Login Form
San nedozrelih jabuka
- Detalji
- Kategorija: poezija
- Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 21:47
- Napisao/la Super User
- Hitovi: 3000
SAN NEDOZRELIH JABUKA
Zbirka pjesama tiskana u Drnišu 1986. godine. Predstavlja čovjeka kao nedozrelu jabuku, sanjajući da je nitko prije dozrelosti ne otkine. Sjaj i bijeda svakodnevlja: Atlantida i njeno potonuće, igra velikim i malim, suočenim sa svim Zlima i vjera da jedino Bog vraća “potpuni sjaj”. Po svom karakteru zbirka je Religiozna Poezija.
Vlastita autorova naklada, izdana u 1000 primjeraka, odavna
sišla s “polica”.
SADRŽAJ:
SAN NEDOZRELIH JABUKA
I.ELEGIJA IZGUBLJENIH PRIJATELJA
ODAR ATLANTIDE
Tamne su davno ugasnule priče i davno usnu usanjala mladost.
U njima crni njištali su konji. Postelje sniježne utjeha joj bile.
Moje dubine još uvijek ječe. Prosuta leži oboljela radost.
Ponoru krhkom beznađe u krvi. Zlokobnost crnu crne vijeste vile.
Ivicom pakla svela duša krovi. Još uvijek sunce nad njom se leluja.
I vidim sebe nagnuta nad morem. Ponor se taman tamnim okom roči.
Da li da kriknem? Tko sad čuti može?
Sve više bjesni razlita oluja.
S kandilom u ruci i s knjigom smrti, rubom moga duha crni anđel kroči.
Poljuljan osta smisao u duši. Ljepota zemlje utonu u magli.
Krvav se plamen ovio nad nebo, nad pusto more i opasne hridi.
I krik se osu oceanom plamnim: očaja prolom grčevit i nagli.
U ponor se prosu ideal života. Nestade ponos silnoj Atlantidi.
I neću više plakati u noći. Zamrli su krici u bjesnilu vode:
Jer živi ona makar skrita bila. U moru mulja i moj dašak gori.
Čekat ću da opet ocean se splahne: da i mene opet crni vali rode.
Da opet čujem cjelovitost duše: na odru svijeta himan novoj zori.
SAN NEDOZRELIH JABUKA
Rijeka više nije mirna. Bio je to samo san
nas nedozrelih u jeseni.
Valove su uzbibala nagnuća bogovska
kojima smo nadahnjivali svoju nemoćnost.
Da se povratimo? Kamo?
Povratak je prohujao kao prvina našeg nemira.
Mirnoća je protekla već pored nas nezapažena.
Otvara nam sada stablo spoznaje
proljeća i zime.
Goli smo, dubino moja, dubino,
beskrajno goli smo.
Vjetrovi su nam raskinuli vezove dokova,
nemamo više gdje konop smisla zavezati.
Lišće smokvino da je kao tisuće svemira neuhvatno
sramotu nam ne bi moglo za kriti.
Mi samo nekad i bili.
Sada samo pored nas napuhuju se
jurnjave zabludjelih planeta.
Tražimo stope povratka,
ali divljina kojom razgrćemo vrijeme vlastita
prostora
zametnuta je već odavna
putanju splavi
kojom smo od Njega otplovili.
SMRT PJESME
Razgorena suncem u žeženo podne, umivena rosom u raskošnu večer,
Pjesmo glasnorodna, ti si gordo sjala srebrnastim zlatom ko žitna poljana.
Danas te nema. Samo dusi mrtvi trstikama lomnim u daljine ječe,
Sjećajuć se edenskih ravnica. Mirišući krv ti smrtnih rana.
Ko janje na klanju nevino si stala. Bez suze i boli, bez robovske tuge,
Kad te žnješe zlatnu gromoglasnom vikom oštrice krute omržnjelih kosa.
Izdaše te šume i različak cvjetni, izdaše te himne bajoslovnih duga:
Jedini te cvrčci oplakaše časno uz kaplje jasne okupanih rosa.
Uzalud je grcat nerazumljiv šapat u grotlu slijepom čovječjih užina.
Nema tko više zanos tvoj ti čuti: nad tvojom riječju zatvoren je svemir.
Možeš samo sanjat o ljubavi vjetra, o divoti sunca, svemirskih dužina,
U nama će ostat progonstvo slobode, u nama će vječno biti samo nemir.
NOĆ POSTANKA
Mjesec se propinje ljestvama srebrnasta neboglasja.
Pobuna tišine nad močvarnim potokom. Vatra
zorinjeg koluta
još je daleko.
Ne plaši se. Tko bi nas ovakve mogao vidjeti?
Blista nešto u tvojim očima: bježeća ljepota
izlijeva se prologom noći.
Gledam te i gledam se. Svejedno, sve to je smrt
odsada. Polomili smo dostojanstvo uscvjetale mirte.
Prestrašena kosovica, bunovna iznenadom
preletjela je uz kriku žbunje jorgovana.
Miris pružene jabuke prenosi lahor
od tvojih do mojih usana. Sasvim drugačije
zamišljao sam tvoj ostanak.
Što smo te željeli? Reci, plava rijeko,
nezasitna tokom oticanja:
Što smo to htjeli? Gorčina i tuga ostadoše
na stijenkama iskapljenih kaleža.
Ne pitaj me koliko sam duboka i ne vjeruj
da ćeš uspjeti izroniti
iz plavine u koju te strovaljuju
mirisi opijenih voćnjaka:
ne vjeruj plavini mojih očiju.
Kupa nas mjesečeva sjeta. Idimo,
ovuda napravimo prolazak
za izlaz iz Edena.
Eufrat otvara crvenu zoru obale.
Naš put sada odlazi.
Daleko negdje jedno pored drugoga
možda
se ponovno negdje pronađemo.
POČETAK VLASTITA KRAJA
Nebesa su zašućena traženjima izgubljenih dječaka.
Pijano prostranstvo samo nad nama. Nedostižno
izgleda čeznuću
razgolićenu tužnoćom pomućenin zjenica.
Oplakali smo već zoru prvog rađanja.
Nadati se uzletu nad ozemljenu smislenost tlapnja
je nas poniženih.
Progledavajmo dok noć nije spustila
baršune nesavladive mrklosti.
Otari suzu kojom si proplakala izdaju Dobrote.
Ovdje smo. Nema nam drugoga. Sami smo.
Ona će nam odsad izgledati nedostižno daleka,
od nas beskrajnim polom odgurnuta.
Sloboda kojom smo se izvili nad granicu
edensku
danas nas dariva plodovima osame.
Sumraci u kricima zabludjelih ptica
nadannjuju nas prolaskom.
Da si nalik ženi nazvao bih te sudbinom.
Da si nalik naličju možda bih se
u tebi zabavio idolom.
Ovako, duboko, neshvatljivo
zasužnjenu u vlastitu bitku
prepoznajem te samo
začetkom vlastita
nestajanja.
ZOON POLITIKON
Narcis je pljunuo u potok mržnju ljepote. Ljut,
izgubi u viru ogled vječnosti.
Otada postasmo stranci. Nepoznata dva beskrajno
u bitku suprotna u jedno satkaše.
Pretrgnut je vid bistra skladoglasja. Pregazila je
vremenitost mirnoće čarobna osmijeha.
Zavezani smo lancem pradjedovskih sanjanja.
Kao djeca kockara naslijedismo samo
oholost propalih bogataša.
Probuđeni smo odavna daleki za jasnoću
svojih postanja.
Oluje strasti zamućuju iskone bivstvovanja.
Oko nas razapeta su okna zapretenih paučnjaka.
Ne plači više. Sad je uzaludno
slagati bol do boli.
Različite zatekla nas je događajnica
pomućena kozmosa.
Jedno smo pored drugoga satkani
u ljudstvo.
Između dvoga jedno. Kao kalež iskapljen
meda i otrova.
Ti uznemiruješ ozemljenost mojih očiju,
ozemljenost zasužnjuje uzlet tvoje slobode.
Prah od koga satkaše vidljivo, zatrovan niću
rasapa
ne da da sloboda nevidljivog slobodna odleti.
Stanimo!
Uzaludna je borba unutrašnjosti, međusobna,
jedno drugo nadopunjavaju stremljenja
različitosti.
Svenuli su putovi razlaza: zajedno okrečimo se
unutrašnjosti.
Predaleko smo se za trčat i šiprazima odbijanja:
možda nas pogrešne konačnice iščekuju
poslije svega.
Ujedinjene tako mogla bi nas i zapaziti
kolotečina vječnosti iz koje smo
tako naivno izletjeli.
ELEGIJA IZGUBLJENIH PRIJATELJA
Jesmo li mogli biti zajedno. Čemu to
što si razasuo krčag života dolinom drugog svemira.
Nema povratka. Nas prati staza odlaska
podjednaka:
zašto je potrebno mijenjati putove?
Preskočio si Raskrižje na kojemu
sudbina je pregazi/a nenadana Mesiju.
Zaobilazeći njegov vapaj odljučuješ
vlastit smisao
i zalutat ćeš.
Parobrod na rijeci odvezuje se za polazak.
Čemu to da okasniš? Jesmo li Njegovim
Raskrižjem odsad
već mogli zajedno ploviti drugoj obali?
BABILONI SE UZALUD RAĐAJU
Prelijepa Dolino, vjetrova romom stoljećima
milovana,
kako li si lijepa nekoć stasala
ponosom zemlje radosti nadahnuta!
Sama. Tiha. Kao rumen zore nad prozir voda
ucrtana,
bdjela si spokojem vječnosti noseći u sebi
lepršavost neugaslih proljeća.
Do ušiju ti okićenih iz daljina prostrana Šineara
Eufrat je donosio valove zanosa;
Tigris čineći međuriječje veliko nad tobom se
glazbom oblaka nadvijao.
O ljepoto! Mirna. Tiha ljepoto,
s koliko li si spokoja radošću odisala!
Nad tobom sokolova let nosio je vrhove
čempresova
put zvijezda visoko.
Mjesečev srebrn vir ispijao je nad tobom
kaleže opojnih maslinika.
Krasio te cedar stasit i ponosan, kao
Narcis nad izvorom gorskim nadvinut.
Kestenovi tvoji u cvatu, smokva u jeseni utopljena,
loza vinova darivala je cvrčku zanosnu
sladak plod:
o ljepoto, koliko si samo mira imala.
Nad tvojim licem savijala su stoljeća prolazeći
godove neuhvatljive vječnosti.
Nisi ni vidjela kako vrijeme upisuje svoj put
laticama divljih ruža
u proljeća: u tvome bitku mladost je bila smrću
neslomljiva.
Mir tvoj nije mogao nestati:
o ljepoto, kako li si znala neprolaznošću odisati.
Stada bjeličastih runa, kao nisku bisera
vodio je plameni sunčev kolut
širinom pitomih pašnjaka.
Ništa na tebi nije bilo suvišno, ništa nelijepo:
kao ponoćni san
u očima si radosti igrala.
Polja žitna lahorom vjetra zaigrana
u sunčano podne tiho klasove zrele povijaju.
Tada još u tebi sklad božanski njihao se
među granama.
Jabuke su mirise zrelih plodova
darivale neznanim daljinama.
Jahve Stvoritelj tobom je šetao blažen,
ponosan što te mirom svojim obdario.
Njemu za uzdarje mijenjala si haljine
bademova,
darivala ga razlikom boja jesenjih,
njemu za uzdarje pijev si lastavičin
niz obronke osumračene vješala.
Kako li si onda ponosno širila skladove
ljepota.
Ti, Dolino Jahvina, zemljom plodnosti okićena.
U tebi je vjekovima za sve kucalo samo jedno
beskrajno življenje:
u nijemom razgovoru neba, zvijezda,
zemlje čempresova i rijeke velike
Eufrata
razumio se samo jedan jezik,
riječ Jahvina:
Predivna Dolino radosti, ljepoto nedosanjana,
u Jah vinu spokoju
s kolikom li si radošću opstojala!
II.
Čergaši bezimeni, od Iskona prokleti
zbog bezočna ponosa divljeg u dušama,
protjerani vlastitim sobom
otkriše u predvečerju skromnu tvoju ljepotu.
Sa Istoka spustiše se k tebi
u očima noseći neodređenu spoznaju
ljubavi i mržnje.
Do tada si mirno sanjala svoje spokoje
utješena Jahvinim laganim hodom:
sada, kad su vjetrovi tvoji ispuhali smetove
nataložena glečera
na njihovim vjeđama
spoznala si da voda s tobom vječno
bistra
može i pokvarena biti.
Stijenj dobra i zla koga do danas
nisi poznavala
opak je čovjek oholom riječju zagušio.
Među ljepotu dozrela klasja žitnoga prispjeli
čovjek,
proklet neposluhom Jahvinim,
unio je kovitlac prokleta nemira.
,,Hajde da ovdje grad svoj podignemo
do neba visok,
ime da njime pribavimo.
Bezimene ovako, raznijet će nas svijetom
neugasla nagnuća:
grad svemoći čovječje dignimo."
O Dolino ljepote, čuj, Jahve posljednji put
sluša bezuman govor prosut
kao prezir kroz mirnoću vječnosti
tvoje
koju si snivala.
Okrećući svoj korak odlasku on ostavlja
dolinu zemlje Šinear.
Oborila od stida glavu mimoza rascvala.
Cvrčak u sumraku gudalo svoje slomio.
Od hule čovjekove Dolina zemlje Šinear
stidom ponikla.
Crv sumnje koji budi mirise
oplođenih maslinika
po prvi put nagriza radost vječna spokoja.
III.
Po njima ti ćeš ubuduće biti prokleta.
Gledaj, polja zlatokosih žita iščeznuše njihovim
rukama.
Ušutkaše cvrčka u pjesmi, slomiše raskoš boja
duginih,
otruniše ljepotu proljetnu rosnih livada.
Po njima bit ćeš prokleta:
do sada nisi ni znala za korov i draču,
od sada ćeš samo njima rađati.
Tvoj mir zamijenit će jauk gladnih sužnjeva,
slušat ćeš bič opaka goniča,
ubuduće svjedokom ćeš biti samo nevolje.
Cedrove tvoje posjeći će zlobe srp.
Travnate livade zavist će izgaziti,
Vedrinu neba zvjezdana zasjenit će oblaci smrti.
Neće se više na tvoju ljepotu gledati:
ona će u oku divljem usahnuli.
I dokle god njega bude tebe neće biti:
radi njih te Jahve ostavio.
IV.
Grad su odizali velik. A Jahve nije s njima bio.
Grad ljudskoj svemoći podignut:
nad Dolinu zemlje Šinear
Jahve svoje oči nije svratio.
Zidaju uporno. Oblake su kule nadišle. Zemlji
duboko
u grud su temeljem prodrli.
Zidaju svoju svemoć, a Jahve nad Vojskama
Veliki
poljima Šineara zalijeva ljudsku nemoć.
Babilon veliki sagradiše. Kulu umorstva
vlastita. Od svake duše postade
zemlja nedokučiva, u svakome jezik
nerazumljiv provrije.
U žile Babilon im uli snagu lažnih bogova,
moć čija se pri vjetru prvom isuši.
Bogovi htjedoše postati. Jahve je šutio.
Samo prah i pepeo prošlosti spominjat će se
vremena slijepih.
Svijet ljudske svemoći u čovjekovu
umovlju nastao
tlapnja je sinova smrti:
ohološću sagrađen sada će pasti.
Veliki Babilon u dolini zemlje Šinear,
ruševina zabludjela čovjeka
smrću će čuvati uspomenu beznađa.
Nikada, nikada više neće ustati.
„Svaki put, kad peo se budeš usponom
svoje mudrosti
kao Babilon ćeš bezumno nestati."
Jahvinu riječ zora nad Dolinom Šinear
vjetru je pričala.
Jahve nad Vojskama uvijek će
kao pobjednik
nad ruševinom svemoći ljudske ostati.
V.
Prelijepa Dolino, vjetra romorom stoljećima
češljana
kako li lijepo stasaš
radošću novoga nadanja.
Vlati pšenične, još jednom beskrušne
čuvaju uspomenu prolaska mnogih Babilona.
Bagremovi cvatu, miris maslina dalekim morima
Eufratom šalju
priču o propalom čovještvu.
Koliko li puta samo pade Babilon,
Velika bludnica,
s visoka
dolje u ponor nemoći?
Sama pade. Jahve samo je motrio zabrinut
nerazuman uspon.
Sada ponovno sama si, mirna, dražesna.
Ljepoto plodna savita u gnijezdo zemlje Šinear.
Vjetrovi ti na vjeđe namiču izmjenu proljeća,
sada mirišeš kao kraljica
livadama tratinčica cvjetnih omamljena.
Jahve nad Vojskama zanesen prolazi
mimo šiprage,
vrbama:
i sluša kako mirno Eufrat šumi.
Sa istoka dolaze novi ljudi,
Jahve ih od kula uzaludnih odvraća.
Neće ga poslušati. To već znaš.
Vlati trava još jednom ponavljaju povijest
čovještva.
Prelijepa Dolino, umirena spokojem blaženstva
strpljivo čekaj časak svoga uspona.
Kad Babilon padne
Jahve nad Vojskama ponovno će podići
ljepotu zagušenu mržnjom
sramna čovještva.
NA PRAGU MOGA DOMA
Na pragu moga doma
crna je sjenka zasjala smrti
u noći kad mjesec zaklanja oči
za tamne oblakove sumorne
i sove kad u dupljama
izgubljenu oplakuju sreću.
Na pragu moga doma
usnuli su životi krvavi,
sami, u eteru vlažnom od znoja
sami,
u danu bez sunca,
u danu bez dana.
Kamen ispuhan burama i ispran
uzdasima patničkim
žrtvenik je danas crven osvanuo.
I zemlja žedna danas se napila kiše,
moje:
na pragu doma smrt je zasjela
sama,
nemilosrdno nijema.
Smrt: zloba na pragu moga doma
danas je žetvu svoju požnjela.
Srpove svoje otkako je u ruke predala
muzama krvavim
umaranjem nadahnutih
nad domom mojim nijema tišina vlada.
Stani. Polja još nisu za žetve.
Sirotinji ne uništi koru osušena nadanja.
Zaustavi se. Tek je izniklo traženje
među kršem u zemlji bez mladosti,
u noći bez počinka, u danu bez odmora
u životu bez življenja.
Ruke moje sklopljene nemoj danas poštedjeti.
Uzmi sve:
I pjesmu radosnu sa šumovitih obronaka
planinskih
i bleku janjadi što se sada maleni janje.
Djeca će plakati izgladnjela,
udovice o mrtvom muževlju snivati:
u domu mome neće više biti radosti.
Nema više života u pragu
moga doma:
tek pušni oltar krvari slanim parama
i vlažna pjeskulja zemlja požudno
mrtva tijela sakriva.
Nad mojim domom danas sjenka smrti doziva
daleke svjetove tajanstvene
jecaji dok sove zamiru za prilaze jutrene
i mjesec dok blijed
pijane oči skriva za oblake
sumorne.
JAO NAMA
Jao nama, zmijoljupci, na prah pustara zemljinih
položenim, jao nama:
toliko je stepa trebalo ispiti.
Jao nama, gmizavci, zasužnjenim u ropstva
bezmudrosti, u Sodomama,
jao nama: toliko je beskraja trebalo spoznati.
Jao nama, časoljupci, zaustavljenim u
vlastitu spokoju:
toliko se vremena trebalo vidjeti.
Jao nama, zemljoljupci, zaglibljenim u blatu
prokleta odbojstva:
tolikom se svemiru moralo svidjeti.
STARAC INJEGOV MlHOGOJ
Mirno sniva mirogojska zemlja u sjenci raščepurenih bagremova.
Srebrnje mjeseca izobilno toči među stare križeve umrtvljeni sjaj.
Iz domova skromnih izlaze, iz mrtvih, zaboravljenih snova
Duhovi usnulih velikana među tužni, zapušteni kraj.
Tu među arkadama gdje svijeće sniju svoje plamene vale
U noći tajanstvene kroče, ideale stare tražeći u noći.
Uspomene se drage bude. Nova se radost još jednom toči.
Ulicama mrtvim himne nove pjevaju. Zanose nove trgovima pale.
Bijele i tajne sjenke među križeve stare razasute
Bijelim haljama zibaju ljiljane na smrt tihu osuđene.
Ulice pokunjene šute, ko strankinje, puste, otuđene...
Nemarom počivaju svojim pod teretom more rasprostrte.
Starac jedan šeta. I budan snije. Utkan u sjedinu Grada na Savi.
I gleda sijenke crnkastih križeva. Korakom mrtvi uzbuđuje rod.
U misli mu nestanak: kao da čempres stasit jedan još upisuje god.
Starac počivaljku traži umornom koraku. Ležaj vječnosti premjera u travi.
„Ah, vječnost" umorno vape sjenke. Starcu je šapat kao rana.
Kraj puta ubire šaku zemlje i u njoj podiže cio grad.
Koliko samo počiva tu života bivših? Koliko samo godina i dana?
Izbraja starac prošla vremena, mislima mrtvih tažeći glad.
Gladan je starac mrtvljenjem beznađa. Od križeva šutljivih moli
Tek provir kratak kroz tamnoću zemlje, što čuva zakon umiranja.
Starac je biće svih planeta, zaželjen plodna uviranja
U rijeku življenja zemljom neprotkanu, daleku, daleku od svih boli.
Mirno sniva mirogojska zemlja u sjenci raščepurenih bagremova.
Prešućuje Vječnost pitanje šutljiva ko mjesec što izobilno toči umrtvljeni sjaj.
Starac nestaje polako među sjenama. Postaje jedan od tisuće snova
Usnulih na licu zemlje, ne znajući gdje je zapravo njihov kraj.
MOLITVA VJEČNOG JOBA
Okovan samoćom u svojoj tami
kao nesretnik prognan u otužnoj bajci;
Ja plačem pjesmu svojoj osami
i bježim skriven vlastitoj hajci.
Glazba lanaca u svijetloj bijedi
i jecaja vulkan na rubu groba.
Putujem sa mnom što me slijedi
zatočenjem krvavim umukla roba.
I priču istu sebi samom slušam
od iskona davnog mukom izabranu.
I istu trpelj na križu svom kušam
u nizu trena kletih izatkanu.
O reci, Vječni, riječju suznog Joba
dubini duše što razumjet treba.
Putove dok gazi iznad slijepa groba
za uzlet sa zemlje stazom tajna neba?
GALEBOV BITAK
Gledam tvoju hrabrost nad beskrajem ostakljena mora,
Galebe, razjedren letom, u svome ponosu nebu uzdignut,
I oči ti plamene razlite pod krilim:duboke ko svjetlost probuđenih zora,
U večernji smiraj, ko vilenjak zlatom sunca preplanut.
Daleko ptice lete u sreći procvale. I svijet im prostran preplaviše krila.
Oceani marni s rumenilom zora slikaše ih često pri harnome letu.
Ti stojiš miran nad pustarom gladnom, kao da te veže kucanj snažnja bila,
Kamenjara žezlog i siktaja zmije, zakržljala graba, troskoti u cvijetu.
Ti sreću prosiš od tog kamenjara: izazov radosti u životnom zovu.
Sva tvoja nadanja u tom su stala, prinoseći žrtvu od gladi i smrti.
Sve što tvoje živi i što kliknut može skupljeno u misli, u jednome slovu
Žezlim okom vlastit bitak moli: sreće kolo nad osamom vrti.
A gdje je sreća sanjana u krvi. l što je sreća: taj pilj crna praha
život što ga sanja u dubini duše, što ga oka ista istom suzom kvase?
Ah, ima li mira, ima li slobode? Kad će jednom svanut zora čista daha?
Kad će loman bitak zamijeniti vječnost? Kad će spokoj duše steći čvrste stase?
Sreća je tlapnja zatočnika smrti. Sreća je utok izmučena robija.
Svejedno je gdje si, što imaš i tko si. Zemlja nema za nas riječi uvjerenja.
Kroz kamen što gori sunčanom toplinom preletimo noćas čempresove groblja
Za drugom slobodom beskrajnom u bitku: tražimo u njoj klicu umirenja.
OSTANITE TU
Nemojte se večeras zanositi žuborom Egipta
u svojim okovima, vi neshvaćeni proroci,
u magli zemlje dok vam se ruši
Obećani Grad.
Ostanite tu, u potkrovlju življenja, sa mnom,
do koljena uronjeni u rijeke krvi,
naslonjeni na tišinu crvenih arkada
zažarenih vatrom jauka.
Promatrajte sa mnom veličinu Feniksa
što ga muče.
Već odavna njegovi su prozori željni svjetlosti:
ubiše je vjerovanjem mraka.
Ostanite tu, na rubu čovječanskome, strpljivi.
Proročku kujte riječ. Trebat će
kad umukne govor čovjekov
uzaludan,
trebat će kad uvidi zemlja
da od svjetlosti izrastaju klice pšenične,
da ne živi čovjek od kruha samo,
da svjetlost krči
proboj nad život mrtva kamena.
Jer uzaludan je Egiptu njegov mrak. Beznađe jede
prepune lonce i upija poput spužve
smijeh raspojasanih djevojaka.
Ostanite tu, u pustinji okova, krvavi zaboravom:
sloboda dolazi.
Feniks pronalazi žeravu u prošlosti
kojom će usplamtjeti zlatno perje.
Svijeća je uspravljana već da se upali
za vječno.
Ustajte, zora nanosi trakove svjetlosna
nadanja:
za nas svanjivaju beskraji.
Proroci, ostanite sa mnom
naše vrijeme budi se? Proroci!
II. VJEROVAO SAM ZEMLJI
POROD SVANUĆA
Razgrće se romon praskozorja
crven osvit brana zvjezdan trag.
Ustaj, Zemljo, poj stih skladna zorja,
tamjan Vječnog kadi zlatan Mag.
Daj mi kalež svjetlosne topline
da umijem pozaspale klance.
Nek nas slijede rošene doline,
nek nam love zaigrane vramce.
BALADA O MLADOSTI l KRUHU
Evo, opet sanjam koru crna kruha. Kao gladan
prosjak pred životom:
svjetlost nepoznata neka pred dušom prostire stol.
Zdravo, rodna kućo, protekla radosti,
zdravo, odbjegla mladosti.
Zaboravimo suznu bol. Djecu u meni pustite da
zanjišu uspomene zaspale u vlati modrih
čempresova.
Znam li tko sam, sada,
odrastao,
u crnom velu življenja
kad za oči nesmirene vapaji potoka žednih mole?
Ne traži me noćas prostrani nebosklade,
neću života. Dječak u meni sanja
crni Kruh.
Slušaj, dalekim planinama vile dopadljive
srebrnim mjesečevim češljima raspliću kose.
Polako gori na ognjištu plamen.
Majko, spusti kruha toplinu,
prodolinom obraza neka u meni noćas
utrne bol.
Samoća kao tuga proteklog, kao brod
bez povratka
nosi kroz misli prebrođenu radost.
Majko, pred mojom sjetom užeži noćas
svjetiljku djetinjstva,
razlomi, majko, noćas
polja našin plod.
Kleknimo, sveti se začinje obred.
Tiho, smirite pjesmu uranka repovi ozorenih
pijetlova,
molitvo samotnih proplanaka, zaustavi dah.
Tišina kruha sanja sretne dječake.
Oltar Kao žrtvenik udiše tamjan
ljepota noćas,
uspomene u snovlju mirišu
otvorenim prozorima zaigranih vjetrova.
Donesite miris kruha večeras, zoru da dopratimo
siti do sidrišta umornih dana
gdje njišu valovi umrtvljeni god.
Budimo sretni noćas, majko, na prostrt bijeli stol
postavi sretno ljubavi svoje rod.
Crnu, neuglednu, seljačku mrvu kruha
koja othrani slašću sirotinju našu.
Očima velikim kao ljubav gledam ga
negdje u duši
osamljen, od života,
za njegovim spokojem ćeznući.
Korice, moja suha, djetinjstva moga spokoju,
noćas uskrsnuta kao sreća
u mome snovlju
govori, da slušam glasa tvoga rom.
Kao milozvuk noćas moje misli dodiruju
tvoje zjenice zatvorene u zaboravu,
govori noćas, Kruše, o životu.
Odakle dolaziš. Pod crnim ti likom sakriva
skromnost
ljepotu kraljica s dobrom u misli,
noćas ću ti blagorodnu razotkriti dušu.
Odakle dolaziš? Očima smrtnim nevidljiv
tvoj je prohod,
očima srca darivaš pravi lik.
Gledam te. Osluškujem čežnjom slatkoće tihi dah.
Kroza te prolazi zemlja sa svojom tajnom.
Čujem iz daljine šuma žalopoj.
Tišina za govor. Polako iz tebe šumi
zazlaćena priča. Gledam te.
U tebi staje umor dugokosih stoljeća.
Vjera težaka koja izdubi u kršu umor krčevina.
Zapisaše u te rose srebrne stihove klasja.
Iz tebe mirišu himne bezbrojnih cvrčkovih
proljeća.
Ti znaš što znači žeđati dugim ljetom,
snjegove i zime bosim nogama utapati.
Jesen ubire u tebi igre mokrih oblaka.
Savijeno je crvenilo zapada. Šaptaj zora,
protok vrtoglavih potoka. Sunce i mjesec
u sjaju šutljivih bagremova.
Gledam te. Čujem kako se cakli dugin raznobojni lom.
U očima svjetlucaju ti hrapave čobanske pjesme.
Udovičin vapaj zaklanjaš suznom maramom.
Hrčak na pravlja putove kroz prozor tvojih
utihnuća.
Ptica let ispisuje pred tobom slova na vedrini.
Koliko ljepota darova poju čeznutljivih
proplanaka,
kad sanjaju s tobom kaleži pitomih makova?
Koliko uranaka pritaji u tebi naoštrena pijetlova
žudnja, koliko otkucaja
izbroji vrijeme u kliku mračnih kosova?
Gledam te.
Po tebi pala je krv mojih pradjedova.
Prolio te curkom umoran seljački znoj.
Crnini ti pridoda začin dječjih uranaka
obrastao sjetom prekinutih sanja,
bleka ovaca i goveda kao na izvoru gorskom
u tebi ubra crvena svanuća.
Čuje se zveket motika, plugovi svijetle u sutone,
kaljavim nogama otac moj se molitvi prvoj vraća.
Ispi ti pozdravljenja iz čaša molitvinih
za kaplju kiše, za žubor iskapljena vrela.
Srpovi pjevuše. Klas do klasa sagiba umorne
hrptove. Konja kas po iznemoglu kamenju brana
zrelo snoplje.
Glasovi štropotavih mlinova. Uranak. Galop
magaradi. Polako, zabrašnjen mlinar ubire
bistrinu srebrnih potoka.
Plamsaju krijesnice ognja. Ponavlja se
sitost svete baštine. Od mirisa čađav
već je očev dom.
Gledam te. Slušam. Kroz dimnjak do neba
uzdiže ljepota šaptaj opoja.
Bog nada te uzvraća blagoslov.
Gledam te i sanjam. S tobom se točila sreća
kao duga bistrim djetinjstvom.
Majko, spusti polako hranjivu svježinu
prodolinom obraza neka u meni noćas
utrne bol.
Znam li tko sam sada,
odrastao,
gladan spokoja,
kad za oči zasanjale vapaji potoka žednih mole?
San o kruhu života, crnoj seljačkoj mrvi,
sirotinjska usta što je sitila,
san o životu proteklom
nosit ću kroz javu.
Zdravo, mrvo crna, topla kruha.
Zdravo, očev dome, protekla radosti.
Zbogom na bijelom prostrtom stolu, u duši
duboko
spomene odbjegle moje mladosti.
VRIJEME DIVLJIH RUŽA
Bilo je to vrijeme kad su cvale pored puta
bijele i ružičaste latice divljih ruža.
Ceste kao oči budućnosti nepoznate za korak
umoran
ležale su mrtvo i rastreseno pod okriljem
vrba prašnjavih, proljetnih kiša ožednjele.
Jahve Bog već tada šetao je
brazdama moje mladosti vodeći za ruku
nepoznatu stremljenju moju budućnost.
Te večeri zajedno zapućeni vidjesmo i nju,
Marcelu jednu nepoznatu
u nepoznatu, tuđem gradu.
Okrenuh se da pođem, ali Jahve Bog
ruku je moju povukao. Marcela, vedra, crna,
sanjana Marcela ostade tek jedan smiješak
dječaku
na nesigurnu životnom gaženju.
Marcela: Jahve me tješio te večeri da je ljepota
samo tračak zore
na mirisu rosna jorgovana.
Marcela: samo smiješak utopljen u dječaka
nenasmijana
samo uspomena jedna lijepa, prohujala vremena.
Bilo je to vrijeme kad su pored puta
cvale ružičaste i bijele latice divljih ruža.
Kao djevojčica bijaše. U njenim očima vedrina
neba spuštala je sumrak željna počinka.
Kao život prostirala se livadom na kojoj su
tratinčice laticama
odbrajale jedan po jedan trunak vječnosti.
Marcela! Jesi li ti zaista djevojčica samo
tako krhka
ili si možda dašak vjetra na vrhu treperava
jablana?
Jesi li bila samo djevojčica u večer
takva kakvu te usnuh među bagremovima
mirisnim iz daljina?
Bilo je to u vrijeme divljih ruža na
prašnjavim cestama.
Jahve moj, pati dječak u meni, vidiš!
Jahve, pusti moju ruku, Marcela djevojka tu je
kao san.
Tko li me doveo u ovaj grad iz daljine ovakva
da o tebi sanjam
i da dubine svoje rastačem još jednim bolnim
raskrižjem?
Tko li me osudio da gledam kako u tebi raste život,
a u meni nemir se svakim tvojim pogledom
razbuktava.
Jahve moj, tko me osudio da Marcela
bijela, tiha, pitoma Marcela moju dušu
križem razapinje?
Bilo je to u vrijeme kad su cvale pored puta
latice mirisave divljih ruža u proljeće,
a dječak u meni još nije pregazio sve putove
tajanstvene
u traganju večerima, za životom.
O, Marcela, ti duga djevojčice u okrilju crnih kosa,
u meni se dječak zagledao u oči tvoje nemirne
na livadama gdje tinjaju lagano životi
raznobojnih travki.
Tko me doveo u ovaj grad da sanjam o tebi ljubavi,
da sanjam idile i nemire,
da žalopojke skrivam u mislima
na tvoje misleći oči.
Tko me doveo da gledam kako se u nepovrat
prosipaju plamovi tvojih zjena, tajanstveni pogledi,
u mojoj dubini što rastu kad ih gledam kako lutaju
u život noseći samo dio izgubljene mladosti?
Što je to život kad gledam kako u meni gori
dio nepoznatog mene?
Što je to radost kad u meni provru bujice čežnji
u sumrake proljetne,
na moju dušu kad navale poput nemira čarobna
stremljenja nimfi.
O Marcela, ti djevojčice pod crnim kosama žene
prosuta pašnjakom proljeća, što to imaš u sebi od
mene?
Bilo je to u proljeće kad su pored ceste mirovale
grane obješenih vrba,
nad laticama divljih ruža letjela su krilca
požutjelih pčela.
Igrala se kao dijete.
Možda života na stazi stare, okorjele sudbine.
Bijelim svojim rukama mahala je za pogledima,
u nebo se prosipao djelić po djelić
njene radosti.
Igrala se kao dijete.
A noć je lagano svraćala na rudine gorske,
nad gradom su jadna po jedna
nicale sive i duge sjenke.
Igrala se kao dijete.
A lagano su u noć odlazila
gorska vrela u potoke žuboraste savijena:
nad gradom su palile zvijezde
svoj treperavi sjaj.
Bilo je to vrijeme divljih, mirisavih ruža na cestama.
U meni je provrla duša dječaka koji svoje pjesme
jablanovima recitira,
dječak s iskrom tuge na dubokim, čeznutljivim
očima.
Jahve, pusti me. Sreća možda je Marcela.
Jahve, otpusti me.
Zašto si došla večeras tako radosna na prelo mojih
sanjanja?
Zašto si rastužila svojim mekanim licem dubinu
nepoznatu,
dubinu mojih skrivanja?
Marceta!
A trava je rasla u proljeće.
I njihala svoje zelene vlati na vjetru malena,
ponosita, tajanstvena.
Marcela!
Crne oči pod čupercima crne kose. I bijela put.
Tek jedan pogled kradomice.
I smješak jedan neznatan, djetinjski...
Marcela!
Djevojčice moja u večeri kad se počinju spuštati
sumraci prvi i zvijezde.
Marcela!
Djevojčice moja u jutra rana kad se probude latice
ruža i rose razbistre.
Crne oči pod čupercima crne kose. I bijela put.
A u meni već vatra gori nepoznata. U meni nemir i
čežnja.
U meni tek nešto kao nepoznata radost.
Marcela!
Bilo je to u vrijeme kad su cvale ruže pokraj putova
divljih.
A ti si njima odlazila daleko.
Nisam te smio pitati kamo.
Jahve je držao dušu dječaka.
u meni.
Tek jedan pogled i smiješak onaj djevojački.
Ništa više.
U meni bijaše mnogo toga što sam ti imao reći.
U meni bijaše mnogo toga što sam ti imao
prešutjeti.
A što je ostalo u meni? Mene kao da više i nema
u večeri kad umjesto zvijezda progovore tvoje
plave daljine.
Kamo si otišla? U nepovrat možda?
Ne, ti si tu. Sama. Umjesto mene sama
na mome putu kao umorna ptica kad na jarbole
visoke sleti:
tvoje crne kose nad snovima trepere,
tvoje crne oči u samoći, pogled i smiješak onaj
djevojački,
a divlje ceste i ruže kraj uzglavlja,
samo ti i crna, crna tama.
Marcela.
Bilo je to u vrijeme rađanja proljeća i svijeta.
Proljeće je šumjelo nad granama grabovine
dolje do potoka u hladu.
Bilo je to vrijeme rađanja. Sjetve.
Marcela je odlazila polako u nepovrat.
Jahve! Odlazi! Marcela odlazi!
Bilo je to vrijeme rađanja. Cvjetale su ruže kraj
pijanih putova bez pravca i kraja obale,
u šašu cvjetahu bijeli, prekrasni lotosi.
A ti si samo smiješak na vjetru, dok igraš kao
dijete na livadi.
Marcela!
Samo jedan pogled i odlazak u nepoznato.
Samo jedan nemir u duši dječaka što s prstom
u ustima gleda zanosno sjene sunčane na vjetru
dok misli da svoje pjesme recitira jablanovima.
Bilo je to vrijeme kad su pored puta cvale divlje
ruže, na divljim cestama koje su te zauvijek
odnijele u daljinu.
Marcela!
Zašto sam osamljen lutao tratinama pored potoka
sam sebi govoreći nepoznate riječi?
Zašto sam se nasmijao suncu što se sklanjalo za
brda, crveno, meko, kao rumen na obrazu
zastiđena djeteta?
Zašto?
A ti već negdje drugdje svanjivaš svoje snove.
A ti ni vidjela nisi da je vjetar donio miris tvojih
kosa u dušu nepoznata dječarca.
A ti već počivaš u zagrljajima sunčanim
nova nadanja.
A ti već brojiš dane zidanja kula vlastitih
princeze kraljevske
daleka za okriljima divljih putova
na kojima grmovi divljih ruža rastu.
Marcela!
Daleka i nepoznata Marcela, na divljoj cesti iščezla.
Crne kose i pogled sa smiješkom gdje si ostavila?
Ne, ti nisi stvarnost. To se mojom sudbinom
igra vihor u predvečerja
dok bagremovi šušte nepoznate himne.
Ti si san. Samo daljine mogu donijeti radost
nadanja.
Marcela!
Žarom večeri oplamtjela sa smiješkom
tajanstvenim
ti lagano prolaziš crne kose livadom tratinčica.
Nepoznati te putovi čekaju.
Marcela. Stani.
Kao cvijet si narcisa mirisan, kao crven tulipan.
Da sam vrtlar uklonio bih vjetrove s tvojih latica,
Mjesec ne bi pustio da rosom ugasi
plamen tajna tvoga osmijeha.
Bilo je to vrijeme ruža divljih na cestama.
I blizina ljeta.
Uzalud se šetao dječak nad potokom u sumrake,
sam...
I šaptao nepoznate stihove kao da svoje pjesme
gordim jablanovima pjeva.
Marcela!
Samo jedan smiješak pod crnim razbacanim kosama
i jedan pogled,
a onda cesta s divljim ružama.
Marcela!
Još jedna bol u duši bez povratka,
a crni pogled sa snješkom već davno su zaboravile
ceste.
Proljeće, dječak i snovi. Marcela!
Samo jedna nepovratna slika u duši dječaka
zaigrana snom.
Bilo je to vrijeme kad su pored putova u nepoznatu
tuđem gradu
cvale latice divljih ruža.
Sumrak je donosio noć. Marcela je otišla.
Jahve moj poveo me zasanjana kao dječaka
Nepoznatom stazom u tamnu noć.
DJEČACl IZ SJENE JABLANOVA
Oni počivaju u podnožjima edenskih poljana.
Kitnjasti. Treperavih kosa. Kao drvored opotočenih divova.
Zalaze sunca. Noća. Zore se nova zaruđuje strana.
Nisu tu više koraci sanjara, ni sjenke prozirne dalekih snova.
Dječaka više nije. U vjeđe im sjete izmoždene stale.
Tek djetinjstvo ucrta mrtvo zipku u tuzi što dušu bode.
U večeri dok sunca još jednom spomene prolaska pale,
jablani se spominju dječaka, jablani se sjećaju slobode.
III. OSLUH NEKOGA BLIZU
OPROŠTAJ
Izgubila si me u dugokosom slijedu
mrtvih ratovanja. Na prvom koraku već se u meni
razrastao ubog Beskućnik.
Pišem ti sada na pomolu osvita:
Hoćeš li u pregršti riječi spoznati
željan povratak?
Pišem ti. Nespokojan suton čini me
tužnim
u duboku ljudskom dozorenju.
Zaželjeh za sobom zatvoriti
dveri nestajanja: more nemira tutnji mi dubinom.
Svjetlosti vjetrovitih duhova došaptavaju
skladanje nebeskih listonoša.
Pišem ti. Uzdasi bagremova slamaju mi pera
neznanih ulica.
Ispijam vrelinu svjetionika sa zjenica
nebeskog spokoja.
nemirom meteora pojim
runa časova u meni izgubljenih.
Daleka mi se pričinjaš ovječena smijehom
blizine:
da li je pismo duše
moje uzaludno?
Starica jesen kao pogrbljena misao
rasplinjuje uspone
mučnih odiseja: još za me nisu prestale oluje.
Kako to govori kroza me odbjegli
kucaj prolaska,
kako li se samo odbraja vreli
zemljin sat?
Zbogom. Zbogom Penelopo.
Obala sanjana, željena Danaja, mir
kućnog praga
samo je čežnja nedohvatna još.
Pišem ti, a jedra mojih jarbola napuhuju
bjesovi slijepih kiklopa
i sirene pomamom strasti utapaju
pute povratka.
VJEROVAO SAM ZEMLJI
Vjerovao sam tvojoj svemoći, Rijeko nesmiriva,
gledajući ljepotu brzaka u jutru
postajanja.
Previše si obećavala u jednom dahu,
previše izrekla
u nadanju jalova prolaženja.
Vidim sada da se prerano
nadvio sumrak
nad tvoja danovanja.
Žurbu i nemir u me si utekla.
Pijući te kao čašu večernjeg smiraja
umislih da pijem ugasnuća sunca
u zapadnutim trakovima
svjetlosna crvenila.
Sada: noć je u meni neosvjetljiva,
noć Iskona.
S tobom protiče
dio zemlje koju mi ponudi
tvoje nadanje.
Zaustavi me. Uz obalu
možda uhvatim slamku spasenja.
Isteturat ću slijepim korakom
duge kaldrme:
negdje na drugom obzorju
pokazat će mi zore
nova nadanja.
CIRKUS ŽIVOTA
Ušao si jednom u pakao cirkusa.
Karta te nije mnogo stajala.
Smij se
prije nego počneš žaliti.
Predstava se ne da dovršiti
samo odlaskom:
teško je osamljeniku vrata pogoditi.
Zaslijepljen radostima lažnih
igrača
postaješ dio igre
uzaludne.
Lađa ti je spremna. More
već uzavrelo za utopljenika:
Jonom zvat ćeš se
ubuduće.
Veslaj, preostali teret
odbaci,
lagano klizi viru nestajanja.
Zaveslaji kad te umorna negdje
izbljuju u besmisao
spomenut ćeš se da
od Života
nije trebalo bježati.
DOLAZI, SAMO DOLAZI
Jesen u meni ubire nedovršena
pisma
Kestenova lišća.
Stadoh na tvoje putoslijede
darujući
dugom onoćenju trajanja
tvoju prisutnost.
Ne znam te. Osjećam samo
da pored mene traješ
kao nagnuće
neuhvatna svemira.
U dugom slijedu umornih dana
zaboravih tugovati,
duša mi postade
samo
odjek nesmotrena koraka.
Ne znaš me, jer se ne znam.
Izdigoh misao nad ovo što u meni
nestaje:
htio bih da u me u pišeš
alef vječnosti.
Dolazi, samo dolazi...
postajem
s tobom dovršetak
nezakružena svijeta.
Tako oplođenu, jesen prolaska
zalijeva klicu beskraja
koju bez tebe
nikada ne bih dosegao.
DVA OSMIJEHA
Jedan na licu djeteta
u vlaku dok čeka
majke daleke zagrljaj.
Drugi na listu novinskom
gdje seljak afganistanski
cvijet poklanja ruskom vojniku.
Morao bih plakati
danas za tobom odbjegla mladosti.
Bijah radostan.
Danas tugujući za osmijehom
molim:
smiluj se, Bože,
mome umornom vremenu.
MOLITVA ZA DOMAK DRUGIH OBALA
Pijanu riječ utjelovljuju nebesa
zahrđalom zemljinom.
Sve je privid oku. Sve je prijevaran
san
onih što su izgubili zdušno čeznula
podnožja.
Nitko nam nije kriv. Nemamo se pravo
žaliti za tjeskobe vlastita tuženja.
Ovakvi kakvi jesmo
molimo
da nas iz doline suza
ipak
jednom prevedu u domak
drugih obala.
RIJEKA ZABORAVA
Tok gaje si započela tu je već rođen jauk
nestajanja.
Polako, razrasta se u tebi pjesma ratnika.
Prvi pohod u odličju pera orlova
s tobom postaje mrtvo
mimohode.
Otiču dolinom sunca ugasli zapadi.
Dostojanstveno, kao perca prišuljanog
maestrala
obronu se zadnjem časni Asteci
približuju.
Zajedno tako jedni su druge ispili
vrelinom poljubaca:
zašto sada nevini tako umiru?
Tok ti je neuhvatan, duljina kao beskraj,
ne dosegnu nitko
smrtnim te korakom.
Negdje na Kraju, kad budeš stizala
punini svojih tokova
ne zaboravi zauvijek
pjesme hrabrih ratnika.
TKO IMA UŠI
Izvijaju visovi uvijek nad morem
osniježene visine.
Orlovi visoko nad galebovima zamahuju
kroz vjetrove
duboke uzlete.
Ravnice se zagubljuju u mislima
varljivih drumova.
Zemlja u darovanjima nezaustavljiva vremena
samo je mrva veleblja.
I što smo to mi ozemljeni,
mi kamenjeni,
mi očovječivani?
Pred ogledom vječnoga samo spomeni
izgubljenja.
Uzdignimo željna čeznuća planinama,
izazov su nam
orlova letovi.
Bijedu nam nevremena ljudskog
samo izbavak može ukrotiti.
Neće planini povjerovati more.
Propadljiv val njegov je
uspon najveći. Planine i snjegove
neće prepoznati.
Slijepi pri očima teško ćemo zgrabiti
slamku spasenja.
Licemjeri sami za tisku ju uši
vjerujući porukama umrtvljenih školjki.
Ali svejedno, planine, velike, velebne planine
vidike nove izmamljuju i govore.
Tko ima uši neka posluša putove spasenja
prije nego ga valovi besmila
zauvijek utope.
ODMOR TIŠINE ISKONA
Ima skrovitosti u dubini gdje nema očaja moći
u duši umjesto more iskonske tišine stanu.
Uzaludno sirene zavode: Odiseje neće doći
na novo svoje umiranje kad nemiri straha banu.
Tišina pokatkad zabukti osamljena na rubu puta
kao gitara stara dobra kad je se sjete pristi stari.
U duši elegija tišine kao melem rajskog kuta
raspjeva i tješi, gori: mir dušom izmorenom dari.
MOŽE TO BITI
Mnogo smo tražili, a tako malo prinijesmo
moleći spokoj čovještva.
Razumimo hod koraka u odzvanjanju
kao veličanstvenost
beskraja pored nas.
Može to biti dolazak Gospodara
u čiji su mimohod uprane
dubine naših nadanja.
Razumimo govor bezglasja
izrečen izvana
dublje od naših usmrđenih
plićaka.
Možda učinimo nešto više u potrazi
za sobom
manje vjerujući
samima sebi.
MOŽDA PRONAĐEŠ
Na tvoje lice mogu isplakat gorčinu
osamljenika:
od mene se boljemu nemoj nadati.
Savij listove tamo odakle poničeš,
svaka je loza darovana svome podzemljenju.
Nikao se ne preskaču ograde
naših poniženja:
što se više udaljavamo to tragika
dubina nam
postaje veselija.
Vrati se. Htio bih poljubiti osmijeh
jeseni u tvome mimohođu.
Zaustavljena nećeš osjetiti
peline
uzaludnih stremljivanja.
Povraćena samoj sebi možda
pronađeš
suzu rađanja
za radost nova stvaranja.
PRIBLIŽUJ SE SREDIŠTU
Nad mojim vremenom izmjenjuju se časovi
nemoćnih jauka.
Zemljanost mojih očiju žuri
neuhvatnu robovlju:
obećane zemlje svakim se danom otkrivaju
uzaludne.
Nadomak jutru susretoh zalazak
kao moru razbaštinjana snivanja
nad jaukom moga živovanja.
Korake mi slomiše putovi omračeni
danas
trkom besmislenosti.
Protekla je krv iz ranjena koljena,
iz umora razmoždenih domišljaja.
O luđače, kuda to ideš? Od sebe se nema
kamo pobjeći.
Koraci ne mogu izmaknuti
jutru od sutra.
Vraćaj se misli početka.
Dlan vječnoga ispisuje trene vremena
na pravcu neuhvatljiva ovječenja.
Polagano, približuj se središtu
za vremena
da te ne izgubi iz vida
pomak njegove pisaljke.
TEMELJI VJEČNIH JERUZALEMA
Nerazumljiv netko izgovorio je riječ
rušenja
nerazornu Jeruzalemu.
Nitko nije razumio plača pravednika,
proroštvom zasužnjenih dok dane crne slikahu.
Stupovi ponosa postaše stupovljem sramote:
razbludne božice opljačkaše dostojanstvo
nedokučiva Boga.
Riznicu blažena spokoja, nadahnuta vječnim
razvikaše probojci vojničkih koraka.
O zemljo, majko, kamo dalje?
Smrt do smrti samo. Spokoj do spokoja u trnut.
Poj lanaca rodovskih čujem negdje
u daljinama
negdje u dubinama
svojim:
o zemljo, majko, zašto postojim?
Polazi, kolona robova polazi.
Prije Babilona rijeke će nam kiša
isprati odjeću, sramotu ne.
Što ti skrivih. Asirijo prokleta,
da me tako okova sramom beznađa,
da me tako ocrni
pečatom roblja, bludna Ninivo?
Jahve, počuj jauk sužnjeva,
zemlja u meni moli.
Stijeg pobjedni obećaj darovati
da slobodom vječnog zavijori.
Nerazumljiv Netko izgovorio je riječ
rušenja
nerazornu Jeruzalemu.
Kir veličanstven već prebire vapaje
bijednih, na ruševinama
već izniču polako temelji vječnih
Jeruzalema.
ŠTO DA IM UZVRATIM
Prateći te usponom životne staze
kroz brežuljke križeva i polumrak
zagubljene smislenosti
zalutah.
Pitam da li su vidjeli Tvoj trak
negaje u zemaljštini.
Rekoše, u čudu gledajući
da sam luđak.
,,Pij s nama. Vino je dobar opoj
i sigurnost komada krušnog
dražesna.
Uzaludno tražiš nepostojeće,
izmišljeno,
otuđujuće".
Ponudiše mi njivu plodnu za oranje
I usnu djevojačku za ljubljenje.
Ponuaiše mi čašu opoja za tješenje
i komad besmisla pod zemljom grobova.
Što da im uzvratim? Otišao sam
bez zahvale dalje za tobom tragajući.
Ostat ću luđakom. I neka.
Tako različit od šake zemljina nespokoja
znat ću da sam po tvojoj
slici narisan.
TI POVEZUJEŠ NITI
Nadvila jesen pokrov šarenila na klijeti
kestenova Tvojih.
Dvorac ti stoji kao privid umornu oku.
Tek pokoji izletnik, do kraja hrabar
uspije mu doći nadomak.
Pod tvojim dvorcem Nečastivi prostire
doline šarene od ljepote.
Rijeke mirno protiču. Stada poje predivni izvori.
Ruka djeteta jabuci se
zreloj zadivljuje.
Sunčana sumaglica smiruje
zadihanu srebrninu bistrine vodne.
Pored mirne rijeke koja teče i šuti
Učitelj uči djecu kako je
kamen stvorio Tebe:
iz vrča njegova Nečastivi pije gutljaj piva,
smije ti se
osjećajući da on to
bratovo uzima.
Moram otići. Učitelj mi obećava još više
smisla od kamena.
I čini mi se tako slušajući
da su već odavna
ptice odletjele tvoju sliku
put mirnih planinskih padina:
tamo gdje u tišini gotovo zaborava
cvjetaju nesuđeni snovi.
A ipak, svaku večer
kad se nad doline nadvije sumrak
i kad tihi anđeli
sa zvijezda prošapnu nevidljive uspavanke
gledam kako blistaš u oknima mojih prozora
i kako polagano povezuješ
lagahne niti Iskona i Budućnosti.
PREPOZNAJ U MENI
Uvijek još u meni bjesne propasti
utopljenih atlantida.
Nered valovlja guši čeznuća ponositih uzleta.
Strah me samoga.
Trebam te, a tako je dalek
sumrak povratka.
Iskapit ću samujući zlobe zagušljivih
gostinjaca,
progutat ću tragajući nemire
uzavrelih djevojaka.
Bolujem bolju izgubljenika.
Zatvara se pred željama prozor
ubojitih tamnovanja.
Svemoć vlastite nemoći čini me
nezakorijenjenim u podneblju
gdje si me začeo.
Pogledaj, uzdignut ću šaku
zaprljane čovječnosti:
manom osmišljene radosti
porosi moja uzglavlja.
Prepoznaj u meni dio svjetlosti
koju si raspustio da te dosegne
šakom oprosjačena
mudroslovlja.
OSLUH NEKOGA BLIZU
Mojim svanućem razlistava ponoć snove
divljih putova.
Za sjenom čempresa, u komadu neba, sakrio si
stazu prilaska:
koliko samo raskrižja ucrta preda mnom
umoran zemljovid?
Zaželjeh biti zemlja.
Kao stablo. Kao kamen. Kao vrijes,
sretan u svemu, sebi dostatan.
Ne dade mi od tebe netko Nepoznat.
l reče: „Ne stvorih te da umreš,
ne napojih te dahom života uzalud".
Gdje si, tako tajnovit, da mogu na te nemir
duše nasloniti,
gdje si, dugo tako, nepoznat?
Staza je moja trnovita.
Čvor mornarski ne uhvati još dolazak ti
mokrim zagrljajem.
Čekam. Neka vjetar pronosi bijelim travama
očiju mojih svjetlosti.
Položit ću nevidljivim stubištem
tkalo nebeskih uzleta.
Pjesmom doletjet ću do vrata tvojih stanova.
I dok se tiho budu otvarala podzemlja
zamršena prolaska stajat ću
okrijepljen pjesmom spokoja.
U osluhu Nekoga blizu, nadživljen
za umor
znat ću da nad umor mojih putova
to unosiš zemlju vječnosti.
PJESMA NE MOŽE UMRIJETI
Pjesma ne može umrijeti. Vremena kojima
prenosi se opoj njezin kroz mrtvu
zemlju
pričaju je ružnim ljudima.
Rukama čeznutljivih sanjarenja
iziđoše u prašumu
da je u svoje mreže uhvate.
Udariše joj skučenim slovom
temelje umiranja
čineći je sebi istobitnom.
I pričinja se da je u suši
ljudskoga
i ona kao izvor presahla.
A li Pjesma ne može umrijeti.
Na ižućenom papirusu povijesti
varljive
ostaše joj umiranja kao privid.
Pjesma je sloboda. Pjesma je radost
božanskoga.
Ona bezvremenita
oceanskom marnošću ispire
podnožja tvojim nogama
pričajući jad vremenitog.
S tobom ovječena. Pjesma ne može,
ne, ne može umrijeti.
NADGRADNJA HRAMA RIJEČI
Hram veličanstven od gromada riječi satkan
mami odjeke koraka prolazničkih.
Zaustave se pokatkad namjernici da oči odmore
ljepotom dubina,
da promotre nizove blokova
u tajnu sazidanih.
Večeras smo zajedno ovdje u vjekovitosti Hrama
nepoznata kao prolaznici:
spremni smo kroz ljepotu prinijeti
Vječnosti tamjana kad.
Večeras smo ovdje zajedno zaviknuli Rubikon
svoj,
molitelji Vječnosti mi ćemo ostati.
Vrata ulazna od Istoka zaustavljaju naše čovještvo,
ispiru i posljednji trak
prolaznosti:
pred nama se večeras otvaraju novi svjetovi.
Izbrisano vrijeme guši uske prostore nemoći,
postajemo večeras neulovljivi jastrebovi
željni nebeskih življenja.
Večeras vrata Hrama riječi
otvaraju Tajnu Riječi po kojoj
spremni smo
Vrata Iskona tražiti.
O, kad bi večeras, prijatelji imali svjetlosti
gledati,
o, kad bi večeras, prijatelji,
znali vidjeti.
II.
Nismo osamljeni. U Hramu je večeras
kao jučer ili sutra: podjednako
nisi siguran u korak kojim ideš, u oko kojim gledaš,
u misao kojom proničeš
prtinu smisla u mećavi besmrtnosti.
Ovdje gdje osjećaš da jesi ne znaš tko si:
Riječ od tebe čini život i umiranje
istodobno,
Nismo sigurni da li smo posebno nešto,
neponovljivi
ili smo samo
oblik Govora u eteru Velike Riječi.
Pred nama večeras poigrava se rijeka neuhvatljiva:
prepušteni virovima i brzacima
pođimo tokom njezinim
za širim obzorjima,
idimo dalje, dalje od putova
koji u sumraku prvom
uviru.
Pođimo večeras zajedno. Nije važno
to što smo na vrata Hrama
nepozvani ušli.
Zidovi prošlosti naučit će nas
molitvi.
Vječnost koja sluša sabire riječi naše
u Riječ nepresušnu:
na njoj djeca dostojna Riječi
piju
sami postajući izvorima.
III.
Hram ovaj od govora je tajanstvenih satkan.
Šumor riječi kao šumor krila labuđih
romori pjesmu Iskona.
Visoko stupovlje od zlata zanosnije čini se
nedostižnim u veličini:
nad njim šutljiv Orao savija Riječ
Prologa životnog. I kamo god oko svoje usmjerimo svuda
oko nas
Riječ orlovskih visina razasipa rijeke slapova
gradeći tisuće imena
različitih u zidine.
Riječ kao pauk razapela mrežu vremena
loveći u niti zrnca Mudrosti.
I ne daje se samo isprazno, kao zvuk
i nije to govor radi govora.
Riječ stvara ljubav i ljepotu.
Riječ daje dubinu
životnu.
Hram njezin, naoko tih, prepušten svome spokoju
pokazuje u hipu život veličanstven.
Pred očima smrtnika izrone besmrtna
imena Velikih:
svatko od njih Riječi dio svoga ploda
poklanja.
I govor govore obzori zidina
varljivih
zibljući se kao sjene ljetnih sunaca.
Duboko nešto, neistraživo
žubori žilama.
Pođimo dalje, u bitak,
budimo duboko
u Riječi.
IV.
Na sredini Hrama pred žrtvenikom krvavim
Veliki Izaija tješi robovske pjesme Babilona
Knjigom ražarujući plamen zagasla tamjana.
U očima vidiš mu odsjaj gorostasa
Mojsija
koji ploče Saveza nad Datanima
razbija.
Njegova je riječ tužaljka porušena snovlja:
Grad Velik i Hram
Boga koji jest stoji opustio,
popaljen nevjerom, opustošen:
skršene nevjeste oplakuju kob,
djevojke umjesto pjesme svatovske
lire tužaljki usklađuju.
Veliki Izaija zaklinjući se Abramom
bez Riječi nade ne vidi.
Nad plačnu sudbinu mučenika
nadvija lovore Svjetlosti.
Kći Sionska podiže grud
radosti.
Razvaline njezine nadvio mlađak nad gorama
trepćući dane spokoja.
Od Izaije nadalje ispružen lanac imena:
Pođimo: odavde teče izvor mudrosti
ljudske.
Napojit ćemo se za put dalek i težak
kojim krećemo.
Nepoznata obala pričinja mi se
sasvim bliza:
Tales trgovac igra se pijeskom morskih obala
u svemu videći beskraj Voda.
Sokrat zamišljen traži riječ Riječi
sažetu
da je pokloni istine željnjoj mladosti.
Slijepac Homer sluša družinu skupljenu
i doživljaje
Eneje, pustolovine Dantea:
Doktor Faust predstavlja mu oca Goethea.
Mažuranić žrtvu pustih mučenika.
Lagani šapat, kao lahor vjetra s mirisom
jorgovana
od njihova govora dopire.
Na drugoj strani Hrama
polako uz Slap razmišlja Cesarić,
kroz mrklu noć Tadijanović prisluškuje
tugu putanice svoje matere. Mirno šumoreći oplakuje vrijeme
pokoj Šimića i Sudete.
Ujević i Matoš mirno besjede
o dobrim, starim vremenima kaosa.
Sartre ljutito odbacuje vjeru
Verlaina, Baudelairea, Claudela.
On traži novi način Riječi
ponizujući je na riječ čovjeka samo.
Eliot ukrašava Pustu zemlju
Šupljim ljudima,
Allan Po sriče pismo ljubavi
mrtvoj Anabell.
Daleki istoci stepa oplakuju sudbinu
mladića Jesenjina,
Neruda zamišljen gleda kroz okna omrkla
noć mladenačkog zanosa.
Tamnoputi Lorka ponavlja zanesen
Ciganski romansero.
V.
Kolike li građevine, tko da na kraj stigne
gorostasnu kamenju:
imena bezbrojna kao da su večeras
progovorila zanosan poj.
Kuda krenuti? Pred nama ostaju predvorja
neistražena,
daljine idu dalje, dalje ...
Izaći pokušajmo na drugom kraju,
doseg Obale druge danas je izazov.
Kao i uvijek
blizu i daleko u istom hipu
varljiv:
što smo mu bliži dalji je,
što smo mu najbliži
neodoljiv i naš
ostaje.
Golub na ovoj stazi moli
riječ svoga imena ljubavlju izgovorenu,
Dragojević svojoj Djevojčici
razgrnjuje sedam krugova začaranih
unutrašnje svjetlosti.
Kuda krenuti? Ili stati?
Tagore ogrnut Bijelim plaštem Indije
vesla polako Rijeku Vječnosti.
Njegov put počinje tamo gdje ceste
staju,
u nepoznat predio upućuje
sigurne svoje korake.
Idimo dalje, prijatelji. Zašto da stanemo?
Kafka preskače ponor nedodirljivog
tražeći u sljepilu Nad-zemlju.
Na joj je ključ kojim
otvaraju se vrata Vječnosti.
Idimo dalje. Skačimo,
prijatelji!
VI.
Putovi nas vode dalje, dalje
u beskraj.
Polje što je uzorano tek je dio vječnoga,
tek je blijeda baština čovještva vezanog sobom.
Gledaj putova! Pogledaj!
Dječak prvoškolac poigrao se brojem:
već je do dvjesta nabrojio ...
A pučina preostala? A ocean,
a beskraj, beskraj Beskraja ...
pred nama, prijatelji, pred nama!
Hram u koji ulazimo kraja nema
u misli čovjekovoj,
nešto božanskoga stoji
pred nama kao izazov.
Pođimo dalje! Ne prezrimo broja dječarčeva,
prošlost je napisala krug
vremena:
okvir njegov dalje proširujmo.
Pođimo dalje, prijatelji!
Riječ koju slijedimo
otvorit će pred nama
vječne stihove
radosti.
Za njom idimo, prijatelji, samo za njom
idimo!