Login Form
Reci jednom što imadeš
- Detalji
- Kategorija: poezija
- Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 21:46
- Napisao/la Super User
- Hitovi: 2984
RECI JEDNOM ŠTO IMADEŠ
Zbirka pjesama, tiskana u Münchenu 1988. Raspravlja o posljedicama “ljudskoga” u filozofiji, povijesti i stvarnosti, tražeći uzroke zloga i prljavoga u stvarnosti, stvorenoj za ljepotu, snagu i mudrost.
Autor, videći u prva dva dijela zbirke uzroke ljudskoj tragediji, prepoznate u “oholosti života”, ne želi
u tomu sudjelovati. Pjesmom “Slijedit ću plov modrih rijeka” odriče se moći, uzora i bogova, vjerujući u poeziju kao izazov lijepoga i slobodnoga.
Zbirka dodiruje religiozno, ali se ne može svrstati među čisto duhovnu književnost. Izdana u 1000 primjeraka, dijelom je zapaljena u Drnišu”, jer su njome četnici potpaljivali vatru za ražnjeve, te je već odavna nema na “policama”.
SADRŽAJ:
I. VRIJEME VATRI I VODA
MI ŽEDNI
Mi žedni i onda kad se utapamo,
priželjkujemo
nove izvore.
Sprudovi. Vodoskoci. Poniranja
voda
kroz naše Nešto
a mi, mi vječno žedni.
Ti to zoveš životom,
a ja nisam baš posve suglasan
da se sve tako
u meni odigrava.
Čašu koju mi nudiš
ne prolijevaj po
pijesku.
Vrijeme je da završiš
skrivanje.
Umorna od koraka,
nedozrelo uzaludnih
ušatori me konačno
u svome uprisutnjenju.
JESI LI ZNAO
Jesi li znao da ne mogu
koračati
ukorak sunčani kas.
Sad kad se umoran
sunovraćam
na tvoje potpore
krvare mi žuljevi
od oštra pijeska.
Zatvorenim očima tražim
gdje da iskažem razočaranje.
Sve samo ostaju zamračena razdoblja.
Krv na dlanovima već je suha.
Od novih će mrazova zaboljeti.
Pričinilo mi se da te imam.
Sad znam, tko sam ja da te nađem?
Preširok je tvoj obzor
za moja mala gledanja.
Ako ti ništa ne rečeš, neću daleko stići.
Tu gdje me utaboriše vremena
bez tebe ću oplakati
uzaludno čovještvo.
PRIČAJMO O TUŽNIM PJESMAMA
Večeras ćemo pričati o tužnim pjesmama.
Onima što dušu prožimaju izduboka.
Krik i osluh nekoga.
Sjeta.
Izdanak čedan da izgovori
kletvu gluhonijemih davorija.
I nema drugih pjesama osim tužnih.
Duša ih se hvata
kad ti započete putove
neki čudni žamori presijeku.
Ne vidiš neprijatelje, ali slutiš
da netko neimenovan
izaziva tvoju sudbinu.
Udobriti se u darovanoj prisili,
presretan,
ne, nije uvijek ljudski.
Zato šutimo o životu.
Pričajmo noćas
o tužnim pjesmama.
NEPOZNAT
Ja, jahač valova, prijatelj vjetrova britkih
svima poznat,
sebi nepoznat,
ja, na lađama sumraka, stijenju i otocima
zapućen
promičem obale i ne dohvaćam daleke one
za kojom svoja zategoh jedrila.
Dani su moji u nisci trajanja prolazak.
Godine, korablje nizvodnih potonuća.
Kakva li mi se to sjena
nad tijekohod nadvijava?
Svojim rukama nisam stekao svoje ruke.
Onaj tko mi ih dade šuti,
ne otkriva se jutrima, ni tišinama.
On promatra tek nešto
svoga u meni.
Odakle to dolazim?
Kamo idem?
Pučina bijelih valova nijema kao i ja.
Njezin je iskon jednako neispitljiv.
U krugu gdje se utrkujemo
jedno smo drugome jako nalični.
Ja, jahač planeta, međuzviježđima prisusjeđen,
raspeluđen sucvjetavanju brezinih mirisa,
ja, poznat svima, ne znam kamo me to život odvodi.
TALES TRGOVAC, VALOLJUBAC
Dotle, dok ovakvi bogovi koračaju
ljudskom prostornošću
neće se blato s ni jednog lica saprati.
Nije dovoljno šutjeti.
Dopuštati da prljaju dan za danom
ruke povijesti,
da odčovječuju očovječeno,
ne, nečasno je.
Je li val val, ili je voda val.
Sve što se čini, pričini se
pričinu.
Sve što traje traje izmišljeno.
Jedno traje. Voda. Iskon, vječno.
Prividno ja to sada govorim.
Prividno to traje vrijeme.
Prividno postoji ograničeno.
Moja lađa, moj novac, trgovina,
sukna i purpur, srebro i mirodije:
sve su u ruci Voda Iskona.
Kad potonem, nekim valom ophrvan
neće ništa nestati.
Takav u pričinu, vratit ću se životu otaca.
Voda Iskona, Velika Voda,
povratit će me ishodištu
prividom odijeljenu.
OPROŠTAJ
Ne znam koliko boli sve to nedorečeno.
Samo znam, tu je:
hladnim me rukama vrijeme dotiče.
Za govor nema riječi.
Odlazak već preko zgaženih pročelja
nepovratak znači.
Razočaranje dolazi. Svejedno od koga.
Od nekog drugog ili mog
neosmijeha.
Zbogom, eto!
Nikada više nećeš me vratiti
vremenu osmijeha,
svejedno gdje, sama ćeš ostati.
Zbogom,
Ipak, sve to nedorečeno boli
teško boli.
SLUTNJA
Kad se razlaju pasolike jeseni
na crvene butine ogizdanih javorova
za nešto drugo već će prekasno biti.
Proljeća će se izroditi u sjećanja.
Mjestu zločinački orunjenih jorgovana
prikradat će se podivljali vjetrovi.
Nešto nam prilazi kao Nešto.
Mi se strašimo.
Krik tih je za velike dozive.
Svakodnevno poskida dio odjeće
duša
i tako već gola. Postelje se straše sada
zadrijemanih dječaka.
Daleko nešto nama samima prilazi.
Ništa nas već ne čuje.
Nemoćni, mi šutimo
ne znajući je li dobro šutjeti.
RECI JEDNOM ŠTO IMADEŠ
Reci jednom što imadeš. Reci jednom!
Reci jednom.
Ti nepoznat što mi kradeš
nisku staslu od nadanja, sve za drugom
novu jednu.
Reci jednom što imadeš.
Reci jednom da si netko:
kao sijedih vlasi prorok
nadošao u zlu trenu
da zaustiš mudru koju,
da ukrotiš skriven porok:
Reci jednom što imadeš.
Ne imade oči onaj, tko te mojim imenova.
I trajanjem tko te zakle
u nestvarnu tajnu meni;
nesposobnu da pročuje slijepom voljom
službu Riječi:
reci jednom Riječ da imaš.
Ponekad si sjeta samo.
Ponekad si bijes i inat.
Spreman ljubit sve što stoji.
Spreman ubit sve što broji
koračaj kroz mrenu bitka
od mikroba do svemira.
Tajan kao čista Ljubav.
Trajan kao vječno Božje.
Skrajan kao val marina:
Reci jednom što imadeš.
Ponekad si tako pitom, nježan, vrijedan
nezamjenljiv.
Ponekad si tako gorak, drzak, divlji:
nepovjerljiv:
i nestašan, šutljiv,
luđak:
nešto htijuć — ne mogući.
Reci jednom što imadeš.
Osjetim te sasvim drugim kad progoniš
bijesne konje
kroz nestalne ljudske klance
misleć da si kao moćan.
I na koncu uvijek šutnja.
I kad čekaš da ti dođu gosti
dragi
izdaleka.
I kad misliš da su ljudi nešto drugo
mnogo veće.
I kad stojiš kao mati
ponosu od gôra slična.
I kad lijegaš kao žena prodana
za jednu zoru,
u glib srama uvijena od stopala do vrh kosa,
bešćuti sirote vična:
Reci jednom sve što imaš!
I na koncu uvijek šutnja:
Reci jednom! Reci jednom!
Reci jednom da si malo
zagaljen u samom sebi,
prevaren u koračaju da preskočiš sedam rijeka.
Reci jednom da si ništa
pouzdan u zle dječake
što brodove od papira zgužvane u džepu drže,
negdje sporo, negdje brže,
sličan ljudim što uzdanje
svoje meću u čovjeka.
Reci jednom da si ništa.
Reci jednom što imadeš:
Reci jednom da si mnogo,
započet u tajnu vrutku,
gdje se tvoje slutnje krste
u Široku, u Duboku:
Reci jednom da si mnogo.
Reci jednom što imadeš:
Ti nepoznat koji kradeš
spokoj u zlu nespokoju.
Reci jednom, šuteć,
spreman da iskažeš,
da zaustiš mûdru koju.
Reci jednom, ne muči me!
Reci jednom što imadeš.
MOJA SE KUĆA GRADI
Ne znaš li da su mi ruke
od zvjezdanih prašina zamazane?
Neka se čudna igra u meni
priprema.
Sličnost i razlika, daleka blizom
i blizu dalekom
sva me nevidljivošću prožimlje.
Nešto nam zajedničko pripada.
Moja se kuća gradi među planetama.
Ja beskućnik požurujem ne znajući kamo.
Nepoznati suputniče, vozaru zvijezda
spretan da uzdama promakneš huku meteora,
idi preda mnom
da u svoje dvorište stignem.
MOLITVA ZA MANJU NEPOZNATOST
Pripaši svoj pas i plovi, Rijeko nesmiriva,
vrutak nabujao poroka izazivlje proroke,
ne možeš, a da ne izgovoriš zadano.
Za sve nalazim ishode.
Svemu postanje odražava dubitak.
Samo svoj nikako da uhvatim.
Komu pripadamo, od koga smo?
Ako si glupa reći ćeš:
Neka plovi vrijeme, svejedno
mene se ne tiču utoci:
Ako si glupa nećeš misliti.
Ako misliš nećeš domisliti.
Zato si ujedno i sve i ništa.
Pripaši svoj pas i plovi, plovi.
Nevjerojatno je da se netko
besmisleno poigrava životovanjem,
plovi,
kroz plov svoj
nabasat ćeš nekako na ušće.
Teško se podlagati vremenu,
ali kad vidiš da su ti ruke
nekim nepoznatim dahom oživotvorene,
ne pobjegni od njega.
Tu si negdje blizu izvora i ušća.
Tu negdje si u blizini sebe.
Zato plovi, plovi kroz vremena.
Koliko dosegneš, toliko te vezuje
prolazak za djelo.
Plovi, Rijeko nevidljiva
da s vremenom budeš manje nepoznata.
MOLITVA DEMETRI
Zemljo, za hod razgrnuta. Zemljo koraka.
Tajno imena uzalud neizustiva.
Zemljo sjetve, dopola jeseni smrtna,
otpola proljeću rodna. Bogova let, rast i umor,
preporod i uzmak podiže.
Od koljena na koljeno, šapatom
Govori
da nečisti glasova ne čuju.
Tvoja riječ ostaje sačuvana. Nikada da je izgovore
usta nečista.
Do mene su mladići da je u meni očuvaju,
svećenice kićenih haljina
da me se ružnoća ne dodirne.
Vi, čije su ruke od zločina čiste.
Vi, čija usta mudro prozboruju.
Vi, pravednih življenja, dođite.
Započinje molitva.
Nebo u nama sjedinjeno, donosi svoje plodove.
Kad žrtveni vjetrovi raznose, plodnost da nabuja.
Idimo, zli duhovi neka odstupe.
Misli da nam se od zla odmore.
Vi, milošću ispunjeni, blagoslovljeni.
Životom vas obdarila zemlja.
Vama koji joj Tajnu izgovorite
u svoje podzemlje sakrila.
Zemljo, za hod razgrnuta, Zemljo rodna,
Začni
plod utrobe svoje:
vino, ječam, žitni klas
savij nad kose moje besmrtnosti.
MOLITVA POGANINA
Vjetar će razlupati rasušenu posudu, da se ispuni
za nju su strpljenja voda iščeznula.
Slučajno ako taj zemljan sasud i preživi, ne neće
za me ostati iznimke.
Vremena su za me neizvjesna, znaš sam
da lišće otpada već.
Ovo je noć odluke, velikog raskrižja.
Meni se upućivati novim nebesima.
Između dva življenja ili dva umiranja
rastrgnut nedodir.
Nada mnom će nepoznat cvrčak otpjevati jesen,
a nama je potrebno živjeti.
Sveti mjeseče, rukama sunca osrebren, čuj
moju molitvu,
nosi je tamo gdje se dubine voda sastaju,
izbor života zaželio sam ispiti ove večeri.
Sedam je rijeka krvlju poškropljeno.
Snaga zla izgubila je težinu
u vremenima velikih bodenja.
Znak pobjede nad vodama i bikovima, proslavlja,
On, prisutan u pitomosti i osmijehu,
prevelik da se mojim
ustima imenuje.
Meni je u baštini da tvoje ime slavim,
vremenima da te razvikujem.
Pred tobom ponizan, hlepim za čistoćom,
za tvoju sam službu ruke ubijelio.
Silna je vatra tvoje govorenje.
Bezdan je voda tvoje podnožje.
Nedohvatan svod vjetrova tvoj dah,
nad zemljom rasprostrt da se životvori.
Tvoje ću ime naviještati ljudima.
Muževlju o tvojoj snazi pripovijedati.
Ne da te vide, nego uvide,
od zloga njihovog da ih odviknem.
A sve stoga da me spasiš. Od zloga.
Kad došapnu mi planete nova vremena,
za odlazak, za putovanje, da me vodiš.
Odgrnut ću sedam odjeća, tebi za slavu
odjenutih.
Sedam pečatnjaka, na sedam života posađenih,
svaki kao skok od zvijezde do zvijezde:
Gavran neka se vrati svome letu.
Djevica neka stavi u prozor stručak ružmarina
Vojniku neka napuštenih ratišta zamiriše.
Lavovi neka se ne plaše oružja.
Kir veliki poslije progona
Sunčeve glasnike otpošilje
Očevima da slobodu djece navješćuju.
Mene si poslao daleko da ti se mogu primicati.
Vremena su neizvjesna, naizgled beznadan,
Tvoj glas je blizu.
Planet po planet, sedam nebesa
prijeći ću.
Rađati, umirati.
Umirati rađati.
Korakom za korakom, sedam staza
očišćenih za tvoja prohođenja.
Na pragu očišćene zemlje,
propusti me da se smirim u životu.
MOLITVA ZA PITAGORINU MOLITVU
Pitagora, prijatelj brojeva, učitelj bezrazmjera
volio je domovinu, roditelje i bogove
Iskonu mudrosti, božanskom Hermesu
prije nego li kruh svoj ustima,
čistoću je svojih nasljednika prinosio
Revan da pomogne, da razumije, da udobri,
utrnu se u mraku prolaska. Do imena
Jonija mu drugo ništa ne zapamti.
Znam, nije bilo bogova. Njegovu molitvu
raznesoše vjetrovi.
Svinu mu trajanje dan sumoran,
plod dozrivanja i želju mladosti
uguši.
Ti koji znadeš ljudsku dubinu od iskona
i ostaješ pročelje svih putova, stjecište dobra
Ne zaboravi Jonjanina
koji tebi htjede sličiti.
RAZDVAJANJE DAVNIH LJUBAVI
Perseforo, kćeri, proljeće donosi cvjetove
mirisa tebi nepoznatih.
Ne idi i ne zanosi se.
Na mrtvim livadama
mrtvi bogovi igraju likove sjenokoša
Ja tebi dadoh dio života, neću da umreš,
na ponos sam te svemiru stavila.
Ne rasti prebrzo. Kolo zrelosti uči
od žitnog klasanja.
Rano je za slobodu, polako prilazi zlu,
doba je radosti priraslo svenuću.
Uzalud...
Sad već Pluton, bog podzemlja izmiče
Demetri, zemlji u kriku ukočenoj.
Djelo ruku njezinih, plod utrobe
carstvu mrtvih pripade.
Gdje da te se sada nađe?
Dalek neki svijet razdvaja rijekom smrti
davnu ljubav:
o da si samo glas moj slušala.
Zemlja je zbog tebe obudovljena. Korov i drača
obujmiše prsi mrtvih ognjišta,
tko može više u tebi božansku dostojanstvenost
prepoznati?
Nitko zemljan. Onaj samo osnažen neizgovorljivim.
Ustaj zato, slavi
vrijeme uskrsa.
Sad kad žita zlatna klasaju, gledaj
kćer ti ustaje.
Nađena na strništu umiranja
novim mladicama iz tebe proklijava
SJETI ME SE
Sjeti me se još jedanput, po imenu
dok je vrijeme:
umanjena u zloj slutnji,
izgubljena od svog sebe.
Sjeti me se, sad je vrijeme
za dozive,
po imenu,
sjeti me se dok je vrijeme.
Sjeti me se još jedanput, po znamenu
dok još blijedi,
ucrtan u dušopisu,
kroz nevere, kroz smrknuća,
koji poznaš od granuća
gdje me srete i gdje reče
da to ja sam po imenu
da to ja sam, po znamenu.
Sjeti me se još jedanput, po imenu
dok je vrijeme:
prije drugih, tamnih noći,
prije mučnih dugih sanja,
prije loma krhke stijene
u strminu preduboku.
Kao graška na strništu,
kao pijeska među prstim,
kao cvata zlog različka
među klasnom rukoveti.
Znamen kojem ti nadoda
da se vine u Visoko
da prohoda kroz duboko,
u znamenu,
u imenu:
i da stoji nad vremenom.
Sjeti me se još jedanput, po imenu
po znamenu,
kad se sjetiš svih života
od svih travki do svih ljudi,
zagubljenih u zlu hodu.
Sjeti me se dok je vrijeme
po imenu,
po znamenu sjeti me se.
CARINIKOVA MOLITVA
Bože, kako li je isprazno ljudsko snovlje
zapućeno uzgorjem nepoznatoga,
prepuknut će mi duša od napora.
Spoznah svoj put na putu između ničega.
Život je moj igra vjetrova, sunovraćenih u trajanje:
svakim se korakom gasi ponešto prvo.
Izdana sunca nada mnom, glava međ mjesečinama,
prevario sam se snujući vedrine.
Ti možeš naći moju utjehu.
Riječ izgovoriti u podneblju oglušenu patnjama,
zašetati me prodoljem radosti.
Htjedoh tako svoj utok naći među travama.
Vjetrovi nemira ne daju da im se usane glave,
na pročeljima već nalaze svoje krikove.
Bez tebe je prazan moj život.
Kao pašnjaci bez svojih stada.
Kao lastavica nemoćna odazvati se zovu juga
Nema tko da me obveseli.
Puno sam dana svojih uludo prolutao.
Tren za trenom samo zagubljivao,
utaman zapio.
Sada vidiš, krvari mi duša umorom,
ponor sam dubok propasti produbio.
Noći meteora prijete mi se mrakom,
niz od sedam nimfi
popio mi je svagdašnje radovanje.
Tko da me posluša još? Glasove mi učas
proguta jeka,
bregovi obećanja davno presahnuše medom,
mlijeko je još samo pitko u snovima.
Ti to znaš. Tješi me: zaustavi stare vjekove.
Ja koji umislih poznanstvo s tobom, ja luđak,
obradovan se ljudskom utjehom.
Počuh zveket lanaca, uhapšenja, krv.
Posvuda gdje stadoh nanesoh nepravde,
neisperiva prašina zemljana osramoti me
trulim vonjanjem.
Nema čovjeka bez tebe, Gospode.
Samo snov u naporu da se oživotvori:
čovjek je predan u umorstvo samosvojnosti.
Ne mogu masline živjeti bez vjetrova
ni vjetrovi bez planina.
Kako onda da se tebe previdi?
Nađi moju utjehu. Utok počuj
Već sada.
Dan za danom prokrvavljen.
Godina za godinom usužnjena.
Povijest za poviješću obeščašćena.
Ti si pročelje budućnosti. Ti jedan
Tješitelj.
Nije ti tajna moja dubina, ovako prljava makar.
Oduzmi moju bol, već sada.
Gospode, sada već daj mi svoju utjehu.
MOLITVA JUDINA
Nećeš me voljeti. Malo je biti pjesmom
samo prežaljenom
Nedozivu
na ogranku slijepa životišta.
Nećeš me voljeti. Vjerovao sam da će se zaistočiti
pramovi svjetlosti
ozoreni trenom na tvojim očima.
San samo o radosti. Nećeš me voljeti.
Tuga je već poljubljena vječnom samovanju
Daleko već zapovijedena, sanjaju se sjetno
moja proljeća
Nećeš me voljeti, Izgubih se tražeći u sebi
mjesto za tvoje spokoje.
Vjetar će razbiti okna rastvorenih prozora,
sablasti će opsjesti mrtve prostore.
Nećeš me voljeti. Livade će same odsad
rađati uranke. Pjesmu kosova
zameću novi dječaci.
Moje će mjesto ostati prazno. Tišina breza
neće ništa kazati
Nećeš me voljeti. San samo
o radosti.
Nećeš me voljeti.
II. VRIJEME NEMIRA l ZAVOĐENJA
BIBLIJA
Zveket lanaca i prijetnja nekoga nekomu,
Rascvali ponos, badem i njegova veljača.
Krv još se suši na ubranu zajesenju,
a njištaj novih dokasava ratova.
Tko je ikada ikomu išta dokazao?
Samo izvrtanje šutnji
među izokrenutim robovima.
Bog,
Previđen,
gluhima bezvremenjuje.
Ne ostaj, nije ti tu mjesto.
Za te sam ucrtao
neuhvatljiv zvjezdoslijed.
Krv do krvi.
Izdaja do izdaje.
Kletva i mrak
i prorok i rob
i krvnik.
Neposluh.
Bog, hoće li Bog sam
ostati
tamo gdje su mnogi otposlani.
DOŠAŠĆE
Glas vapijućeg iz pustinje: Putove poravnavajte.
Vrijeme je ispunjenih vremena.
Za jednakost i slobodu glas mi ustreptava.
Dosta je kameleonstva saducejskog.
Dosta je licemjerstva farizejskog.
Dosta je krvavih zelotskih bodeža.
U ime svih rasa, vjera i naroda.
U ime siromaha,
potlačenih,
gradimo hram čovječnosti.
Hram čovječnosti?
A on, Sin Čovječji, kad ponovno dođe
hoće li naći vjere na zemlji?
U svih rasa
U vjera i naroda
u siromaha
poradi kojih gradiše hramove
čovječnosti.
BALADA O LASTAVIČINOJ SMRTI
Sad kad si mrtva ne mogu te nagoni juga natjerati
da letiš,
zaboravit ćeš vjetrove i jarbole i mora
modro uspjenušena:
eto, nisi ni slutila da će to biti tvoja posljednja jesen.
Ogled kiše sve je što ostade na posljednjem letu
zemlji,
prigušen krik i želja da se uspraviš
ostadoše uzaludni.
Vrijeme tvoje mladosti il' starosti svejedno,
prošlo je.
Svi će te zaboraviti. I oblaci i stabla i gnijezdo
uzalud kad bude čekalo o proljeću tvoj povratak.
Samo on, dječak, divljinom svojih predaka
nadojen,
on, vječni lovac,
izgubit će osmijeh u trenu
kad se tvome grobu približi.
PROPOVIJED KLESARA
Dovršetak čovječnosti na vaše se ruke ukriljuje.
Oči svoje okrečite da vas novine osjene.
Ne živite na Zapadu, pred utrnućem nosite svoje
korake.
Dan tek što nije dokončan.
Sumraci tamnim brkovima dodiruju oblake.
Tko je pozvao vjetrove? Ta, sve će još razmetnuti.
Od Istoka dolazi svjetlost.
Vi ste od mraka, duboki mrakonosci.
Dovršetak čovječnosti na vaše se ruke ukriljuje.
Staroj smrti predani, izmičite novim putovima.
Svjetlost vas izabire za glasonoše.
Sad kad ulazite ne dodirujući dovratka,
kroz ova vrata nesigurni,
usigurnjujete se svjetlošću.
Sedmera vrata, od Zapada sedmera: iz mraka
izlazak.
Skazanje započinje. Likovi pramovima vatre
nalikuju.
Mrak ti za leđima. Slobodan da ideš,
ne zastaj, daleko je dok se putova domisliš.
Zdravo. Nakon lutanja kroz mrak. Zdravo.
Za novo, za otrgnuto Zlu,
za vječni Istok.
Nebesa obješena o vaše oglede, visoka, duboka.
Nebesa od tajni i zvijezda otkana
nešto od vas odnose. Kao pobratimstvo
kornjača i lastavica negdje,
a vi kao zemlje obećane.
Duh je umaran od svijeta do svijeta.
Među kamenjem, vrijeskom i smiljem,
među ribama svoj utok izgrađuje.
Čovjeku je baština nalaziti sebe.
Razbaštinjen, očovječuje se letom kroz planete.
Čujte, dovršetak čovječnosti
na vaše se ruke ukriljuje.
Pozvani ste naučiti sebe. Pregaču samoučeništva
pripasati.
Pod sedam uglova, za svakog po jedan nauk
o bogovima.
Sion strepi, to nisu bogovi.
Jedan, Uzvišen, Graditelj, vi svi u službi
klesari.
Sedam dana Stvaranja.
Sedam sinova Svjetlosti.
Sedam svijeća Svjedočkih.
Sedam proniknuća u tajnu Graditeljevu.
Pozvani ste pronaći sebe same.
Sedam krugova svjetlosnih.
Sedam voda Čišćenja. Sedam putova životnih.
Tri male svjetlosti vama govore.
Tri male svjetlosti u vama nadahnjuju.
Tri male svjetlosti pobožanstvenjuju.
Sunce. Iskon, vječni Istok, nedodirljivost.
Mjesec, Odbljesak sunčeve mudrosti, darivatelj misli
Predvodnik. Graditelj volje svemogućnosti.
Soba vaših duša, skrivateljica molitava.
Mrak razgrće, osvjetljava prostore.
Begraničnost na mjestu tamnica.
Sloboda na mjestu robova.
Mana na gladno lutanje.
Iz dužine, iz širine,
duboko, visoko.
Svjetlost do biti duše proniče.
Na tri stupa, tri nevidljiva hrama.
Mudrost, da sve može razumjeti.
Snaga, da svima može ovladati.
Ljepota, da se svemu može diviti.
Kakav svijet još da se poželi?
Milozvuk riječi, šum voda mnogih, radost glasonoša.
Ostavljajte Zapad, Istoku težite.
Za radost zemlje od sebičnosti oprane,
neispunjivih želja ispovjeđena,
od sljepila zavazda iscijeljena.
Rođeni ste. Planetima za vas oduzeta
niska znakova, životvorna.
Bijelim vodama vaše ruke će se oprati.
Bijele rukavice, kao snijeg za svjedočanstvo.
Prljavost ostaje daleko pred zapadnim vratima.
Vi pronalazite u sebi bogove. Drugima
služiti, nerazumno.
Divljoj prirodi utičete snagom volje:
od gruba stijenja pravocrće isklesavate.
Kakav svijet još da se poželi?
Od divlje prirode vaš je put savršenstvo
ljudstva.
Kakav svijet?! Od riječi kad bi se
lako moglo otrgnuti.
ISUS KRIST, NAZAREĆANIIM U SUDU
HERODA KRALJA
(On ne prozbori niti riječi.)
Sad kad ste sve uredili, odredili i obredili
moje je da vam pomrsim račune.
Mene ste zaboravili, a ja sam Veliki vjetar
otpočetka jak za male ratove.
Moje je da vas prizemljim, ozemljim, uzemljim.
Razoran sluganskom olujom, prezirem Iskon.
Snažan sam za samosvojstvo.
Meni je cilj svime vladati.
Ne prežem pred sredstvima.
Uništit ću tvoju zamisao, da moja može živjeti.
Što gore, to bolje: stari zakon podzemnika,
onih što oči skrivaju od svjetlosti.
Da gradite svijet?
Da vam pomažem?
Ne svijet kakav treba, ne svijet svjetla.
Svijet kakav meni treba.
Ja sam za razgradnju.
Oči sam vam zatvorio, ne, nećete vidjeti.
Vi koji mislite da osobe ste,
sredstva ste.
Moj je zakon sila: novac, žena i nevolja.
Tri moja službenika.
Moral: guba.
Vladar od pravde neće uspjeti.
Lukavstvo i licemjerje, neoboriva nevidljiva vlast,
korist i potreba;
pod moju nogu sve će stati.
Srušit ću te do u misao. Sve što si htio,
želio,
snivao:
sve ću to okrenuti sebi u korist
Udarit ću te, a govorit ću da ti mene udaraš.
Plakat ćeš, a uvjerit ću druge da se smiješ.
Radi tvoga dobra sudit ću te.
Na pepelu tvoga svijeta sebi ću podignuti hramove.
Povijest ću osvjedočiti koliko si ogavan,
koliko ti je mjesto u grobovima,
koliko je potrebno da te se izvremeni.
Htio si čovjeka: blago siromasima.
Blago krotkima, blago mirotvorcima.
Htio si ljude:
slobodne, pravedne, zanešenjake.
Zametnut ću nemire, tebe radi. Požare podmetati
Kad bukne vatra, požari kad zahukte
doći ću spašavati ugrožene.
Temelj svome svijetu već sam udario.
Krunu će mi prinijeti obespravljeni,
oni koji nikada slobodu neće doživjeti.
Svaki dan, svaki sat, narod od granice
do granice
vodit ću od jednog do drugog razočaranja.
U mojim su rukama svi revolucionari.
U mojim su rukama svi utopisti.
U mojim su rukama svi oni za nešto pozvani.
Darvinizam.
Hegelizam.
Ničeizam.
Marksizam.
Hitlerizam.
Staljinizam.
Sve dobro što bi ga mogli imati,
okrećem u zlo što će ga imati
od koljena na koljeno.
Dostavljače, pogrde i maloumnike,
propalice, pijanice, bludnike
stavljat ću za proroke.
Za čašu vina, za zrno vlasti,
Za kruh i igru
sve će mi predati.
Svijet kakav vidiš, meni pripada
Tad kad umreš razočaran
od neuspjeha,
sa svojim dobrom na križu prikovan
poigrat ću se tvojim djelom.
Riječi ću ti izokrenuti.
Posvađat ću ti nasljednike,
U tvoje ću ih ime međusobno istrebljivati.
Tad kad sve podložim i tebe ću podložiti.
Zlo koje činim sve će umiriti.
Pokazat će se da je iskonsko činjenje zla
opravdano poviješću
jer ću tako ipak
sve dovesti u red.
VRIJEME NEMIRA I ZAVOĐENJA
Jedno vrijeme, jedna mladost.
Claudia, jedna jesen.
Jedan sanjar, jedan spomen
romantičan i zanesen.
Claudia, večer gorka.
Suza zore zjena jasnih.
Zadnje vino, zadnja para,
mukla svjetlost krčmi kasnih.
Claudia, loza plodna,
roditeljke drage prsi,
ponosna ko zemlja rodna
kojoj vjetar žita mrsi.
Miris mora, sjaj koralja,
ko Danica zlatna svoda.
Suza starog kapetana
na rastanku od svog broda.
Claudia, krik bohema,
nedovršen jedan portret.
Claudia ko poema
što se želi nebu popet.
Samo jedan kose pramen.
Duga strjepnja zlih dječaka.
Trajan nemir, ognja plamen,
neugasna bol momaka.
Claudia, bez pozdrava,
ko zalazak sunca zlatna.
Jedna jesen, tuga jedna,
Claudia nepovratna.
ISPOVIJED KLESARA
Svijet graditi, veliki Demerunže, svijet graditi.
Kakav svijet, kakav prisnov, ujutren, zanoćen,
bunovan?
Svijet ružinih latica ili lotosa,
svijet guštera u kornjačinu subesjeđu.
Prolazimo klesarske razrede.
Nama je u naslijeđe palo dozidavanje povijesti.
Veliki Demerunže, povijesti od tebe nedorečene.
Da čuju rijeke govor, znale bi nama sugovoriti.
Da znade vrijeme o čemu sanjamo
ne bi se nikada zavremenilo:
ovako, čovjek snuje malim snovima.
Za koga prolazimo sve razrede.
Majstore, Klesar svih stvari daleko je,
preda mnom su pusta omrknuća.
Umjesto da svanjiva noća.
Odložimo alat. Vrijeme nije vrijeme.
Vrijeme sijanja, vrijeme žetve.
Vrijeme rasta, vrijeme uzmaka.
Vrijeme rađanja, vrijeme nestanka.
Vrijeme vremena, vrijeme bezvremenlja.
Vrijeme nije za nas vrijeme.
Htjedoh. Prepustih se nadanju.
Isprazno. Sada ne znam, Kerber laje,
noć drugog podnebesja lavež približuje.
Bijah dijete. Učio sam graditeljstvo.
Bez zaglavnog kamena možda.
Zato i propade sve, nepovratno,
naučen pouzdavati se u čovjeka.
Gradih se čudnim usponima. Naučih biti
slušačem, šegrtom, klesarom.
Tajne svoje nosih sukladno. Savršeno.
Za službu zidarsku osoban poslužih.
Sve je u meni izgovoreno. Ugradih se u temelj
hramova:
istovremen predvodniku prosuditelju.
Devetorica me izabraše. Petnaestorica proslaviše.
Prsten viteški meni nadjenuše, meni
velikom graditelju budućnosti,
meni mudrosniku salamonskih svodova.
Meni dadoše slavu Velikoga. Meni zatočniku
Istoka,
zatočniku Zapada,
velikom trononoscu Sionskom,
meni objesiše znamen, ružama zlatnim optočen.
Orlovi su moji sudrugovi, visine: dosezi misli,
meni je kao da sam Graditelj.
Posvetiše me svećeničkom palmom,
velikosvećeničkim znamenjem ustoličiše.
Postadoh vladar vladara, vladar vladarstava.
Germanija: žezlo mi.
Libanon: podnožje nogama.
Vitez kraljevske sjekire.
Upravitelj Pohranilišta.
Princ Pohranilišta.
Zatočnik mjedene Zmije, Nasljednik Zahvalnosti,
Tihi voditelj hramskih tišina.
Izvodnik, mojsijevski izvodnik vječnosti.
Ja, Vitez Sunčani, Princ prosvjetiteljski.
Vitez Škotske, Patrijarh križonosac.
Ja, Vitez bijelih orlova, i crnih.
Veliki vizitator, inkvizitor.
Ja, tajnonosac kraljevski, ja, prosvijećen
za velikog, najvećeg.
Čemu sve to? Vrijeme je da se primičem kraju.
Hram zidan, nedozidan.
Vrijeme gubljeno, izgubljeno.
Čovjek čovječen, nedočovječen.
Isprazna su ljudska nadanja. Usponi i padovi.
Kornjača i paprat, kosti nosoroga.
Čimpanza, čovjekolik naličan, nedostižan.
Jednako sada bit ćemo zaboravljeni.
Za koga prolazimo sve puste razrede.
Za koga. Veliki Majstore?
Vrijeme nije za nas bilo vrijeme.
Htjedoh, ne mogoh.
Proklet čovjek u čovjeka pouzdan.
Tako velikom, sada visoko uspetom,
lavež će Kerbera uzdrmati podnožje.
On, Najveći Graditelj, Demerung,
zaboravit će Babilone što ih pozidasmo
vjerujući da zidamo.
PORTRET CLAUDIE MANTOVANNI
Previše boja vjetrovi u tvojim očima vide.
Čedan danak ubire žamor klasanja
posljednjih trava ove jeseni:
Započeto, da znaš, nikada neće se moći dovršiti.
Nisam tu da dovršavam, nego da započinjem.
Kratak je moj tijek, odbrojen,
da se upuštam u božansko, znam, nemam vremena.
Isar protiče. Lica djevojačkih ne zamjećuje,
prolazećih nekamo na druge strane mostova:
možda stoga što s lakoćom odražava likove.
Suviše sam možda naklon sve tužno vidjeti.
Ali čemu sve to,
ta muka, ta nemoć,
čemu potreba da te se još jednom dovršava.
Sad gledam jedno drugo vrijeme.
To što ja vidim nikada ti neće sličiti.
Kosama vjetra to sân nevidljivim češljem
pročešljava: tko li znade
za prâvu svjetlost tvojih očiju?
Nešto je otišlo nepovratno, bez oproštaja.
Ti ili nešto drugo?
Ostade samo nedohvatljivo, neshvatljivo.
Tako neizvjesna pred mojim će očima
ostati trauma jednog portreta.
TIHA BALADA
Sad me pustite da se osamim. Protok je
nezaustavljivosti preočit
za mirno, neprobudljivo spavanje.
Nije vrijeme da se zadječačim:
odrastanje šiba bičevim pretovarenu magarad:
nije me mati rodila
u zemlji meda i mlijeka.
Izlazak nesigurnim koracima povjeravam
prohodavanju:
uzdignuće gorkih kaleža i manu
ne izustih iz obijesti.
Lovore mi pogaziše bjesomučja divljih vranaca.
Riječ se od krika više ne razdjeljuje.
I mene su ustoličili
trnovim krunovanjem.
Sad me pustite da se osamim.
Naša traženja
razobličjem blizine razdalečena
nalaze nas u istom
neprolazju.
Umirene sunčanom utihom
daruju nas nama.
Pustite zato da se osamim.
Sad me pustite da se osamim.
UMIRANJE ANDRIĆA, IVANA, KNJIŽEVNIKA
Vrijeme je i za vas, neke, čemu prispodobive.
Vrijeme je, polazimo.
Neka će druga obala odsad koracima odzvanjati.
Had u hodu, dalek mitski,
podzemlje upodzemljeno, do zadnjeg ljudskog
drhtaja:
prilazi, sad je da mu se približuješ.
Dan više nije dan. Zamračen nekom drugom
tamom.
Drugih je, eto, rijeka dob.
Pronosi kao u skazanju čudne likove.
Planine visoke i snijezi, kišne jeseni,
pralja na potocima i dječak,
jedan sanjač.
Neznano, san je ili java, danas ili noćas,
jutrom, podnevom ili sumrakom,
kad li, otvara se nešto nepoznato.
Trenutak je kad su svi gubitci i dobitci
podjednaki.
Vrijeme ne traje. Samo odbrojavanje odbrojenog.
Trenutak pogleda u prošlo, davno proteklo.
Trenutak uspona. Trenutak razočaranja.
Trenutak ushita. Trenutak sumnje.
Tu su već fra Rastislav i Karađoz,
hadžije i age, Travnik, nizoslijedi.
Drina u proživljaju krvi i utoka, pralja
neuspravljiva,
niska suza i smijeha,
veličine i poniženja,
padova i uspona.
Da je ostati Drinom koja popamti tokove.
Da je ostati dječakom sanjačem.
Da je prislušnuti kose seljačke, oklepane
znojem i rakijom.
Umirati nije teško znajući tko si, ali tko si?
Bivši siromah?
Bivši Hrvat?
Bivši mason?
Bivši kršćanin?
Sve i ništa, tajni vilajet, ništa i sve:
umirati ne znajući tko si.
Sada bi da se bosanske planine zaborave.
Sada bi da te iznova čine dječakom,
sanjačem modrih zanebljenja.
Sada bi da zaborave tvoje ratove,
tvoje paktove,
tvoja mučenja.
Bio si nedodirljiv. U grijehu ili slavi.
U usponu ili padu:
božanski uzvišen zaboravljeni seljačak.
Sada neki upravo Karađoz nevidljiv dovršava
započeto od tebe davnoga.
Tužno. Da plačeš izgubljenim nećim.
Sat zlatan stat će, naočale će smetlari prelomiti.
Nepoznati će tražiti bijele naprstke.
Govorit će, neće reći
istinu što nosiš grob će doznavati.
Povijest ne oprašta. Povijest govori.
Sada umrtvljena tebe dodiruje.
Šteta. Da si sačuvao u sebi Drine tokove samo
Danas bi ti se ponetko nad grobom
pomolio.
HIRAM ABIF, GRADITELJ
Salamon, vičan pobjedama, iskonskom moću
poduprt,
Predade da Hram mu Hiram Abif gradi.
Sličan nedodirljivom, u temelje mrtvoj Zemlji
udari stupove Snage, Mudrosti i Ljepote.
Zašto da tebi služimo? Otkrij nam tajnu građenja.
Sporo je da tako u život ulazimo.
Nisu sve riječi za sva usta, ni sve pjesme svatovske.
Svijet Svjetlosti dubok je,
trajan ukorak ne dopušta trčanja.
Nožem uboden, udarcem čekića dokrajčen
ponese sa sobom tajnu živovanja.
Ne sluteći da njegovom krvlju svoju prolijevaju
krv
nedostojni školnici postadoše groblja.
Oživljen dahom života, vječnim Salamonom
Hiram, nov od svjetlosti
na starim grobovima gradi nove hramove.
I TEBI, MOJA CHRYSTI!
Ni da ljubim, ni da mrzim.
Tek je tako Netko htio
da zanoće naše strjepnje negdje blizu
predaleke.
Što da staje, preostaje
kad i tako već do jučer
zaborav će i to skriti.
Ni da ljubim ni da mrzim.
Možda neće tako brzo, možda ne do novog sutra.
Proljeće je tu da zriju u trenima jednim mnoga
raspinjanja ispoprijeka.
Chrysti moja, ko da pišu
pisma vjetri neozbiljna
crnilom na lišću breza.
Tako sada prisjeća se
modrooka plodna večer
nedozrela jednog vijeka,
podno prsta mjesečevih,
svijetlih modrim poljem dugim
dok zasija sjeme zvijezda.
O da hoćeš Chrysti, čuti
da su tihe boli trava zaljubljenih
u zle cvrčke.
Nedovršen jedan spokoj ostavit će prelomljene
spjevove od mokrih gajdi.
Ne, ne reci, samo sanjaj, ne obreci
jednog snova,
ima mjesta za sto jutra,
novom zoru ne poteci.
Što ne sanjaš modro lišće?
Jesen tek što nije stigla.
Maramice razlepršaj sjetnom noći mjesečevom.
Nek te sànja svaka mirta u lan neblja obučena.
Nek te nose vjetri zrakom.
Razvij ruke u šir neba, tvoj je potok i uranak,
tvoj je prizvuk nerečena
nečeg lijepog, neumrla.
Komu sve to ja da rečem?
Ni da ljubim ni da mrzim:
nećeš nikad dijete biti.
Kako onda da ostane od sveg dragog
dugo nešto.
Tek je tako Netko htio
da zanoće naše strjepnje negdje blizu,
Chrysti moja,
negdje blizu predaleke.
VALPURGINA NOĆ JEDNE POVIJESTI
Sve što si sablažnjivog čuo
to su koraci ljudskog
u tami prolaznosti.
Povijest je grotlo propasti malih i velikih,
klupko krvava zla u rukama.
Sinovi Božji nemaju prolazaka.
Satiri i vještice, vukodlaci, čudovišta
u nama su:
suživljeni u našim dubinama
ponavljaju noći užasa.
Pripijen uz Dobro, Bog nas odvremenjuje.
Mrtvi ustaju.
Prolazni ostaju trajni.
Grešnici nalaze oproštaj.
Čovjek ziđe. Bog doziđuje.
Ako Boga nema u čovjeku nema čovjeka,
prljava mu je povijest
neopranih obraza.
Doziđuj s Bogom. Poništavaj prošlost.
Ne ostaj u smrti.
Bog bezvremenitelj ne želi ostati sam
tamo gdje su mnogi otposlani.
III. SLIJEDIT ĆU PLOV MODRIH RIJEKA
NOVA ELEGIJA
Ne bih mogao biti prazan da sam let negdje ptica.
Da me umjesto duše nadoje želje uranka.
Nebo daleko, slutnje. Neograničeno milijunima klica
izniče mojim blatom, moga se igra opstanka.
Za jednim zapreteno vjetrom u jesen pusto sve ostaje.
Na izgled tako gluha, boli me mukla potaja.
Tko da užeže divljinu, da zamamom zore osjaje,
U igri svjetla i mraka dok tu sam tajna odaja.
U SATU TUČE JEDNO ZVONO
U satu tuče jedno zvono.
Dva puta. Triput. Možda više.
Za uglom žuti drvoredi tonu
oku na izmak tiho, još tiše...
Još će se jednom nebesa razvući
u osmijeh zvijezda, i mjesec nauzgor stati.
Meni prolazećem noć zadnja će navući
krunu od klasja umornih sati.
Kako da slutnju od slutnja spasim?
U satu drugo zvono tuče.
Želja za željom noća nad vlasim:
Samo da zvono sat dotuče.
OSVETA
Osluh mudrosti, dragi Sokrate, preispituju
vremena,
a trag još uvijek nedohvatljiv joj ostade.
Naputak o životu ljudi i bogova
iscvjetava s jorgovanina u jutra svibanjska.
Budućnost ne uči od prošlosti.
Za ljubav čaša otrova.
Kad odgalopiraju sve varke umire se
oslobođen
mnogih bogova.
Umire se drugačije sasvim. Veselo
maslačci razbacuju svoje padobrane
i novo, novo nastaje.
Sada znaš, zbog jedne samo čaše otrova
vječno će te se stidjeti
tvoji urotnici.
OBRAT
Znam da nije vrijeme spominjati Zeusa.
Bezvrijedan jedan samo spomen pričini
stanke u prolascima.
Jadna Danaja. I onda kad je zazidana
okovom u propast,
izvampirena od čeznutljive ženstvenosti
ne bi pravo da je sjemenom
zlatnih kiša osjene.
Kako li se pričini potištenom kao trudnica.
U svojoj bremenitosti osamljena
uhvati se božanskog poroda.
U kriku porodilje, rukama kao nebosklad nježnim
zamilova duga prostranstva.
Pade Olimp. Bogovi sevnuše.
Ljudskim korakom zakorači Zeus
sumračnu zaboravu.
Samo Danaja, eto još rađa.
Brda i doline i mora,
veliki Ilios
i Odiseje.
Blagim, kao purpur mekim rukama
Danaja govori o vječnosti.
ZAŠTO NE PITAJU DJEČAKE
Zašto traže blago? Zašto dječake ne pitaju?
Oni znaju.
Oni vide:
Modre potoke na glavama tulipana
i svjetlost otkrivaju iz mračnih kutija.
Nebo i širinu
i onda kad je skuče
do pojasa zapali oblaci.
Dječaci sve vide. Pisma lastavica
od dalekog juga primaju.
Ne treba da imaju, oni stvaraju
sve,
odmah što hoće oni dobivaju.
Dječaci sretno usnu prepuni stvari.
Mirno odlože svoje slonove, pume i leoparde,
velike ratove i sve pobjede,
tu pored kreveta.
Kad se zaljube izvuku odnekud
niske bijelih perli
i daruju djevojčice iz dalekih
susjedstava.
Zašto ne pitaju dječake gdje je život.
Oni žive.
Promatrajući vrijeme u žurbama
oni ne strjepe.
Sumrak i večer i još jedan,
i još jedan dan
druge godine:
za dječake polako se hvataju
misli odrastanja.
USKRSNUĆE
Ustanka prepun je osvit na strehama zaspalih koliba.
Pijetlovi već su tu. I romansa prvog uranka.
Ne boj se, nećeš zalutati putovima prepunim gliba.
Od štropota snivana hoda sad će se prenuti majka.
Pa da te dočeka dom. Tajanstven, u pokoju mrtvih predaka.
Sijen za sijenom izavro, uigraj tajnog oknim ovješen.
Barem u snovima da se dovrši davno zapričana bajka.
Da te zagrli netko. I pozdravi, da tu si opet zanešen
Mjesec tu gdje je po prvu tobom brazdu zaorao
Dalekom blizu. Preblizu. Između raskrižja dobra i zlog.
Moraš se vraćati. Neminovno, putovima na koje nisi morao,
Shvaćajuć da je živjeti igra božanskog i demonskog.
DA NISTE GOVORILI
Da niste govorili ne bih spoznao
koliko vrijedi imati sebe.
Možda negdje uprisutnjen lažnom nadom
čovječnoga
zaspao bih u nekom drugome.
Da niste govorili ne bih se sjetio
prkosa pradjedovskog,
opasnosti od beskućstva, uzova
ni tamnica:
Sve se može ubiti osim čovjeka.
Da niste govorili ne bih se tako radovao
malim stvarima:
pored utiha prolazio bih bešćutan
pusta godišta.
Ne bih ni znao gdje sam svoj
da niste govorili.
Govorite zato. Mrzite. Klevećite.
Mlijekom me materinim zaklinje
djedovina.
Ne bih ni znao tko sam
da niste tako govorili.
BOGOVI NISU HTJELI
Bogovi nisu htjeli dopustiti
da vjetrovi pušu tamo gdje breze zriju.
Neznano zašto. Možda samo stoga
jer su bogovi.
Kiše su zaobišle plodne oranice.
Žedan, na strništu okašnjel cvrčak
proklete na čas nehajno sušu.
Bogovi nisu htjeli dopustiti
da rastemo.
Posadiše nas uzdoljima kamenjara
strahujući da ih ne dorastemo.
Ali mi, mi smo htjeli.
Ja u tebi. Ti sa mnom.
Mi smo zamke bogova zaobišli.
Bespuća su mi oči otvorila.
Mogao sam te bolje vidjeti.
Mogao sam bolje uvidjeti:
Bogova se treba klonuti.
Bogovi kiše tamo gdje nema suše,
oni vjetre gdje nema hrašća.
Bogovi su prijatelji vržljive paprati.
Bogovi nisu htjeli dopustiti.
A mi rastemo.
Mirno, prkosno
smiješimo se prolasku vjetrova,
mi, u vrletnu bespuću
samostasali hrastovi.
RECI ĆU„DOBRO JUTRO"
Kad izgovorim svoj „dobro" novim jutrima
i susretnem ljude ljudima nalične
zaledit će se riječ u blagodarju.
„Dobro jutro" reći ću i dalje ići,
tako, sâm,
neću zastajati.
„Dobro jutro" sûncu, „Dobro" pûtu,
i neću crvenjeti,
jer mi se putovā nisu dotakle
tuđe sudbine.
Sunce je preda mnom. Sloboda siromaha
najvećma obećaje:
niti što imam, nit mi što nedostaje.
Neću biti ono što sam htio.
Al bogme ni ono što su drugi htjeli:
u Dobru jutru ja sam
posve svoj.
Tako kad sretnem ljude ljudima nalične
reći ću Dobro jutro i proći.
Sa suncem ima uvijek dovoljno putova,
siromasima ono pokloni iznova
novi dan slobode.
U CARA TRAJANA
Ne stasam ushitu vraćanja, odbjegao običnosti.
Idemo dalje. Dosta je sve to gdje me pronađoše
nečovjekom.
Idimo, zaveslaj jače. Prerezi hrbat valova,
neka staro zakrvari sudbište.
Toliko sam još jak da znam:
jedan sam, neponovljiv,
nepripadajući.
Ako ugušim brljava Narcisa negdje na potocima
ogledana u prolazno
naslutit ću bitak Neprolazna.
Idimo: Trajanu da služim? Nikada!
Trajan: to nije Roma, Nije Olimp.
Trajan: to je sijen.
Ne, neću služiti Trajanu.
Izboličen čašću careva gradi se
Olimpom,
zamahom se žezla vječnošću
Rome opija.
Riječ mi nećete slušati, vi prestrašeni,
duhom uspavana robija orobljeni.
Olimp je jedan. Govorenja govor vapi.
U skritku poniknuta sjecišta stjecište
božanskog i ljudskog.
Istinu Olimpa svjedoči.
Toliko sam još jak da znam:
jedan sam.
Trajan nije Roma ni Olimp,
to je sijen.
Nećete me ni slušati ni poslušati.
Zemlji da zborim?
I hoću:
ne, neću služiti Trajanu.
SLIJEDIT ĆU PLOV MODRIH RIJEKA
Slijedit ću plov modrih rijeka, zašto ne?
Sada odmah.
Što me se tiče još to što su mreže
razapete:
tu gdje sam, tu sam neulovljiv.
Slijedit ću plov modrih rijeka, odmah sad.
Dan je ustajanja. Daleka pučina
za oči radoznale puca.
Slijedit ću plov modrih rijeka, odmah sad.
Potonjivati i isplivavati
već kako donese uprisutnjena vedrina.
Mirno ću otklanjati bregove
nadvirene u utihu,
ja i vidra pogledavat ćemo se
kao prijatelji.
Slijedit ću plov modrih rijeka, slobodan.
Što me se tiče još hoće li netko reći
da sam tužan,
da sam radostan,
da sam tužno radostan,
što me se tiče još
hoće li netko nešto reći.
Slijedit ću plov modrih rijeka,
ljubeći tankoćutnost obala.
Tu gdje sam, tu sam neulovljiv.
Tebi naličan.
Tu gdje sam, tu sam slobodan.
Što me se tiče još
gdje će se sve neznano okončati.
Plov ću modrih rijeka slijediti.
VJETAR I HALJINE BREZA
Vidimo te nevidljiva, zaigrana,
uprisutnjena:
Tvoji su tu koraci neizbljedivi.
Tankoćutnost ti osvaja duboko.
Dodirni plave livade,
pjesmu da razbarušimo:
pozdrav časnicima nadolazećim smijemo već
tanahne grane prozboruju.
Rubac u bijelim rukama.
Nebo bijelih oblaka,
Obrazi kao bijelih djevojaka:
Netko se od nekoga rastaje.
Ako i proteče suza jedna
ne reci da si je vidjela:
ona tako sama dolazi.
Netko se od nekoga rastaje
s rupcem u bijelim rukama.
Vidimo te nevidljiva, zaigrana,
uprisutnjena:
Ne reci da nama ne pripadaš
kad nas rastaje
rubac u bijelim rukama.
VRIJEME ZA TAJNU ROMANZU
Slušam te bijelu, na kasu rujnja dojahalu.
Već ti je srebrna večer u vjeđe usala moć.
Stabla su tu već spremila pokrov od treperava skladoglasja.
Ne, nismo, sami. Plavimo. Plava nas zadaja noć.
Gdje smo to odlutali, od naših staništa rastrgnuti?
Duše se hvataju strjepnje kao vjetrovi mokrih obala.
O da ostane zora neprobuđena. Tako u tišinu povinuta.
Tajnu da ne bi zasužnjenu modrim jutrima odala.
BALADA O DJEČAKU l UVALI
Izlijeva kao potok blagost svjetlosti
sunčan dan.
More. Tišina. Uvala:
Nečemu djevojačkom prispodobljena,
mazno se umirila
ophrvana poljupcima vjetrova.
On prilazi. Dječak u snatrenju.
Nečujnim pozdravom kao i uvijek
pohađa svoje valove.
Oni se šutke razumiju.
Dječak im poklanja ruke i poglede,
oni za uzvrat njemu lađice bijelih školjki.
Dan zaboravlja ostati danom. I dječak dječakom.
Snatrenje: o brodovima, o zlatnim pùcima,
o djevojčicama iz drugih ulica.
Sunce se poigrava prolaskom. Zalazi.
Dječaka bude dozivi. Nenadno,
s očiju mu se otrunjuje plavina modre uvale.
Sad zbogom. Tužno, za njim se valovi zalijeću.
Tko zna hoće li sutra biti vremena za san.
Mirno osamljena, uvala pitomih valova
lagano se pokriva
osamljenim sumrakom.
KAS SREBRNIH VJETROVA
Moj Bože, čini se, daleka sela
svjetiljke užižu. Samovit usklik neba
prozore crvene provjetrava.
Lagano blijedi. Istančano pripasuju
dvorišta lavež i pijetlov kukurijek.
Moj Bože, sabrani u jednom
neodređeni osjećaji.
Plač ili smijeh, tih podsmijeh
nečemu neismjehivu.
Uzjašite šume, klanci su novoliki
pootvarani,
vjetrovi srebrne grivine već raspletoše,
sad da polete.
Čini se, uši usplahirenih košuta
osluškuju razbarušene tonove.
Bože moj, šutjeti, samo šutjeti.
Tko to još ima riječ da prozbori,
kad vjetrova kas konjevitih,
sa srebrnim
grivama protrčava.
UTIHA
Sad si sakrila bijes, ah, tako predraga,
od duše mora nešto odslikana.
Što li su djevojke sa zlatom
vezenim tkanicama
i harfa uzdolja
u pohrvanim zvukovima?
Uzalud sunce, uzalud brodovi,
utopljeni ti mirisi borova u očima
dubine ne odaju.
Preni se, nepripravna ne dočekuj
vjetrove.
Nije dovoljno samo ljenčariti
blagu predvečerju podana.
Komu si od poljupca izmakla?
Tko li mi te tako dragu izmorio?
Ne miruj, smij se,
poteci uzgorju valova,
reci
kako li ti je tek veličanstven
tko te u bitku tvome
sazdao.
Uzalud sunce, uzalud brodovi.
Sakrivena bijesa, odslikana
šutljivošću borova
i mene činiš
vječnom utihom.
SHERZO MODRIH CVRČAKA
Stabla su tu uprisutnjena kao propjev
stasalih šuma.
Tako slušaju oči i uši vide
neki drugi kao svijet
rasprostrt negdje,
gdje, tko zna?
Da te pitam koja je ura? Ne, nije potrebno.
Tajnoviti poslužnici neće zamoliti
da odemo, jer je vrijeme
već isteklo.
Razlomit ćeš se na glasove
tužne i radosne,
istovjetno hitre i trome:
od plavog sherza plav
ostat ćeš u jutra udubljen.
I kad te probude nove slike
starih stabala s vjetrovima
među krošnjama
ne zaboravi da plavi sherzo
dubok je
kao nebo.