u opasnog neprijatelja, sve postane opasno i sumnjivo. Najbolje je vječno ostati budan. Takvu glavu ništa ne smije iznenaditi. Da ne bi slučajno u život prispio „govor mržnje“, revni vjernici „govorom ljubavi“ čuvaju svoju baštinu: nikad nemaju mira, uvijek bučno pokazuju neprijatelje „govora ljubavi“. Nisu sami u povijesti. Njihova je dalekovidnica puno starija od one Tesline. Revan povijesni lik još je u Kristovo doba, nastanjen u groblju, progonio „ljubavlju pravednika“ neuke i neupućene prolaznike, a vidio je neprijatelje i kad nikoga nije bilo, čak ni u prolazu. Njegov „delirium“ nije bio od pijanstva. Njegov je „delirium“ bilo opsjednuće. Ovaj se rod izgoni tek ogromnim postom i pokorom.

            Ne znam protiv koga ću sagriješiti kad opsjednuće prenesem i u ovo svoje doba antifašista, vječno nadahnutih „govorom ljubavi“. Što god rekla stambolska prijetnja, slobodan sam i veliku revnost „antifašističke ljubavi“ nazvati opsjednućem. To bih isto rekao i da mi revno po životu vrše i „fašistička ljubav“, ali koliko god to želio vidjeti, ne mogu pronaći u svome narodu ni jednoga jedinog fašiste, pa ne mogu ni reći da me progoni i njihov „govor ljubavi“. Pojašnjenja radi, ne mogu pronaći u svome narodu ni jednoga naciste. Pa tko normalan i pametan može zaista i biti fašist ili nacist? Isto tako, pa tko normalan i pametan može biti komunist? Kako svakodnevno promatram postupke velikog opsjednuća, je li opsjednuće zarazna bolest? Je li utemeljena misao kako utrnuti zubi u ustima djece potječu od kiseloga grožđa njihovih očeva i predaka? Fašisti i nacisti davno su platili danak svoje zloće, njihova ih je prizemna bezbožnost odnijela u nepovrat. Da nije komunista koji ni kamo nisu otišli, a koji na rubovima svojih „groblja“ opsjednuto progone „krikovima ljubavi“ nepostojeće fašiste i naciste, obični ljudi željni mirnoga i lijepoga postojanja, ne bi morali svakodnevno slušati krikove teških i teretnih opsjeduća. A stvarnost je drugačija: opsjednuti likovi, iako takva borba postoji samo u njihovim dušama, još uvijek se tuku jedni protiv drugih. „Govor ljubavi“ strašnom se snagom opsjednuća sručuje na „govor mržnje“, a „govor mržnje“, velik kao svemir, vječan je progon opsjednutih „govornika ljubavi“. Krik takve „ljubavi“ čuje samo svoju vlastitu jeku. Nema drugoga glasa, nema drugoga govornika, isti glas, sručen kao bolesna jeka na život i svakodnevlje „govornika ljubavi“. Pa ni pakao nije ništa drugačiji. Ovo je pravi istinski pakao. Iz ovoga pakla izlazi se izgonom, u novije doba to bi se zvalo lustracijom. Ne onom po zakonu i pendreku, nego onom u komu bolestan čovjek vidi svoju bolest, a oslobađa ga bolesti baš to što u sebi vidi. Vidjeti svoje opsjednuće, i prestati kričati nad svijetom koji ne postoji, jedini je put zdravog čovjeka i zdravog društva. To se ipak ne će dogoditi. Zato će dubok ljudski pakao trajati kao svakodnevni „govor ljubavi“. Ovakvoj ljubavi nitko ne može pomoći osim mržnje. Zato i ne mogu jedna bez druge.

            „Govor ljubavi“ iako svakodnevan u mnogim likovima i sudbinama, posebno me se dojmio u zanimljivom liku imena Igor Mandić. Malo ga promatram iz blize sadašnjosti: idol „govora ljubavi“: mudrtoslovnik ništavila, lik bijesan na život u kojemu, kad ne može drugačije, pojede i popije ušteđevinu kojom je trebao dostojanstveno pokopati vlastitu ženu. Prepao sam se tolikog beznađa i nekoga neprotumačivog krika, neke neotklonjive nesreće nadvijene nad sudbinu koja je uzaludno pokušavala biti sretna. Najjavniji propovjednik „govora ljubavi“, zapjenjen do boli u rovu ništavila, svijet je pravoga, nepatvorenog antifašizma. Tko je veći antifašist od Mandića? Pa kad se tomu mnogi douče, ne će biti veći, bit će točno ono što je i Mandić. Malo ga promatram i iz dalje prošlosti. Susreo sam njegovo ime kad sam prvi put politikom uspio prevariti strašnoga i neprevarljivoga Zeusa, strah i trepet gimnazijskog vremena. Moja je prijevara, a time i veliki grijeh, jasne i debele kazne da sam ga tada htio ispovjediti, bilo to što sam umjesto nepravilnih glagola i perifrastične konjugacije čitao novinske uratke Igora Mandića. Prvi put u prošvercanim novinama otkrio sam politiku: svijet velike ljubavi nasuprot svijetu velike mržnje. Tako je Igor Mandić postao prvo ime na putu jednoga momčića na pragu politike. Sve se sada svelo na jedno: sve njegove riječi“ govora ljubavi“ u mojoj su misli duboko sažaljenje. Jadni čovjek, što mu se dogodi. Njegov je govor suprotnost, divljina, strast ništavila, a tako govori da bi njegov potencijal antifašističke ljubavi u hipu progutao čitav suprotni svijet. To je i njegov antifašizam. Jadni čovjek, posebno, ako nije ni krivac. Posebno, ako je i njegovo opsjednuće tek utrnuli zubi od davno pojedenog kiselog grožđa. A čini se da je baš tu baštinu goleme antifašističke „ljubavi“ imao od koga naslijediti.

            Kad rečem riječ Đevrske malo će tko razumjeti o čemu je riječ. A Đevrske su selo, poluselo, ili nastamba u Bukovici. Ali gdje je Bukovica?: pitat će znatiželjnici. Po čemu su Đevrske vrijedne spomena? Gleda li se s one smiješne strane, u Đevrskama su krčmara prevarili dvojica uglednika, jedan je bio ruski general, a drugi njegov pomoćnik, prevoditelj i tomok. Krčmar je bio oduševljen posjetom, nije žalio ni jela ni pića, sve dok nije dočuo kako su to bile „drniške varalice“. Tek onda je psovao varalice i počeo žaliti za uzaludnim troškom. Gleda li se s one ozbiljne strane, Đevrske su poznate po mjestu privremenog boravka Boška Šiljegovića, Sime Dubajića i Ilije Grubića, a rodno su mjesto sudca Mandića. Ne zna se gdje je Mandić studirao pravo, ali se znade da je Mandić bio sudac „strašnoga suda“. Tko je njegovu sudu upao u ruke ništa mu nije trebalo do li komad grobne zemlje.

            Susreo sam Mandićevo antifašističko djelo: iskopao sam protiv volje svih antifašista masovnu grobnicu sa šestoricom strijeljanih, a zatim grobnicu s dvadeset i trojicom strijeljanih. Iskopao sam dva strijeljana fratra, nekoliko žena i muškarce svih dobi, sve njih mrtvih po osudi sudca Mandića. Mandić je samo jedan od sudaca narodnog antifašističkog strašnoga suda. Kao čopor uvijek pravednih vukova, svojim su „govorom ljubavi“ strijeljali ljude kao miševe. To njihovo evanđelje nije nestalo. Je li đevrški sudac veličinu svoje ljubavi prenio i na svoje nasljeđe? Nego što: zar „govor ljubavi“ čitave bojne antifašista nije obgrlio i naše vrijeme? Posvuda ih je. Rado bi obljubili našu stvarnost kad to njihovo govorenje ne bi bilo opsjednuće.

            Strašni sud Mandića i mnogih Mandića ostavio je krvav i težak trag. Još jedno suđenje propitkuje je li kletva zla pala na sve „govornike ljubavi“ dok su topuzom ljubavi razbijali glave „govoru mržnje“. Glavni lik tog suđenja, fra Julijan Ramljak, po tom je sudu odrobijao svojih petnaest godina. Ne bi ni robijao već bi odavno bio mrtav, da u nekoliko navrata nije vlastitom spretnošću izbjegao zamke svojih ubojica. Pored njega ništa manje važan lik jest i Kuprešak Pero Turalija. Strašni je sud prisiljavao Turaliju da lažno svjedoči kako bi strašni sud u smrt poslao fratra Ramljaka. Isprebijan, zapušten i u lancima, pored misli na ženu i četvero svoje djece, dobri čovjek odbio je biti lažni svjedok. Svetačkom je pravednošću, znajući da će zbog toga poginuti, zanijekao lažno svjedočanstvo. Nestalo mu je traga. Antifašistički sud, strašni sud, istu ga je noć zatukao negdje u kršu Zagore. Grob mu se ne zna, ali je njegova krv pala na one što se nisu bojali nevine krvi. Je li ta krv pala i na Mandiće? Je li pala na Šiljegoviće, Dubajiće, Grubiće i Berlenghije? Nije. Pa sve su ovo sveti antifašisti. Njihova ljubav do neba je, ali ne i u nebu, nema neba, sve je u njihovim rukama. Gledam ih sažalno. Duboko je opsjednuće, ne može im nitko pomoći, jer oni sami nisu svjesni kako je govor njihove ljubavi „govor đavolske mržnje“.

Gledam sažalno svoje vrijeme. I sažalno slušam „govor ljubavi“. Nije Mandić sam. Preostali pravednici komunističke koljačke družine, napeti kao zloduh sramnog Kumrovca, od straha prošlosti maskirani antifašisti. A potomci, a sinovi, unuke i unuci? Opsjednuti svojim djelom, njihov je život govor antifašističke ljubavi. Opsjednuti. Nemirni. Krikovi, nemirne oči i strah neki u njima od istine. Najveća im je kazna to što jesu. Na njih je pala kletva nevinosti pravednika među ljudima, Kuprešaka Pere Turalije. A puno je Turalija, i puno krvi koja je zazvana na njih i njihovu djecu. U pravom i istinskom „govoru mržnje“ željeti im je puno godina. Pa neka govorom ljubavi, na ogradama svojih grobišta pitaju prolaznike: Što vi imate s nama, došli ste nas uništiti!

Što mi imamo s vama? Stvarno, mi s vama nemamo ništa. Stvarno: antifašisti svih vrsta, s vama nemam ništa. Neka vas posveti govor vaše „ljubavi“. Meni se za svaki slučaj uklonite s puta. Nisam vas došao uništiti. Vi ste odavno uništili sami sebe. I ne samo sebe. Mnoge druge, nevine. Drugi put vas ne treba uništavati. Vi imate nešto sami sa sobom, što bih mogao s vama imati? Vi imate nešto sami sa sobom.

ANTE ČAVKA