Ante Čavka - SAMOTNJAK

Čovjek i čovjek 3

• 
• 

Detalji

Kategorija: proza

Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 18:55

Napisao/la Super User

Hitovi: 2435

Ante Čavka

Čovjek & Čovjek

roman

Treći DIO

 

 

 

I Bosna. Takva kakva jest. Vječno krvava. Vječno zaostala. Vječno nesređena i neodređena, gdje već stoljećima, tisućljećima iz nevolje skrivaju dobre ljudske osobine, a zlo preostaje kao jedina mogućnost. I Bosna, kolijevka mu i rodna mati: gdje je moguće sve. Pa i to da se rodiš u najsiromašnijemu, a umireš u najbogatijemu, gdje je moguće da budeš rođen od jedne matere, a onda je prekrstiš u drugu, gdje je moguće da od Hrvata postaneš Srbinom, od normalna i mirna čovjeka nenormalnim i nemirnim, gdje je moguće da od određene granice svoga ljudskog svijeta prijeđeš u neizvjesnost đavolje neodređenog bezgraničja. U Bosni je sve moguće jer su joj se hladni pipci zla uvukli u dubinu i neprimijetno djeluju daveći i ubijajući duševno i tjelesno sve oko sebe. Sada mu je odgovoreno na toliko puta postavljeno pitanje zašto je siromašan, zašto mu je zemlja porobljena i odakle uzrok svakoj ljudskoj nevolji u Bosni.

Tajna vlast pokazivala je svoju moć na nemoćnima: dokazivala je svoju svemoć na bespomoćnoj sirotinji, svoju mudrost nad neukim proleterima i neukim robovima. Bosna je bila poprištem sličnim Srbiji. Srbija je dresiran pas zla, zavezana i razdraživana da svaki put kad to zatreba, s lanca odriješena, izmasakrira zlom ojađenu Bosnu. Kad se sve to zbude davao sa svih strana donese sve moguće pomiritelje koji se danju trude da nešto učine, a noću nazdravljaju i pijanče slaveći svoju pokvarenost i licemjerje. Ambasadori, poslanici, atašei, diplomati, konzuli, savjetnici, strani trgovci dragocijenostima: sve je to jedna te ista škola, gdje samo od različito uobličenih imena imaš uvijek jedno te isto zlo. Znao je daje svaki stranac u Bosni potajni dželat, žbir, špijun neke neznane provenijencije i da nikada ne dolazi radi dobra nego radi zla.

Tako se lako smiruju i razumijevaju siromasi svih vjera i naroda, tako

lako piju pijanci svih rasa i dijele svoju bocu do posljednje kapi nesebično i bez zadnjih namjera. Tako bi se lako sporazumjeli i bosanski siromasi. Tajna je zla jasna: oni ne smiju biti mirni. Njima nikada ne smije biti dobro, njihove sudbine moraju biti pokusni kunići svjesna zla. Oni su rođeni da se nad njima izvrši zloba i izopačenost nevidljivih ljudskih krvnika. Sve je to znao. Tako je savršeno razumijevao tajnu gdje su ga doveli. Svejedno, nije odustao od puta.

- Davno već pitanje: zašto se ne biste tolikom upornošću bavili Dobrom. Toliko energije uložene u stvaranje prijateljstva umjesto neprijateljstva moglo bi donijeti raj na zemlji. Ljudi koji se gledaju kroz dobro nemaju straha, ne trebaju im topovi, ne trebaju im zatvori, tajne misli i namisli, ne trebaju toliko žučljivosti u svakodnevlju. Kad biste toliko truda uložili u pozitivno koliko u negativno već odavna bi prestale potrebe od granica, oružja, sukoba i ratova. Čemu sve to što radite? Čemu potreba da uništite ljudstvo kad je tako lako iz čovjeka iznijeti ono lijepo i zdravo? Čemu potreba da uništite Bosnu kad vam predivne planine i neobično dobri ljudi mogu biti ozrakom najljepših sloboda?

- Komu to govoriš? Sada samome sebi. Svi tako govore kad sve prođe. Trebalo je da ne pristaješ ići putem zla. Mislio si da si upoznao nešto velikog. Sada znaš, nisi sve ovo doba bio ništa drugo nego mali i neznatni potrčko, nesposoban za išta drugo do li za raznošenje davlijeg cereka među ljude necijepljene protiv virusa zloće. I tebe su dresirali da grizeš neoprezne prolaznike dobra pretvarajući te u Srbiju. Tebe je netko učinio Srbijom. Sada laješ na vlastiti narod, na vlastitu vjeru, na vlastiti materinski rod. Zaslužio si prezir. I najteže čime te se kažnjava i jest to da zauvijek ostaneš Srbinom.

Kad sve prođe uzaludno je tražiti proteklo. Eno ti sada Boga, neka te on pravda ako hoće. Neka dokazuje da još ima vremena za preobrat, neka on spašava u tebi poljuljanu smislenost i neka ti on kaže daje Zemlja tek zrnce prašine u svemiru gdje je čovjek neznatna bakterija. Čovjek ti nema prava oprostiti. Ni Bosna: jer da si imao mogućnost boljega zla i njega bi učinio. Da si znao kako se dublje ponižava i to bi činio. Da si znao kako se jače zlo čini, sve bi to već sam počinio. Čemu da se sada pitaš je li se drugačije moglo. Jest, samo ti to nikada nisi ni htio činiti niti si to ikada činio. Gradio si Kulu babilonsku: čemu se sada čudiš da te cigla njezina besmisla tresnula u glavu. Sav tvoj život nije ništa drugo nego li glupo i besmisleno paunovsko gledanje u vlastiti rep. Zbunjuje te sada to što si vlastiti obraz uprljao vlastitim izmetom. Pa što si drugo očekivao, što si mislio da se nalazi pod šarenim repovima svih zala?

Otkriti vlastiti promašaj i sada drugima o svome otkriću govoriti graniči s glupošću. Kao parlamentarcu u Sarajevu, kad se sastajao u fratarskome društvu s nečim što je nekada bilo njegovo, ali je tijekom vremena njemu postalo suprotnim, to mu je nedvosmisleno prezirno, ali i fratarski mudro pokazao mlad i još nedozreo fratar. Priča mu kako su nova vremena ostavila traga samo na pametnima, a da su glupi ostali kao i ranije. I veli: jednoga seljaka u Varešu zatvorili četrdeset pete jer je opsovao Staljina. Proveo čovjek za psovku na robiju pet godina, a onda ga pustilo. Onako glup prošao kroz selo i zaviknuo: "Živio drug Staljin. Živjela majka Rusija". Istu večer ponovno ga zatvorilo zbog veličanja razbojnika Staljina. I ponovno proveo pet godina na robiji.

- Ljudi su u Varešu glupavi kao i ti, veli mu drugi fratar. Naši su u Kiseljaku mnogo pametniji. Pa i on, fratarskom prefriganošću, ponovno udari strelicu na isto mjesto.

- Skupilo seljake u Kiseljaku i počela priča. Babo Staljin poslat će avione iz Rusije koji će učiniti da se produže ljeta i smanje zime. Sve će rađati samo. Ljudi više ne će trebati gotovo ništa raditi. Najteži trud bit će da se slegneš i ubereš. Hoćeš li krušku, jabuku, hoćeš li rajčicu, lubenicu. Samo uzmeš.

- Čudne li budale. Mislili su svi seljaci, ali nisu ništa rekli.

Nakon nekog doba, pao Staljin a istoga poslalo da sada kaže

kako je Staljin razbojnik, ubojica, terorist, poremećen i veoma veliki neprijatelj. Ponovno seljaci šutjeli i ponovno u mislima izgovarali: čudne budale. Jedan se mucavac ipak usudio reći, a njega su držali za najluđega u Kiseljaku: sve smo mi to već i prije deset godina znali, ali nismo smjeli kazati od vas pametnih. Ovo potvrđuje da se ludi nikada ne mijenjaju. Samo pametni imaju prije i poslije. Ludi samo šutnju ili zatvore. Ah, budale mene. Sada bih bosansko jedinstvo mogao gledati iza rešetaka.

Osjetio je žalac u fratrovoj vjerojatno izmišljenoj priči. To je Bosna koju si nam donio. To je plod tvoje mudrosti. To je tvoj parlamentarizam, to je napredak u koji si uložio sav svoj životni tijek. Seljaci su pametni pa šute: ti si s đavlom tikve posadio, a sada ti se o glavu razbijaju.

Shvatio je da su se i fratri promijenili. Ovo više nije govor staroga i dobroga fra Petra koji pred sobom uvijek ima čovjeka kakav jest, koji pokušava od zla odvratiti i promijeniti na bolje sve dotad krivo učinjeno. Fratar ga je sada gledao kroz krv stotinjak pobijenih i nevinih fratara, pobijenih i mučenih samo zato što su fratri i samo zato što su katolici. Bio je mudar kao i njegov mucavac iz Kiseljaka. Sve je rekao, a ništa mu ne možeš predbaciti. Tako uljudnom šalom rekao je sve što je najgrublje mogao reći: Tebi moj Andriću, ovdje nije mjesto. Ovo su sobe fratara koje si pobio, poslao na robiju gdje još robijaju, ovo je Bosna koju su tvoji prijatelji i suveznici tako iskrvarili, ovo je svijet zla što si nam ga namro i što nam ga svaki dan namireš. Komunisti i njihovo novo doba samo su paravan za nove zločine starih ubojica. Nedostatno je reći: Tito nije iz moga tabora. Sve je to davno zacrtani stari tabor, odakle sve proizlazi, samo se skriva pod raznim imenima. A i zašto se skriva? Komu govori da nije isto? To svaka budala zna da je sve isto. Čemu onda da ikada lika mijenjaju?

Sve je to fratar, gotovo golobrad, tako vješto izrekao, a da nije niti jedne rečenice rekao, osim te male priče o Staljinu. Sve je to bez milosrđa i s nekom pritajenom prezirnošću dospjelo do njegove svijesti.

I nije mu mjesto među fratrima. Nekada je među fratre dolazio jer se osjećao njihovima i oni njegovima. Primali su ga kao mladića slobodno i otvoreno kako fratri samo primaju svoje privrženike, ne imajući pred njim naročitih tajni. Sada se sve promijenilo. Fratri ga primaju jer moraju. Jednako kako su nekada morali primati turske nasilnike. Fra Petar bi praštao i prelazio preko prošlosti. Pogled ovoga mladića govorio je nekim drugim osjetom i drugačije poruke slao. Činilo mu se da se mijenja odnos fratra i njega upravo kroz kristovsko poimanje stvarnosti: mladić ne pruža drugoga obraza na novi udarac nego odrešito i ponosno kaže: zašto ti mene udaraš, tko ti je na to dao pravo?

Bilo mu je neugodno, ali je to vješto skrivao, naviknut skrivati svoje osjećaje vještije od bilo koje zmije kad skriva vlastite noge. Zaista: što radi tu? Ovo je drevna udruga siromašnih idealista dobra. On je sve moguće drugo: samo ne ono što su oni.

Mladi fratar nije se dao zbuniti njegovom šutnjom, a još manje gvardijanovim crvenilom, vikarovim kolutanjem očima i tišinom što je naglo nastala u svim nazočnim fratarskim dubinama. Neka je znao da će mu kasnije reći da je lud, da izlaže ono preostalih fratara opasnosti, da se njemu ništa ozbiljna ne može povjeriti, mirno je i cinično upitao.

- Gospodine Andriću, kad me na vjeronauku budu djeca pitala što ste vi što ću ja njima reći: Hrvat, Srbin, Portugalac? Koje ste vjere ili koje nevjere? Imam li pravo isparati stranicu u matici krštenih u Docu na kojoj ste upisani u Katoličku crkvu?

- Mladiću. Ima pitanja na koja se lako ne može odgovoriti. Zato me, molim te, nemoj to pitati. Još nije vrijeme za takvu vrstu odgovora.

Rekao je to gotovo skršeno, gorko, bez diplomatski sračunate hladnoće i gotovo kao u izdisaju, uboden otvorenim pitanjem kao naglo doletjelim kopljem, od koga više nema spasa. Došla su vremena padova, gdje se vlastita nemoć, dugo skrivana, već i vani pretače. Kad to golobrad mladić vidi, što li tek vide ovi drugi, iskusni, mudri i diplomatični, više vide što manje gledaju i više otkriju kad manje govore. Zaista je došlo vrijeme da ode. Ovo više nisu njegovi fratri, nije više njegov narod, nije više ovo ni njegovo

doba. Gdje je? Nigdje. Udarila ga u glavu cigla Kule babilonske. Sada čeka da se sruče i ostale, jer pod njezinom ruševinom ostat će zauvijeke pokopan zajedno sa svom svojom glupom ljudskom ograničenošću i zlom od koga se ne može osloboditi.

Dok se tako neodlučno pripremao za možda trajan odlazak od fratara sjetio se nekadašnjeg razgovora s vatikanskim nuncijem u Madridu. Imao je pravo. Vatikan je vješto sazidao zamku.

Svi ga vide u zidinama prepunim zlata, oslikana i prebogata. On je ovdje u ovim mladim ljudima, među nekim nevjerojatno malim svijetom kad ga gledaš neoprezno, a tako neukrotivim podeš li s njime u rat. Fra Petra, mislio je, bilo je moguće dobiti na dobrotu. Ovo je neka nova generacija fratara koju možeš samo ubiti, a ničim ne možeš promijeniti. Što je više ubijaš to sve više raste, širi se i postaje čvršćom. Vatikan stvarno ne treba još kopati opkope jer je fronta sukoba za opstanak još tako daleka. Biskupi i kardinali samo su statisti u nekom čudnom katoličkom kazalištu: stvarna moć i nepobjediva odlučnost položena je u ovim ljudima. Glupih li mu suveznika: dokle se god budu obarali na Vatikan, a ne na ove momke, dotad će gubiti svaku moguću bitku. Nuncij je to znao. On je to tek sada slutio, ali će to teško moći dokazati kakvu komunističkome šupljoglavcu, komu će se nasmijati kad se ponudi da konačno sruši moć katoličanstva.

- Koza i fratara ne može nestati. Sjetio se kako je po sarajevskim ulicama vikao Teški Radnik u ono teško sarajevsko poraće, kad se takvo nečega stvarno dopuštalo samo takvima kakav je bio Teški Radnik. Riječ izgovorena iz usta gradskoga luđaka činila mu se genijalno istinita.

- U katolicima nema nikakve moći osim dobrote. Dobrota uvijek ostaje posljednja, ma što neprijatelji katoličanstva o njoj govorili i ma koliko propagande uložili u to da kompromitiraju katoličanstvo. Vi masoni i komunisti znate sve naše grijehe, znate koliko smo siromašni, a ne koliko smo bogati, znate sve naše planove i namjere, znate sve što ćemo u najskorijoj budućnosti učiniti. Znate da vas ne volimo, ali i da se namamo namjeru s vama tući, jer fratru ne priliči puška, niti ju je ikada uzeo. Da jest, vjere mi fratarske, ne biste vi lako ni tih bitaka dobili. Ne znate jedno i najvažnije: tko drži fratra bez novaca, jela i ičega ljudskog godinama među sirotinjom u najtežoj bosanskoj zabiti?

Kad to saznate, znat ćete da nas nikada ne ćete pobijediti jer ćete shvatiti da su smiješne vaše moći novca, časti i vlasti. Zato možete ubijati, ali mi ćemo živjeti.

Ovako je glasila obrana bosanskoga fratra, osuđenog u Beogradu na smrt, koja mu je doprla u ruke kad su mu preko vatikanskog nuncija pokušali sugerirati da nevina čovjeka spasi smrti jer nema nikakva valjana dokaza kojim bi mogao biti i uhapšen, a kamo li na smrt osuđen. Nije mu mogao pomoći jer je rečeno da je nepopravljivi neprijatelj novoga doba i nove zemlje, opasan po okolinu i nepopustljivo uporan. Sjetio je se dok je gledao pomalo naivne, ali i te kako odlučne oči fratra pred sobom. Da su i njega ubili bi li bilo nekoga da ovo reče? Bi, možda neke druge oči istim odlučnim izrazom, samo možda još teže i možda još ubojitije.

Vraćajući se u Beograd slika mu se neprestano vrzmala pred očima. Bio je tako malen i ponižen spoznajom da mu se tako uspješno suprotstavio tako mlad i odlučan fratar. Izgledalo je da je stvoren novi svijet, toliko je truda u njega uloženo, svjetske su sile usuglasile odlučnost i stvorile nešto novo. Bilo je potrebno ubiti više od milijun Hrvata da se to ostvari. Svu svoju moć u rješenje Bosne uložile su engleske, francuske, ruske i američke tajne sile, a ponovno će je srušiti oči jednog nemoćna i beznačajna fratra. Broz i njegov komunizam to ne znaju, makar se vezali uz najsigurniju silu. Zapad to ne zna jer sipa u Brozovu diktaturu milijarde dolara. Istok to ne zna jer je sav napor uložio da Bosnu stvori oslobođenu od utjecaja prošlosti. Sve zato što postoje neke takve bezazleno odlučne fratarske oči.

- Bosnom se ne može vladati. Ključ njezine tajanstvenosti počiva u dušama sedamsto godina starih bosanskih ujaka. Želiš li nešto o Bosni znati, neka ti to kažu ujaci i mnogo će ti toga biti jasno. Tako su francuski generali dojavljivali svome diktatoru, htijući u Bosnu donijeti francusku kulturu.

- Sve se to može i srpskom silom. To su dokazivali srpski prepotentni konjušari, zaboravljajući daje Srbija jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja slavi vlastite poraze, jer rijetko kada ima svojih vlastitih pobjeda.

- Nijedna sila nije pokorila Bosne. I nisu "ujaci" moćnici. Tajna je samo u tome što zloća nikada ne će pokoriti dobrote i što zlo nikada ne će vladati dobrom. Fratri su borci suprotne sile. Pobijedit će i opstati, ne što imaju oružje ili ljudsku moć, nego će pobijediti samo zato što su u taboru dobra. Mogu biti najteže životne naivčine, mogu biti neznalice, grešnici, neznanstvenjaci, mogu biti nesposobnjakovići prve vrste, mogu sve raditi nespretno, neinteligentno i zapanjujuće lijeno i tromo. Uspjeh im je zagarantiran jer polaze od dobra. Da ništa ne učine imaju dobru nakanu i ona svjedoči opstanak. Za razliku od zla, jer najsposobniji i najinteligentniji ljudski programi, dani u ruke najizvrsnijim umovima i osigurani svim mogućim ljudskim potporama propast će jer im je izvorište krivo. To je jedino što imaju fratri i katoličanstvo. Alije to jedino što u filozofiji jednoga ljudskog života i treba.

Sve mu je to sada iskršavalo pred mislima. Nekada davno to su bile spoznaje odluka: biti s dobrotom ili biti sa zlom. Danas je to samo tek tužno razgledanje vlastita puta, davno već započeta i davno već ogrezla u tajni najdubljeg zla. Nema povratka. Ovo se sada samo neko vrijeme neka čudna dedinjska minute povraća u vlastitu prošlost. Ništa više.

Dok je još mogao nazad, nije imao odlučnosti. A tako je znao put vlastite propasti. Svjesno. Do kraja svjesno, ljudski najsvjesnije. Svejedno nije odustajao. Mnogo je toga znao. Svejedno. To gore. To je bilo doba odupiranja i ljudskoga trvenja u njemu. Nije mu se znao oduprijeti i nije znao uteći upravo opsjednuću svijeta pred kojim se našao i koji ga je nastojao pridobiti u svoj tijek.

- Pa ni ja nisam ništa drugo osim djelić mase. U čemu je vrijednost da baš mene izabirete? Treba biti jak i uporan da čovjek sve to shvati i da se nade u svemu ponuđenome.

- Lako je. Ne trebaš misliti. Već je sve smišljeno. Sve će ti se reći. Svugdje ćeš imati potporu. Svugdje će ti se kazati u danome momentu što ti je govoriti, kad ti je šutjeti, kad ti je vući jedan ili drugi potez. Jednom uveden u naš svijet, nikada ne ćeš biti ostavljen dok sam ne odustaneš od puta i nikada družba prosvijećenih ne će na te zaboraviti budeš li vijerno i predano činio ono što se od tebe traži. Posluh se nagrađuje vječno nevidljivom zaštitom.

- Ali po čemu sam dostojan? Ja sam neznatan bosanski seljačak, sirotinja i beskućnik, vječno ovisan o tuđoj milostinji? Zašto baš ja?

- Mi procjenjujemo komu je dostojno ponuditi prosvjećenje.

- Ne misliti. Ne činiti ništa sam. Ne odlučivati bez uhodane

naredbe. Put na koji upravo polazi lomi ljudsku slobodu i čini čovjeka nekakvim kolektivnim bićem, bez »voje osobnosti, originalnosti i bez upravo onoga najdragocjenijeg u ljudskome rodu. Sada mu se u odlučnom momentu stupanja na prag zla, pojavljivalo dobro kao napast od koje kao da se nikako nije mogao otrgnuti. Sloboda je ono što je u svemu tražio, a upravo nju mora pokloniti kao zalog svemu ostalome.

Sloboda je nešto o čemu se može tisućama godina govoriti i što se ne može ničim iscrpiti, upravo kao što se ne mogu ničim iscrpiti ni sve ostale pojmovnosti dobra. Zlo ima svoju granicu jer ga negdje dobro zaustavlja, dok je dobrota jedina bezgranična, a sa sobom u bezgraničnost povodi ljubav, ljepotu, krepost i ponajviše ljudsku slobodu. Biti slobodan: imati svoju neovisnost od stvari i ljudi, imati svoju samosvojnost, vidjeti jasno kao ponos vlastitu unutrašnju snagu različitu od svega oko sebe, biti u svemiru i svemu naličiti, a imati svoje, upravo i samo svoje ime. Milijarde imena može biti, ali tvoje je samo jedno. Pored milijardu mogućnosti imati svoju mogućnost. Pored tisuću sila imati svoju unutrašnju snagu sposobnu da čovjeka učini nečim posebnim. To je sloboda. Veličanstveno: vidjeti se u velikom svemiru kao djelić bez koga se ne može i bez koga ni Bog svojih namjera ne započinje. Bez nijednog imena Bog nije htio graditi svoga svemira. Stoga je svako ime i svaka l judska sloboda da to ime i shvati nešto kao veličanstveno. A njemu upravo to oduzimaju. Slobodan čovjek misli, radi djeluje, raduje se, plače, lijega, ustaje. Slobodan čovjek vidi ljude i oblake, vidi nebesa i zemlju, vidi more i obale, planine i doline, vidi sve i svemu daje svoje ime. Bezimen čovjek podzemlje je svjetova i gleda samo što će komu oduzeti. Zarobljenik ruši okove oko sebe, a slobodnjak širi ruke suncu i mjesecu. Upravo su ga zarobili. I traže od njega da ne misli, traže da ne radi ništa osim zla, da se ne raduje ničemu osim kad mu to pokažu, traže da bude sve osim radosti za kojom sav svoj životni tijek pokušava ići.

Je li predragocjeno to što su od njega zatražili? Ne mora dati odgovora. Ne mora pristati. Slobodan je. Svejedno: najinteligentniji i najsposobniji ljudi mnogo se lakše priklone gluposti iako znaju da je glupost pred njima i da će upravo u glupost ukoračiti. Svi intelektualci ponajbolje znaju da su svi ljudi jednaki. Osudivat će preuzetnost, oholost, taštinu, škrtost, dvoličnost, umišljenu ugladenost i pretjeranu profinjenost, a najoholije će upravo to osuđivati i sablažnjivati se upravo nad onim nad čime se ne smije sablažnjavati. Kad u kakvo uglađeno društvo ude netko bez fraka ili kravate svatko će ga začuđeno pogledati i osuditi njegovu primitivnost, iako će sve vrijeme tvrditi kako odjeća ne čini čovjeka. Potreba da ima prsa za časti i zavidne poglede svojih seljaka i potreba da se dokaže kao netko poseban i izvanredan od ljudi učinila gaje da se bez teške primisli i veće duševne borbe prepusti zlu. Čast, vlast i strast za slobodu: jedno je to vrijeme izvanredan dar. Vremenom, kad ishlapi radost iz časti, vlasti i strasti, povećano željenje odvodi ljudsku dubinu u nemire. Sloboda je tada zauvijek izgubljena, a ljudska potreba za njom neutaživa. Tada u ljudskim dubinama nastaje pakao iz kojega netko njemu sličan nikada ne izlazi.

Sloboda dana za nožić, za pročelništvo u razredu, za upis u gimnaziju, za silu sudioništva u jednome ubojstvu, za studij, za doktorat, za diplomaciju, za Nobelovu nagradu, sada tako kruto boli. Nema povratka: netko se već smije njegovoj nesreći. Netko ga je grdno prevario. Netko mu je prodao rog za svijeću. Časti su varljive i uzaludne sve pohvale, diplome i nagrade. Vlasti iščezavaju jer ih na najvišem njihovom vrhuncu poruše oči najzadnjega i nemoćna bosanskoga fratra. Strasti još prije, jer što su sve žene što ih je imao, što su sva pića što ih je popio, što su sva jela, najizvrsnija i preobilna, što su sve diplomatske pobjede što ih je izborio i sve mudrosti kojima je uspijevao kad na kraju ostaje nesređen i nejasan ljudski poraz. Samo sloboda nosi unutrašnju sreću. Ona ne znači moći nešto razbiti, nešto posjedovati, nekomu nešto nametnuti. Ona znači imati samoga sebe, svugdje kamo kreneš, gdje god jesi, kad spavaš i kad ustaješ, kad se smiješ i kad plačeš, ona znači vječno biti kod svoje vlastite kuće. On je davno odlutao. Podigao je svoj paunovski vrat. Na rep su mu objesili stotine nepotrebnih šara, nejasnih vremena i nepotrebnih htijenja, a on sada shvaća da su ga naveli da kao rob čitav svoj život gleda svoj vlastiti rep. Pretvorio se u čovjeka koji umjesto za životom, čitav svoj život hoda za svojim vlastitim turom. Spoznaja slobode sada je uzaludna i nenadoknadiva. Sve što sada pred sobom vidi nije ništa nego li teška, promašena igra gdje je rob umislio da je bolje jesti robovsku piletinu nego li gladovati slobodnom dubinom. Tko god za jelo prodaje dušu i radi časti pristaje na zlo, sam je sebi odsjekao granu slobode. Nema se čemu prispodobiti nego li bijednu gmizavcu, zaglibljenu u vlastiti izmet, čitav svoj život uvjeravajući druge, a na kraju uvjeravajući i sebe kako hoda uspravan i častan proljetnim livadama. Robovi su ponajviše uvjereni da su slobodni. Zato je robova strasti, časti i vlasti napretek. Slobode nisu ni zaslužili. I sami to znaju, samo to nikada glasno ne žele reći.

Slobodna čovjeka ne možeš navesti na zlo. Ne možeš mu prijetiti smrću ili kaznom. Slobodo biće sve će prije dati nego li slobodu. Zato ima u svijetu i toliko junaka. Njihova smrt iz dobra ideala nije ništa drugo do li zaštita vlastite unutrašnje slobode koja se, kad se jednom shvati, ne predaje pred ničim. Njemu se takva što nije moglo dogoditi. Mogao je biti i bio je sve osim slobodan junak. Zato je prekasno tražiti nešto drugoga. Dedinje rješava njegovu sudbinu i ostavlja za njim prošlost profinjena roba. Slobode nije imao nikada. Do ove posljednje minute. Do trena kad sam sebi prizna da je sav život potrošio uzalud. I da je sve što je radio samo neslavan pokušaj primitivna zla. I još zdvoji: tko je i što je i kako će se sav njegov tijek dovršiti, umjesto da barem tu posljednju minutu bude slobodan i svoj. A sloboda je dar. Teško se stječe. Krvavom se upornošću čuva. I lako se, prelako gubi.

Davno je to već bilo kad gaje njegov tajanstveni sugovornik uveo u prostor gdje je tajanstvenost zla osnovna značajka zbivanja. Tko su ljudi određeni da vladaju i da zlom dovrše davno započeto djelo, kako oni kažu, Graditelja koji im je to dopustio? Jesu li to ljudi? Jesu li to samo ljudi? Koga će upravo tu naći? Ideju, zamisao, naredbu: ne čovjeka.

Sve je to simbolika, a ponajbolja simbolika jest ponajbolja varka. Sve izgleda tako savršeno i sve je tako uglađeno. Sve se presijava od srebra, zlata, mahagonija, baršuna. Posvuda su mramor, dijamanti, rubini, biseri, knjige optočene srebrom, zlatom i kožom. Posvuda su skupocjene umjetnine, nevidljive smrtničkim očima i nedohvatljive gotovo predodžbama običnih smrtnika. Sve je to varka. Taj sjaj, taj svijet, ta moć, navodno moćna, a zapravo samo umišljeno moćna. Ovdje ljudi za stvari zamjenjuju slobodu. Ovo je vješto skrivano trgovište gdje se za ništa prodaje sve. Ovo je neka čudna duhovna prostitucija, gdje je onima što prodaju od početka jasno da ništa ne prodaju uzimajući ono što mogu, kao i onima što kupuju, da ništa ne kupuju, ada za to plaćaju jedino što imaju. Ovo je svijet obostrane laži: prvi će se praviti da su nešto prodali, a drugi će se praviti da su nešto kupili. Zajedno, takvi kakvi jesu, tvore bilo svijeta od samoga početka osuđena na propast, jer sve što se u njemu započinje utemeljeno je na propasti.

- Odsad će ovo biti tvoj svijet.

Znao je da više ne će nikada moći govoriti o sreći, slobodi i iskrenu, nenamještenu ljudskome smijehu. Znao je da su ovo vrata ulaska u ljudsku oholost, gdje je čovjeku predočena njegova veličina odvojena od ostalih mjera i gdje je upravo ta predočenost ponajveća ilizija ljudske misli. Znao je da ulazi u svijet miševa koji su sebi dokazali daje miš kao pojam središte svijeta i da se ništa ne može nadviti nad mišju stvarnost, namjerno izostavljajući daje mačjem rodu dozvoljeno dolaziti u pohode miševima i kad nisu pozvani i onda kad nisu najavljeni kao gosti. Opiti se vlastitom moću samo zato što tako hoće čovjek, znači posegnuti u obilje vlastite ljudske gluposti, od koje umire sve čega se dotakne. Sve je to znao: čovjek nije veličina nego tek sklop, djelić jednoga nepoznato konstruiranog sistema kojim čovjek nikada nije gospodario i nikada ne će gospodariti ma što on o sebi mislio. Svejedno, u njega ulazi.

- Ovo je prva odaja ljudske moći.

Kraljevi, prinčevi, kraljice, carice, princeze. Ljudski urešena lica pravilnih crta, optočeni zlatom, srebrom, dijamantima, jaspisima, perlama svih mogućih ljepota. Ovdje je ljudska moć i ljudska mudrost najizrazitija. Odavle se raznose u sav svijet imenima ovih ljudi prosvijećenja, naumljena da se daju običnim smrtnicima.

- Ovo je druga odaja ljudske moći.

Maršali, generali, pukovnici, brigadiri, časnici, dočasnici. Svaka je epoleta na svome mjestu. Odavde u svijet prelaze čvrste ruke "Crnih ruku". Nitko se ovoj sili i ne može suprotstaviti. Gdje god to treba, začas se već nadu i volju velike vlasti provedu.

- Ovo je treće odaja ljudske moći.

Predsjednici, dopredsjednici, sabornici, kongresmeni, gradonačelnici, načelnici, činovnici. Posvuda su isti. Sve im je već predočeno. Sav svijet ostavljen im je u rukama, a oni u njega donose vlast prosvijećenja. Po njihovu djelu poznaju ih svi narodi.

- Ovo je četvrta odaja ljudske moći.

Bankari. Svih vrsta novca. Svih moneta, svih oblika. Svih zlatnika, srebrnjaka, bakrenjaka. Ovdje je moć svega što se brojkom pretvorilo u oznaku vrijednosti. Ne bi mogao sagledati što im je sve u rukama. Nema te stvari koju ne mogu kupiti, procijeniti, isplatiti. Nema ni jedne zamišljene cijene koja ih može iznenaditi. Sve je tu založeno da se provede volja zacrtane vladavine i nema cijene koja za to ne će biti plaćena. Samo na mig ovih ljudi pokreću se ili propadaju svjetska tržišta, nastaju uspješna poslovanja ili propadaju u svome začetku, nisu li odavde proizišla. Imena bi se mogla danima nizati, ali je potrebno samo spoznaja: nitko bogatiji nije od ovoga svijeta i koliko god se trudio da ga dosegne nikada mu to ne će uspjeti.

- Ovo je peta odaja ljudske moći.

Tajni agenti, atentatori, egzekutori, specijalci, diverzanti, elitni vojnici, povjerenici, dezinformatori, zametnici tragova, padobranci, podvodnjaci, nadzemnici, zemnici. Svijeta nema koji ne prekrivaju svojim tajnim sjenama. Nema čovjeka na svijetu koji bi se usudio nešto uraditi, a da ga ne će uskoro pokriti sjenka ovih moćnika. Sve što se već stoljećima u svijetu skrovita dogodilo sve je iz ovoga svijeta proizišlo i malo je toga što će se dogoditi, a da ne će odavde izići. Sav svijet, imalo upoznat sa stvarnošću, čim osjeti gdje se upušta, začas se povuče jer zna da ne će dugo svoje volje provoditi. Ovdje je nekima ruka zaštite, a mnogima ponajviše ruka smrti.

- Ovo je šesta odaja ljudske moći.

Slikarstvo. Kiparstvo. Glazba. Književnost. Lirika. Epika. Suvremeno i staro. Veliko i malo. Tužno i radosno. Sve je na ovome mjestu u službu vlasti sabrano. Ovdje su niknuli veliki koje smo do zvijezda podigli i ovdje su bačeni na koljena mnogi koji su umislili da se bez nas može slobodno u svijetu rasti. Ovdje nastaju stilovi i pravci, ovdje se procjenjuju vrijednosti i odavde se potiču svi na određen rad i određen doseg. Tko god se ne nalazi u kolotečini ostane prezren siromašak s nekom namjerom, ali unaprijed izgubljen jer ga nema tko podignuti. Postane li uspješan otkupimo ga novcem. Postane li previše govorljiv sve mu djelo jednostavno uništimo.

Ovdje se umjetnost usmjerava svojoj svrsi i svaki od ovih pravaca donosi svoj plod u određeno vrijeme. Nema slobodne umjetnosti koja nam ne bi stajala na raspolaganju. Ne zaboravi da je većina umjetnika po prirodi labilna i da ju je lako navesti da radi što nas je volja i što nama odgovara. Nabrojat ću ti čitav niz imena. Bili su obične kukavice, nesposobne za išta osim da fantaziraju. Mi smo ih učinili moćnima, bogatima i korisnima. Njihova umjetnost pomaže nam lakše prodirati među mase i prezentirati volju vlasti. Sve što ovdje vidiš sve je tomu podređeno.

- Ovo je sedma odaja ljudske moći.

Kazalište. Glumište. Televizija. Radio. Film. Glumci. Primadone. Veliki filmski magnati. Velike drame. Velike tragedije. Velike komeđije. Ljubavi. Smrti. Sve je uhodano već u tijek našega sporazumijevanja sa svijetom. Odavle se iznose sve ideje i priopćenja, ovdje se kuje javno mnijenje, nama odgovarajuće. Ovdje pada sve što nam ne odgovara. Nitko nije moćan da nam se u uhodan svijet ubaci, a da za to ne bude kažnjen. Tisuće ljudi ovdje svakodnevno budno motri da se ne dogodi nepredviđeno i ako se nepredviđeno dogodi da ga ne pokažu takvim kakvo jest.

- Ovo je osma odaja ljudske moći.

Igrališta. Zabavišta. Kockarnice. Nogomet. Košarka. Velike lutrije. Veliki dobici. Veliki planovi. Odavde se ponajbolje određuje poslovicom starih Rimljana: "Kruha i igara". Većina ljudi, zlobna po naravi jedva čekaju da se razjare na prvoga koji se pojavi kao žrtva. Kad nam ne polazi za rukom ovladati masama nekim drugim sredstvima, tada nam urlik nogometnih igrališta dođu kao izvrsna stvar. Zapalimo im strast. Urlaju, viču, psuju, a onda se smire kao umoreni bikovi u areni i onda se više nad ničim ne bune. Odavle se i zapaljuju, treba li se na nekoga oboriti tko nam remeti planove. Ta je masa toliko glupa da radi što joj god rečeš. Samo vikni "živio", svi će vikati "živio". Minutu kasnije viči "ubij ga", isto će to za tobom vikati. Na ovakvim se mjestima ponajviše nalaze ljudi bez razuma. Možeš s njima gospodariti kako hoćeš. Za to još plate ulaz, a našoj vlasti pritječe siguran prihod, spreman za druga djelovanja.

- Ovo je deveta odaja ljudske moći.

Ovdje su u ljudskome obliku sažeci ljepote. Rasnost muškaraca i rasnost žena, oslobođenih bilo koje tjelesne ili duševne mane, stoje na raspolaganju svijetu koji samo mi poznajemo. Ovdje je čista ljepota, oslobođena nesavršenosti. Ovdje se stvara i paraljepota kroz pornografiju, prostituciju i razdraživanje ljudske strasti. Malo što razdražuje glupe mase kao slika golotinje. Odavde se i stvara slika morala. Tko god ode pretjerano u čistunstvo, uskoro ga obori jedna od naših metoda. Ljepota nam je uzvišen cilj, a njena sjena, bačena među mase još jedno od sredstava pražnjenja divljih, ali neugodno moćnih masa.

- Ovo je deseta odaja ljudske moći.

Istinska ljudska mudrost. Rasni mozgovi, sposobni da se dovinu svakome ljudskom problemu. Sveučilišta. Fakulteti. Gimnazije. Prosvjetna društva. Akademije. Doktori. Profesori. Nobelovci. Akademici. Sva moguća i zamisliva ljudska mudrost ovdje je smještena. Ništa se ne dogada, a da se ovdje ne rodi ideja i ništa ne nastaje novoga, a da ovdje nije premjereno i procijenjeno. Ovo je toliko moćno mudar svijet, da mu nitko nikada ništa nije mogao i da mu nikada nitko ne će ništa moći. Mudrost kao nevjerojatno moćna snaga u posjedu naše vlasti, daje izgleda da nikada ne pogriješimo i da sve zacrtano istinski i provedemo.

- Ovo je jedanaesta odaja ljudske mudrosti.

Prošlost. Ovdje su zapisi mrtvih sjena koja su se usudila koračati poviješću kako ih je bilo volja. Želiš li tajne znati dobro pogledaj što je ovdje sačuvano. Malo je znanoga u prošlosti što ovdje nije svoga korijena imalo. Imena ljudi, moćnika, imena dogadaja i događanja: sva su uglavnom, posebno u novijem dobu, ovdje nastala.

- Ovo je dvanaesta odaja ljudske moći.

Budućnost. Sve što će se dogoditi ovdje se već događa kao u najboljem astrološkom predviđanju. Ne damo da nas išta iznenadi.

- Jedno je preskočeno, sadašnjost?

- Nju ćeš upravo upoznati. Trinaesta odaja, posebno naglašena vrhunac je svijeta o komu govorimo. Bit ćeš predstavljen prosvijetljenima i oni će biti predstavljeni tebi. Od zapada prema istoku tu su: Hegel, Marx, Engels, Goethe, Mozart, Averois, Jean Cot, Lord McMilen, Lord Carington, Lord David Owen, Kraljica od Sabe, Salamon, Kleopatra, Cedric Thornberry, Henry Kissinger, Miroslav Krleža, Josip Broz zvani Tito, Hitler, Gobels, Churchil, Agata Christi, Boutro's Ghali Boutros, Jean Jack Roussean, Morillon, Marmont, Napoleon, Francois Leotard, Bertrand de la Presce, Pereš de Quelar, Bernard Janvier, Andreev,

Medvedeev, Gorbačov, Jack Poss, Eric Wahlgren, Bernard Norlain, Yasushi Akashi, Satish Nambiar obvezatno s odlikovanjima, Van den Broek, Francis Briquemont, Vladimir Žirinovski, Thorwald Stoltenberg, Malkolm Rifkind, Mahatir Muhamed, Johan Joergen Holst, Waren Christopher s ogledalom, Shimon Pereš, Moša Dajan, Denis Ross, Demis Russos, Frenck Sinatra, Salvator Dali, Ivan Meštrović, Aleksandar Karadordević, Martin Indyk, Jean Lue Dehaene, Guy Coeme, Guy Mathot, Guy Spitales, Rosenberg, Spilenberg, Giinlher Greindl, Michael Rose, Bili Aikman, Simon Wisental, Georg Bush, John Maior, Francois Mitterand. U nedogled mogao bi nizali. Ovo je sadašnjost svijeta.

- Ima nešto nelogičnoga u svemu ovome. Čini se daje ovdje pomiješano imenovlje kao da se sva prošlost stopila u jedno. Kraljica od Sabe i Simon Wisental kao da nisu od istoga vremena. Salamon i Hegel također nisu iz istoga vremena. Čudno je da su na istome okupu Hitler i Lenjin. Zaista neobičnog?

- Tu gdje jesi stvarne su osobe koje vidiš i njihovo je djelo ovdje. Kao što sam ti već ranije rekao, svijet se ne dijeli kako si ga naučio dijeliti, nego na podjelu kakva odgovara ovome tajnom svijetu. Različiti nespojivi protivnici ovdje su sjedinjeni jer su imali isti cilj i istom su gospodaru polagali račune. Ovdje prestaju kategorije uobičajene običnim smrtnicima: ovo su likovi koji nemaju prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Oni su jedno u cilju za kojim teže. Njihovo djelo ne prosuđuju ljudi nego ga prosuđuje ovo mjesto. Svi su oni spojivi ovdje i svi su podjednaki jer su točno izvršili što se od njih tražilo. Da nije tako ne bi ovdje ni dospjeli. Tako se u našim rukama stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost, a ovi su nam ljudi, prosvijetljeni u svojim nakanama, to ostvarili.

-I moja Bosna ovdje je.

- Ne samo Bosna. Sav mogući svijet ovdje zaustavlja svoje hodove ili podiže nove korake.

-I sve što se dogodilo? Ovi ljudi su sve što se Bosni dogodilo inicirali. I nove će dogadaje inicirati.

Sve što se dogodilo. Sve što se dogada. I sve što će se dogoditi Bosni ili bilo komu drugome. Dolaziš konačno do tajne: ovi ljudi vladaju svijetom.

- U čije ime? U ime zla? Je li ovo pakao? Jesu li ovo davli?

- Nikakva zla. To je samo metoda stvaranja svijeta uzvišena prosvijetljenja: svijeta ljepote, svijeta snage i svijeta mudrosti.

- Nije li bilo lakše i prirodnije da se ovi ljudi umjesto zlom bave dobrom? Nisam li te već to dosad čitav život pitao?

- Dobro i zlo ne postoje.

- Tko si ti što sa mnom govoriš? Imam osjećaj da si kao zao duh. Kako da te vidim, kako da te prepoznam? Čovjek si, a nisi čovjek. Čovjek se tako ne ponaša.

- Moje je ime posljednja tajna.

- Možda, jer već sam razotkrio sam od sebe tvoju tajanstvenost.

- Ako i jesi, o tomu se ne govori, jer tko tajnu zna i tko tajnu razotkriva ima za susjeda "Crnu ruku".

- Još jedno mi prije oproštaja reci. Ovi se ljudi ne smiju. Puni su zlata, srebra, novaca, moći, ugleda, titula, časti, ljepote, snage, ali jedno im, vidim, nedostaje: nikako se ne smiju i nitko od njih nema primjese osmijeha.

- Ima pitanja na koja je odgovor suvišan?

- Sve što sam od tebe tražio bio je samo sretan osmijeh. Možeš li mi ga dati ili mi ga ne možeš dati? Sve ostalo suvišno je.

- Kad se ne želiš radovati ljepoti, snazi i mudrosti. Kakvu sreću tražiš više?

- Trajnu, nezavršivu, onu koja se ničim ne da poremetiti niti uznemiriti.

- Nije u mojoj nadležnosti.

- Svijet koji gradiš treba imati neograničenost. Doveo si me do granice. Vidim sada i drugo dvorište. Tvoj je svijet varka jer nije beskonačan. Uzaludan ti sav trud. Evo si sagradio uz more krvi, nevolje, nesreće i ljudske oholosti Kulu babilonsku. Udari me ciglom, ali ovo je vrijeme nesporazuma. Nas dvojica više nemamo o čemu razgovarati.

- Ma koliko htio otići to ne možeš, jer da si se bolje zagledao u svih trinaest odaja upisano je i tvoje ime. Nikamo ne ćeš otići.

- Mogu. Već sam otišao.

- Nikamo. Straža je pred vratima. Liječnici su u našoj nadležnosti. Nema nikoga tko bi ti se mogao približiti i nikoga tko bi ti povjerovao da to nekom ispričaš.

- Ima vremena.

-I u posljednjoj minuti?

-I u posljednjoj minuti.

- Pobrkao si lončiće. Tvoje te misli varaju. Ovo nije još posljednja minuta. Ovo ti je povratak na Dedinje poslije Berlina. Posvuda je rat. Naši pijuni veoma dobro izvršavaju svoje uloge. Mase šalju na mase da se iskorjenjuju. Naši se fondovi pune od rasprodana oružja. Bankari zadovoljno trljaju ruke i pribrajaju zarade od rasprodanoga. Umjetnici dobivaju nove motive za inspiraciju. Budući da si posumnjao u svojoj dubini u svijet koji te dotle doveo, a budući da znamo da si kukavica i da ništa zbog vlastita kukavičluka ne ćeš odati, ostavljamo te do daljnjega u miru. Piši memoare. Razmišljaj o glupoj Bosni. Čuvat ćemo ti ime jer još nam trebaš. Jedno nikada ne zaboravi: iz svijeta u koji si ušao nitko se ne vraća. I ne zaboravi da te "Crna ruka" u svakome tvome koraku nadgleda.

Ljudskom je mozgu tako lako premještati vremena i vještinom skrivača osvajati unutrašnji čovjekov labirint. Nije ga snaga nastala unutrašnjeg sukoba probudila, nego je nastavio tako neodredeno umirati, kao da dovršava bezvoljno nešto davno započetoga, a sada obnovljenoga samo da se nešto zbude.

- Tko mu je sve vrijeme u zaleđu? Đavao?

- Ta ne postoji ni sila dobra ni sila zla. Život je samo nekakav privid iz kojega se ne može uteći, a da te jedna ili druga strana privida vidno ne unesreći. Što mu je sve to trebalo?

- Budalo, a tko te gonio da s vragom tikve sadiš, rekao bi mu Teški Radnik. Ali u ovom teškom trenu duhovnoga razboja ni njega nije bilo. I on se negdje unutra sakrio, zagubio ili zalutao. Ni njega nema u ovoj mučnoj i neodredenoj prividnosti.

Sve se vraćalo svome početku, makar toliko životnog puta pregazio u koracima. Sve se ponovno povraća u krugu, makar mu se činilo daje već odavna prohujalo s vremenom. Dedinje, nekoć ili sada, svejedno. Tihi pomak natrag, od vremena kad se na Dedinje vratio iz bučnoga i nejasna Berlina, pomak prema unutrašnjosti bilo je sve što je mogao sam učiniti. Nije znao kamo bi: činilo se da mu je život tek prazna jeka ničega. Ipak ga je morila slutnja: Zlo nije nad Dobrom. Uzaludan svijet tajni. Preko granice zla dolazi predio dobra, neuhvatljiv, nedodirljiv, ali jasan i stvaran.

Poznate su sve tajne, zlo i dobro vidjelo mu se kroz sasvim neuobičajeno gledanje, tajanstveno, ali stvarno u ljudskome trajanju. Previše je u svemu malo dobra radi dobra, a previše zla samo radi zla. Ima u svemu nešto nadnaravnoga, ali sve kao da skreće s putova kamo bi htjela logika dobrote. Ima nešto što uvijek zapriječi vidjeti ono posljednje, ono gdje je stvarno izvorište svega, ali što se nikako ne otkriva i nikako ne želi da se u njega prodre. Tko čuva tajnu? Tko tako vješto zatvara u labirint sve putove, sposobne da upravo stanu na taj posljednji put? Čemu sve što se tako tajnovito dogada, a da se nikako ne razotkrije i ne pojavi na vidjelu?

Tajanstven je čovjekov svijet. Tek se jednim krakom dotakao život tajne pred sobom. Ma koliko bio mudar, pametan, moćan, sposoban i bogat, tek se okrajak stvarnosti tek otvorio i ništa više. Tražiti dubinsko, istraživati dobro i zlo, stajati pred tajnom nečega gdje nisi odreden kao veličina nego kao neznatnost isto je kao i dovršiti ljudsku želju, ljubav, svjetlost ili možda još najtežu stvarnost nadstvarnoga. Nije čovjeku dano da vidi izvorište.

Njega je vodio tek jedan trak, predstavljen kao moć. Zato se uvijek izmicalo dobro i vječno svaka započeta stvarnost ostajala bez svoga pravoga oslonca. U svemu je jedno pogrešno: jednako kod ljudske želje za znanjem, mogućnostima, ljubavi ili kod smisla. Zlo se predstavilo kao jednaka mogućnost dobru, a upravo je to najveća zabluda ljudi, umišljenih da su predodređeni za veliko. Zlo nije jednako dobru. I uzaludno je svijet uvjeravati u suprotno.

Zaželio je zauvijek zatvoriti pore vanjskomu da ga više ne uznemiruje ničim. Već tada kao daje umro, već tada na njega su prestali duhovno utjecati svi ti tajni moćnici.

- Čovjek je zrnce prašine u svemiru, kao i njegova Zemlja. Oko čega se vrte? Smio je to misliti, ali nije smio ni reći ni napisati. Tada je prestao živjeti. Neka je sve ostalo dug tijek vremena nalična ranijemu.

Četiri godine. Pet godina. Deset godina Dedinja. Imao je vremena zagušiti u sebi vanjštinu prljave, glupe i zlobne Srbije. Imao je mogućnosti duhovne ulaze zatvoriti svim desetarima, vodnicima, oficirušama, svemu luku, paprici, psovkama i prljavim ciganskim mahalama. Mogao je kroz napise o prošlosti tražiti izgubljenu nit osmijeha, dubokim hodom kroz prošlost drugih nespretno hodeći kroz samoga sebe. Riječ, ljepota, duša: u podzemlju krvave prošlosti Bosne, njegov krik, njegov promašaj, njegova čežnja da se barem na trenutak završi to što se tako prokleto desetljećima na njega obara. Književnost: posljednja točka spasa. Svijet u koji se zatvorio da bi utekao vanjštini. Ništa više.

Umjetnost i samoća najveći su ljubavnici ikada stvoreni. Svaki put kad se odluče na zajednički korak rada se nešto novog i nešto dotad nerođenog. Andrić se susreo sa svojom samoćom i sa svojom umjetnošću. Imao je sada dovoljno novca da ne gladuje, imao je dovoljno uspomena da o njima piše, imao je dovoljno mudrosti i škole da se istinski udubi u razmatrano. Poznaje ljudsku grešnu dubinu, poznaje siromaštvo i bogatstvo, poznaje promašene i sanjane ljubavi, poznaje najdublje tajne politike i diplomacije. Pitanje je upravo ima li i jedan ljudski tijek što mu se sudbine nije dotakao? A rodio se i odrastao kao dijete neznana ili u najmanju ruku neprovjerena oca u Bosni. Jao, Bosni: vilajetu svega osim jasnoće i ljudske odredenosti. Sve je tu: krvava prošlost, stotine vrsta vjera, ljudi, naroda. Spoj dviju granica, mjesto gdje se pokušavaju tisuću godina dugo poljubiti nespojive granice Istoka i Zapada i gdje je sve u svome zametku već sporno. Njegovi su tajni skrbnici sav svoj potencijal potrošili to spajajući. Uspješno? Ma kakvi uspješno. Tko je ikada vidio razumne potrebe od Kula babilonskih? Bosna je kao pakao. Tako je predivno zavodljiva kad ti postane rodnom zemljom, ali jao čovjeku koji se u njoj rada. Nema desetljeća kad ne zakrvari i nema godine kad se nešto teškoga ne zbude i nema stvarnosti dobre i plemenite, a da već sutra ne će biti zla i odurna.

- Ovdje se spajalo nespojivo. Život sam gotovo utrošio, a tek sada vidim koliko je sve to uzaludno. Vodila me kriva mudrost: stoga je sve što sam dosad bio sporno. Bosna i jest ovakva kakva jest zato što se ne ide za dobrom nego traži zlo.

- To možeš misliti, ali ne i napisati. Nad tobom i dalje bdije "Crna ruka".

- "Crna ruka"? Da i hoće, što bi sada imala zgaziti? Ostatak življenja nekog ljudskog promašaja.

- Svejedno. Zauvijek te veže tajna i zavjet davno dan. Dovrši započeto. Imaš razloga da budeš i sretan.

- Sreću određuje sam čovjek. Nikako stvari, usponi, časti, moći i bogatstva.

- Svejedno je tvoje da šutiš.

IX. 

Povratak na misao propala svijeta, zagušena nedovršenom diplomacijom u Berlinu i zasuta bombama po Beogradu, nakon nejasna nadmudrivanja prethodno u demonstracijama s ulica Beograda, nije ga ostavljao ni mirnim ni spokojnim. Jedno je razdoblje njegova djelovanja prestalo, a novo nadošlo. Ništa se međutim nije promijenilo. Nov samo nastavak starog nemira provalio je poput bujice nad njegovo živovanje. Nije se moglo uteći ni prošlosti ni stvarnosti, nije se moglo ukloniti misao navrlu upravo da razori sve dotadašnje. Dano mu je sve. Imao je beskrajno mnogo, podigli su mu čast, moć i ugled do zvijezda. Što je vanjsko više raslo to se unutrašnje sve više zbijalo i postajalo otužnije. Nije se mogla izbjeći unutrašnja nesreća u vanjskoj sreći niti zatajiti unutrašnja tragika u vanjskoj komediji. Dovoljno je sazorio, muževno, mudrački, odgovorno, a da to ne bi mogao vidjeti. Sve mu se jednostavno gadilo, a od svega toga nije se mogao osloboditi ničim osim pokušajem vlastita unutrašnjeg oslobođenja. Mislit će o vlastitu promašaju i o uzaludnosti svijeta gdje se dao dovesti, ali to nikada ne će snjjeti javno kazati, još manje to će smjeli i napisali. Podijelio se na dva dijela: onaj misleći i šuteći i onaj igrača čudne igre posluha, samo zato da može opstati gdje je narastao i da mirno može dokončati način življenja u koji su ga dovele njegove želje i zle namjere nevidljivih sugovornika. Cijena svega što mu se događa bila je krupna: da bi tako moglo biti morao je prodati svoje ime, volju i namjeru. Sve je mogao biti samo ne ono što bi zaista htio biti.

Gledao je prvi put slobodno svijet gdje je ponikao. Ne može sreću dati ljudsko htijenje, ma koliko mu nakloni bili nepoznati naklonici, u zlo i prljavštine zamačući koru zaželjana kruha. Što god je više dobivao kao plaću od svojih

nevidljivih tutora, to je

IX.

Povratak na misao propala svijeta, zagušena nedovršenom diplomacijom u Berlinu i zasuta bombama po Beogradu, nakon nejasna nadmudrivanja prethodno u demonstracijama s ulica Beograda, nije ga ostavljao ni mirnim ni spokojnim. Jedno je razdoblje njegova djelovanja prestalo, a novo nadošlo. Ništa se međutim nije promijenilo. Nov samo nastavak starog nemira provalio je poput bujice nad njegovo živovanje. Nije se moglo uteći ni prošlosti ni stvarnosti, nije se moglo ukloniti misao navrlu upravo da razori sve dotadašnje. Dano mu je sve. Imao je beskrajno mnogo, podigli su mu čast, moć i ugled do zvijezda. Sto je vanjsko više raslo to se unutrašnje sve više zbijalo i postajalo otužnije. Nije se mogla izbjeći unutrašnja nesreća u vanjskoj sreći niti zatajiti unutrašnja tragika u vanjskoj komediji. Dovoljno je sazorio, muževno, mudrački, odgovorno, a da to ne bi mogao vidjeti. Sve mu se jednostavno gadilo, a od svega toga nije se mogao osloboditi ničim osim pokušajem vlastita unutrašnjeg oslobođenja. Mislit će o vlastitu promašaju i o uzaludnosti svijeta gdje se dao dovesti, ali to nikada ne će snjjeti javno kazati, još manje to će smjeti i napisati. Podijelio se na dva dijela: onaj misleći i šuteći i onaj igrača čudne igre posluha, samo zato da može opstati gdje je narastao i da mirno može dokončati način življenja u koji su ga dovele njegove želje i zle namjere nevidljivih sugovornika. Cijena svega što mu se događa bila je krupna: da bi tako moglo biti morao je prodati svoje ime, volju i namjeru. Sve je mogao bili samo ne ono što bi zaista htio biti.

Gledao je prvi put slobodno svijet gdje je ponikao. Ne može sreću dati ljudsko htijenje, ma koliko mu nakloni bili nepoznati naklonici, u zlo i prljavštine zamačući koru zaželjana kruha. Sto god je više dobivao kao plaću od svojih nevidljivih tutora, to je više u njemu upravo takva spoznaja rasla i bujala. Duh čovjekov živi samo od dobrote i slobode. Jao čovjeku koji to na vrijeme ne uvidi.

- Nisi slobodan od tajne. Nije se ništa promijenilo.

- Slobodan sam u spoznaji da sam samo čovjek i da sam pred neznanom tajnom.

- Zar ispočetka? Zar da iznova sve dokazujem?

- Molim te za posljednje. Pusti me osami. Hoću pisati, hoću ponirati ljudskoj dubini, hoću vidjeti kroz napisano crvenu nit stvarnosti. Ništa neću pokvariti. I nigdje nitko i nikada ne će saznati da među nama nema ljubavi. Dajem šutnju za slobodnu misao. Ako mi ne vjeruješ stavi straže. I pregledaj svaki tekst koji napišem. Neću pisati o onomu na što misliš. Hoću tijek slobode. On ne zanima nikoga osim mene.

- Čuva te "Crna ruka".

- Neću joj smetati. I nemojte se bojati za šutnju. Naučio sam odavna šutjeti.

Danima, mjesecima, godinama već bio je sam sa svojim svijetom. Mogao je biti s tisućom ljudi, mogao se nalaziti na najuglednijim diplomatskim i političkim skupovima, diplomatskim smješkom zatvarajući sam sebi pristup, ali s njime su se sada nalazili samo njegovi likovi. Bosna, rijeke, planine, šume, djetinjstvo, majka, otac i podrijetlo zavito tajnovitošću, škola, studij, doktorat. Sve to samo zbog jednoga: da vidi u drugima izgubljen vlastiti životni trak. Pronicljivo i strpljivo, onako kako se strpljivo razgara svjetlost lojenice u mrklim ponoćima, razgovarao je sa svakim svojim likom ponaosob. Dobar ili zao, svejedno, nadgledao se nad svakoga do kraja, gledajući zapravo koliko u svemu tomu može vidjeti samoga sebe.

Još jednom mu je Beograd dao komad kolača davno skuhana u vilajetu zvanom Srbija. Nekoć napuhana diktatorska sila, prepuna krvavih prevrata i divljački nehumanih ubojstava, atentata i podvala, raspala se od prvoga udarca onih što se ne služe samo lažljivim riječima. Pijane krezube spodobe morale su urlati. Nije bilo važno na koga, samo urlati. Nacisti protiv kojih su Srbi tako bučno lajali začas su po dolasku stekli svoje suveznike u Srbima. Znao je dobro gdje se sastaju stara društva, gdje se preprodaje i kurva, gdje se progone Židovi zbog dodvoravanja novim gospodarima, znao je gdje se kuju svi novi odnosi i način nova ponašanja. Vremena se mijenjaju, ali ne i ljudi njegova soja. Nadu uvijek razloga za urlanje i uvijek pronađu krivce. Kad ne mogu na veliko udare na malo. Njegovo je bilo da se ne miješa i da šuti. Znao je već da njega ne će dotaknuti nijedna vojska, ne će ga snaći nijedna vanjska nevolja i ne će mu se nikada dogoditi ono što se redovoto dogada svim običnim smrtnicima. Svoju je podlost dobro unovčio. Tko nije takav gubi glavu i kad slučajno prođe pored Nijemca. On će bez ikakva napora sve prevladati, neka je imao priliku potpisati i skandalozan sporazum s njemačkom diplomacijom.

Ima ljudi kojima se naizgled nikada ništa ne dogodi. Zato je unutrašnjost bučala kao provalija sa sunovraćenim kamenom upravo u padu, ali još nije dotakao dna, nego sada samo buči jedva čujnim zviždukom prije nego li napravi konačan i bučan lom. Znao je daje zaštićen od svega osim od samoga sebe.

Umjetnost? Sve je već životne putove iskušao i na svima vidio konačnicu u praznini i nezadovoljstvu. Prisjetio se davnog vremena kad je tako žarko želio imati nožić i rezbariti. Htio je jednom slobodno pokazivati umijećem nadarenika unutrašnju sliku stvari izraženu kroz vanjštinu. Nikada mu nisu upravo to dopustili. Umjetnost? Može li ga sada ona spasiti? Otkriće za bijeg i iščezavanje u svijet koji nitko osim njega ne će moći nadgledati niti ikada u njega ući osim onoliko koliko on to bude sam htio. Spasonosno otkriće za doba bez smisla i sadržaja, samo sa zlom na vratu od koga se ne može uteći, pogotovo ne iznutra uteći. Umjetnost je unutrašnji govor gdje je "Crna ruka" bespomoćna.

- Ne do kraja bespomoćna. Može određivati temu i način pisanja. Može reći daje nešto dozvoljeno i nedozvoljeno, nešto uspješno ili neuspješno, nešto dobro ili loše. Može odrediti i čitav slijed misli i pretvoriti ih u ono što joj je interes i namjera.

- Moje su misli usmjerene u dubinsko, tamo u zalede svim stvarima. Ni sam ne poznajem misao. Nevažna je tema, stil i način pisanja. To ostavljam "Crnoj ruci" i nepoznatim mojim sjenama. Ono gdje se odlučuje o ljudskoj sreći menije izavovno i tamo gdje se ukrštaju stjecišta ljudske smislenosti tamo bih. Tamo ne prodire ljudska moć i tamo je neuhvatljiv način proučavanja. Tamo me pustite. Sam ću prepoznati svoje mjesto, odredivati vrijeme i tražiti izgubljeno u stvarima i dogadanjima. Sve ostalo prepuštam i šutnji i odredbama.

- Istražuj koliko hoćeš, ali ti nitko ionako ne će proniknuti u viđeno. Nama ćeš ostaviti opus djela, po svojoj naravi usmjerenih na svijet bez granica. Jugoslavija će ti biti ime. Integralizam i osvješćenje o kozmopolitizmu neka te prožima u svakoj tvojoj stranici. Sve ostalo ti prepuštamo na slobodu jer to ionako osim tebi nikomu ne služi.

Sjećao se svih četiriju ratnih godina na Dedinju. Sada su mu proistjecale iz dubine kao nekakav slijed zbivanja više u prošlosti nego li u stvarnosti. Zadubio se u dušu Bosne oslobođen radi drugih razloga pritiska i svakodnevna služenja. Imao je vremena zaviriti u svaku dušu ponaosob. Pratio je svaki viđen lik u njegovu unutrašnjost ponajbolje što bi mogao, tražeći u dubinama drugih likova opravdanje ljudskoj naravi i sveukupnoj ljudskoj smislenosti. Otkrio je savršen način bijega od svega oko sebe. Protekli likovi, sa svim svojim tragikama, usponima ili padovima, uspjesima ili neuspjesima, u svim svojim životnim okolnostima neminovno su se svodila na njegovu unutrašnjost. Sve veličine, želje, razočaranja i težnje, svi grijesi i kreposti, plač i suze, kao da su se iz čitave prošlosti sveli na jedno mjesto i uselili u njegovu dubinu. Sve je to bio on: u zavrzlamama ljudske moći i nemoći travničke povijesnice, u višegradskom okolišu gdje se dodirnuše nenadano najistančanije ljudske gluposti. To je bio on: u težnji da se premoste dva nespojiva i oprečna svijeta, u pokušaju da se navrnutim temama neprirodene srpskosti pronađe neka unutrašnja bezizlaznost od koje nitko živ ne može uteći.

Može li se čovjek poput njega uopće baviti umjetnošću? Ima li mogućnosti, za razliku od drugih grana ljudskog djelovanja da čovjek postane drugačiji od drugih? Njegov je put već uprljan svim grijesima i najnižim ljudskim padovima. Kao da nema stvari koju se nije ogriješio. Može li biti umjetnikom?

Može. Dakako da može. Umjetnost se rada upravo iz dubinskoga pristupa svakoj stvari ponaosob, bez obzira iz kojeg to kuta bilo. Umjetnost je umijeće gledanja stvari iz tisuću različitih kutova. Gleda li se stvar iz jednoga kuta ona izgleda jasnom, ali je neznana unutrašnjost daleka površnu promatraču. Otvorenost kroz raznolik pristup otkriva problematiku stvari i ona daje svoj pravi lik, makar to ne izgledalo uvijek jasno i prihvatljivo. Umjetnik stoga može biti naveći gad, kukavica i nečovjek, ali mu to ne smeta da može stvari vidjeti daleko bolje i dublje od uobičajenih svakodnevnih ljudi. Ponekad upravo najgora sklonost i najdublji padovi čine umjetnika sposobnim da upravo vidi to što vidi. Zato je istinita tvrdnja da su najveći grešnicičovječanstva počesto bili i najveći umovi čovječanstva, u različitim vremenima suprotno djelujući: griješeći toliko koliko im je bilo moguće i čineći isto toliko dobra koliko im je bilo moguće.

Umjetnost nije vezana s dobrotom. Ona nije ništa drugo nego sposobnost vidjeti stvari drugačije. Može se pretočiti u lijepo, ali joj je nesmetano promatrati i ružno. Ona je trajan nemir gdje se čovjek ne zadovoljava danim nego neprestano traži više i više.

Čini se kao da su umjetnici prokleti i kažnjeni nekim trajnim nagonom, te su nesposobni šutjeti i djelovati kako je uobičajeno ljudsko djelovanje. Obični ljudi uklone se od opasnosti, šute gdje vide daje uzaludan govor, stvaraju kompromise i pokušavaju u svoje svakodnevlje bez velikih pitanja donijeti svoj mir. Umjetnici naprotiv, idu u opasnost. Govore baš kad ne treba, djeluju kad to nije preporučljivo, ustaju kad je vrijeme za sjedenje i traže prevrate u doba kad je upravo suprotno poželjno. Zato je sva povijest ljudska uvijek isponova udarala po njihovim glavama. Obični su ljudi umirivali svoje umjetnike ili sječom njihovih glava ili kupnjom njihovih duša. Malo je tko utekao tragici. Pitanje je samo što je to časnije: ono što je mogao biti ili ono što je sada. Nitko ne voli umjetnike jer vide više nego što bi trebalo da se vidi, a malo je ljudi kojima je baš pretjerano stalo do istine. Da je ikada pokušao sagledavati stvari kakve jesu i da je videći unutrašnju bijedu svijeta kojemu je služio progovorio iti jednoga slovca, niti bi bio kipar niti bi bio pisac, ponajmanje akademik i nobelovac. Ostao bi malo nerazumljivo škrabalo s nemirnom dušom i pretijesnom Bosnom, za podsmijeh onima koji ga razumiju, a na sažaljenje onima što ga ne razumiju. Zar je ikada bilo drugačije? Kad se uobičajen umjetnički genij najeo, naspavao, kad je mogao mirno raditi što je naumio raditi? Kakva je sudbina svih istinskih proroka? Teška i gorka, redovito s krvavom konačnicom i nepoznatim grobovima. Oni govore kad treba, ali o njihovu govoru odlučuju umišljene budale te redovito zakasne čitavo stoljeće. Kad počnu shvaćati umjetnički govor već se odavna tragika dogodila. Vrijednost je i prije bila u djelu, ali ju umjetnik nije uspio slijepcima predočiti. Kad progledaju tada se zaklinju da se to više nikada ne će dogoditi i da će umjetnicima biti bolje. Isto se dogodi jer ista su vremena za sve slijepce.

Iz berlinskih vremena sjetio se male i neprovjerene umjetničke priče o dvama svjetovima: onom što slike stvara i onom što slike procjenjuje. Navodno je trgovac umjetničkim slikama prodavao u svome salonu sliku nepoznata slikara. Procijenio ju na dvadeset maraka. Nitko sliku nije ni pogledao niti se za nju zanimao. Nakon mjesec dana trgovac je pored dvadeset upisao nulu tako da je ista slika bila sada dvjesto maraka. Ponovno ju nitko nije ni pogledao niti se za nju zanimao. Nakon novoga mjeseca sa starom cijenom, trgovac je dodao novu nulu. Tako je ista slika dobila cijenu od dvije tisuće maraka. Posjetitelji salona počeli su se za nju zanimati i ispitivati njezinu vrijednost, ali ju nitko nije kupio. Poslije novoga mjeseca trgovac je slici promijenio mjesto, stavio joj baršunasto postolje i vidno je istakao, novom nulom podižući njezinu vrijednost. Sada je već koštala dvadeset tisuća maraka. Oko nje su se počeli vrtjeti svi mogući sakupljači umjetnina, zagledajući je i duboko misleći vlastite misli, ali slika je rijetko ostajala bez zagledača i Ijubopitljivaca. Trgovac se samo podmuklo sam sa sobom podsmjehivao.

- Zašto ne osigurate bolje ovaj svoj salon? Mogao bi vam netko provaliti i odnijeti tako vrijednu umjetninu .

- Ovo je grad reda. I ukrade li je netko naći će ga policija. A onda se ne će lako provesti.

- Ova vam slika ništa ne vrijedi. Odakle vam ovako visoka cijena? Njena je vrijednost potpuno neutemeljena i smiješno je daju netko ovako procjenjuje.

- Vi ste slikar i znate što je umjetnost. Vaše je mjerilo nesigurno jer vi u slici vidite što drugi ne vide. Zaboravljate da ima ljudi s mnogo novaca, a bez svojih očiju. Ja ne trgujem stoga sa slikarima i umjetnicima. Trgujem s onima koji imaju novaca i spremni su kupiti ono što ja kao trgovac prodajem.

- Ali slika ne vrijedi.

- To znate vi, ali ne znaju oni što imaju novaca. Svatko komu je slika od dvadeset maraka malo vrijedna zaslužuje da za nju plati dvjesto tisuća maraka. Gospodine, zar ne znate da su ljudi uglavnom bedaci. Zato su kazališta prazna, a arene pune. Ljudi više cijene noge nego glavu. Vjerojatno onako hrpimice i u čoporima odlaze na stadione, radije gledajući kako dvadesetak njima jednakih naganja komad napuhane kože, nego se domišljajući istinskim problemima života i smislenosti. Zato visoki stručnjaci gladuju, umjetnici izgledaju pokatkad kao posljednji idioti, a svi pametni začas propadnu. Ljudima treba kruha i igara. Davno sam to shvatio. Nisam budala da skapavam od gladi zbog vlastitih principa, ali nisam ni masa da ne znam što su ljudi i što je istina. Znam što je umjetnost i osobno je cijenim, ali ću svejedno posljednji kič prodati bedacima za visok novac i ispričat ću im sve moguće laži kako bih uvjerio takve da mi povjeruju i kupe. Moju će istinu skupo platiti budale dubokih džepova. I nikada se neću pokajati što sam prodao rog za svijeću. Bogate budale nikada to ne će dokučiti: malen je njihov mozak za tako uzvišene računice.

- Zar zaista ima tako bezočnih budala?

- Prijatelju, pun ih je ovaj naš bijeli svijet.

- Nikad ne ćete prodati takvu sliku.

- Živi bili pa vidjeli. Navratite za koji dan i provjerite tko ima pravo, ja ili vi. Usput, sebi za dušu, kad uistinu prodam ovu sliku, kupit ću vašu po pravoj procjeni i dat ću vam točno koliko zatražite.

Priča kaže daje trgovac imao pravo. Sumi od dvadeset tisuća maraka stvarno je nadodao još jednu nulu. Natpis "dvjesto tisuća maraka" zaista je neobično stajao na postavljenu mjestu. Salon je posjetila Amerikanka do pasa zakovana u nekit od zlata i perli. Slika joj se neobično svidjela, kupila ju je, platila i s neuobičajenim je osiguranjem zrakoplovom poslala u Ameriku, naređujući da je nitko ne smije pipnuti dok se ona ne vrati kući.

Nije skrivala svoje sreće ni svoje oduševljenosti, spremna dokazivati kako je napravila dobar posao.Trgovac je sasvim mirno nastavio svoju prodaju kao da se ništa nije dogodilo. Svijet je zaista prepun budala prepunih novca. A budale zaslužuju da mudrima plate visoku cijenu svoje gluposti.

- Priča ima nestvaran prizvuk. To je netko izmislio.

- Ni slučajno. Zar su budale prepune novca jednom otkupile londonske ili pariške mostove, američki "Kip slobode" ili nešto bombastična imena.

Sjećao se da su mu se na priču smijali za jednoga posjeta Splitu. U to doba i u Splitu se dogodila stvar slična sadržaja. Umjesto tupave Amerikanke u splitskom se slučaju radilo o Francuzima. Spretan splitski probisvijet, neki Ante, veoma nadaren, ali propao, služeći po svjetskim brodovima i putujući morima, naučio je nekoliko svjetskih jezika toliko dobro da su mu mogli pozavidjeti pokatkad i najbolji prevoditelji. Još brže naučio je brzo misliti i snalaziti se nevjerojatnom vještinom. Odlučio je francuskome trgovcu umjetninama prodati brončanu skulpturu Meštrovićeva "Grgura Ninskog". Trgovac se zavezao za Antinu ugladenost, poznavanje francuskog jezika i uvjerljivost kojom je procjenjivao vrijednost Meštrovićeva kiparstva. Dogovorili su relativno visoku cijenu. Zajednički su razgledali skulpturu, dogovorili način prijevoza do Francuske, a zatim u uglednu lokalu, uz ribu i piće potpisali ugovor. Dvije trećine trebalo je isplatiti odmah, a ostatak po uspješno završenu poslu. Odmah sutradan Francuz je iznajmio radnike, kamion i napravio sve pripremne radnje. Ante gaje dočekao pored "Grgura", a zatim je gotovo neprimijetno nestao. Znao je da ni trgovci nisu neprevarljivi. Zato se na vrijeme uklonio. Prolaznici su radoznalo promatrali radove. Nikomu ništa nije bilo jasno. Mislilo se daje to neka uobičajena zaštita spomenika. Komedija se pretočila u pravu komediju tek kad se ljubopitljiv policajac umiješao u posao. Na pitanje što rade nije dobio pravi odgovor. Rekli su mu da se "Grgur" seli u Francusku. Pokazali su mu papire i ugovor, a on je slegao ramenima i nastavio promatrati pripremne radove. Vijest je ubrzo došla do Općine.

- Sele "Grgura" u Francusku!

- Kakvoga "Grgura"? Kakvu Francusku?

- Već ga skidaju s postolja. Dolje je dizalica i velike pile.

- Ništa nije jasno. Tko je mogao prodati "Grgura"? Pa to je apsurd. Kako to da nikoga nisu pitali. Ovo je totalno lud grad.

Nitko nije znao što se zbiva. Nekomu je sinulo da se radi o prijevari. Začas su napravili uzbunu. Policija je uhapsila Francuza prije nego je radnicima uspjelo zapiliti zelenkasti brončani spomenik. Anti se izgubio svaki trag, slučaj je zataškan od javnosti, Francuza su poslije ispitivanja protjerali kao tešku naivčinu i budalu i sve se tako razriješilo. Kad je međunarodna policija Anti ušla u trag i kad su ga uhapšenoh u Pescari povratili u Split već je za sve bilo kasno. Novaca nije bilo jer ih je Ante već potrošio, a uhapsiti ga nije bilo koristi jer bi tako zasigurno imao krov nad glavom i sigurnu hranu, što bi mu i odgovaralo.

Priča o "Grguru" i naivnome Francuzu tako je završena. Do danas, kad Anti platite litru vina negdje u splitskome prikrajku, ispričat će vam je i ne ćete vjerovati da je istinita. A zaista je istinita. Toliko je neobična da ju je znao i Broz. Smijao se podsmješljivo i dodavao: "Naš čovjek"! Ante je njemu bio veoma naličan, ne vanjštinom nego ponašanjem. Zato mu se i svidio.

Znao je daje čitav niz takvih priča posvuda i da se ljudi smiju tuđoj naivnosti i gluposti, ne znajući i ne želeći se prisjetiti koliko su puta i sami poslužili drugima za podsmijeh i koliko su puta i sami ispali teške naivčine. Umjetnicima je u svim vremenima podjednako. Koliko god se zaklinjalo kako suvremeno doba ne će učiniti prošlih nepravdi i ne će dozvoliti da umjetnici stradavaju, to se stalno ponavlja. Čim nadođe prilika, oni što su se najupornije zaklinjali da se to ne će više ponoviti, prvi bace kamen na krivo prosuden umjetnički svijet. Umjetnici zazive tek kad umru, a budale kasno skopčaju koga su ubili. Tek spretni trgovci od toga imaju koristi.

Ni druga strana, prodaja vlastite duše, nije ništa bolja. Stvore oko njega zid uspješnosti, časti i slave, daju mu novaca napretek i učine ga naoko moćnim, ali je u biti takva umjetnička tragika još i veća. Nije mu dozvoljeno reći upravo što reći mora te zato i nastaje vječna umjetnička nesreća. Usporediv je s pticom u krletci. Ima dovoljno hrane i vode, može pjevati i može se pomisliti kako je najbolje tako, ali pticama u krletci oduzet je smisao njihova bića. Umjetnik bez mogućnosti da reče što ima reći i da napiše što vidi, dajući na uvid kut s koga stvari mjeri najdublja je tragika i nesreća, makar ga zakovali za tisuću skupocijenih zlatnih rešetaka.

- Bolje bi bilo da vičeš ovako kako ja vičem. Rekli bi ti da si lud, a ti bi mogao slobodno govoriti istinu. Ti si mislio da će ti pomoći novcima. Budalo, tek sada nisi ništa.

Prisjećao se upravo takvih riječi Teškoga Radnika, istinitih, gorko istinitih, zakasnjelih u spoznaji njegova životnog tijeka, ali dovoljno snažnih da ne ostave ravnodušnim njegovu dubinu. Oduzeli su mu osnovnu značajku naravi umjetnika: da govori što vidi. Uzalud to što zna, uzlud to što je ugledan i popularan, uzalud to što ima novaca i moći neprimjerene svome okolišu. Nema hrabrosti da to javno reče. Zato je u dubinu vlastita umjetničkoga genija stavio isto toliku zasjedu kukavičluka i bijede. One se međusobno poništavaju te od njega ne će biti nikada ništa.

- Predivni su ti tekstovi. Takvu se duhovnome naboju od tebe ni u snu nismo nadali. Proničeš u važno ostavljajući nama da tvoje misli rastumačimo. Srbija od ovoga ima veoma mnogo koristi. Uhodavaš srpskome duhovnom ustroju boravak što ga nikada prije nije imala u Bosni. Zaslužio si zvati se srpskim akademikom. Zaslužuješ zvati se Srbinom.

- Srbinom? Čast ili sramota čovjeku njegova kova? Svejedno. On će sve odšutjeti po dosadašnjeu običaju. Da progovori zar bi išao dalje? Zar bi imao uobičajen mir? Zar bi imao mogućnosti kakve sada ima?

- Dobio si gusle Kmeta Simana. Gusli li ga, gusli. Ne zna se je li mu bolja melodija ili sviralo. Vidiš li da si budala. Tvoji sviraju promenadne koncerte na orguljama, skladaju skladbe za sinfonijske orkestre i natječu se za svjetski najuspješniju glazbenu baštinu, a ti se zanosiš srpskim guslama. I želim ti da ti odguslaju. Sve srpske guslačke dosege. Neka te zabavljaju. I onda kad te vrag odnese tamo odakle ljudi bježe. Makar rekao da je Teški Radnik zloban.

Uveli su ga u svečan prostor Srpske akademije. Niz ljudi, jesu li ljudi ili priviđenja, opsjedao je skupe sjedaljke, tko zna od koga već prekopirane u svijet bez vlastite duše i duhovnosti. Srbija nema svoga ničega. Kad nema duše ne može imati ni svoje umjetnosti ni svoje književnosti, ne može imati graditeljstva, crkava, kuća, jednostavno rečeno ničega. Sve je ovdje patvoreno i tuđe. I on je tudi. I njega su odnekud ukrali da bude to što žele da bude i da svjedoči što se svjedočiti ne može. Sve je bilo tuđe osim njih, tu nazočnih, tu nazočenih: od bradata, stara i podmukla patrijarha, u crnini i više nalična nekim prethodnim stoljećima nego li sadašnjem, do posijedenili čitača tuđih kultura i tuđih značenja.

- Ivo Andrić, književnik, pjesnik, proglašava se akademikom Srpske akademije znanosti, na ponos srpskome rodu i vjekovnoj srpskoj kulturi.

Gledali su ga kao daje to sve istina. Njegova se šutnja ogledala u podmuklim bizantskim očima, za čijim se sjajem skrivala zla namjera, bilo daje riječ o nazočnu patrijarhu, generalima visokih činova, polubradatim ili bradatim profesorima patvorena znanja i sposobnosti ili književnika srpske duše i dosega.

- Ima li ovdje ikoga normalnog? Gledaj im očiju, pa svi su neki teški psihopati, tko zna otkad i tko zna zbog čega iskompleksirani. Sada bi bilo vrijeme reći, pobuniti se, ne pristati. Ne može čovjek prestati biti to što je oduvijek bio. Koliko god da to želi, ne može promijeniti vlastita podrijetla.Knjiga se može oduzeti, prodati, ali podrijetlo, ono se ne može prodati niti oduzeti.

- Ivo Andrić. Srbin. Akademik. Ponos zemlje Srbije, njene kulture i njene umjetnosti, dostojan sin srpske slavne prošlosti, od vremena Dušana Silnog, cara Lazara, kosovskih bitaka, svetitelja Save, do najslavnijih dana velikoga Ilije Garašanina i Nikole Pašića. Živjela Srbija. Živio Ivo Andrić.

- Da ti je i Jovo ime ne bi ti to Bosna zaboravila. Da te umjesto fra Petra vodom krštenja polio kakav pravoslavni bosanski pop, to što radiš ne bi ti bilo oprošteno. Cime se Srbija uopće ponosi kad nema baš ništa svoga ni izvornoga ni vlastitoga. Zar da se ponosi petostoljetnim turskim jarmom, gdje je iz stoljeća u stoljeće sluganski i pokorno izvršavala sultanske volje umjesto da se bori za svoju slobodu. Njena je prošlost satkana od izgubljenih bitaka. Zar da se ponosi trgovcima svinja što su prelazili sa svojim krdima u prostranstva katoličke Vojvodine? Stidjet će te se dok ti bude spomena. Kao što se zastidi mater luda i pokvarena djeteta. Bosna ti ovo nikada ne će moći oprostiti.

Nijemo je šutio, svojim se mislima zaustavljajući daleko od svega što ga je okruživalo. Još jednom su mu dali mnogo vanjskoga, a oduzeli još više unutrašnjega. Nije sposoban da protuslovi ičim do li unutrašnjim odbijanjem.

- Ni sada nisam sretan. Mi smo se dogovarali o sreći jednog života, a ne o visini njegova ugleda. Zar je uopće ugledno biti srpskim akademikom? Nije li to drugoj vrsti ljudi sramota?

Uzaludno se boriti s mislima. U samoći svoje nemoći povezivao je konce Istoka i Zapada, tugaljivo tražeći razložnost svome biću duboko u zamišljenim gradnjama nepotrebnih premošćenja. Sve je uzaludno. Neka je zavirivanje u unutrašnjost stvarima velika ljudska mudrost i nesporna veličina umjetnosti. Ona se ponajbolje i rada kad se ljudska duša isprazni i poluta za izgubljenom sigurnošću, srećom i vlastitim smislom.

- Predivni su ti tekstovi. Ovo je genijalno što si napisao. S kolikom li se vještinom samo izražavaš o prostoru gdje je prošlost davno zaustavila svoj tijek, a nama je da je pokrenemo i da je promijenimo. Pronikao si u problem: u Bosni treba ubiti fra Petrov korijen. On čuva Bosnu kakva je bila. Nama je namjera imati Bosnu kakva nam treba. Ovo što nam sada činiš zaslužuje Nobelovu nagradu. Ustraješ li na svome putu ne će te ni ta veličina mimoići.

- Kakva veličina: meni je vidjeti dubinu ljudske tragike i pokrenuti se korak iza moći zla. Bosna to sam ja, tragičan, nesređen, nesretan, osamnjen, bez jasnoga svoga cilja i bez sigurna životnoga koraka.

Takve su ga misli progonile dok se nadvirivao nad duše svojih izmorenih i sirotinjskih likova. Nije ga više zanimalo ništa osim kako da prekorači granicu između dobra i zla. Ispunjao je želje svojih nalogodavaca. Veličao je srpske junake, udario u temelje fra Petrovu svijetu uhodane stvarnosti, s prezirom se ponio prema svemu što je muslimansko i našao načina da se dodvori nevidljivoj židovskoj moći kroz prihvat njihova svjetonazora. Sve mu je to bilo samo vanjska sirana neke unutrašnje potrage od koje se ni uz najbolju volju i sakrivanje za sve već navedeno nije uspio sakriti. Iz njegova se duha otkinuo komad, jasan, prejasan: sve je svoje duhovno usmjerenje pretvorio u borbu za prekoračaj dvaju svjetova. Nije im vidio smisla zato je i ostao nigdje. Svi su njegovi likovi ostali bez kraja. Otkrio je njihove tragike i duboko prodro u njihove unutrašnjosti, ali kao ni sebi ni njima nije mogao dati nešto konačnoga i nešto određena. Neka vrsta nevidljiva fatuma poništavala je sve smisleno, pitajući se samo što se u ljudskoj dubini dogada, ali ne mogući u njoj naći nešto što bi je moglo odvojiti od tragike i negativnoga.

Koga se god dotakao, bilo to prošlosti, bilo mosta, bilo rijeke, bilo žene, bilo načina života, bilo najtajnijeg smisla ljudskoga ničemu nije dao odgovora. Tragika ravnoteže dobra i zla ostavljala je nesređen svijet i nemogućnost da se ikada išta promijeni na bolje. Tu je nadmudrio svoje prosvjetitelje i sukobio se sam sa svojom poslušnošću. Ni n jima ni je htio priznati kako će i njihovo djelo ikada više uspjeli jer se načas dobro poništava zlom, a iza toga zlo se poništava dobrom. Zapeo je nad sudbinom vlastite Bosne, dajući je svemu svijetu praznu, besmislenu i poraznu kao primjer ljudske tragičnosti i uzaludnosti. Bosna to je svijet. Svijet to je Bosna. Koliko god se trudili sve će postati Bosnom: tragičnom, krvavom, zauvijek ostavljenom da pati i umire i da se neprestano ponavl ja u svoj svojoj bezizlaznosti.

Koraka na razmeđu dobra i zla nije uspio prekoračiti, nije imao snage i nije nikako otkrio zaleđa. Njemu tragično i svakome njegovu liku vrsta duhovne smrti iz koje ne podižu ljudi i gdje prestaje svemoć Boga. Bog negdje u zaleđu kao stvaratelj, ali i ništa više nad okrutnom zaigranom stvarnošću dobra i zla. Najdublja tragika, najdublji besmisao, najdublje razočaranje spoznajom da takav kakav jest ničemu nije služio i ničemu ne će služiti. Umjetnost mu je otvorila oči i dala svijet slobode. Sada vidi besmisao svega i nitko mu ne može uteći. Uzaludne su sve ljudske borbe. U konačnici, kad se dvije suprotnosti uravnoteže, ne će mu ni biti važno je li postojao i da li će nešto iza njega ostati. Sveta umjetnost i njezin svijet: jedini put u životu evo je slobodan sam pred sobom nešto bili što nije podložno lancu ljudskog robovanja.

- Predivno. Bosna mora biti uzorom l judskog suživljavanja. Ovdje se mogu spojiti nespojivi svjetovi. Naša se ideja provodi. Dat ćemo je svemu svijetu. Ovdje mora sada poći rasadište ljudskog mudroslovlja i pretočiti se u sav svijet. Predivni su ti prodori u sputanost ljudskih duša, oslobađaš ih stoljetnih okova. Zaslužio si Nobelovu nagradu. Nitko ti je ne će oduzeti.

Bosna u njegovoj misli i njezina mudrost. Jao svijetu koga Bosna nadahnjuje. Jadna, nikada i nije imala mogućnost išta drugo biti osim tragike. I on sam u njoj, bez svoga imena, bez svoje slobode, bez svoga izvorišta i bez ičega osim mogućnosti da se negdje slobodno ugasi i nestane.

- Gospodo, predstavljamo vam dobitnika Nobelove nagrade za književnost godine 1961. jugoslavenskog pisca dr. Ivu Andrića.

Zbor dječaka neka nastupi, neka uzveliča dan svojim pjevom naličnu slavujevu. Pjesma ovih dječaka za dugo opija: poškopljeni su da im glas nikada ne zakaže: Owen, Wiesenthal, Mazowjetsky, Rose, Karadordević, Milošević, Gianni de Michelis, Mitterand, Maior, Van den Brook, Kissinger, Carington, Cosić, Jelcin, Žirinovski, Malcolm Rifkind, Richard Goldstone, Alun Roberts, Hillary Clinton, Margaret Tatcher, njezino veličanstvo princeza Diana kad nema kraljevska obitelj većega muškarca od nje, Yasushi Akashi, Šališ Nambiar, Soros: najpoznatiji svjetski uškopljenici: pjesmu će im Bosna stoljećima pamtiti. Pod vještom rukom dirigenta Butrosa Gallia, poznatog koptskog glazbenika svjetskoga renomea, za nekoliko stoljeća uzastopno Bosna će zapamtiti njihovu pjesmu. Svi su tu, da uzveličaju veliki uspon Andrića, nobelovca, akademika Srpske akademije, diplomata svjetskih škola, književnika...

- Kurvu prodanu, izdajicu, kukavicu, poltrona, kameleona. Sve je nadvisivao prodornim glasom glas Teškoga Radnika.

- "Crna ruka" zašto ga ne ušutka "Crna ruka"? To se samo pričinja daje lud. Izigrat će trenutak, onda je kasno. Blamira nas pred uglednim orkestrom. Sto će misliti ovakvi uglednici o Srbiji?

- Teškome Radniku "Crna ruka" ne može ništa ni kad laže, a kako da mu naškodi kad govori istinu? Recite mi da to što sam rekao nije istina, samo mi to recite. Ne zvao se ja Teški Radnik ako sam išta krivo rekao.

U Švedskoj ili negdje drugdje svejedno. Nijemo je gledao purpurne zastore i osvijetljene prostore visokih svjetskih uglednika. Svi su već bili podjednaki. Razlikovali su se jedan od drugoga samo po trajan ju namještena osmijeha. Tu je ponovno gledao ljude u oblacima: uvjerene da se veličina čovjekova sastoji u moći, časti i izvanjskome. Gledao ih je zamišljeno i tužno. Što će mu dati? Što mu mogu dati? Još novaca? Ima ih ionako napretek. Još časti? Sve su mu već predali što su imali. I sve su mu već gotovo prisjele kao jelo od koga je očekivao ugodu, a osim povraćanja ništa nije dobio. Što će mu još dati? Ništa. Oduzeli su mu i ono što je imao odranijega: mir seljačkog siromaha željna života i slobodu da bude što gaje biti volja. Sve su mu uzeli, a umišljaju da mu nešto daju.

- Čuvaj se ljudi umišljenih da jesu nešto kad krenu u svijet da sebi jednaka pridobiju, dajući za to propadljivo blago. Čuvaj se ljudi koji zaborave da su ljudi.

Prisjećao se rečenice što mu je nekoć davno za savjet izrekao već davno pokojni fra Petar.

Ceremonijel ga gotovo i nije zanimao. Sve je promatrao mrtvo ozbiljno i savršeno prikladno, ali su n jegove misli bile daleko u nepoznatome. Gledao je svijet oko sebe, vanjštinom njegov, ali mu se nikako nije dao duhu primaknuti.

- Nesretnici. Ovo su najveći nesretnici na svijetu. Svatko ih se boji, ali ih nitko ne voli. Samo istinski sretan čovjek može se prevariti pa poželjeti visinu n jihove blagodati, ali nitko tko imalo poznaje ljudsku sudbinu ne bi lako s njima svoga puta podijelio. Imaju sve moguće što pohlepnu čovjeku treba, ali se nemaju razloga smijati. Da je zaviriti u dušu svakoga od ovih ljudi ponaosob što bi se vidjelo? Bijeda, točna mojoj, zavita plahtom vanjštine. Ovo je duhovna kuga svijeta. Odavde proizlaze svi otrovi ljudskih dubina i truju sreću čovjeka prizemljena u svoju ionako nepromjenjivu tragiku. Da ni je n jih tragika bi bila manja jer bi se manje znalo za vrste zla.

- Nesretnici. Prepuni ordenja, prstenova, ukrasa, činova, titula, a svi su podjednaki. Idiot Krleža, sve mi je ovo namjestio. Besplodan koliko i sam, gurnuo me da sve ovo moram podnijeti. Sad mi je jasno zašto on Brozu može reći "ti", a njemu Broz govori "vi". Nakićene budale i nisu važne. Negdje mi se iz kakva zagrebačkog prikrajka smije i ponižava me, a sve će se sasvim drugačije tumačiti. Ovi drugi nenakićeni nose stvarnu moć. Tko li je na vrhu? Koji li od njih zapovijeda svime ovim, ako je uopće došao ovamo?

- Vrag zapovijeda. Zato se sve i okreće uzaludno. Samo tvoj preostali krug, posljednja odaja moći tamo gdje se nisu usudili uvesti te, ali ako si imalo pametan i ako u sebi imaš i malo još preostala ljudstva i sam se toga dosjeti. Činilo mu se kao da negdje iz nevidljiva komada duše čuje sakrivena fra Petra.

- Vrag?

- Pitaj Dostojevskoga, Kafku, Goethea. Pitaj i Krležu ako baš hoćeš.

Čitav ga je svijet slavio, a on je mrtvo ozbiljan gledao u voštane spodobe naimenovane u stotine svjetskih moćnika, želeći da se istope i nestanu, kao što se topi snijeg na bosanskim planinama. Unutrašnjost mu je bučala kao prazan ponor. Zaželio je sve to prekinuti i svima im reći da što prije odu k vragu. Želio je razobličiti sve to namješteno kao zastor na sudbine uzaludne ljudskosti uvjerene da je vladati život potrošio služeći ljudskoj gluposti. Samo preostala snaga umjetnika još ga je čuvala od posljednjega pada i potpuna klonuća. Samo posljednja mrva umjetnosti spašavala gaje od katastrofe promašaja namijenjene svima njemu naličnim. Znao je sada konačno koliko je čovjek i malen i neznatan i koliko je besmisleno ljudsko kićenje nerazumljivo nevrijednim ordenjem. Pa sve je blato, sve je zemlja, sve je nerazotkriven fatum pred kojim se sputavaju sve ljudske težnje i padaju svi planovi. Ovi nakićeni toga ne žele biti svjesni. Svi ljudi to znaju da su tek smiješne spodobe naoružane zlom, spremne na svaku vrstu podvale samo da sačuvaju sakriveno ono što svi znaju: daje uzaludno biti ovakvom vrstom ljudi kakvi jesu i da ne služe ničemu osim da čovjek izruguje njihove umišljenosti.

- Bože, sačuvaj me od praznine Francuza imenom Mitterand. Može li biti veće praznine od njega? Sačuvaj me i ne učini me ovakvim, makar me najtežom kaznom kaznio.

Sve je to znao. Svejedno je koračao na pijedestal uglednika i prepustio da ga slave njemu jednaki. Oni i ne slave njega, ta što je on nego još uvijek nedovršen bosanski seljačak, oni slave same sebe kad ih nitko drugi i nema razloga niti namjere slaviti.

- Ovaj bi svijet trebalo ugušiti u prvoj čaši vode koja čovjeku do ruke dođe. Ovo je sabor izmoždenih starkelja, nesposobnih za išta drugo nego li za zlo.

Sada će mu ponovno dati brdo novca, njemu komu novac više ne treba i koji novca ima ionako napretek. Zašto mu ga nisu ponudili davno, na početku kad je sanjao o kruhu i nožiću, da preživi bez bojazni i počne mirno djeljati sanjano drvo. Sada ga nagrađuju kad mu je od života preostao tek duboko istinski krik promašaja, utopljen u more zla, što mu za dušom zaostaje. Zašto nisu pomagali dječaka da postane dobrim čovjekom i da se posveti gledanju ljudske umjetnosti do krajnjeg njezina dosega? Zašto ga nisu usrećili i zaustavili bilo gdje gdje se čovjek osjeća mirno svojim? U svoj ovoj igri uistinu je nešto đavolskoga jer se ništa moguće dobroga nije dogodilo, a da se nije tijekom nestalna vremena preokrenulo u nešto zlobnoga. Davolsko staje u svaku ponudu u kojoj čovjek ograniči vrhunac ljudske plemenitosti. Svijet zla ovdje ima svoje nevidljive pipke, tu je poput kakve glomazne hobotnice, tako moćne da joj se običan čovjek ničim ne može oduprijeti. Sve je ovo svijet licemjerja, podlosti i namještenosti.

- Ivo Andrić, nobelovac, književnik, akademik. Ivo Andrić srpski pisac s početka druge polovice dvadesetog stoljeća.

- Oprostite, jugoslavenski književnik.

Svejedno, Jugoslavija i Srbija jedno su.

Gledajući sve što se zbiva polako mu se dubinama provlačio prezir prema svemu što je već gledao ili proživljavao. Da je na njegovu mjestu Teški Radnik sada bi im u lice rekao što misli i očitao umišnjenim veličinama priču o prolaznosti i nemoći ljudske. Teški Radnik nije tu, a činilo se daje njegova riječ jedina kadra ovdje nešto uhodano lošeg promijeniti. Teški Radnik rekao bi istinu. Zato ni on, a ni njemu nalični, kad progovore u lice svijeta svu vidljivu mu rugobnost, namještenost i pokvarenost nikada ne će ni dobiti priliku da kažu što imaju reći. Njihov govor, istinit i stvaran, ostavlja se bezglavim ulicama, a sadržaj njihova govora služi za zabavu prolaznicima. Apsurdno je to, ali on nema hrabrosti bilo što promijeniti. On je davno već obećao poslušnost i davno već prodao vragu svoju dušu. Zato i ne će ništa drugo biti osim nobelovac, akademik i Srbin.

Dedinje sve to sada razmatra i prisjeća se svega već proživljenog i u nepovratnu vremenu zauvijek izgubljenog. Prisjeća se u posljednjoj minuti njegova trajanja, nemoguće da bilo što promijeni. To što on vidi prekasno je da kaže i sve što osjeća i prema Srbima i Karadordevićima i prema Brozovim odvratnim njuškama i sve to što osjeća u spomenu svakoga nakinđurena izmoždenika iz takozvanih visokih svjetskih krugova. Sve bi ih najradije pljunuo i zauvijek se duhom od njih odvojio.

- Nemoguće, "Crna ruka" ne će dozvoliti nikakvu promjenu. Nitko nikada ne će znati što se s tobom zbilo. Ljudi na izmaku redovito posenile, podjetinjave ili polude. Tvoju riječ ionako nitko ne bi uzeo ozbiljno, sve kad bi i našao mogućnost da sve što misliš kažeš drugima.

- Nisi mi donio sreće. Među nama se prekida sporazum. Ne može čovjek čovjeka usrećiti.

- Prekasno je za raskid. Sve se već samo od sebe potrošilo. Kamo bi se imao sada povratiti? Svi su tvoji putovi duboko srasli sa Zlom.

- Posljednje nije sraslo. Ostavi me da sam vidim apsurd svoje uzaludnosti. Toliko mije sreća prisutna koliko mi ostaje sloboda da to uvidim. Umjetnost mi nije dala sreću, ali mije oči otvorila. Da sam drugačije tražio, možda bih i posljednji korak uspio prekoračiti iz stjecišta dvaju suprotnih svjetova. Neka se ruše zidovi Drininih mostova. Nikada i nisu trebali biti građeni. Gori su od Kula babilonskih. Oni donose još težu ljudsku tjeskobnost.

Dedinje je mirovalo. Sunčana zraka na baršunastu zastoru i mrtva tišina sobe u kojoj je pokušao biti ostatkom čovjeka. Ništa više kao da nije vidio. I čini se kao da je neko dugo vrijeme već proživljeno, kao da se odvila dugotrajnost jednoga gotovo stoljeća. A nije. To se tek sakupljena misao pretače u nekoliko prevršenih sekundi jedne minute čovjeka izgubljena u svojoj besmislenosti. Umre li zastor će sačuvali svoju zraku i mir beogradskog Dedinja u prokleto tajanstvenoj zemlji Srbiji sačuvat će još jednu uspomenu na promašena čovjeka. Nije jedini u takvoj zemlji ni u takvu svijetu. A ne će biti ni posljednji.

V.

U DOBA SAMO SEBE

Dok se uspenje sunčan lijek, kroz zraku svilenkastu za trunak naviše, tko zna što će još preostati od svih stremljenja spavača nasmrt zaostala na Dedinju, dok pokušava u samome sebi vidjeti smislenost protekloga. Sunčana zraka, jedna jedincata, a kao da se u njoj skupila sva mudrost svjetlosti svih meridijana i paralela, svih sunčevih zviježđa i suzviježđa, svih svemira i nepredočivih dalečina. Hitronoga, spretna da u djeliću sekunde tek prevali toliko putova koliko ih je moguće samo u čovjekovoj misli zamisliti, sada je samovala tu na njegovu baršunastu zastoru, kao da se po prevaljenu putu umorila i sada živi od kratkotrajna predaha.

Svijet odakle dolazi nije uspio dohvatiti. Koliko god da se trudio poniknuti u njezinu tajanstvenost sve je ostalo uzaludnim. Lako je bilo postati diplomatom, književnikom, akademikom, nobelovcem. To ljudi ljude podižu na prijestolje svjetlosti, zamračujući najprije mjesto kamo se uspinju. Naći trag svjetlosti, onaj unutrašnji, skroviti, o komu neki svašta brbljaju, ali malo domisle i kažu, a neki toliko prizemljeni u glupost te ustvrduju da ga i nema, eh, to je malo teže. Svjetlost je tu: svejedno ni malu joj zraku nije uspio dosegnuti. Nije znao ostati njoj nalik, nije znao biti jednostavnim, priprostim, dobroćudnim, nije znao doći gdje mu prozore rastvore i otići bez tragike odande gdje joj kažu da nije poželjna. Kako lije sve neobično tajanstveno: lako je nevjerojatno teško, a teško nevjerojatno lako. Svjetlost, i sada tu na njegovu zastoru prozorskome, sama i tako priprosta što je? Zaista, svjetlost, što je?

Gledao ju je kao da je prvi put vidi, kao da je svjetlost nešto neobično i dotad neviđeno. Sve to kamo ponire od života mu čini veliku i nerastumačivu tajnovitost, ne dajući da se išta dokrajči i da barem na trenutak postane opipljivim i sigurnim. Tko je on: akademik, diplomat, književnik, nobelovac? Tko je Ivo Andrić? Da bilo koga upita odgovoriti na pitanje svakako bi barem nešto rekao. Da priupita na beogradskoj čaršiji, na buvljoj pijaci ili na posljednjem srpskome pijanluku zadnju propalicu, pijanduru, kurvu ili nekoga sličnog soja, znao bi mu barem za ime. On više ništa nije znao. Poslije svega ponajmanje je njemu jasno, sada kad je sve dogotovljeno i kad samo morfij zaustavlja svu stvarnost vlastita mu umiranja, tko je i što se u hrpi molekula pod imenom Andrić dugih ljudskih osamdeset godina događalo. Sve kao ništa. Samo praznina, praznina, praznina...

Sve je mirovalo osim njegove duše. Svijest se grozničavo burkala što je veća utiha vladala njegovom vanjštinom. Gledao je svjetlost, zraku osamljenicu na platnu. Gledao je točku na stropu iz koje su izvirali nekoć likovi i s njim se nadugo i naširoko razgovarali, prepirali, svađali. Gledao je kako tišina prožima jesenje popodnevlje na Dedinju i kako se Srbija uljuljala u kolijevci sladunjave podmuklosti. Sve miruje osim njega. Nema sada ni Duke, ni Teškoga Radnika, ni fra Petra ni velikih profesora brada prljavih od zapisa i krede, nema više masa svjetine, ni podzemnih velikana. Sve je odjednom nestalo: ostaje samo neodgovorivo pitanje: tko je Ivo Andrić?

Bilo mu je kao da ga je opsjela noć bez zore. Posvuda samo crnina, praznina, posvuda samo on, sam osamljen, pa ponovno on. Uzaludno zraka sunčana, uzaludno tajanstvenost svih življenja njemu uokrug, uzaludno sve što je proteklo. Sada je samoća vrela kao morski kovitlac kad ga prepuste mirnoće jesenje raspojasanim južinama. Do neba pršti pjena, silovito se razliježu vode, rekao bi čovjek odletjet će put nezavršiva svemira. A ono, sve ponovno na svoj početak, u prodol, u propast, na niže nego je to i ranije bilo.

- Tko je Ivo Andrić?

- Tko je Ivo Andrić? Jeka neka unutrašnja vraćala je neodgovoreno ponavljanje.

- Tko je Ivo Andrić?

Nitko više nije ništa odgovarao. Kao nekada davno krugovi njegovi na rijekama, sada se riječ u riječ utapala, ne dajući razaznati ni kako je pitanje ispočetka bilo.

- Zar da ispočetka sve ponavljamo? Sve smo već rekli.

- Tko je Ivo Andrić? Odgovorite. Tko je Ivo Andrić?

- Nema više nikoga tko bi s tobom htio riječi izmijeniti.

- Sada nema više: sada kad znam pitati nema nikoga. Čitav ste me život opsjedali, čitav me život vezali, čitav ste mi životni tijek isprepleli tisućama protivnosti po kojima sam padao. Sada vas nema, sada kad sam se spustio na tlo odakle se više ne može naniže pasti sada vas nema da konačno pitam zašto se sve ovo dogodilo.

Osjećao se uzbuđenim i uzbunjenim. Prvi put u svome životu kao da je bio spreman do kraja reći što misli i izraziti svoju unutrašnjost onako kako je sam mislio da je najbolje. Prvi put osjetio se čovjekom, sposobnim i spremnim stati pred ljude i reći što reći ima. Ponovno se izgubila svjetlosna zraka i sva soba njegova Dedinja potonula je u neke druge neznane slikovitosti. I baršunast zastor i knjige i slike, sve što ga je okruživalo nije imalo više onoga dotad vidljiva.

Kao da se uspravio nekom unutrašnjom snagom i ponovno zahodao. Ruke su mu bile snažne, noge čvrste, a samosvijest potpuna. Odlučan suprotstaviti se svakomu tko mu na put stane, osjetio je neodoljivu snagu prepunu zadovoljstva i neke nepritajene sreće. Pred njim su stajala vrata, ulaz, prolaz u nepoznato, sada dostupno njegovoj volji. Zakucao je snažno na drven dovratak. Nitko nije odgovorio. Otvorio je. I s druge strane stajao je podjednak mrak. Nikoga nije bilo vidjeti, mogao je samo pretpostaviti da se netko pred n jim sakrio i sada osluškuje napon njegova govorenja.

- Gdje ste?

Ništa se nije događalo. Potpun muk i potpun mrak jednostavno ga je zadahnjivao dahom samotnosti. Nikoga nije bilo da odgovara.

- Gdje su nebesnici?

Tišina.

- Gdje su zemnici?

Tišina.

- Gdje su podzemnici?

Tišina.

Ima li Baltazara, mentora, profesora, nauke, mudrosti, ima li akademija, doktorata, diploma, ima li politike, vjere, ima li čovještva, ima li čovještva?

Tišina.

Iz mraka mu se polako pokazala sjenka čovječja, u jedva zamjetnu svjetlu, nekom svjetlu ljudske unutrašnjosti. Otkrivao je, dolazi mu ususret Teški Radnik. Sto on ovdje traži? Tko njega ovamo šalje? Postajao mu je bliži, jasniji, prilazio mu je odmjerenim i sigurnim korakom kao da je već obikao obitavati u ljudskim unutrašnjostima, tamo nalazeći svoj svijet.

- Tko je Ivo Andrić?

- Mene to pitaš? To bi ja tebe trebao pitati. Uostalom, zar sam ti jednom rekao tko si. Imao si osamdeset godina vremena naći sama sebe. Osamdeset ti se godina nije žurilo, sada bi da se sav svemir okrene na mig tvojih željenja.

- Nikada mi nije bilo dano spoznati tko sam. Sada sam odlučan suprotstaviti se svakomu tko mi zapriječi put do samoga sebe.

- Nitko ti to ni do sada nije priječio.Tko ti je trebao dati spoznaju o tebi? To si ti drugima morao reći.

- Kako nije? Čitav sam život potrošio u traženju, a da ništa nisam našao?

- Kako si sada ovamo dospio? Ovdje se dovršavaju spoznaje zemaljštini nedostupne. Tko te ovamo uveo?

- Sam sam došao. Otvorio sam odlučan da dođem do kraja.

- A tko ti je branio i ranije doći? Sloboda ti je sve vrijeme bila nadomak, jednako kao i svakom živom stvoru jednom od Božje volje rođenom. Samo slobodan čovjek može ovamo doći. Samo slobodan čovjek nalazi svoj put.

- Jesam li ja slobodan? Mogu li slobodu zadržati?

- Jesi, prvi put si slobodan. Prvi put nisi akademik ni nobelovac ni diplomat ni književnik, prvi put si ono što jesi: Ivo Andrić. A sada zbogom. Imaš svoju minutu. Obrani se od zla. Tragično je u svemu samo jedno: Teški Radnik uči životu tebe, a trebalo je da ti životu učiš Teškoga Radnika. I znaj da se na tebi ispunja riječ davno rečena: Svesilni izabra ludo da postidi mudro. A sada zbogom. Ne ćemo se više vidjeti. Ni u snovima.

- Čekaj, ne odlazi, od tebe mije snaga i uzgoritost.

- Obrani se od zla.

Stajao je tako raskoračen pred mrakom, a sjena Teškog Radnika otišla je u noć. Neka duboka mrklina posvud ga je obvijala, ali ga nije bilo strah. Je li još živ? Tko bi još u ovome trenutku mogao misliti na život. Slobodan je, zasićen nekim čudnim zadovoljstvom, neka je sam i neka je posvuda mrak. Bio je zadovoljan, prvi put zadovoljan.

Mora svoju slobodu obraniti. Od koga? Hoće li itko još doći sada kad je Teški Radnik otišao i ne će se nikada više vratiti. Važno je da mora obraniti slobodu. Okretao se oko sebe ne bi li primijetio kakav pokret ili naslutio da ga netko promatra iz mraka. Bio je tako uznosit, gord, odlučan, činilo se daje neslomljiv kao nekada davno fra Petar. Zavikao je u mrak, ne znajući komu govori, ali odlučan da se brani.

- Nitko ne napada. Tko te još može napasti.

- Ponajgore tišine ubijaju. Neka se zna konačno tko je Ivo Andrić.

- Komu sve govoriš?

- Porobljivačima. Neka me ostave. Dosta je bilo robovanja. Vraćam vam vaše titule, časti, vlasti, odričem se svega što ste mi dali. Prezirem vaše mudrosti, vašu moć, prezirem sve što ste od mene htjeli i što ste od mene učinili. Gori ste od pijavica: one piju krv da se napiju, vi pijete dušu sve dok vam zloća ne dopre do guše. Idite u svoj mrak.

- Nemaš više vremena bilo što promijeniti.

- Imam. Imam jednu minutu. Kad je slobodna veća je od čitavoga svemira. Kad je slobodna i stasala u dobroti veća je od milijuna besplodnih života. Imam samo jednu minutu da vam sve to kažem. I nemate mogućnosti zaustaviti me u namjeri.

- Bojiš li se Boga? Sve si činio da ga poniziš? Čitav si život bio bezbožac?

- Ne stavljajte granica. U jednu minutu stane toliko vremena koliko je Bogu potrebno da sve pokvareno popravi. Nije on vama naličan i ne polazi od zla, zato i ima dovoljno vremena. A tko vam je rekao da se svemoćni lavovi boje gorskih miševa? Tko mi je dao pravo da mu graničim dobrotu. Jer da nije dobar davno bi zatro sve vaše misli, od vaših diploma, doktorata, nagrada, titula i ordenja praveći lomaču za spaljivanje. Ne dirajte tajnu velikog Boga. Bojao sam ga se dok sam bio vaš. Sada se ne bojim jer me vaše zlo više ne će dotaći.

- Jesi li ti akademik?

- Nisam.

- Jesi li ti književnik?

- Nisam.

- Jesi li ti nobelovac?

- Nisam.

- Jesi li ti Srbin?

- To ponajmanje. Nikada Srbin nisam bio i nikada Srbin neću biti.

- Tako će te zvati.

- Lagat će. Jednu punu minutu nisam ni književnik ni akademik ni nobelovac. Jednu punu minutu nisam Srbin. Ja sam Hrvat. Rodila me Bosna, nesretna, porobljena, zatočena, rodila me Bosna u zlo ukliještena. Moja Bosna, kao majka, sirotinjska, ubožna, ali jedna jedina. I moja.

- Takav sporazum nije bio među nama.

- Nikakvih sporazuma nema više. Jedna minuta slobode. Jedno ime oslobođeno svih suvišnosti. Jedan život nakon osamdeset godina konačno svoj. I neka je još jedna minuta. Više je nego sve prethodno. I jedan povratak.

- Da nije bilo nas ne bi ni znao tko si.

- Radi vas sam izgubio svoje ime. Ja, Ivo Andrić, Hrvat, bosanski siromah, ja Ivo Andrić, konačno jednu minutu čovjek.

- Izdao si mudrost, ljepotu, umjetnost, snagu. Izdao si čitav svoj život, tako uspješno građen i plodan.

- Izdao sam svoj narod, svoje ime i korijen, izdao sam ono što čovjek pošten nikada ne gubi. Obraz mi je crven od stida. Imam minutu da sve preokrenem.

- Nitko to više ne će znati.

- Znam ja. Zna ovaj mrak. To znate i vi.

- Samo je minuta malo.

- Dovoljno je minuta: Meni čovjeku, meni Hrvatu, meni zabludjelu svjetlu u beskrajnu mraku. Idite: ostajem samo Ivo Andrić, Hrvat. Čujte, jednom, zauvijek, Ivo Andrić, Hrvat...

- Još jednom: Ivo Andrić, Hrvat...

Zraka sunčeva na baršunastu zastoru. Police i skupocijene knjige. Slike. Skupocijeni predmeti. Dedinje i njegov svijet u zemlji Srbiji, svijetu mraka gdje je svjetlosti nepoželjno prolaziti makar je toliko umiljata zraka sunčana, položena po djeliću tamnocrvena platna. Osjećao je kako mu je sada lako. Činilo se da sretnijega čovjeka nema, znao je da se našlo nešto izgubljenoga u slijedu njegova životnoga tijeka.

- Ubit ćemo te za izdaju. Tako mu se iz mraka grozio nepoznat govornik.

- Ubijte, imate još minutu, ali se ništa ne će promijeniti: Ivo Andrić, Hrvat i ništa više.

Osjećao je kao da ga netko stišće. Je li to smrt pritekla neprimijetno i prošla kroz posljednju minutu, i tu zadnju, posljednju minutu? Ponovno se uznemirio, neznana sila nosla gaje nekontrolirano kao more kad uhvati prelaganu ladu. Sve se ispremiješalo. Posljednjom snagom htio se odhrvati nevaljalu napadaču. Neka sve propadne, ali će ostati suprotan zlu.

- Samo Andrić i samo Hrvat. Ponavljao je na svaki novi napadaj.

- Samo Andrić i samo Hrvat. Ma koliko jaki bili više mi ništa ne možete.

- Molim?...

- Samo Andrić i samo Hrvat...

Ništa vas ne razumijem. Rekao mu je čovjek u bijelom, liječnik, zadužen da mu bude pri ruci ako dođe do onog najgorega.

- Razumijete vi dobro što ja govorim: nikada više Srbin, nikada više...

- Bunca, nešto je sanjao. Bori se sa smrću. Tako je rekla medicinska sestra liječniku pored njega.

- Dajte mu još jednu injekciju. Bit će mu lakše. Ne će buncati, a ne će ga ni boljeti.

Ponovno se osvijestio. Vidio je svoj baršunasti zastor. I svoj stol. I police s knjigama. I točku na stropu. I bespomoćnost u kojoj se nalazio.

- Ne buncam. I nisam ništa drugo osim Ivo Andrić, Hrvat.

- Sad je to svejedno.

Liječnik gaje samo mrko pogledao, mahnuo sestri da ode, a zatim i sam otišao iz sobe. Ponovno je nastao muk. Tko zna kakav otrov što su mu ga upravo u žile ubrizgali činio ga je ponovno budnim, prisebnim, običnim. Neka rade što hoće, minutu mu ne mogu više ukrasti. Ni to da je samo Ivo Andrić, Hrvat.

Bio je budan. Dedinje je mirovalo. Jesenje sunce davalo mu je bogatstvo jednog sunčanog traka. I tišinu. Svi su već umrli. I Duka. I fra Petar. I Teški Radnik. I mudrost. I sukobi. I borbe dobra i zla. Preostao je samo on. Koliko još? Možda više od jedne minute. Možda više od dana. Možda više od mjeseca. Koliko još?

Umire. Polako kako sve umire. Tajnovito i pomiren da drugačije ne će biti. Sve su mu već oduzeli. I ime. I korijen. I čovještvo. Kad umre na Dedinje će doseliti netko njemu jednak. I ponovno će doživjeti Srbiju. Kandža njezina zla ne će ga zaobići. Netko će još jednom, možda na neki drugi način, ali u bitnome podjednako, izgubiti i ono posljednje.Tko će znati da je nešto drugo bio, želio i htio. Tko će ikada više znati daje on samo Ivo Andrić, Hrvat, rođen u vlaku između Travnika i Busovače, dok se stara parnjača trudila provesti svoje vagone tajnovitim lašvanskim proplancima. I tko će znati da je sačuvao korijen vjeran sirotici što ga je začela pred osam desetljeća i koju su tako trudnu priudali za sarajevskog siromašnog obrtnika, tajeći očevo ime i kaznu koju je zbog njega podnio. Tko će sve to znati? Nitko. Možda nitko.

- Život ne prašta svojih promašaja.

Tako bi mu rekao sarajevski ulični mudroslovnik Teški Radnik, a on gaje držao luđakom. Sada zna: Teški je Radnik bio pametan. I ne će ostati Srbin. A on mora: makar se vlastito podrijetlo ma koliko ga netko prisvajao, ne može prisvojiti, i ma koliko ga netko nijekao, ne može zanijekati. To je zaboravio on, a i Srbi.

Htio je biti nešto drugo. Nešto sretnije. Nešto smislenije. Vjerovao je Dedinju. I pogriješio. Sve su njegove želje prijevara. Sve je ostalo već prošlo. I to što želi, a ne daju mu nešto drugo biti. Ostat će književnik, akademik, nobelovac, Srbin. I ništa više. I ljudi će ponavljati: Ivo Andrić, Srbin. Ništa više.

• < Prethodno