Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Login Form

Reci jednom što imadeš

RECI JEDNOM ŠTO IMADEŠ


 

 



Zbirka pjesama, tiskana u Münchenu 1988. Raspravlja o posljedicama “ljudskoga” u filozofiji, povijesti i stvarnosti, tražeći uzroke zloga i prljavoga u stvarnosti, stvorenoj za ljepotu, snagu i mudrost.

 

Autor, videći u prva dva dijela zbirke uzroke ljudskoj tragediji, prepoznate u “oholosti života”, ne želi

u tomu sudjelovati. Pjesmom “Slijedit ću plov modrih rijeka” odriče se moći, uzora i bogova, vjerujući u poeziju kao izazov lijepoga i slobodnoga.

 

Zbirka dodiruje religiozno, ali se ne može svrstati među čisto duhovnu književnost. Izdana u 1000 primjeraka, dijelom je zapaljena u Drnišu”, jer su njome četnici potpaljivali vatru za ražnjeve, te je već odavna nema na “policama”.

 

 

SADRŽAJ:


 

I. VRIJEME VATRI I VODA

 

MI ŽEDNI

 

Mi žedni i onda kad se utapamo,

priželjkujemo

nove izvore.

Sprudovi. Vodoskoci. Poniranja

voda

kroz naše Nešto

a mi, mi vječno žedni.

Ti to zoveš životom,

a ja nisam baš posve suglasan

da se sve tako

u meni odigrava.

Čašu koju mi nudiš

 

ne prolijevaj poRead Morepijesku.

Vrijeme je da završiš

skrivanje.

Umorna od koraka,

nedozrelo uzaludnih

ušatori me konačno

u svome uprisutnjenju.

 

 

JESI LI ZNAO

 

Jesi li znao da ne mogu

koračati

ukorak sunčani kas.

Sad kad se umoran

sunovraćam

na tvoje potpore

krvare mi žuljevi

od oštra pijeska.

Zatvorenim očima tražim

gdje da iskažem razočaranje.

Sve samo ostaju zamračena razdoblja.

Krv na dlanovima već je suha.

Od novih će mrazova zaboljeti.

Pričinilo mi se da te imam.

Sad znam, tko sam ja da te nađem?

Preširok je tvoj obzor

za moja mala gledanja.

Ako ti ništa ne rečeš, neću daleko stići.

Tu gdje me utaboriše vremena

bez tebe ću oplakati

uzaludno čovještvo.

 

 

PRIČAJMO O TUŽNIM PJESMAMA

 

Večeras ćemo pričati o tužnim pjesmama.

Onima što dušu prožimaju izduboka.

Krik i osluh nekoga.

Sjeta.

Izdanak čedan da izgovori

kletvu gluhonijemih davorija.

I nema drugih pjesama osim tužnih.

Duša ih se hvata

kad ti započete putove

neki čudni žamori presijeku.

Ne vidiš neprijatelje, ali slutiš

da netko neimenovan

izaziva tvoju sudbinu.

Udobriti se u darovanoj prisili,

presretan,

ne, nije uvijek ljudski.

Zato šutimo o životu.

Pričajmo noćas

o tužnim pjesmama.

 

 

NEPOZNAT

 

Ja, jahač valova, prijatelj vjetrova britkih

svima poznat,

sebi nepoznat,

ja, na lađama sumraka, stijenju i otocima

zapućen

promičem obale i ne dohvaćam daleke one

za kojom svoja zategoh jedrila.

Dani su moji u nisci trajanja prolazak.

Godine, korablje nizvodnih potonuća.

Kakva li mi se to sjena

nad tijekohod nadvijava?

Svojim rukama nisam stekao svoje ruke.

Onaj tko mi ih dade šuti,

ne otkriva se jutrima, ni tišinama.

On promatra tek nešto

svoga u meni.

Odakle to dolazim?

Kamo idem?

Pučina bijelih valova nijema kao i ja.

Njezin je iskon jednako neispitljiv.

U krugu gdje se utrkujemo

jedno smo drugome jako nalični.

Ja, jahač planeta, međuzviježđima prisusjeđen,

raspeluđen sucvjetavanju brezinih mirisa,

ja, poznat svima, ne znam kamo me to život odvodi.

 

 

TALES TRGOVAC, VALOLJUBAC

 

Dotle, dok ovakvi bogovi koračaju

ljudskom prostornošću

neće se blato s ni jednog lica saprati.

Nije dovoljno šutjeti.

Dopuštati da prljaju dan za danom

ruke povijesti,

da odčovječuju očovječeno,

ne, nečasno je.

Je li val val, ili je voda val.

Sve što se čini, pričini se

pričinu.

Sve što traje traje izmišljeno.

Jedno traje. Voda. Iskon, vječno.

Prividno ja to sada govorim.

Prividno to traje vrijeme.

Prividno postoji ograničeno.

Moja lađa, moj novac, trgovina,

sukna i purpur, srebro i mirodije:

sve su u ruci Voda Iskona.

Kad potonem, nekim valom ophrvan

neće ništa nestati.

Takav u pričinu, vratit ću se životu otaca.

Voda Iskona, Velika Voda,

povratit će me ishodištu

prividom odijeljenu.

 

 

OPROŠTAJ

 

Ne znam koliko boli sve to nedorečeno.

Samo znam, tu je:

hladnim me rukama vrijeme dotiče.

Za govor nema riječi.

Odlazak već preko zgaženih pročelja

nepovratak znači.

Razočaranje dolazi. Svejedno od koga.

Od nekog drugog ili mog

neosmijeha.

Zbogom, eto!

Nikada više nećeš me vratiti

vremenu osmijeha,

svejedno gdje, sama ćeš ostati.

Zbogom,

Ipak, sve to nedorečeno boli

teško boli.

 

 

SLUTNJA

 

Kad se razlaju pasolike jeseni

na crvene butine ogizdanih javorova

za nešto drugo već će prekasno biti.

Proljeća će se izroditi u sjećanja.

Mjestu zločinački orunjenih jorgovana

prikradat će se podivljali vjetrovi.

Nešto nam prilazi kao Nešto.

Mi se strašimo.

Krik tih je za velike dozive.

Svakodnevno poskida dio odjeće

duša

i tako već gola. Postelje se straše sada

zadrijemanih dječaka.

Daleko nešto nama samima prilazi.

Ništa nas već ne čuje.

Nemoćni, mi šutimo

ne znajući je li dobro šutjeti.

 

 

RECI JEDNOM ŠTO IMADEŠ

 

Reci jednom što imadeš. Reci jednom!

Reci jednom.

Ti nepoznat što mi kradeš

nisku staslu od nadanja, sve za drugom

novu jednu.

Reci jednom što imadeš.

Reci jednom da si netko:

kao sijedih vlasi prorok

nadošao u zlu trenu

da zaustiš mudru koju,

da ukrotiš skriven porok:

Reci jednom što imadeš.

Ne imade oči onaj, tko te mojim imenova.

I trajanjem tko te zakle

u nestvarnu tajnu meni;

nesposobnu da pročuje slijepom voljom

službu Riječi:

reci jednom Riječ da imaš.

Ponekad si sjeta samo.

Ponekad si bijes i inat.

Spreman ljubit sve što stoji.

Spreman ubit sve što broji

koračaj kroz mrenu bitka

od mikroba do svemira.

Tajan kao čista Ljubav.

Trajan kao vječno Božje.

Skrajan kao val marina:

Reci jednom što imadeš.

Ponekad si tako pitom, nježan, vrijedan

nezamjenljiv.

Ponekad si tako gorak, drzak, divlji:

nepovjerljiv:

i nestašan, šutljiv,

luđak:

nešto htijuć — ne mogući.

Reci jednom što imadeš.

Osjetim te sasvim drugim kad progoniš

bijesne konje

kroz nestalne ljudske klance

misleć da si kao moćan.

I na koncu uvijek šutnja.

I kad čekaš da ti dođu gosti

dragi

izdaleka.

I kad misliš da su ljudi nešto drugo

mnogo veće.

I kad stojiš kao mati

ponosu od gôra slična.

I kad lijegaš kao žena prodana

za jednu zoru,

u glib srama uvijena od stopala do vrh kosa,

bešćuti sirote vična:

Reci jednom sve što imaš!

I na koncu uvijek šutnja:

Reci jednom! Reci jednom!

Reci jednom da si malo

zagaljen u samom sebi,

prevaren u koračaju da preskočiš sedam rijeka.

Reci jednom da si ništa

pouzdan u zle dječake

što brodove od papira zgužvane u džepu drže,

negdje sporo, negdje brže,

sličan ljudim što uzdanje

svoje meću u čovjeka.

Reci jednom da si ništa.

Reci jednom što imadeš:

Reci jednom da si mnogo,

započet u tajnu vrutku,

gdje se tvoje slutnje krste

u Široku, u Duboku:

Reci jednom da si mnogo.

Reci jednom što imadeš:

Ti nepoznat koji kradeš

spokoj u zlu nespokoju.

Reci jednom, šuteć,

spreman da iskažeš,

da zaustiš mûdru koju.

Reci jednom, ne muči me!

Reci jednom što imadeš.

 

 

MOJA SE KUĆA GRADI

 

Ne znaš li da su mi ruke

od zvjezdanih prašina zamazane?

Neka se čudna igra u meni

priprema.

Sličnost i razlika, daleka blizom

i blizu dalekom

sva me nevidljivošću prožimlje.

Nešto nam zajedničko pripada.

Moja se kuća gradi među planetama.

Ja beskućnik požurujem ne znajući kamo.

Nepoznati suputniče, vozaru zvijezda

spretan da uzdama promakneš huku meteora,

idi preda mnom

da u svoje dvorište stignem.

 

 

MOLITVA ZA MANJU NEPOZNATOST

 

Pripaši svoj pas i plovi, Rijeko nesmiriva,

vrutak nabujao poroka izazivlje proroke,

ne možeš, a da ne izgovoriš zadano.

Za sve nalazim ishode.

Svemu postanje odražava dubitak.

Samo svoj nikako da uhvatim.

Komu pripadamo, od koga smo?

Ako si glupa reći ćeš:

Neka plovi vrijeme, svejedno

mene se ne tiču utoci:

Ako si glupa nećeš misliti.

Ako misliš nećeš domisliti.

Zato si ujedno i sve i ništa.

Pripaši svoj pas i plovi, plovi.

Nevjerojatno je da se netko

besmisleno poigrava životovanjem,

plovi,

kroz plov svoj

nabasat ćeš nekako na ušće.

Teško se podlagati vremenu,

ali kad vidiš da su ti ruke

nekim nepoznatim dahom oživotvorene,

ne pobjegni od njega.

Tu si negdje blizu izvora i ušća.

Tu negdje si u blizini sebe.

Zato plovi, plovi kroz vremena.

Koliko dosegneš, toliko te vezuje

prolazak za djelo.

Plovi, Rijeko nevidljiva

da s vremenom budeš manje nepoznata.

 

 

MOLITVA DEMETRI

 

Zemljo, za hod razgrnuta. Zemljo koraka.

Tajno imena uzalud neizustiva.

Zemljo sjetve, dopola jeseni smrtna,

otpola proljeću rodna. Bogova let, rast i umor,

preporod i uzmak podiže.

Od koljena na koljeno, šapatom

Govori

da nečisti glasova ne čuju.

Tvoja riječ ostaje sačuvana. Nikada da je izgovore

usta nečista.

Do mene su mladići da je u meni očuvaju,

svećenice kićenih haljina

da me se ružnoća ne dodirne.

Vi, čije su ruke od zločina čiste.

Vi, čija usta mudro prozboruju.

Vi, pravednih življenja, dođite.

Započinje molitva.

Nebo u nama sjedinjeno, donosi svoje plodove.

Kad žrtveni vjetrovi raznose, plodnost da nabuja.

Idimo, zli duhovi neka odstupe.

Misli da nam se od zla odmore.

Vi, milošću ispunjeni, blagoslovljeni.

Životom vas obdarila zemlja.

Vama koji joj Tajnu izgovorite

u svoje podzemlje sakrila.

Zemljo, za hod razgrnuta, Zemljo rodna,

Začni

plod utrobe svoje:

vino, ječam, žitni klas

savij nad kose moje besmrtnosti.

 

 

MOLITVA POGANINA

 

Vjetar će razlupati rasušenu posudu, da se ispuni

za nju su strpljenja voda iščeznula.

Slučajno ako taj zemljan sasud i preživi, ne neće

za me ostati iznimke.

Vremena su za me neizvjesna, znaš sam

da lišće otpada već.

Ovo je noć odluke, velikog raskrižja.

Meni se upućivati novim nebesima.

Između dva življenja ili dva umiranja

rastrgnut nedodir.

Nada mnom će nepoznat cvrčak otpjevati jesen,

a nama je potrebno živjeti.

Sveti mjeseče, rukama sunca osrebren, čuj

moju molitvu,

nosi je tamo gdje se dubine voda sastaju,

izbor života zaželio sam ispiti ove večeri.

Sedam je rijeka krvlju poškropljeno.

Snaga zla izgubila je težinu

u vremenima velikih bodenja.

Znak pobjede nad vodama i bikovima, proslavlja,

On, prisutan u pitomosti i osmijehu,

prevelik da se mojim

ustima imenuje.

Meni je u baštini da tvoje ime slavim,

vremenima da te razvikujem.

Pred tobom ponizan, hlepim za čistoćom,

za tvoju sam službu ruke ubijelio.

Silna je vatra tvoje govorenje.

Bezdan je voda tvoje podnožje.

Nedohvatan svod vjetrova tvoj dah,

nad zemljom rasprostrt da se životvori.

Tvoje ću ime naviještati ljudima.

Muževlju o tvojoj snazi pripovijedati.

Ne da te vide, nego uvide,

od zloga njihovog da ih odviknem.

A sve stoga da me spasiš. Od zloga.

Kad došapnu mi planete nova vremena,

za odlazak, za putovanje, da me vodiš.

Odgrnut ću sedam odjeća, tebi za slavu

odjenutih.

Sedam pečatnjaka, na sedam života posađenih,

svaki kao skok od zvijezde do zvijezde:

Gavran neka se vrati svome letu.

Djevica neka stavi u prozor stručak ružmarina

Vojniku neka napuštenih ratišta zamiriše.

Lavovi neka se ne plaše oružja.

Kir veliki poslije progona

Sunčeve glasnike otpošilje

Očevima da slobodu djece navješćuju.

Mene si poslao daleko da ti se mogu primicati.

Vremena su neizvjesna, naizgled beznadan,

Tvoj glas je blizu.

Planet po planet, sedam nebesa

prijeći ću.

Rađati, umirati.

Umirati rađati.

Korakom za korakom, sedam staza

očišćenih za tvoja prohođenja.

Na pragu očišćene zemlje,

propusti me da se smirim u životu.

 

 

MOLITVA ZA PITAGORINU MOLITVU

 

Pitagora, prijatelj brojeva, učitelj bezrazmjera

volio je domovinu, roditelje i bogove

Iskonu mudrosti, božanskom Hermesu

prije nego li kruh svoj ustima,

čistoću je svojih nasljednika prinosio

Revan da pomogne, da razumije, da udobri,

utrnu se u mraku prolaska. Do imena

Jonija mu drugo ništa ne zapamti.

Znam, nije bilo bogova. Njegovu molitvu

raznesoše vjetrovi.

Svinu mu trajanje dan sumoran,

plod dozrivanja i želju mladosti

uguši.

Ti koji znadeš ljudsku dubinu od iskona

i ostaješ pročelje svih putova, stjecište dobra

Ne zaboravi Jonjanina

koji tebi htjede sličiti.

 

 

RAZDVAJANJE DAVNIH LJUBAVI

 

Perseforo, kćeri, proljeće donosi cvjetove

mirisa tebi nepoznatih.

Ne idi i ne zanosi se.

Na mrtvim livadama

mrtvi bogovi igraju likove sjenokoša

Ja tebi dadoh dio života, neću da umreš,

na ponos sam te svemiru stavila.

Ne rasti prebrzo. Kolo zrelosti uči

od žitnog klasanja.

Rano je za slobodu, polako prilazi zlu,

doba je radosti priraslo svenuću.

Uzalud...

Sad već Pluton, bog podzemlja izmiče

Demetri, zemlji u kriku ukočenoj.

Djelo ruku njezinih, plod utrobe

carstvu mrtvih pripade.

Gdje da te se sada nađe?

Dalek neki svijet razdvaja rijekom smrti

davnu ljubav:

o da si samo glas moj slušala.

Zemlja je zbog tebe obudovljena. Korov i drača

obujmiše prsi mrtvih ognjišta,

tko može više u tebi božansku dostojanstvenost

prepoznati?

Nitko zemljan. Onaj samo osnažen neizgovorljivim.

Ustaj zato, slavi

vrijeme uskrsa.

Sad kad žita zlatna klasaju, gledaj

kćer ti ustaje.

Nađena na strništu umiranja

novim mladicama iz tebe proklijava

 

 

SJETI ME SE

 

Sjeti me se još jedanput, po imenu

dok je vrijeme:

umanjena u zloj slutnji,

izgubljena od svog sebe.

Sjeti me se, sad je vrijeme

za dozive,

po imenu,

sjeti me se dok je vrijeme.

Sjeti me se još jedanput, po znamenu

dok još blijedi,

ucrtan u dušopisu,

kroz nevere, kroz smrknuća,

koji poznaš od granuća

gdje me srete i gdje reče

da to ja sam po imenu

da to ja sam, po znamenu.

Sjeti me se još jedanput, po imenu

dok je vrijeme:

prije drugih, tamnih noći,

prije mučnih dugih sanja,

prije loma krhke stijene

u strminu preduboku.

Kao graška na strništu,

kao pijeska među prstim,

kao cvata zlog različka

među klasnom rukoveti.

Znamen kojem ti nadoda

da se vine u Visoko

da prohoda kroz duboko,

u znamenu,

u imenu:

i da stoji nad vremenom.

Sjeti me se još jedanput, po imenu

po znamenu,

kad se sjetiš svih života

od svih travki do svih ljudi,

zagubljenih u zlu hodu.

Sjeti me se dok je vrijeme

po imenu,

po znamenu sjeti me se.

 

 

CARINIKOVA MOLITVA

 

Bože, kako li je isprazno ljudsko snovlje

zapućeno uzgorjem nepoznatoga,

prepuknut će mi duša od napora.

Spoznah svoj put na putu između ničega.

Život je moj igra vjetrova, sunovraćenih u trajanje:

svakim se korakom gasi ponešto prvo.

Izdana sunca nada mnom, glava međ mjesečinama,

prevario sam se snujući vedrine.

Ti možeš naći moju utjehu.

Riječ izgovoriti u podneblju oglušenu patnjama,

zašetati me prodoljem radosti.

Htjedoh tako svoj utok naći među travama.

Vjetrovi nemira ne daju da im se usane glave,

na pročeljima već nalaze svoje krikove.

Bez tebe je prazan moj život.

Kao pašnjaci bez svojih stada.

Kao lastavica nemoćna odazvati se zovu juga

Nema tko da me obveseli.

Puno sam dana svojih uludo prolutao.

Tren za trenom samo zagubljivao,

utaman zapio.

Sada vidiš, krvari mi duša umorom,

ponor sam dubok propasti produbio.

Noći meteora prijete mi se mrakom,

niz od sedam nimfi

popio mi je svagdašnje radovanje.

Tko da me posluša još? Glasove mi učas

proguta jeka,

bregovi obećanja davno presahnuše medom,

mlijeko je još samo pitko u snovima.

Ti to znaš. Tješi me: zaustavi stare vjekove.

Ja koji umislih poznanstvo s tobom, ja luđak,

obradovan se ljudskom utjehom.

Počuh zveket lanaca, uhapšenja, krv.

Posvuda gdje stadoh nanesoh nepravde,

neisperiva prašina zemljana osramoti me

trulim vonjanjem.

Nema čovjeka bez tebe, Gospode.

Samo snov u naporu da se oživotvori:

čovjek je predan u umorstvo samosvojnosti.

Ne mogu masline živjeti bez vjetrova

ni vjetrovi bez planina.

Kako onda da se tebe previdi?

Nađi moju utjehu. Utok počuj

Već sada.

Dan za danom prokrvavljen.

Godina za godinom usužnjena.

Povijest za poviješću obeščašćena.

Ti si pročelje budućnosti. Ti jedan

Tješitelj.

Nije ti tajna moja dubina, ovako prljava makar.

Oduzmi moju bol, već sada.

Gospode, sada već daj mi svoju utjehu.

 

 

MOLITVA JUDINA

 

Nećeš me voljeti. Malo je biti pjesmom

samo prežaljenom

Nedozivu

na ogranku slijepa životišta.

Nećeš me voljeti. Vjerovao sam da će se zaistočiti

pramovi svjetlosti

ozoreni trenom na tvojim očima.

San samo o radosti. Nećeš me voljeti.

Tuga je već poljubljena vječnom samovanju

Daleko već zapovijedena, sanjaju se sjetno

moja proljeća

Nećeš me voljeti, Izgubih se tražeći u sebi

mjesto za tvoje spokoje.

Vjetar će razbiti okna rastvorenih prozora,

sablasti će opsjesti mrtve prostore.

Nećeš me voljeti. Livade će same odsad

rađati uranke. Pjesmu kosova

zameću novi dječaci.

Moje će mjesto ostati prazno. Tišina breza

neće ništa kazati

Nećeš me voljeti. San samo

o radosti.

Nećeš me voljeti.

 

 

II. VRIJEME NEMIRA l ZAVOĐENJA

 

BIBLIJA

 

Zveket lanaca i prijetnja nekoga nekomu,

Rascvali ponos, badem i njegova veljača.

Krv još se suši na ubranu zajesenju,

a njištaj novih dokasava ratova.

Tko je ikada ikomu išta dokazao?

Samo izvrtanje šutnji

među izokrenutim robovima.

Bog,

Previđen,

gluhima bezvremenjuje.

Ne ostaj, nije ti tu mjesto.

Za te sam ucrtao

neuhvatljiv zvjezdoslijed.

Krv do krvi.

Izdaja do izdaje.

Kletva i mrak

i prorok i rob

i krvnik.

Neposluh.

Bog, hoće li Bog sam

ostati

tamo gdje su mnogi otposlani.

 

 

DOŠAŠĆE

 

Glas vapijućeg iz pustinje: Putove poravnavajte.

Vrijeme je ispunjenih vremena.

Za jednakost i slobodu glas mi ustreptava.

Dosta je kameleonstva saducejskog.

Dosta je licemjerstva farizejskog.

Dosta je krvavih zelotskih bodeža.

U ime svih rasa, vjera i naroda.

U ime siromaha,

potlačenih,

gradimo hram čovječnosti.

Hram čovječnosti?

A on, Sin Čovječji, kad ponovno dođe

hoće li naći vjere na zemlji?

U svih rasa

U vjera i naroda

u siromaha

poradi kojih gradiše hramove

čovječnosti.

 

 

BALADA O LASTAVIČINOJ SMRTI

 

Sad kad si mrtva ne mogu te nagoni juga natjerati

da letiš,

zaboravit ćeš vjetrove i jarbole i mora

modro uspjenušena:

eto, nisi ni slutila da će to biti tvoja posljednja jesen.

Ogled kiše sve je što ostade na posljednjem letu

zemlji,

prigušen krik i želja da se uspraviš

ostadoše uzaludni.

Vrijeme tvoje mladosti il' starosti svejedno,

prošlo je.

Svi će te zaboraviti. I oblaci i stabla i gnijezdo

uzalud kad bude čekalo o proljeću tvoj povratak.

Samo on, dječak, divljinom svojih predaka

nadojen,

on, vječni lovac,

izgubit će osmijeh u trenu

kad se tvome grobu približi.

 

 

PROPOVIJED KLESARA

 

Dovršetak čovječnosti na vaše se ruke ukriljuje.

Oči svoje okrečite da vas novine osjene.

Ne živite na Zapadu, pred utrnućem nosite svoje

korake.

Dan tek što nije dokončan.

Sumraci tamnim brkovima dodiruju oblake.

Tko je pozvao vjetrove? Ta, sve će još razmetnuti.

Od Istoka dolazi svjetlost.

Vi ste od mraka, duboki mrakonosci.

Dovršetak čovječnosti na vaše se ruke ukriljuje.

Staroj smrti predani, izmičite novim putovima.

Svjetlost vas izabire za glasonoše.

Sad kad ulazite ne dodirujući dovratka,

kroz ova vrata nesigurni,

usigurnjujete se svjetlošću.

Sedmera vrata, od Zapada sedmera: iz mraka

izlazak.

Skazanje započinje. Likovi pramovima vatre

nalikuju.

Mrak ti za leđima. Slobodan da ideš,

ne zastaj, daleko je dok se putova domisliš.

Zdravo. Nakon lutanja kroz mrak. Zdravo.

Za novo, za otrgnuto Zlu,

za vječni Istok.

Nebesa obješena o vaše oglede, visoka, duboka.

Nebesa od tajni i zvijezda otkana

nešto od vas odnose. Kao pobratimstvo

kornjača i lastavica negdje,

a vi kao zemlje obećane.

Duh je umaran od svijeta do svijeta.

Među kamenjem, vrijeskom i smiljem,

među ribama svoj utok izgrađuje.

Čovjeku je baština nalaziti sebe.

Razbaštinjen, očovječuje se letom kroz planete.

Čujte, dovršetak čovječnosti

na vaše se ruke ukriljuje.

Pozvani ste naučiti sebe. Pregaču samoučeništva

pripasati.

Pod sedam uglova, za svakog po jedan nauk

o bogovima.

Sion strepi, to nisu bogovi.

Jedan, Uzvišen, Graditelj, vi svi u službi

klesari.

Sedam dana Stvaranja.

Sedam sinova Svjetlosti.

Sedam svijeća Svjedočkih.

Sedam proniknuća u tajnu Graditeljevu.

Pozvani ste pronaći sebe same.

Sedam krugova svjetlosnih.

Sedam voda Čišćenja. Sedam putova životnih.

Tri male svjetlosti vama govore.

Tri male svjetlosti u vama nadahnjuju.

Tri male svjetlosti pobožanstvenjuju.

Sunce. Iskon, vječni Istok, nedodirljivost.

Mjesec, Odbljesak sunčeve mudrosti, darivatelj misli

Predvodnik. Graditelj volje svemogućnosti.

Soba vaših duša, skrivateljica molitava.

Mrak razgrće, osvjetljava prostore.

Begraničnost na mjestu tamnica.

Sloboda na mjestu robova.

Mana na gladno lutanje.

Iz dužine, iz širine,

duboko, visoko.

Svjetlost do biti duše proniče.

Na tri stupa, tri nevidljiva hrama.

Mudrost, da sve može razumjeti.

Snaga, da svima može ovladati.

Ljepota, da se svemu može diviti.

Kakav svijet još da se poželi?

Milozvuk riječi, šum voda mnogih, radost glasonoša.

Ostavljajte Zapad, Istoku težite.

Za radost zemlje od sebičnosti oprane,

neispunjivih želja ispovjeđena,

od sljepila zavazda iscijeljena.

Rođeni ste. Planetima za vas oduzeta

niska znakova, životvorna.

Bijelim vodama vaše ruke će se oprati.

Bijele rukavice, kao snijeg za svjedočanstvo.

Prljavost ostaje daleko pred zapadnim vratima.

Vi pronalazite u sebi bogove. Drugima

služiti, nerazumno.

Divljoj prirodi utičete snagom volje:

od gruba stijenja pravocrće isklesavate.

Kakav svijet još da se poželi?

Od divlje prirode vaš je put savršenstvo

ljudstva.

Kakav svijet?! Od riječi kad bi se

lako moglo otrgnuti.

 

 

ISUS KRIST, NAZAREĆANIIM U SUDU

HERODA KRALJA

 

(On ne prozbori niti riječi.)

Sad kad ste sve uredili, odredili i obredili

moje je da vam pomrsim račune.

Mene ste zaboravili, a ja sam Veliki vjetar

otpočetka jak za male ratove.

Moje je da vas prizemljim, ozemljim, uzemljim.

Razoran sluganskom olujom, prezirem Iskon.

Snažan sam za samosvojstvo.

Meni je cilj svime vladati.

Ne prežem pred sredstvima.

Uništit ću tvoju zamisao, da moja može živjeti.

Što gore, to bolje: stari zakon podzemnika,

onih što oči skrivaju od svjetlosti.

Da gradite svijet?

Da vam pomažem?

Ne svijet kakav treba, ne svijet svjetla.

Svijet kakav meni treba.

Ja sam za razgradnju.

Oči sam vam zatvorio, ne, nećete vidjeti.

Vi koji mislite da osobe ste,

sredstva ste.

Moj je zakon sila: novac, žena i nevolja.

Tri moja službenika.

Moral: guba.

Vladar od pravde neće uspjeti.

Lukavstvo i licemjerje, neoboriva nevidljiva vlast,

korist i potreba;

pod moju nogu sve će stati.

Srušit ću te do u misao. Sve što si htio,

želio,

snivao:

sve ću to okrenuti sebi u korist

Udarit ću te, a govorit ću da ti mene udaraš.

Plakat ćeš, a uvjerit ću druge da se smiješ.

Radi tvoga dobra sudit ću te.

Na pepelu tvoga svijeta sebi ću podignuti hramove.

Povijest ću osvjedočiti koliko si ogavan,

koliko ti je mjesto u grobovima,

koliko je potrebno da te se izvremeni.

Htio si čovjeka: blago siromasima.

Blago krotkima, blago mirotvorcima.

Htio si ljude:

slobodne, pravedne, zanešenjake.

Zametnut ću nemire, tebe radi. Požare podmetati

Kad bukne vatra, požari kad zahukte

doći ću spašavati ugrožene.

Temelj svome svijetu već sam udario.

Krunu će mi prinijeti obespravljeni,

oni koji nikada slobodu neće doživjeti.

Svaki dan, svaki sat, narod od granice

do granice

vodit ću od jednog do drugog razočaranja.

U mojim su rukama svi revolucionari.

U mojim su rukama svi utopisti.

U mojim su rukama svi oni za nešto pozvani.

Darvinizam.

Hegelizam.

Ničeizam.

Marksizam.

Hitlerizam.

Staljinizam.

Sve dobro što bi ga mogli imati,

okrećem u zlo što će ga imati

od koljena na koljeno.

Dostavljače, pogrde i maloumnike,

propalice, pijanice, bludnike

stavljat ću za proroke.

Za čašu vina, za zrno vlasti,

Za kruh i igru

sve će mi predati.

Svijet kakav vidiš, meni pripada

Tad kad umreš razočaran

od neuspjeha,

sa svojim dobrom na križu prikovan

poigrat ću se tvojim djelom.

Riječi ću ti izokrenuti.

Posvađat ću ti nasljednike,

U tvoje ću ih ime međusobno istrebljivati.

Tad kad sve podložim i tebe ću podložiti.

Zlo koje činim sve će umiriti.

Pokazat će se da je iskonsko činjenje zla

opravdano poviješću

jer ću tako ipak

sve dovesti u red.

 

 

VRIJEME NEMIRA I ZAVOĐENJA

 

Jedno vrijeme, jedna mladost.

Claudia, jedna jesen.

Jedan sanjar, jedan spomen

romantičan i zanesen.

Claudia, večer gorka.

Suza zore zjena jasnih.

Zadnje vino, zadnja para,

mukla svjetlost krčmi kasnih.

Claudia, loza plodna,

roditeljke drage prsi,

ponosna ko zemlja rodna

kojoj vjetar žita mrsi.

Miris mora, sjaj koralja,

ko Danica zlatna svoda.

Suza starog kapetana

na rastanku od svog broda.

Claudia, krik bohema,

nedovršen jedan portret.

Claudia ko poema

što se želi nebu popet.

Samo jedan kose pramen.

Duga strjepnja zlih dječaka.

Trajan nemir, ognja plamen,

neugasna bol momaka.

Claudia, bez pozdrava,

ko zalazak sunca zlatna.

Jedna jesen, tuga jedna,

Claudia nepovratna.

 

 

ISPOVIJED KLESARA

 

Svijet graditi, veliki Demerunže, svijet graditi.

Kakav svijet, kakav prisnov, ujutren, zanoćen,

bunovan?

Svijet ružinih latica ili lotosa,

svijet guštera u kornjačinu subesjeđu.

Prolazimo klesarske razrede.

Nama je u naslijeđe palo dozidavanje povijesti.

Veliki Demerunže, povijesti od tebe nedorečene.

Da čuju rijeke govor, znale bi nama sugovoriti.

Da znade vrijeme o čemu sanjamo

ne bi se nikada zavremenilo:

ovako, čovjek snuje malim snovima.

Za koga prolazimo sve razrede.

Majstore, Klesar svih stvari daleko je,

preda mnom su pusta omrknuća.

Umjesto da svanjiva noća.

Odložimo alat. Vrijeme nije vrijeme.

Vrijeme sijanja, vrijeme žetve.

Vrijeme rasta, vrijeme uzmaka.

Vrijeme rađanja, vrijeme nestanka.

Vrijeme vremena, vrijeme bezvremenlja.

Vrijeme nije za nas vrijeme.

Htjedoh. Prepustih se nadanju.

Isprazno. Sada ne znam, Kerber laje,

noć drugog podnebesja lavež približuje.

Bijah dijete. Učio sam graditeljstvo.

Bez zaglavnog kamena možda.

Zato i propade sve, nepovratno,

naučen pouzdavati se u čovjeka.

Gradih se čudnim usponima. Naučih biti

slušačem, šegrtom, klesarom.

Tajne svoje nosih sukladno. Savršeno.

Za službu zidarsku osoban poslužih.

Sve je u meni izgovoreno. Ugradih se u temelj

hramova:

istovremen predvodniku prosuditelju.

Devetorica me izabraše. Petnaestorica proslaviše.

Prsten viteški meni nadjenuše, meni

velikom graditelju budućnosti,

meni mudrosniku salamonskih svodova.

Meni dadoše slavu Velikoga. Meni zatočniku

Istoka,

zatočniku Zapada,

velikom trononoscu Sionskom,

meni objesiše znamen, ružama zlatnim optočen.

Orlovi su moji sudrugovi, visine: dosezi misli,

meni je kao da sam Graditelj.

Posvetiše me svećeničkom palmom,

velikosvećeničkim znamenjem ustoličiše.

Postadoh vladar vladara, vladar vladarstava.

Germanija: žezlo mi.

Libanon: podnožje nogama.

Vitez kraljevske sjekire.

Upravitelj Pohranilišta.

Princ Pohranilišta.

Zatočnik mjedene Zmije, Nasljednik Zahvalnosti,

Tihi voditelj hramskih tišina.

Izvodnik, mojsijevski izvodnik vječnosti.

Ja, Vitez Sunčani, Princ prosvjetiteljski.

Vitez Škotske, Patrijarh križonosac.

Ja, Vitez bijelih orlova, i crnih.

Veliki vizitator, inkvizitor.

Ja, tajnonosac kraljevski, ja, prosvijećen

za velikog, najvećeg.

Čemu sve to? Vrijeme je da se primičem kraju.

Hram zidan, nedozidan.

Vrijeme gubljeno, izgubljeno.

Čovjek čovječen, nedočovječen.

Isprazna su ljudska nadanja. Usponi i padovi.

Kornjača i paprat, kosti nosoroga.

Čimpanza, čovjekolik naličan, nedostižan.

Jednako sada bit ćemo zaboravljeni.

Za koga prolazimo sve puste razrede.

Za koga. Veliki Majstore?

Vrijeme nije za nas bilo vrijeme.

Htjedoh, ne mogoh.

Proklet čovjek u čovjeka pouzdan.

Tako velikom, sada visoko uspetom,

lavež će Kerbera uzdrmati podnožje.

On, Najveći Graditelj, Demerung,

zaboravit će Babilone što ih pozidasmo

vjerujući da zidamo.

 

 

PORTRET CLAUDIE MANTOVANNI

 

Previše boja vjetrovi u tvojim očima vide.

Čedan danak ubire žamor klasanja

posljednjih trava ove jeseni:

Započeto, da znaš, nikada neće se moći dovršiti.

Nisam tu da dovršavam, nego da započinjem.

Kratak je moj tijek, odbrojen,

da se upuštam u božansko, znam, nemam vremena.

Isar protiče. Lica djevojačkih ne zamjećuje,

prolazećih nekamo na druge strane mostova:

možda stoga što s lakoćom odražava likove.

Suviše sam možda naklon sve tužno vidjeti.

Ali čemu sve to,

ta muka, ta nemoć,

čemu potreba da te se još jednom dovršava.

Sad gledam jedno drugo vrijeme.

To što ja vidim nikada ti neće sličiti.

Kosama vjetra to sân nevidljivim češljem

pročešljava: tko li znade

za prâvu svjetlost tvojih očiju?

Nešto je otišlo nepovratno, bez oproštaja.

Ti ili nešto drugo?

Ostade samo nedohvatljivo, neshvatljivo.

Tako neizvjesna pred mojim će očima

ostati trauma jednog portreta.

 

 

TIHA BALADA

 

Sad me pustite da se osamim. Protok je

nezaustavljivosti preočit

za mirno, neprobudljivo spavanje.

Nije vrijeme da se zadječačim:

odrastanje šiba bičevim pretovarenu magarad:

nije me mati rodila

u zemlji meda i mlijeka.

Izlazak nesigurnim koracima povjeravam

prohodavanju:

uzdignuće gorkih kaleža i manu

ne izustih iz obijesti.

Lovore mi pogaziše bjesomučja divljih vranaca.

Riječ se od krika više ne razdjeljuje.

I mene su ustoličili

trnovim krunovanjem.

Sad me pustite da se osamim.

Naša traženja

razobličjem blizine razdalečena

nalaze nas u istom

neprolazju.

Umirene sunčanom utihom

daruju nas nama.

Pustite zato da se osamim.

Sad me pustite da se osamim.

 

 

UMIRANJE ANDRIĆA, IVANA, KNJIŽEVNIKA

 

Vrijeme je i za vas, neke, čemu prispodobive.

Vrijeme je, polazimo.

Neka će druga obala odsad koracima odzvanjati.

Had u hodu, dalek mitski,

podzemlje upodzemljeno, do zadnjeg ljudskog

drhtaja:

prilazi, sad je da mu se približuješ.

Dan više nije dan. Zamračen nekom drugom

tamom.

Drugih je, eto, rijeka dob.

Pronosi kao u skazanju čudne likove.

Planine visoke i snijezi, kišne jeseni,

pralja na potocima i dječak,

jedan sanjač.

Neznano, san je ili java, danas ili noćas,

jutrom, podnevom ili sumrakom,

kad li, otvara se nešto nepoznato.

Trenutak je kad su svi gubitci i dobitci

podjednaki.

Vrijeme ne traje. Samo odbrojavanje odbrojenog.

Trenutak pogleda u prošlo, davno proteklo.

Trenutak uspona. Trenutak razočaranja.

Trenutak ushita. Trenutak sumnje.

Tu su već fra Rastislav i Karađoz,

hadžije i age, Travnik, nizoslijedi.

Drina u proživljaju krvi i utoka, pralja

neuspravljiva,

niska suza i smijeha,

veličine i poniženja,

padova i uspona.

Da je ostati Drinom koja popamti tokove.

Da je ostati dječakom sanjačem.

Da je prislušnuti kose seljačke, oklepane

znojem i rakijom.

Umirati nije teško znajući tko si, ali tko si?

Bivši siromah?

Bivši Hrvat?

Bivši mason?

Bivši kršćanin?

Sve i ništa, tajni vilajet, ništa i sve:

umirati ne znajući tko si.

Sada bi da se bosanske planine zaborave.

Sada bi da te iznova čine dječakom,

sanjačem modrih zanebljenja.

Sada bi da zaborave tvoje ratove,

tvoje paktove,

tvoja mučenja.

Bio si nedodirljiv. U grijehu ili slavi.

U usponu ili padu:

božanski uzvišen zaboravljeni seljačak.

Sada neki upravo Karađoz nevidljiv dovršava

započeto od tebe davnoga.

Tužno. Da plačeš izgubljenim nećim.

Sat zlatan stat će, naočale će smetlari prelomiti.

Nepoznati će tražiti bijele naprstke.

Govorit će, neće reći

istinu što nosiš grob će doznavati.

Povijest ne oprašta. Povijest govori.

Sada umrtvljena tebe dodiruje.

Šteta. Da si sačuvao u sebi Drine tokove samo

Danas bi ti se ponetko nad grobom

pomolio.

 

 

HIRAM ABIF, GRADITELJ

 

Salamon, vičan pobjedama, iskonskom moću

poduprt,

Predade da Hram mu Hiram Abif gradi.

Sličan nedodirljivom, u temelje mrtvoj Zemlji

udari stupove Snage, Mudrosti i Ljepote.

Zašto da tebi služimo? Otkrij nam tajnu građenja.

Sporo je da tako u život ulazimo.

Nisu sve riječi za sva usta, ni sve pjesme svatovske.

Svijet Svjetlosti dubok je,

trajan ukorak ne dopušta trčanja.

Nožem uboden, udarcem čekića dokrajčen

ponese sa sobom tajnu živovanja.

Ne sluteći da njegovom krvlju svoju prolijevaju

krv

nedostojni školnici postadoše groblja.

Oživljen dahom života, vječnim Salamonom

Hiram, nov od svjetlosti

na starim grobovima gradi nove hramove.

 

 

I TEBI, MOJA CHRYSTI!

 

Ni da ljubim, ni da mrzim.

Tek je tako Netko htio

da zanoće naše strjepnje negdje blizu

predaleke.

Što da staje, preostaje

kad i tako već do jučer

zaborav će i to skriti.

Ni da ljubim ni da mrzim.

Možda neće tako brzo, možda ne do novog sutra.

Proljeće je tu da zriju u trenima jednim mnoga

raspinjanja ispoprijeka.

Chrysti moja, ko da pišu

pisma vjetri neozbiljna

crnilom na lišću breza.

Tako sada prisjeća se

modrooka plodna večer

nedozrela jednog vijeka,

podno prsta mjesečevih,

svijetlih modrim poljem dugim

dok zasija sjeme zvijezda.

O da hoćeš Chrysti, čuti

da su tihe boli trava zaljubljenih

u zle cvrčke.

Nedovršen jedan spokoj ostavit će prelomljene

spjevove od mokrih gajdi.

Ne, ne reci, samo sanjaj, ne obreci

jednog snova,

ima mjesta za sto jutra,

novom zoru ne poteci.

Što ne sanjaš modro lišće?

Jesen tek što nije stigla.

Maramice razlepršaj sjetnom noći mjesečevom.

Nek te sànja svaka mirta u lan neblja obučena.

Nek te nose vjetri zrakom.

Razvij ruke u šir neba, tvoj je potok i uranak,

tvoj je prizvuk nerečena

nečeg lijepog, neumrla.

Komu sve to ja da rečem?

Ni da ljubim ni da mrzim:

nećeš nikad dijete biti.

Kako onda da ostane od sveg dragog

dugo nešto.

Tek je tako Netko htio

da zanoće naše strjepnje negdje blizu,

Chrysti moja,

negdje blizu predaleke.

 

 

VALPURGINA NOĆ JEDNE POVIJESTI

 

Sve što si sablažnjivog čuo

to su koraci ljudskog

u tami prolaznosti.

Povijest je grotlo propasti malih i velikih,

klupko krvava zla u rukama.

Sinovi Božji nemaju prolazaka.

Satiri i vještice, vukodlaci, čudovišta

u nama su:

suživljeni u našim dubinama

ponavljaju noći užasa.

Pripijen uz Dobro, Bog nas odvremenjuje.

Mrtvi ustaju.

Prolazni ostaju trajni.

Grešnici nalaze oproštaj.

Čovjek ziđe. Bog doziđuje.

Ako Boga nema u čovjeku nema čovjeka,

prljava mu je povijest

neopranih obraza.

Doziđuj s Bogom. Poništavaj prošlost.

Ne ostaj u smrti.

Bog bezvremenitelj ne želi ostati sam

tamo gdje su mnogi otposlani.

 

 

III. SLIJEDIT ĆU PLOV MODRIH RIJEKA

 

 

NOVA ELEGIJA

 

Ne bih mogao biti prazan da sam let negdje ptica.

Da me umjesto duše nadoje želje uranka.

Nebo daleko, slutnje. Neograničeno milijunima klica

izniče mojim blatom, moga se igra opstanka.

 

Za jednim zapreteno vjetrom u jesen pusto sve ostaje.

Na izgled tako gluha, boli me mukla potaja.

Tko da užeže divljinu, da zamamom zore osjaje,

U igri svjetla i mraka dok tu sam tajna odaja.

 

 

U SATU TUČE JEDNO ZVONO

 

U satu tuče jedno zvono.

Dva puta. Triput. Možda više.

Za uglom žuti drvoredi tonu

oku na izmak tiho, još tiše...

 

Još će se jednom nebesa razvući

u osmijeh zvijezda, i mjesec nauzgor stati.

Meni prolazećem noć zadnja će navući

krunu od klasja umornih sati.

 

Kako da slutnju od slutnja spasim?

U satu drugo zvono tuče.

Želja za željom noća nad vlasim:

Samo da zvono sat dotuče.

 

 

OSVETA

 

Osluh mudrosti, dragi Sokrate, preispituju

vremena,

a trag još uvijek nedohvatljiv joj ostade.

Naputak o životu ljudi i bogova

iscvjetava s jorgovanina u jutra svibanjska.

Budućnost ne uči od prošlosti.

Za ljubav čaša otrova.

Kad odgalopiraju sve varke umire se

oslobođen

mnogih bogova.

Umire se drugačije sasvim. Veselo

maslačci razbacuju svoje padobrane

i novo, novo nastaje.

Sada znaš, zbog jedne samo čaše otrova

vječno će te se stidjeti

tvoji urotnici.

OBRAT

Znam da nije vrijeme spominjati Zeusa.

Bezvrijedan jedan samo spomen pričini

stanke u prolascima.

Jadna Danaja. I onda kad je zazidana

okovom u propast,

izvampirena od čeznutljive ženstvenosti

ne bi pravo da je sjemenom

zlatnih kiša osjene.

Kako li se pričini potištenom kao trudnica.

U svojoj bremenitosti osamljena

uhvati se božanskog poroda.

U kriku porodilje, rukama kao nebosklad nježnim

zamilova duga prostranstva.

Pade Olimp. Bogovi sevnuše.

Ljudskim korakom zakorači Zeus

sumračnu zaboravu.

Samo Danaja, eto još rađa.

Brda i doline i mora,

veliki Ilios

i Odiseje.

Blagim, kao purpur mekim rukama

Danaja govori o vječnosti.

ZAŠTO NE PITAJU DJEČAKE

Zašto traže blago? Zašto dječake ne pitaju?

Oni znaju.

Oni vide:

Modre potoke na glavama tulipana

i svjetlost otkrivaju iz mračnih kutija.

Nebo i širinu

i onda kad je skuče

do pojasa zapali oblaci.

Dječaci sve vide. Pisma lastavica

od dalekog juga primaju.

Ne treba da imaju, oni stvaraju

sve,

odmah što hoće oni dobivaju.

Dječaci sretno usnu prepuni stvari.

Mirno odlože svoje slonove, pume i leoparde,

velike ratove i sve pobjede,

tu pored kreveta.

Kad se zaljube izvuku odnekud

niske bijelih perli

i daruju djevojčice iz dalekih

susjedstava.

Zašto ne pitaju dječake gdje je život.

Oni žive.

Promatrajući vrijeme u žurbama

oni ne strjepe.

Sumrak i večer i još jedan,

i još jedan dan

druge godine:

za dječake polako se hvataju

misli odrastanja.

USKRSNUĆE

Ustanka prepun je osvit na strehama zaspalih koliba.

Pijetlovi već su tu. I romansa prvog uranka.

Ne boj se, nećeš zalutati putovima prepunim gliba.

Od štropota snivana hoda sad će se prenuti majka.

Pa da te dočeka dom. Tajanstven, u pokoju mrtvih predaka.

Sijen za sijenom izavro, uigraj tajnog oknim ovješen.

Barem u snovima da se dovrši davno zapričana bajka.

Da te zagrli netko. I pozdravi, da tu si opet zanešen

Mjesec tu gdje je po prvu tobom brazdu zaorao

Dalekom blizu. Preblizu. Između raskrižja dobra i zlog.

Moraš se vraćati. Neminovno, putovima na koje nisi morao,

Shvaćajuć da je živjeti igra božanskog i demonskog.

DA NISTE GOVORILI

Da niste govorili ne bih spoznao

koliko vrijedi imati sebe.

Možda negdje uprisutnjen lažnom nadom

čovječnoga

zaspao bih u nekom drugome.

Da niste govorili ne bih se sjetio

prkosa pradjedovskog,

opasnosti od beskućstva, uzova

ni tamnica:

Sve se može ubiti osim čovjeka.

Da niste govorili ne bih se tako radovao

malim stvarima:

pored utiha prolazio bih bešćutan

pusta godišta.

Ne bih ni znao gdje sam svoj

da niste govorili.

Govorite zato. Mrzite. Klevećite.

Mlijekom me materinim zaklinje

djedovina.

Ne bih ni znao tko sam

da niste tako govorili.

BOGOVI NISU HTJELI

Bogovi nisu htjeli dopustiti

da vjetrovi pušu tamo gdje breze zriju.

Neznano zašto. Možda samo stoga

jer su bogovi.

Kiše su zaobišle plodne oranice.

Žedan, na strništu okašnjel cvrčak

proklete na čas nehajno sušu.

Bogovi nisu htjeli dopustiti

da rastemo.

Posadiše nas uzdoljima kamenjara

strahujući da ih ne dorastemo.

Ali mi, mi smo htjeli.

Ja u tebi. Ti sa mnom.

Mi smo zamke bogova zaobišli.

Bespuća su mi oči otvorila.

Mogao sam te bolje vidjeti.

Mogao sam bolje uvidjeti:

Bogova se treba klonuti.

Bogovi kiše tamo gdje nema suše,

oni vjetre gdje nema hrašća.

Bogovi su prijatelji vržljive paprati.

Bogovi nisu htjeli dopustiti.

A mi rastemo.

Mirno, prkosno

smiješimo se prolasku vjetrova,

mi, u vrletnu bespuću

samostasali hrastovi.

RECI ĆU„DOBRO JUTRO"

Kad izgovorim svoj „dobro" novim jutrima

i susretnem ljude ljudima nalične

zaledit će se riječ u blagodarju.

„Dobro jutro" reći ću i dalje ići,

tako, sâm,

neću zastajati.

„Dobro jutro" sûncu, „Dobro" pûtu,

i neću crvenjeti,

jer mi se putovā nisu dotakle

tuđe sudbine.

Sunce je preda mnom. Sloboda siromaha

najvećma obećaje:

niti što imam, nit mi što nedostaje.

Neću biti ono što sam htio.

Al bogme ni ono što su drugi htjeli:

u Dobru jutru ja sam

posve svoj.

Tako kad sretnem ljude ljudima nalične

reći ću Dobro jutro i proći.

Sa suncem ima uvijek dovoljno putova,

siromasima ono pokloni iznova

novi dan slobode.

U CARA TRAJANA

Ne stasam ushitu vraćanja, odbjegao običnosti.

Idemo dalje. Dosta je sve to gdje me pronađoše

nečovjekom.

Idimo, zaveslaj jače. Prerezi hrbat valova,

neka staro zakrvari sudbište.

Toliko sam još jak da znam:

jedan sam, neponovljiv,

nepripadajući.

Ako ugušim brljava Narcisa negdje na potocima

ogledana u prolazno

naslutit ću bitak Neprolazna.

Idimo: Trajanu da služim? Nikada!

Trajan: to nije Roma, Nije Olimp.

Trajan: to je sijen.

Ne, neću služiti Trajanu.

Izboličen čašću careva gradi se

Olimpom,

zamahom se žezla vječnošću

Rome opija.

Riječ mi nećete slušati, vi prestrašeni,

duhom uspavana robija orobljeni.

Olimp je jedan. Govorenja govor vapi.

U skritku poniknuta sjecišta stjecište

božanskog i ljudskog.

Istinu Olimpa svjedoči.

Toliko sam još jak da znam:

jedan sam.

Trajan nije Roma ni Olimp,

to je sijen.

Nećete me ni slušati ni poslušati.

Zemlji da zborim?

I hoću:

ne, neću služiti Trajanu.

SLIJEDIT ĆU PLOV MODRIH RIJEKA

Slijedit ću plov modrih rijeka, zašto ne?

Sada odmah.

Što me se tiče još to što su mreže

razapete:

tu gdje sam, tu sam neulovljiv.

Slijedit ću plov modrih rijeka, odmah sad.

Dan je ustajanja. Daleka pučina

za oči radoznale puca.

Slijedit ću plov modrih rijeka, odmah sad.

Potonjivati i isplivavati

već kako donese uprisutnjena vedrina.

Mirno ću otklanjati bregove

nadvirene u utihu,

ja i vidra pogledavat ćemo se

kao prijatelji.

Slijedit ću plov modrih rijeka, slobodan.

Što me se tiče još hoće li netko reći

da sam tužan,

da sam radostan,

da sam tužno radostan,

što me se tiče još

hoće li netko nešto reći.

Slijedit ću plov modrih rijeka,

ljubeći tankoćutnost obala.

Tu gdje sam, tu sam neulovljiv.

Tebi naličan.

Tu gdje sam, tu sam slobodan.

Što me se tiče još

gdje će se sve neznano okončati.

Plov ću modrih rijeka slijediti.

VJETAR I HALJINE BREZA

Vidimo te nevidljiva, zaigrana,

uprisutnjena:

Tvoji su tu koraci neizbljedivi.

Tankoćutnost ti osvaja duboko.

Dodirni plave livade,

pjesmu da razbarušimo:

pozdrav časnicima nadolazećim smijemo već

tanahne grane prozboruju.

Rubac u bijelim rukama.

Nebo bijelih oblaka,

Obrazi kao bijelih djevojaka:

Netko se od nekoga rastaje.

Ako i proteče suza jedna

ne reci da si je vidjela:

ona tako sama dolazi.

Netko se od nekoga rastaje

s rupcem u bijelim rukama.

Vidimo te nevidljiva, zaigrana,

uprisutnjena:

Ne reci da nama ne pripadaš

kad nas rastaje

rubac u bijelim rukama.

VRIJEME ZA TAJNU ROMANZU

Slušam te bijelu, na kasu rujnja dojahalu.

Već ti je srebrna večer u vjeđe usala moć.

Stabla su tu već spremila pokrov od treperava skladoglasja.

Ne, nismo, sami. Plavimo. Plava nas zadaja noć.

Gdje smo to odlutali, od naših staništa rastrgnuti?

Duše se hvataju strjepnje kao vjetrovi mokrih obala.

O da ostane zora neprobuđena. Tako u tišinu povinuta.

Tajnu da ne bi zasužnjenu modrim jutrima odala.

BALADA O DJEČAKU l UVALI

Izlijeva kao potok blagost svjetlosti

sunčan dan.

More. Tišina. Uvala:

Nečemu djevojačkom prispodobljena,

mazno se umirila

ophrvana poljupcima vjetrova.

On prilazi. Dječak u snatrenju.

Nečujnim pozdravom kao i uvijek

pohađa svoje valove.

Oni se šutke razumiju.

Dječak im poklanja ruke i poglede,

oni za uzvrat njemu lađice bijelih školjki.

Dan zaboravlja ostati danom. I dječak dječakom.

Snatrenje: o brodovima, o zlatnim pùcima,

o djevojčicama iz drugih ulica.

Sunce se poigrava prolaskom. Zalazi.

Dječaka bude dozivi. Nenadno,

s očiju mu se otrunjuje plavina modre uvale.

Sad zbogom. Tužno, za njim se valovi zalijeću.

Tko zna hoće li sutra biti vremena za san.

Mirno osamljena, uvala pitomih valova

lagano se pokriva

osamljenim sumrakom.

KAS SREBRNIH VJETROVA

Moj Bože, čini se, daleka sela

svjetiljke užižu. Samovit usklik neba

prozore crvene provjetrava.

Lagano blijedi. Istančano pripasuju

dvorišta lavež i pijetlov kukurijek.

Moj Bože, sabrani u jednom

neodređeni osjećaji.

Plač ili smijeh, tih podsmijeh

nečemu neismjehivu.

Uzjašite šume, klanci su novoliki

pootvarani,

vjetrovi srebrne grivine već raspletoše,

sad da polete.

Čini se, uši usplahirenih košuta

osluškuju razbarušene tonove.

Bože moj, šutjeti, samo šutjeti.

Tko to još ima riječ da prozbori,

kad vjetrova kas konjevitih,

sa srebrnim

grivama protrčava.

UTIHA

Sad si sakrila bijes, ah, tako predraga,

od duše mora nešto odslikana.

Što li su djevojke sa zlatom

vezenim tkanicama

i harfa uzdolja

u pohrvanim zvukovima?

Uzalud sunce, uzalud brodovi,

utopljeni ti mirisi borova u očima

dubine ne odaju.

Preni se, nepripravna ne dočekuj

vjetrove.

Nije dovoljno samo ljenčariti

blagu predvečerju podana.

Komu si od poljupca izmakla?

Tko li mi te tako dragu izmorio?

Ne miruj, smij se,

poteci uzgorju valova,

reci

kako li ti je tek veličanstven

tko te u bitku tvome

sazdao.

Uzalud sunce, uzalud brodovi.

Sakrivena bijesa, odslikana

šutljivošću borova

i mene činiš

vječnom utihom.

SHERZO MODRIH CVRČAKA

Stabla su tu uprisutnjena kao propjev

stasalih šuma.

Tako slušaju oči i uši vide

neki drugi kao svijet

rasprostrt negdje,

gdje, tko zna?

Da te pitam koja je ura? Ne, nije potrebno.

Tajnoviti poslužnici neće zamoliti

da odemo, jer je vrijeme

već isteklo.

Razlomit ćeš se na glasove

tužne i radosne,

istovjetno hitre i trome:

od plavog sherza plav

ostat ćeš u jutra udubljen.

I kad te probude nove slike

starih stabala s vjetrovima

među krošnjama

ne zaboravi da plavi sherzo

dubok je

kao nebo.

Brojač posjeta

0500473
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
39
157
877
459088
1465
4222
500473

Vaša IP adresa je: 34.239.150.167
Server Time: 2024-10-13 15:38:11