Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Login Form

Lukavica

LUKAVICA 1


 

ROMAN

 

Roman je ispričana priča o Fratru u zloglasnoj “Jugoslovenskoj narodnoj armiji”, bolje rečeno istinita priča o samome autoru u rukama zloglasna sustava i njegove “tajne službe”, koja je duhovnim pritiskom i prijetnjom dugogodišnjom robijom, autora pokušala natjerati na suradnju s tom zloglasnom “družinom”.

 

Svi likovi romana stvarni su i roman tek pokatkad odstupa od stvarnosti, pričajući čist događaj i čisto zbivanje. Nekada priče ne žele da se u njima njezini likovi prepoznaju: ova priča i ovaj roman upravo suprotno žele: da se likovi prepoznaju i da se stide, jer se imaju čega stidjeti. I da se prepoznaju i da se ne stide, jer su i u tim nevjerojatno glupim okolnostima bili i ljudi i mudraci. Roman želi dati svakomu svoje.

 

Lukavica je zloglasna “kasarna JNA”, u zaleđu sarajevskog Trebevića, čijih su na stotine tenkova, topova i skladišta, uz tisuće probranih Velikosrba, izvršili pokolj nad Sarajevom. Ovaj roman i njegov autor tvrde: u Lukavici ništa nije bilo slučajno.

 

Kako bi priča mogla biti što jasnija i čitljivija, autor ju priča jednostavnim jezikom i stilom, dozvoljavajući joj pokatkad i obrise smiješnoga.

 

Read More

 

Ante Čavka

LUKAVICA

I.

Jugoslavenska narodna armija, treba li reći zloglasna, izdanak kasarna "Slaviša Vajner Čiča" u Lukavici, zaleđu sarajevskome, među srpskim seoskim pučanstvom, pod upravom sarajevske vojne oblasti i generalom Ačićem.

Zapovjednik kasarne pukovnik Pozderac. Dozapovjednik pješadijskih četa

potpukovnik Gagović, i pomoćnik major Žarković.

Zapovjednik "kontraobavještajne službe" major Tumanov, sateliti kapetan Kostić, zastavnik Bajro i vodnik Kuzmanović.

Zapovjednik prve čete: kapetan Đukić. Zapovjednik druge čete kapetan Knez. Zapovjednik treće čete kapetan Nedeljković. Zapovjednik četvrte čete poručnik Dikić.

Ostale osobe velikog kazališta naličnog cirkusu, pukovnici, potpukovnici, kapetani, poručnici, zastavnici, vodnici, stažisti, desetari, razvodnici, vojnici: svih vrsta, oblika, veličina, ponajčešće istog sadržaja.

Zapovjednik treće čete tada još nije ni bio došao, ali su mu svi već znali ime. Jedino nisu znali koliko je podmukao i koliko loš čovjek. Zamjenjivao ga je stariji vodnik Veltruski. Pisar je čete bio vojnik Aćimović, a skladištar vojnik Sekelj.

Kakva sve vrsta? To samo dragi Bog može povezati i do kraja razumjeti. Ostali nitko. Jer umijeće budalaštine na jednome mjestu nadilazi obično i ljudsko.

Fratar, student teoloških nauka, morao je s manje od dvadeset i jedne, upravo k njima. U cirkus, u ralje, u svijet za priče, za romane. To što je bilo i neka ostaje pričom. O Fratru i Ružnome. U Lukavici, kasarni zloglasne "Jugoarmade".

Lukavica. Šest dugih strmovitih kilometara od Sarajeva kad u nju putuješ. A šest gotovo nizbrdo kad iz nje odlaziš. Ne kreneš li preko Neđarića prema Palama. Da nije bila što jest,

bila bi čak i lijepa. Zbog pogleda na Trebević, Jahorinu i Romaniju. Zbog predivnih šuma, brežuljaka, potoka. Lijepa bi bila ljeti zbog osvježavajućeg zelenila. I zimi zbog snijega. Još najljepša u jesen kad se stotine stabala, u ogromnim i nepreglednim šumama, odjene u šareno lišće. Ali, tko bi tada čuo za Lukavicu? Zar je jednome mjestu Božja priroda darovala ljepotu? A tko bi i pisao o Lukavici zato što je lijepa?

Lukavica: poznata i upoznata samo po svome zlu. Mnogi, na samo joj imena spomen, zažale što je grom nije pogodio barem sat prije nego su u nju prispjeli. Osim mljekarice Soke i staroga Židova, "tra-la-la-kavca" iz splitskih autobusa, nitko valjda normalan neće se po dobru sjećati Lukavice. Soka, zato što je tamo prodavala mlijeko, a Židov što je od Soke mlijeko kupovao. Svi ostali prisjećat će je se po išijasu, dosadi, velikosrpskom propovijedanju partizanštine i vremenu što ga svaki čovjek izgubi kad, posebno to ne želeći, mora godinu i tri mjeseca služiti "ništa".

Lukavica: "Slaviša Vajner-Čiča" i "Slavko Rodić zvani Seljo", dvojica komunističkih "mučenika" tu su prostirali dva velika vojna logora. Jedan pješadijski, a drugi tenkovski. Uzajamno su se logori potpomagali. Pješadija nije imala svoje kupaonice pa je svakoga petnaestog dana vojska petkom popodne pješačila do kupaonice. Zauzvrat, kad bi tenkistima trebalo kakvo osiguranje na gađanjima tada su iznajmljivali pješake zvane prašinari. Tenkisti nisu imali ni svoga "K(ontra)-O(bavještajne)-S(lužbe)-a" pa im je pješadija iznajmljivala svoje špijune. Jer vojska i jedne i druge kasarne podjednako je dobro znala tko je major Tumanov ili još gori kapetan Kostić.

Tko se ne razumije u velikosrpska posla ili tko nije doživio komunizma na vlastitoj koži, pomislio bi da su ta dva logora slučajno upravo tu. Ali nisu bili. Oni su bili i napravljeni kako bi u slučaju opasnosti mogli nadgledati Sarajevo. Jer samo se brzo trebalo ispeti na Trebević i već držiš na oku svaku kuću u Sarajevu. Tenkove okreneš samo prema brdima i šalješ granate svakomu na tanjur. Točno po želji. Na padine Trebevića rasporediš pješadiju sa snajperima u ruci i nitko ti ništa ne može. "Bratstvo i jedinstvo" služilo je samo glupima da ne bi vidjeli srpskih i komunističkih namjera. Svim pametnima to je bila parola za lupanje svake pametno postavljene misli. "Nemaš ti što misliti, ima tko za te misli", svakodnevno je vojsci ponavljano za zauvijek upamtiti.

Podno tenkovske kasarne prostirao se veliki prostor zvan Bijelo polje: Za samo nekoliko trčećih minuta već se moglo nadzirati raskrižje za Foču i Kalinovik, vidjeti nedaleka vojna zračna baza Railovac, još ponajbolje sarajevska zračna luka. Onaj tko je izmislio Lukavicu dobro se prilijepio uz Sarajevo. Lukavica se mogla nazvati anđelom čuvarom Sarajeva. Dok se nije znala anđelova dužnost. U stvarnosti bio je to đavao čuvar, rođen kako bi zarobio, ubijao, ponižavao i u strahu držao stotine tisuća, pokatkad jako naivnih sarajevskih stanovnika.

Pješadijski dio Lukavice sastojao se od ogromna ograđenog prostora u živopisnoj šumi, s  nekoliko izblijedjeložutih trokatnica, svaka sa svojim predvorjem prema istoku, a sa zapada velikim mjestom za postrojavanje. Kasarnu je od nekoliko vojničkih gostionica s istoka dijelio prljav potok, ljeti polusuh i s usmrđenom vodom. Odmah do potoka bilo je veliko nogometno igralište. Do igrališta nalazili su se poligoni za tjelovježbu sa stotinama prepona i raznih čuda, potrebitih samo vojsci. Čitav prostor dijelila je cesta na dva dijela, na čijim se završecima nalazio po jedan ulaz, sjeverni za ulaz i provjeru vojnika, a južni za ulaz i provjeru vozila. Sa zapadne strane Lukavicu je zatvaralo veliko šumovito brdo u podnožju sa skladištima za ratnu rezervu, nekoliko dugih betonskih skladišta i jedno podzemno, jedva uočljivo skladište, sa stalnom stražom, po danu dvostrukom, a po noći trostrukom. S desne strane od sjevernog ulaza nalazila se zgrada vojnog zapovjedništva. Na prvome katu nalazili su se uredi zapovjednika, a na gornjemu katu obavještajna služba zvana "kos". Odmah do zgrade zapovjedništva nalazila se prostorija za stražare, danonoćno u službi i pod stalnim oružjem. Prizemni su prozori na zgradi bili zakovani teškim željeznim okovima i nikada se nije znalo što se za njenim prozorima zbiva. Na ulazu u gornji sprat zapovjedništva, od popodneva sve do novog jutra stajala je naoružana straža.

Nekih pedesetak metara dalje nalazila se prva od triju velikih zgrada za pješadijske čete, a sasvim na kraju raketni divizion. Negdje po sredini zgrada, odijeljen od njih nekoliko desetaka metara, nalazio se takozvani vojnički "restoran" s velikom kuhinjom prema zapadu. Južno od "restorana" nalazila se velika kino-dvorana s uređajima za svakodnevno treštanje glazbe svih mogućih stilova, ponajčešće ona najprimitivnija. Iznad kuhinje nalazio se niz dugih skladišta za hranu, a iznad njih nalazila se vojnička "kantina". Nekoliko metara podalje nalazila se vojnička knjižnica odijeljana visokom žicom od skladišta za ratnu rezervu i skladišta za drvo, radionice za izradu maketa i ostali pomoćni prostori. Južnije od kantine bile su radionice za opskrbna vozila, mehanička radionica, razna skladišta boje, kampanjole i pumpa za točenje automobilskog goriva. Sasvim prema južnome ulazu bile su velike garaže za raketne automobile i skladišta pred kojima je vojska povremeno izvozila i čistila višecjevne raketne bacače. U garaži pored velikih ruskih raketaša bio bi redovito parkiran "Fiat 132", automobil za redovitu službu "kos" - posluga. Na tom je mjestu straža postavljana po oficirskom završetku radnog vremena, a samo dvadesetak metara južnije, na ulazu za vozila, pored stalne vratarske službe bila je i stalna naoružana straža.

Sva je kasarna bila opasana bodljikavom žicom i trnovitim gustišem, ali je svejedno svakih nekoliko metara bila probijena kako bi vojska mogla pobjeći izvan kasarne.

Dok je držao vojnički poziv, s naredbom da se u lipnju sedamdeset osme javi u Lukavicu, Fratar nije imao pojma kamo putuje. Sve je to bilo Sarajevo. I sve previše lako. Osim priča o tomu kako u vojsci prolaze studenti teologije. Tako, kad si dvadeset godina star. I kad nisi vidio zla ni osjetio njegove dubine. Posebno onda kad nemaš pojma kakvi te ljudi okružuju i što od tebe zapravo hoće. Biti fratar u Lukavici značilo je kao da anđela pozovu u pakao. I počnu se đavli čuditi kako anđeo nije crn. I nema rogova. A i anđeo se počne čuditi zašto ga đavli mrze i progone.

II.

Prvi put u životu Fratar je nekamo odlazio sam, a tamo kamo je odlazio nisu bili njegovi. Sasvim suprotno od toga. Neprijatelji nad neprijateljima. Mladiću odgajanu za dobro, gdje se suprotnost sa saviješću mjeri najdubljim mjerama tankoćutnosti nije moglo do svijesti dolaziti kamo to ide i kakav svijet mora upoznati. A zar janje ikada shvati zašto ga vuk kolje? Nije svjesno da pogreška nije u njemu nego u vuku. Vukovi se ravnaju samo po svojim zakonima. I ljudi bez savijesti. Kako su se onda mogli ophoditi različiti svjetovi, utjelovljeni sada u mladu fratru, učenu da je dobrota vrhunac ljudskog djelovanja i nadobudni komunistički klonovi, odabirani da janjičarski služe svojoj partiji? Fratar stoga, upravo odlazeći u ruke svojim neprijateljima, nemoćan da drugačije bude, nije mogao takav trenutak niti sagledati u cjelini, niti razumjeti kamo to odlazi. Nije ni bio svjestan svojega položaja. Uvjeren da će lako nadvladati sve svoje neprijatelje obrascima bogoslovnih znanosti, nije znao da se njegovi neprijatelji ne boje njegovih nauka nego njega. A komunisti nisu znali da ovakvim svojim postupcima prisilnog služenja, upravo zbog velikih kušnji i izazova, oslobađaju buduće svećenike od naivnosti i svih iluzija. Da su je po zlato plaćali, bogoslovi nisu mogli dobiti bolje i skuplje životne škole od one komunističke. Znalo se već među fratrima pričati: tko nije prošao komunističkog vojničkog pakla nije bio pouzdan u nikakvu poslu. Kao da nikada nije uspio sazoriti, u procjenama ljudi i događaja kao da bi zaostajali za onima naviknutim na komunistička zla.

- "Ovo se mora odslužiti. Kad se mora, nije teško. Godina i tri mjeseca duhovnog spavanja i čekanja ništa drugo do li da vrijeme prođe."

Tako se Fratar tješio, misleći na vojsku ispred sebe. Dok su mu se tako misli kosile s polusnom i dosadnim već brujanjem jedva čujna autobusnog motora, a kišovita lipanjska noć, gotovo ponoć, klizila uzduž puste i mokre ceste, Fratra je probudio uzvik autobusnog službenika.

- "Metković! Tko ima izići neka se spremi. Stojimo samo nekoliko minuta".

Autobus, velikog plavog natpisa "Centrotrans - Sarajevo", noću na putu od Splita do Sarajeva, upravo se zaustavio na kolodvoru. Gotovo da se ništa nije događalo. Nešto kolodvorskog svjetla tek je tvrdilo da su u naseljenu mjestu. Gluho noćno doba ljude je odvelo drugamo. Osim službenog kolodvorskog osoblja nije bilo ni žive duše. Neka je žena izišla, u obadvije ruke noseći po pet, šest vrećica, u zaponoćju spretnih svojim neobičnim šuškanjem privući pažnju. Nitko nije ušao. Ono malo putnika u autobusu kao da je toliko čvrsto spavalo da se ni jednim znakom nije moglo opaziti kako ih zanima na koju su to stanicu već doputovali. Tek vrata što su se zatvarala na autobusu. I dalje u noć, pomalo hladnu, neka je to bio lipanj i neka je to bio Metković.

Fratru je iznenada do svijesti doprla riječ "Metković" iz jednoga sasvim drugoga razloga. Kamo on to ide? Sve ga je više progonilo što je više put odmicao, teži zbog kiše i noćne mrkline.?

- "Zapadna kultura prestaje, čuješ, posljednjom kućom u Metkoviću."

- "Ne bludi. Ne griješi duše. Nema tu granica. Vidiš da je put slobodan. Ideš, kud te volja".

Te se rečenice i tog događaja, prepirke dvojice starijih franjevaca, Fratar upravo prisjetio dok mu je u ušima još uvijek odzvanjao službenikov glasni "Metković". Stare i česte svađe oko granica, česte koliko su se god dva fratra susretala, sada su mu se prostrle pred misli kao nov izazov, upravo dok polako odlazi sve više sjeveru, cestama u neznano.

Prvi se franjevac rodio i odrastao u Primorju, drugi u dubini Bosne. Jedan se ni za sve na svijetu nije želio micati od svojih biblijskih problema i svoga dvorišta. Sva njegova želja za putem ograničavala se na šetnju uskim šumovitim obalnim pojasom, u ljetna jutra okupati se u čistu moru ili pokatkad prošetati kroz duboku borovinu. Dokazivao je da nema knjige na svijetu što je se ne može kupiti ili barem posuditi, te čovjeku i nije potrebno tumarati svijetom kako bi dobro ovladao bavljenom  znanošću. Naprotiv, lutanje odnosi dragocijeno vrijeme i smanjuje sabranost. Nije mu se moglo lako protusloviti, jer naći nešto iz njegova djelokruga za što on već nije čuo ili ga iznenaditi kakvom novom spoznajom, bilo je gotovo nemoguće. Još gore ući s njime u proturiječje. Nikada nije postao doktorom jer nije u doktorskome radu htio promijeniti ono što je sveučilište od njega iskalo promijeniti. A bio je po znanju jači od sedam doktora zajedno.

Drugi je bio gost u samostanu, franjevac Bosne Srebrne, ali čovjek teško zaustavljiv na jednome mjestu. Zapravo i nije se znalo njegova samostana kad je uvijek i posvuda bio gost.

- "Bolan, ne griješi duše, i tamo je naš svijet. Uzalud ti pusti jezici što si ih naučio i to što stalno kopaš po Kaldeji. Lutaš po knjigama umjesto da ljude susrećeš. Kultura, što ti je to kultura? Hoćeš slikarstvo? Evo! Hoćeš glazbu? Evo! Što hoćeš, evo! Dirigiro sam ja u Melburnu, pa što mi nedostaje? Ljudi ko ljudi, svugdje po svijetu, tako i u Bosni".

Stari bi se bibličar uzšetao samostanskim dvorištem, vraćajući se i pripomažući svoje tvrdnje zanimljivim pokretima ruku.

- "Miris loja, osmanlijski miris, četiri stotine godina, pa sve zajedno, pa sve neiskreno, pa tko će koga, pa nauči čovjek svemu se prilagođavati. To ja tebi govorim. Nema se vremena sve to prokuhati, proraditi... Nema se tu mogućnosti, do u dubinu, razumiješ".

- "Tebi Židovi zavrtili glavom. Čistunstvo. Tko će to dati? Stoga ne griješi duše. I među Arapima ima Božje čeljadi".

- "Nema to veze sa Židovima. Nego nema dubine, sve je to površno, sve se miješa, a gdje se puno miješa nema onoga za čime se pošlo. U površnosti ubiješ čovjeka, a onda se ispričavaš jer nisi drugo znao. Oslobodiš zločinca, a onda se kaješ što je nove zločine počinio jer to prije nisi znao. Tamo negdje iza sve se to miješa, dozvoljava, sve se to prilagođava. Slušaj, ljeopta se nikada ne može prilagoditi ružnoći. Zato, govori kako te volja, ali, zadnja kuća, razumiješ, zadnja kuća u Metkoviću..."

- "Da su tebe klali, nabijali na kolac, da su te palili i vječno ponižavali, a da ti je Europa slala umjesto pomoći pobožne uzdahe, zaboravio bi i ti da se lijepo ne može prilagoditi ružnome. U nevolji se svašta može".

- "Ponovno se ne razumijemo. Sve je to točno: u nevolji se svašta može, ali zato ti i govorim da, slušaj, zadnjom kućom u Metkoviću ..."

- "Jest pamtim. Da te upamtim. Ponavljam: zadnjom kućom u Metkoviću završava zapadna kultura".

To bi starome bibličaru bilo znakom završena razgovora. Još više znakom da ništa nije uspio ni kazati ni dokazati. Uzmahnuo bi rukama i u odlasku izrekao:

- "I meni je sada dosta. Idemo dalje."

Pred mladićem su se, dok je buljio u noć, već duboku i izaponoćnu u staklu misli pojavila upravo njih dvojica. Dva različita čovjeka, ali i dva različita svijeta. Pokušao ih je obojicu razumjeti, ali ih nije uspio razumjeti. Takva se vrsta razumijevanja stvarala samo na vlastitoj koži. Bilo je zanimljivo i smiješno čuti od bibličara visoke naobrazbe takvu vrstu isključivosti. A bio je takav da bi radije dopustio da ga na kolac nabiju nego pojeo komad mesa ili kakvu drugu hranu iza Podinarja jer je u njoj "mirisao loj Osmanlijske carevine, a Hrvatima došla sva zla u povijesti".

Nasuprot primorskoj isključivosti, neobično je bilo ponašanje i bosanskog ujaka, fratra kakav se mogao prispodobljivati početku Franjevačkog reda: to znači kuća ti je gdje si, hrana ti je gdje je nađeš, misliš što i svi drugi ljudi na ovom svijetu misle, jedino nikada nisi tamo gdje te tvoji očekuju. I nikada nemaš samo jednu misao ni samo jedan izlaz.

Stari bibličar, naučan tražiti uzroke svemu, odavna je shvatio koliko se tragedije dogodilo Hrvatima kad su prvi osmanlijski konji zanjištali pobjednički nad drevnim katoličkim bogomoljama, rušeći sve gotovo do mora. Tog povijesnog divljaštva nikada nije zaboravio niti oprostio, neka se rodio četiri stotine godina kasnije. Njegov sugovornik prihvatio je stanje kakvo je imao, mireći se s jednoć okupiranom Bosnom i iznalazeći način preživljavanja upravo u Bosni. Zato se i nisu mogli razumjeti.

Drugi je to svijet, drugi način razmišljanja, drugačije gledanje na stvari. Ne može se to pomiješati. Stari ribarski sin, navičan u predvečerje zapjevati najdublju notu basa, strepeći od toga hoće li mu baritoni i tenori do u tančine dosegnuti željenu ljepotu i ugodu, nikada se nije mogao naviknuti da bi pjevao i nekakve druge pjesme, jednostavnije i običnije. Duboko, kao zaroniti u podnožje moru, dokle možeš, najviše što možeš, slika je poželjene mu kulture. Sve drugo nije ga zanimalo niti zaustavljalo. I znalo se među fratrima: želiš li da iziđe iz sobe, stani pod smokve u dvorištu i samo započni neku od pjesama. Nećeš dugo čekati. Nekoliko minuta kasnije došeta i promotri pjevače. Ne odoli mahnuti svojom rukom kao da sam sebi ravna pjesmom, naglo se zaustavi i primakne glavu tamo gdje pronađe skladne basove. Sav se pretvori u pjesmu, zaboravljajući svijet oko sebe. Lice mu poprimi osjećaj blaženstva, kao da upravo gleda neko neviđeno nadnaravno viđenje. I kad pjesma prestane, izvede li se kako je starac poželio, zahvalan je kao da su mu upravo darovali neprocjenjivo blago. Naprotiv, želiš li ga otjerati iz dvorišta zapjevaj nešto neprimjereno podneblju, nešto nedoraslo fratarskom dvorištu. Isti tren, kao po obredu odlazi i nema tog načina na koji bi ga se navelo da ostane i da takva nešto pjeva. I prozor zatvori da do njega ne dolaze takve pjesme. Svaka čast ojkalici, gangi, reri, sevdalinki: za njega je pjesma bila mnogo više. I kultura bez primjese: čisto savršeno, najviše i najdublje što se moglo. Kad susretne kakvu dubinsku misao ne bi danima očiju s nje skidao. Oduševljavao se biblijskim naučiteljima, rabinima, mudracima ocrtanim šesterokrakim zvijezdama i geometrijskim likovima. I sada mu do takve misli predstaviš nekoga tko u pustinji leži čekajući vjetar u svome šatoru, dok mu tri dozvoljene žene i sedam pomoćnica njihovih brišu znojno čelo. Čovjek ta dva svijeta nije dao pomiješati. Jednostavno, stavljao je granicu i uzaludno je bilo dokazivati mu suprotno. Za njega postojao je samo jedan svijet i jedna kultura. I sve što je vezalo jedan bez zadrške je prihvaćao i sve što je vezalo drugi bez zadrške je odbijao.

Fratri su, kao svi fratri na svijetu, zlorabili njegovu isključivost. Nekada se u blagovaonici znao događati nevjerojatan cirkus upravo zato što je tako stvari gledao. Svi su znali zašto traži za večeru nešto posebnoga. Bojao se da je gvardijan primjerice, sir kupio u Livnu, a ne u Primorju, te nije postojala sila navesti ga takav sir i pojesti. Fratri su danima čekali da samo na trenutak zaboravi na to te da se mogu našaliti. Kad bi, ne pitajući ništa za ručkom pojeo komad sira, počinjao bi razgovor.

- "Gvardijane, ono ti sir nabavi u Prologu? Reci je li jeftiniji nego u nas?"

- "Ista je to stvar. Sir ko sir".

- "Je tebi. Ali? Je li vama bio dobar?"

Pitali su staroga bibličara. Uhvaćen u zamku znao je nastaviti šalu.

- "Sladak je. Mora da su ovce pasle našu travu."

Iza toga, nije ponovno bilo sile da ga navede dalje jesti. Radije gladan nego okusiti nešto izvan svoje granice.

Studenti su znali za njegovu profinjenost i osjetljivost. Znali su se s njime šaliti upravo udarajući u njegovu osjetljivost.

- "Koja je najljepša pjesma u Zagori?"

- "Ja mislim, Oja noja ... Nju Ljubo uvijek ponavlja."

- "Nije. Bolja je ona "Po licenci pokojnoga dida ...".

- "A da vas dvojica to zapjevate".

Tada bi se dogodila pjesma, a sve je to bilo osim pjesma. Starac bi nemirno prošetao dvorištem, prišao pjevačima, sagnuo se i tiho rekao:

- "Čuješ, svi smo bili djeca".

Zatim bi nestao u samostanu. Za njega se znalo uzrok svih zala, sve od vremena Kotromanića u Bosni. Bio je uvjeren da bi Hrvatska nadrasla sve europske kulture da joj se nije dogodilo što joj se dogodilo. Zato nikada Osmanlijama nije oprostio, a ni onima što su se predali neminovnu tijeku vremena i događanja. Stoga je kratkom rečenicom izgovarao duboku misao:

- "Čuješ što ti kažem, zadnjom kućom u Metkoviću".

Fratru se ta rečenica ponavljala u svijesti kao da mu se negdje u dubini pokvarila nekakva unutrašnja gramofonska ploča. S dvadeset godina nije se u se ni moglo biti sigurnije, bez nemira strašljivosti i neodređene neizvjesnosti u svemu što čuje, vidi i doživi.

- "Kamo ja to putujem?"

Otelo mu se pitanje po tko zna koji put. Zadnja kuća u Metkoviću upravo se gubila. Zapadna kultura tu bi trebala prestati, upravo sada dok je buljio u noć, tu, gdje ju je stari profesor biblijskih znanosti označio. A ništa se nije vidjelo osim lipanjske noći, kišovite i prohladne: čak ni ona se nije vidjela jer je prigušeno svjetlo autobusa činilo da na staklu kroz koje je želio gledati, vidi sada samo svoj uozbiljeni lik.

Uhvatio se džepa na starim zelenim hlačama. Provjerio je jesu li u njemu svi papiri, posebno onaj s adresom, brojem i naznakom gdje se mora javiti.

- "Kamo ja to zaista idem? Koja je razlika između staroga profesora teologije i nemirna bosanskog franjevca? Koja je razlika među životima?"

- "Znat će ti krst ćaćin, čim prvoga dana dođeš upravo ispod tog broja što su ti ga napisali. Jer prije nego ti stigneš, već su ti poslali karton preporučenom poštom. Slova su "POP" veća od puške koju ćeš nosati."

Tako su ga tješile kolege, fratri, iskusni već u okusu vojničkog kruha i naviknuti na svijet crvene zvijezde s pet krakova, znaka po kojem se komunistički svijet razlikuje od onoga masonskih petokrakaša.

- "K vragu oba, tko to sve razlikuje," rekao bi stari bosanski ujak, kad bi mu više dodijalo prepirati se s teologom o posljednjoj kući u Metkoviću. "Imate li vi štogod da zalijemo. To je uvjerljivije od filozofije. Pustimo mi Židovima i Arapima neka se mlate, a da nam donesu gotove odgovore."

- "Kamo ja to idem? I zašto? Godinu dana izgubiti prepuštajući se nečijem hiru, naredbi da te odgoje, preodgoje. Od čega? A da te potajno ubiju? A da te zatvore? Samo tako, jer im se to sviđa? A kad bi mu samo misli znali? Odmah doživotna robija. Još gore: prijeki sud i strijeljanje. Samo da su mu znali misli."

Fratrovom su glavom strujale slike zapamćenih događaja. Nevolje i strahovi mnogih, što su upravo kroz vojničko vrijeme pali u ruke komunistima, te su od njih radili što su htjeli. Fratar je znao kako ga jedan dio takva svijeta očekuje, ali ni iz blizu nije dopirao do srži komunističkih namjera. Prisjetio se i isprike kad su se trojica studenata ispričavali profesoru zbog izdaje pod prijetnjama i pritiskom. Morali su odati tko im je sve u gimnaziji govorio o Bleiburgu. Sjetio se i profesorova odgovora.

- "Nemojte se vi za me bojati. Odavna mene komunisti poznaju. I ja njih. I nemojte se vi bojati, neće oni k meni. Ali pazite vi sebe, jer to što ste sada započeli neće tako brzo prestati. Morat ćete brzo postati pravi i muški da biste se započeta zla oslobodili. Po visoku cijenu, naravno."

Kad se potajno doznalo za događaj i kad su još potajnije gimnazijalci pitali profesora za razjašnjenje, profesor im je bez ustezanja odgovorio:

- "Postoji opravdan strah i nerazumna istrčavanja i izazivanja, ali komunisti i najviše napadaju sigurne u pad. Malo je drugačije s dostojanstvenima. Već su komunisti lomili sa mnom koplja. I slomili. Mogli su me samo ubiti, ali im to uvijek nije u planu. Ako ste pametni učite. I vama ću ponoviti da znate: Bleiburg je mjesto na kojem je Tito poklao stotine tisuća Hrvata. To nije nikakva izmišljotina. To je istina. I ako me ponovno netko od vas izda, znajte da se ja ne bojim istine. Oni koji svoj životni cilj poznaju ne padaju lako".

Fratar se često povraćao, a sada i oslanjao na tu rečenicu. Volio je profesora. Dok se daleko od nevolje, lakše ju je nadvladati. Ali sada, nije mu se činilo lakim, što je god autobus dublje odlazio od zadnje kuće u Metkoviću.

- "Hoćeš li izdržati okruženje smišljeno kako bi se narugali tebi, tvojoj kulturi, obrazovanju, jeziku, narodu ...? Jer oni znaju da si im neprijatelj. I onda kad besprijekorno izvršiš sve što od tebe zatraže. I onda još više, posebno kad budu osjetili da vrijeme prolazi, a u tebi se ništa ne mijenja. Nisu oni glupi, znaju najbolje tko im je neprijatelj. Ne boje se pijanaca, bludnika, propalica, nepismenih i zaostalih: boje se onih što misle, što imaju svoje stavove i svoje poglede. Strašno se boje onih što se ne prodaju za sitniš i onih koje se teško ucjenjuje."

Fratra su upravo resile takve odlike: tvrdoglavost usporediva s magarećom, sposobnost ne promijeniti niti slova u jeziku i ponašanju, ostajati nedodirljiv u svim pokušajima duhovne preobrazbe.

Fratar prvi put u životu izlazi iz svoje uobičajenosti u svijet gdje je sve suprotno, a to i jest opasno i veoma nezgodno. Lako je živjeti i s ljudima se ophoditi gdje te svaku večer natjeraju ispitivati savijest i kajati se za sve tvoje teške grijehe: jesi li nekoga pa i nehotice povrijedio, jesi li izvršio sve svoje dužnosti, jesi li savjesno i sabrano izmolio sve svoje molitve, jesi li izlazeći u grad, među svijet, primjerom pokazao da si pitom i odgojen mladić, spreman svakomu pomoći, jesi li za sutra stvorio odluku biti za nijansu bolji i sve savršenije činiti, jesi li potajno zapalio cigaru iako znaš da to tvoji odgojitelji ne gledaju baš blagonaklono? Ukrasti, lagati teške stvari, biti neiskren, razmišljati o curama, ženama, osvećivati se, biti podmukao: daleko bila sva ta zla od kršćanske duše, još više od onih odlučnih biti fratrima. Njegov se svijet tako zatvarao u posebnost, običnim smrtnicima više sličeći nestvarnoj komediji nego stvarnosti. Jer tko bi sve to mogao? Upravo takav, u krajnjem dosegu dobrote potpuno naivan, sada će ukoračiti, za samo nekoliko sati, u svijet sasvim suprotan. Nije ni bio svjestan da anđela upravo zovu u pakao. Posvuda ima dobrih ljudi, ali da će u paklu morati razlikovati anđele od đavli toga ni u snu još nije bio svjestan. I pored toga što su mu godinama već govorili kamo ide, to se njega još ničim nije doticalo.

- "Kamo ja to idem?" Odgovor su mu davali odjeci fratarskih pričanja.

- "Ideš među neprijatelje svih vrsta, svih oblika, svih boja. Sve što učiniš sve može biti loše: kad pozdraviš ili kad ne pozdraviš, kad nešto izvršiš ili kad ne izvršiš. Posebno ti. Jezik ti dug, pamet kratka i uvijek imaš jednu rečenicu viška u svojim ustima. Nemaš nikakva izgleda."

- "Fratar? Student? Komu ja mogu biti neprijatelj? Ni zadnju namjeru nemam nikada i nikoga poniziti. Ne mrzim nikoga, nemam ništa protiv nikoga".

- "Mrze oni tebe i sve nastoje kako bi te uništili. Jer nema nijednoga fratra da mu tajna služba nije bila za petama i nema nijednoga da mu mjesecima nije prala mozak".

- "Pod mojim su prozorom pjevali tisuću puta u noć: nosim kapu su tri roga jer se borim protiv Boga. I onu drugu: mi želimo sve popove, časne, fratre i lopove, utrpati u topove. A ja sam čekao svaku tu noć kad će me zaklati kao što su ubijali i klali moje kolege. Pamti dobro, ne misle ti komunisti ništa drugo ni danas. Samo što sve to sada drugačije rade. Sinko, stoga budi mudar i pametan i nastoj preživjeti i duševno ostati zdrav."

Tako ga je ispratio njegov župnik, stari dobri fratar kad se od njega opraštao u selu.

- "Biti mudar i pametan? Među nepoznatim, tuđim, neprijateljskim? Kako biti mudar i pametan, a ne mrziti, ne biti podmukao, ne biti kukavica i kameleon? Kako povezati mudrost i to da ti je netko neprijatelj, ne zato što to ti hoćeš, nego zato što on to želi, a istovremeno u ruci drži silu i ruga se tvojoj nemoći?"

Misli zadnjih dana sve su se sada ogledale na prozorskome staklu kroz koju je pokušao vidjeti sada nevidljivu neretvansku noć. Majka mu ništa nije rekla. Nije ni zaplakala, ni bila zabrinuta, nije pokazala ono što je uvijek pokazivala i zbog čega ju je vječno korio.

- "Ne cmizdri uvijek, nije mi više šest godina. Svaki put ista pjesma."

Eto, ovaj put nije bilo tako, a on kao da je želio da bude kao i uvijek. A znao je da je to najgore. Majci je briga bila toliko velika da se nije uspjela iz duše niti razliti. I otac je šutio. I brat u pratnji do kolodvora.

Lipanjska noć tako je miješala osjećaje dok je autobus osvajao njemu nepoznatu cestu u kanjonu nevidljive rijeke Neretve. U njegovu dijelu autobusa nije bilo nikoga. Torbu s ono malo oskudnih stvari što ih je nosio, stavio je pod glavu i pokušao zaspati. Jer tek se čulo spominjati Mostar. A od Mostara do Sarajeva još čitava noć.

- "Slušaj, zadnjom kućom u Metkoviću prestaje zapadna kultura".

- "Slušaj, ljudi ko ljudi, posvuda su isti".

- "Kamo ja to idem? I zašto?"

- "Idete da časno vratite dug otadžbini za koju su mnogi naši borci krv svoju prolili. I da širite bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti. Nemojte da zakašnjavate, da pijete, da vas već vojna milicija dovodi i da nam sramotite Opštinu. Sretan put želi vam načelništvo opštine Knin".

- "Kamo ja to idem?"

Zadnja kuća u Metkoviću već je daleko i neki drugi svijet nije se mogao vidjeti u mraku lipanjske kišovite noći. Kilometar za kilometrom, misao za mišlju, noć se polako uljuljavala u jutro. Otvorio je oči tek kad su debele šume, mokre od kiše što je curkom padala, počele davati svoje obrise ispod razrijeđena noćnog ogrtača. Još nije ni doputovao, a već je bio beskrajno umoran. U njemu tog jutra ne bijaše ničega više, osim namjere da preživi vrijeme u koje ga silom šalju njegovi neprijatelji. Kako bilo da bilo, on odlazi jer mora. I nema namjeru ni časno ni iskreno služiti komunističkoj soldatesci. Pokušat će vješto izbjeći komunističke udarce, po cijenu da uzvraća gdje to bude mogao. Ono što mora bit će. Samo ono što mora. Ni dlaku više.

III.

Sarajevo se tek budilo u praskozorju ljetnog jutra, ali se hladnoća u jurećem autobusu Fratru toliko zavukla u kosti da se tako nije osjećao ni usred zime. Sklupčan na dva autobusna sjedišta pokušao je usnuti. Na sve je to sličilo osim na san. Nekomu tko se rodio daleko na jugu i gdje proljeće započinje već u veljači, rascvjetalih bademova i trešanja, u unutrašnjosti je uvijek hladno. Proljeća tamo uvijek kasno dolaze i ljeta prekratko traju. Uspravio se na sjedištu i pokušao promatrati gdje se nalazi. Pored njegova pogleda promicale su još uvijek duboko zasjenjene spodobe električnih stupova, brežuljaka, stabala ili otamnjelih prodolina.

Noć mu je već duboko izokrenula naviku uredna spavanja. Činilo mu se da mu je glava naglo izrasla u kakvu bundevu, a oči su se sklapale, ne znajući više trebaju li ostati budne ili dalje nastaviti spavati.

Kad se autobus zaustavio na sarajevskom kolodvoru još se noć hrvala sa zorom. Svjetlilo se sve više i više, ali su peroni bili gotovo pusti. Neonske svjetiljke sarajevske gradske rasvjete još su treptale, nadmećući se s maglama i kišom. Tek pokoji putnik, vukući svoj teret u rukama, zagledao se u natpise da bi saznao kamo pojedini autobusi voze.

Izišao je iz autobusa kratkim klimanjem glave pozdravivši konduktera. Pokupio je svoju malu prtljagu. Pogledao je od spavanja na autobusnom sjedištu zgužvane zelene hlače i džemper u kojemu je tu noć gotovo promrzao. Namjerno je obukao stare hlače koje više nije morao ni čuvati. Odlučio je, kad ga obuku u vojničku robu, sve što je ponio jednostavno baciti u kantu od smeća. U maloj torbici imao je najosnovnije stvari za higijenu, nekoliko olovaka, bilježnicu, dokumente i nešto novaca.

Pored betonskog nosača, zaklonjen valjda od kiše, s kartonskom prostirkom pod sobom i obim rukama ispod glave, spavao je neki stvor, vjerojatno još od jučerašnje rakije pijan, ne pokazujući nikakva znaka života. Fratar ga je promotrio, ne mogući proći pored čovjeka, a da mu ne pomogne ako pomoć treba. Oni što su pored njega prolazili nisu ni vidjeli da netko leži. Ni kondukter, ni vozač, niti tko od drugih nije pijanca ni pogledao.

- "Valjda tako treba biti." Pomislio je Fratar, nenaviknut na život takve ulice. Njemu se sve ovo činilo novim i zanimljivim. Premalo mu je bilo vidjeti život gdje je bilo najteže prebroditi težinu latinskih deklinacija i nadvladati grčke nepravilne glagole. Nedostajalo je ono što se svakodnevno događalo u svijetu: spoznaja raspona između svijeta dobra i svijeta zla. Da je na drugome mjestu zasigurno bi prišao čovjeku i pitao treba li pomoć. To su ga čitav njegov život učili. To bi i bilo da se nije nalazio u stanju u kojem se nalazio i da nije išao tamo kamo je morao.

Torbu je naprtio na rame i onda se uputio ne znajući ni sam više kamo. Gdje li je ta prokleta kasarna? Još jednom je pročitao broj vojne pošte s loše otisnutog ciklostilskog papira iako ga je već tisuću puta pogledao i znao napamet. Na kolodvoru je još uvijek sve bilo zatvoreno. I kiosci s novinama i male trgovine gdje se mogla kupiti kava, čaj ili kakav sok. Ogledavao se oko sebe ne bi li spazio nekoga tko će, kao i on, tog jutra doputovati i kao i on tražiti kasarnu. Nije vidio nikoga. Preko puta kolodvora tada je ugledao veliku vojničku zgradu. Iznad velikog ulaza klatio se ogroman natpis "Maršal Tito". Pogled mu se prošetao još uvijek u maglu zavijene prozore trokatnice ispred njega u prizemlju teškim željezima zakovanih prozora. Do njega je iz prostorija dolazio žamor, a vidio je i vojnike kako u bijelim potkošuljama izviruju preko prozora. Misleći da bi mu to bila kasarna zaputio se nekih stotinjak metara pored ogradnoga zida. Na ulazu u kasarnu stajala je straža, a u drvenoj kućici stajao je vratar. Zamolio je vojnika na dežurstvu da mu odgovori gdje je broj na koji se mora javiti.

- "Dobro jutro!"

Čovjek u maslinastoj uniformi nezainteresirano je nastavio stajati u stavu ni ležati ni stajati ni sjediti. Prostor u kojemu se nalazio bio je tako napravljen da mu je to s lakoćom uspijevalo. Nije ni trepuno, a kamo li da bi se potrudio odgovoriti na Fratrov pozdrav.

- "Molim vas, gdje se nalazi kasarna s moga broja?"

- "Gušter! I mene si to došao pitati?"

- " Molim?" Odvratio je Fratar, pomislivši da je "gušter" kakav vojnički naziv.

- "Baš si dosadan. Taman sam mislio odrijemati. Da vidim?"

Uzeo je komadić papir s otisnutim brojem Fratrove kasarne, lijeno ga prinoseći kao da mu je u rukama upravo teret više tisuća kilograma, a onda još lijenije vratio ga Fratru u ruku govoreći da nema pojma gdje i komu taj broj pripada.

- " Stoj tamo! Naići će vojna policija pa će te pokupiti."

Rekao je to tako da je Fratru umah bilo jasno da mu ovaj više neće reći slovca ni po cijenu života. Vratio se na kolodvor čekajući neku novu uniformiranu osobu kako bi saznao kamo mu je putovati. Kolodvor se sve više ispunjao svijetom i sve se više razdanjivalo. Naslonio se na željezni nosač kolodvorske krovne konstrukcije i čekao ni sam ne znajući koga. Činilo mu se da je vrijeme potpuno stalo. Koliko li će sunčanih godina proteći dok konačno bude otvoren kiosk i koliko će trajati vrijeme dok mu se ne pruži prilika popiti negdje najobičniju kavu? Nedogled, činilo mu se. A tek sutra? Kad će doći sutra? A kad prvi mjesec? Kad godina? Nezamislivo. Da čovjek svisne od muke. Ali iz kože se nije moglo.

Dočekao je otvaranje kioska. Htio je kupiti novine.

-"Ali čemu? Što može biti nova od jučer?"

Što bi ga i moglo zanimati tu, na sarajevskom nepoznatu i hladnu kolodvoru, nervozna što mora biti tamo gdje mu se ne ide i ulaziti u nepriželjkivanu stvarnost? Pogledao je izdanja. Polućirilica, polulatinica. Srbizmi. Neka čudna mješavina jezika i bevanda od svačega: sve mu se to već od prve zgadilo. Kao da je upravo sve ono od staroga bibličara bilo istina: zadnjom kućom u Metkoviću prestao je svijet što ga je razumijevao. Ovdje je već svijet nerazumijevanja. Nije ni htio više pogledati novina. Pogledao je na izloženoj polici razglednice s nekoliko sarajevskih panorama i odlučio kupiti nekoliko kako bi se mogao javiti roditeljima.

- "Ti li si regrut?"

Tada se tek trgnuo shvaćajući da to netko njemu govori. Kao da se trgnuo od sna. Pored njega stajao je  žutolik i malen momčić što ga je torba, obješena o rame, vukla do zemlje te je izgledao kao tovar sijena kad na kolima pukne kotač.

- "Ti li si regrut?"

Ponovio je žgoljavko pitanje." Fratar se začudio čudnu jeziku, ali je razumio što ga to mali pita.

- "Jesam".

Jedva je čujno odgovorio gledajući netremice u spodobu pred sobom. Dva broja većih hlača što su stajali na tom stvoru pred njim natjerala su ga na pomisao da je već od prve susreo svu snagu jugovojske.

- "Zar ovaj ima snage podignuti pušku?" mislio je gledajući preda se.

- "Odakle si?"

- " Dalmatinac, a vi?"

- "Iz Šumadije. Koji ti je broj?"

- "3247 / 3."

- "I moj je, ali četa nije ista."

- "A gdje je to?"

- "Nemam pojma. Nego, imaš li mi posuditi nekoliko dinara za razglednice. Ima da se javim kući."

Odmah mu je kao munja sijevnulo prvo upozorenje što ga je zapamtio od onih što su vojsku i sve njezine podvale već prošli: "ne posuđuj novac nikomu jer ga više nikada nećeš vidjeti. Prvih nekoliko dana sve što imaš od novaca sakrij u podgaće da ti ga podoficiri ne mogu ukrasti i ako pokušaju da se odmah možeš probuditi." Sjetio se umah i priče o srpskome bogatašu kojemu "ćale radi, keva radi, burazer radi, sela se svlači za lovu: daj pope, cigaru".

- "Nemam novaca nego toliko koliko je potrebno doći do kasarne."

Odgovorio je lažući kako bi se otarasio tog prvog nametljivca. Da umiri savijest zbog upravo izgovorene laži ponudio je malcu dvije upravo kupljene karte.

- "Sviraš li išta? pitao je žgoljavko nadalje, ne htijući otići.

- "Tu i tamo. Nešto mogu."

Fratar se sjetio dobacivanja što su ih o sviranju u vojsci dobacivale kolege. Sviraš na pušci, na mitraljezu, na topu. A pjevaš u blatu, bari, prljav do ušiju. I uvijek isto: oj Kozaro, puna li si grana, ili, "Druže Tito ljubičice plava ...".

- "Što je to nešto? Buzuka, harmonika?"

- "Ne. Znam malko svirati orgulje, malko gitaru".

- "Toliko! A jesi li završio osmoljetku?"

- "Jesam i gimnaziju".

- "O, ti ćeš dobro proći. Oni što znaju svirati, majku im, stalno se izvlače."

- "Kako znaš? Pa tek si došao kao i ja".

- "Već sam bio pred tri godine u vojsci pa su me otpustili. Sad su me ponovno pozvali. Ali svirci, stalno po teravankama. A cure? Samo se na njih lijepe".

- "Ozbiljno? Samo zato što sviraju?"

- "Idu na radne akcije. Banja im. A ostali skaču po lokvama".

- "Blago nama. A sviraš li ti?"

- "Usnu harmoniku".

- "I ona vrijedi?"

- "Sve vrijedi. Majke mi, sve vrijedi".

- "Onda mi je lako. Evo imam i ja svoju usnu harmoniku. Čim dođem tamo gdje treba, odmah počinjem. Nego gdje je taj broj na koji trebamo ići?"

- "Čekaj, možda naiđe vojna policija. Ona dočekuje sve regrute".

Ostali su skupa ogledajući se hoće li otkuda naići netko da ih uputi kamo treba ići. Fratar je odlučio kupiti još nekoliko sitnica prije nego ode u kasarnu. Upravo na malom travnjaku nekakav pedesetogodišnjak rastvorio je mali galantarski stolić nudeći na prodaju jeftine i svakodnevne drangulije. Približio mu se i odlučio kupiti mali novčanik od plastike i džepno ogledalo. Na poleđini ogledala mogao je birati: Tito ili golišava cura. Nije htio uzeti ni jedno ni drugo, nadajući se nekoj boljoj prilici. Kad je platio čovjeku za uzeti novčanik u malom plastičnom, prozirnom okviru ugledao je sliku "Druga Tita".

- "Opet. Nemam ništa pametnije nego tebe nosati u džepu".

Tako je Fratar pozdravio svoga "vrhovnog komandanta svih jugoslavenskih oružanih snaga". Pogledavao je kako se slika može iščupati iz okvira, naumivši sliku baciti u prvi koš. Galantar ga je tada upitao.

- "Ideš u armiju?"

- "Mislite u vojsku? Jest. Ali ne znam ni kamo bih krenuo."

- "Koji ti je broj? Poznajem sve brojeve vojnih pošta."

- "3247/3".

- "Lukavica."

- "Molim?"

- "Lukavica."

- "Ovdje piše Sarajevo."

- "Nije Sarajevo nego Lukavica. Kolike li sam tamo već ispratio? Nego, kako to da baš sada dolaziš. Oni su čitavu noć sačekivali i vozili u Lukavicu."

- "Malo kasnim. Trebao sam doći sinoć do ponoći. Ali autobus."

- "Aha, hoćeš reći da je kasnio. Mogao si poći ranije."

- "Mogao sam, ali..."

- "Svijest je potrebna."

- "K vragu ti i svijest." Pomislio je Fratar žaleći što je uopće kupio stvari u takva vojničkog pripuza. Okrenuo se i pošao dalje. Galantar je za njim doviknuo:

- "Doći će kamion. Ovdje ga jedino možeš čekati."

Imao je pravo. Već nakon desetak minuta dovezao se na jedan od perona zeleni kamion pokriven ceradom. Čim se zaustavio oko njega su se skupili i ostali putnici za Lukavicu. Sada su bila trojica. Pored maloga Srbina s dva broja većom odjećom na sebi i ramenom što mu ga je torba objesila gotovo do zemlje, do kamiona su došla dva cigana. Fratar ih je promotrio od glave do pete, ali su i oni njega. I njima je prosijedi galantar preporučio tu čekati kamion za Lukavicu. Jedan se ciganin predstavio prezimenom Selimović. Bio je napuhan kao karneval prije paljenja. Veliki trbuh slivao mu se preko kaiša, a hlače su tek na jedvite jade stajale na njemu. Imao je neki promukli bariton neodređena jezika, negdje s juga Srbije. Bio je tamnoput i u ustima imao nekoliko srebrnih zubi. Otkako je došao do kamiona nikako nije prestajao govoriti svome šutljivome suputniku. Ne zna se radi toga što je bio mučaljiv ili stoga što od ovoga drugog nije uspio doći do riječi.

Kad su vojnici iz kamiona provjerili brojeve njihovih vojnih pošti naredili su da se popnu na kamion. Sjedili su nekih pola sata na daščanim sjedištima prije nego što ih je kamion počeo drmusati prema Lukavici. Mali Srbin sada je šutio, ali je zato ciganin Selimović mlio kao mlin. Drugi se ciganin pomalo prestrašeno pokušao prilagoditi Fratru, a i Fratar njemu.

- "Odakle si, stari?"

Priupitao je ciganin znatiželjno, ali pitomo i uljudno.

- "Iz Dalmacije".

Kratko je odgovorio ne imajući baš nikakva interesa zemljopisno crtati mjesto svoga rodnog kraja.

- "Svira ko lud". Umiješao se Srbin. "Ima usnu harmoniku".

- "Ozbiljno?" Dobacio je ciganin.

- "Živi mi sve i ja sviram buzuku". Umiješao se u razgovor Selimović.

- "Molim? Što sviraš?"

- "Buzuku. Staviš je pod pazuh i onda udaraš, udaraš. Sve ciganke plešu i mahala poludi".

- "Dosadan si s tom buzukom". Odgovorio mu je oštro drugi ciganin.

- "Ozbiljno sviraš?"

- "Ma ne. Malo poznajem glazbu iz gimnazije i to je sve".

- "Iz gimnazije?"

Sa strahopoštovanjem se zagledao ciganin u Fratra ne mogući ni sam progutati što riječ gimnazija uistinu znači, iako se Fratru činilo da bi čovjek mogao biti sasvim pametan i pristojan. Iako se zavukao u svoju neku unutrašnju ljušturu, odlučan da lako ne govori, nego kao puž oprezno izviruje, prije nego li izvidi stanje, nije se uspio odmah sjetiti odluke. Ciganin mu se učinio čovjekom dostojnim osnovnih uljudbenih razgovora.

Kamion se provezao sarajevskim ulicama i uskoro onemogućio bilo kakav razgovor. Da se štogod i htjelo reći bilo je potrebno nadvikivati se sa starim i neuređenim kamionskim motorom. Osim toga, kad god bi se kamion zaustavio pred gradskom prometnom signalizacijom ili naglije zakočio, sva četvorica puzala su od jednog do drugog kraja kamiona, držeći se rukama kako ne bi izletjeli. Nakon nekih šest kilometara vožnje uz dugu uzbrdicu, a onda niz nizbrdicu, konačno su se zaustavili. Od dolaska na sarajevski kolodvor do dolaska u Lukavicu jedva da su prošla dva sata, a već mu se pričinjalo da se dogodila čitava vječnost. Maglovito, hladno i kišno jutro što ga je dočekalo na ulasku u Lukavicu samo je tu vječnost dvaju satova dublje produbilo.

- "Iskači!"

Zavikao je vozač kamiona i dao znak rukom da izlaze. Sva četvorica pokupila su svoje torbe i iskočila s kamiona na vlažan pločnik. Pred njih je iz portirnice izišao oficir. Fratar nije znao ništa o činovima. Stoga mu se moglo dogoditi da mu razvodnik bude general i general razvodnik.

Oficir je bio mršav i plav, osrednjeg rasta, obučen u poligonku i opasan kaišem preko jednog ramena. Imao je na ramenima žutu traku, ali Fratru ona ništa nije značila.

- "Kojeg li je naroda?" Pomislio je Fratar, vjerujući kako je to veoma važno.

- "Dajte mi vaše pozive." Zatražio je oficir.

Kad je pregledao brojeve vojnih pošti postavio je pitanje:

- "Imate li alkohola kod sebe?"

Nitko nije odgovorio potvrdno.

- "Imate li Bibliju, križ, vjerski materijal ili nešto tomu slično?"

Nitko nije odgovorio potvrdno.

- "Ako nešto od toga imate odmah recite jer je to zabranjeno unositi u kasarnu."

- "Kakav početak." Pomislio je Fratar. "Rakija i Biblija zajedno kao opasnost. Što li će tek reći kad pročita na kartonu ono velikim slovima napisano POP?"

- "Zovem se Dobrinić i nosim čin mlađeg vodnika. Želim vam dobrodošlicu. Sada me slijedite."

Preko ceste, privezan između dva stabla kestenova, kočio se crvenim slovima ispisan natpis "Dobro došli, drugovi".

Dobrinić je predvodio pridošlice lagano hodeći prema unutrašnjosti kasarne. Nekoliko vojnika čistilo je papire i otpatke pored ceste. Ljubopitljivo su ili sasvim napastujući, Fratar to nije mogao odmah znati, dovikivali Dobriniću:

- "Vodniče, gdje si našao te guštere? Gledaj im repa, dug je četristo pedeset dana."

Dobrinić se nije obazirao na dobacivanja.

- "Grebeš se za čin, grebatoru. Nemojte ga se bojati. Svi su stažisti napuhane žabe dok im ne razbiješ njušku. Onda vidiš da su budale. Ne dajte se, remci."

- "Umukni i bježi, eno Kostića." Doviknuo je jedan od vojnika drugomu i sakrio se iza visokog šimšira.

- "Taj uvijek kasni, lažeš."

- "Sakrij se budalo, baš će ovamo. Vidiš da ide za regrutima."

- "Nagrebali su. A mi samo još dvjesto dana i gotovo."

- "Sića." Derao se vojnik iza grmlja. Drugi mu je odgovarao kao jeka. "Sića."

Onda su odmaglili na ramenima noseći grabljice kao oružje. Fratar je čuo kako se unedogled ori ljetnim lipanjskim jutrom uzvik "sića".

Podoficir ih je doveo do ulaza u veliku trokatnicu. Ponovno je na velikom drvenom panou bilo ispisano "Dobro došli, drugovi". Dok je čekao ulaz, na poleđini drvenoga panoa s "dobrodošlicom" Fratar je pročitao nešto sasvim drugo umjesto pozdrava, primjereno vojničkom načinu govora, a što iz pristojnosti ljudi ne ponavljaju u svakodnevlju. Činilo mu se ta neuljudnost mnogo stvarnijom od "pozdrava drugovima".

IV.

Kad je stažist Dobrinić došao do ulaza duge trokatnice, a njih četvorica za njim kao pilići kad trče za kvočkom, predao ih je vojniku što je upravo dočekivao pridošlice. Uveo ih je u veliku prostoriju dugu desetak metara. Prostorija bi po izgledu trebala služiti za nekakvu vojničku učionicu. Za stolovima su sjedili vojnici i pravili popise pridošlica. Nisu više bili samo njih četvorica novih. Prostorija je bila ispunjena upravo pridošlim novacima. Skupljeni odasvud, izgledali su stvarno svakako. Visoki dvometraši i oni od metar i pol jednako su stajali u redu i čekeli na upis. Svatko od njih, pozabavljen svojim vlastitim mislima, ne znajući još uvijek gdje je prispio, nepovjerljivo je pokušao što je moguće prije otkriti kako se treba ponašati.

Fratar je čekajući zagledao hrpu knjiga što je stajala na malom stoliću pored zida. Usudio se pogledati naslove shvativši da su one i donesene kako bi ih netko mogao uzeti dok čeka na red za prijavu. Ipak mu je tog trenutka bilo ponajmanje do bilo kakvih knjiga.

- "Kako ovdje uopće opstati? Kako će se prema njemu postaviti kad saznaju tko je i što studira?"

Postajao je svjestan stvarnosti protivnih svjetova: prilika gdje je rođen, odrastao, odgajan i prilika gdje ga iskušavaju sasvim suprotnim načinom ponašanja, načinom razmišljanja i načinom sveukupna življenja. Od svega se tog jednostavno grozio, a da nije znao kako u svemu tome opstati. Biblija i rakija kao opasnost. Nikako mu to nije iz glave izlazilo, od prve stvarajući odbojnost prema mjestu i ljudima što ga okružuju.

Vojsku nije volio i prezir prema svemu vojnome najbolja je riječ s njime srasla. Sreća da ovi ne znaju čitati misli. Kad bi misli čitali, odmah bi ga morali zatvoriti. Sjeo je na neudobnu stolicu, prebirući po glavi misli, umoran od nespavanja i puta, a još više od mjesta kamo je došao.

Sjećao se prvoga svog susreta s vojnim vlastima. Pozvan je s nepunih osamnaest godina u jednome od gimnazijskih ljetnih raspusta na novačenje. Mjerili su mu težinu, visinu, svukli ga gola gledajući je li muško, otvarali usta, brojili zube, pregledali grlo i angine. Rekoše mu da su mu stopala ravna, ali ne toliko da ne bi mogao biti vojnik, da ima sinus, ali da mu to neće smetati skakati u lokve i da se pazi kad opširno odgovara na svako pitanje jer vojska ne trpi baš puno jezičave gimnazijalce. Tako mu je novačenje vodio prosijed vojni liječnik, nezainteresiran gotovo za ono što radi, udubljen u hrpu spisa ispred sebe.

- "Imaš li curu?" Upita ga gledajući ga onako gola.

- "Curu? Zar oni što nemaju cure ne idu u vojsku?"

- "Što si završio od škole?"

- "Ja?"

- "Ti."

- "Gimnaziju."

- "Gimnaziju? Koju gimnaziju? Više nema gimnazije."

- "Ima. Kako nema kad ja upravo idem u nju. I to klasičnu."

- "Ne izvrdavaj. Reci popovsku. Meni su rekli da popovi nemaju pišu. Što ti misliš o tome?"

- "Ne znam, to se u gimnaziji ne uči. Osim toga ja sam fratarski, a ne popovski."

- "Ne uči, veliš. A šta se uči?"

- "Svašta se uči."

- "I nemaš cure, veliš. Naći ću ja tebi nju, pope jedan, da znaš."

Tako je okončan prvi Fratrov susret  s vojnim pitanjima. Na tek otvoreni karton napisaše mu velikim crvenim slovima POP i rekoše da može ići do onoga dana kad ga ponovno pozovu i odrede "Gde će časno da služi svoju građansku dužnost u redovima Jugoslovenske narodne armije". Znatiželjno se ogledao oko sebe u velikoj, ali veoma neurednoj vojničkoj dvorani za takve susrete, gdje su, njemu nalični, momčići svih vrsta, čekali istu takvu odredbu. Do ludila ga je dovodila ekavica i poštapalice sastavljene od sočnih i primitivnih psovki, ali im nije mogao ništa.

Fratar nije volio ni Srbe ni Jugoslaviju. Još kao dječaku šaptali su mu da mu je djed ubijen kao hrvatski vojnik. I stric. I još devetorica momaka iz njegove šire obitelji.

- "Zašto, baba? Tko ih je ubio?"

- "Muči blesane, to se ne smije pitati. I o tomu da nikomu nisi zucnuo. Može nam zapaliti kuću i može ti oca otjerati u zatvor. Da nisi pisnuo."

- "Ako se ne smije govoriti, može se gledati."

Tako bi tada dječačić satima znatiželjno gledao starinsku fotografiju pokojnoga djeda pijući polako preko nejasnih obrisa fotografije mržnju na djedove ubojice. Što sve djeca mogu i koliko duboko pokatkad prodiru u životnu stvarnost to starijima ostaje tajnom i veoma često podcjenjuju dubinu dječje duše. Već je spoznaja kako mu je djeda netko ubio, za sva vremena oblikovala Fratrovu dušu. Malo je tko mogao znati da u njemu komunizam nema nikakve šanse. Kad mu je kao prvoškolcu učiteljica stavila crvenu maramu oko vrata i plavu kapu sa zašivenom plastičnom petokrakom, već je znao da mu roditelji neće biti baš oduševljeni prijemom u "pionirski savez".

- "Kapu i maramu da niste skinuli sve do kuće. I da je niste slučajno uprljali. Ona je simbol naše borbe i crvena zvijezda na kapama simbol je krvi što su je partizani prolili za slobodu našega mjesta."

Tumačila je učiteljica Svetinka Fratrovim kolegama.

- "Drugarice učiteljice, u našem selu nije bilo partizana."

Začuđeno je u nju gledala krezuba djevojčica.

- "Sjedni dolje. I da više nisi pisnula. Što ti to visi ispod marame?"

Djevojčica je imala na sebi obješenu na najobičniji konac malu aluminijsku medaljicu. Učiteljica ju je nakratko pogledala, a onda bijesno strgnula medaljicu i bacila je u koš za otpatke.

- "Učiteljice, to mi je ujak darovao. Hoću svoju medaljicu."

- "Tišina, to se ne smije nositi. A sada pravac kući."

Fratar i svi njegovi kolege i kolegice, naprćeni torbama i knjigama umjesto da se opušteno igraju kao i svaki dan dotad, kretali su se selom ukočeno kao spomenici.

- "Tako je bilo i nama prošle godine." Govorila je Seja, tada već odrasla drugašica.

- "To ćemo lijepo spremiti da se ne isprlja. Pa ćeš ponovno to za osam dana vratiti kako je rečeno."

Majka je htjela osloboditi dječaka te crvene komunističke more. Kad su se poslijepodne sastala djeca i zaigrala uobičajeno svoje igre jedini je Čago imao na sebi kapu.

- "Zašto to nisi ostavio kod kuće?"

- "Učiteljica je rekla da se to mora nositi svaki dan."

- "Ona je Srpkinja. Ovo je četničko."

- "Je li četničko? Nije nego partizansko."

- "Ista stvar. Skidaj to ili se nećeš s nama igrati. Partizani su zapalili sve naše kuće. A znam da su ubili i moga djeda i strica. A i tvoga, blesane."

- "Oni? Nisam znao." Začudio se Čago.

- "Baš oni. Ti ništa ne znaš. Skidaj kapu."

Čago je strgao kapu s vlastite glave i stavio je na komad štapa.

- "Sad će partizani biti popišani! Sad će partizani biti popišani!" Djeca su od te rečenice napravili pjesmicu. Oko kape napravili su krug, plešući po uzoru na prizore iz crtanih stripova. A onda lijepo i stvarno zapišali plavu kapu s njezinom crvenoplastičnom zvijezdom.

- "Reći ću vas mami. To se ne smije raditi."

Doviknula je svojim muškim kolegama jedna od nazočnih djevojčica.

- "Je li! Tebi je krivo što ti ne možeš. Idi kući, ženska kokoši."

Počastio je djevojčicu jedan od dječaka.

- "Tužibaba Reza. Samo se usudi." Dodao je drugi dječak.

Odjednom se djeci primakla stara Bojanka, te videći što se zbiva zatreskala glavom i treskavim glasom počela psovati djecu.

- "Koga vraga vi radite tu? Nemate nigdje drugdje pišati. Prebit ću ovaj štap o vas. Gledaj, gledaj , malih vragova. Još nam samo milicija treba."

Stara Bojanka rastjerala je djecu i pokupila kapu sa štapa kako se ne bi vidjelo što su učinila.

Fratru se kočio pogled od vlastitih uspomena.

- "Da ovi ovdje znaju čitati misli? Da samo znaju?"

Što je više odrastao to je više stvari u Fratru učvršćivalo protivnika svemu srpskome i svemu jugoslavenskome. Točno se znalo tko je u školi od nastavnika Srbin, a tko Hrvat, tko je vjernik, a tko nije. Već od samog imena usklađivao je odnos prema nastvniku. I ne samo on, nego uglavnom sva djeca njegove generacije.

- "Kad dođe komunizam neće više trebati ništa teško raditi, svi će imati jednako i sve će se pravedno dijeliti."

Došao je jednom tako iz škole i rekao to materi.

- "A tko ti je to rekao?"

- "Iz zemljopisa."

- "Neka ona to poruči svojoj materi. A ti, marš čuvati krave. Pa će ti manje svašta na pamet padati."

Jednom su ga kao dvanaestogodišnjaka izabrali da dočeka "Štafetu Druga Tita" i da je odnese zajedno s dvojicom nastavnika u susjedno selo. Kad su ga u susjednom selu dočekali ekavicom i "mačkom iz Čačka" zakleo se da ni u snu neće više nešto takvoga prihvatiti. Dok se jednog predvečerja igrao sa svojim vršnjacima ispred zatvorene škole među njih je banuo pijan Srbin i ispalio nekoliko revolverskih hitaca u zrak tvrdeći da je ovo "Velika Srbija". Dječaci su se za tren razbježali, a kad je Srbin onako pijan uzjahao na svoj motorkotač i otputovao, danima su mu spremali odgovor. Zapalili su veliku i istrošenu kamionsku gumu, a iz nje izvukli čeličnu žicu, njome pregrađujući cestu i nekoliko dana uporno čekajući da se Srbin još jednom proveze kroz njihovo selo. Nisu imali sreće, ali Srbin svakako. Jer da se u brzini zaletio u nevidljivu cestovnu prepreku teško da bi ikada više imao snage pucati u čast "Velike Srbije".

Iako dječak, Fratar se zajedno sa svojom generacijom zatekao tek u punoj svijesti u Hrvatskome proljeću. Kad se obznanilo da je Hrvatska ponovno pala djeca su iz protesta ispisala sve zidove hrvatskim parolama i natjerali jugomiliciju da se pozabavi njihovim selom.

Sve to dotad proživljeno nije ostavljalo sada studenta teologije da mirno uzme poslani vojnički poziv i da sve učini kako se od njega traži. To je vrijeme proživljavao kao traumu.

- "Duga si jezika, a pameti kratke. Nema ni teorije da ti živ i zdrav dođeš nazad i da mirno prođeš vojsku. Ako te ne strijeljaju imat ćeš sreću ako dobiješ samo deset godina robije."

Sjetio se po tko zna koji put zadjevica školskih kolega, punih životnoga iskustva i već s vojnim stažem iza sebe.

- "Da pobjegnem preko granice i da ne služim tu glupost?" Mozgao se i mozgao. Nije imao novaca ni za kutiju cigareta, a kamo li za bijeg u inozemstvo.

Nije mogao nikako predstaviti sebi život od godinu i tri mjeseca što ih mora ostaviti tu u njemu nepoznatu i gotovo odvratnu svijetu. Nenaviknut na psovke iz nedaleka dvorišta, još manje na jezik izmiješan svim mogućim vrstama i oblicima, ponajmanje onim što je njemu odgovaralo, očekivao je da će ovdje steći trajne i nepopravljive neprijatelje.

- "Kad bi se samo moglo prespavati ovo kao ružan san?"

Pomislio je gledajući naslov neke knjige napisan na ćirilici. Shvaćao je da se ne smije prepustiti i ne smije pogriješiti. Odlučio se boriti do kraja. Neka mu se snaga otpora prema svemu stranome odjednom pojavila u svijesti. Odlučio je ne promijeniti svoga načina ponašanja niti za dlaku.

-"Ne budeš li se znao snaći, nadrljao si. Prvi ćeš dan odmah ostati bez novca, bez kape, bez hlača, bez opreme, jednostavno bez ičega što se još može ukrasti."

Govorili su mu tako kolege prije polaska. "Zato se moraš snaći."

- "Što znači snaći se?"

- "Znači ukrasti ono što su tebi drugi ukrali."

- "A lopovluk, krađa, prijevara, to nema veze s nepoštenjem i idiotskim ponašanjem?"

- "Čim prijeđeš crtu ispod natpisa "Dobrodošli drugovi" prestaje zakon običnih ljudi. Tamo sveci nisu baš dobrodošli gosti."

Snalaziti se riječ je koja ga se duboko dojmila. Da li da je prihvati ili ne prihvati zdvajao je dok je promatrao neznance silom nadošle u njegov životni tijek.

- "Nadmudriti protivnika i tući ga njegovim oružjem. To ću upotrijebiti sve ovo vrijeme. Tko se u me dirne, duhovno ili fizički tako će mu biti."

Nakon nepuna sata čekanja negdje zapetog u vječnost i nesklonog pokrenuti kazaljku naprijed, približio se popisivaču. Za zelenim školskim stolom sjedio je vojnik kestenjaste, pomalo čičave kose, uzimajući od vojnika u redu knjižice i osnovne podatke. Ispred njega stajao je mali Srbin sa sarajevskog kolodvora i davao podatke.

- "Ti si već bio u vojsci?"

- "Jesam."

- "Zašto si otpušten?"

- "Nisam imao dovoljno kilograma."

- "Zato? A ne možda što si proglašen malo udesno iznad čela? Zašto jučer nisi došao? Ovdje piše da si morao jučer u ovo doba biti."

- "Zakasnio vlak."

- "Ozbiljno? I da ti ja to odmah povjerujem. Morat ćeš platiti kaznu zbog kašnjenja ili ćeš produžiti jedan dan. Od prvoga trena praviš se mangup. Neće te spasiti to što neke stvari znaš od ranijega. Ovdje su malo drugačiji zakoni. Na šišanje, a onda torbicu i na kupanje.

Došao je red i na Fratra. Predao je vojničku knjižicu i papir s naznačenom vojnom poštom. Vojnik ga je prodorno promotrio i zapisao mu ime u pripravljen formular. Kad je ispisao osnovne podatke zapitao ga je za stručnu spremu.

- "Završio sam godinu filozofije, prethodno gimnaziju."

Fratar nije namjerno hrio reći naziv svoga pravog studija kako se ne bi odmah razotkrilo tko je. Zato je svoj studij nazvao filozofijom. Vojniku ništa u tomu nije bilo neobično. Kao da se razveselio upisati nekoga sa završenom kakvom školom. Zato je velikim očima promotrio Fratra i dobacio:

- "Konačno netko tko zna pisati. Dodijalo mi nabrajati ove nepismene, još manje ove priglupe. Kad si došao? Ovdje piše da si već trebao sinoć stići."

- "I stigao sam nešto prije ponoći." Fratar se potpuno uozbiljio u laži."

- "Jesi li ti došao s ovom četvoricom posljednjih?"

- "Ne. Ponovno slaga Fratar."

- "Mogao si se odmah sinoć javiti. Bio bi dosad već smješten. Kosa ti je kratka. Ne izgledaš zaraženo. Sjedni tu i čekaj daljnje odredbe. Imaš tu knjiga, zabavi se. Netko će već iz tvoje čete preuzeti brigu o tebi."

Iako ga je kestenjasti vojnik prilično ljubazno dočekao, nije ga ošišalo do gola niti zaprašivalo protiv zaraza, Fratru se sve to učinilo otužnim i nevjerojatno dosadnim. Sjetio se roditelja jučer ostavljenih daleko kod kuće. Posebno majke koja je toliko uspjela sakriti brigu da nije uspjela ni zaplakati kad je pošao i kad su se opraštali. Činilo mu se da je od ulaska u taj prokleti krug protekla čitava vječnost, ali bi svako gledanje na sat potvrđivalo da je još jutro i da još ni doručak nije završio. Oko deset sati pokupili su ga i odveli  prema zgradi gdje je trebao biti smješten. Kad su mu rekli da pripada trećoj četi još mu to ništa nije značilo.

Oko deset sati bila je pauza za marendu. Dali su mu komad kruha i polovicu mesnog nareska. Pokušao je jesti, ali zaista nije išlo. Poslije marende priključio im se jedan od oficira. Njegova je uniforma bila različita od uobičajenih, dotad viđenih. Pratio ga je nekakav suhonjav vojnik ili oficir komu su falila dva prednja zuba. Izgledao je nasmrt ozbiljan i jako važan. Taj par nije jedan drugomu sličio. To je Fratru odmah upalo u oči. Fratar još tada nije razlikovao aktivne vojnike od stažista. Ne bi ni zapazio novine da taj čovjek nije prozvao i njegovo ime te mu naložio da stane pored njega. Oficir je sjedio na drvenoj klupi u predvorju zgrade. Okupljao je pridošlice koji su vjerojatno njemu trebale pripasti.

Fratar ga je mjerio od glave do pete htijući brzo razaznati kakav bi to bio čovjek i s kime će to zapravo raditi. Čovjek je imao nešto pitomoga i plahoga u svojoj naravi. Nije povisivao tona i pokušao je pronaći svakoga po prozvanome prezimenu.

- "Tko je od vas Milenković?"

- "Ovdje sam". Javio se mršav i suhonjav vojnik, krezub i velike kape, skupljene na čelo.

- "Ti si desetar. Gdje su ti činovi?"

- "U džepu, druže vodniče."

- "Školska sprema? Mjesto rođenja i boravka?"

- "Beograd. Osam razreda osnovne." Odgovorio je krezubi desetar.

- "U Beogradu, pa nisi uspio završiti školu? Što mogu onda očekivati od drugih? Odsad ti vodiš ovo odjeljenje. Sva ćeš imena upravo dobiti."

Fratar je tek tada prvi put čuo za čin vodnika. Vodnik je počeo prozivati jednoga po jednoga, uzimajući osnovne podatke.

- "Kalač. Tko je to?" pitao je.

- "Evo me."

- "Mjesto rođenja."

- "Rožaje."

- "Školska sprema?"

- "Četiri razreda osnovne."

- "Nedeljković?"

- "Tu sam." Javio se mladikav Srbin.

- "Mjesto rođenja."

- "Oko Loznice."

- "Školska sprema?"

- "Osnovna škola."

- "Koliko osnovne?"

- "Sedam."

- "Sedam ili šest?"

- "Šest."

Redom je tako tekla prozivka. Prozvao je Toplicu, pa Poturičića, pa –ogića, pa Paića, pa Katanicu. Fratar je ostao na kraju. Kad je rekao da je završio godinu filozofije, oficir ga je značajno odmjerio i na usnama mu je zaigrao gotovo neprimijetan osmijeh. Fratrove zelene potpuno pohabane hlače, stari džemper i izlizana jednostavna košulja malko su ga zbunili, ali se pričinilo kao da on upravo i očekuje nekoga studenta.

- "Jesi li dao ispite prve godine?"

- "Jesam."

Fratar je pokušao biti kratak i sačuvati tajnu svoga zanimanja barem neko vrijeme, ali mu se učinilo nemogućim.

- "A zašto si došao u vojsku? Zašto nisi čekao završetak druge godine? Tako bi morao služiti samo godinu. Ovako ti se neće priznati pravo na godinu dana."

- "Moj studij poseban je i to mi ništa ne bi značilo."

- "Zašto je poseban?" Fratru se učinilo kao da oficir još uvijek nije vidio onaj glasoviti karton s natpisom POP.

- "Student sam teologije."

- "Aha, ti si to!"  Nasmiješio se oficir i  više nije prozborio niti riječi. Ostali u grupi, osjećajući neku tajanstvenost u razgovoru između Fratra i oficira gledali su ga sa zanimanjem i ljubopitljivošću.

- "Zovem se Veltruski i do daljnjega bit ću zapovjednik treće čete jer je dosadašnji zapovjednik otišao u prekomandu, a novi još nije stigao. Vojska traži svoj red i disciplinu i tko god se o nju ne bude ogriješio neće sa mnom imati nikakvih problema."

Veltruski se Fratru svidio od prvog trenutka. Pitomost u nastupu učinila mu se neprimjerenom grubim i glupim vojničkim ponašanjima. Najvažnije mu se činilo da mu zapovjednik bude Hrvat, a to mu se upravo dogodilo. Prvi pogled na Veltruskoga to je odavao.

- "Desetaru, preuzmi odjeljenje i povedi ga na zaduživanje odjeće i opreme!" Zapovjedio je desetaru zapovjednik Veltruski.

Desetar se predstavio grupici od osam ljudi i poveo je prema skladištu za odjeću i opremu. Pred vratima je bila gužva jer je mnoštvo novaka trebalo zadužiti opremu. Sjedili su na stepeništu skladišnog predvorje još uvijek rezervirani jedan prema drugome. Desetar se zvao Milenković. Bio je iz Beograda, sa Zvezdare, stalno nazočne u svim njegovim razgovorima. Nedostajala su mu dva prednja zuba te je pojedine glasove izgovarao uz šištanje i nerazumljivo. Bio je jedan od tipičnih gradskih zgubidana, vičnih tuči i prepričavanju loših dogodovština. Uspio je završiti tek osam razreda osnovne škole, što se za sredinu u kojoj je odrastao držalo premalenim. Pričao je kako mu je bilo jako strogo u prijašnjoj kasarni u  Trebinju i kako se za desetarski čin jako uznojio.

Čekali su tako besposleni i šutljivi sve do dva sata kad je trebalo da bude ručak. Vojnik na dužnosti u skladištu obavijestio ih je da se rad prekida sve do pet sati poslijepodne. Desetar Milenković koga su ubrzo radi nedostataka prednjih zubi prozvali "Kreza" poveo ih je na poligon odakle se išlo u redovima na ručak. Kad je na njih došao red uveo ih je u veliku i dugu blagovaonicu s masnoćom ljepivom za cipele, i stolovima tako izneređenim i prljavim da je Fratru sve zajedno podizalo utrobu.

- "Katastrofa. Morat ću umrijeti od gladi." Pomislio je dok je prilazio mjestu gdje se dijelila hrana. Objasnili su mu da svaki put, želi li uzeti hranu, mora najprije uzeti plastični podmetač i plastični tanjur za juhu, te drugi tanjur za drugo jelo. Uzeo je plastični podmetač tako nesigurno kao da je na njemu kuga. Vojnik na predalu ostavio je veliku plastičnu posudu napunjenu priborom. Uzeo je žlicu, vilicu i nož, a kad je pred sobom vidio čašu tako prljavu i nerednu bilo mu je dosta za čitavu narednu godinu.

Kako se red pomicao tako je došao do novoga predala. Vojnik mu je i ne gledajući ga, bacio na poslužavnik dva komada kruha, a zatim mu je drugi bacio na podmetač plastičnu posudicu s juhom i tanjur mršave i nezačinjene riže, govoreći da je ostalog svega nestalo. Izišao je iz reda i potražio mjesto za stolom. Pridružio se jednome momku još uvijek u civilnom odijelu i pokušao vidjeti što se nalazi pred njim. Uzeti nešto takvoga jesti bijaše mu stvarno nemoguće. Činilo mu se da će radije umrijeti nego li jesti. Vojnik pored njega mirno je jeo to što su mu dali. Fratar mu se divio jer nije mogao pojmiti da netko to zaista može jesti. Neki stariji vojnik sa susjednog je stola promatrao Fratrov problem i dobacio:

- "Stari, svi smo mi bili gušteri i svi smo mislili da nikada nećemo moći nešto takvoga jesti. Doći će drugo vrijeme, vjeruj mi. Htjet ćeš sve jesti, ali ti neće dati."

Fratar mu se samo tiho nasmiješio. Videći kako vojnik ispred njega jede ponudio mu je i svoj dio kako ne bi bilo upadno sve to jednostavno baciti. Vojnik ga je sa zahvalnošću promatrao i iznenadio se kad je uzeo i juhu i ostalo.

- "Odakle si?" Priupitao ga je Fratar.

- "S Kosova, iz Vučitrna. A ti?"

- "Iz okolice Splita. Za Split si vjerojatno čuo?"

- "Kako ne. Zbog utakmice."

Vojnik se zvao Toplica. Bio je albanski ciganin. U razgovoru mu je rekao da je bio čistač cipela u Prištini i Vučitrnu i da ima ženu i jednogodišnju curicu.

- "Od čega će ti žena živjeti kad nemaš nikakve plaće?"

- "Cigani znaju živjeti i bez plaće."

Poslije objeda koji Fratar nije ni dotakao ponovno su se vratili pred skladište čekati kad će ponovno nastaviti sa zaduživanjem odjeće. Fratru se činilo da je svaka minuta nevjerojatno duga i neprolazna. Postajao je sve više živčan i nervozan. Nenaviknut da satima besposleno stoji ne mogući ništa određenoga poduzeti, činilo se da će puknuti od nervoze. Neprospavana protekla noć još je više pojačavala njegov nemir.

Temperamentan kao vulkan, da je na nekom drugom mjestu, već bi digao takvu halabuku da bi sve zvonilo. Ovako, krajnjim snagama ostajao je miran i čvrsto se svladavao.

- "Budi miran. Ovi bi jedva čekali da te slome i naprave majmuna od tebe." Tako se hrabrio i sticao novu snagu.

Vrijeme je protjecalo, a nikako da njegova grupa dođe na red. Poslije šest sati Kreza je otišao u menzu podignuti večeru. Dobili su riblju konzervu i komad kruha. Tek iza sedam sati konačno je Fratar dobio komad šatora i neuredno nabacanu odjeću. Napravio je zavežljaj i kad je čitava grupa bila gotova, poveo ih je Kreza prema spavaonici. Njihove su se prostorije nalazile na drugome katu. Odveli su ih do spavaonice gdje je bio postavljen čitav niz kreveta na katove i svjetloplavih vojničkih ormarića. Fratrovu grupu odveli su do jednoga kuta i naredili im da se polako presvuku u vojničku odjeću, a da civilna odijela spreme u vreće i odlože u ormariće.

Spavaonica je bila prepuna, košmar i žamor kao u košnici. Odjednom se dogodilo nešto neuobičajenoga. Kao po kakvu dogovoru, desetari su odjednom uletjeli u spavaonicu i počeli se derati i vikati. Da je deset pasa upalo u zatvoren prostor manja bi bila dernjava. Vojska je naglo zašutjela, a njih petnaestak, koliko ih je po Fratrovoj procjeni tada bilo, tako se deralo da je čitava zgrada odjekivala.

- "Ovi su ludi." Pomisli Fratar.

- "Spremaj odjeću, radi, ne valja to ništa, krv ćete pišati, zapamtit ćete Lukavicu, uz spominjanje svih majčinih, ženinih i sestrinih organa, uz psovke, beštimu i bogaranje, bili su sadržaji njihova govorenja. Vojska se povukla u vlastite duše i od nikoga nije bilo čuti ni glasa.

Fratar je slagao komad po komad odjeće. Sve mu je išlo na živce: i ta zaglušna i glupa vika i to što nije dugo spavao i to što mora upravo tu biti. Umor i glad kao da su u njemu slomili oprez. Učinilo mu se sasvim normalnim suprotstaviti se dernjavi takvih idiota.

- "Stavljaj kapu na glavu!" Naređivali su desetari.

Fratar je tražio kapu, ali je nigdje nije bilo. Došlo mu je da svisne od muke.

- "Zašto se ti praviš kreten? Hoćeš li da te odmah odvedem na raport? Stavljaj kapu."

Na Fratra se derao jedan od desetara, praveći se bijesan kao ris.

- "Nemam je."

- "Kako nemaš? Stvaraj je."

- "Kako da je stvaram? Trebao sam je dobiti. Izgubio je nisam. A ako ju je netko ukrao nisam kriv."

- "Ti mora da si neki mudrac. Dopadneš li mene propišat ćeš krv, to ti garantiram. Zapamtit ćeš ti Mijatovića."

Taj je stvarno bio kao bijesno pseto. Fratar mu je prepoznao jezik. Morao je biti negdje iz Vojvodine jer je otezao svaku riječ i naduto koristio službu u kojoj se našao. Zapamtio mu je prezime.

- "Ali zar se i Kreza ne zove Mijatović? Ne, Milenković." Sjetio se.

- "Kako da stavim kapu kad je nisam dobio? Poludjet ću, a onda me nemoj ni za što kriviti." Rekao mu je pomalo zajedljivo Fratar.

- "Prijetiš li ti to meni? Ili su te već naučili kako se vojske oslobodiš kad poludiš? Nećeš imati kada poludjeti, to ti obećavam."

- "Ne prijetim, ali nemam kape. Kako da je onda stavim na glavu?"

- "Tebe odmah treba goniti na robiju. Znam ja takve."

- "Što se ovdje zbiva?"

U razgovor se umiješao drugi desetar. Bio je tamnoput, veoma odrešita glasa i velikih crnih brkova.

- "Odbija naređenje. Neće da stavi kapu."

- "Zašto neće?" Sada se Fratru približio i treći desetar.

Sva druga vojska zamuknula je mukom i pokunjeno čekala što će dalje biti.

- "Ne odbijam naređenje nego nemam kape, a kad kape nemam ne mogu je ni staviti na glavu." Odgovorio je Fratar već gotovo izvan sebe od ljutnje.

- "To nije odbijanje naredbe, Mijatoviću. Budi strog, ali i pravedan." Brkati tamnoputi desetar tako je pokušao dokončati stvar.

- "Faik, budeš li popuštao neće biti nikakve discipline." Odgovorio je Mijatović.

- "Odakle si?" Zapitao je Fratra treći desetar koji je dotad šutljivo promatrao razgovor.

- "Iz Dalmacije."

- "Odakle točno?"

- "Nekoliko sam zadnjih godina proveo u Makarskoj." Fratar je pomalo bezvoljno odgovorio ne želeći baš sve reći.

- "Oho! Pustite, dovršit ću problem."

Ova su dvojica otišla dalje derući se kao mahniti. Kad su ostali sami desetar je potiho rekao Fratru.

- "Smiri živce. Ovdje se živcima ništa ne postiže. I ja sam iz Makarske. To ti je dosta. Više da nisi zucnuo niti riječi. Kao da ne znaš gdje si. Pitaj, možda netko ima dvije kape."

Kad su se desetari povukli mali i mršavi albanski ciganin s kojim je Fratar prozborio onih nekoliko riječi u vojničkoj blagovaonici dobacio mu je kapu.

- "Uzmi, imam dvije. Ne znam kako? Možda su tvoju ubacili u moj zavežljaj."

Čitav naredni sat desetari su razbacivali složenu odjeću, objašnjavali kako se treba ponašati, a onda su naredili da svatko opere noge u pokrajnjem zahodu i da se spremi za spavanje. Sve važnije stvarčice Fratar je natrpao u džepove i dobro je pazio sjećajući se na što su ga davno još upozoravali kolege.

Kad je konačno dobio nalog da legne i da može spavati, Fratar je strpao mali novčanik i sve dokumente u podgaće kako mu ih ne bi mogli ukrasti. Zlobni i kao mućak pokvareni Mijatović još je deset puta probatio u čizmama spavaonicom upućujući Fratru bijesne poglede prepune mržnje. Kreze nigdje nije bilo, iako je zapovjednik Veltruski već bio najavio da će on predvoditi Fratrovu desetinu.

Prvi Fratrov dan u vojničkoj uniformi tako se zatopio u nesigurnosti i neizvjesnosti, otpočetka mu potvrđujući da neće biti lako. Srbi se ponašaju drugačije nego drugi. To mu je odmah zapelo za oko. Veltruski, Dobrinić, Toplica, Bakota, Faik: ni jedan zasigurno nije bio naličan Mijatoviću.

- "Srba se treba čuvati!" Zaključio je Fratar.

- "Srba se treba čuvati!" Ponavljao je u njemu neki unutrašnji podsvjesni glas dok je utonuo u san. Da je Mijatović znao koliko je taj san čvrst, mogao je odnijeti ne samo Fratrov novac nego i njega samoga.

V.

Fratra je iznenada probudila nepoznata galama. Trznuo se oda sna. Činilo mu se da je tek zaspao. Na trenutak se nije niti sjetio gdje se nalazi i tko to iznenada viče. U trenutku mu svijesti dođe stvarnost: vojnik je i već je jedan dan tu. Još samo oko 455.

Desetar Faik, onaj od jučer što je Mijatovića upozorio da nedostatak kape ne znači i odbijanje naređenja, odjeven u strogo uređenu vojničku uniformu i opasan kaišima preko ramena, stajao je i tako se derao da su gotovo stropovi otpadali.

- "Ustaj vojsko!" Ponavljao je  nekoliko puta uzastopno.

Prolazio je spavaonicom i drmusao grubo svakoga tko već nije uspio ustati. Fratar se nalazio u dnu spavaonice te se hitro ustao.

Započinje novi dan i novo privikavanje. Još nitko osim Veltruskoga nije poznavao njegova identiteta, niti je znao da sa sobom imaju studenta teologije. U nekom drugom okruženju Fratar bi se lako snašao, ali ovdje je sve bilo neprijateljsko i strano. Pojedine ljude morao je iz sve te grupe izdvojiti.

- "Koje, samo?" Pitao se.

Bio je poslije tvrda sna odmoran i zaboravio je jučerašnju nervozu. Pomirio se s time da se mora izdržati. Skupio je toliko snage da se već mogao i s jakima duhovno nositi i hrvati.

- "Bože, ne daj mi zbuniti se. Naći ću mogućnosti sve ovo prevladati."

Znao je da, kao i svim drugim zanimljivijim vojnicima već unaprijed pošalju karakteristike i znaju tko je tko. Kako reći ostaloj vojsci? Kako će se odnositi pojedinci kad to saznaju? Kako treba postupiti da čovjek sačuva dostojanstvo, a da se ne ponizi i izbjegne glavninu problema? Jer biti fratrom u Lukavici, među velejugoslavenskim đavlima, značilo je isto kao djevicu strpati u javnu kuću.

- "Situacija će nalagati rješenje. Kako bude, bude. Baš me briga. Godinu dana svejedno gubim uludo. Pokušat ću učiniti da barem bude zanimljiva."

- "Neprijatelju nikada ne smiješ dati do znanja da si nejak i da s tobom može činiti što ga je volja. Ma koliko sva ta nerazumna i neodređena masa htjela, moram joj zaskočiti za vrat i ne dopustiti da mnome zavlada. Biti jak, biti čovjek s jasnim ciljem. Upravo to ću biti."

Tako se duhovno pripremajući za novi nepoznat dan u Lukavici, Fratar je iz donjeg rublja izvukao novčanik s dokumentima i stavio ga u džep sive košulje koju su zvali poligonkom. Bila je nova i dugme na njoj stajalo je prilično čvrsto.

- "Tko ti je rekao da obučeš poligonku?" Izderao se na Fratra  brkati desetar Faik.

Taj čovjek utjeravao je strah u kosti svakomu tko ga nije imao priliku bliže upoznati. Bio je čovjek željezne discipline i nevjerojatno je utjeravao u red sve oko sebe.

Fratar za koga se nije moglo reći da spada u red plašljivaca njega se stvarno bojao. Brzo je skinuo poligonku, a novčanik i sve dokumente stavio u džep hlača.

- "Za pet minuta svi da ste spremni za umivanje. Uzimaj sapun i ručnik i pravac na pranje."

Fratar je uzeo svoj ručnik i zaputio se za grupom. Sanitarni čvor bio je više nego prljav i primitivan. Vrata na kabinama zahoda nabuhla od vlage i izrazbijana odavala su vrstu stanovnika kasarne. Bilo je užasno ući unutra i oprati se. Fratru se činilo da je i voda prljava te mu se činilo teškim uzeti je i politi se po licu.

- "Žuri se, vikao je sada desetar Kreza komu Fratar nije primijetio dolaska. Nije znao gdje je Kreza spavao ni gdje će ubuduće spavati. Kad se na jedvite jade umio i obrisao ručnikom vratio se nazad u spavaonicu. Na sve strane vojska je vrvjela kao pčele u košnici. Kradomice je Fratar izbrojao krevete. Bilo ih je četrdeset.

- "Naprijed, napravljaj krevete i uređuj kasetu!" Tako su zvali svjetloplavi noćni ormarić.

Desetari su se ponovno derali kao mahniti. Bilo je užasno normalnu čovjeku shvatiti to što rade. No, Fratar je znao da će to proći i da desetar, po pričanju drugih, ništa ne znači.

Desetari su već napravljene krevete rušili i zahtijevali da ih se ponovno uredi. Složenu robu i stvari u kasetama također.

Izveli su ih na doručak. Postrojeni su ušli u već poznatu blagovaonicu. Fratar je osjetio glad. Dali su mu dva komadića kruha i u plastičnoj šalici čaj. Ponovno se javio stari jučerašnji problem. Kako to piti kad je sve prljavo i tko zna s koliko bakterija na kvadratnom centimetru. Glad je ipak nadjačala. Zatvorio je oči, napravio malu stanku i zatim popio gutljaj čaja. Činilo se da nije bio tako loš, neznano jer je tako bilo ili zbog toga što je Fratar bio stvarno izgladnio. Okus mu se činio dobar iako su mu rekli da se vojnički čaj ponajčešće osjeća po bromu. Oni koji sve znaju, znaju da se brom stavlja kako bi se danima zaboravilo na žene.

Po završenom doručku odveli su ih ponovno u zgradu. Tiho i gotovo skromno dočekao ih je vodnik Veltruski. Podijelio je desetarima liste, a oni su prozvali vojnike po prezimenu i imenu i naredili da svi uzmu svoje stvari. Nastala je opća selidba. Kad se nakon sata sve to sredilo Veltruski je razdvojio skupinu od tridesetak vojnika, a među njima i Fratra.

"Vi ste prateći vod i sada ćemo napraviti raspored odjeljenja. Prvo odjeljenje vodi desetar Milomir Milenković, drugo odjeljenje vodi Milisav Milenković, a treće vodi Mile Mijatović.

- "Sunca mu, dva Milenkovića u jednome vodu." Nadoda Veltruski komentirajući samoga sebe.

"Prvo odjeljenje su ručni bacači, drugo odjeljenje su mitraljezi, a treće minobacači. Svako odjeljenje ima desetara i četiri posluge. To pamtite."

Tako se Fratru stvorio prvi krug vojske s kojom je trebao biti nekoliko mjeseci.

- "Ti si student, je li?" Veltruski se sitno nasmiješio Fratru, prisjećajući se jučerašnjeg razgovora i predstavljanja.

- "Da." odgovorio je Fratar.

- "Ti ćeš biti prvi u odjeljenju. Toplica će ti biti pomoćnik. Drugi će biti Nedeljković, a pomoćnik mu je –ogić, treći je Poturičić, a pomoćnik mu je Paić, četvrti je Kalač, a pomoćnik mu je Katanica. Fratar je nastojao biti od prvoga trenutka prijateljski nastrojen prema svima, ali to pokatkad nije bilo moguće.

Kreza nije bio toliko loš, ali čim se približi Mijatoviću od njega se već svašta moglo očekivati. Od prvoga trenutka dvojio se u odnosu na Fratra. Njegov studij istovremeno mu je i pomagao i odnemagao.

- "Ovdje sam ja gazda, neka si ti student." Kao da je htio reći. S druge strane, znao je da mu Fratar može u mnogočemu pomoći, kad bude pisao raspored dnevnog rada i kad mu bude nešto posebno trebalo.

Od ljudi u odjeljenju nije bilo nikoga tko bi mogao naročito biti problematičan. Svi su bili nekako skromni i ponizni. Ili se to samo tako činilo. Toplica je bio albanski ciganin i jedva da je znao pisati. Nedeljković je završio šest razreda i bio Srbin iz Loznice. –ogić je bio musliman iz okolice Bihaća. Imao je nekoliko razreda škole. Poturičić je bio Hrvat iz Slavonije, sa završenom osnovnom školom i partijskom knjižicom, Fratru na čuđenje, jer se činilo da je Poturičić veoma pošten i iskren čovjek. Katanica, Hrvat iz Samobora, suhonjav i visok, sa završenom osnovnom školom, Kalač crnogorski musliman iz Rožaja, s nekoliko razreda osnovne, a Paić Srbin iz Valjeva, s nekoliko razreda osnovne.

Drugo odjeljenje imalo je desetara Milenkovića, dvadesetosmogodišnjaka i arhitekta po zanimanju. Bio je iz srednje Srbije i pričao je o prilično bogatu ocu. Za razliku od Kreze nije imao nikakav kompleks, a zadnja stvar koja ga je zanimala bila je vojska. Vojska ga je začas zavoljela jer nikomu nije htio napraviti ništa nažao. Kod njega su bili vojnici također miroljubivi i plahi. Imao je nekoliko Hrvata natovarenih teškim mitraljezom i postoljem, ali se činilo da nije otrovan. Treće odjeljenje desetara Mile Mijatovića bilo je nešto sasvim drugo. On divlji i neodgojen, prgav i prepun mržnje, obarao se na svakoga koga je ikako mogao dotući ili poniziti. Kad bi govorio izgledao je kao pas s izvaljenim očnjacima, mutnih očiju i spreman svakog časa ugristi. Fratar ga od prvog trena nije volio, posebno poslije scene s kapom. Gledao je u njemu oličenje četnika. Zamišljao ga je s kokardom na glavi i nožem u zubima i u ulogu ga je jako lako smjestio. U njegovu vodu bio je onaj ciganin Selimović koji je s Fratrom doputovao iz Sarajeva u kamionu. U vodu su bili dvojica vojnika prispjelih iz doma za mlađe delikvente. Oba su bila smještena u popravni dom i nosili su prezime Jakovljević. Jedan je ipak bio tih i bezopasan, činio se opasnim samo kad je bio u društvu onoga drugoga. Fratru se činilo da je homoseksualac jer se stalno pokušavao vojsci hvatati za ruku ili kao slučajno pored njih lijegati u krevete. Drugi je bio pokvaren i podmukao i u svakom je trenu bio spreman na kakvu podvalu. Fratar ga je veoma brzo pročitao i nije se htio njemu više približavati. Taj vojnik i desetar Mijatović bili su jedan za drugoga. Prljavi kao pokvarena jaja, gdje god su dolazili odatle su se ljudi s iti malo karaktera jednostavno uklanjali. Obadva Milenkovića kao da nisu imala namjere progoniti vojsku, dok se to za Mijatovića nije moglo reći. Fratru se činilo kako upravo traži priliku za stalne sukobe, a tek su dva dana zajedno.

Mijatović je bio od sorte ljudi više naličnih bijesnim i bolesnim životinjama nego li ljudima. Prvog dana Mijatović se već našao u tešku sukobu i gotovo opasnu trenutku. Obrušio se na vojnika prezimenom Šalja. Gotovo dječak, neishranjen, golobrad i prestrašen, tresao se kao prut prispio u moć podivljalu vjetru. Jer u to se doba, drugog dana vojske, mislilo kako je desetar netko i nešto i kako ga se mora doslovno slušati. To je i Fratar upravo mislio.

Šalja je legao na krevet i tko zna kakve su mu misli upravo glavom strujale. Daleko Kosovo i dom, nesigurnost dječačka u krvi, tko zna tko još u mislima?

- "Tko ti je rekao da ležeš?"

Mijatović se derao, ruku vezanih na turu. Šalja nije ništa odgovorio. Nastavio je ležati. Tražeći pogledom nekoga od sudrugova tko bi mu mogao barem znakom objasniti što se zbiva.

- "Odgovaraj što te pitam."

- "Ne razumijem."

Mladić je šutio i samo ga netremice gledao.

- "Ubit ću u tebi Boga, tog šiptarskog."

- "Ne razumijem."

Bilo je sve što je mladić mucao.

- "Ne razumiješ? Živiš u Srbiji, a ne znaš srpski?"

- "Ne govorim srpski. Govorim albanski. Ne razumijem."

Mladić je jedva sricao slova.

- "Šiptarski razumiješ."

Derao se Mijatović kao lud.

- "Naučit ću ja tebe, majku li ti prljavu. Gdje si do sada bio kad nisi naučio?"

Sva je vojska u spavaonici šutjela, prikovana za svoje poslove.

- "Komu je to majka prljava i može se psovati?" U razgovor se umiješao drugi Albanac prezimenom Džafer, upravo prispio u spavaonicu gdje je Mijatović bezdušno napadao Šalju. Bio je malen, odebeo, plave kose i nešto naobraženiji nego je to među Albancima u Lukavici bilo uobičajeno. Propali je student prava.

- "Ti se ne miješaj. Bolje ti je idi svojim poslom." Odgovorio je Mijatović drsko i bijesno, nastavljajući progoniti Šalju.

- "Ne razumije čovjek. Zašto tako s njime razgovaraš? Tko si ti da se tako ponašaš?"

- "Mirno, druže vojniče. Mirno." Upravo je bjesnio Mijatović.

- "Tebi da stanem mirno? Koji si ti, da ne kažem organ? Misliš li da meni možeš zapovijedati kako si naumio? Već sam ja četiri mjeseca slušao školu jednog pedera istog kao ti. I poslali su me u zatvor jer sam mu sve zube stjerao u grlo."

- "Prijetiš li ti to meni?"

- "Prijetim. Pa što sada?"

- "Mirno! Vodim te kod dežurnog puka."

- "Ozbiljno? Bolje ti je miruj dok nisi izvukao deblji kraj."

- "Otjerat ću te na robiju."

- "Ti mene? Čuješ, nisam ja Šalja. Možeš ti svoje vike prodavati kome hoćeš, ali davno sam ja takve pedere pročitao. I pazi, dirneš li Šalju ili bilo koga od Albanaca bit će ti tijesno Sarajevo. I da znaš, moglo bi ti se dogoditi da te iz neke tamnije sarajevske uličice odnesu u kakvu kovčegu. A sad me tuži Ljubičiću ako ti je malo Ačić. I skini mi se s nekih organa."

- "Ti prijetiš jugoslavenskom desetaru. Poslat ću te na raport."

- "Odvedi me na raport. Hoćeš li vodniku stažisti ili onome drugome?"

- "Zapamtit ćeš ti mene."

- "Pedera se ne bojim. Samo ti pričaj. Dalje ti ništa neću reći. A sad me prijavi kome hoćeš. Znam ja takve prilično umiriti. I dobro gledaj da ne uđeš u mračnu ulicu."

- "Vidjet ćemo. Sutra ćeš ti na raport."

- "Razumijem druže razvodniče. Oprostite, druže desetaru."

Džafer je posljednju rečenicu izgovorio ironično, salutirajući i cinično se poigravajući Mijatovićevim ugledom i vojničkim autoritetom. Šalja je stajao još uvijek zbunjeno ne razumijevajući što se zbiva između Mijatovića i Džafera.

- "Mirno!" Derao se Mijatović kao divlja zvijer.

"Mirno kad ti kažem." Mijatović se sada svom silom obrušio na Šalju.

- "Ne govorim srpski. Ne razumijem."

- "Razumiješ li kad kažem da očistiš zahod. Jezikom ćeš ga lizati dok ne propišaš krv. Bagro šiptarska. Ribaj ga odmah. Smjesta."

Zgrabio je Šalju za bluzu i odvukao ga u zahod. Bacio mu četku i zaprijetio.

- "Ne bude li se sjao kao sunce do jutra ćeš ga ribati. I uči srpski. To gdje ću ti glavu ugurati kad se vratim i ne nađem čisto zove se školjka."

- "A to kad pederi govore i prave se kreteni pa potegneš ovaj konop, zove se puštanje vode. Vidjet ćemo mi tko smije vrijeđati narode i psovati majku šiptarsku. Odmah sutra zorom prijavit ću te službi sigurnosti."

Nekolicina zbunjenih, tek pridošlih vojaka gledala je u Mijatovića kao u čudovište. I Fratar je neodređeno razmišljao što li se to zbiva tek drugi dan otkako se presvukao u tu gadnu i neudobnu odjeću.

- "Što buljite? Gonite se za svojim poslom. Dat ću uzbunu."

- "Evo da nećeš." Izazivao ga je Džafer.

- "Vidjet ćemo se mi sutra."

- "Vidjet ćemo se mi malo kasnije od sutra." Dodao mu je Džafer.

- "Vidjet ćemo sutra."

Mijatović je upravo divljao, a onda je, poslije nego je Šalju stjerao u prljavi i dotrajali vojnički zahod otišao nekamo drugdje, ponovno divljati i ponovno se nad nekim istresati.

Fratar je Mijatovićev i Džaferov sukob pratio s najdubljim zanimanjem, ne želeći dati do znanja koliko ga zanima ishod.

Džafer je bio jedan od vojnika iz vodova treće čete. Fratar ga je nešto kasnije susreo i kad mu se pružila prilika, oprezno je upozorio Džafera.

- "Nisu li tvoje riječi preopasne? Vidiš li da ne vole Albance."

- "Ne bojim se ja ni Pozderca, a kamo li Mijatovića."

- "Mijatovića znam, ali tko je Pozderac?"

- "Pukovnik, zapovjednik ove kasarne. I već sam bio kod njega. Uskoro ćeš i ti vidjeti s kime sve imaš posla."

- "Svjestan sam samo da je opasno suprotstavljati se određenoj vrsti ljudi."

- "Reci Srbima. Zašto zaobilaziš?"

- "Valja biti oprezan. Riječi ne trebaju uvijek izlaziti kad su misli ispravne."

- "Ti očito slabo poznaješ Srbe. Ovo je jedini način na koji se sa Srbima razgovara."

- "Sve je to točno, ali oni imaju silu, moć ..."

- "Nemaju oni ništa. To su najobičnije kukavice. Dok su snažni i dok im ne pružiš otpor izgledaju silni. Čim pokažeš da si muško i čim vide da će izvući deblji kraj, manji su od miševa u mišolovci. Davno sam ja njima opsovao sve po spisku. I naučio kako se sa Srbima razgovara."

VI.

Treći dan Fratrove Lukavice već je bila subota. Svi aktivni vojnici, podoficiri i oficiri imali su slobodan vikend. Ostali su bili samo dežurni i stažisti. Vodnik Dobrinić, onaj što je Fratra dočekao u Lukavici dobio je kao stažist Fratrovu treću četu, ali je bio sve vrijeme šutljiv i misli što se nisu lako mogle razlučiti. On je bio zamjenik Veltruskoga i u svako je doba bio s vojskom. Fratar ga je pokušao pročitati, ali se nije dalo. Nije znao što misli. Djelovao mu je podmukao. Znao je da je Hrvat po imenu i prezimenu, ali nije bio siguran da mu to i nešto znači.

Prije podne vojska je prala svoju odjeću i uglavnom prvi put bila slobodna. Vojnici su se polako zbližavali i otvarali nedogled priča. Žena, kao muška tema, bila je na prvome mjestu. Fratar je sa zanimanjem sjedio na podu spavaonice oslonjen o zid i slušao sa zanimanjem priču za pričom. Svaki od razgovorljivaca bio je toliko velik ljubavnik da je malo koja cura mogla pred njima odoljeti. A činilo se Fratru da ih polovicu ni iz kupusa nisi mogao istjerati. Kad mu je priča dodijala sjetio se svoje usne harmonike i potiho zasvirao. Nije bilo važno što mu pjesma nije bila sa svim notama u skladu, on se kroz pjesmu sjetio rodnog kraja i svega onog što mu se činilo sada toliko daleko. Svirao je pjesme koje je znao odsvirati, a još više kojima se duhovno razdvojio od mjesta gdje su ga doveli. Uspjelo mu je biti samome, izdvajajući se duhovno od svega što ga je okruživalo.

Sve je teže razumijevao mjesto na koje su ga doveli. Činilo mu se da nikada nije pripadao i nikada neće pripadati svijetu u okruženju. Kamo god da se makao svugdje samo stranci, nerazumljivi, nestvarni. Kao da se svaka grupa izdvajala i zatvarala u svoje granice. Pjevali su čudne, dosadne i pomalo primitivne pjesme. Posvuda vika, psovanje, neobično dovikivanje, mnoštvo nerazumljivih jezika. Sve mu je to zajedno išlo na živce, ali se prisjetio nakane o vlastitoj čvrstini.

Nije se upuštao u razgovore, niti je čitavo prije podne bilo s kime progovorio. Primijetio je ipak da se Katanica i Poturičić češće zagledaju prema njemu i da ga već prepoznaju. I on je zagledao njih. Sličio je psiću, dovedenu u tuđe dvorište, koji se, eto, usuđuje njušiti svoj pseći rod.

Nekoliko puta pored njega je prošepesao desetnik Mijatović, otvorenim ustima kao da lovi po zraku neke nevidljive stvorove. Fratar kao da ga nije ni primijetio. Nastavljao je svirati svoje melodije, još više pobjeći upravo pjesmom daleko od stvarnosti.

Tog prijepodneva jedini im je zadatak bio namjestiti krevete i složiti deke koje su vani na poligonu dobro istresli. Kreze nije bilo ni čuti ni vidjeti. Njegova je desetina tako slobodno šetala po spavaonici ili se zadržavala za stolovima vojničke učionice.

Katanica mu se lagano približio, pozdravljajući i vidno želeći razgovarati. Govorio je kajkavskim jedva razgovijetnim. Fratar je odmah opazio kako mu je Katanica prišao samo zato što želi vidjeti Hrvata. Nije im trebalo mnogo kako bi se bolje upoznali. Fratar mu je pričao odakle je, ali ne i što je po zanimanju. Katanica nije bio naobražen. Samoborac po rođenju, ostao je na svojoj zemlji i svojim živinama. Uskoro se pridružio i Poturičić. Plavokos mladić iz  Slavonije, nosio je crno dugme u znak žalosti za pokojnim ocem, nedavno umrlim. Zabrinuto je govorio o ženi i jednogodišnjoj curici, blagu koje ni s čime ne bi mijenjao.

- "Ovdje su naši Vosmek i Štef. Samo kak budu prošli s onim bedakom Mijatovićem?" Usudio se Katanica progovoriti.

- "Pst. Budi malo mudriji." Dobacio mu je Fratar.

- "Tak je, kak je, niš nisam nadodal."

Za vrijeme postrojavanja za ručak vidio je kako još uvijek pristižu novaci obučeni u civilna odijela. Zapeo mu je za oko novopridošli vojnik obučen u prugastu kratku majicu i u izlizane traperice. Čitavu subotu i nedjelju lutao je krugom tražeći gdje će se smjestiti. Do ponedjeljka nije mogao primiti nikakvu odjeću jer ni jedna služba prije ponedjeljka nije radila. Novak je Fratru bio zanimljiv. Nije znao u koju bi ga nacionalnost smjestio. Bio je malko odebljao, velikog orlovskog nosa, za hodanja malko kao da je šepao. Činio se nespretan i vojsci sasvim neprikladan. Pored Fratra prošao je bez pozdrava i nekog pažljivijeg pogleda. Izrazito crne kose i tamnije puti, Fratru se činio ili Makedoncem, Bugarom ili Ciganinom.

Cijelo popodne Fratar je proveo gotovo ništa ne radeći. Desetara je nestalo. Vjerojatno su otišli u grad jer je zakleta vojska također subotom i nedjeljom mogla izlaziti.

Novacima prije zakletve to nije bilo dozvoljeno. Zato je Fratar ponovno sjedio i malo svirao, malo slušao, čekajući izmjenu ručka, večere, viku dežurnih i stotinu provjera od kojih se činilo da svaka donosi barem smrtnu presudu.

Predvečer su gotovo svi vojnici treće čete bili u spavaonicama, vojničkoj učionici ili hodnicima. Rijetko tko imao je kakva posla vani, bježeći od još nepoznatih oficira i izbjegavajući samoću na poligonu. Koliko različitih ljudi, naravi, jezika, kultura? Fratar je usamljen slušao i promatrao sa zanimanjem zbivanja oko sebe. Negdje u kutu spavaonice, dvojica cigana, Selimović i Nikolić pričali su svoje "lovačke priče". Boreći se za riječ jedan su se drugome hvalili o svome bogatstvu, ženama, zavođenju, avanturama u svemu i svačemu. Koliko novaca ima Nikolić od prodane paprike ni broja se nije znalo, a koliko tek žena? I način na koji ih je sve osvajao? A tek Selimović? Kad bi spominjao sve obljubljene cure podigao bi nos sličan ovnu kad zađe u stado neoplođenih ovaca. Albanci su tvorili drugu grupu, razgovarajući Fratru nerazumljivim jezikom, ali su njihovi govori više sličili došapljavanju. S hodnika dopirao je psovački ton niska i mršava vojnika, po jeziku Zagrepčanina, svake sekunde, poslije svake treće riječi bila je psovka kao poštapalica. U spavaonicu je upao neki visoki i krupni, kao od brda odvaljeni vojnik. Morao je biti s juga, Fratar je to odmah po jeziku poznao.

- "Ima li ovdje koji moj zemljak?" Upitao je neznanac, također potkrepljujući svoje pitanje obilnom psovačkom tehnikom. Za čas se spavaonicom prosulo pregršt Bogova, Gospa, Srca Isusovih i rana, uz obilnu prostirku mnoštva majčinih organa i svega mogućeg.

- "Ovaj bi izborio prvo mjesto u natjecanju psovača." Pomisli Fratar, ne namjeravajući mu se predstaviti, iako je začas shvatio da momak dolazi negdje iz Ravnih Kotara.

- " Prijdi ovam." Pozvao je vojnika debeli i plavi Štef, videći što vojnik traži. Vojnik se zaputio prema Štefu te su njih dvojica nastavili razgovore. Ni Štefu nije nedostajalo iskustva u psovanju, samo što je njegovo psovanje zanosilo po zagorsku.

Fratar se gradio kako ništa nije čuo i kako ga se to ništa ne tiče. Već polako navikao na stvarnost. Više mu vrijeme nije bilo užasno sporo u odmicanju. Vrijeme kao da i nije imao, iako je na ruci nosio neki jeftini ruski sat, točan samo onda kad ne treba. Sve se već polako stavilo na mjesto.

Dok je u nedjelju popodne čekao na večeru, u pauzi prije naredbe za ulazak u stroj, susreo je vojnika koji mu se obratio.

- "Reci mi što je to teologija?"

- "Odakle ti to?"

- "Čuo sam kad si to rekao onom vodniku, što li je već."

- "Ništa važnoga. To je grana moga studija."

- "Ne razumijem koji je to smijer."

Nisu imali kada dovršiti započeti razgovor. Fratru je bilo jasno da je došlo vrijeme otkriti svoje zanimanje. Odlučio se više ništa ne tajiti.

Poslije večere onaj vojnik kao da ga je nestrpljivo čekao.

- "Kojoj grani pripada teologija? To nije tehnologija. Riječ mi zvuči poznato, a nikako se ne mogu sjetiti što ti zapravo studiraš."

- "Kako se ti zoveš? Oprosti što te to pitam."

- "Ivan –ukanović."

- "Ja sam fratar."

- "Oprosti, što si ti?"

Fratar se nemalo iznenadio. Držao je zasigurno vojnika Hrvatom, ali je sada kad nije znao što je to fratar posumnjao u njegovu narodnost.

- "Ne znaš što je to fratar? Odakle si?"

- "Iz Loznice."

- "A tako!" Nadodao je Fratar, nemalo iznenađen, jer nije dotad znao da bi Srbin mogao nositi ime Ivan. "Znaš li što je to pop?"

- "Pop? Znam."

Izgovorio je vojnik ta tri slova, a onda se od iznenađenja gotovo srušio.

- "Zato je vodnik sve onako ostavio tajanstvenim. Sad mi je sve jasno."

Mladić se nasmiješio, a Fratar mu je odgovorio malim osmijehom.

Poslije večere sve do deset sati vojska je mogla biti slobodna. Fratar je gledao dnevnik i onda ponovno sjeo u spavaonici na pod i slušao razgovore. Ciganin Jovan Nikolić pričao je i nadalje Serlimoviću priču za pričom o svojim ženama i doživljajima. Selimović je izdašno uzvraćao. Sad su se i njegovi naglo obogatili. U nedogled je razlagao koliko je prodao paprike i koliko ljudi kod njega bogato žive. Odjednom se Fratru na podu pridružio mršav vojnik malih crnih brkova. Pozdravio ga je. Rekao je da se zove Dimitrovski i da dolazi iz Skopja.

- "Ti si student filozofije?" Pitao je Fratra.

- "Da. Studiram."

- "Ja sam studij završio. Bio sam u Švedskoj nekoliko godina. Sad su me pokupili i doveli ovamo. Ali to nije važno. Sjeo sam do tebe kako bih ti nešto mogao reći."

- "Reci. Barem me ovdje sve možeš pitati."

- "Znaš li što ću reći: Ti moraš biti ili pop ili budala."

Fratar se iznenadio veoma, ali nije pokazao znakove iznenađenja. Samo se tajanstveno nasmiješio Dimitrovskome i priupitao:

- "Što bi mi više odgovaralo?"

- "Obadvoje." Odgovorio je Dimitrovski.

Dimitrovski je dugo ostao sjediti pored Fratra. Fratar mu se ispričao što ne zna neke naročito dobre pjesme kad ga je Dimitrovski zamolio da svira. Tako su se zbližili. Taj prvi razgovor tekao je ugodno i obojici im se činilo da je jedan dan protekao ljepše jer se izmjena dobrih misli obojici učinila okrepom za dušu.

- "Ne znam koliko poznaješ ljude, ali mi je već nakon tri dana dodijalo slušati i podnositi sve ovo. Da sam se mogao danas opiti u kantini, to bih sigurno učinio. Ali me piva nije mogla opiti. Treba je puno."

- "Čemu ti to opijanje? Zar nije ljepše trijezan o svemu razmišljati?" Fratar se otvorio razgovoru s očito starijim i već iskusnim čovjekom.

- "Kako možeš slušati ovo? I kako trijezan možeš gledati?"

- "To je meni veoma zanimljivo. Čovjek te uči i onda kad ti laže. Zato su meni neki zanimljivi."

- "Da zanimljivi? Nemoj me zezati."

- "Mora čovjek nešto pričati."

- "I ti si mi neki. Zato ti i kažem da moraš biti budala. Tko to uz osmijeh može podnijeti osim budale? Meni dođe da se ubijem od muke."

Poslije duga razgovora, na znak da je došlo vrijeme spavanja, rastali su se svaki prema svome krevetu. Fratar je usnuo smijući se govoru o popu i budali. Postalo mu je jasno kako neće dugo ostati tako miran i neupadljiv. Shvatio je da će postati neobičan upravo zato što svašta ne priča, ne psuje iza svake rečenice i ne hvali se onim čime se pravi muškarci rijetko kada hvale.

Prije nego je zaspao, kroz polusan slušao je izvana vojničku viku i dernjavu. Pijana se vojska vraćala iz grada i teturala do svojih spavaonica. Potpuno ga je probudilo kad su u spavaonicu došli desetari. Sva trojica bili su potpuno pijani. Mijatović već nije znao ni što govori. Njegov promukli režeći glas sad se s nekim svađao samo u mislima. Teturao je od kreveta do kreveta i napokon se izgubio u mraku. Kreza je smrdio na alkohol kao prljav podrum. Fratar je poluotvorenim očima vidio kako jedva dohvaća krevet i kako se na njega obrušava kao odsječeno deblo.

- "Kakvi li su ovo ljudi?" Pitao se toliko dugo dok se san ponovno nije povratio i izgubio ga u svijetu ljudske nevidljivosti.

VII.

Fratru se učinilo da nije ni pravo zaspao kad se ponovno oglasilo vrišteće grlo dežurnoga za jutarnje buđenje. Jedva da se mrak otklonio od prozora kad su mu udarili vojničkom čizmom u krevet, vičući da ustaje i da ne oteže. Svi su oko njega brzo skakali, umivali se i uređivali krevete. Poslije umivanja naredili su im postrojavanje na poligonu. Skinuli su sivkaste košulje, ostajući samo u potkošuljama. Najprije su, zajedno s ostalim četama, izveli jutarnju tjelovježbu, a onda su, predvođeni Krezom optrčali nekoliko krugova oko cijele kasarne. Fratar je, nenaviknut na takav napor, jedva dolazio do daha. Čaj od doručka već je ishlapio i već ga je progonila žeđ. Poslije trčanja ponovno su se obukli. Veltruski je ispitivao o novostima iz svijeta i politike, naređujući da svakodnevno netko mora pratiti dnevnik i vijesti.

Po isteku razgovora o politici naredili su im ponovno postrojavanje u pravilne redove. Tu im se pridružila četvrta četa i njezin zapovjednik poručnik Dikić. Kad se sve smirilo poligonu se primakao omanji oficir. Vojska je došaptavala da je to opasni i veoma strogi major Žarković. Za njim je koračao suhonjav vojnik bez ikakve opreme, u cipelama i s rukama u džepovima.

Veltruski i Dikić naredili su stav mirno svaki svojoj četi. Sva je vojska poslušno zauzela stav "mirno" osim pridošlice. Niski major prišao je u sredinu i strogim glasom predstavio vojnika.

- "Drugovi vojnici, evo primjera kako se ova vojska ne smije ponašati. Umjesto da časno služi svome narodu, ovaj vojnik, ∆irović, kasni već pet dana i jutros ga je dovela i prisilno obukla vojna policija. Druže poručniče, predajem vam ga u četu i tražim rad i red. A o zakašnjavanju imamo vremena razgovarati. On i svi koji su kasnili samo jedan dan, svi će imati produžetak vojske. I kazne. I kazne."

Vojnik se, činilo se nije previše uzbuđivao na sve što je major rekao. Dikić mu je naredio da se svrsta u četu, ali je to učinio sasvim bezvoljno. Poručnik je bijesno ponavljao naredbe, ali vojniku ∆iroviću kao da to ništa nije smetalo.

Čitav taj dan Fratar je zajedno s ostalima vježbao na poligonu prebrajanje u redove, zauzimanje stava mirno i stava "voljno". Vrijeme je tako sporo odmicalo, a sve mu se činilo beskrajno dosadnim.

Sutradan se ponovilo gotovo sve. Ponovno je major Žarković postrojio obadvije čete i ponovno je nešto svoj vojsci želio reći. Ponovno je bila riječ o ∆iroviću. Tog jutra, kao što je to svakoga jutra, dežurni je naredio vojsci ustajanje. Ustali su svi osim ∆irovića. Dežurni četvrte čete prodrmao ga je i naredio ∆iroviću ustati i raditi. ∆irović se onako bunovan uspravio, pljunuo ga, opsovao mu majku i rekao da ga ostavi na miru. Dežurni je odmah o tomu obavijestio vodnika stažistu. Stažist kao da je jedva dočekao nešto takvoga. Prepun odlučnosti, praćen vojničkim pogledima, zaputio se prema spavaonici četvrte čete. Došavši do ∆irovićeva kreveta zbacio je s njega pokrivač i zavikao.

- "Ustaj! Na raport!"

∆irović se samo lijeno prevrnuo, uspravio, protrljao oči, a zatim dugo pogledavao u stažistu.

- "Koji si ti faktor? Što hoćeš?"

- "Ustaj! I na raport kod poručnika."

- "Kod koga?"

- "Kod poručnika."

- "Slušaj. Vidiš li ona vrata? Ne odeš li za deset sekundi kroz njih, letjet ćeš kroz prozor."

- "Znaš li ti što govoriš?"

- "Znam. Ali još imaš pet sekundi."

∆irović se ponovno vratio u krevet naoči zaprepaštena vodnika, koga više nije ni pogledao. Vodnik je uvrijeđeno i odlučno ponovno izišao, namjeravajući sve to prenijeti poručniku Dikiću. Za smo nekoliko minuta Dikić se zaputio u spavaonicu, sam raščistiti stanje s neposlušnim ∆irovićem, ali se ubrzo žurno povratio. Kad je zbacio pokrivač s ∆irovića i prodrmao ga vukući ga iz kreveta ∆irović je upravo pobjesnio. Istrgao se iz Dikićeve ruke, a zatim se uspravio i pošao van mrmljajući:

- "Koliko pedera u jedno jutro. Vidjet ćeš sada tko je ∆irović."

∆irović je prišao prvoj ostavi za puške, zgrabio prvu, isukao veliku bajunetu i odlučno je držeći s obje ruke, vratio se nazad prema Dikiću. Dikić je, videći nož u rukama najprije zaprepašteno raširio ruke i noge, a onda se uzverao uz krevete, nastojeći što dalje pobjeći od noža. ∆irović se zatrčao za njim oko kreveta. Poručnik se uplašen, dokopao vrata i pobjegao niz hodnik, a ∆irović je ostavio pušku i bajunetu pored uzglavlja i nastavio spavati.

Za sve se brzo doznalo. Major Žarković odmah je postrojio vojsku i ponovno naredio Dikiću vratiti se u spavaonicu i dovesti ∆irovića.

- "Druže majore, idite vi, vas će se više bojati." Odgovorio je Dikić, sretan što je izmakao pušci. Fratar nije nekoliko narednih dana viđao ∆irovića. Mora da ga je vojna policija odvela poslije događaja što su ga vojnici još uvijek jedan drugome prepričavali na uho.

- "Dobit će deset godina." U to je bio sasvim uvjeren Juso Kalač.

- "Mogli bi ga i strijeljati. Znaš li što znači potegnuti nož na oficira." Bio je još uvjereniji Paić.

Fratar se nikada nije izjašnjavao o ∆iroviću. Pored njega prolazio je bez pozdrava iako ga je živo zanimalo tko je taj momak, tako čudna ponašanja i izazova. Slušao je, dok su po povratku s Bijelog polja čistili oružje, kako vojska svašta govori: da je kaskader, da je izvrstan jahač, da poznaje mnoge velike ljude, da je odlučio svaki dan bježati. Slušajući tako govor, nije odmah ni primijetio kako mu se primakao Dimitrovski.

- "O čemu vojska govori, osim o budalama i budalaštinama?"

Fratar mu se nasmiješio. Sjetio se prethodnog njihova razgovora o popu i budali. Dimitrovski je pripadao jednome od streljačkih vodova pa ga Fratar nije ni mogao viđati svaki čas. Tražio ga je pogledom među vojnicima, htijući doznati kojem vodu pripada.

Dimitrovski mu se ponovno nasmiješio i sjeo pored njega. Poluglasno mu je dobacio.

- "Nismo okončali naš razgovor od nedjelje."

- "A što je ostalo?" Fratar se tajanstveno smiješio čekajući pitanje.

- "Još uvijek meni se vrti glavom to što sam ti tada rekao. Ti moraš biti ili pop ili budala."

- "Zašto?" Fratar se sada sasvim srčano smijao, shvaćajući kako Dimitrovski razumije puno više nego što mu riječi to otkrivaju.

- "Sve te vrijeme gledam. Samo te dvije vrste ljudi mogu u ovome paklu od gluposti biti tako mirni i svirati. Tvoja je narav nevjerojatna. Mene su ovih dana toliko uništili da zaželim piti "valium". Ti šutiš i sviraš."

- "Što više sliči: pop ili budala?"

- "Obadvoje. Ali više naginješ popu. Tko drugi može ovo mirno podnijeti?"

- "Imaš pravo. Nisam još pop, ali se nadam da ću biti."

- "Koliko ti traje studij?"

- "Poslije gimnazije pet godina."

- "Drago mi je da si mi to rekao. Sada znam s kime imam posla. Ovo su uglavnom nesretne budale. Poslušaj samo čime se hvale? Siguran sam da se ovaj Nikolić nikada u životu nije najeo. A da mu puste, ni kravu ne bi znao obljubiti, a kamo li ženu. Ovdje još malo i bit će jači od Rockfellera. A sve od paprike. Neizdrživo."

- "Moramo izdržati. Svjestan sam da ništa ne mogu izmijeniti. Zato sam se odlučio biti hladan i čekati da prođe godina. U međuvremenu me ovdje, iskreno govoreći, ništa drugo i ne zanima."

- "Ni mene, ali se ne znam svladavati. Dođe mi da poludim, da se ubijem."

- "Ništa nećeš postići ljutnjom, nervozom ni sukobom. Meni je to jasno. Zato nastojim sačuvati mirnoću koliko je to god moguće. Iako je to najteže. Probaj se smiriti jer ti drugo ništa ne preostaje."

- "Moram prevariti ove kretene. Moram i gotovo."

- "Ne govori puno. Uhvate li te na zub, nećeš se lako provesti. Ovdje je čini mi se svima loše, a mislio sam da je barem nekima dobro."

- "Moram prevariti ove budale. Moram smisliti kako što prije odavle otići."

- "Blago tebi, kad možeš tako misliti i očekivati. Ja moram brojiti dane. Još samo godina i tri mjeseca, manje sedam prvih dana."

VIII.

Svaki novi dan bio je sve teži i dosadniji. Jutarnje trčanje, doručak, postrojavanje, zaduženje oružja, vježbanje paradnog koraka, odlazak na poligone i čekanje da vrijeme prođe, a ono je tako sporo odmicalo. Fratru se činilo da je vrijeme upravo izgubilo svoj tijek i da namjerno ne odmiče. Činilo mu se da je tu već čitavo stoljeće, a jedva da se kraju primicao drugi tjedan.

Dok su ih vodili po poligonima još se moglo nekako podnijeti, ali kad je bila teoretska nastava Fratru se smrkavalo od dosade. Neki stažist, imenom Faruk, visoka krupna ljudeskara, pravnik po zanimanju, svakog je jutra dosađivala dosadnom nastavom. Nadugo i naširoko razglabao je o politici i vojnim znanostima. Kipar Medved je lijeno prebirao prste jedne pa druge ruke. Šabanov se naslonio na jednu ruku i spavao. Filipović bi sada sve ispsovao, ali se psovke nisu uklapale u Farukovu nastavu. Toplica ionako nije ni namjeravao saznati je li predsjednik države nešto drugo od šefa vojnog restauranta u Prištini. Mali bubuljičavi bosanski Srbin ne bi odgovorio ni slovca o bilo čemu, a kamo li o nastavi. Prvih je dana Fratar odgovarao na upite, ali je već nakon nekoliko dana sasvim zašutio. Javljao se jedino Longović. A tko je bio Longović, to je samo dragi Bog znao. Dolazio je odasvud, činilo se da se rodio po svim mjestima od Kosova do Crne Gore. Nekada ga je u odgovaranju nadopunjavao učitelj Lazo, također Crnogorac, lijen kao postarija krava.

- "Zna li tko ovo? Znaš li ti Longoviću?"

- "Znam, druže vodniče."

- "Bravo, Longoviću, bravo!"

Fratar je ponovno na poligonu susreo jednako nezaposlenog ∆irovića. Umjesto da dugo  sjedi u zatvoru kako je Kalač pričao ili da ga strijeljaju kako je to Paić predviđao, ∆iroviću se nije dogodilo ništa. Vratio se onako kako je i nestao. Fratar ga je ponovno opazio upravo zbog novog događaja. Bio ga je već i zaboravio, a onda mu se niz veliko stubište upravo do nogu stropoštao vojnik. Fratar se uplašio misleći da će čovjek poginuti. Već mu je bio zastao dah, ali se ∆irović pridigao i nastavio hodati. Tek tada ga je Fratar prepoznao po velikoj brazgotini protegnutoj preko čitavog lica. Na vrhu stepeništa stajao je poručnik Dikić s rukama na leđima. Fratar ga je čuo mrmljati:

- "Glavu šlomio, dabogda. Švakakvih li budala ima na ovome velikom švetu".

Fratar se čudio ∆iroviću i vojsci. Razmišljao je o svemu što je već doživio. Razmišljao je što bi bilo kad bi on nešto takvoga učinio. Nije mu bilo jasno ni zašto je takvo ponašanje dozvoljeno ∆iroviću. Tražio ga je narednih dana pogledom među vojnicima četvrte čete, ali uzaludno. Nije ga zapažao. Nije znao ni gdje je ni što radi. I kad bi ga susretao na poligonu nikada nije bio u čizmama i nikada nije vidio kako ∆irović nešto radi.

Fratar još nije dobro razlikovao oficire od podoficira, ali je jednog dana došlo vrijeme upravo to naučiti. Vježbali su imena činova i oznake od razvodnika do maršala. Za vježbe nije bilo ni Veltruskoga ni Kreze. Vojsku je u činovima vježbao desetar Mijatović. Kad su dobili slobodno vrijeme za marendu, Fratar je pojeo svoj dio konzerve i kruh, a zatim legao u travu.

- "Tko će sve ovo naučiti? Ima činova ko blata." Žalio mu se Poturičić.

Fratar mu je onako iz trave dobacio.

- "Ja sam to već davno naučio. Još kad sam učio pjesmice u školi."

- "Kakve pjesmice?"

- "Da ti jednu izrecitiram?"

- "Slušam."

Fratar se uspravio, stavio ruke uz koljena onako kako to čine mala djeca kad izgovaraju naučen tekst, naklonio se Poturičiću i počeo recitirati:

Mali Janko kući stiže. Nasta trka, poče vika. Jutros rano kraj mog stada. Prošla, bako, tri vojnika.

Jedan kaže: Zdravo momče! Zdravo brko, drugi viče! A treći mi salutira, zdravo, druže pukovniče!"

Poturičić se nasmijao, a i svi ostali oko Fratra. Fratar se ponovno zavalio u visoku i mekanu travu pored poligona. Odjednom je, poslije pjesmice, Mijatović skočio kao bijesan. Kao da je upravo nešto takvoga i čekao kako bi se mogao sukobiti s Fratrom.

- "Rugaš li se ti to činovima jugoslavenske vojske?"

- "Recitiram pjesmicu naučenu u četvrtome osnovne. I ničemu se ne rugam."

- "Rugaš se. A to je kažnjivo. Ustaj!"

Fratar se uspravio sada bijesan i gotovo otrovan. Hladno i ozbiljno stao je pred Mijatovićem. Udario je čizmama o pod i gotovo se ukočio u mirnoći.

- "Izvolite, druže desetaru."

- "I sada se rugaš. To ćeš ti meni platiti." Prorežao je Mijatović kao pas kroza oštre zube.

- "Izvolite, druže desetaru."

- "U dva sata da si došao u Dobrinića na raport."

- "Razumijem, druže desetaru."

Fratar je i bez dopuštenja ponovno legao u travu, a Mijatović je sve vrijeme samo bijesno siktao. Pri završetku vježbe ponovno je dobacio Fratru:

- "U dva sata da si kod Dobrinića. Ne odeš li zapamtit ćeš ti mene."

- "Kako se ide na raport? Nikada nisam išao na raport?"

- "Sada ćeš. A ja ću te privesti."

- "Čekam vas, druže desetaru." Fratar se stvarno počeo izrugivati, upravo prenaglašenom vojničkom pravilnošću. Kad su dobili slobodno vrijeme pred ručak, obukao se pristojno, stavio remenove, obuo čizme, dobro ih iščetkao i glumio uredna vojnika. Mijatović je išao pred njim do Dobrinićeve spavaonice.

Dobrinić je ležao na krevetu do pasa gol i čitao neki škakljivi muški časopis, skrivajući od Fratra golišave curetke. Nije se udostojao ni ustati ni obući.

- "Ruga se činovima jugoslavenske vojske. Zato ga privodim na raport." To je Mijatović izgovorio kao da pseto reži kad mu se pokuša oteti zalogaj.

- "Kako se ruga?"

- "Neka on sam reče."

- "Da ponovim sve kako se to radi ili onako samo?"

- "I ponovno se rugaš i meni i vodniku."

- "To je samo tebi ruganje. Meni je recitiranje."

- "Tko ti je dozvolio desetaru govoriti "ti"? I što recitiraš?"

- "Recitirao sam pjesmicu o malome Janku koji stiže kući s činom pukovnika. To je desetaru ruganje, a ja sam za tu pjesmicu u četvrtome razredu osnovne dobio peticu."

- "Izađi van, ponovno se uredi i vrati se ponovno na raport."

- "Kamo da iziđem? Pa već sam na raportu."

- "Izlazi i kad odlučiš biti pristojan onda se vrati. Do tada nisi slobodan."

- "Druže vodniče, najbolje da me vi pošaljete Veltruskome."

- "Zašto?"

- "Možda će on razlikovati pjesmicu od ruganja. A sada zbogom."

Fratar je otišao i nije se više htio vratiti. Očekivao je novi raport, ali ga nije bilo. Mijatovića pri susretu kao da nije želio ni pogledati. A kad je ponovno susreo Dobrinića, taj je potulio glavu u ramena i nije prozborio više ni slovca. Od toga doba Fratar ga nije mogao ni nacrtana vidjeti.

Tog popodneva morali su se ponovno postrojiti i izvesti nekakvu vježbu. Ponovno nije bilo ni Kreze ni drugog Milenkovića. Mijatović je naredio postrojavanje, ali su neki od vojnika nedostajali. Bijesnim je pogledom prostrijelio Fratra, spreman ugristi, ali ga Fratar nije gotovo ni pogledao, upravo pravilnim izvršavanjem naređenoga najviše i izazivajući.

- "Tko nedostaje?" Pitao je Mijatović nekim pasjim poluglasom.

- "Katanica."

- "Aha, Katanica."

Katanica se upravo približavao stroju. Polako i uobičajenim dugim, nespretnim nogama došao je do svoga mjesta.

- "Tko ti je rekao da uđeš u stroj?" Zarežao je Mijatović.

Katanica se zbunjeno zaustavio, proljuljao nekoliko puta na nesigurnim nogama, obadvije ruke protrljao po nogama iznad koljena, a zatim nekoliko puta provozao kapu na vlastitoj glavi. Pivo iz kantine kao da je pojačalo njegovu uobičajenu nestabilnost. Noge su se neprestano same premiještale, ruke nisu znale gdje da stanu, a onda je stanje spašavala kapa koju je neprestano vozao od nosa do vrha čela.

- "Trebam stati u stroj. Pa to upravo naređuješ."

- "Koliko je sati?"

- "Ne znam. Nemam sata."

- A znaš li ti kad je naređeno postrojavanje?

- "Iza ručka."

- "A gdje si ti bio od ručka do sada?"

- "U kantini. Ali zašto se to tebe ima ticati gdje sam ja kad sam slobodan?"

- "U kantini veliš."

- "Zar je to zabranjeno?"

- "Zašto kasniš? Opstruiraš vojna naređenja."

- "Što radim?"

- "Ne pravi se lud. Kako to stojiš? Pijan si i sada."

- "Bio bih pijan, ali nemami čime platiti pivo."

- "Rugaš se, je li?"

- "Tebi je sve ruganje, jer ti si ruganje."

- "Što si rekao?"

- "To što si čuo. A čut ćeš i više. Nisam ja došao ovdje tebe podnositi."

- "Što kažeš? Krv ćeš ti meni pišati. To ti ja obećavam."

- "Znam ja tebe i takve dobro. Da možeš ti bi nas Hrvate strpao u jednu pušku i ispalio da nas nigdje više ne bude. Ali ne možeš, to tebe i muči."

- "Što bih ja to učinio?"

- "Nas Hrvate popio bi u žlici vode. Je li ti sada jasnije? A sada sa mnom radi što te volja. Ali nećeš dokle te volja."

- "Zapamtit ćeš to ovo što si sada rekao. Ima onaj tko je zadužen takvima davati odgovore."

Fratra je iznenadila Kataničina hrabrost, ali i nerazumnost pripita momka. Da je mogao udariti ga nogom i natjerati da šuti to bi i učinio, ali mu je bio predaleko. Znao je da će tek tada početi Kataničine brige. Bilo mu je žao dobra i poštena momka, ali mu već nije bilo pomoći. Upravo je počinio najgore: četnika je nazvao četnikom. To se u Lukavici skupo plaćalo.

Mijatović je nastavio vježbu, pokušavajući prikriti bijes savjesnim izvođenjem vježbe. Fratar je znao da su mu i on i Katanica upravo sve vrijeme u mislima. Fratar se pravio naivan: kao da ništa nije čuo ni vidio.

Znao je da je Mijatović četnik i da se drugačije ne može ponašati. Ali Dobrinić? Podmukli, prljavi poltron, srpska ulizica. Sreća što mu je Veltruski zapovjednik. Tko zna što bi iz onog priglupog pjesmuljka sve izišlo?

IX.

Fratar se već uspio osposobiti za to da ni jedna jedina malenkost komunističkog svijeta ne dopre u njega. Svjesno ili nesvjesno. Osim toga da komunističku vojničku strukturu udari gdje je udariti može. Najbolje ju se udaralo prividnim izvršavanjem svih dužnosti točno onoliko koliko se to mora, čekajući bolji način i priliku za bolji udarac. Sve oko sebe počeo je najprije duboko prezirati, a iza toga jednostavno mrziti. Pomalo je već shvaćao kako je jugoslavenska vojska prisilan skup, spreman za razvrgnuće čim ga udari prvi slobodan izbor. Na koga bi se oslonila država da je istinski netko napadne? Na ovu vojsku? U Lukavici nitko nije mario za vojsku. Srbi su je smatrali svojom i zato su radili što ih je volja. Drugi narodi, prisilno dovedeni tu gdje jesu, radili su samo to što su morali. Raskorak između Srba i Albanaca, šutljivi Slovenci koji su se rijetko kada s nekim drugim družili, Cigani sa svojom mudrošću i neradom, Makedonci, Mađari, Muslimani iz Bosne obješeni između Zapada i Istoka: sve je to bilo toliko različito da ih je mogla spajati samo sila i strah. Pričinjavalo se kako vojska pokušava stvoriti ravnopravan raspored oficira, ali to je bio samo privid. Musliman Pozderac bio je zapovjednik kasarne, ali je većina desetara, vodnika, kapetana i zastavnika bila srpska. Jezik i način ponašanja: sve je to mirisalo na duboki i nepregledan Balkan. Fratar je sve to uskoro vidio. Ništa se tu nije gradilo ni na vjeri ni na povjerenju. Oficire je uz trakav život vezao novac, a vojsku sila. Fratar je odlučio sačuvati svoju samobitnost. Sklon naučenoj ikavici sada se prisilio govoriti najčistijim hrvatskim što ga je poznavao.

Svakoga jutra poslije tjelovježbe i odlaska na jedan od poligona za vježbu, sva bi se četa okupljala i "informirala". Trebalo je da netko od desetara, vodnika ili već zaduženih izvijesti vojsku o prethodnim vijestima iz "zemlje i svijeta". Neko su vrijeme to činili desetari, ali su onda Fratru naredili da to čini. Kreza ih je natjeravao gledati dnevnik. Fratar se neko vrijeme tomu opirao ne donoseći previše novosti, ali nije se uspio izvući. Tada je promijenio odluku. Svakog bi jutra donosio vijesti opširno i veoma precizno, koristeći se najizvrsnijim hrvatskim jezikom, neuobičajenim za sredinu u kojoj se nalazio. Nije to ostalo nezapaženo. Jednog jutra u vodu se javio Poturičićev pomoćnik Nedeljković i pitao ga što je to "tisuća". Fratar se nije dao zbuniti. Upitao je Nedeljkovića.

- "Ako ne razumiješ hrvatski možda bi bolje razumio njemački. Desetaru, dozvolite mi odsad vojsku informirati na njemačkome kako bi me svi razumjeli."

- "U vojsci se govori samo srpski." Odvratio mu je Nedeljković.

- "Ja ne govorim srpski. Odsad ti nastavi ovaj posao. Govori onda točno srpski. Vjerojatno ću te razumjeti."

U vodu je nastao muk. Kreza je neko vrijeme šutio, ne znajući što bi rekao. Fratar je nastavio svoj govor točno kako je naumio.

- "Mogu li nastaviti "informiranje"?" Upitao je malo zajedljivo.

- "Možeš, ali sada na ciganskom." Dobacio je Toplica. "Svejedno te dosada nisam razumio ni jednog slovca."

- "Toplica, znaš li ti što pop radi?" Upitao je Kreza.

- "Znam, lovi maglu".

- "A ovaj naš?"

- "Ovaj naš? Lovi dvije magle." Šalio se Toplica namigujući Fratru.

- "Tiše, vraća se dežurni oficir. Nastavljaj govoriti." Potiho je zarežao Kreza.

Od tog je doba Fratar neprestano to činio gotovo šest mjeseci obuke. Često su do njih dolazili znatiželjnici i slušali što Fratar govori. Da je bilo sve sabrati, lako bi se nazrijela Fratrova namjera. O svemu što se zbivalo govorio je kao promatrač, nikako kao netko koga se to tiče. Zato mu je i uspjelo kroz sve to vrijeme niti jednom riječju ne spomenuti Tita ni Jugoslaviju. To nije zapazio Toplica ni Nedeljković, ali je znao kako to neće promaknuti drugim znatiželjnicima. Ali, to je bila njegova odluka.

Kreza je tog dana bio neuobičajeno tih. Nakon dugo vremena prvi put nije zadužio Fratra da mu napiše dnevnik rada. Poslije doručka i tjelovježbe krenuli su na poligon Bijelo polje. Ljeto je i kontinentalna vrućina bila je gotovo nesnosna. Poligon je imao na stotine izrovanih rovova u kojima je usmrđena voda pamtila nedavne kiše. Po puteljcima ugaženim vojničkim čizmama sunce je isušilo glinu stvarajući od nje sitnu bijelu prašinu što bi se za ruke lijepila kao tijesto.

- "Atomski s lijeva!" Povikao je Kreza čim su se našli na poligonu.

Svi su se vojnici iz voda bacili na zemlju zaklanjajući glavu rukama.

- "Naprijed! Opasnost prošla!" Ponovno je zakričao Kreza. Drugi Milenković, Mijatović i Dobrinić stajali su kao da se to njih ne tiče, ali sami nisu zalijegali. Čim su ustali i krenuli nekoliko metara naprijed Kreza je ponovno zakričao.

- "Atomski s desna!"

Fratar se upravo našao pored jednoga od rovova u komu se nalazilo otprilike pola metra usmrđene vode. Zalegao je pored rova i pored sebe položio ručni bacač i opremu.

- "Ostav!" Zavikao je Kreza. Čim se vojska podigla ponovno je povikao da vojska zalegne. Fratar je ponovno zalegao na isto mjesto.

- "Ostav! Pope, radi tebe se ovo događa. Lijegaj tamo gdje ti je naređeno."

- "U lokvu?" Začuđeno je pogledao u Krezu.

- "Ne u lokvu nego gdje si se zatekao. Ne vidim je tu nikakve lokve."

- "Izvršavam naređenje, druže desetaru." Uzvratio mu je Fratar jedva suzbijajući bijes. Zatim je uzeo ručni bacač i bacio ga u vodu. Bacač se izgubio u vodi i mulju. Zatim se sam bacio u vodu. Voda je bila prljava, ali topla. Fratru je iz rova virila samo glava. Kreza je gledao u njega, ali je Fratar odbio njegov pogled. Namjerno je zagnjurio glavu u vodu tako da na njemu osim nosa i usta nije ostalo ni dijelić suhoga.

- " Vod naprijed!" Naredio je Kreza.

Fratar se ustao iz baruištine, a s njega se cijedila prljava i mutna voda. Oružje po komu je legao bilo je potpuno zablaćeno i prljavo. Još jednom Kreza je naredio zalijeganje. Fratar se tada našao na prašnjavu putu. Bijeli ljepljivi prah bio je gotovo desetak centimetara debeo. Fratar je zalegao gdje se zatekao. Prašina se zalijepila za odijelo i svu oprenu što se na njemu nalazila. Izgledao je zaista kao vanzemaljac. Da bi još više izgledao kao čudovište u prašini se izvaljao. Više nije bilo ni djelića na kojemu nije bilo kilograma bijelog glinenog blata. Ostala vojska gledala ga je sažalno, znajući što se zbiva. Dobrinić je kurvinski gledao u pod. Mijatoviću je na usnama titrao podrugljiv i podmukao osmijeh, jedva primijetan. Mali Milenković, kako je vojska zvala arhitekta, nešto je psovao sebi u bradu, ali ništa nije progovorio.

Kad su se našli na poligonu i kad su dobili slobodno vrijeme za marendu Fratar je izgledao veseo. Iz torbice je izvukao roman koji srećom nije bio nakvašen i čitao praveći se kao da ga sadržaj neodoljivo zanima. Sva je vojska šutjela kao zalivena. Kreza i Mijatović pokušali su pričati, ali ih nije išlo. Čak ni Juso Kalač nije imao riječi. Kreza je to slutio kao tešku osvetu. Vojska ga je šutnjom prezirala, a Fratar čitanjem do kraja ponižavao. Čitavo je vrijeme proteklo u tihome bojkotu. Kad su se približavali kraju vježbe i kad su se postrojili za povratak u kasarnu, sva ostala vojska s poligona vidjela je Fratra onako prljava i neredna. Tek tada je Kreza dobio svoje. Malo tko od drugih vojnika da mu nije opsovao "majku blesavu" i ostalo što vojnički riječnik nosi. Izbjegavali su ga pozdraviti, šutnjom mu govoreći zapravo sve što o njemu misle.

Kad je Veltruski ugledao Fratra pred zgradom, gdje su poslije vježbi obično čistili oružje, onako prljava i s debelom naslagom pijeska, gledao ga je kao u čudu. Fratar je osjetio naglu ljutnju i prigušen bijes. Veltruski Fratru ništa nije rekao, ali se obratio Krezi.

- "Desetaru Milenkoviću, koji je bio tvoj današnji zadatak?"

- "Vježba zaštite od atomskog udara."

- "I kako si izveo vježbu?"

- " Zalijegali smo od ulaza na poligon sve do odredišta."

- "Zašto ti je samo jedan vojnik izvršio zadatak?"

- "Svi su izvršili."

- "Ja to ne vidim na nikomu osim na Erbejcu. To znači da je ovdje samo jedan vojnik vojnik. Gdje su bili ostali?"

- "Vježbali su."

- "Dobriniću, Milenkoviću, drugi Milenkoviću, Mijatoviću. Vi se vraćate s poligona kao da ste bili u kazalištu. To znači da ni jedan od vas nije izveo vježbe. Slijedeći put, kad ja budem zapovijedao vodom svi ćete izgledati ovako. Ovako se doista izvodi vježba, ali svi moraju u njoj pokazati vojničku odlučnost".

Fratar je osjećao da Veltruski sve to govori kako bi se nekako ispričao. Sav njegov ton bio je teška ironija, ali je Fratar razumio da Veltruski nema drugog načina govora. Bio mu je i na tomu zahvalan. Osjećao je da ga taj čovjek voli, ali da to ne smije pokazati.

Na Fratru se odjeća već odavna osušila, ali je prljavština još sasvim opsjedala odjeću. Kako se koji od njegovih primicao tako su se počeli drmati nebo i zemlja. Filipović je započeo, a Medved dovršio sve psovke što ih je moglo biti pod kapom nebeskom. Šabanov je stalno ponavljao kako se od luđaka, budala, kretena, debila, degena, idiota i svega što mu je tog trenutka padalo napamet, drugo i ne može očekivati. Ništa manje nisu ni drugi govorili. Katanica je Krezi ispsovao stotinu "majki kurvi", Poturičić je samo prezirno odmahnuo rukom, Paić je mudro ustvrdio kako to ne valja, Kalač predlagao da se Krezu "ćebuje", to jest da mu se u mraku preko glave nabaci vojnički pokrivač, a onda da ga svaki od vojnika obdari udarcem za pamćenje.

Da je više želio napakostiti Krezi, Fratru to bolje ne bi uspjelo. Kreza je upravo bjesnio, ali se i on pravio kako ga sve to ne uzbunjuje.

Poslije ručka i popodnevnog odmora, kad su se ponovno našli na popodnevnoj vježbi, Kreza je napravio raspored dužnosti. Fratar je tog popodneva dobio zadatak zajedno s Toplicom očistiti zahod. Fratar je znao kako je to nastavak jutrošnjega. Ponovno je mirno prihvatio dužnost i kad je trebalo napraviti posao odlučio ga je uredno i obaviti. Znao je da Krezi nema gorega nego ga ovako mirno ponižavati. Fratar je uzeo sve potrebito za čišćenje, usput dopuštajući Toplici da mu ne pomaže. Više od sata prskao je vodom već vlažne zidove i kabine s poljskim školjkama. Kad je već bio pri kraju, vrata sanitarnog čvora otvorio je Rama Faik, svima po strogosti poznati desetar, Albanac, po zanimanju pravnik. Tog je trena bio na dužnosti pomoćnika dežurnog oficira puka, te je obilazio sve čete, provjeravajući jesu li svi dežurni i svi požarni vojnici na svojim mjestima. Fratar s tim čovjekom dotad nije nikada izmijenio niti jedne riječi. Osim na samome početku, kad se već prvoga dana sukobio s Mijatovićem, Fratar i Faik nisu imali nikakvih problema. Nije niti pretpostavio da bi ga Faik imao razloga i poznavati. Činilo mu se da je tek običan vojnik i da je neupadan. Faik ga je odmjerio od glave do pete i strogo upitao.

- "Što ti ovdje radiš?"

- "Čistim." Mirno mu je odgovorio Fratar.

- "Tko ti je to naredio?"

- "Red me. A naredio mi je Kreza".

Faik je ostavio otvorena vrata i pozvao Krezu povišenim glasom, tako stvorenim da nitko pored njega nije mogao ostajati ravnodušan. Vojska je načas ostavila poslove te, gledajući u Faika, iščekivala nešto neobičnoga. Kreza se izvukao iz spavaonice i pojavio na hodniku.

- "Kreza, zašto ti ovaj vojnik čisti zahod?"

- "Zašto taj vojnik ne bi čistio zahod?"

- "Da ti imaš bar malo soli u glavi, to se tebi ne bi ni događalo. Ali, Kreza, tebi je mozak iscurio kroz pišalo."

- "Zašto bi vojska bila neravnopravna?"

- "Da je tebi do pravde i reda ne bi svaku večer bježao preko ograde i smucao se po prljavim cigankama. Znaš li ti išta o čovjeku koga goniš ribati zahode?"

- "Obični pop".

- "Zašto onda tražiš od njega da ti pravi plan i program rada? Zašto ti ne informiraš četu o političkim zbivanjima u svijetu? Zašto ti ne pretipkavaš pisaru kapetanove elaborate i ne služiš tamo gdje trebaju biti pametni?"

- "A što se to tebe tiče? Kad završiš dežurstvo ti si samo kao i ja. Desetar."

- "Kreza. Još jednom te pitam znaš li ti tko ti čisti zahod? Znaš li ti tko su to fratri? Ja sam u –akovici samo jednom imao priliku susresti te ljude, fratre. Nikada u svome životu nisam vidio boljih, plemenitijih ni kulturnijih ljudi. Kreza, znaš li ti što je to znači biti dobar, plemenit, kulturan?"

- "Skini mi se, Faik." Grubo je odgovorio Kreza. Fratar je sve vrijeme, kao da to nije njegov posao, čistio sanitarni čvor. Izazvana Faikovom vikom, većina se čete znatiželjno okupila oko Faika i Kreze. Čak je i šutljivi skladištar Sekelj izišao iz magazina i promatrao scenu.

- "Pomoćnik sam dežurnoga puka i oslobađam te od daljnjeg rada. Zahod je uredan, možeš ići za svojim poslom."

Ništa tišim tonom Faik je to rekao Fratru. U razgovor se umiješao suhonjavi visoki Srbin Savo Kavazović, preplašen da u trećoj četi upravo Fratar ne preuzme pisarsku dužnost, jer je Fratar dotadašnjem pisaru Aćimoviću veoma često pomagao pretipkavati tekstove ili mu povjeravati tehničke posliće iz ureda. Bio je komunist i svim se silama dokazivao kako bi on upravo postao pisarom čete. Kavazović je upitao albanskog pravnika Faika za razjašnjenje.

- "Kako ti kao komunist i član Komunističke partije možeš tako govoriti o popovima? Popovi su neprijatelji ove države."

- "Ti mi se samo javi. Samo mi još tvoja mudrost nedostaje. Neprijatelj je ove države tvoja glupost. I makni mi se s očiju jer ćemo se drugačije razgovarati."

- "Baš me zanima kako ćeš to što sada radiš pravdati na slijedećem partijskom sastanku?"

- "Svaki put kad nađem ovoga čovjeka kako čisti zahod, svaki put ću naopako izvrnuti svu četu. I sve će se znati. Svaki bijeg. Svako neizvršavanje dužnosti. Svaka, najmanja sitnica. Time ću se pravdati Partiji. Ali jao njoj kad je spala da joj ti budeš članom."

- "Zašto?"

- "Zato što si ti sada partijaš samo zato da se dočepaš pisarskoga mjesta. Ali, jao četi koju ti budeš vodio. Opet ćeš morati moliti Fratra da ti tvoj posao napravi."

- "Faik, ima onaj tko će sve ove razgovore okončati."

- "Faik se razgovora ne boji. Ni tvojih. Ni partijskih."

- "Vidjet ćemo, Faik."

- "Vidjet ćemo, Kavazoviću."

Vrijeme za spavanje već se približilo. Fratar je legao mirno u svoj krevet. Kreza je ležao do njega, ali ga Fratar nije niti pogledao. Prije nego se ugasilo svjetlo još jednom je pogledao kalendar napravljen po mjesecima na unutrašnjem dijelu kape. Još je jedan dan prekrižio malom, jeftinom pisaljkom. Koliko li je tek još ostalo?

X.

Nakon nešto više od mjesec dana, otkako je Fratar dospio u Lukavicu, za njega kao da i nije postojao vanjski svijet. Tek pokoje pismo od obitelji i rodbine, pokoje od fratara, bila je sva njegova veza sa svijetom. Da nije bilo "dnevnika" i naredbe o jutarnjem političkom obavješćivanju čete ili voda bio bi zaboravio i vrijeme i prostor. Pripremali su ih za kako se govorilo "najsvečaniji čin", zakletvu Titu, Partiji i državi. Fratar se od te stvari grozničavo stresao svaki put kad bi je netko spomenuo. Jedina radost u svemu tomu bila je to što će odtad moći povremeno izlaziti u Sarajevo.

Dva dana prije zakletve, već od jutarnjih sati, treću i četvrtu četu, a uz to još neke, Fratru nepoznate rodove postrojili su i odveli u kino dvoranu. Obavijestili su ih kako ih kao mlade vojnike želi susresti major Tumanov, politički djelatnik kasarne, dati im razne upute i pripremiti za zakletvu.

Fratar je sjedio na drvenom sjedalu i pokušao razumjeti Tumanova. Još nije ni mogao znati tko je taj čovjek i koja mu je sve uloga. Za Fratra to je bio samo jedan crnomanjast oficir visoka čina i ništa više. Pored Tumanova bili su još neki oficiri. Fratar je poznavao samo Kuzmanovića. Rekoše mu da se proćelavi kapetan prve klase zove Jakovljević, a niski, sijedi da je Bajro. Plavokosi, kratko ošišani zvao se Kostić. Nitko nije znao što svi ti oficiri rade. Fratar je samo zapazio kako se Veltruskome i Dikiću iz četvrte čete nervozno pokreću i prsti i noge.

Tumanov je govorio o političkoj situaciji u svijetu i o ulozi Jugoslavije u njoj. Bio je suhoparan i toliko dosadan da je sva vojska gotovo pozaspala. Fratar se zanimao za ono što je govorio jer mu se činilo zanimljivim kako jedan čovjek govori nešto što ima i debele pozadine u sebi. Pričalo se i veličalo Titov put u Kinu, gdje su tisuće Kineza dočekali Tita takvom paradom kakvu je teško zamisliti, a kamo li platiti.

Fratar se sjetio Titove žene Jovanke za koju se potajice pričalo kako je u zatvoru jer je Titu u krevet, uz pomoć –oke Jovanića, ugurala mikrofone za prisluškivanje. I vica što se tada prepričavao. Beogradskog glumca pitali za komentar glazbenog albuma "Bitanga i princeza". Odgovorio je kao iz topa: "Bitanga svetom luta, a za princezu se ne zna". Odmah robija, jer to je on mislio upravo na Tita i Jovanku. Sreća da je bio Srbin. A kad bi samo taj Tumanov znao o čemu Fratar sada misli? A Fratar nije Srbin.

U Tumanovljevu govoru došli su "nesvrstani narodi kao nešto velikoga," razgovori o "miroljubivoj koegzistenciji naroda i narodnosti", o prijateljstvima s velikim svjetskim uglednim državnicima kao što je bio car Haile Selasije. Posljednjih je dana bilo prodrlo u javnost kako je upravo taj car branio goli tur jer mu je gladni narod u garažama pronašao stotinjak skupocijenih automobila i čitava bogatstva. Tumanov je to obrazložio kako, eto, druženje s Titom, u afričkih naroda otvara volju za slobodom i kako se stvari pokreću jer ih Tito zagovara.

Sažme li se sve ono što je Tumanov govorio, svaki grm, cesta i svaki zaselak skrivali su na tisuće neprijatelja od kojih se trebalo čuvati. Posvješćivao je vojsci kako trebaju budno promatrati sve oko sebe i na najmanji znak neprijatelja odmah službi sigurnosti sve dojaviti. Longović koji je sve doslovno shvaćao zamalo nije odmah potrčao istraživati grmove. Vojsci je bilo zabranjeno razgovarati sa strancima, neznancima ili onima koji nešto žele ispitati i otkriti kakvu vojnu tajnu. Svatko tko je imao fotoaparat odmah je bio sumnjiv. Nije se smjelo putovati privatnim automobilima niti odgovarati na pitanja u svako doba. Jer toliko je neprijatelja države okruživalo svakoga vojnika. Fratar se samo jednoj stvari začudio kod Tumanovljeva govora. Da to Tumanov dvaput nije ponovio činilo bi mu se kako to nije dobro razumio i da je to nemoguće,.

- "Vi koji sada služite vojsku, a mrzite ovu državu i radite za neprijatelje, imate priliku od nas naučiti veoma mnogo. Ovo vam je prilika dobro nas upoznati, a gdje god bili, iste ove vježbe morate izvesti. Stoga radite. Kad upoznate našu snagu, vojnu moć i sve ove tajne, nećete nas lako podcijeniti."

Zakletva je izvedena u narednu nedjelju. Vojska je morala biti čista, ispeglana i uredna. Veltruski se brinuo da njegova četa bude sasvim u redu. Na poligonu za tjelovježbu bila je napravljena drvena govornica presvučana tepisima. Iza stolica za visoke oficire stajala je jugoslavenska trobojka i komunistička crvena zastava, a u sredini se između njih kočeperio Titov portret negdje iz ratnog doba. Svu su novu vojsku postrojili po četama i svatko je morao uredno stajati na svome mjestu. Riječi su zakletve učili već prije nekoliko dana. Kad se Pozderac popeo na pripravljeni podij sva je vojska morala stajati mirno. Pored podija bili su postavili roditelje pridošle na zakletvu svojim sinovima. Iz Fratrova voda nitko nikomu nije došao. Pozderac je održao govor, major Žarković također. I još neki. Riječi zakletve morali su ponavljati za majorom Žarkovićem. Fratar se izgubio u masi. Mrzio je tog trena i Tita i riječi zakletve, a prezirao najdublje sav taj cirkus. Ni na kraj mu pameti nije bilo ponavljati odvratne komunističke parole. Svaka je četa imala svečano okićen stol i na stolu Titovu sliku. Poslije zakletve svi su vojnici morali pristupiti stolu i potpisati dan kad su se zakleli.

- "Strašno, zvat će me zakletim komunistom. Imaju čak i moj potpis." Pomislio je Fratar dok je pored svoga imena iščarao nešto što je trebalo biti potpis.

- "Kakav ti je to potpis? To je mačkopis." Dobacio mu je Dobrinić, gledajući crte što bi morale značiti Fratrovo ime i prezime.

- "Nos docti male scribimus!" Odgovorio mu je Fratar.

- "Kako?"

- "Mi učeni loše pišemo. Imamo slab rukopis." Odgovorio mu je Fratar čudeći se da se Dobrinić udostojao s njime riječ progovoriti.

Poslije zakletve pozvali su ih na "svečani ručak". Tog su dana imali pravo piti vino. Kakvim su se samo splačinama naivci radovali? Jer vojnička blagovaonica nije bila ništa različitija od jučer. Samo što su na tri prozora objesili zastave.

Sva mlada vojska mogla je tog poslijepodneva izići u grad. Desetari su provjerili jesu li svi propisno obučeni. Morali su imati ogledalo, češalj, kravatu, iglu i konac. Dežurni vodnici imali su zadatak ispratiti ih do izlaznih vrata kasarne. Prije odlaska ponovno im je jedan od oficira, major Žarković uputio opomenu: kako ne smiju zaustavljati automobile na cesti nego putovati samo javnim prijevozom, kako se ne smiju obraćati nepoznatima, kako se ne smiju opijati, kako moraju na vrijeme doći nazad i kako se ne smiju ni slučajno okupljati oko "Drine" i "Mošćenice".

- "Što su "Drina" i "Mošćenica"?" Pitao je Kalač Veltruskoga.

- "Sunca mu garavog, to ti je mjesto za sve budale koji žele zaraditi sifilis ili u najmanju ruku triper."

- " Ništa vas ne razumijem."

- "To ti je mjesto sarajevskih kurvi, jesi li sada razumio."

- "Tako ste mi odmah mogli reći."

- "Svake godine isto. Da major nije rekao, ne bi pola vojske ni znalo za te prčvarnice. Sutra ću ponovno voditi u bolnicu triperaše. O sunce garavo."

Tako je sam sa sobom govorio Veltruski, ispraćajući vojsku preko ulaznih vrata kasarne. Samo nekoliko minuta kasnije, već se ništa od govorenog nije ispunilo. Vojska je ulazila u svaki automobil koji se zaustavio i želio vojsku povesti u grad. Sva je Lukavica bila preplavljena ružnim vojničkim odijelima. Potraga za ženama bila je jedina prava namjera većine tog ljudstva više naličnoj razularenoj masi nego li zdravim ljudima. Ali, tko će dati toliko žena? Nisu ni one lude. Kakve će sutra priče ispričati Selimović i Nikolić? Mili Bože!

Fratar se povezao autobusom koji je uskoro naišao. Ljetno je vrijeme bilo veoma lijepo i grad se kupao u popodnevnom suncu. Iskrcao se na jednoj od gradskih ulica i nastavio tumarati gradom. Nakon nekih pola sata pješačenja našao se u samome centru. Zagledao je ljude, izloge, tramvaje, autobuse. Pogledom je tražio crkve. Znao je već otprije za katedralu i crkvu sv. Ante, ali ih nije znao odmah prepoznati. Na svakom koraku bila je vojska. Prepun grad uniformi. Ni jedna od žena u prolazu nije ga ni pogledala.

Na Baščaršiji je susreo Jusu Kalača. Nastavili su zajedno tumarati ulicama. Novaca svejedno nisu imali dovoljno. Tek za pokoji sok, za ono najjadnije, sirotinjsko. Kalač je crnogorski tromo izgovarao rečenice, ponajčešće kad naiđe kakva djevojka ili žena. Pričao je o ženi i djetetu, o bratu koji je tamo negdje u Beogradu završio visoke škole, a on za to sam nije mario, te je ostao bez naobrazbe. Sve do samog predvečerja tako su lutali ljetnim nedjeljnim ulicama, punijim što je večernje doba više maha uzimalo. Kalač se okretao za svakom ženom, uzdišući i žaleći što upravo sada nije civil i što ne može zavoditi. Šetajući tako s Kalačem prešao je preko mosta na kojem je svojedobno poginuo austrougarski princ Ferdinand i za visokim stablima i hotelom ugledao crkvu. Prošli su pored nje, a da Kalač nije zapazio što to toliko Fratra privlači šetati. Fratar je želio potajno izvidjeti na koji će način neprimijetno uletjeti u samostan, a da ga ne vide i ne progone. Imao je peh. Samo nekih dvadesetak metara dalje bila je kasarna i straža. Znao je da će svaki put kad bude dolazio u samostan, morati dobro paziti kako ga ne bi opazili jer je vojsci strogo bilo zabranjeno ulaziti u sve bogomolje.

Posljednji autobus za Lukavicu bio je oko deset sati. Iza tog doba vojska je morala pješačiti ili plaćati taksi. Fratar je kupio kartu i sjeo u poluprazan autobus. Vojsci se nije žurilo nazad. Lukavica je tu večer bila bučna. Kad se Fratar vratio u spavaonicu polovica je vojske već bila pijana. Mnogi su povraćali, mnogi nerazumno buncali, posvuda je bila pijana dreka i nadvikivanje. Uzaludno su dežurni vojnici gasili svjetlo. Svaka prispjela grupa činila je nova čudesa. Kreza je bio tako pijan da nije niti pokazivao znakova života. Mali Milenković i Stanković iz Pirota, zagrljeni su upali u spavaonicu, jedva pogađajući prolaz između kreveta. Mijatović je dobasrljao do spavaonice u zagrljaju Selimovića i dvojice Jakovljevića. Ništa nije bilo bolje ni na hodnicima ni u zahodu ni na pisti. Uzaludno je dežurni oficir prijetio i uzbunjivao. Da je tu večer netko namjeravao napasti Lukavicu ne bi mu trebalo mnogo napora. Malo bi mu se vojske moglo suprotstaviti. Fratar je usnuo, već naviknut spavati i pored buke i nereda.

Jutro je donijelo velike novosti. Dežurni je morao odlaziti od kreveta do kreveta kako bi dugim drmanjem probudio i uspravio na noge jučerašnje pijančine. No, tog se jutra pojavila novost. Kreza nije mogao ustati iz kreveta. Ni Mijatović. Ni Selimović.

- "Triper!" Poturičić je uzviknuo da ga se moglo čuti do treće zgrade. "Tko se k meni primakne gubi glavu."

Fratar je začuđeno gledao u Krezu. Nije znao što je to triper. Veltruski je tog jutra bio dežurni. Stoga se pojavio u četi, vidjeti kako upravo njegovi vrše dužnosti.

- "Što je ovo, sunca vam garavog? Kreza u krevetu. Mijatović u krevetu. Tko još, ova mrcina, kako li se zoveš? Ustaj!"

Sva trojica mukom su mučala, ali se ni jedan nije uspio ustati.

- "Da niste slučajno zaraženi triperom, sunce vam garavo?"

Veltruski je nesvjesno pogledao u vlastite ruke, misleći je li se dosad dotakao čega u spavaonici. "Još mi samo to treba. Ustaj!"

Sva trojica pokušala su ustati, ali nije lako išlo. Kakva li je to predstava bila kad su se sva trojica u podgaćama, držeći se za spolovila, kretali prema zahodu? Fratar je u čudu gledao kako se pomiču, kao kad netko za sobom vuče po zemlji visok spomenik.

- "Živjela Šura! Živio triper!" Rugala se vojska iz polumračne spavaonice.

- "Muk tamo, sunce vam garavo."

- "Ništa ne razumijem. Što se zbiva? Što je Šura i triper?" Došaptao je Fratar Poturičiću.

- "A tako? Triper je spolna zarazna bolest. Dotakneš li Krezu i ti ćeš ujutro hodati kao i on danas. A Šura, to ti je Šuhra, najstarija sarajevska vojnička kurva. Vidio sam je jučer s Krezom. Nećeš biti pravi vojnik ne upoznaš li Šuhru."

- "Prva ti vrijedi, a drugo sve preskoči."

- "Ozbiljno ti govorim, bježi od Kreze i od ove dvojice. I ne uzimaj kvake. I danas čitav dan peri ruke."

- "Je li ovo izlječivo? Je li ovo kao sifilis?"

- "Za dva dana, kad im dobro isperu jaja, eto ih nazad. Do tada ćemo imati svoj mir. Nema ni ludog Kreze ni onoga još luđeg Mijatovića.

XI.

Jednog se nedjeljnog jutra, neposredno nakon vojničke zakletve, u četi pojavio vodnik Veltruski. Tajanstvenim hodom prišao je vojsci i dežurnome naredio skupljanje u učionici. Znalo se već kako će nešto biti. Veltruski je još u to doba zapovijedao četom jer se novi zapovjednik nije još bio pojavio. Najavio je neobičan zadatak za taj dan, ali nikomu nije rekao o čemu se radi. Nitko nije mogao nikamo otići. Naredio je da sva vojska obuče nova i čista odijela, stavi kravate i pripremi se kao da odlazi u grad.

Uskoro su svi vodnici na pisti postrojili svoje vodove. Pored treće čete i četvrta je imala isti zadatak. Nakon provjere urednosti zapovjeđeno im je da se u koloni zapute prema izlazu za automobile. Nitko nije znao kamo idu, ali su znali kako neće nikamo na posao jer bi im naredili obući druga odijela. Veltruski se samo smiješio slušajući vojničke pretpostavke. Jer Paić je već znao kamo idu. Kalač je široko pretpostavljao, Toplica je samo pitao hoće li do ručka natrag, Nedeljkovića sve to nije zanimalo, a Poturičiću su svi zajedno išli zna živce.

Kad su napustili kasarnu, u koloni su se zaputili cestom što je od Lukavice vodila prema Neđerićima. Fratar je tu cestu već upoznao jer se jedne od nedjelja pješice zaputio prema Teološkom fakultetu što su ga držali fratri. Još je bolje upoznao sve te predjele jer se zgradi teologije prikradao preko njiva i šumaraka kako ga ne bi opazili i uhitili stražari iz kasarne odmah pored zgrade.

Nakon gotovo sata pješačenja Veltruski ih je zaustavio na livadi pored puta i tek tada rekao kamo idu.

- "Vrhovni komandant jugoslavenske vojske, drug Tito, prolazi pored nas i jutros smo uranili pozdraviti ga. On će se Neđarićima provesti od zračne luke do Tjentišta. Zato molim za disciplinu. Sad kad dođemo do mjesta, nitko se ne smije nikamo udaljavati sve dok ne dobije drugačiju odredbu. Jesmo li se razumjeli? Nemojte da me tko osramoti. Pazite dobro kako se ponašate."

Doveli su ih na cestu i ostavili čekati. U početku su mislili kako će to brzo proći, ali im se čekanje oteglo. Već su prošla i dva sata otkako su došli na mjesto, ali se još nije maršal ukazao. Otkrili su nedaleko odatle malu trgovinu s prehranom pa su pojedinci molili Veltruskoga kako bi mogli kupiti cigarete i mlijeko.

Fratar je sjedio na rubu ceste u sjeni visoke krošnjate topole. Opažao je kako se sva okolina polako ispunja svijetom. Nezainteresirano je sve to promatrao, ne imajući baš nikakve želje upravo sada sačekivati Tita. Pored njega neki sredovječan čovjek sjedio je također i ispunjao neku križaljku. Fratru neznanac ni po čemu nije bio osobit. Videći kako vojska odlazi kupiti stvari u trgovinicu, više iz znatiželje i iz dosade nego li od potrebe, spustio se malom nizbrdicom do trgovine i kupio malu dozu tvrdoga keksa i mlijeko. Zapazio je kako se za njim spustio i onaj čovjek s križaljkom. Zagledao je stvari po trgovinici, ali ništa nije kupovao. Fratar se vratio nazad, sjeo na staro mjesto, te jedući onih nekoliko keksa zalivenih mlijekom, čekao Tita. Izgledalo mu je kao da "čeka Godota". I čovjek s križaljkom ponovno se vratio na staro mjesto.

Fratar je tek tada posumnjao kako taj neznanac ima nešto s njime. Namjerno ga je odtad mjerio od glave do pete. I neznanac bi pokatkad podigao oči s križaljke, gledajući u Fratra. Jednom su im se i pogledi susreli. Fratar nije htio sakriti ni spustiti pogleda. Vidio je u neznancu samo nešto hladnoga.

- "Anđeo čuvar!" Sinulo je Fratru. Osjetio se toliko važnim. Odjednom se neznancu pridružila nova grupa. Točno ispod stabla, dvojica s jedne, a dvojica s druge strane, sada su četvorica neznanaca ispunjali križaljke.

Fratar se gotovo nije ni micao. Neznanci su svakih nekoliko minuta razgledali okolinu, a onda nastavljali ispunjati svoje križaljke. Već se na tom dijelu ceste skupila masa svijeta. Moglo ih se već tisućama mjeriti.

Kao po dogovoru sva četvorica neznanaca uspravila su se i spremila križaljke, ali svojih mjesta nisu napuštali. Okretali su se neprestano i mjerili čas Fratra čas jedan drugoga. Za sve to vrijeme jedan drugomu niti slovca nisu prozborili.

Pronio se glas kako Tito dolazi. Otkako je Fratrova grupa došla već je bilo prošlo gotovo pet sati. Približavalo se podne, a oni su tu od ranog jutra. Fratar se ustao, ali se cesti nije dalje primicao. Odjednom s s lijeve strane prolomio pljesak, a zatim se pojavio ogromni mercedes pred kojim su vozila četvorica motociklista. Ljudi su istezali vratove kako bi vidjeli čudo zvano maršal. Kordon uniformirane milicije nije nikomu dozvoljavao približiti se cesti.

Tito je nezainteresirano sjedio na zadnjemu sjedištu duge limuzine, odsutna pogleda i s debelom cigaretom u ruci. Nije izgledao kao nikakvo čudo. Malen, mnogo manji nego je to televizija dopuštala otkriti, prozirne staračke kože, Fratru se učinilo kako je već na umoru.

Zaokupljen Titom, nije ni primijetio da su se već nakon nekoliko minuta poslije, sva četvorica neznanaca izgubila u masi.

Masa se uskoro počela razilaziti. Veltruski je zapovjedio vojsci spremiti se za povratak u kasarnu. Tek kad su se vraćali nazad u Lukavicu Fratar je imao što i vidjeti. Svaka cestica imala je masu naoružane vojske, pod svom ratnom spremom. Čitava kolona kamiona, s topovima za sobom, zatvarala je prolaz. Ni ptica se tu nije mogla provući.

-"Koliko košta najobičniji izlet ovakva straca? A već je jednom nogom u grobu." Mislio je Fratar sve vrijeme dok se uznojan vraćao istim putem prema Lukavici.

- "Najljepše na svijetu jest biti to što jesi." Mudro je ustvrdio Medved kad su se našli na poligonu poslije ručka.

- "Hoćeš reći kako najobičniji ljudi najmanje koštaju." Uzvratio mu je Fratar.

- "Tu negdje." Ostao je Medved pri svojoj. "Čini mi se da bismo uskoro mogli imati velik sprovod."

- "Kakav sprovod. Priča se da stari od jutra do večeri trči za suknjama. U zadnje vrijeme, kažu, i ne vidi ništa osim suknji. Otkako je ostao udovac."

- "Bijeli udovac. To ljepše zvuči." Dobacio je Medved i otišao spremati se za Sarajevo.

- "I ja bih. Ali nisam htio moliti Krezu za izlazak. Nije loše ni ovdje na klupi. Čekajući da se vrate bludnici i pijanice."

- "Ne zna se što je veće vrijednosti: vojničko vino ili vojničke žene."

- "Ne znam ni ja." Odgovorio je Fratar i zaputio se čitati knjigu na proplanak iznad poligona.

XII.

Kako je vrijeme više odmicalo tako je Fratru Lukavica sve više postajala nužno zlo. Navikao se na spor protok vremena i više se nije dao uznemirivati. Sve mu je postalo uobičajeno, i jutarnje ustajanje i trčanje i skakanje po lokvama i preskakanje prepona i vježbanje marševa. Sve mu je to bilo samo dužnost u čekanju onoga posljednjeg: odlaska iz Lukavice. Sve više se upoznavao s različitim ljudima i karakterima. Stvorio je u sebi prostor za tri grupe ljudi: prijatelje iz svakodnevlja, sudrugove s kojima se pozdravljao i one s kojima nikada nije želio imati posla. Veoma oprezan, svakoga od vojnika promatrao je samo vlastitim doživljajem, ne vjerujući tuđim nikakvim procjenama.

Bio je svjestan kako se oko njega već pletu nevidljivi konci satkani od riječi kao zamki. Oprezno bi slušao pitanja čitava niza vojnika. Kavazović, Veličković, Jakovljević, ćelavi Srbin Ranko, Mišić: čitava serija, sve neiskusnih, pokatkad i priglupih doušnika. Fratar ne bi odbijao razgovora, ali je četverostrukim oprezima mjerio svaku riječ, znajući dokle smije, a što ne smije prekoračiti.

Uskoro se, u svako doba kad bi bili slobodni, grupa prijatelja sastajala i pričala o svemu i svačemu. Fratar je za iskreno društvo izabrao kipara Medveda, maloga mesara Filipovića i glumca Šabanova. Bili su gotovo nerazdvojni. Pridruživali su im se pokatkad Katanica, Poturičić, Slovenac Piškur ili Zver, orguljaš koji nije znao niti jedne note, a svirao svaku pjesmu čim bi je čuo. U grupi bi povremeno bio i pravnik Mikinac. Društvo je znalo kako Mikinac veoma često druguje s visokim oficirima, ali on toga i nije ničim tajio.

- "Kako može raditi to što radi?" Zanimao se Medved, svoje pitanje potkrepljujući teškim psovkama. Fratar nije ništa na to odgovorio.

- "Slušaš li ti što ti govorim?" Ljutio se Medved na Fratrovu šutnju.

- "Pusti ga. Glup je ko točak. On se svakodnevno i druži s njime". Dodao je Šabanov. Fratar je legao na travu, držeći ruke pod glavom i grickajući vlat trave utrgnute tu na travnjaku gdje su razgovarali. Kao da to nije njemu upućeno gledao je u nebo i dugo otezao s odgovorom.

- "Smijem li ja vas dvojicu sada nešto pitati? Da vi morate imati svoga anđela čuvara, jer je rijetko tko u ovoj kasarni bez anđela, koga biste izabrali? Bi li voljeli da vas špijunira završeni pravnik i intelektualac, sposoban doslovno prenijeti to što mora reći, ili bi voljeli da vas prati neka budala koja će izmisliti o vama stotinu gluposti da se uliže nekima tamo u zaleđu?"

Medved, Šabanov i Filipović neko su vrijeme ostali bez riječi.

- "Dakle, i vama je jasno kako je bolje da to radi Mikinac nego netko drugi. I još nešto. Ako Mikinac s nama bude sjedio neće s nama sjediti netko drugi. Uostalom, Mikinac možda želi nešto drugo od svega ovoga i ne skriva nam kako se druži s Tumanovom. Zato ćemo jednim udarcem ubiti dvije muhe: slobodno se i bez bojazni družiti s Mikincem i zauzvrat ne imati nikakvih problema s Tumanovom. Svi znamo Mikinca. Ne bude li njega bit će drugoga koga nećemo znati."

- "Svih mi vatikanskih spisa, ova mu poslije dugo vremena nije ni luda." Dodao je Rean. Filipović, potpomažući se po običaju svojim psovkama ponovno je uzvratio Reanu.

- "Da vama ciganima daju sve te vatikanske knjige vi možete s njima samo vatru ložiti. Kad nema ni jednog pismena."

- "To su tebi rekli volovi prije nego su bili zaklani. Tako govore volovi. I ciganski." Nije mu Rean ostao dužan.

- "Kad li će proći ova gluparija. Ovo je najdublje poniženje što sam ga ikada proživio. I kad budem imao sina poslat ću ga k crnome vragu samo da ne dospije ovdje gdje ja moram biti." Zamišljeno je jadikovao Medved.

- "Gluposti su vječnije od svemira, dragi moj, to ne zaboravi". Uzvratio mu je Šabanov.

- "Ciganske mi mudrosti". To si zaboravio reći." Dobacio mu je Filipović.

- "Zamisli, kad bi se dogodilo da ti lijepo sjedneš u Skopju u zrakoplov i da mi dođeš u posjetu u Zagreb. A to se bude zvalo međunarodni let. I da ti u putovnicu udare granični pečat. O Bože, kako bi to bilo prelijepo." Medved se potiho šalio sa Šabanovom.

- "A kako bi to bilo da ja sutra rano odem kod moga zemljaka Tumanova i da mu ispričam kako u Lukavici trojica ustaša sanjaju o svojoj državi. Umjesto putovnice da mi daju objavu na dopust od osam dana. A vi da malo sjedite na Alipašinu Polju dok vas ne prebace u kakav sigurniji zatvor. Ciganske mi mudrosti, to ne bi bilo loše."

- "Kakav si budala i hoćeš". Dobacio mu je Filipović.

- "Samo su budale pametni i pošteni ljudi. Zato ću ja ostati gdje jesam. Čista budala."

- " Istina. Tako piše i Dostojevski. Ne vjeruješ li pročitaj "Idiota". Taman sam ga do kraja pročitao." Fratar je želio okončati već pomalo opasan razgovor.

- "Samo ti svašta čitaj. A misliš da neće onaj dolje pametnjaković iz knjižnice dojaviti Tumanovu kako ti čitaš sumnjive knjige?"

- "Sumnjivih knjiga nema u vojničkim knjižnicama."

- "Vidjet ćeš uhvati li te Suljo da čitaš. Ili Ibrišimović, onaj vodnik koga je Selimović unaprijedio u kapetana."

- "Samo mi nemoj još i Pešića spomenuti. Svakoga dežurstva napije se ko truska. Pa mi za požarstva izrecitira deset pjesama na bugarskome."

- "Dragi Bože, svašta li si stvarao. I svašta li si od mene učinio dajući me Sulji, Pešiću, Ibrišimoviću, Nedeljkoviću,–ukiću...".

- "Taj bi –ukić uskoro mogao biti i tvoj kapetan. Priča se da ćeš mu za koji dan biti pisar."

- "Oslobodi me, Bože, od napasti. Još nisu prošla ni tri mjeseca".

- "Amen". Završio je razgovor Filipović. A sada dolje. Popodnevno zanimanje počinje."

- "Ne zezaj, subota je."

- "Samo sam se šalio. Ovdje se sa svime može šaliti."

XIII.

Bila je nedjelja poslijepodne. Jesen je već hvatala zamaha u zemlji gdje je toplina uvijek nešto rajskoga i gdje se već krajem kolovoza mora računati na debeli kaput. Svejedno, tog je popodneva sunce prekrasno obasjavalo bojama prošarane šume kestenova, lipa i breza. Vojska je opsjedala klupe na rubu poligona za postrojavanje.

Fratar je, ne imajući mogućnost otići u grad, uzeo jedan od romana posuđenih u vojničkoj knjižnici, te ležeći na ceradi šatorskog krila provodio vrijeme čitajući na malom osunčanu proplanku. Ostala vojska koja nije mogla dobiti izlazak u grad ili je igrala nogomet, trčala ili je pisala pisma.

Na poligonu ispred treće zgrade nastala je graja. Već svima dobro znan beogradski kicoš, zanimljiv po svome stalnom mahanju rukama i neobičnu govoru, gdje su ženski organi bili svakako uračunati u svaku drugu riječ, držao je u ruci dvije drvene palice povezane na čvrstom metalnom lancu, dok se drugi natraške odmicao, izbjegavajući udarce. Izvodio je neodređene zvukove, kao bik kad mu nešto nije pravo pa počne frkati i zemlju kopati prednjim nogama. Kako je i zašto došlo do susreta njega i mladog golobradog Albanca i zašto ga je Srbin udario palicom nije znano. No, svakako je iza toga uslijedio čitav teatar.

Albanac je zateturao od udarca drvenog štapa, ali samo nekoliko minuta kasnije do mjesta sukoba već je pristizao jedan po jedan Albanac. Vojnik se i nadalje pravio Kinezom. Vitlao je svojim štapovima, prigibao koljena, plosimice udarao ispruženom rukom kao da reže mačem neki nevidljivi sir od zraka.

Sve je to trajalo dok se krug sastavljen od Albanaca nije sasvim zatvorio. Srbin se sve manje igrao svojim štapovima, a sve više postajao naličan makovu zrnu. Njegov glupi i kicoški osmijeh u trenutku se pretvarao u osmijeh spreman pretočiti se u naličje ocrtano strahom i nesigurnošću.

Na promjenu nije morao dugo čekati. Gotovo da mu se lice našlo u položaju da se i nema kad više mogućnosti nasmijati. Albanski se krug naglo zatvorio. Udarci su po Srbinu počeli padati kao kakav prolom oblaka gdje udarci kao kapi ruše sve pred sobom. Uskoro Srbin više nije ni pokušavao ustati. Udarac za udarcem, nemilosrdan i prepun mržnje uskoro ga je potpuno slomljena ostavio na pločniku. Kad su čuli dolazak dežurnoga oficira, vojnici iz sukoba razbježali su se na sve strane. Bez svijesti od udaraca i u lokvi vlastite krvi, naslonjen na svoje štapove povezane lancem, ležao je ne imajući više nikakva osmijeha na licu. Dežurni oficir zatekao ga je gotovo beživotna, dajući uzbunu i zovući liječnika hitne pomoći.

Vrlo brzo na mjestu se događaja našao kosovac Kostić i podoficir Kuzmanović. Nakon kratkog ispitivanja uhapsili su i odveli u istražni zatvor Kolja Široku, Albanca, katolika, najbogatijeg i najobraženijeg vojnika albanske grupe.

Čitavo popodne, večer i noć bili su napeti kao kakva struna spremna svakoga časa puknuti. Albanci su se povukli u grupe i nisu imali povjerenja vratiti se svojim redovnim dužnostima. Nagli dolazak čitavog niza visokih oficira, kosovaca i automobila vojne policije upaljenih plavih svjetala, stvarali su osjećaj opsade. Iskra sukoba toliko se približila pucanju da se jedva moglo izbjeći sveopću tučnjavu, rušenje i krv.

Već od rane zore sva treća četa kojoj je pripadao Kolj Široka bila je izdvojena iz svih redovnih dužnosti. Bilo je naređeno da se svih stotinu dvadeset vojnika smjesti u vojničku učionicu i da ne smiju nikamo izlaziti.

Kad se vojska smirila u učionicu je uz pratnju kapetana Nedeljkovića ušao major Žarković i kosovac Kostić. Održao je jedno od onih uobičajenih govora o potrebi jedinstva "jugoslavenske armije i potrebi bratstva i jedinstva", po kojoj se ne smije događati da vojska svoga druga ostavi polumrtva na pločniku i da ga služba hitne pomoći mora spašavati. Vojska je šutjela.

- "Druže kapetane, vojnik Džafer. Dozvolite mi obratiti se."

- "Izvoli." Kostić mu je dozvolio s neskrivenom mržnjom u glasu.

- "Zašto je odveden Kolj Široka u zatvor?"

- "Opet počinjemo ispočetka. Zar nije dosta sukoba?"

- "Druže kapetane, niste postavili pravo pitanje niti dali pravi odgovor. Zašto je Kolj Široka zatvoren?"

- "Ubije se čovjeka i onda pitaš zašto je tamo."

- "On s time nema veze. Kolj je bio sa mnom na klupi pored kantine kad se sve to dogodilo."

- "Tko onda ima?"

- "Ima stotinu albanskih vojnika. Ali nema Kolj. Ipak, zašto ne pitate zbog čega je sukob izbio?"

- "Ti izgledaš kao kakav odvjetnik. Čini mi se da te Široka nije unajmio."

- "Druže kapetane, neka sam propali student prava, a mogli biste znati i zašto sam propali, znam dovoljno jasno reći to što vi nikako ne želite reći: tko je počeo sukob?"

- "To se ovdje ne smije događati."

- "Druže kapetane, reći ću to što vi nikako da rečete. Momak koji se mjesecima igra svojim štapovima i udara bespomoćne vojnike, psujući im majku šiptarsku jednom je morao doći do svojeg debljega kraja. Mi smo se već odranijega o tomu razgovarali. Vi ga niste htjeli zaustaviti. Sada će, kad se za nekoliko mjeseci vrati iz bolnice, naučiti da slijedeći put može se dogoditi da nikako ne ustane. Mene, koji vam ovo govorim sada možete i na smrt osuditi, ali drugačije neće biti. Vi kažete da smo mi ovdje svi jednaki. Mi imamo pravo biti potpuno isti. Zato vam ovo bez straha govorim."

Sastanak je poslije Džaferova govora brzo završio. "Kos" se osjećao bespomoćnim, ali se znalo da se Džaferu neće oprostiti. Ipak, da sukob smire, poslije tri dana zatvora u treću se četu ponovno vratio Kolj Široka. Smijao se kao da se ništa nije dogodilo. Za svaki slučaj ozlijeđeni Srbin nikad se više nije vratio u Lukavicu. Nakon višemjesečnog liječenja od lubanje do polomljenih ruku otišao je nekamo drugamo u prekomandu.

- "Znaš li novosti?" Pitao je Medved Fratra kad su se poslije susreta u učionici našli na poligonu.

- "Čuo sam ih upravo. Nešto sam od toga i vidio."

- "Ma ne to. Ima i drugih. Kad si vidio Reana?"

- "Stvarno. Nema ga. Sigurno je otišao liječniku."

- "Pogospodio se teško. Vozi se u vojničkim kampanjolama i u pratnji. I to pod upaljenim plavim svjetlima."

- "Što se dogodilo?"

- "Neću ti reći. Kad ga sretneš nakloni mu se i pitaj možeš li se povesti s njime kad se slijedeći put bude vraćao iz grada."

Fratar je potražio Šabanova i pronašao ga pred kantinom na klupi. Izveo je malu scenu.

- "Medved me poslao k vama, vaša visosti, i zamolio me da vas zamolim, kad slijedeći put budete svojim službenim automobilom putovali iz grada da se udostojite zaustaviti i povesti ga. U ime likovne umjetnosti ja ću također tu stajati kao sluga. Molim vas, odgovorite ima li ovo kakve šanse?"

- "Lako se tebi rugati, ali ja zamalo ne izgubi glavu. Koji kreteni vode ovu vojsku, pa to je da čovjek izludi."

- "Pjevaj, što se dogodilo?"

- "Jučer ja izišao u grad i susreo prijatelja glumca, ovdje iz kazališta. Pozvao me čovjek u gostinjac na piće i pričao mi o putu u Ameriku. Nije prošlo ni pola sata kako smo sjedili i pili, kad najednom u krčmu upadoše vojni policajci uperenih pušaka. Za tri sekunde kasnije upade milicija isukanih pištolja. Gledam što je. Ništa mi nije bilo jasno. Ni mome prijatelju. Zavezalo nas i odvelo u zatvor. Tamo su nas ispitivali zavezane lisičinama.

- "Prezime, ime, mjesto boravka, služba?" Izderao se vojni policajac, predvodnik grupe.

- "Glumac. Osobna vam je karta u džepu." Tako je odgovorio glumac.

- "Ti. Isto što sam njega pitao."

- "Glumac. Vojnik iz Lukavice. Pobjegao bez knjižice."

- "Zašto?"

- "Zato što mi onaj blesavi kapetan nije dopustio preko ulaza."

- "O čemu ste razgovarali?"

- "Bio čovjek u Americi pa mi pričao kako se tamo živi."

- "Čiji ste agenti?"

- "Znate li s kime sada govorite?"

- "Znam." Odvratio je vojni policajac.

- "Ako ste uzeli moje podatke, molim vas, sada mi nazovite generala Ačića. Ili pukovnika Pozderca. Ili mi oslobodite ruke kako bih ja to napravio." Zajedljivo je izgovorio glumac. Vojniku se naglo zacrvenio obraz. Obojici je skinuo lisičine, ne znajući što bi rekao.

- "Što znači ovo hapšenje, druže vojniče, tko je ovo zapovjedio?"

- "Dojavljeno je."

- "Što je dojavljeno?"

- "Da vojnik američkome agentu izdaje vojne tajne."

- "I vi onda napravite prepad na gostionicu? Da uhvatite mene kao agenta i njega kao prokazivača vojnih tajni? Pa ovo je neviđeno."

- "Oprostite, nismo znali o čemu je riječ. Oprostite zbog zabune."

- "Oprostit će vama Ačić zbog ove blamaže."

Fratar je sa zanimanjem slušao Šabanova potpuno uživljena u priču.

- "I što je onda bilo?"

- "Moj prijatelj toliko se razbjesnio da je tramvajem otišao kući. Nije htio prihvatiti ponuđeni prijevoz."

- "A ti?"

- "Ja sam njima lijepo rekao kako nemam novaca za kartu, a ni autobusa. Onda su me lijepo u kampanjoli njih trojica dovezli u kasarnu. Dočekao me dežurni oficir, onaj ludi Pešić što se stalno dere. Pita me zašto sam pobjegao bez dozvole.

- "Kamo sam pobjegao? Pa vidite da sam u kasarni i da nikamo ne bježim."

- "Hoćeš reći da sam ja pijan. Da sam lud. Takve se izvodi pred prijeki sud i po kratkome postupku."

- "Razumijem, druže zastavniče. Samo sam mu to rekao. On me poslao, ne smije se reći gdje i kamo. I to ti je sva priča o mojoj vožnji kampanjolom."

XIV.

Život se u Lukavici Fratru bio potpuno uobičajio. Već se bio navikao čekati vrijeme i svaku večer, sada manje grozničavo križati jedan po jedan protekli dan. Vojnički je život bio naporan, ali ga više i nije osjećao kao naporna.

Kreza i Dobrinić sve su manje mogli zapovijedati, a sve više moliti da se nešto napravi. Jedini je Fratar uvijek ostao doslijedan ispunjenju zadanoga. Kad bi trebalo kopati rov, uvijek je bio brz i pravilan. Više radi sebe nego radi vojske veoma je vješto svladavao atletske vježbe. Jedino nikada nije nastojao naučiti marševski korak jer je izabrana grupa stalno odlazila po paradama i vraćala se strašno umorna.

Kad bi subotom ili nedjeljom mogao otići u Sarajevo to bi uvijek činio. Upoznao je fratre na sarajevskome Bistriku i u Neđarićima, a pokatkad bi posjetio i časne sestre na Stupu. Onih nekoliko desetaka metara ispred sasmostana pretrčavao bi i ulijetao u samostan, pazeći da ga vojska ne opazi. U polumračnom hodniku dočekivao bi ga stari vratar fra Hrvoje, čovjek velika duha i uvijek veseo, susretljiv i strpljiv. Nešto kasnije ulazio je sasvim slobodno jer je znao kako već svi znaju kamo on odlazi. Sarajevski su fratri prema njemu bili više nego dobri. Svaki takav dan olakšavao mu je život. Osjećao se manje strancem i s fratrima se naučio iščitavati način bosanskog života. Polako je shvaćao zašto je stari bosanski franjevac iz Makarske govorio kako je govorio i mislio kako je mislio.

Fratrov je vod propješačio kroz vježbe svu okolinu. Mnoštvo puta na Bijelom polju, na poligonima pored Railovca, na Igmanu, na Romaniji, na Jahorini. Imali su mnoštvo gađanja gdje su malim školskim mecima gađali papirnate tenkovske mete. Stotinu je puta puzio po lokvama, gušio se pod neispravnom zaštitnom maskom kad bi im bacali bojne otrove. Stotine su nepotrebnih čuda s njima izvodili.

Pred samu jesen došao je napokon davno već najavljivani kapetan Nedeljković, čiju je službu dotad obavljao stariji vodnik Veltruski. Fratar je očekivao pametna čovjeka, ali je otkrio u Nedeljkoviću podmukla i priglupa oficirčinu, uvijek namušenu, nejasna pogleda i nejasna govora. Od prvoga dana kako su se susreli njih se dvojica nisu podnijeli. S razlikom samo što je Fratar i nadalje bio veoma korektan u svakome poslu, a Nedeljković nikada to nije želio vidjeti. Nedeljković i Fratar zapravo nikada i nisu izmijenili niti jedne riječi bez moranja. Veltruski je i nadalje bio u četi i prema Fratru bio je više nego pažljiv. Zapovijedao bi samo kad bi to stvarno morao, a na Fratra bi povisivao ton kako bi prikrio svoje prave misli. Fratar je sve to čitao kao otvorenu knjigu, zato je pokušao sve kako Veltruskoga ničim ne bi ni razočarao ni povrijedio.

S Dobrinićem je ostao sve vrijeme veoma hladan. Krezu je počeo shvaćati kao povodljiva budalaša koji čini ono što čine drugi. Pokatkad mu je i pokušavao neke stvari objasniti. Kreza bi ga neko vrijeme i slušao. Postajao bi pažljiv i nenametljiv sve dok ne bi ponovno dopao Mijatoviću u ruke. Fratar Mijatovića nije niti pozdravljao niti bi s njime imao ikada ikakva posla. Mali Milenković s Fratrom se bio veoma sprijateljio te su veoma često znali o svačemu razgovarati. Bio je kulturan i skroman. Vojska ga je veoma voljela. Imao je stalno društvo. Kao bogataški sin uvijek je nesebično častio svoje društvo u kantini. Ponekad do najdubljeg pijanstva. Fratru je pričao o svojoj posljednjoj curi. Ona mu je cura samo zato što mu je cura, a već je punu godinu nije uspio poljubiti.

- "Zamisli, pope" kakva je to cura. Otkako sam ovdje, a to je gotovo pet mjeseci svaki dan mi je poslala pismo i u svakome pismu piše mi da me voli. A ja je još nisam poljubio. Da sam je poljubio prvi dan ja bih je i obljubio prvi dan. Tako ti je u mome gradu običaj. Ali sam naletio na minu. Nisam je ostavio samo zato što sam bio znatiželjan do kada će glumiti sveticu i koliko ću je morati lomiti. Ona je mene slomila. Još je nisam poljubio ni dotakao. Ne znam ni kada ću. Ništa ti ja više ne znam. A da mi sada dadeš sve cure svijeta ne bi je dao. I da me sada radi nje ubiješ ništa ti ne bih zamjerio."

Grupa se već počela polako razbijati. Medved je stvarno prešao kod kapetana –ukića na mjesto pisara. Poturičić je uskoro također premješten –ukiću za skladištara. Mikinac je već nakon trećega mjeseca postao pisar četvrte. Poslije Aćimovića Nedeljkovićev je pisar postao Kavazović. Od tog je doba stari skladištar Sekelj Geza manje boravio u uredu, a sve više spavao ili nestajao po krugu kasarne. Jedino se izvrsno držao s Veltruskim. Veltruskome je u pomoć došao neki aktivni vodnik imenom Slijepčević, čudni i priglupi žutokljunac, negdje iz Srbije, Bog zna iz kojeg dijela. I Veltruski je postao tiši i sve manje vidljiv. Filipović, Šabanov i Fratar ostali su nerazdvojni. Medved se, otkako je prešao kod –ukića sve više povlačio. Kad ga je Fratar jednom popodne posjetio u uredu prve čete, Medved mu je, ozbiljan kao ponoć davao znakove da ne govori. Stavio je prst preko usta u stalno ga pokazivao kao zaključanu bravu. Rukom je pokazivao na telefon u uredu pokušavajući Fratru dati do znanja kako mu je poznat sustav prisluškivanja u uredima. Kad su se našli zajedno na pisti oprezno mu je rekao.

- "Sve snimaju. I budi pametan. Stiskaju obruč oko tebe."

- "Tko?" Pitao je naivno Fratar. Umjesto odgovora Medved je odmahnuo obim rukama i zatim na Fratra sasuo stotinu psovki.

- "Kad ne znaš čitati retke i ono između redaka, onda ćeš znati slušati psovke."

Fratar je veoma dobro upoznao ljudstvo Lukavice, te je iz svega spoznatog iščitavao svu bijedu jugovojske. Rijetki su tu bili ljudi. Razularena masa psovača, bludnika, pijanica, ljudi bez ikakva ideala, ljudi od danas do sutra, bolesnika svih vrsta. Kad ih se gledalo pojedinačno nekako bi i otkrio u ljudima kakve vrijednosti, ali zajedno, zajedno je to bila samo šaka bijede i jada. Najgore što se moglo dogoditi tom društvu jest: borba za lonac, borba za bukaru i priča o beskonačnom parenju. Ništa više. Ništa više. Ono je duhovno mrtvo. Samo je pitanje tko će ga sahraniti.

Po pisti su se posebno za dežurstava motali svakakvi oficiri. Zastavnik Pešić, zastavnik Suljo, vodnik Ibrišimović, neki debeli stariji vodnik, neki zastavnik nosa kao dva osrednja krastavca: pored vojnika kao što je bio ∆irović ili Longović bili su vojnička zabava.

Zastavnik Pešić bio je još zaostatak neškolovana kadra, zaostala iz drugog svjetskog rata. Njegova je sva životna mudrost bila u jasnoj vojničkoj komandi.

- "Vojnik mora čuti zapovijed. Zato oficir mora zapovijed dati jasno i glasno."

Kad bi se zatekao na dežurstvu derao bi se tako da ga se moglo čuti kilometar uokolo. A kad bi naišao na sebi podložne, što bi nejasno izdavali zapovijedi, tada bi započinjalo kazalište. Učeći prave komande derao bi se iz petnih žila. Posebno kad bi se dočepao rakije, a s njome se, kako se činilo stalno družio. Jednom se dogodilo da je Fratar morao zapovijedati vodom kao prvi "erbejac" jer nije bilo nikoga od vodnika i desetara. Pešić je prekriženih ruku i raširenih nogu čekao što će biri. Fratar ga je počeo oponašati. Derao se tako da su ga zaboljele glasnice. Vojska se počela smijati.

- "Što je smiješno, što je smiješno, tebi u drugome redu? Izvršavaj što ti je naređeno."

Pešić se približio Fratru kao da je najednom otkrio Ameriku. Znalački je zaokružio pogledom i prišao Fratru pružajući mu ruku.

- "Ovako se komande izdaju. Ovo je vojnička stega. Kad se krv sledi u žilama od naredbe." Od tog je doba Pešić pozdravljao Fratra posebnim načinom. I svaki bi mu put, jer mu je Fratar spominjao "Nečistu krv", Pešić recitirao stihove na srpskome pirotskom narječju.

- "Samo mu nemoj reći da sam ja iz Pirota." Molio je Fratra momak iz Pirota, onaj što je svaki slobodni trenutak sjedio i pio s Malim Milenkovićem.

Zastavnik Suljo ponovno je bio posebna priča. Debeo kao osrednja bačva, nije se nikada kretao kao čovjek. Redovito bi poskakivao po poligonima, isturena bi  mu glava bila pola metra ispred nogu, a oči uperene u pod kao da nešto na podu upravo traži. Jednu je ruku držao na leđima, a drugom vozao oficirsku kapu po glavi. Kad bi trebao skrenuti tada bi skretao kao da su mu na nogama umjesto cipela gusjenice ili kao da oponaša skretanje tenkova. Drugačije je hodao samo kad je bio u službi dežurnoga. Uvijek bi hodao posljednji kad bi stražu razmiještao. Tada bi mu trbuh stajao naprijed, a glava visoko uzdignuta prema nebu. Ponovno bi mu jedna ruka bila na leđima, a druga vozala kapu na glavi. Samo što bi se sada na sred trbuha izdizala žuta futrola i virila drška od pištolja.

Jao onomu koga Suljo uhvati u prekršaju. Da nađe požarnoga kako drijema, ili da dežurni nije na mjestu. Ili da netko od vojnika kasni. Ili da nađe nekoga pri čitanju. Sve su to bili veliki i neoprostivi grijesi što bi se svakodnevno upisivali u knjigu zapažanja i primjedbi.

Ponajčešća je vojnička zabava bio debeli stariji vodnik, Srbin, po jeziku ravan onomu što su ga govorili Selimović i Nikolić. Njegov je najvažniji životni cilj bio kako zavesti trgovkinju u zamjeni, što se posljednjih dana pojavila u vojničkoj kantini. Vodnik je bio tako nezgrapan i debeo da mu se salo prelijevalo preko kaiša kao da je ispod odjeće stavio vreću napunjenu vodom. U vojničkoj kantini redovito je radila neka sredovječna žena, više stara nego mlada. Kad je otišla na godišnji odmor zamijenila ju je neka punašna tridesetogodišnjakinja, kestenjaste kose, zavezane u konjski rep. Otkako je došla vodnik je više nije puštao iz glave. Sjeo bi na klupu i počeo pričati svoje osvajačke planove. Vojska bi ga izrugivala, ali on toga ništa nije razumio. Dosta bi bilo samo spomenuti kantinu. Vodnik bi već tada bio izvan sebe. Svakoga bi novog jutra netko priupitao.

- "Ima li šta nova, druže vodniče? Sve su pale, past će i ona. Imate vi nosa, da sam ja malo stariji, ne bih je ja vama samo tako prepustio. Koja žena, takve žene nisam vidio u Srbiji ni Crnoj Gori. Isplati se za nju i teže podnijeti, idite zato pravo u napad, sad odmah, pravac u kantinu i pravo u glavu: slušaj, ti moraš biti moja, odsad do kraja mjeseca."

Od jutra do mraka, čitav mjesec dana, čim bi se vidjela na klupi ili na ogradnome zidu veća skupina vojnika i smijeh odmah se znalo: to stariji vodnik još uvijek zavodi trgovkinju iz kantine.

Znalo se u Lukavici pronalaziti i dubokih, ljudskih ljudi, sačuvane unutrašnje dobrote i nepokolebljivih u moralnosti. Fratar ih je uspio pronaći među svim ljudima. Čak i među Srbima. Bilo je plahih i neupadnih oficira, ljudi što im je Lukavica značila samo kruh svagdašnji. Najobljubljeniji među oficirima bio je zapovjednik druge čete kapetan Knez. Bio je vedar i nasmijan, zapovijedajući, ali nikada ne ponižavajući i uvijek iznalazeći rješenja. Nitko se nije bojao kad bi bio dežurni. Ni straža ni vojska ni itko tko ga je barem dvaput susreo. Pričalo se kako njegova vojska jedina u kasarni ima televizor u boji  i kako je s njime odlično surađivati. Knez je bio rijedak u Lukavici, kao što je rijetko biserje među svinjama. Fratar ga je pri susretu uvijek uljudno pozdravljao, ali Knez ničim nije pokazivao da ga poznaje. Nije za to vjerojatno ni razloga imao.

Dani su tako prolazili naoko lakši jer su se gubili u sili svakodnevnih zbivanja. Fratar se navikao potpuno na svakodnevicu i na ljude oko sebe. Naučio se ne pozdravljati i ne imati posla sa svakim. Isto tako, svih njegovih sedam sudrugova bili su mu već kao dio njega. Nitko od njih, iako pokatkad nenaobraženih i običnih, nije bio nečovjek. To mu je ipak veoma mnogo značilo.

Tajne su se niti ipak oko njega plele. Posebno iz naglih potreba za prijateljstvom i posebno iz mnoštva neprimjerenih i provokativnih pitanja. Fratar je to i te kako zapažao. Znao je kako se vrazi šuljaju oko anđela. Potvrdu mu je jednog popodneva donio Rean Šabanov, ciganin iz Skopja, kad ga je pozvao na klupu pored kino dvorane.

- "Imam ti nešto ozbiljnoga reći. Veoma ozbiljnoga. Brzo ovo slušaj i još bolje pamti."

Fratar ga je uozbiljeno pogledao jer je po Šabanovu tonu shvatio kako se neće šaliti.

- "Dolazim iz ureda majora Tumanova."

- "Što si tamo imao tražiti?"

- "Poslao po me onoga vojnika s portirnice i naredio mi da dođem u zapovjedništvo. Zatražio je od mene da se svakodnevno s tobom družim i da potajno pišem i njemu dojavljujem sve o čemu govorimo."

- "Znači li ovo da se sada rastajemo? A tek sam se sprijateljio s jednim Ciganinom."

- "Bože sačuvaj. Rekao sam mu da to neću učiniti ni pod prijetnjom smrću, ni pod prijetnjom doživotnog zatvora i da ću, čim me pusti odmah doći k tebi i to ti reći. Zaprijetio mi je, ali svejedno. Sad sam ti sve rekao i sada sve znaš. Moja je ciganska duša mirna i Rean je i nadalje Rean. Dosad smo se sa svime zezali, ali vjeruj mi, taj je čovjek veoma opasan. Čuvaj ga se dobro."

Fratar je neko vrijeme zamišljeno sjedio, ruku prebačenih preko klupe. Tek nakon nekoliko minuta šutnje tiho je, Reana i ne gledajući odgovorio.

- "Reane, mnogi već odavna pišu što rečem. Znam za to, ali neka im bude. Bilo bi to tek prazna riječ kad bih ti sada bilo što rekao. Ovo što činiš tek mogu veliki ljudi. Uvjeravaš me sve više kako se u čovjeku odgaja čovjek. I ti budi oprezan. Neće on ni tebi oprostiti. Vjeruje da smo nas dvojica isto. I to ga smeta. On bi mene htio osuditi kao ustašu, ali ga smeta što ustaša druguje sa ciganima."

XV.

Bosanska jesen bila je te godine više nego čarobna. Ono što nije bilo moguće u lipnju i kolovozu kao da se nadoknađivalo krajem listopada. Lišće još nije bilo do kraja otpalo, te su u svome šarenilu stabla stvarala veličanstvenu sliku ljepote i ugode. Nekoliko uzastopnih dana, upravo početkom studenoga sunce se bilo ohrabrilo te je poslije dizanja jutarnjih magli osnaženo sjalo, ne dopuštajući zimi ni da se primakne. Fratru se svidjela ta kontinentalna igra godišnjeg doba. Po nečemu je sličila njegovu zavičaju. Znao bi u vrijeme popodnevnog odmora izdvojiti se na osamu proplanka iznad zgrada te, glumeći da čita, uživati u predivnoj slici prirode, koja mu je u ovom prostoru bila jedina prava zadovoljština.

To popodne namjeravao je isto, ali je iznenada došla naredba o postrojavanju ispred zgrade. Na hodniku je susreo Kavazovića, onako nezgrapnog i mršavog, užurbanog da odnese nekomu papire u ruci. Jedva da je i pogledao Fratra. Otkako je bio dobio pisarsko mjesto u trećoj četi, činio se nedostupnim i jedva bi Fratra i pogledao. Tako uživajući u svojoj pobjedi za pisarsko mjesto kao da se Fratru osvećivao za ono što je vojska pričala o njemu. Ljutilo ga je to što su svi znali da je njegovo unapređenje tek puki plod puzanja i dodvoravanja, a ne bilo kakve druge sposobnosti.

Čim su u uredu treće čete ostali svi časnici znalo se da predstoji nešto novoga. Vojska je odmah opazila promjenu i umah su nastajale priče i pretpostavke.

Juso Kalač odmah je pretpostavio da je netko nešto skrivio. Nenad Paić doznao je da se sprema velika uzbuna i marš. –ogić mu je ponovno opsovao sestru i majku jer svaki put sve znade, a ništa od toga poslije ne bude istina. Toplica je ustvrdio da mu je svejedno kamo ga vode, samo da ne zaborave kuhinju ponijeti. Poturičić mu je opsovao pola ciganskih nebesa, jer na ništa drugo ne misli osim na kazan. Toplica mu je uzvratio.

- "Na kazan i na tvoju ženu."

Poturičić se za njim zaletio, ali je Toplica već bio zatvoren u zahodu. Doviknuo mu je kroz vrata:

- "Moja je žena za te glumica. Ti misliš da je za nju dosta samo biti muško, svih ti ciganskih kotlova."

Većina se već na svašta navikla te ih je rijetko što i moglo iznenaditi. Ljudi što čekaju da jedno vrijeme istekne, čekaju samo istek vremena te ih sadržaj toliko i ne zanima.

Po ponašanju časnika i Fratar je slutio da se nešto novoga sprema. Odmah poslije ručka nije bilo dozvoljeno slobodno vrijeme nego su vojsci naredili postrojavanje ispred zgrada. Znao je kako se nešto novoga sprema čim su tu bili kapetan Nedeljković, vodnici Veltruski i Slijepčević, a i svi takozvani vodnici stažisti.

Desetari su tajanstveno stajali čekajući Nedeljkovićeve naredbe. Kreza je otvorenih ustiju šutio, Mijatović kao zavezan pas jedva čekao koga bi prvog ugrizao. Jedino je Mali Milenković nešto razgovarao sa svojim vodom, ne mareći previše za ono što se zbiva.

Nedeljković je konačno prišao i naredio pažnju. Njegovu je naredbu dalje preuzeo Slijepčević, naređujući stav mirno, a usputno mrmljajući na Milenkovića. Ostali su vodnici također naredili stav u mirno.

- "Desetaru Milenkoviću, sada nije vrijeme za razgovore."

Milenković se po običaju samo nasmiješio i svojim prezrivim pokretima izvršio naredbu, a sva je vojska već dobro znala što on u takvome trenutku misli.

- "Razumijem, druže vodniče."

Nedeljković je naredio pokret vodova, a oni su na velikom betoniranom platou napravili željeni oblik. Sva četiri voda treće čete, postrojene stojeći jedna pored druge napravile su kvadrat. Druga vojska, trenutno slobodna od dužnosti sa zanimanjem je s okolnih klupa pratila neobično popodnevno postrojavanje cijele treće čete. Nedeljković je stao u sredinu.

- "Nedostaje li netko?"

Nekoliko sekundi nastalo je jedva čujno komešanje i okretanje jer je svatko pokušao otkriti je li mu susjed nazočan.

- "Nema Šabanova."

- "Reana Šabanova nema. Kakvo iznenađenje. Samo mi nemoj reći da nema ni Filipovića. Vlade Filipovića i Reana Šabanova. Tako je ironično kroz zube procijedio Nedeljković.

- "Vojnik Filipović ovdje." Doviknuo je Filipović.

Nedeljković je samo i nadalje ironizirao.

- "Čudno."

Vojnik se našao kao uvrijeđen.

- "Zašto čudno, druže kapetane?"

Nedeljković je prečuo pitanje, pitajući dalje o Šabanovu.

- "Desetaru Kariću, trk i da si ga stvorio za minutu. Idi u kantinu, tamo ćeš ga sigurno naći."

Karić je istupio iz stroja i otrčao uskom stazom koja je od poligona za postrojavanje vodila prema vojničkoj kantini. Nedeljković je konačno otkrio razlog okupljanja.

- "Naša četa dobila je poseban zadatak. Jedan dio vojske mjesec će dana osiguravati vrhovnoga komandanta naše zemlje, druga Tita u Bugojnu, a drugi dio ići će na poligon Manjača pored Banje Luke, kako bi osiguravao tenkovsku jedinicu pri gađanju. Od vas očekujem izvršavanje vaših zadataka. Veltruski, pročitaj imena jednih i drugih."

Desetar Karić upravo se vraćao vodeći pred sobom Šabanova. Šabanovu se nije žurilo. Kao i uvijek ciganski i bez žurbe mirno je koračao ne mareći za viku i psovke što su mu za leđima pljuštali dok mu je Karić svim sredstvima prijetio. Nedeljković je ugledavši ga povisio ton.

- "Što si ti ovdje? Vojnik, folirant, Amerikanac? Znat ću ja s tobom izići na kraj. Zašto nisi na postrojavanju?"

Rean je pokušao biti pokoran, stojeći onako debeljuškast pred pogledima sve vojske. Nikada i nije znao zauzeti nekakav miran stav. Jedna mu je noga stršila ispred druge, a ruke svugdje bile osim tamo gdje bi biti trebale. Nedeljković ga je prezrivo gledao i ponovno promrsio.

- "Gledaj ga. I ti si mi glumac. Ti si mangup, obični mangup. I naći ću ja načina da me dobro zapamtiš."

Rean se branio, čineći se uvrijeđenim što mu je takav netko rekao da je mangup. Mislio je upravo pitati što bi to značila riječ mangup na srpskome, jer to na makedonskome ništa ne znači, ali se suzdržao bojeći se gorega. Zato se samo pobunio.

- "Nisam znao za postrojavanje. I zašto vičete tako. Moram zbog toga predati, a kad pođem liječniku ponovno ćete reći da lažem i da simuliram. A mene boli i neću moći podnijeti sve što govorite."

- "Zaveži. Boli tebe neka stvar. I u stroj. Sad ću te ja pod komandom imati. A krv ćeš pišati."

Za Šabanovim i Karićem, s rukama duboko u džepovima, bez kape i bez ikakve opreme, usput zviždučući nekakvu pjesmu, postrojenoj se vojsci približavao ∆irović. Zastao je nedaleko od Nedeljkovića, a kad ga je Nedeljković mrko pogledao, ∆irović mu je dobacio.

- "Hej, strikane, kud ćeš s vojskom, nije jutro. Popodne je."

Nedeljković je pričekao tko će se od vojnika nasmijati, ali nije dočekao. Sva je vojska ostala mrtva ozbiljna. Nedeljković je tada odgovorio ∆iroviću.

- "Marš, za svojim poslom, prije nego te pošaljem odakle si ispao."

- "Kod nas se to mjesto, strikane, drugačije zove. Kod vas u Vranju to miriše na Bugare."

∆irović je nastavio svojim putem, ne čekajući da mu Nedeljković zaprijeti. Tko bi više pronašao prizivništvo na koje se ∆irovića moglo tužiti. Sve su ih dosada stoput iskušali, ali uzaludno.

Nedeljković je dao znak Veltruskome, a on je pročitao imena prve, pa druge grupe. Fratar je sve to pratio sa zanimanjem. Pročitali su ga u drugoj grupi, onoj što je imala zadatak na Manjači tenkovima osiguravati gađanje opasnim i razornim granatama.

Grupe je Nedeljković uskoro razdvojio. Prvu su grupu uputili prema skladištu za zaduživanje opreme, a drugu pred zgradu za spavanje. Fratrova je grupa bila manja. Veoma je brzo uočio neobičnost u izboru obiju grupa. Njegovu je grupu predvodio Slijepčević, a pomagao mu je niski plavokosi stažist, zapovjednik prvoga voda. Čim je pogledao ljude oko sebe shvatio je da je ova druga grupa stvorena samo zato što je svakomu ponešto nedostajalo. Netko je bio malouman, netko kraće noge, netko slabih očiju, netko bez prsta. Ali, što njemu nedostaje? U grupi su bili pristojni još samo dvojica Hrvata i jedan bosanski Srbin, malen, jedva metar i šezdeset, ali čovjek koji sve vrijeme o sebi nije progovorio niti riječi. Nitko nije znao iz kojeg je točno mjesta, koga ima ili što ga zanima. Nitko ga nije vidio niti s jednim novčićem u ruci, niti da kamo izlazi ili nekamo ići želi. Fratar je shvatio da su i oni u grupi po istom razlogu iz kojega i on.

Postalo mu je jasno da je Manjača samo izgovor. Ne usuđuju ga se poslati u bugojanske šume kako slučajno ne bi ugrozio život svome "vrhovnome komandantu". Tajna ga je služba stoga uklonila, šaljući ga stotinu kilometara dalje.

Fratar je polako shvaćao da ga prate nevidljive oči kamo god se okrenuo, ma s kime govorio ili ma što poduzeo. Znao je da je sposoban ne primiti ništa od duhovnog podneblja u kojemu je boravio samo zato što se to mora i što se ne može drugačije. Nije znao bi li mu bilo žao što ga tako odstranjuju iz svega važnog ili bi se tomu potajno radovao. Kad čovjek godinama sazori ne zanima ga mnogo to što netko o njemu misli, bilo to dobro ili loše. Ali dok je mlad i onda kad je svjestan svoga položaja, nestoji natjerati i svoje neprijatelje da o njemu dobro misle, zaboravljajući da je mržnja komunističkih bezbožaca i velikosrpskih nasilnika bio najbolji znak njegova ispravna puta. Kad bi ga pokatkad upitali je li ga već major Tumanov zvao na razgovor, pravio se da ga čudi pitanje. Zašto bi to on baš morao ići na takve razgovore: tako bi javno odgovarao, iako je znao sasvim sigurno da upravo nevidljive oči pripadaju majoru Tumanovu i da će se njih dvojica prije ili kasnije susresti.

Izabrana se grupa radovala odlasku. Mnogima je odgovaralo to što su izabrani, nadajući se kakvu dobru izletu, jer čim su vidjeli novu odjeću, nove puške, čizme i sve ostalo, vjerovali su da je i mjesto kamo odlaze izabrano.

Slijepčević je preuzeo naređivanje Fratrovom grupom, a plavokosi ga je vodnik slijedio. Odveo ih je na mali betonski poligon ispred zgrada kasarne. Postrojio ih je i odredio nove zadatke. Poveo ih je prema skladištu za naoružanje i tamo je svaki od njih zadužio oružje. Fratar je očekivao da će i oni dobiti nove uniforme, ali se ništa od tog nije dogodilo. Zadužili su ga puškomitraljezom, crnim ubojitim oružjem teškim dvadesetak kilograma. Po zaduženju postavili su oružje u red na poligonu. Slijepčević je izdao naredbu.

- "Uzbuna! Svi pod ratnu spremu! Uzeti sve stvari za uzbunu i za dvije minute ponovno na postrojavanje."

Razbježali su se svatko prema svome krevetu. Fratar je brzo uzeo veliku vojničku torbu, strpao u nju sve stvari potrebite za logorovanje, a na donji dio zavezao teški zimski kaput. U unutrašnji džep kaputa stavio je knjigu, ne ostavljajući je očima drugih jer je znao da će mu je Slijepčević, vidi li je, zabraniti ponijeti.

Slijepčević se probao nositi s Fratrom nekim nevidljivim ratom. Za vrijeme vježbi pokatkad bi promatrao Fratra dok bi za vrijeme odmora čitao kakav roman, posuđen u knjižnici ili kupljen u jednoj od sarajevskih knjigostaretinarnica. I Fratar je promatrao njega, samo puno vještije i kao da to nije njegov posao. Pri jednome takvom gledanju Slijepčević je dobacio Fratru.

- "Ti si, pope, zoon politikon."

Fratar ga je iznenađeno pogledao, čudeći se da je takvu riječ mogao sasvim pravilno izreći. Uzvratio je Slijepčeviću.

- "Krasno. A vi ste animal iracionalis."

- "Kako si to rekao? Ponovi!"

- "Ništa, ništa. Samo sam to preveo na latinski."

Slijepčević je uporno tražio da ponovi, ali on je samo dalje šutio. Slijepčević je pozvao brkata Srbina Mišića, pravnika po struci.

- "Mišiću, što znači to što je rekao?"

- "Što reče? Nisam čuo?"

- "Ponavljaj."

- "Ništa naročito. Samo sam preveo to što ste vi rekli."

Fratar je i nadalje ležao nastavljajući čitati svoju knjigu. Slijepčević je samo bijesno promrsio.

- "Sjetit ću se ja. A imat ćemo se mi kada i drugačije razgovarati."

Fratar je znao da je upravo dodijeljeni puškomitraljez vrsta izazova jer to nije bilo njegovo oružje, niti je to tko u njegovoj desetini imao. Odlučio se ne dati isprovocirati ljudima Slijepčevićeva kova. Znao je da će Slijepčevića najdublje naljutiti pokuša li izvršiti među prvima ono što su činili da ga naljute. Prvi se vratio na mjesto određeno za postrojavanje. To Slijepčeviću kao da nije bilo drago. Ma što Fratar učinio, taj ga je uvijek gledao oprezno, ničim ne skrivajući mržnje. Da mu je bilo dopustiti, Fratar bi u takvoj mržnji veoma loše prošao. Potreba da se stalno govori o "bratstvu i jedinstvu" nije smjela otvoreno ugrožavati ovakve kakav Fratar bijaše.

Slijepčević je naredio pregled stvari iz ratne torbe. Tražio je veš, čarape, pribor za jelo i higijenu i dvaput zagledao tko što ima ili nema. Po pregledu stvari svi su se morali upoznati s novim oružjem. Vojska se bunila jer su to dosad već tisuću puta učinili. Jedino se Fratar nije bunio. Njemu je crna i teška sprava u ruci bila nepoznata. Rastavio ju je do posljednjeg komadića, skidajući čistom krpom zaštitne slojeve masti. Slijepčević ga je promatrao. Fratar je stoga još mirnije nastavio raditi, praveći se da ga takvo oružje upravo nevjerojatno zanima. Kad je došlo doba sve rastavljene dijelove ponovno sastaviti, Slijepćević je čekao trenutak zastoja ili neznanja. Fratar mu ga nije priuštio. Sve je dijelove ponovno vratio na svoje mjesto, ostavljajući Slijepčevića bez riječi i komentara.

Sutradan u cik zore probudili su ih povici dežurnih, ranije nego li je to bilo uobičajeno za ustajanje. Brzo su se morali spremiti jer su kamioni već bili spremni za odlazak. Kamo? Bugojno? Manjača? Nitko od njih tog trena nije znao kamo se ide, To su bile samo gole riječi, bez značenja onima koji su ih trebali proživjeti. U gotovo praznom blagovalištu popili su čaj, a onda se vratili uzeti oružje i opremu. Grupe su se rastale. Bugojanci su bili veseli, bučno su dovikivali, pozdravljali. Puške su im blistale, nove uniforme, remenovi i čizme gotovo se sjali. Grupa za Manjaču bila je tiša. Nikada prije nisu ni čuli za Manjaču. Mnogima ni Banja Luka nije ništa značila. Šepavi vojnik Fuad iz Velike Kladuše priupitao je malog šutljivog Srbina, onog što je rijetko kada govorio.

- "Znaš li ti gdje je Manjača? Pa ti si negdje oko Prnjavora."

Srbin ga je samo mrko pogledao i promrsio polupsovku, dajući do znanja da mu je svejedno, Manjača, Sarajevo ili Banja Luka.

Fratar se brzo uzverao uz kamion, bacajući pred sobom teško crno oružje. Kamion ih je izveo iz kruga kasarne na sporedni ulaz, napravljen upravo da se može provjeravati pod stražom svaki ulaz i svaki izlaz. Slijepčević je sjedio u kabini kamiona, a pored Fratra sjeo je u kamion stažist iz pratnje. Fratar je znao da je Srbin i da rijetko kada govori. Još mu je teže bilo saznati što misli. Poznavao ga je samo kao stažista pri dežurstvima. Nije se ničim naročito isticao. Nije bio obijesan i bučan, nije progonio vojske niti divljao kako su to znali činiti njemu ravni, ali je po Reanovu pričanju znao kako zna biti zajedljiv.

Nisu znali kamo putuju. Ni nazočni vodnik stažist nije bio siguran kamo putuju, ili nije htio dati do znanja da to zna. Vojska je nagađala svoje putovanje. Bilo je dovoljno samo da se brundanje motora malko stiša, pa da počne jedna od mogućih varijanti.

Za nekih pola sata teške kamionske vožnje, gdje su morali misliti čas na to da se ne zalupe u kabinu kamiona, a samo trenutak kasnije da ne izlete preko drvene ograde na stražnjem kraju kamiona, vidjeli su da ih je kamion dovezao na teretni dio sarajevskog željezničkog kolodvora. Kad su poiskakali iz kamiona, skupljajući svatko svoju opremu među razbacanim stvarima, Slijepčević im je naredio postrojavanje.

- "Na željezničkom smo kolodvoru i ispred nas je željeznički vagon u koji se morate ukrcati. Putujemo za Banju Luku i tamo ćemo osiguravati tenkovsko gađanje. Čitav mjesec dana tamo ostajemo. Uđite u vagon i čekajte. Nitko da nije nikamo otišao. Pokuša li se udaljiti pa vlak ode, zna se što ga čeka."

Fratar je pokupio svoje oružje i opremu te se provukao s poteškoćom kroz uska vrata vagona. Pokušao je naći mjesto, ali su sjedišta drugog razreda imala u svakom odjelu po četiri sjedeća mjesta. Tenkovska jedinica već je bila zauzela mjesta te je za njih ostalo veoma malo mjesta. Nekako se sam i uspio smjestiti, ali mu je smještaj opreme činio velike poteškoće. Nije bilo razumno među neznancima iz tenkovskih postrojenja ostaviti svoje stvari jer ih je svatko mogao uzeti kako je htio, a još je bilo gore toliko puno opreme stalno držati u rukama ili na oku. Poslije dugog čekanja vlak se zaputio prema Banjoj Luci, ali se nisu dugo vozili. Fratar je shvatio kako se samo vagone premješta s jednog na drugi peron. Prikopčali su k njima vagone na kojima su bili smješteni tenkovi. Fratar ih je pokušao izbrojiti, ali mu nije polazilo za rukom, jer se nije uspio toliko nagnuti kroz prozor da bi sve vagone vidio. Potajno se zanimao za te velike grdosije, ali to nije javno pokazivao, kako njegova znatiželja ne bi privukla znatiželju onih kojima je sve sumnjivo i nenormalno. Nekoliko su ih puta pokretali, pa ponovno vraćali. Fratar se umorio od tog čekanja. Ustao je s tijesnog mjesta i stvari smjestio na kraj vagona. Da je smio skinuti sa sebe teški zimski kaput činilo bi mu se lakše podnijeti to čekanje, ali to nije smio učiniti, kako Slijepčević koji je negdje u vagonu zajedno s malim vodnikom ne bi napravio kazalište od njega.

Napokon su se zaputili. Vlak je polako isklizao iz sarajevskog kolodvora, plašeći vrane zavijene u obrise magle. Jutro je već odmicalo pa se uskoro i magla podigla. Neki su od vojnika pobacali u kante od smeća suhu hranu određenu za put, vjerujući kako će uskoro stići na cilj. Fratar nije ništa bacio, samo je po natrpanoj naprtnjači porazmjestio konzerve i sadržaj paketića. Izvukao je iz omota komadić dvopeka tvrdog kao kamen. Sjeo je na naprtnjaču, a puškomitraljez objesio o zatvorena vagonska vrata. Gledao je kako vlak polako klizi među bosanskim šumama i proplancima. Taj mu je dio Bosne bio potpuno nepoznat i da je drugačije bilo putovati, pokušao bi uživati u slici. Ovako, samo su mu se o već umorne oči vješale slike visokih i već sniježnih planina, šume obučene u raznobojnu odjeću lišća, nepoznata sela i zaselci i tek pokoji automobil što bi usporedo s vlakom vozio cestom, nekad pruzi sasvim blizu, a samo za čas negdje u šumama izgubljenu. Sati i sati tako su protjecali. Na gotovo svakom kakvu usputnom kolodvoru ili raskrižju dugo su stajali propuštajući brže i luksuznije vlakove. Tek u kasno popodne pročitali su natpise po kojima su znali da su u Zenici.

Fratar se zagledao prema naoblačenu i tamnu nebi. Zrak se mogao ispisivati prstom, zacrnjen od prljavštine i magle. Nije znao od čega je toliko prljav zrak. Sjetio se zemljopisa i govora o termoelektrani na ugljen ili o velikoj željezari. Kad je vidio da vlak stoji i da se ne namjerava samo provesti kroz Zenicu, izišao je na prljav i vlažan peron. U daljini je među kestenovima vidio nekakvo igralište, a u daljini velike dimnjake iz kojih je sukljao crn i debeo dim. I ostala vojska izišla je na peron, ali se nitko nije udaljavao. Neki su se zanimali koliko dugo treba čekati tu u Zenici. Htjeli su kupiti cigarete. Slijepčević je to najprije odbio, ali je na uzastopno mrmljanje vojske nekima to i dopustio.

Nekoliko su se puta pomicali, vozili nekih stotinjak metara naprijed, a onda ponovno nazad. Sati su prolazili, a da se ništa nije zbivalo. Bilo bi im puno lakše da su znali kad će krenuti ili koliko će još tu čekati, ali im nitko nije znao ili htio kazati. Slijepčević je jedva čekao vojničku molbu, samo da nešto može zabraniti. Fratru stoga i nije padalo napamet bilo što ga moliti, upravo ne želeći mu dati povoda uživanju. Pored Slijepčevića i vodnika stažiste s njima su u vlaku putovala još dvojica časnika. Obojica su bili kapetani. Fratar je znao da se jedan od njih zove Petrović, ali drugomu nije znao imena. Vojska je pričala da je taj Petrović pravnik po zanimanju i da je sudac vojnoga suda. Nije čak ni znao koji je od njih dvojice Petrović. Jedan je od časnika bio plave kose i dugih zasukanih brkova. Malo ga je vidio govoriti i činio se nenametljivim. Drugi je bio visok, prosijed, izrazito bijeloga lica i s nešto elegancije u pokretima. Da je mogao birati, Fratar bi zasigurno za suca uzeo tog visokoga prosjedog časnika, iako bi, kako će kasnije saznati, upoznajući kapetana Petrovića, upravo u tomu pogriješio.

Tu na zeničkome kolodvoru već ih je hvatao prvi sumrak. Poslije višesatnog stajanja konačno su krenuli. Fratar je pokušao spavati, ali se nikako nije uspijevao smjestiti. Postajalo je sve hladnije. Više mu ništa nije vrijedilo što je obučen u teški vojnički zimski kaput. Vagon je bio bez grijanja, a početak studenoga u Bosni već je debela i zubata zima. Uzaludno je pokušavao istrljati listove na nogama. Hladnoća se zavlačila sve do kostiju, a neudobna prostirka na kraju vagona između dvaju vagonskih ulaza nije davala ni spomena o spavanju. Fratar je proveo tako čitavu noć, okrećući se kako bi našao udobniji položaj, ali je sve bilo uzaludno. Jutro je dočekao neispavan, promrzao i gladan. Pored njega su prolazila nepoznata i sanjiva bosanska mjesta, sela i zaselci. Koliko već traje putovanje? Koliko je kilometara zapravo između Sarajeva i Banje Luke? Brojio je vrijeme: na putu su već jedan cijeli dan, jednu cijelu noć, a pitanje je i koliko još.

Vlak nije uznemirivalo vojničko gunđanje niti umor. Jedva je klizio mnoštvom zavoja i okuka. Nikamo mu se nije žurilo. I tako još sve do predvečerja, kad su nazrijeli Banju Luku. Fratar se više nije zanimao za ništa. Znatiželje kad ulazi u neki novi i nepoznat grad vidjeti sve i sve zapaziti ovoga puta nije imao. Kad se vlak zaustavio pokupio je svoje stvari, uzeo teško crno oružje i nezainteresirano izišao van, čekajući nove naredbe.

Slijepčević je provjerio jesu li svi doputovali. Postrojio ih je u dvostruk red, te im imena pročitao s popisa jer nije znao napamet tko mu sve pripada. Kad je ustanovio nazočnost svih s popisa poveo ih je u pravcu autobusa smještenih u nekakvu gradskom drvoredu.

- "Još jedno putovanje. Bože, može li barem kakvo kratko, molim te, ako može."

Fratar se tako zabavljao mislima dok su se ponovno ukrcavali u zelene i trošne vojničke autobuse. Ovaj put Fratar se udobno smjestio. Gledao je gdje se nalazi. Jednom je davno prije, kao gimnazijalac, prolazio kroz Banju Luku, ali se ničega iz tog doba više nije prisjećao. Kad su svi zauzeli mjesta autobusi su krenuli kroz nekakvo predgrađe prema brdima. Fratar je tek neko vrijeme buljio umornim očima kroz prozorska okna, a onda je zaspao. Činilo mu se da je tek zatvorio oči kad je nastala vika i prozivka.

- "Ustaj! Uzimaj stvari i izlazi. I da se nitko nije makao dok ne kažem."

- "Gdje smo to?" Zanimala se vojska za mjesto.

- "Manjača! U vojnom smo tenkovskom poligonu."

Kad su se iskrcali iz autobusa već se polako primicala noć. Bilo je hladno, ali se činilo da su na lijepu i zanimljivu mjestu. Za visokom žičanom ogradom Fratar je vidio nekoliko poredanih vojničkih zgrada i niz drvenih baraka.

- "Spavat ćemo pod šatorima." Netko je od vojnika sveznalica upravo ustvrdio.

- "Jesi li poludio? Po ovoj zimi."

- "Ovo ti zima? Ne znaš ti što je zima."

Mali se stažist tajanstveno osmijehnuo. Slijepčević se ogledao oko sebe kao da traži nekoga pod oblacima. Uskoro su im se pridružila dvojica tenkovskih kapetana. Naredili su da svatko uzme svoje stvari i da spremno čeka odredbu. Uskoro su tenkisti otišli nekamo prema zgradama, a ta novoosnovana Fratrova grupa ostala je sama. Njih dvadesetak čekalo je novo naređenje.

Slijepčević je otišao nekamo s dvojicom kapetana, a stažist je ostao s njima. Uskoro se Slijepčević vratio i poveo ih prema barakama. Određeno je da će slijedeći mjesec provesti u tim drvenim barakama.

Fratar se radovao krevetu kao nečemu neobično dragocijenom. Barake su bile iznutra neugledne i tamne, ali su kreveti bili u dosta dobru stanju. Podijelili su se u grupe. Stažist je uzeo krevet do Fratra, bacio na njega svoju opremu i kratki talijanski automat. Fratar je opazio da stažist to namjerno radi. Kao da ga je namjerno pratio. Nije znao pročitati njegove namjere.

- "Možda čovjeku treba društvo." Pomislio je Fratar.

Namjestili su krevete. U baraci ih se smjestilo šestorica, točno koliko je bilo kreveta. Ostali su  zauzeli ostale barake, točno do njihovih. Barake su imale male peći za grijanje. Činilo se da je bojazan od zime i spavanja pod šatorima prošla.

- "Da naložimo vatru?" Upitao je Fratar vodnika.

- "Ne bi bilo loše. Trebamo se pobrinuti za drva. Iziđi i pogledaj ima li gdje kakvih drva."

Fratar je to jedva dočekao. Izišao je iz barake i prošetao se prema zgradama. Ugledao je drvarnicu i u njoj čitavu gomilu napilanih i složenih drva. Nije bilo nikoga koga bi pitao smije li ta drva uzeti. Odlučio se uzeti ih sam.

- "Tko zna tko je čiji vojnik." Pomislio je i prišao drvarnici. Nedaleko drvarnice, kraj ulaza u poligon stajala je straža, ali stražar nije Fratra ni pogledao. Fratar je uzeo u naramak cjepanica koliko je mogao ponijeti, birajući one suhlje i prikladnije. Vratio se s naramkom drva u baraku. Pronašli su sjekiru i pripremili vatru. Svih su šestorica tada ponovno otišli po drva i složili ih uz dio slobodna zida u baraci kako bi se mogla bolje isušiti. Stažist je bez riječi radio s njima, ne pokazujući da mu je do nekakva zapovijedanja baš previše stalo. Vatra se razgorjela i prostorija se uskoro zagrijala. Nije prošlo dugo, kad ih je Slijepčević došao provjeriti. Pravio se da vatru i ne primjećuje. Naredio je da se postroje i da krenu na večeru.

- "Samo da bude nešto toploga." Fratar je zaželio jesti. Već dva puna dana nisu jeli ništa osim suhe hrane. Sva su mu nepca bila natečena od tvrdoga vojničkog dvopeka. Da je znao što ih čeka mogao je s ono nešto oskudna novca kupiti barem mlijeka te se spasiti gladi i suhe hrane, ali za sve je već tada bilo kasno.

Uveli su ih u veliku vojničku blagovaonicu. Bila je puna vojske. Za večeru je bila doza jogurta i tijesto sa sirom zvano "burek". Fratar se istinski uzradovao takvoj večeri.

Činilo se da se u blagovaonici stvorio takav nered da se nije znalo ni tko pije ni tko plaća. Nije bilo redara ili je tu na Manjači vladao drugačiji režim. Vojska je uskakala u red i uzimala dvostruko ili trostruko. I Fratrova je grupa to iskoristila. Brzo su pojeli dobivenu hranu, a onda brzo ponovno u red. Tako su nadoknadili dvodnevno gladovanje obilnim komadima tijesta zalivena jogurtom. Kad su to pokušali i treći put zaustavio ih je vojnik čija je zadaća bila redariti.

- "Čekaj, čija ste vi vojska?"

- "Sarajevska. Prvi put smo ovdje."

- "Ma što prvi put? Malo prije si tamo bio. Misliš li da sam lud? Nego vraćaj se dok te nisam bacio u Sarajevo."

- "Odakle si, stari, kad tako lijepo govoriš?"

- "Iz Sinja."

- "Iz Glavica ili Otoka?"

- "Iz Otoka. A ti?"

Vojnik je smirio ton i kao da je zaboravio na ono što je pred nekoliko trenutaka rekao.

- "I ja sam odnekud dolje. Vrlo tebi blizu." Reče mu Fratar.

- "Nastavi. Ali ne smijete četvrti put. Nadrljat ću dođe li dežurni."

Fratar i njegova grupa tako se po treći put dokopala večere. Činilo im se da je dolazak postao veseliji i da nije baš uvijek loše biti državni neprijatelj.

Noć su prespavali u mahu. Činilo im se, onako umornima od duga puta i duga nespavanja, da je zora prerano došla. Slijepčević ih je zajedno sa stažistom odveo najprije na doručak, a zatim su još od jutra odpješačili na brežuljak gdje su čitavo prijepodne besposličarili vježbajući rastavljanje ili sastavljanje oružja. Fratar se molio samo da Slijepčević nekamo nestane, ali mu se molba nije uslišala. Taj je čitav dan samo izazivao, ispočetka naređujući sklapanje i rasklapanje. Čim bi dobio trenutak slobode Fratar je razgledao okoliš. Činilo mu se da se nalazi na prelijepu mjestu. Osim kasarne dolje u podnožju brežuljka kao da nije vidio nikakvih naselja. Velika i široka dolina, zelena od pašnjaka, prepuna šumovitih proplanaka, okružena dalekim, već osniježenim brdima i planinama, činila se idiličnom. Vrijeme je bilo prohladno. Raspoloženje je kvario nekakav neodređen vjetar, ne baš toliko jak koliko neugodno hladan. Fratru je vjetar bio manje težak od Slijepčevića.

Pred završetak takozvane obuke Slijepčević se ipak nekamo maknuo, ostavljajući vod vodstvu stažiste. Vodnik stažist pokušao je prema Fratru biti ljubazan. Fratar nije znao tomu razloga. Jedva da su ikada ranije izmijenili iti jednoga slovca iako je vodnik znao njegovo zanimanje i dobro bio obaviješten što njegova Komunistička partija o takvima treba misliti.

Fratar je znao da o njemu više puta govore i da posebno na partijskim sastancima raspredaju o njegovu životu i postupcima. Pokatkad, kad bi takav komunistički skup završio, Poturičić bi mu znao ispričati potajice sve što se o njemu govorilo. Tako bi Fratar znao što treba ili ne treba učiniti. Čim je Slijepčević otišao prestao je rad na oružju. Mali vodnik nije ništa rekao niti je kakvu naredbu izdavao. Iz kožne futrole izvukao je dvogled te počeo razgledati okoliš.

- "Ima li kakva čobanica okolo. Nisam ženska vidio ima dva mjeseca." Dobacio je vodniku šepavi Fuad.

- "Ima jedna, baš tebe čeka. Da vidiš samo kakva je." Odgovorio mu je vodnik. Vojska je postala razgovorljivija. Svima se, posebno poslije sinoćne onako obilne večere i mirno provedene noći činilo da im i neće biti tako loše. Već drugi dan zaredom nisu viđali tenkiste. Nekamo kao da su nestali.

Fratar je posudio dvogled u vodnika. U daljini je ugledao obrise kuća, ali se nemalo iznenadio kad je vidio da su to samo ostaci kuća, ruševine, zapuštena polja i njive. Pokretao je dalekozor polako čineći velik krug uokolo. Na nekoliko mjesta bilo je isto. Kuće bez krovova, neke zapaljene, neke oronute, pred rušenjem. Oronule ograde i porušeni ponegdje kameni zidovi govorili su da odavna nije ljudska noga tamo kročila.

- "Kakve su ovo ruševine?" Zapitao je.

- "Kakve ruševine?" Upitao ga je vodnik i uzeo dalekozor.

- "Ruševine kuća."

Vodnik je dugo promatrao, a onda sasvim kratko odgovorio.

- "Sigurno su iselili ljude kako bi mogli tenkovi imati svoje vježbalište i mjesto za pucanje."

- "Neobično, ali toliko lijepih zaselaka." Odgovorio mu je Fratar.

Poslije ručka bili su slobodni, bolje rečeno, nije bilo Slijepčevića da ih može gnjaviti. Neki su spavali, neki se izgubili tražeći poznanike iz rodnog kraja, a neki jednostavno šetali po široku krugu kasarne. Vatra u baraci pucketala je šireći oko sebe toplu ugodu. Fratru je bilo lijepo. Samo da nema onog Slijepčevića, sve bi bilo sasvim u redu.

Novi dan donio je sunce, izronjeno iz prohladna jutra i magle. Čim je dovoljno uzraslo dan je postajao vedar, a sve uokolo lijepo i ugodno. Tog su dana Fratrovi sudrugovi dobili zadatak osiguranja. Tenkovi su trebali izvršiti gađanje pravim plotunima te se nitko nije smio približiti poligonu. Podijelili su se u grupe. Svaka je grupa brojala četiri vojnika. Dobili su dalekozor i malu radiostanicu kako bi bili u stalnoj vezi i mogli dojavljivati bilo kakvu opasnost. Fratar je tako s trojicom vojnika prepješačio nekih tri kilometra, sve do kuća što ih je jučer promatrao dalekozorom. Sa sobom su ponijeli hranu: kruh i konzervirano meso. Slijepčević im je poprijetio na polasku da se ne miču s položaja jer će on iznenada doći. Njegove su naredbe gotovo i prečuli i zaboravili ga čim su napravili prvih deset koraka.

Čitav je dan bio pred njima. Ništa nisu trebali raditi. Fratar je ispod odjeće izvukao knjigu za čitanje, ali ju je uskoro odložio, zanimajući se više za mjesto gdje je prispio. Ispred njih nalazila se ruševina škole, a nekih stotinjak metara i prve kuće. Sve je bilo pusto i prazno. Nigdje žive duše. Zaputio se kućama. Sablasno su stršile istrunule grede ispod davno nepočupana korova. Fratar je pokušao otkriti jesu li nagorene, ali mu nije polazilo za rukom. Nije bio siguran jesu li to sela napuštena za vrijeme svjetskoga rata, velikog potresa ili samo zapuštena imanja onih koji su našli bolja staništa. Otkrio je dvorišta prepuna voća. Jabuke, kruške, šljive. Čitavo izobilje, ali nigdje nikoga. Preskočio je ogradu i u kacigu nabrao plodove. Ne zna se koja je od voćaka bila ukusnija. Vratio se do mjesta gdje su drugi ležali, nudeći ih voćem.

U dosadi su uskoro i drugi krenuli u napuštene voćnjake. Uživali su u jelu koje, začudo, nikomu nije pripadalo. Čitav mjesec, sve do prvih snjegova, svaki dan su imali izobilje voća. Kad bi ih o večeri zapalo čuvati prilaze poligonu i dok su drugi vozili neudobne i teške strojeve ili iz njih pucali, Fratrova bi grupa naložila veliku vatru te čitavu noć kuhala voćne kompote.

Dani su bili lijepi i posao zanemariv. Fratar je u Manjači upoznao mnoštvo vojnika iz svoga kraja. Za razliku od Lukavice, kamo god se maknuo bio je netko njegov. Toliko se navikao na njih da je zaželio više se u Sarajevo i ne vratiti.

- "Ima nas više od dvjesto ovdje u Manjači, odozdo, s mora." Tako mu na upit odgovori kuharski pomoćnik iz Rašeljaka kraj Livna.

- "Da je Livno baš kod mora, nisam baš posve siguran. Ali tko vas sve ovdje dovede?"

- "Fratre, ne zafrkavaj, znaš dobro što govorim. A da nisi fratar sad bi me čuo. Jer znam da se šališ, a drugi to isto vide i ne šale se. Za kaznu ćeš ostati danas bez repete."

- "To što si sada rekao, nemoj više nikada ponoviti, makar i u šali govorio."

Fratar je uzdigao ruku, a kuharski pomoćnik također. Udariše se o dlanove, namignuše i odoše svaki za svojim poslom.

Dok bi čuvali prolaze kako kakav namjernik s ovcama ili kravama ne bi ušao u opasnu zonu pucnjave i tenkovskih granata, malom su se radiostanicom vodili razgovori. Psovka, spominjanje majke, sestrinih i ženinih organa te mnoštvo bizarnoga, bili su temama vojničkih razgovora. Fratar se na takve razgovore i psovke sasvim naviknuo te za njih nije ni mario. Čitao bi knjigu ne znajući više po koji su put ispitivali ima li na pomolu kakva čobanica. Jednom se na uređaj neka i javila, pozdravljajući sve nazočne u sustavu osiguranja. Drugi su psovali Slijepčevića i stažistu vodnika jer njih nije poslao tamo gdje je čobanica.

- "Je li dobra?"

- "Da je li dobra? Što to treba i pitati."

- "Je li sama?"

- "Nije. Ima i kolegicu."

- "Zadrži je evo me dolazim k vama."

- "Jesi li lud. Pa da nam Slijepi da uzbunu."

- "Koliko joj je godina?"

- "Ima više od sedamdeset."

Uređajem se prolomio smijeh, a onda bi se čula serija psovki. I tako iz dana u dan. Sve dotle dok se baterije na uređajima nisu istrošile, a drugih prije Sarajeva nisu imali prilike dobiti.

Fratar je upoznao te čobanice. Kad ga je dopala dužnost čuvati prolaz blizu naseljena mjesta, na šumovitoj zaravni bilo je stado ovaca i dvije žene. Mlađa među njima mogla je imati pedesetak, a starija vjerojatno sedamdeset. Plele su pletivo i čuvale svoja stada, sjedeći na krpenim prostirkama, kaputima ili nečemu drugome. Bile su šutljive, čekajući da netko od njih otpočne razgovor. Uskoro se starija žena raspričala o teškim vremenima i prošlosti.

- "Kako se zove ovo selo?" Pitao je netko od vojnika

- "Zmijanje."

- "Zmijanje? Nikad čuo."

Starija ga je žena značajno pogledala kao da se opire njegovu neznanju.

- "Ovo je selo poznato. Ovdje se rodio srpski pjesnik Petar Kočić."

Fratar se zainteresirao za razgovor, ali ga nije prekidao. Pustio je da drugi govore iako je svaku riječ napeto slušao.

- "Pjesnik veliš. A što je napisao?"

- "–avo bi ga znao. Ko da ti ja znadem čitati. Svake se godine ovdje u našem selu okupljaju važni ljudi pa čitaju. Svašta čitaju. I veselo je."

Fratar se umiješao u razgovor oprezno i nenametljivo tek onda kad se žena raspričala o drugome svjetskom ratu.

- "Došle ustaše i sve pobile, sreću im đavo odnio."

- "Koga su pobile?"

- "Djecu odvele s Kozare. I mene su odveli."

- "A nisu vas ubili? Zašto vas nisu ubili ako su sve ubili?"

- "Nisu. Ali je bilo teško. Nismo imali što jesti. I zima je bila."

- "A odakle su bile ustaše?"

- "Odasvud."

- "Oni su popalili ove kuće?"

- "Koje kuće?"

- "Te što stoje ispred nas. Dolje u dolini vide se zaselci. Sve je pusto. Čije su to kuće? Čiji su ovo voćnjaci, dvorišta, neobrađene njive?"

- "To su ustaške kuće."

- "Tko ih je popalio? Rat je davno završio. Zar nema nikoga tko bi se vratio?"

- "Popalila vojska."

- "Koja voska?"

- "Pa naša ..."

Žena je s čuđenjem gledala u Fratra. Nešto je nejasnoga visjelo u zraku. Seljanka je osjetila tajanstvenost Fratrova govora, ali se i on uozbiljio plašeći se da ga seljanka ne prozrije i dojavi njegovu ljubopitljivost onima koji se zaustavljaju i na mnogo manje opasnim pitanjima. Tako je završio razgovor. Seljanka je neko vrijeme plela svoje pletivo, a Fratar izvukao svoju knjigu i čitao. Druga se mlađa seljanka i nije miješala u razgovor. Ni ostala trojica vojnika Fratrovu razgovoru nisu pridavali naročitu pažnju. Kad su se ovce odmakle uskoro su se seljanke udaljile. Fratar ih više nije ni pogledao, a ni one njega. Dan kasnije, kad su dobili zadatak osiguravati poligon za tenkovsko noćno gađanje i kad su se smjestili upravo u porušenom zaselku, Fratar se približio porušenoj kući. Oprezno je zagledao istrule grede, osjećajući se kao da šeta po tajnoj grobnici, po tajnu zločinu, po nečemu što se samo od sebe govori, neka je strogo zabranjeno i opasno o tomu i misliti. Iz razgovora sa staricom doznao je ono što se nije usudio javno pitati. To su sve bile ruševine hrvatske sirotinje. Bilo mu je jasno da stara četnikuša zna mnogo više nego je govorila. Ona viče kako su je ustaše progonile, ali ona živa čuva svoje ovce, a u svim tim hrvatskim zaselcima nema više ni miša, a kamo li čovjeka.

- Gdje li samo počivaju? U kojoj rupi, jami, stratištu? Mladost, žene, djeca, starci? Zar nitko nije smogao snage vratiti se i podignuti svoj krov, obnoviti svoje dvorište, pobrati svoje jabuke ili šljivik? A posvuda samo pustoš, neobrani voćnjaci, zapušteni vrtovi, sada tek nalični na vrtove. Posvuda samo pustoš. Tako je Fratar razmišljao dok je zagledao tajanstvenu trulež oronulih zidina i trulih greda.

- "Bilo bi najbolje izvući ove grede i naložiti vatru. Što ti o tomu misliš?" Upitao je Fratra jedan od vojnika.

- "Molim?"

- "O kojoj ti pope, sada razmišljaš, nisi večeras baš pri sebi. Nije ona jučerašnja čobanica baš tako zgodna da ti zavrti glavom."

- "Kako nije zgodna? Čovjek se ne može na nju ne zapaliti." Odgovorio mu je Fratar.

- "Pope, ti si prolupao. Večeras ću to svima objaviti. Pop se zapalio na čobanicu. Nego pomozi mi izvući ovu gredu."

- "Ostavi grede na miru. Kad tu stoje deset godina neka stoje i dalje. Eno ti šume koliko hoćeš, pali od nje vatru."

- "Ovo bi moglo gorjeti čitavu noć."

- "I druga šuma gorjet će cijelu noć."

- "Što se s tobom zbiva, pope? Hoćemo li večeras pripremiti kompot?"

- "Radi što te volja, a mene večeras ostavi na miru."

- "Kad nećeš pomoći izvući gredu, baš će mi ova ograda dobro doći."

Vojnik je potegao drvenu trulu ogradu spojenu od tanka drveta koja se gotovo sama od sebe raspala i ponio je prema vatri koju su drugi već rasplamsali. Fratar se zabavio opasnim mislima.

- "Kako li je strašno izgubiti rat. I biti kriv uvijek. I kad ništa nisi kriv, biti kriv. I ne smjeti ne samo govoriti, nego ni misliti. Nema ništa gore nego izgubiti državu i ne imati države."

- "Pope, kompot je gotov. Imamo i šećera. Ukrali smo ga popodne u kuhinji."

- "Samo pijte. Nisam večeras ni gladan ni žedan."

- "Pogriješit ćeš, gledaj kako se puši. Divota jedna."

Fratar se osamio noseći se sam sa svojim mislima. Prostro je na prikladan pod komad šatora, stavio pod glavu nabreklu vojničku torbicu te prilegao, gledajući u vedro noćno nebo prepuno zvijezda.

- Kad bi stara četnikuša razumjela što ju je pitao i kad bi to ona dojavila Slijepčeviću. Što bi se njemu dogodilo? A kad bi to dojavila Kuzmanoviću, Bajri, Kostiću? A Tumanovu koga je tek jednom davno vidio u kino dvorani? Bolje je o tomu i ne misliti. A što bi bilo da se dogodi pa da on u snu izgovori ono što u javi misli? Pa da ga otkriju? Osudili bi ga kao ustašu. Nikako drugačije.

Fratar se izgubio u mislima tu večer gledajući zvijezde. Mjeseca nije bilo, ali je jasan Jupiter i Venera. I Mali i Veliki medvjed. Fratru nikada nije jasno zašto su prozvali takvo zviježđe Velikim medvjedom, kad on više sliči krunici. I zašto ljudi pričaju da je sva istina zapisana u zvijezdama. Bude li major Tumanov promatrao zvijezde, hoće li u njima pročitati njegove misli? Možda će on kao Makedonac nešto i prešutjeti. Makedonci i Hrvati uvijek su bili prijateljski narodi. Istina, ali izroda je bilo na obadvije strane. A vidi li ih Kostić? Taj ništa ne prešućuje. Taj vidi mnogo više nego je istina. I po tomu se sudi.

Tu je večer ponoć brzo došla. Točno i brzo, upravo kad su Fratra pozvali da ustane jer je noćno gađanje gotovo. Odlazili su prema Manjači. Za Fratrom su ostale ruševine i njihove tajne.

- "Gdje počivaju njihovi vlasnici? Ima li ikoga među živima? Nekoga tko bi barem čeznuo za svojom izgubljenom baštinom, za domovima, dvorištima, voćnjacima? Neka vam je pokoj, ma gdje bili. Makar to saznao Tumanov. I Kostić. A tko se još boji Slijepčevića? Maloga i priglupoga srpskoga psića puštena s lanca da laje. I na njega."

Fratar se već nalazio u krevetu, u zagrijanoj baraci na Manjači, velikom poligonu za tenkove, ali i mjestu gdje se povijest drži tajanstvenijom i šutljivijom nego bi trebala biti.

- "Bože, da mi je dočekati pet minuta hrvatske slobode. I onda slobodno umrijeti. Slušaš li ti moju molitvu?"

Kad se novo jutro svanulo, Fratru se činilo da sve u prethodnom danu nije završeno. Nije svako zlo za zlo. Da nije dospio ovdje, da nije sve više život pred njim otvarao nejasno svoje podzemlje, možda nikada ne bi dopro do istine niti učvrstio samoga sebe. U njemu se rađala zajedljivost i duševni otpor.

- "Nikada pokleknuti. Nikada."

XVI.

Dani su prolazili, mjesec je dana protjecao, a da Fratru nikako nije bilo dosadno. Mnoštvo ljudi iz njegova kraja davalo mu je osjećaj doma, topli razgovori, pozdravi, mediteranska glazba i sve ono što Dalmatinci sa sobom nose, činili su tog trenutka Fratru osjećaj da je Manjača nešto domaćega i bliskoga. Zaželio je čitavo vojničko vrijeme tako ugodim i niti se ne vraćati u Sarajevo.

Jedne subote najavili su im dolazak pukovnika Pozderca. Slijepčević i obojica tenkovskih kapetana odjednom su se strčala, naređujući urednost u barakama i veći red među vojskom. Fratar je posljednjih dana Slijepčevića rijetko i viđao. S njima je stalno boravio vodnik stažist, ali Fratar zbog toga nije bio suviše tužan. Slijepčevića nije mogao organski podnijeti. Taj žutokljunac koji se još nije počeo ni brijati, a već je glumio velikog vojnika, Fratru je stvarao neprestanu odbojnost i netrpeljivost. Zato je molio Boga da ga i ne vidi. Slijepčević bi večeri provodio po banjalučkim krčmama, a vojska je bila prepuštena sama sebi. Sad kad se nadao provjeri, brzo se sjetio posla. I strogosti. Fratar je bio i zaboravio na teški puškomitraljez što su mu ga dali u Sarajevu. Tog jutra morao ga je ponovno sklapati i rasklapati, čistiti deset puta već očišćeno i svjetlati ono što je već odavna bilo osvjetlano.

Pozderac se pojavio oko podneva i vojska ga je dočekala postrojena ispred baraka. Pozdravio ih je muslimanskom sporošću, nizom riječi tako izgovorenih da se čovjeku čini da se ne žuri ni njima, a ni pukovniku što ih je izgovarao. Pozderac je Fratru bio tajanstvena osoba. Rijetko bi ga kada viđao. Kad bi i bilo prilike susresti ga na krugu u Lukavici, glas kako pukovnik hoda krugom u provjeru natjerao bi svu vojsku u bijeg. Svatko se uklonio od njega kao da upravo prolazi najveća opasnost. Fratar ga je susreo nekoliko puta i pozdravio dizanjem ruke, ali bi Pozderac gotovo nezainteresirano odmahnuo rukom, niti ne videći koga pozdravlja.

Pozderac se poslije pozdrava popeo na malu zemljanu uzvisinu na kojoj je vojska bila iscrtala komunističku petokraku i u sredini petokrake srp i čekić. Osvrnuo se oko sebe, pogledao petokraku u čijem je kraku pronašao sebi mjesto i prozvao tenkovskog kapetana.

- "Kapetane Petroviću, što je ovo?"

Brkati kapetan, za koga Fratar nije mislio da bi upravo on mogao to biti, udario je nogom o nogu, stao mirno i uzvratio.

- "Ne razumijem o čemu govorite, druže pukovniče?"

- "Što je ovo ispod mojih nogu?"

- "Zvijezda, druže pukovniče?"

- "Pa što zvijezda ovdje radi?"

- "Druže pukovniče, to vojska pravi u znak poštovanja..."

- "Druže kapetane, kad koji tvoj vojnik noću onako pospan ustane pišati i kad popiša ovu zvijezdu znaš li ti što će biti?"

- "Ne znam, druže pukovniče."

- "Znam ja. Tužit ćeš ga kao neprijatelja i suditi. A znaš li ti, druže kapetane Petroviću što ja ne želim? Ovo ovdje sutra ujutro vidjeti. Skidaj ovu zvijezdu odavle. I da je više nitko ovdje nije crtao."

- "Razumijem, druže pukovniče."

- "A sada ono zbog čega sam došao. Vojsko, ovdje sam čuti kako vam je i ima li poteškoća i primjedbi. Slobodno govorite, svi su oficiri ovdje radi vas, a ne vi radi oficira. Jesmo li se razumjeli?"

Vojska se jedno vrijeme ustručavala govoriti, ali je onda ipak netko provalio prvi.

- "Druže pukovniče, već dvadeset dana nismo dobili pošte, nemamo više novaca ni za cigarete. I već se dvadeset dana nismo okupali. Ovdje nam ne daju jer tvrde da nema tople vode. U hladnoj nije razumno jer mrzne. I jedino mi ne smijemo u grad kad smo slobodni. Svi drugi idu, samo nama nije dozvoljeno."

- "Druže kapetane, je li to istina što vojska govori?"

Obojica kapetana i Slijepčević odšutjeli su pitanje.

- "Dvostruka zapovijed: danas popodne da ste stupili u vezu s kasarnom u Banjoj Luci i pribavili potrebite autobuse. Nemojte da čujem kako se vojska još danas nije okupala. Kad dođe svrab ili kakva zaraza onda ćete govoriti da niste odgovorni. Isto tako, sutra prije podne da se ovdje stvorio kurir i donio svoj vojsci prispjelu poštu. Nemojte reći da je to nemoguće. Sutra ujutro do podne imate vremena. I zašto vojska ne može u grad? Tko god je ispravan i tko ne pravi nereda neka ide. Svejedno je Sarajevo ili Banja Luka."

Pozderac je uskoro otpustio vojsku i odvezao se svojom kampanjolom iz Manjače.

Poslije ručka već su bili pripremljeni autobusi za odlazak na kupanje. Poslije više od dvadeset dana Fratar se prvi put okupao. Neka je tek nekoliko minuta smio ostati pod tušem, svejedno mu se činilo da je u raju. Topla voda kao da mu je skinula neki oklop, nevidljivo zalijepljen na tijelo. Tako se svježe osjećao. A tek je bilo malo i kratko kupanje, bez sapuna kojeg nije imao, niti šampona o kojemu nije smio ni razmišljati.

Noć u toploj baraci, sada laka kao da je voda otopila stogodišnji teret s njega, bila je ugodna, a on se osjećao tako lagan i uredan.

Već prije podne narednog dana prispjela im je pošta. Pozderca su uzeli sasvim ozbiljno. Pored nekoliko pisama, Fratar je dobio i dvostruku pošiljku novaca što su mu ih fratri slali mjesečno. Osjećao se bogatašem, a sveukupno za novac mogao je kupiti četiri štange cigareta da je kojom srećom pušio. Koji je to za njega bio kapital? Nemaš ništa, a onda ti netko pošalje za dvije štange cigareta, to sve okasni mjesec dana i to dobiješ najednom. Ukupno četrdeset kutija po dvadeset cigareta. Visoka brojka. Vlado Filipović, zagrebački mesar britka jezika, jednom je to Fratru i opazio.

- "Tebe se tvoji slabo sjećaju. Ne ubija te izobilje."

- "Nema tko. Otac gradi kuću. Slagao sam mu da imam dosta i da mi ne šalje dok mu ne javim. Što ću? Javim li pa mi pošalje, ostat će sam bez marende. Bolje je onda ne javljati. Braća još mlada. Nema nitko ništa."

- "A fratri? Pa valjda radiš za njih?"

- "Oni šalju. Dvadeset tisuća dinara mjesečno."

- "Dvadeset? Taman za dvije tramvajske karte."

- "Dovoljno za jednoga fratra."

- "Ne laži. To govoriš samo iz ponosa. Meni su uvijek govorili kako su fratri strašno bogati. Ali ako ti zatreba, reci u mene uvijek ima."

Tako osiguran novcem, Fratar je odlučio iskoristiti priliku, te pozivajući se na naredbu pukovnika Pozderca, otići prošetati Banjom Lukom.

Slijepčević je vršio smotru. Odbio ga je zato što nije imao potrebito odijelo za izlazak. Fratar se dosjetio. Otišao je do zgrada gdje je stanovala redovna vojska s Manjače te jednoga od svojih Dalmatinaca zamolio za cipele i opremu. Sve mu je odgovaralo osim cipela. Kad je vidio da nema drugog izbora, Fratar je navukao cipele barem tri broja manje nego mu je to nozi trebalo. Sve ga je žuljalo, ali se osjećao pobjednikom u nadmudrivanju sa Slijepčevićem. Ovaj ga je samo bijesno pogledao i poslije trećeg uzastopnog pokušaja ipak pustio u grad.

Fratar se autobusom dovezao do Banje Luke. Imao je pravo izlaska do polovice noći. Nije znao kamo bi. Satima je šetao gradom, iz ulice u ulicu. Zaustavio se pred katedralom, ali nije se usudio ući kako ga vojna policija ne bi uhapsila. Tražio je fratarski samostan, vodeći se pokojim zvonikom, ali ga nije uspio naći, a pitati nekoga u nepoznatu gradu, za koji je znao da ima mnogo Srba, nije se usudio. Tijesne su mu cipele zadavale muku. Zažalio je što u torbici nije ponio čizme te ih obuo čim je izišao iz Slijepčevićeva vidokruga. Sada je bilo kasno i do ponoći je trebalo izdržati.

Na ulici ga je zaustavila neka starica i zamolila ga pomoći joj pronaći ulicu i kuću njezine kćeri. Na čitljivom papiriću pročitao je ime ulice i onako besposlen zaputio se sa staricom tražeći broj. Starici je pomogao doći sve do vrata, na kojima je u polumraku jedva pročitao ime. Zazvonio je na vratima i čekao da otvore. Otvorila je neka djevojka ili mlađa žena, nije mogao razlikovati. Starica je zagrlila kćer, a Fratar se oprostio. I starica i kći, nagovarale su ga da ostane te popije kavu, ta vojnik je i siromašan, ali je odbio i nastavio šetati Banjom Lukom.

Ne znajući što bi sa sobom, kad mu nije uspjelo saznati gdje je franjevački samostan, odlučio je pogledati film u kinu. Igrao je film "Okupacija" od redatelja Zafranovića, u posljednje vrijeme razvikanog do zvijezda. Novine su film na sva usta hvalile. Film ga je razbjesnio. Samo običan primitivac i namjerno do neukusa stvorene krvave scene mogle su potpisati autorstvo ovog filma. Patološka mržnja na sve hrvatsko kao da je izbijala iz svake sekunde s filma. Osim toga, činilo mu se da je film pokrao ideju od cigana iz filma "Tko to tamo pjeva".

- "Ovaj redatelj mora biti teško bolestan, luđak opsjednut zlom i zločinom. Samo bolestan um može smisliti takve scene. I komunistički. Ni jedan drugi."

Ljutit je napustio kino, ne slušajući ljude oko sebe. Kad se sve završilo već je bila noć, vrijeme za povratak, posljednjim autobusom što je još preostao prema Manjači. Sjedio je gledajući u noć, već hladnu i maglovitu, bez dozvole vidjeti zvijezde i tajnu nebeskih hodočasnika.

Manjača i taj mjesec dana polako se primicao kraju. Lišće je sve više otpadalo, sve je više hladnjelo, neobrano i izobilno voće napuštenih sela, za koje je vojska tvrdila da su iseljena zbog poligona, a on vidio da su davno popaljena, sve više promrzavalo i gubilo svoj ukus. Dva dana prije odlaska iz Manjače pao je gust i dubok snijeg. To popodne, posljednje za slobodan izlazak pozvao je Fratra mali vodnik stažist.

- "Idemo tražiti čobanicu. Vidio sam danas jednu u prolazu. Više vrijedi od Banje Luke."

- "Povedi koga dugoga, nisam ti ja baš od toga stručnjak."

- "Idemo, ovo je sve drugo za upitnik. Htio sam jednom barem porazgovarati kao čovjek. Idemo."

Obojica su se sada zaputila u šetnju tražiti neku lijepu čobanicu o kojoj je Fratar toliko priča već čuo, ali što je više priča slušao, to mu se sve više činilo da te čobanice nema niti će je ikada biti.

- "A o čemu će vojska govoriti oduzmeš li im ženu." Pomislio je.

Satima su šetali sniježnim prtinama. Vodnik je poznavao putove kao da ih je već stoput pregazio. Šetali su Zmijanjem. Fratar je tražio Kočića i njegovu jazbinu, ali nije vidio nikakva znaka. Seoske kuće, neugledne i siromašne, uličice izrovane kišama i potočićima što su se na putove obrušavali s mnogobrojnih đubrišta, miris svinjskog i kravljeg živovanja: to mu bijaše slika Kočićeva rodnog mjesta.

- "Ovdje se rodio pjesnik Petar Kočić." Reče mu vodnik.

- "Ja se zovem David Štrbac, selo Melina, kotar Banjaluka, okružlje Banjaluka, kućna mi je lumera broj bez broja." Našalio se Fratar citatom teksta iz Kočićeve književnosti.

- "To znaš?"

- "Kako ne bi znao. Sve sam razrede osnovne škole prilično dobro učio. Osim toga, ja i moj prijatelj Rean već smo ga glumili." To je Fratar rekao, ali je istovremeno mislio sasvim drugo.

- "Gad velikosrpski." Nekad mu je njegov Jazavac bio smiješan jer ga nije razumio, ali kako je rastao u dobi tako se sve više razotkrivala poruka Kočićeva jazavca i Kočićeva suda. Kočić je kum zapaljenim kućama i mrtvim hrvatskim selima. I tomu što svaka seljanka ovog mjesta viče kako su je ustaše klale i ubijale, a šuti tko je pobio ustaše i tko je popalio i istjerao hrvatske seljake, ostavljajući njihova ognjišta pustima.

- "Kočić je zanimljiv pisac. Komičar." Prekinuo mu je misli vodnik.

- "Jest. Kad sam bio peti osnovne, mene su uključili u dramsku. Glumio sam pisarčića. Kad je završila predstava, nastavnik mi je prilijepio pljusku jer sam se sve vrijeme smijao zecu uvaljenom u vreću umjesto jazavca."

- "Čini se meni da ti mnogo toga znaš. Nisam imao prilike susresti ni jednog popa do tebe."

- "Ah, znanje je relativno. Sjediš četiri sata popodne i pet sati prije podne za klupom i knjigom. Moraš sjediti. Učio sam više iz dosade nego iz potrebe."

- "Ti tvoji fratri moraju biti zanimljivi."

- "Kako kada. Ima dobrih, ali i dosadnih, da ti je to samo vidjeti. Nego, idemo nazad. Pada već noć. A priča se da su nekoga vojnika ovdje ubili kad je previše kasno tražio čobanicu."

- "To sam čuo i ja. Samo, on je čobanicu i našao. I kasnije je nije htio povesti sa sobom. Pa su onda pronašli i njega."

- "Bolje je nama nizbrdo. Večera je zanimljivija od snijega."

Spuštali su se sniježnom prtinom. Upadali su do koljena u snijeg. Novi se spremao padati. Manjača je bila već vrijeme za uspomenu. Oprostio se od novostečenih poznanika jer se ranim jutrom najavljivao odlazak. I ponovno autobusi sivomaslinaste boje, tko zna iz kojeg poratnog doba. I ponovno dugo putovanje vlakom bez grijanja, s dugovječnim čekanjima da prođu svi žurniji vlakovi. I udobnije u vagonima jer se, iz neznana mu razloga, broj vojnika smanjio. I ponovno kamioni sa svojim ceradama i brzinom do pedeset kilometara na sat.

Na sarajevskom željezničkom kolodvoru upravo su se u njih ukrcali. Lukavica je bila pod snijegom. I Sarajevo. Kaljuža na ulicama i cestama. Jutro spremno za spavanje, a oni su se vraćali.

- "Znate li vi, ljudi, da ništa neće biti kao prije. Znate li vi da mi više nismo regruti i da se od današnjega dana upisujemo u stare vojnike. I da naši desetari odlaze svojim kućama."

- "Joj, koja žalosna vijest: više neće biti ni Mijatovića ni Kreze, ni Karića ni, ni ... onaj Milenković može i ostati. Nije loš."

Dok se kamion drmusao lukavičkom uzbrdicom, kližući ih čas kabini, čas drvenoj ogradi, počeli su pjevati i vikati.

- "Oj Manjačo, grom u tebe puko, jedva sam se iz tebe izvuko."

- "Ne griješi duše. Što ti je falilo? Pjevaj to kad pođeš iz Lukavice."

- "Još samo devet mjeseci i gotovo."

- "Da je devet dana puno je."

Kamioni su se zaustavili na ulazu u zgrade. Svatko je pobrao svoju opremu i zaputio se prema starim spavaonicama. Poslije mjesec dana, otkako su se rastali, jedni odlazeći u Bugojno, a drugi u Manjaču, Fratrova se četa okupila ponovno u punom sastavu. Bugojanci su se vratili dva dana ranije i već se ispavali i odmorili. Ali se nisu imali čime hvaliti. Mjesec dana spavali su na podu i pod šatorima, čitav dan pod opremom i u uzbuni.

- "Više sam puta uskočio u kamion i iz njega iskočio nego što mi ima dlaka na glavi. Koje užasno vrijeme? Pamtit ću ga dok me bude." Tako je Fratru ispričao Poturičić o svome osiguranju u Bugojnu.

- "A hladnoća? Dali su nam one tanke prostirače i po jednu deku u šatoru. Smrzavica. Nisam skidao ni šinjela ni čizama. I ponovno do kostiju promrzneš. Ovo ću pamtiti do  groba."

- "Jeste li vidjeli Tita?"

- "Ma kojega Tita? Osim bukava i uzbuna jedva da sam kakvu drugu riječ čuo."

- "Ozbiljno?"

- "Najozbiljnije. Nedeljković je od jutra do večeri samo vikao uzbune. Joj, smršao sam pet kilograma."

- "A kako mi je prijatelj Rean to sve podnio?"

- "Nemoj ga spominjati. Cigani znaju živjeti. Čim ujutro uzbuna Rean se javi liječniku. Dokle ga proglase folirantom i ispsuju već prođe pola dana. Tako je Rean prije podne kod liječnika, a popodne je već ručak."

- "Kako je bilo u Bugojnu?" Pitao je Fratar Reana kad su se kao prijatelji ispozdravljali.

- "Blago tebi kad si neprijatelj pa te nisu tamo poslali. Da je meni kako dočepati se tvoga naslova."

- "To ti je lako. Prijaviš se fratrima. Možda ti dozvole osnovati prvo cigansko kazalište. U najgorem slučaju vozit ćeš brod na Krki. U susjedstvu će ti biti dobro. Ako nisi znao, biskup koji je mene krizmao nosi titulu ciganskog biskupa."

- "Ne zavitlavaj. Nisam ti ja baš tako naivan."

- "Ozbiljno ti govorim. Raspitaj se ako ne vjeruješ. Bude li točno da je šibenski biskup, biskup svih cigana u Jugi, duguješ piće."

XVII.

Po povratku s Manjače dani su ponovno postali obični i svakodnevni. Fratrova se četa sve više opuštala i osjećala starom vojskom. Naučila se na sve vojničke uzmake, te je većinu problema rješavala riječju "razumijem", a onda upravo nastojala ništa od naređenoga ne učiniti. Naređivali su im čistiti krug od otpalog lišća, a kad je zapao velik snijeg, čistiti velikim lopatama sve putove u kasarni. Taj bi posao izgledao više nego smiješno. Ono što bi dijete od deset godina napravilo u sat vremena, to takozvani prateći vod ne bi napravio od doručka u sedam sati do dva poslije podne. Čim desetar makne deset metara, već se izgube trojica. Dok nađe trojicu izgube se ostali. Čim nestane viših časnika, tada nestane i vojske i desetara. Stara vojska više nikoga nije slušala. Kad prispiju na raport, poslije serije prijetnji pozdrave, izgovore "razumijem" i nastave po starome. Poslije dva sata, kad redovni časnici napuste kasarnu, tada više nitko nije ni pokušao zapovijedati. Nekadašnji desetari, strah i trepet iz prvih dana vojske nisu sada vrijedili ništa. Da bi nešto postigli morali su moliti. Uloge su se promijenile. Mijatovića i Krezu više nitko nije ni saslušavao do kraja. Jedino je treći desetar Milenković uspijevao sa svojom vojskom ostati prisan. Od prvoga dana ponašao se prema vojsci jednako. Tražio je samo ono što je stvarno morao i za što je njegova vojska znala da upravo mora biti. Njegova vojska nikada nije išla na raporte niti se kada s njime svađala. Milenkoviću su vojničke dužnosti bile manje od lanjskoga snijega. Privodili su ga na raporte zajedno s vojskom kad je kasnio iz grada, kad se provlačio pijan ispod žice, bili su ga jednom izveli pred stroj vojske govoreći: ovo vam je taj desetar što ga straža zamalo ubije kad pijan zaluta pred oružje mrtve straže. Čim bi ga pustili Milenković bi nastavljao po starome. Najvažnije je bilo reći "razumijem".

Jedno od tih dugih i dosadnih popodneva Fratar je proveo obučen ležeći na krevetu. Vojska se odmarala više od dosade nego od napora. Zaspao je i nije znao koliko je dugo spavao. Kroza san kao da se dogodila uzbuna i neodređena panika. Bunovan se skočio udarajući glavom u žičani dio kreveta iznad sebe. Brzo se pribrao osjećajući bol na nozi i glavi. Shvatio je što se dogodilo. Netko mu je među prste na bosoj nozi stavio komad papira i zapalio ga. Bol ga je probudila i osvijestila. Izvukao je ostatak papira između prstiju, rukom prolazeći kroz kosu gledajući je li se raskrvario. Uspravio se i bijesan pokušao pronaći krivca. Brzo je razmišljao tko bi to mogao biti i začas skontao: nitko drugi do li Jakovljević. S Jakovljevićem je brzo skontao Mijatovića. Znao je da nitko od njegovih nije kadar učiniti takvu gadost. To je moglo potjecati samo od ove dvojice. Prišao je Jakovljevićevu krevetu. Jakovljević se činio spavati. Fratar je sjeo na prazan krevet do njegova i promatrao mu lice. Jakovljević nije spavao. Fratar mu je promatrao zlurad osmijeh dok se skrivao za spavanje. Nekoliko je minuta trajala igra, a onda je Jakovljević odglumio buđenje. Fratar ga je odlučan gledao uporno mu tražeći pogled. Kad mu je uspjelo natjerati Jakovljevića na pogled mrko ga je promotrio i sarkastično dobacio.

- "Dobro jutro."

- "Što to ima značiti?"

- "Ništa. Samo ti kažem "dobro jutro". Zar je neobično nešto takvoga reći onima koji se upravo bude."

- "Nije. Ali mi je neobično to od tebe čuti."

- "Kaži ti meni jesi li ti ovakve stvari naučio u svome popravnom domu?"

- "Koje stvari?"

- "Jakovljeviću dragi, ako misliš kako se plašim takvih kao što si ti, onda krivo misliš. Ti izgledaš točno kao bik. Bodeš  sve one koji su od tebe slabiji. Ovakva gadost može samo tebi pasti na pamet. I onima koji su te upravo poslali ovakvu gadost napraviti. Imam vremena. Pazi, kad ja budem palio, tebe neće zaboljeti samo noga i glava. Zaboljet će te i druge stvari."

- "Idi za svojim poslom. Ako ustanem dobit ćeš batina."

- "Baš to trebam. Udari me ako te majka rodila."

- "Što se događa?" U razgovor se umiješao Mijatović svojim grubim i divljim glasom.

- "Znaš ti dobro što se događa. Tvoj pasić, evo me ugrizao. A pasi ne grizu ako im gazda ne da mig." Zajedljivo je i porugljivo dobacio Fratar ne udostojivši se niti ga pogledati.

- "Pazi ti što govoriš."

U razgovor se umiješao Poturičić i uz niz psovki suprotstavio se Mijatoviću.

- "Mijatoviću, ne glumi više. Zašto se praviš lud? Dosta je vaših podvala otkako si ovdje došao. Ja ću svjedočiti ako treba. Jakovljević je zapalio, a samo dvije minute prije bio je s tobom. Ne glumi budalu."

- "Pazi i ti što govoriš. Tako se ne ponašaju komunisti."

- "Ti ćeš mi govoriti o komunizmu. Samo se igraj. Bolje ti je mirovati još ovih nekoliko dana što ti je preostalo do kraja. Mnogima si ti već mjesecima dobro naorao."

Mijatović i Jakovljević podvili su rep i otišli van iz spavaonice. Fratar je pogledao izgoreno mjesto na nozi. Sve ga je više peklo. Poturičić mu je posudio kremu kojom je namazao ranu kako bi ublažio bolove. Dva slijedeća dana jedva se mogao osloniti na nogu. Vodnik Veltruski primijetio je Fratrovo mučno hodanje. Na jutarnjem postrojavanju zapitao je Fratra.

- "Što je to s tobom Erbejac?"

- "Ništa osobito." Odgovorio je Fratar. Poturičić se ponovno umiješao.

- "Ja ću reći. Zapalio mu Jakovljević " biciklo"."

- "Jakovljević? Sunca mu žarkoga, a što možeš očekivati drugo od "hochstaplera"?"

- "Neka čudna riječ za nastranika, dopuza i ulizicu. Samo da usput nije Hrvat, samo da još nije Hrvat." Pomislio je Fratar.

Fratar i Jakovljević otprije su se našli na suprotnim stranama. Fratar je znao kako je u vojsku došao iz popravnoga doma i da je već suđen. Spašavala ga je maloljetnost, ali se znalo čim čovjek u mladosti prispije u popravni dom da mu djela nisu bezazlena. Jakovljević se ponašao nasilnički prema svakom slabijemu od sebe, ali kad bi naišao na tvrđi orah brzo bi ustuknuo. Bio je samo obična prepredena kukavica. Fratar ga se još otpočetka klonuo jer ga je veoma često viđao kako izlazi iz Kuzmanovićeva ureda. Bilo mu je jasno da se taj svakodnevno ispovijeda. Imao je osjećaj kako Jakovljevića točno u zabadanja upućuju. Fratar je izbjegao njegovu znatiželju za "biblijskim znanostima", što ih je uporno postavljao zalijećući Fratra čim bi se našli slobodni u spavaonici ili učionici. Kad mu nije uspjelo navesti Fratra na razgovor, pribjegao je sitnim trikovima i izazovima.

Na jednome od sastanaka voda, još dok su bili sasvim mladi vojnici, Fratar i Jakovljević došli su u sukob zbog Toplice. Kad bi očistili oružje i čizme od blata i kad bi trebali već postrojiti se za ručak Fratar je primijetio da Toplica predugo čisti čizme. Tek tada mu je bilo jasno da nekoliko dana uzastopno čisti dvoje čizme.

- "Čije su ti to čizme? Nisi danas nosio dva para?"

- "Jakovljevićeve."

- "Jakovljevićeve? A zašto mu ih ti čistiš?"

- "Dobijem cigarete."

- "Koliko dobiješ?"

- "Svaki dan dvije."

- "Ostavi to. Siromah si, ciganin. Ali ne smiješ se toliko ponižavati."

- "To radim u Prištini. Tako zarađujem."

- "U Prištini moraš raditi, ali ovdje ne moraš. Čuvaj svoje dostojanstvo. Neka tebi Jakovljević očisti čizme. Reci mu to samo, čut ćeš dobar odgovor."

Kad su popodne pod Dobrinićevim vodstvom po običaju sastančili, Jakovljević se ponovno pravio važan. Fratar ga je prekinuo, svraćajući razgovor na događaj s čizmama.

- "Da si ti čovjek, ne bi umornome vojniku, ovoj jadnoj i neukoj sirotinji utrapio svoje čizme na čišćenje. Zamisli, za cijenu od dvije cigarete."

- "Što se to tebe tiče?"

- "Razgovaramo sada o problemima voda. Bilo je javno postavljeno pitanje kakvi su naši problemi. Meni je problem da netko čisti nečije čizme."

- "Kakve to ima veze?"

- "Meni ima, Jakovljeviću. Ako to nema veze, sutra poslije vježbe u blatu očistit ćeš moje čizme. Za to ću ti dati dvije kutije cigareta."

- "Ti pope, u zadnje vrijeme previše mudruješ. Bijesno mu je i prezrivo odgovorio Jakovljević."

- "A ti ne mudruješ?" Odgovorio je uz psovku skladištar Sekelj, sasvim slučajno nazočan na takvu sastanku i čovjek rijetke riječi.

Jakovljević je zašutio, ali je Fratar znao kako je bijesan kao ris. Dobrinić je ostao bez komentara. Fratru je bilo jasno kako taj niti miriše niti smrdi. Toplica od toga dana nikada više nije čistio tuđih čizama. Sav taj događaj razumio je kao blagonaklonost i Fratrovu dobrotu. Htio je uzvratiti. Kad su ostali sami tiho je rekao Fratru:

- "Ako ti bude išta nedostajalo, reci mi, ja ću to za te ukrasti".

Opazio je kako su svi Albanci prema njemu veoma ljubazni. Doživljavali su ga sasvim prijateljski. Znao je da ta ljubaznost dolazi od Džaferove, Koljine, a sada i od Topličine priče.

XVIII.

Prije odlaska na Manjaču i u Bugojno, ne znajući kako će ubiti vrijeme, tako sporo u prolasku, kad želiš da brzo prolazi, Fratrovo je društvo izmišljalo svega i svašta. Tako im je jednom u besposlici palo napamet osnovati kazalište.

- "Ovi kreteni, pa da te puste glumiti?" Odmah je popratio svojim komentarom Rean Šabanov kao glumački znalac. "Kad su gledali zadnji put moju dramu na televiziji dobro me nisu istukli. Njima ćeš glumiti."

- "Idemo pokušati."

- "Zamisli, kad to rečeš onome glupome Ibrišimoviću. Taj će se rastopiti od radosti."

- "Ne odustaj unaprijed. Probajmo. Uostalom, živi mi sve, on nije vodnik nego kapetan. Tako kaže Selimović."

Medved ih je sve proglasio blesavima i zaželio vidjeti njihovo kazalište u kojemu će Nedeljković biti glavni sponzor.

- "Izabrat ćemo nešto što će Nedeljkovića zagolicati. Idemo se igrati rušenja država."

- "Ti odmah uludo. Jesam li ti već rekao da me Tumanov zvao radi tebe. Stjerat ćeš me u zatvor."

- "Uzmeno li Kočićeva "Jazavca" nitko nam neće ništa moći."

Tako su započeli pripreme. Fratar je na Teologiji u Neđarićima posudio dvije knjižice s tekstom.

- "Ne budali. Kad sve pripremite, onda će vam zabraniti izvedbu." Rekao je Fratru fra Jozo od koga je knjižice posudio.

- "Neka zabrane. I to je onda kazalište."

Tako su Fratar, Rean i Filipović odlučili ostvariti započeto. O naumu su obavijestili Ibrišimovića, starijeg vodnika, zadužena za vodstvo dvorane i kulture.

- "Taj ne zna ni kako mu je ime. On će nam pomoći?" Sa skepsom je o Ibrišimoviću govorio Filipović, pečateći svoju tvrdnju nizom dobrih psovki.

- "Pogledaj samo kakvu nam glazbu puštaju. A mene neće pustiti kući da donesem dvije tisuće ploča."

Već su bili naučili tekst, krateći dijelove gdje se previše srbovalo. U slobodno su vrijeme počeli i probe. Vojska se krstom krstila, čudeći se takvu poslu. Došlo je bilo vrijeme i za javnost. S Ibrišimovićem su bili dogovorili vrijeme i zadužili ga da to objavi Nedeljkoviću.

- "Koja predstava? Šabanov, Filipović, Pop? Ne dolazi u obzir. Dobit će oni nove zadatke. Za takav posao nije Šabanov bolestan."

Tako je završila priča o kazalištu.

- "Jesam li ti rekao što će biti." Nasmijao se fra Jozo Fratru. "Jedva su čekali napakostiti vam."

Poslije povratka s logorovanja na studenome i sniježnome Igmanu, gdje se temperatura te godine spustila na minus trideset pet stupnjeva, neznano zašto, Nedeljković je iznenada pozvao Reana i Fratra u svoj ured. Zatražio je da odrede datum i da izvedu predstavu.

- "Druže kapetane, već je kasno. Mene boli grlo, a i tekst sam zaboravio." Odgovorio je Rean. "Ako drugi hoće neka nađu zamjenu za me".

- "Marš vani. Znam ja što vi hoćete". Izderao se Nedeljković, a oni su brže, bolje zbrisali van.

- "Imamo sada kazalište, bolje od onoga što smo ga trebali izvesti". Ustvrdio je Rean.

Svakodnevno su u dosadi dolazila nova zbivanja. Jednog su jutra dobili naredbu sve svoje stvari iznijeti pred zgradu. Nekakva je komisija trebala pregledati sadržaj vojničkih ormarića. Kad su iznijeli stvari morali su sve složiti i prepustiti pregledu. Glavni pregledatelj bio je brkati kapetan Petrović, a s njime u pratnji išao je vodnik Slijepčević. Veltruski se pravio strog i svaki čas povisivao ton iako su svi već shvatili da je njegova vika samo radi vike. Fratar je složio svoje stvari. Kad su došli do njega Slijepčević je sve okretao i prevrtao tri puta. Sumnjičavo je listao nekoliko knjiga zatečenih u ormariću. Petrovića posao, činilo se, nije previše zanimao. Slijepčević je u ladici ormarića među sitnicama što ih je Fratar posjedovao, izvukao malu daščicu s otiskom "Daske koje život znače".

- "Kakva ti je ovo bedastoća? Koja to daska može značiti život?" Porugno se zainteresirao Slijepčević.

- "Druže vodniče, to sam dobio od glumca s televizije. Pitao me čovjek nedostaje li mi koja daska, a kad sam mu rekao da nedostaje, čovjek mi ju je darovao." Fratru je Slijepčević upravo kao po želji naišao na nogu, te je uživao odgovoriti.

- "Idemo, idemo!" Požurio je Slijepčevića kapetan Petrović. Činilo se da ga je sramota imati posla s takvim neznalicama, posebno što se to otkrivalo upravo pred jednim studentom teologije.

Približavalo se Božićno vrijeme i Fratru je to bio već šesti vojnički mjesec. Činilo mu se da je tu u Lukavici već čitavo stoljeće, a još mu se duže činilo izbivanje od kuće. Znajući kako svaki vojnik ima pravo jednom kroz godinu iskoristiti odmor zvani kraj tjedna, Fratar se odlučio otići kući upravo za Novu godinu. Spomene li Božić bit će vatre. Zato se odlučio zatražiti Novu godinu. Svoju je odluku prenio Dobriniću. Nije za to bilo nikakve zapreke, jer su svi vojnici već jednom bili kod kuće. Svi osim Fratra.

Fratar s te strane nije očekivao nikave zapreke, a zapreka se iznenada pojavila. Na sastanku voda Dobrinić je sasvim hladno priopćio Fratru.

- "Ne možeš ići kući za Novu godinu."

- "Zašto ne mogu? Pa svi su već bili kod kuće osim mene."

- "Ne mogu dalje obrazlagati. Za razjašnjenje javi se kapetanu Nedeljkoviću."

Fratar se jedva svladavao, ali je uspio prikriti bijes. Nekoliko je trenutaka šutio, a onda mirno odgovorio Dobriniću:

- "Druže vodniče, vuk po poruci meso ne jede. Ne moram kući, ali neću ni u Nedeljkovića. Čini se meni kako je u ovoj četi najgore biti dobar. Imam za to vremena. Kad to želite mogu i ja natjeravati čir na želudac."

Dobrinić ništa više nije rekao. Ni Fratar. Sva je vojska šutjela osjećajući očitu nepravdu, mnogima potpuno bezrazložnu i neshvatljivu.

- "Da sam na tvome mjestu, opsovo bi mu mater u materi." Tješio ga je Juso Kalač.

- "Uteci, pa neka te onda love. A kad te ulove pokaži im ovo." Rekao mu je –ogić i uhvatio se rukom za genitalije.

Fratar se pribrao i nije pokazivao ono što je mislio. Nedeljković ga je ispitivački promatrao kad bi se susreli, ali se Fratar pravio kao da nikada nije došla zabrana takove vrste. Na badnji dan, po dogovoru je po njega došao fra Jozo i izveo ga iz kasarne. Čitav je dan proveo sa studentima, a kako je badnji dan padao u nedjelju te su se održavale redovite mise obukao je habit preko uniforme te sišao u studentsku kapelu sudjelovati u misi. Poslije mise studenti su igrali tombolu. Radovao se pokojem dobitku, ali je stvari poklanjao, ne znajući kamo bi s dobivenim. Odlučio je ne vratiti se u kasarnu prije nego završi ponoćka. Na večeri se pojavio još jedan vojnik. Rekli su mu da je brat nekoga od bogoslova. Fratra je ipak počelo progoniti to što je sve previše mirno. Naglo je promijenio odluku. Odlučio se otići prije ponoći i do ponoći proći portirnicu kasarne. Pretpostavio je kako će i čekati upravo da zakasni, a onda ga zbog prekršaja pokupiti s ceste i zatvoriti. Pozdravio se s fratrima i pješice zaputio prema Lukavici. Izračunao je vrijeme te je nešto prije ponoći predao dežurnome vojniku svoju dozvolu izlaska do ponoći, a zatim se zaputio na spavanje. Ponovno ga je ujutro Nedeljković mrko pogledao, ali je Fratar bio sasvim kao i obično.

Za Novu godinu vojska je u četi pripremala zabavu. Nedeljković je odlučio s njima dočekati Novu godinu. Vojska se odrekla svoje posljednje vojničke plaće u korist zajedničkog pića. Do deset sati Fratar je u kutu spavaonice čitao neki roman, a onda namjerno otišao u krevet. Nije mogao zaspati, ali se pravio da spava. Poluotvorenim očima vidio je Nedeljkovića kako nekoliko puta ulazi u spavaonicu i iz nje izlazi. Još je nekoliko vojnika spavalo. Fratar je odglumio kako ga nije probudila ni vika ni čestitanje. Misleći kako spava, vojska ga više nije ni dirala.

Na pravoslavni Božić te godine imali su vježbu gađanja na nekom strelištu koga Fratar dotad nije poznavao. Dugo su se vozili kamionom u koloni, a kad su konačno stigli Veltruski im je naredio da nađu prikladno mjesto za vježbu i da čekaju svoj red. Snijeg je bio veoma visok i veoma je bilo hladno. Kad su desetari vidjeli kako nitko ne dolazi u nadzor, zapalili su vatru, skupljajući u obližnjoj šumi suharke što su ih mogli oteti snijegu. Vatra je sporo gorjela i jedva se upalila, ali je bilo ugodnije uz nju nego li sjediti u snijegu. Priglupi Longović, čovjek koji je trčao učiniti ono što bilo tko i bilo kada predloži, otrčao je potajice među seljačke kuće, nekih dvjestotinjak metara udaljene od njih, kako bi donio bocu rakije. Seljaci su bili Srbi i u ime svoje slave prodali su Longoviću rakiju veoma jeftino. Kad se ispraznila prva litra Longović je pribavio drugu. Tako je do podne već bilo ispražnjeno dobrih desetak litara šljivovice. Svi su u vodu osim Fratra bili pijani. Ležali su u snijegu i buncali, više razgovarajući sami sa sobom, nego međusobno. Kad je sat iza podne došao red na njih s nekih pedesetak metara udaljenosti vodnik Veltruski pozvao je na pristup gađanju. Nitko ga nije čuo osim Fratra.

- "Desetaru Milenkoviću, dovedi vod na gađanje."

Muk. Kreza nije znao za se.

- "Desetaru Milenkoviću, dovedi vod."

Muk. Drugi Milenković nije ni mogao znati za se.

- "Sunce vam slijepo. Mijatoviću, dovedi vod."

Ponovno muk. Mijatović je bio u desetom nebu, pijan kao sjekira. Veltruski se tada dosjetio jadu. Povikao je Fratru.

- "Erbejac, postroji vod i dovedi ga ovamo."

Fratar se ustao i pošao prema Veltruskome. Kad se približio Veltruskiga je zapitao.

- "Reci mi, može li ijedan stajati na nogama."

- "Teško." Odvratio mu je Fratar.

Veltruski je otišao vozačima kamiona i naredio vozaču treće čete da priveze kamion što je moguće bliže pijanome vodu. Kad je kamion prišao vozeći posljednji dio puta natraške, Veltruski, Fratar i vozač hvatali su jednoga po jednoga za ruke i noge te ih kao vreće krumpira ubacivali u kamion. Kad su sve utovarili prikupili su zaostalu opremu te je pobacali među pijanu vojsku, ne pitajući čija je.

- "Zatvaraj stranicu na kamionu i vozi u Lukavicu. Ne budu li mogli izići, Erbejac, pobacaj ih u snijeg. Možda se stoka otrijezni kad joj bude hladno."

Slijedećega tjedna vježba gađanja bila je ponovljena. Ovoga puta bili su u Pazariću i Nedeljković se nije micao od njih. Po prvi put Fratrova je grupa trebala pucati pravim kumulativnim minama, gađajući tenk udaljen nekih tristotinjak metara. Fratar je bio prvi na redu. Nije mu bilo stalo do takve vrste posla. Bezvoljno je slušao Nedeljkovićeve savjete dok je zalijegao u vlažan rov i ciljao ružnu hrpu starog željeza. Promašio je prvu granatu. Zatim i drugu. Nedeljkoviću je primijetno rastao bijes. Kad je Fratar povukao okidač na ručnome bacaču, mina je ponovno promašila tenk. Odjeljenjem se pronijelo šutljivo razočaranje. Fratar na nijednoj dotadašnjoj vježbi nije promašio ni prvi put, a kamo li triput za redom. Kad se vježba završila Nedeljković je prišao Fratru i ljutito mu dobacio:

- "Ovo si namjerno učinio. Zbog tebe smo dobili jedva prolaznu ocjenu."

Fratar mu nije ništa odgovorio. Nije ga niti pogledao. Niti je više mario za razgovor o uspjehu ili neuspjehu gađanja.

- "Ponavljat ćemo vježbu." Znao je Juso Kalač već što će biti. Fratar mu je odgovorio:

- "Boli me briga. Koliko god mi mina daju sve ću ih ispucati. To barem nije teško. Pa makar pucanje trajalo do kraja vojske."

XIX.

Pred završetak siječnja Fratrova se grupa već polako rasipala. Već je četu napustio pisar Aćimović, a na njegovo mjesto došao Savo Kavazović. Nešto kasnije otišao je i Geza Sekelj, skladištar. Zamijenio ga je neuki, ali poslušni vojnik Ivanović, negdje iz srednje Srbije. Svakodnevno je jedan po jedan vojnik odlazio na dužnosti. Svatko tko je imao barem srednju školu, završen osmi razred, čak pokatkad i samo četiri razreda osnovne, dobivao je dužnosti. Medved je već odavna bio postavljen za pisara prve čete kod kapetana –ukića, a kad se ispraznilo mjesto skladištara imenovali su Poturičića. Poturičić se tomu veoma radovao. Mikinac je već nakon tri prva mjeseca postao pisarom u četvrtoj četi kod poručnika Dikića. Brkati Srbin, pravnik Mišić premješten je u zapovjedništvo u grad te se nikad više nije ni pojavljivao. Mnoštvo vojnika odlazilo je na ispomoć u kuhinju, razna skladišta i ostala mjesta po kasarni. Ostatak vojske bio je na raspolaganju za stražu. Fratar je znao da će ga teško negdje uzeti i da mu do kraja preostaje upravo to: čuvati stražu i čekati da to ludo i ponižavajuće vrijeme prođe. Nije se pokoravao Nedeljkoviću iako nikada nije činio ni jednoga vidljiva prekršaja. Nikada ga nije ništa htio moliti, nikada s njime otvoreno i opušteno razgovarati. Više nikako nije spominjao odlazak kući, a Nedeljković je upravo takvog nečega čekao. Među njima rasla je veoma velika netrpeljivost. Fratar nije skrivao kako se nalazi u lošoj četi i kako svi nisu jednaki. Zabrana odlaska kući potvrđivala bi njegove izjave. Tako se jednom požalio Mikincu:

- "Kako izgleda vojska kojoj intelektualne poslove obavljaju ljudi sa završenih četiri razreda osnovne škole, a studenti filozofije drže stražu? Nitko me ne može uvjeriti kako se ovdje drži do bilo kakve pravde. Sve ću ovo izdržati, ali kad odem odavde neću ponijeti baš sjajnih uspomena. Više će mi se htjeti sve ovo kao ružan san zaboraviti, nego što će mi se bilo što od ovoga pamtiti. Svi se kunu u pravdu, ali jedan fratar ovdje nema nikakvih prava."

Mikinac nije znao što bi mu na to rekao. Vidio je kako je Fratar ogorčen i kako ima pravo u tomu što govori. Svjetovao mu je strpljenje jer se nikada ne zna kad što na red dolazi.

- "Kad mi se pruži prilika, baš ću pitati zašto ti jedini ostaješ uvijek po strani." Tiho mu je odgovorio Mikinac.

Fratru je ta osoba bila tajanstvena, ali tajanstvenost vojska brzo razriješi. Mikinac bi povremeno dolazio u Fratrovo društvo. Bio je pravnik po zanimanju. Svirao je izvrsno harmoniku, pjevao i veoma se uljuđeno ponašao. Ipak, znalo se kako igra neke posebne uloge jer je veoma često odlazio u zapovjedništvo ili na neko vrijeme nestajao iz kasarne, a da nitko ne bi znao kamo odlazi. Opazilo se da ga niži časnici jednostavno izbjegavaju i ne žele se naći u njegovu društvu. Svi su iz Fratrove grupe znali kako radi tajan posao za nekoga iz službe sigurnosti. Činilo se kako takvu stvar Mikinac i ne taji. Fratar se s njime često družio, odlazio u Sarajevo ili šetao krugom. Bio je svjestan svoga položaja i namjerno je to činio.

Fratar Mikinca ipak do kraja nije mogao shvatiti. Mikinac bi mu pričao o svojoj maloj curici, o ženi, o svome životu, o proteklome studiju, o Zagrebu i kulturi, o poeziji i umjetnosti, o noćnom životu velegradova i koječemu drugom. Fratar bi mu povremeno čitao svoje književne uratke. Mikinac ničim nije pokazivao kako želi nešto posebnoga doznati. Ako je i imao ulogu obavještajca sve što je mogao tako učiniti bilo je dobro proučiti Fratrovu narav. Nije pred Fratrom skrivao kako se druži s visokim časnicima "kos"-a. Samo, nikada nije govorio o imenima.

Fratru je bilo posebno žao kad je Poturičić otišao iz njegova voda. Taj plavokosi Slavonac, komunist, čemu se Fratar uvijek čudio jer je to bilo posljednje što mu je moglo sličiti, s Fratrom je bio sve vrijeme u dobrim odnosima i često mu je prenosio i ono što možda kao komunist ne bi smio. Fratru bi potajno prenosio razgovore sa sastanaka svoje partije. Tako su Fratru bili namjestili zamku. Dogovorili su se kako će Fratra predložiti za primanje u "Omladinski savez" pa kad Fratar na to pristane, partijaši mu to neće dozvoliti. Savo Kavazović trebao je odigrati ulogu trojanskog konja. Poturičić mu je ispričao sav razgovor. Kad je Kavazović predložio da Fratar pristupi u "Savez", Fratar mu je pred vojskom odgovorio kako on toga saveza nije dostojan i kako će ipak ostati ono što je uvijek bio.

- "Svako popodne, kad ode –ukić, možeš doći k meni. Nabavit ćemo kavu i piti svaki dan." Meni nisu mogli dati bolje dužnosti. Ono malo posla napraviš i nemaš s nikim više veze. Tko te pita što radiš? A Medved je pisar. Ne može biti bolje."

Fratar je tako samovao. Po završenim težim vježbama počela je straža. Nešto gorega Fratar nije mogao zamisliti. Veoma bi kratko spavali kroz noć, svaka dva sata odlazeći na stražu. Tako bi bilo čitav tjedan. Nekada bi znao spavati hodajući, umoran i potpuno iscrpljen. Bojao se zaspati na straži jer im je za takve slučajeve bila najavljena stroga robija. Preko dana nisu im dali spavati iako za to nisu imali nikakva razloga. Davali su im stalne uzbune, a dežurni časnici svaki bi čas provjeravali tko što radi. Stražario je na gotovo svim mjestima. Za dugih sati šetao bi po dozvoljenom dijelu puta, predajući na svaki povjetarac, pticu u letu ili bilo kakvu promjenu. Neko je vrijeme, plašeći se nekih nevidljivih napadača, razmišljao o tomu bi li mogao pucati u živa čovjeka.

- "Bože sačuvaj, nikada."

Najgore bi bilo kad bi stražario od dva do četiri sata ujutro. Gluha noć, led, zima. Šuma iznad, kilometar duga. Do njega može doći bilo tko, neprimijetno. Pričalo se kako su upravo pored skladišta ratne rezerve zaklali vojnika i nikada se nije saznalo tko i zašto. Pričalo se i da je straža dosad više puta ubila zalutale vojnike pri povratku iz grada. On sada tu stražari i čeka protok dvaju satova. A svaka minuta izgleda kao da ju je zarobila vječnost i ne daje joj nikamo proći.

Dva puta se Fratar nasmrt prepao. Dok je stražario pored ulaznih vratiju u skladišta ratne rezerve, misli su mu bile daleko kući, kod majke, oca, braće. Jedina misao: kad će sve ovo proći? Hladna kiša romorila je jedva primjetno po njegovoj kabanici i kacigi. Puška mu je smrznula ruku te ju je Fratar jedva osjećao. Iznenada se za njegovim leđima začuo šum. Netko je prolazio kroz gustiš. Fratru se krv već sledila. Nije imao vremena niti ispraviti pušku, a kamo li ustati. Odjednom se pred njim pojavila velika psina, mrka i velika, labrador ili ovčar. Kad je Fratru sinulo o čemu je riječ, naglo se razbudio od misli, pograbio pušku i zaletio se za psom. Pokušao ga je dohvatiti mokrom i tvrdom čizmom, ali se pas izmakao i odjurio u noć. Fratar je jedva dolazio do daha i dugo mu je vremena trebalo potpuno se osloboditi straha i šoka.

Na istome mjestu, nekoliko dana kasnije doživio je ponovno nešto neugodna. U gluho doba noći, iza dva ponoćna sata, pod vedrim nebom, ali hladnoćom sposobnom doći do posljednje kosti u čovjeka i nekim neugodnim vjetrom, šetao je držeći pušku u ruci i nastojeći kretanjem spasiti se od smrzavanja. Vjetar mu je donosio neodređene šumove, čas s jedne, čas s druge strane. Kad je čovjek u takvu položaju čuje sve i svašta mu se u strahu priviđa. Odjednom je za Fratrovim leđima odjeknuo ogroman prasak. Samo nekoliko sekundi kasnije Fratar se bacio na pod, potegao zatvarač na oružju i već bio spreman pucati. Sleđene krvi, brzomučno je otkrivao zbivanje. Tada je otkrio što se dogodilo. Pored priručnog skladišta sa školskim streljivom, lažnim minama i granatama, bilo je poredano nekoliko redova pokrovne cigle. Jak vjetar uspio je pokrenuti jedan čitav red i cigla se poput groma sručila na zemlju, pri tom stvarajući strahovit prasak. Kad se to dogodi usred dana čovjek se iznenadi. Kako to izgleda kad padne na straži u dva sata po ponoći ne treba ni pitati. Za djelić sekunde Fratar je bio na podu. Puška u ruci kao da se sama nabila. Metak je već bio u cijevi. Trebalo je samo još potegnuti obarač. U koga?

- "Baš sam bedast. Zar bih zaista izgubio razum i pucao u živa čovjeka?" Osjećao je kako postoji u čovjeku nešto iznad samog razuma. Borba za opstanak, nazočna nad svakim razumom i voljom. Ona je upravo pokazala kako je ponekad opasno igrati se čovjekovom dubinom, posebno ugroženom od straha i samovanja.

Nakon nekog vremena Fratar se navikao na stražarenje. Kad bi danom stražario među skladištima ratne rezerve, zagledao se u svaku točku, otkrivajući slabosti sve te zaštite. Znao je točno koliko je skladišta, kakva su vrata na svakome, gdje su otvori za ventilaciju. Najvećemu i podzemnom skladištu nije se smio previše primicati, bojeći se kako ga ne bi iznenadili i optužili za znatiželju.

- "Kad bi ovo sve skupa puklo? Bilo bi vatre u Sarajevu. Pored sve te straže, nije nemoguće ovo u zrak dignuti. Dosta je znati što sada znadem o ovom mjestu, pa da sve ovo odleti."

Mijenjao je mjesta po naredbi Kreze, Dobrinića ili već nekoga od zaduženih podoficira. Dugo mu nisu dozvolili stražariti na najlakšem mjestu: u zgradi zapovjedništva. Poslije dužeg vremena ipak su mu odredili i to stražarsko mjesto. Dok je stražario u večernje doba na ulazu u hodnik drugoga kata pojavio se plavokos kapetan. Fratar je ustao i pravilno ga pozdravio. Plavokosi se kapetan zaustavio i hladnim pogledom prostrijelio Fratra, kroz usta jedva procijedivši pitanje.

- "Kako se ti zoveš?"

Fratar mu je odgovorio točno po naučenu načinu, mirno i pravilno.

- "Tko te stavio ovdje stražariti?"

- "Desetar Milenković, druže kapetane."

Kapetan ga je prezrivo pogledao i odšetao se hodnikom mrmljajući:

- "Idiot. Čut će on mene."

Fratar nije znao u to doba da je to druga osoba kos-a, opasni kapetan Voislav Kostić.

XX.

Došlo je doba oproštaja od mnogih. Desetari i vodnici brojili su zadnje dane i jedan po jedan odlazili. Neki su plakali, obećavali brda i doline, razmjenjivali slike i adrese. Fratar se kratko oprostio s Krezom, iznalazeći kako je u svojim postupcima mogao biti i mnogo gori nego je bio. Njegova ga je desetina ispratila do izlaza iz kasarne. Odlazio je i Mijatović. Fratar je pored njega prošao kao pored turskog groblja, nijemo i bez pozdrava. Isto je napravio s nekim desetarom, Mostarcem, Rusmirom Jakupovićem, nekim ljigavcem i ulizicom, s kojim nije želio imati nikakva posla. Zgadio mu se bio kad ga je upitao je li Hrvat. Taj mu je desetar toliko zbog toga psovki u lice sasuo da ga Fratar sve slijedeće mjesece nikada više nije ni pozdravio ni oslovio. Pokatkad bi ulovio desetarov pogled, uvijek prepun mržnje i duboke poremećenosti. Nije mogao shvatiti da jedno tako obično pitanje može čovjeka dovesti do takve histerije.

Sjetio se razlike kad su odlazili Rama Faik, Bakota, Milenković. Mršavi momak Stanković iz Pirota tri je dana plakao za Malim Milenkovićem, a iza toga toliko se napio da osam dana nije k sebi dolazio. Sada su preostali oni s ruba ljudskosti.

- "Samo idite, bez traga."

Fratar im je tako poželio sretan put. Nije znao kad su pojedini otišli. Ni Dobrinića nije ispratio. Nije ni znao kad odlazi, a nije ga ni želio vidjeti. Nije volio takvu vrstu poturčenih Hrvata.

Kad bi bili slobodni od straže, dobivali bi nekakve dužnosti s kojih su stalno bježali čim bi se maknulo zapovjedništvo. Nisu više bili ni na postrojavanju niti na jutarnjoj tjelovježbi. Za svakoga pronaći i privesti na poligon trebalo je utrošiti sate. Major Žarković derao bi se na Nedeljkovića, Nedeljković prijetio Veltruskome i Slijepčeviću, oni opominjali desetare, a nitko nikoga zapravo ne bi slušao. Najvažnije je oficirima bilo dobiti plaću, a vojsci utući sporo prolazeće vrijeme. Veltruski je prema Fratru bivao sve ljubazniji. Nikada nije bilo među njima ničega napeta ni lošega. Fratar je slutio kako ga Veltruski veoma cijeni i posvuda mu olakšava posao.

Novopridošli desetari i vodnici stažisti nisu značili ništa. Nitko ih nije ni pokušao slušati. Već se događalo da nisu na krugu pozdravljali ni pukovnika Pozderca, a kamo li nekoga nižeg čina.

Jedne subote prije podne Veltruski je naredio da nitko od vojnika ne smije biti u spavaonici nego se razići na dužnosti. Opomenuo je kako je u kasarni potpukovnik Milisav Gagović i kako obilazi od prostorije do prostorije. Vani je bilo veoma hladno. Dosta je bilo samo izići pred zgradu pa da se čovjek smrzne. U spavaonici su bili naložili vatru. To nije bilo dozvoljeno. Veltruski je nekoliko puta izgonio vojsku van, na dužnosti, ali čim bi se maknuo svi bi ponovno bili na starim mjestima. Pri malom zatišju Fratar se vratio u spavaonicu i naložio jaku vatru. Na peć je postavio netko neku kantu s vodom, vjerojatno se htijući oprati, ali ju nije uspio upotrijebiti jer su vikali kako Gagović upravo k njima dolazi. Fratar je iza kante stavio malu posudicu za čaj i spremao se čaj skuhati. Tada je iznenada u spavaonicu banuo Gagović. S Fratrom je u spavaonici bio samo još jedan vojnik.

Kad je Gagović ušao u prostoriju Fratar se ustao i zauzeo stav mirno. Gagović je gegao kao patak, korak za korakom, lijeno promatrajući čas jednu, čas drugu stranu kreveta. Tražio je nered. Kad je došao do Fratra i kad ga je Fratar pozdravio, Gagović ga je upitao:

- "Kako se zoveš?"

Fratar mu je odgovorio i ostao stajati mirno.

- "Jesi li ti onaj Nedeljkovićev student teologije."

- "Jesam, druže potpukovniče."

- "Bio sam ti ja u onoj vašoj školi u Visokome. Ali tamo nisam vidio ovakvoga nereda." Gagović je lijeno izvlačio riječ po riječ. "Nego, reci mi što to radiš? Čemu ti je ova kanta i voda?"

- "Druže potpukovniče, ovo ću uskuhati veš. Nisam već duže prao veš u vrućoj vodi pa mi se sada pružila prilika." Fratar mu je lagao tako uvjerljivo.

- "Jesi li to naučio od matere?"

- "Jesam, druže potpukovniče."

- "E, tako je radila i moja, pokoj joj duši. Tako vi popovi govorite kad je netko mrtav. Nego, ti si student. Jesu li ti sada našli kakav posao kad si završio obuku?"

- "Nitko ništa nije nudio, druže potpukovniče. Straža. Pa drugi poslovi. Pa opet straža."

- "Dobro, dobro, kuhaj ti samo veš. Ali se pobrinite bar da ova spavaonica sliči na kasarnu, a ne na štalu."

- "Razumijem, druže potpukovniče."

Gagović je otišao u pratnji dežurnog časnika u daljnje nadgledanje. Veltruski se ponovno vratio, ali sada nije tražio da odu bilo kamo.

- "Sunce vam garavo. Svaki mi put zbog vas peru uši. Grijte se, ali čim naiđe tkogod, bježite van."

XXI.

Krajem siječnja najavljivao se dolazak mlade vojske. Već su novi vodnici stažisti i desetari došli na svoje dužnosti iz Bileće i iz Trebinja. Snijega je bilo izobilje. Jedva se moglo koračati na mjestima gdje nije bio čišćen. Nova je vojska donijela Lukavici goleme probleme. Dolazili su pijani, umorni, histerični. Kako bi koja grupa prispjela tako su je predavali novim vodnicima i desetarima. Fratar se sjetio svoga dolaska i svoga prvog dana. Prisjetio se užasa.

Kapetan Knez bio je dežurni kad se dogodila scena. Neki pijani Srbin izrazbijao je stakla na portirnici i već se prve minute probio u portirnicu i udario dežurnoga. Zvali su Kneza. Knez se vratio sa stražom. Tada je napao i Kneza, ali se Knez izmakao.

- "Znam te." Vikao je Knezu.

- "Pa što da me znaš. Znat ću i ja tebe."

- "Žena ti je kurva."

- "Pa neka je. Ko da ti za to plaćaš porez. Nego, bacaj to staklo iz ruke, jer ne baciš li, skupo će te to stajati. Pijana budala nije isto što i zločinac koji staklom ubija."

Dok se prepirao s Knezom vojska mu je prišla s leđa i iznenada ga uhvatila za obadvije ruke. Vojna ga je policija zavezala i odvela otrijezniti.

- "Počasti me budala. Blago onome komu dođe u četu. Ako dođe. Prijatelj ∆irović neće mu biti sjena." Rugao se Knez i sebi i vojsci.

Fratar se zanimao za pridošlice. Njegovi su dobili zadatak dežurati i popisivati nove. Crnogorski učitelj Lazo, s kojim se Fratar bio više puta u početku prepirao, a kasnije prilično s njime zbližio, vodio je glavnu riječ. Kad je jednom nešto neumijesna pričao o popovima pred tridesetak vojnika u vodu, Fratar mu je dobacio:

- "Lazo, ti si pametan učitelj. Još samo, kad bi znao pisati."

To je tako zgodno ispalo da se sav vod držao za trbuh od smijeha. Na kraju se i sam Lazo smijao. Otkako je otišao za knjižničara po završenoj obuci, promijenio se i prema Fratru ponašao se veoma uljudno. Fratar mu je tako uzvratio često s njime razgovarajući.

Zamolio ga je da mu odmah javi ako među novima naiđe kakav fratar ili pop. Lazo mu je tako i dojavio kako se jedan takav upravo prijavio.

Fratar je poslije dojave pošao tražiti pridošlicu. Nisu mu ga baš pobliže opisali pa je Fratar tražio od novoga do novoga. Kad mu u satu lutanja nije uspjelo naći nikoga slična svojoj vrsti, vratio se po pomoć.

- "Znam ga, meni se prijavio, rekao mu je debeli i krupni Štef iz njegova voda. Pošli su zajedno tražiti novoga, gazeći snijeg već mokrim čizmama."

- "Evo ga, ovaj je sigurno. Zapamtio sam ga." Pokazao je Štef Fratru momka u tamnoj smeđoj bundi.

- "Stari, odakle si?" Upitao ga je Fratar.

- "Iz Slunja." Nesigurnim je glasom uzvratio momak. Fratar se načas zbunio, ali je nastavio.

- "Reci mi što si po zanimanju?"

Vidio je kako momka obliva rumenilo i kako oprezno sada motri Fratra.

- "Ja sam katolički svećenik."

- "Tebe baš i tražim."

Fratar mu je što je ljubaznije mogao pružio ruku i protresao zbunjena neznanca. Zahvalio se Štefu na pomoći, a zatim htio saznati pojedinosti o novome.

- "Zovem se Mile Šaifar i dolazim iz Slunja."

Koliko god Fratar bio ljubazan Šaifar se nije odmah otvorio. Vjerojatno su i njemu svašta napričali o vojsci. Bio je oprezan jer tko zna je li to sve podvala. Fratar je stoga pokušao pitanjima o svemu i svačemu otkriti kako poznaje dobro svećeničku terminologiju, kako bi mu Šaifar istinski povjerovao.

- "Nitko u te neće dirnuti, vjeruj mi. A da je mene prvi dan ovdje dočekao netko moj? Izljubio bi ga i tamo gdje se teško ljubi."

Fratar je poveo Šaifara u kantinu i počastio ga mlijekom. Objašnjavao mu je što sve treba činiti prvih nekoliko dana. Zatražio je od njega sve važnije predmete i novac. Osjetio je kako Šaifar još uvijek ne vjeruje u njegov govor, bojeći se nasanjkavanja. Nevoljko se oprostio od novčanika i stvari. Fratar ga je poveo u njegovu novu spavaonicu. Sve slobodno vrijeme slijedećih dana stalno je koristio prateći Šaifara u stopu. Nikomu nije dozvolio primaknuti mu se. Kad se Šaifar već obukao u uniformu i morao na vježbe, sjedio bi na klupi i čekao njegovo slobodno vrijeme. Šaifarovu desetaru u jednom je trenutku dobacio:

- "Desetaru, vidiš li onoga plavoga momka? Nastoj s njime biti u redu."

- "Kakav on bude meni, takav ću ja biti njemu."

- "Ne govori tako. Potuži li se na bilo što od tvoje strane, znaš li ti što je to stara vojska? Stoga budi dobar i nastoj da te zavole."

Debeli vodnik, onaj što mu je glavni cilj i preokupacija posljednjih mjeseci bila kako zavesti i obljubiti novu trgovkinju iz kantine, jednom je zatekao Fratra kako stoji pred Šaifarovom zgradom i čeka da bude slobodan.

- "Što ti ovdje radiš? Nije ovo tvoja zgrada ni četa?"

- "Pa valjda imam pravo ovdje stajati?"

- "Kako to odgovaraš oficirima?"

- "Druže vodniče, vi ste podoficir, niste oficir."

- "Dat ću ja tebi mudroliju. Idi u svoju četu."

- "Neću." Odbrusio mu je Fratar.

- "Ponovi to još jednom?"

- "Neću!" Izderao se Fratar.

- "Kazat ću ja tebe Nedeljkoviću."

- "Zašto ne kažeš Nedeljkoviću?"

- "Da znaš da si bezobrazan. Ali naći ću ja tebi manu. Nisam te očekivao takvoga."

- "Odlučio sam Nedeljkoviću natjerati čir na želudac. Zato me slobodno tuži."

Nije trebalo dugo da se Šaifar navikne na novu sredinu. Bio je odmjeren, plemenit i dobar mladić. Igrao je izvrsno nogomet i uskoro su ga svi zavoljeli. Fratar je poznavao njegova vodnika i znao je kako se veoma mnogo druži s Veltruskim.

- "Koji divan čovjek. A sve bih dao da nije u mome vodu." Odgovorio je plavokosi vodnik Fratru.

- "Zašto? Svatko treba dobre u svojoj blizini."

- "Nemoj me svašta pitati. Bolje da ti ništa na to ne odgovorim."

XXII.

Poturičić nije imao dugovjeku sreću na novoj skladištarskoj dužnosti. Novopridošli stažisti, prispjeli u Lukavicu u to doba godine, nisu vidjeli ništa osim užasnih poteškoća i nereda. Nitko ih nije slušao jer stara se vojska nije bojala ni generala, a kamo li stažista. U Poturičićevu sada prvu četu došao je neki Slovenac, stažist i trebao uskoro preuzeti mladu vojsku prve čete. Što je momku bilo to nitko nikada neće doznati. Njemu se sav taj život učinio toliko glupim i primitivnim da nije mogao zamisliti ostati tu još punih osam mjeseci. Dopala ga je dužnost dežurnog puka s još jednim desetarom, također novopridošlim. Stažist je imao po dužnosti pištolj i pravo streljivo. U neko doba noći zgradom u kojoj se nalazio ured prve čete, odjeknuo je hitac. Stažist je sam sebi ispalio metak u glavu i već za nekoliko minuta bio mrtav. Nešto kasnije u metalnome ormaru gdje je trebao dežurati, desetar na dužnosti s njime, pronašao je kratko oproštajno pismo i nešto novca s molbom da se novac preda vojniku kojem ga je stažist dugovao.

Kad su se Fratar i Poturičić jutrom susreli na doručku već je sve bilo razriješeno.

- "Bio sam se prepao. Prije zore probudio me Tumanov i naredio da dođem u ured. I mene i Medveda. Imao sam što i vidjeti. Užas. Odvezli su ga mrtvačkim furgonom u Sarajevo. Sav je ured krvav. A sada ga moram očistiti od krvi i moram odnijeti krvavu odjeću u skladište. Zašto se baš meni to moralo dogoditi? Grozno."

Fratar nije znao što bi na sve to rekao. Smrt mlada čovjek uvijek se doživljava tragično. Stoga je i Fratar zanijemio. I Medvedu nije bilo lakše. Blijed od užasne scene, danima o tomu nije više progovorio.

Poturičić je zamolio Fratra pomoći mu pri radu. Fratar se toga zgrozio.

- "Molim te. Ne moraš ništa raditi. Ja ću. Ali budi samo sa mnom. Ne da mi se samome ulaziti."

Fratar ga je nevoljko poslušao. Poturičić mu je mjesecima bio dobar. Nije ga sada htio ostaviti kad ga nešto ozbiljnijega prvi put moli. Ni njemu nije bilo ugodnije. Užasnuo ga je izgled ureda. Krvavi zid, rupa od metka u zidu, krvava odjeća koju sad treba odnijeti i ukloniti tragove krvi. Fratar se rastužio od suosjećajnosti.

- "Jadni mladić. Kako li je užasno doći u položaj da smrt bude jedino što ti preostaje? A ne zna se što je time rješio? Sebi, roditeljima? Glupa vojska. Već sutra neće ga nitko ni spominjati."

XXIII.

Već je bio kraj siječnja kad je netko od Fratrovih kolega došao do njega i rekao mu kako ga upravo cijelo jutro traži kapetan Knez. Tog jutra, ne imajući nekoga posebnog zaduženja, kako ne bi morali ići na postrojavanje, Fratar i nekolicina vojnika krili su se od desetara i vodnika po spavaonicama i svim mogućim zakucima. Nije stoga ni mario što ga netko traži sve dotle dok mu do svijesti nije doprla upravo izgovorena rečenica.

- "Molim, tko me traži?"

- "Knez iz druge čete."

- "Nemoj me zezati. Zašto bi mene Knez tražio? Taj me čovjek niti ne poznaje."

- "Ozbiljno ti govorim. Bio je dva puta pred strojem. Rekao je da se odmah javiš."

Fratar je sumnjičavo gledao donositelja neobične, gotovo nadnaravne vijesti. Kneza je poznavao samo po dobru. Bio je veseo, dopadljiv čovjek, jedan od rijetkih ljudi koga je vojska voljela i koji se nikada nije derao i pravio važan. Ako ga Knez traži onda to može biti samo dobro. Ali tko bi vjerovao svakoj vojničkoj vijesti? Zato je oprezno odgovorio.

- "Budeš li lagao, ajme tebi i tvojim kostima."

- "Ne lažem. Idi i odmah se javi. Tako je rekao cijelome vodu."

Fratar se neodlučno zaputio prema krugu gdje se vojska redovito postrojavala. I drugi su mu upravo dojavili kako ga Knez traži i da se požuri javiti. Sad je shvatio kako nema govora o šali i prijevari. Nije ni smio pomisliti do kraja ono što je upravo pomislio: doći kod Kneza i napustiti treću četu. Kakva radosna vijest.

Kneza je pronašao ispred zgrade u razgovoru s nekoliko vojnika. Imao je na sebi opremu dežurnoga puka i o pojasu obješen pištolj. Fratar ga je pozdravio i predstavio se prezimenom. Knez ga je odmjerio od glave do pete, vjerojatno se želeći sjetiti je li Fratra dotad susretao. Poslije kratke stanke pozvao ga je za sobom u ured. Fratar ga je slijedio ne vjerujući da se njemu upravo to događa.

- "Imam neku budalu za skladištara. Svaki dan napravi sve naopako. Čuo sam za te. Reci mi, želiš li doći k meni i preuzeti mjesto skladištara?"

- "Druže kapetane, želim li doći? To je veličanstveno. Ne mogu vjerovati kako ću biti skladištar i to upravo kod vas."

- "Zašto kod mene? Knez se sada smijao sasvim zadovoljan prvim Fratrovim otvorenim ushitom."

- "O vama vaša vojska govori samo najbolje. Tko nije poželio biti u vašoj četi?"

- "Sad ti se pruža prilika. Idi Veltruskome. Odmah ideš u prekomandu. Razduži u trećoj četi sve svoje stvari i dođi u moju četu. Kad sve središ dođi k meni i preuzet ćeš sva skladišta. Nemoj se ničega bojati. Znat ćemo mi zajedno raditi."

Fratar samo što nije proprvao od sreće. Činilo se da niti ne dotiče zemlju nogama. Izgrlio je Reana, Filipovića i kolegu Šaifara, govoreći kako će im svima odsad biti bolje.

Nedeljković već nekoliko dana nije dolazio na posao. Četom je zapovijedao vodnik Veltruski. Veltruski je već sve znao. Tajanstveno se smješkao, držeći u ruci već ispečaćenu i potpisanu knjižicu. Kad je Fratar ušao u ured Veltruski mu je dao znak da zatvori vrata. Oprezno je prošetao sobom kao da se uvjerava u to jesu li potpuno sami, a onda sasvim tiho progovorio.

- "Erbejac. Sad kad odlaziš moram ti nešto reći. Nikada nisam, otkako radim s vojskom, imao pristojnijega, simpatičnijega ni boljega vojnika. Nisi me nigdje ni osramotio ni iznevjerio. Ovo je trenutak reći ti hvala. Htio sam, ali nisam za te ništa mogao učiniti. Ni jedan dan nagradnoga, ni vikend, ni odličje. Ništa nisu dali. Razumi me. Više ti ne smijem reći."

- "Druže vodniče, nemojte pomisliti da nisam sve razumio. Bio sam sretan od prvoga dana što sam upravo dospio k vama. Samo je to bilo dosta."

- "Žao mi je što od mene odlaziš, ali mi je drago kamo odlaziš. Knez ti je duša od čovjeka. To je moj susjed, Slavonac. Nikad ti s njime neće biti loše."

- "Druže vodniče, hvala vam za sve. Viđat ćemo se svaki dan. I ako ikada išta za vas budem mogao učiniti, to ću činiti veoma rado."

Veltruski je Fratru čvrsto stisnuo ruku i ostao u uredu sa svojim tajanstvenim osmijehom. Fratar je bio sretan što je njegova pretpostavka o Veltruskome bila tako istinita: taj ga je čovjek potajice volio onoliko koliko je njega Fratar od prvog dana poštivao. Jedno mu nije bilo jasno. Kako ovako dobri i pametni ljudi poput Veltruskoga mogu opstati u paklu vlastite stvarnosti i kakva ih je nevolja stjerala služiti komunizmu i jugosoldatesci u koju nisu vjerovali.

Fratar je zamolio nekoga od kolega te su mu pomogli prenijeti vojnički ormarić u prostorije druge čete. Sve je napravio u hipu, oduševljen, lak kao perce, spreman već od prvoga trenutka Knezu uzvratiti to što ga je uzeo k sebi.

Kad se smjestio u spavaonicu potražio je Kneza i stavio se na raspolaganje. Knez je dozvao staroga skladištara te mu naredio da sve stvari preda Fratru točno po popisu, a onda se vrati u svoju staru četu. Momak se zvao Mićo. Bio je maloga rasta, Srbin, Fratar nije mogao odrediti odakle bi mogao biti. Započeo je vojsku u četvrtoj četi te ga je Fratar jedva poznavao iz viđenja. Bio je tužan i potišten, ne znajući zašto ga najprije postavljaju na dužnost, a onda samo dvadeset dana kasnije s nje skidaju.

Dok je predavao dužnost jedva da je progovorio riječ. Nije u Fratra imao povjerenja, a možda se i ljutio, misleći kako je Fratar u sve to umiješan. Kad su bili gotovi Fratar mu je ipak tiho dodao.

- "Mićo. Ne znam zašto tebe skidaju. I ne znam zašto mene stavljaju. Ovo nije ni moj ni tvoj posao. Bez obzira na sve, želio bih te susresti kao čovjeka i pozdraviti kao čovjeka. Nemoj biti ljut. Posebno ne na me."

Mladić nije ništa odgovorio. Samo je krupnim i tužnim očima pogledao Fratra, iznenađen što mu to Fratar govori. Predao je ključeve i pečat, a onda pozdravio i otišao.

Fratar se vratio Knezu u ured. Knez je bio sasvim dobro raspoložen.

- "Skinuo sam ga zbog toga što je neovlašteno dao vojsci televizor, ali je to samo izlika. Ne zna ništa napisati, ne zna ništa napraviti. Morao sam ga ukloniti."

- "Druže kapetane, smijem li sada nešto samo vama reći?"

- "Tko ti brani."

- "Vi ste mene izbavili iz pakla. Od današnjeg dana počinje sasvim drugi život. Hvala vam. Od prvog vam dana dajam do znanja: uzvratit ću vam radom. Dok ovdje budem nemojte se bojati kako naređeno neće biti napravljeno. Ništa mi za vas neće biti teško učiniti."

Knez se samo nasmijao, ne sumnjajući u Fratrovu riječ. Čim je ostao sam Fratar je pošao u priručno skladište čete, zagledajući svaku stvarčicu ponaosob i već stvarajući planove kako sve dovesti u najbolji red.

Preko kraja tjedna nije nikamo htio. U subotu i nedjelju uređivao je i dotjerivao stvari u red. Svaki put kad bi napuštao skladište bio mu je zadatak staviti pečatni vosak, povezati malim koncem vrata i dovratak na skladištu te posebnim mesinganim pečatom ostaviti znakove kako nitko ne bi mogao ući. Prvih je dana bio neobično oprezan i svaki bi put promotrio vosak i znakove.

Nedjeljno popodne proveo je šetajući pored potoka, sasvim zadovoljan i gotovo sretan. Kad se vratio u zgradu i htio ući u skladište odjednom je opazio kako je netko dirao znakove. Opazio je kako je i brava oštećena dok je ključem pokušao otvoriti vrata. Dvojica vojnika, dežurni i takozvani požarni vojnik sjedili su za stolom dva metra od skladišta. Fratar nije htio dalje otvarati niti je dotakao pečatne znakove. Samo je kapetan Knez imao rezervni ključ, ali  njega nije bilo već dva dana.

- "Dežurni, je li netko otvarao vrata i ulazio u skladište?"

- "Nije nitko. Odgovorio je vojnik pomalo nesigurnim glasom."

- "Otkad si ovdje?"

- "Od prije dva sata."

- "Tko je bio dežurni prije tebe? U skladište je netko ulazio. Neću otvoriti prije nego čujem objašnjenje."

- "Ne znam. Nisam ništa vidio."

- "Tvoja je dužnost vidjeti. Reci istinu jer nešto tajiš. Ne rečeš li morat ću zvati dežurnog puka, a znaš onda da to neće biti jednostavno."

- "Ulazio je desetar iz četvrte čete."

- "Kakve on ima veze sa svim ovim?"

- "Iznio je dva paketa suhe hrane. I ništa više."

- "Dobro. Držim te za riječ."

Tek tada je Fratar otključao skladište. Nije primjećivao nikakvu promjenu osim što je poklopac jedne od stalaža bio pomaknut i neuobičajena položaja.

- "Požarni, idi i dovedi desetara." Momak je nevoljko ustao i pošao. Nakon desetak minuta s njime se pojavio desetar, blijed kao krpa. Fratar ga je već poznavao otprije i iznenadio se svemu.

- "Reci mi što sve ovo znači? Jesi li svjestan što znači pred očima dežurnoga i vojske provaliti u skladište oružja i opreme?"

- "Mićo me molio?"

- "Zašto?"

- "Ostavio je dva paketa suhe hrane za koju nitko nije znao. Bojao se da to ne nađeš i ne prijaviš ga kapetanu."

- "Zašto mi to niste rekli? Čega se bojite? Zar sam čudovište?"

- "Bojali smo se kazne."

- "Zaboravimo sve ovo. Nikomu o provali da niste pisnuli. Neću nikoga zvati niti ću o ovome reći bilo komu. Ali, ako ti nešto treba, reci kao čovjek. Učinit ću sve što mogu."

Desetar je zahvalio, iznenađen što Fratar sve želi zataškati. Odahnuo je kad je sišao niz stepenice prema svojoj četi. Fratar je istu večer potražio Miću, prigovarajući mu zbog nepovjerenja.

- "Rekao sam ti kako nisam došao na tvoje mjesto sam nego su me postavili. Nemoj nikada nešto ovakvoga ponoviti. Ako išta mogu za te učiniti, to ću učiniti rado. Mene se nemoj bojati niti imaš razloga preda mnom išta skrivati. Dobro je što sam sve na vrijeme saznao. Zamisli, da sam morao zvati službu sigurnosti?"

XXIV.

Otkako je preuzeo dužnost skladištara Fratar se sasvim oraspoložio i na trenutak je izgubio prezir prema svemu što ga je okruživalo. Nije mu bilo stalo ni do kakva reda na poslu zato što bi promijenio svoj odnos prema vojsci, nego je svim svojim mogućnostima nastojao uzvratiti Knezu, pokušavajući biti redan i besprijekoran. Činilo mu se, otkako je napustio treću četu i prešao kod Kneza, da je uspio izići iz pakla, te mu novo nije predstavljalo nikakvu poteškoću. Sav mu se posao činio tako lakim i jednostavnim. Čitavo prije podne provodio bi ili u malome Kneževu uredu ili izvršavajući naloženi posao. Čim bi završilo radno vrijeme djelatnih oficira Fratar je ostajao posve slobodan. Tada je mogao čitati, pisati, šetati. Rijetko bi kada imao posla, ako nije bilo kakve posebne vježbe ili vojničkoga gađanja. I kad bi išao na teren, pripremajući sve potrebno za uspješno izvođenje vježbi, Fratar bi u tomu uživao. Prekrasna bosanska brda, na obroncima Jahorine, Romanije ili Igmana tako su ga oduševljavala da je želio danima tamo ostati. Bez obzira na godišnje doba, uvijek mu se činilo kako se upravo u tim brdima može toliko toga doživjeti. Nije znao je li ljepše pod snijegom kad se sunce opusti i postane tako blještavo, ili u proljeće i ljeto, kad sve bude tako veličanstveno zeleno i dostojanstveno. Kad god bi mu to dozvoljavao posao, znao bi s kime od vojnika satima šetati brdima, čekajući na završetak vježbe.

Fratar je od prvoga dana nastojao dotjerati izgled svojih skladišnih prostora. Jutrom bi pitao Kneza za zaduženje, a kad ne bi bilo ničega osobitog, otišao bi u skladište te uređivao dio po dio. U gradu je nabavio malu pilu i nešto alata. Glavno mu je skladište imalo s jedne i s druge strane velike stalaže od kraja do kraja zida, a ispod prozora, točno u sredini prostorije imao je veliku željeznu kasu. Pokušao je pronaći nešto drveta i boje kako bi sve doveo u red. Zamolio je Kneza za pomoć, ali je netko iz logistike odgovorio Knezu kako na takvu vrstu materijala nema pravo i da traži osobitu dozvolu pukovnika. Knez se nije htio time dalje baviti. Zato je odgovorio Fratru.

- "Zaboravi to. Kad ne može drugačije neka stoji."

Fratru se ipak nije stajalo. Pokušao je sam razriješiti stvar. Pored stražarnice za ulaz u skladišta ratne rezerve bila je velika šupa u čijem se dijelu nazazila hrpa drvene građe od koje su stolari izrađivali mete. Fratar je dobro promotrio okoliš i kad mu se ukazala prilika subotom predvečer, podvukao se pod šestmetarski komad lesonita te ga tiho izvukao iz šupe. Nastojao je biti tako tih da ga stražar ne primijeti. Upravo kad se bio odmakao nekih pedesetak metara, naišao je dežurni oficir i trojica stražara, odlazeći u provjeru straže. Fratar je naglo spustio lesonitnu tablu u travu i ostao ispod nje ležati. Dežurni oficir nije ništa primijetio. Kad su se odmaknuli od Fratra on se uspravio i tablu prelomio u dva dijela. Brzo ju je odnio preko kruga, a kad se dočepao skladišta ponovno je odahnuo. Danima je iza toga potajno pilio i izrezivao komade. Uskoro je svaki od pretinaca imao svoj poklopac i skladište je zadobilo sasvim drugi izgled.

Knez je pokušao dobiti nešto boje za uređenje sanitarnih prostorija jer ih onako prljave i trule više nije mogao gledati, ali mu ponovno nisu odobrili ni boju ni druge tražene stvari. Fratar je znao za postupak i točno ime oficira koji je to odbio. Ponovno je tražio svoj način. Više nije spominjao postupak pred oficirima nego je otišao u radionice gdje su vojnici bojali automobile i sve ostalo što se bojati trebalo. Čitavo brdo boje stajalo je na policama. Fratar se obratio vojniku na poslu u radionici.

- "Stari, reci mi mogu li dobiti boje? Treba mi u četi."

- "Možeš, ako potpišeš papire i doneseš pravu narudžbenicu."

- "Vrijedi li mi ova iz čete?"

- "Čiji si ti? Je li ovo pješadija?"

- "Knežev."

- "Zašto on ne dođe?"

- "Svejedno. Ako možeš dati, daj."

- "Koliko ti treba?"

- "Tridesetak kilograma."

- "Ti to zoveš bojom. Evo ti boja, a meni ostavi papir."

- "Vratit ću ti kad Knez potpiše."

- "Briga me za Knezom. Potpiši sam."

Fratar je to jedva dočekao. Predao je papir na kojemu je redovito ispisivao potrebe za streljivom ili kakvim drugim materijalima. Uzeo je tri velike kante boje i nastojao što prije izmaknuti kako se vojnik ne bi predomislio. Žurio se što prije u četu kako ga kakav dežurni oficir ne bi previše ispitivao.

Kad se Knez u ponedjeljak ujutro pojavio na poslu, nasmješen mu je predao deset kilograma boje, a sebi u skladištu ostavio drugo. Knez ga je ispitivački gledao, ne vjerujući kako običan vojnik može ono što kapetan čete ne može.

- "Kako si ovo dobio? Nisi valjda išao u krađu?"

- "Sve je pod kontrolom. Ja vojniku dao papir, on meni dao boju. I sve se završilo za deset minuta. On mi je objasnio kako se to upravo tako može."

- "Odlično. Sad bi se trebalo nasmijati onome u zapovjedništvu."

- "Bolje je tražite pitura."

- "Dobro i kažeš. Ima jedan šepavi u Dikića. Kažu da je i pitur i vodoinstalater. Odmah ću ga zvati."

Knez je telefonirao poručniku Dikiću i ovaj mu je poslao vojnika što se navodno razumio u bojanje. Vojnik je bio neobičan. Svoj je posao tako shvatio kao da se upravo sprema izvesti operaciju spuštanja na mjesec. Prvi dan Knez je s njime proveo više od sata, razgovarajući o bojanju nekoliko kvadrata zida i nekoliko metara drvenog zaštitnika u zahodu. Knez se gotovo uznojan potužio Fratru.

- "Ovaj je gori od najgore dosade."

Problem bojanja nastavio se i sutra. I prekosutra. Šepavi vodoinstalater i priučeni pitur  svaki bi dan došao Knezu u ured i tamo dugo sjedio, a Knez iz uljudnosti, jer ga je sam zvao i molio za pomoć, nije mogao izmaknuti. Kad bi iz bilo kojega razloga izostao, tada bi se barem tri puta Knezu javio telefonom. Knez je uskoro počeo iskakati iz kože. Kad bi zazvonio telefon, odmah bi se branio.

- "Sveca mu, sve mi reci. Samo mi nemoj reći da me ponovno traži vodoinstalater."

Fratar je potrebno bojanje u svome skladištu izveo sam. Metar duge lesonitne ploče prebojao je bijelom bojom, a drvene stupove što su išli od poda sve do stropa obojao je plavom. Sve je po završenom poslu složio i doveo u red. Skladište je odjednom postalo kao ljekarna. Na veliku je metalnu kasu stavio plahtu kao pokrivač, a zatim iz okoliša u veliku teglu postavio nekakav cvjetni bunt. Kad su na red došla vrata skladišta, Fratar više nije mogao ostati nezamjetan. Dok je bojao vrata izvana, odjednom ga je posjetio vodnik Kuzmanović. Zagledao se u skladište, ne vjerujući da tako lijepo i skladno može izgledati običan skladišni prostor. Fratar nije ni slutio kako sve što radi ne donosi svima baš veliku radost. Kuzmanović je zagledao sve, držeći ruke duboko u džepovima.

- "Tko ti je dao boju i lesonit?"

- "Našlo se." Odgovorio mu je Fratar, smiješeći se tajanstveno.

- "Sada možeš mirne duše otvoriti kapelicu."

- "Tijesno je za kapelicu. Kapelica mora biti malo veća." Našalio se Fratar s njime.

Kuzmanović nije mirovao. Uskoro se o Fratrovu skladištu počelo govorkati. Knez se iznenada zainteresirao za skladište iako bi rijetko kada u njega i ulazio. Fratar je znao kako Knez ima dvostruki ključ, ali mu dotad nije nikada dao do znanja kako ima bilo što zanimljiva u skladištu što bi ga nagnalo u skladište i ulaziti.

- "Da i ja vidim tu tvoju kapelu." Dobacio je Fratru. Iznenadila ga je urednost skladišta.

- "Ovo si sve sam napravio?"

- "Nego šta. Rekao sam da nećete imati primjedbe dok ovaj posao vršim."

Fratar je Knezu otvorio pretinac po pretinac, pokazujući kako je sve na mjestu i kako nitko neće moći pronaći nereda. Nije znao kako Kneza nešto drugo muči. Tada nije znao dokle sežu misli jednoga vodnika prezimenom Kuzmanović. Knez je ipak od svega bio zabrinut, ali Fratru ništa nije rekao.

Fratar je po završenom poslu imao vremena napretek. Čekajući kakvu naredbu znao je čitavo jutro svirati nekoliko taktova na harmonici što ju je čuvao u skladištu. Ponovno ga je za nekoliko dana posjetio Kuzmanović, vjerojatno izluđen Fratrovim pjesmama i vježbom, ali je glumio mirnoću. Mora da mu je bilo teško podnijeti da mu netko dva metra od ureda, u glasovitoj Lukavici, može svirati ustašku nacionalističku pjesmu. Fratar ničega nije bio svjestan.

- "Dobro si svladao tu pjesmu. Kako se ono zove?"

- "Marjane, Marjane."

- "A znaš li ti kakva ti je to pjesma?"

- "Da znam li? Druže vodniče, ovo se u nas pjeva poslije svake utakmice."

- "Kad pobjeđujete ili kad gubite?"

- "To je malo teže pitanje. Znate, za šport ništa ne marim."

Kuzmanović se vratio u svoj ured, a Fratar nastavio svirati, nastojeći barem biti malko tiši. Na kraju tjedna, pred sam odlazak kući, Knez je iznenada upitao Fratra.

- "Je li pukovnik Pozderac dolazio k tebi?"

- "Ne, nije." Fratar je začuđeno odgovorio. Knez je nastavio.

- "Naumio je vidjeti tvoju kapelicu. Rekao je da će i to čudo vidjeti."

- "Kakvu kapelicu?"

- "Vrag bi ih znao. Mene su isto to pitali. Ja sam samo malko opsovao. Oprostit će Bog. Meni se ono sviđa što si uradio. Neka govore što ih je volja."

XXV.

Otkako je Fratar prešao na dužnost skladištara u četu kapetana Kneza vojska Fratru više kao da i nije predstavljala poteškoće. Stari pakao treće čete, gdje je Lucifera igrao kapetan Nedeljković i njegova čitava pomoćnička svita, pretočila se u mirnu običnost. Knez je bio veoma zadovoljan jer je Fratar nastojao dobro i marljivo obavljati sve dužnosti. Poslije podne, kad ne bi nešto posebnoga izlazilo kao dodatna dužnost, bio je potpuno slobodan. Pribavio je malo kuhalo za kavu te bi veoma često znao pozvati društvo i čitavo popodne tako ugodno razgovarati. K njemu su povremeno znali svraćati vodnik Jambrišek i njegovi kolege, kad bi bili na dežurstvima ili kad bi se zatekli poslije podne u Lukavici.

Mali kapetanov ured također je bio udoban. Fratar ga je nastojao držati urednim neka je to bila dužnost četnog evidentičara, takozvanog pisara. Srbi su pisara u svome žargonu nazivali "ćata". Svakodnevno bi negdje pronašao kakav cvijet te ga stavio u vazu na ormar. U skladištu je pronašao male bravice te je osposobio za zaključavanje veliki radni stol u uredu kako nitko ne bi mogao popodne bilo što tražiti ili uzimati. Znao bi čitavo popodne, posebno kad bi pisar nekamo otišao, provesti čitajući.

Jednog se dana mirnoća poništila. Kapetana su Kneza izvijestili kako neće moći ostati u dosadašnjem uredu nego će dobiti drugi. Dotad je prva četa imala svoj ured pored svojih prostorija na prvome katu, a druga na drugome. Sada su ih spojili. U jednu poveću prostoriju sada su se trebali spojiti uredi prve i druge čete. Fratar nekoliko dana nije ni primijetio bilo što neobičnoga u premještaju.

Kapetan –ukić, a s njime Medved i Poturičić dobili su lijevi dio prostorije i svoj telefon, dok je kapetan Knez, Pisar i Fratar zauzeli desni dio prostorije, ne imajući odmah svoga telefona. Bilo je rečeno kako će im telefonska služba telefon i ugraditi.

Fratar se veoma brzo zamislio nad novinom. Nešto ga je u svemu tomu progonilo. Knez, Jambrišek, Pisar, Fratar, Medved i Poturičić svi su bili Hrvati. Među njima jedini Srbin bio je kapetan –ukić. Fratru se to sve manje činilo običnim i slučajnim. Pomalo se sve više uvjeravao kako je tu neka namještaljka. Nije se dao uvjeriti kako je moguće da u takvu četničkom leglu šestorica Hrvata mogu dobiti gotovo zasebnu koloniju. Nešto u svemu nije bilo jasno. Slutio je kako "kos" nešto želi otpjevati. Fratar je postao veoma oprezan i u nekim stvarima veoma povučen. Slutio je kako netko u grupi mora imati zadnje namjere. Počeo je mjeriti sve oko sebe. Pojedinci su mu i nadalje bili već znani. U Kneza je najmanje sumnjao, čitav niz njegovih poteza pokazivali su kako taj čovjek Fratru želi samo dobro. Sumnjao je u Pisara, a njega je i najmanje poznavao. Dugo razmišljajući, počeo je s Pisarom bivati oprezan. Zadržao je i nadalje uobičajenu razgovorljivost i ljubaznost, ali nikakvu sumljivu temu nije ni započimao niti razglabao. Izbjegavao je dovoditi društvo u ured. I nadalje su drugovali s Filipovićem i Šabanovom, ali u gradu ili na livadama. U uredu rjeđe.

Kapetan –ukić bio je neka priča za sebe. Samo se o takvu čovjeku moglo napisati deset romana. Ružan kao ponoć, neke čudne nakrivljene usnice, crne kose za koju se nije znalo je li prirodna ili ju već boja, činio je hrpu neobična svata. Neki hladni i nikada jasan pogled, a ono što bi gledao redovito bi mrzio. Nije skrivao svoga četništva. Prljavi jezik i psovačko umijeće, neukost i priglupi zaključci u svemu što je radio ili govorio: ali tko bi mu se smio nasmijati ili mu protusloviti? Njegovi su svi pokreti naoko bili bolesni: oni rukama točno su slijedili neku unutrašnju bolest, duševnu.

Fratar je i s njime pokušao biti ljubazan, nastojeći ne ostajati samim ili dolazeći s njime u doticaj samo onda kad bi to morao. Pitao se kako taj četnik može podnijeti pored sebe Medveda i Poturičića, ali nikada ne bi nastojao da mu –ukić otkrije misli.

–ukiću je stažist u četi bio neki bivši košarkaški sudac prezimenom Kuburić. Znao je biti jako podmukao. Progonio je vojsku i ponašao se veoma nasilnički. Kad je to Fratar primijetio pokušao mu je stati na rep. Kuburić je znao nepozvan doći u ured te sjediti satima radeći za jednim ili drugim stolom. Kad ga je Fratar zatekao sasvim mu je mirno dobacio.

- "Druže vodniče, ovaj dio ureda pripada drugoj, a ne prvoj četi. Molim stoga, idi u svoj dio prostorije. Moja je dužnost čuvati ured i sve što je u uredu. To ne mogu činiti ako ti svakodnevno ovdje satima sjediš".

Kuburić ga je bijesno pogledao i bez riječi preselio se na Medvedovo mjesto. Samo dan kasnije –ukić je na Kuburića gotovo pobjesnio. Kuburić je nekako preko vojničke centrale uspio povezati se sa svojom obitelji negdje u Inđiji, a dežurnima je ostavio –ukićev broj. To je nekako išlo popodne kad nije –ukića bilo, ali su Kuburićevi htjeli to i prije podne. Tako su nazvali ujutro dok je –ukić još sjedio za stolom.

- "Molim vas, Kuburića, ima vanjsku."

- "Koji Kuburić? Koja vanjska? Ovo je –ukićev broj i nema ovdje nitko zvati nikakvoga Kuburića. Je li ti jasno? I da ti više nije palo napamet zvati ovaj broj."

–ukić je nastavio sam sa sobom razgovarati i psovati. Medvedu je odmah naredio Kuburića stvoriti i dovesti na raport. Medved ga je doveo kako mu je –ukić bio naredio.

- "Što si ti ovdje, Kuburiću? Tko ti je dao pravo dati broj i na njega primati vanjske pozive? Želiš li da te odmah strpam u zatvor? Koga ti ovdje glumiš?"

- "Mislio sam..."

- "Nemaš ti što misliti. A sada marš van i da bez razloga nisi više ušao u ovaj ured."

Kuburić je mijenjao boje kao osrednji semafor. Njegov je visoki vodnički status drhtao kao prut na vjertu. Posebno tu pred pisarima, pogotovu pred Knezom i Fratrom.

–ukić je znao biti potpuni divljak, posebno kad bi mu na raport priveli kakva ciganina ili Albanca.

- "Drug kapetan, mora da ide kuća, dole na Kosovo. Žena, deca, nema da jede. Mora da traži se gde sada."

- "Koliko deca?" Rugao mu se –ukić.

- "Osam deca, drug kapetan."

- "Osmero. A, uh, osmero. Pa koliko je tebi godina?"

- "Dvadeset godina, drug kapetan."

- "Dvadeset godina, osmero djece! Pa koliko ćeš ih imati kad ti bude pedeset? Čitavo selo?"

- "Ja, drug kapetan, selo. Zato moram da idem, moram da nađem deca."

- "Ti moraš da ideš, a ja ne moram da te pustim. Zato marš vani i nema nikakva odlaska."

- "Drug kapetan, kako da ne idem ...? Što će sa deca?"

- "Ako pomru, ima u tebe puška, napravit ćeš ti druga."

- "Moram da idem, deca će da pate. ∆u, bre, da pobegnem."

- "Znaš li ti što je to jež?"

- "Jež? Po srpsku, to je životinja."

- "A znaš li ti što je to zec?

- "Znam zeca, drug kapetan. Živi u šuma i mnogo trči brže."

- "Nema ljubavi bez boli, tako je jednom rekao zec kad je umjesto na zečicu skakao na ježa. Jesi li ti ovo sve razumio?"

- "Razumio, drug kapetan."

- "Marš vani i da budeš trčati brže od zeca. Jer ćeš onda i ti morati na ježa. I nemoj pokušati pobjeći. Tek ćeš onda znati što je to jež."

U drugoj prilici Kuburić mu je na raport doveo Albanca nesposobna za rad. Albanac se žalio na bolest, ali mu Kuburić nije vjerovao. –ukić ga je prodorno promatrao, zavaljen u naslon stolice.

- "Kažeš, ne možeš trčati?"

- "Ne može, drug kapetan."

- "Može puziti?"

- "Ne može."

- "Može li skakati?"

- "Ne može."

- "Može li jesti?

- "Ne može. Jesti? Morem da jedem, morem, drug kapetan."

Iz svakog takva –ukićevog postupka žarila je nevjerojatna mržnja, nepredočiva običnu čovjeku i kad je čovjek samo sluša, neprispodobiva. Fratar je mjesecima pokušao naći nešto dobra na tom čovjeku, ali se uzaludno trudio. Sreća je što je s njime morao imati tako malo posla. Od svih oficira u Lukavici činilo se Fratru da nema podlije i ljigavije osobe. Istovremeno primitivnije i neinteligentnije.

Kad je jednom vojska nekamo otišla na vježbu Fratar, Poturičić i Medved bili su u Poturičićevu skladištu. Poturičić se nije naročito zalagao napraviti ništa osim onoga što je učiniti morao. Posvuda oko njih bile su razbacane stvari, posvuda su se nalazile konzerve i sav mogući materijal. To ih nije pometalo smijati se i šaliti jedan s drugim. Dok su se tako smijali nekoj od nepodopština netko je zakucao na vrata, a onda ih otvorio. Svoj se trojici sledila krv. Bio je to opasni major Žarković.

- "Vi ste, čini se meni, besposleni." Dobacio je major, s rukama na leđima promatrajući skladište i nered u njemu. "Druže vojniče, jesi li ti ovdje skladištar?"

- "Jesam, druže majore." Poturičić je odvratio, podižući ruku na pozdrav.

- "Je li ovo skladište ili svinjac? Je li bolje ovako bez skladištara ili s takvim kakav si ti, druže vojniče?"

Poturičić je šutio, a Fratru je bilo neugodno što mora slušati takve prijekore. Pokušao se izvući i otići za svojim poslom, ali mu Žarković nije dozvolio, dajući mu znak rukom da se nikamo ne udaljuje. Hladno je i strogo zapovjedio Poturičiću.

- "Zatvori skladište, a ključ stavi u oklopnicu i odnesi na moj radni stol. Pitat ću ja tvoga kapetana što se ovdje zbiva. A ti, idemo u tvoje skladište. Kad se možeš smijati i besposličariti, to znači da si već sve svoje poslove napravio."

- "I napravio sam, druže majore." Odgovorio mu je Fratar.

- "Vidjet ću, vidjet ću, a naći ću ja i tebi manu."

Zajedno su sišli u Fratrovo skladište. Tamo je stvarno bio red. Uzaludno je major zagledao stvari, tražeći iskricu hrđe na naoružanju i opremi. Sve je bilo na svome mjestu. Čak i vaza s nešto suhog cvijeća stajala je pored prozora na velikom željeznom ormaru. Major je uzeo stolicu zavirujući svaki kutak magazina, ali nereda nikakva nije uspio naći. Dok je zavlačio ruku iza složenih plahti odjednom se dočepao Fratrova pribora za kavu. Bio je sretan kao da je upravo ulovio nevjerojatno vrijednu lovinu. Znao je on da Fratar kuha kavu potajno, ali mu je upravo ta vrećica sada ispala kao dragocijen plijen. Fratar je opazio kako se njegova strogost pomalo topi. Bio je sretan što je našao potpun red, ali nije želio otići bez ulova.

- "Čija je ovo kava i pribor?"

- "Sve to pripada kapetanu Knezu."

- "Lažeš li ti to meni?"

- "Ne lažem, druže majore. Kako bih ja mogao vama lagati?" Fratar je upravo lagao, kao da polaže najbolji ispit iz laži i upravo će dobiti "summa cum laude".

- "Dobro je, uhvatit ću ja tebe. Ovo odmah odnesi na moj stol i sve ostavi. Pitat ću ja Kneza čije je to. Budeš li mi lagao, pazi se."

Fratar je znao kako će Žarković odmah ići Knezu, ali je isto tako znao kako Knez igra nogomet na velikome igralištu. Dok se major Žarković spuštao do ureda, Fratar je odložio vrećicu sa stvarima na njegov stol i kao vjetar otrčao do igrališta. Našao je Kneza i dao mu znak da se približi.

- "Major Žarković bio je u kontroli."

- "Je li našao nešto u neredu?"

- "Ništa osim kave. Rekao sam da je vaša."

- "Bez brige, reći ću da je moja."

Fratar se nasmiješio i ponovno se trčeći vratio do ureda. Ponovno je naišao na majora. Pozvao ga je u ured, osjećajući kako ga je Fratar nadmudrio.

- "Čije je ovo?"

- "Kapetana Kneza, druže majore."

- " Opet si me nadmudrio, vidio sam. Uhvatit ću ja tebe, da znaš. Nećeš ti meni lagati. Ali moram ti priznati da je skladište uredno. Zato jedino možeš lagati. Uzimaj vrećicu i briši. Ali pamti da ću ja tebe uhvatiti."

Ispod Žarkovićeva strogog pogleda tog trena nije bilo zlobe. Ali samo nekoliko minuta kasnije, kad se –ukić vratio s vježbe, počela je serija prijekora, psovki i prijetnji. Jadni Poturičić, upravo su se oko njega svađali.

–ukić je bio bijesan kao ris. Fratar ga je pokušao ljubazno dočekati u uredu. –ukić ga je gledao kao da mu je upravo pobio pola obitelji.

- " Čemu se imaš smijati?" Odgovorio je prezirno mjereći Fratra od glave do pete.

- "Ovo je sve pokvarena banda. I –ukić. I Žarković. Svi po redu." Zaključio je Poturičić kad su mu ponovno vratili ključ, prije toga dobro mu perući uši.

XXVI.

Kad žena uđe među nekoliko desetaka stotina muškaraca nastane takav šok, nepredočiv onomu tko ga nije imao prilike doživjeti. Uzaludno je dočaravati, to se jednostavno ne može opisati. Kao da nastane vrsta zajedničke hipnoze. Kao da se dogodila neka neočekivana seansa pa su svi sudionici hipnotizirani. Koji rječnik, koji izrazi, koja opsjednutost? Redovito svi. Ne razlikuješ oženjena od neoženjenog, ni naobražena od najobičnijega neukog primitivca. Tko je od takvih mogao zamisliti što Fratar hoće i što mu je podloga čitave životne mudroslovnosti? Nitko. Posebno kad se na pozornici većine klijenata vojničke kurve Šuhre zvane Šura pojavi žena zvana Gertruda Munitić, prvakinja sarajevske opere.

Vojna je uprava to znala. Zato su puštali pokatkad vojničko pražnjenje. Pa su tako jedne subote, negdje u siječnju, priredili zabavnu večer. Vojni orkestar pratio je primadonu Munitić. Uz nju nastupilo je još nekoliko pjevača. Čujući tko dolazi u nastup, Fratar je požurio zauzeti pristojno mjesto u velikoj kino dvorani. Gertrudu Munitić već je otprije poznavao. Upoznali su se u Makarskoj upravo u ljeto prije Fratrova dolaska u Sarajevo. Ali, sada ga prepoznati, takvoga, brkatog, u blesavoj i neuglednoj odjeći, zapuštena, gotovo robijaški ošišana pri glavi, danima neokupana? I mater bi se mislila je li to on, a kako da se ne misli pjevačica u prolazu.

Gertruda Munitić? Vojsci kao bomba. Punašna, ali lijepa i zavodljiva. A tek kad je propjevala? Vojska je pala u trans. Takav se događaj teško opisuje. Urlali su, skakali sa sjedišta, rukama slali poljupce, mrmljali kao da govore nepoznatim jezicima. Koji događaj? Psovali su onoga tko im je rekao kako je opera dosadna. A gledaj što su dotad propuštali.

Fratar je mirno pratio sve zbivanje. Sjedio je negdje u trećem redu. Nekoliko se puta pogledom susreo s Gertrudinim pogledom. Neke je arije i sam s njome pjevao. Zapazio je kako ga sada duže promatra. Koncert je bio izuzetan. U sivilu svakodnevnog i primitivnog kiča srpskih "pevaljki" sa svih kutova Lukavice i svih zvučnika u Lukavici, niz pravih, lijepih i ozbiljnih pjesama Fratru se činio nebeskim. Pitao se tko je toliko pametan među vojskom, sposoban prirediti ovakvu vrstu glazbe. Koncert je prošao kao u hipu.

Po završetku Gertrudina nastupa, Fratar joj se sasvim mirno primakao. Zanimalo ga je hoće li ga prepoznati, sada, kad joj se sasvim približi. Prije nego je izustio iti slovca Gertruda ga je preduhitrila pitanjem.

- "Hej, brko. Ti mora da si negdje s Juga? Sve te vrijeme gledam. Dalmatinca možeš prepoznati na kilometre."

- "Ovo se, draga Gospođo, zove nostalgija." Dobacio joj je Fratar. Krajičkom oka opazio je kako se kapetan prve klase Jakovljević naglo podiže i pozorno prati svaku riječ.

- "Koliko li je mene nostalgija koštala? Ali se čovjek navikne i na snijeg i na led. Samo, tvoje će proći, a ja, evo, postadoh "sarajka djevojka."

- "Proći? Znate li vi koliko u mojoj kapi još stoji neprekriženih dana? Puno, puno."

- "Posjećaš me na nekoga? Jesmo li se mi ikada igdje susreli?"

- "Možda?"

- "Gdje? Činiš mi se kao netko svakodnevan."

- "U jednome lijepom, malom gradu. U mjesecu kad ima mnoštvo divljih ruža. I pitomih. I tamo gdje nije more daleko od kuća. I gdje neke "sarajke djevojke" sklapaju kumstva."

Gertruda se konačno sjetila. Upoznali su se u maloj crkvi, gdje je bila kuma djevojčici kod sakramenta Potvrde. I kasnije na večeri, gdje je dugo bilo veselo. I lijepo.

- "Ti? Ovdje?"

- "Ja. Ovdje."

Pjevačica je, kao da su sasvim sami, a ne među stotinama vojnika, oduševljeno poljubila Fratra. Vojsci kao da je priredila šok. Kapetan Jakovljević nemalo se iznenadio njihovu poznanstvu. Umiješao se u razgovor.

- "Pa i ovdje je lijepo. Ne možete vi južnjaci reći da je dolje na jugu sve baš najljepše."

- "Kad moraš, druže kapetane ..." Odvratio mu je Fratar, prepušten osjećaju i pomalo neoprezan u govoru.

Iz dvorane su izišli zajedno, svih troje još neko vrijeme razgovarajući ispred. Fratar je dopratio pjevačicu do automobila, pozdravljajući je i opraštajući se od nje.

Koncert je u dvorani nastavljen poslije Gertrudina odlaska. Ostatak večeri vodila je grupa "Iver": dvije djevojke i mladić crne brade i crna šešira, te još niz drugih zabavljačica. U prvi lijevi red na ostatak zabave nisu se povratili viši oficiri, do tada tamo smješteni. Fratar je videći prazan prvi red, prišao i sjeo. U redu je bio potpuno sam. Takvo su nešto sebi mogli priuštiti samo skladištari.

Večer je bila zanimljiva. Fratar se prepustio glazbi, rukama prateći taktove. Elegantna crnokosa pjevačica to je opazila, izvodeći svoju pjesmu. Nasmiješila se Fratru i rukom ga pozvala da se popne na binu. Fratar je isto tako u ritmu, rukom, odgovorio kako neće doći. Pjevačica je ponovila svoj poziv, ali je Fratar, samo se smješkajući, na isti način odgovorio. Vojska je poludjela. Čitavi redovi skočili su na noge.

- "Zovi mene, vidiš li mene?" Vikali su pjevačici.

Ona je sada svima odgovorila niječno. Htjela je samo Fratra, a Fratar nije htio doći. Sav taj razgovor prstima ispao je veoma lijepo i zabavno. Vojska je sve to prihvatila kao oduševljenu zabavu.

- "Nosi ga gore, kad neće sam."

Vikali su, ali se Fratar nije micao. Iza njegovih leđa tada su naglo ustali vojnici, spremni odnijeti ga na pozornicu. Fratar se čvrsto uhvatio rukama za rub preklopnih sjedala i nije se dao pomaknuti. Vojska nije popuštala. Silom su ga željeli odnijeti do djevojke, ali se ni on nije dao. Odjednom se čitav red u kojemu je Fratar sjedio i za koji se sada čvrsto držao odvojio od svoga ležišta. Vojska je odustala od namjere tek kad su shvatili kako je nemoguće na pozornicu donijeti pored Fratra i pet metara duga sjedišta kino dvorane. Sve zajedno ispalo je izuzetno smiješno i zabavno. Pjevačica nije ni mogla pojmiti zašto se neki mlad vojnik toliko boji crnokose i mršave djevojke. Možda nije ni znala što je to fratar.

Čitavu tu večer Fratar je bio vojnička "zvijezda". S divljenjem su ga promatrali, zapitkivali, zanimali se odakle poznaje Gertrudu, kakvi su im odnosi, je li već "imao" što većega s njome? Čak je i glupome Nikoliću bio zanimljiv.

- "Koja ženska? Bre, da za nju prodaš čitavu njivu paprika."

- "Baš njivu? Tri njive, moj Nikoliću."

- "Je li dobra?"

- "Što to uopće pitaš. Ali, krivo si shvatio, ona je meni punica."

- "Kakva bre, punica?"

- "Sasvim obična punica. Ženit ću njezinu kćer. Čekam samo da mala završi gimnaziju."

- "Kakva mala. Drži ti nju. A kakva je, pope, joj, ne mogu je iz glave istjerati."

Fratru ni u uredu nije bilo ništa mirnije. Uhvatili ga u krug Medved, Poturičić, Šabanov i ostali. Poljubac od Gertrude nije se mogao tako lako preskočiti.

- "Tamo mi glumiš svečića, a poljupci padaju s visoka."

- "Vidite li vi sebe? Tko bi vas poljubio? Jao ženama kad počnu ljubiti fratre. To znači da nemaju drugih."

- "Zanima me hoće li od toga biti štogod?"

- "Puno toga. Zamisli novinske članke. Gertruda Munitić u "Milanskoj scali" udala se za Fratra. Kum Luciano Pavarotti, a dirigent Karajan. A u Splitu sprovod. Umro moj provincijal."

I nedjeljno jutro proteklo je u istome šaljivu tonu. Kapetan Knez bio je na dežurstvu. Ubrzo je saznao za sve od prethodnog dana.

- "Čujem da se ženiš?"

- "Ženim se."

- "Čujem da ti je zaručnica malo starija?"

- "Medved bi oženio i stariju. Samo je ne može naći."

- "I da su svatovi na visoku mjestu. Hoćeš li u svatove pozvati i svoga starog kapetana?"

- "Pod uvjetom."

- "Kojim?"

- "Posudite u Selimovića buzuku i vježbajte. Ako naučite dovoljno svirati pripustit ću vas u svatove. Jer nijedan svat neće moći doći ne bude li znao svirati. Netko buzuku, netko šargije, netko električnu harmoniku. Kaže Pajić iz treće da je to najbolji instrument koga ima. Bez svega toga nema na "Scalu."

- "A tko će popraviti onaj prvi red klupa iščupanih u kino dvorani?"

- "A tko će odgovarati za silu učinjenu nad jadnim ugroženikom? Što bi se dogodilo da su uspjeli odnijeti me na pozornicu?"

Popodne se Fratar izgubio u gradu. Prišuljao se samostanu na Bistriku i već za nekoliko sekundi pozdravio staroga fra Hrvoja.

- "Znaš li što ima novoga?"

- "Prigni se ovamo da ti došapnem. Tito se ženi."

- "On? Koga?"

- "Ženi Gertrudu Munitić. Pjevačicu odavde iz opere. Javio sinoć švicarski radio."

- "Kako ženi? Pa ona je jučer bila u Lukavici."

- "Priča se. Eno staroga u Splitu. Poludio za Gertrudom. Na sve skupove šalje glumca."

Fratar se uozbiljio. Lako je kad te glumica poljubi ispred Jakovljevića, ali kad ispričaš kako ženiš Gertrudu, a i ne znaš da ti je neposredan suparnik nitko drugi nego Josip Broz. Mislio se ugristi za jezik, ali sada je sve bilo prekasno.

- "Jesi li posjetio zaručnicu u stanu?" Zanimao se Medved.

- "Završi temu. Da si barem Andrića pročitao, iz njegovih bi pripovjedaka saznao kako se fratri ne žene i kako je to temelj njihova opstanka. Nemaš li ništa pametnijega, onda čitaj Andrića, medvjede umjesto Medvede. A sada se otkači od govora. Nisam ti baš jutros raspoložen."

Medved ga je sa zanimanjem gledao. Fratar je na vlastitim usnama stavljao prstom križ, želeći poslati Medvedu jasnu poruku šutnje. Medved je prestao pitati, shvaćajući kako Fratar za to ima razlog.

Tog je tjedna Medved dobio tri slobodna dana te je otputovao kući. Vidjeli su se tek slijedećeg ponedjeljka. Poslije ručka sjeli su na jednu od slobodnih klupa na poligonu.

- "Što ima novoga u Zagrebu?"

- "Priča se priča tebi znana već, a meni prešućena."

- "Baš sam znatiželjan."

- "Priča o jednoj ljubavi između postarijega predsjednika i izgledne operne pjevačice, uhvaćene kako pred mnoštvom svjedoka ljubi jednoga fratra."

- "To znači da bi umjesto Pavarottija kum mogao biti kapetan Jakovljević, a Alipašino polje bi zamijenilo Milano?"

- "To što si rekao, pametno si rekao."

- "Odsad ćeš me posebno svečano pozdravljati. Znaš li ti s kime govoriš? Sa suparnikom Josipa Broza. A tu i jest spas: stari će htjeti znati tko mu je to sposoban preoteti curu. Kad se ništa nije dogodilo Jovaniću i Rankoviću neće ni meni. Do tada, križamo u kapi protekle dane. I pamtimo, Ivek dragi, pamtimo."

XXVII.

Vijest da je umro Edvard Kardelj Fratra je zatekla u samostanu na Bistriku. Uvijek kad umiru velike komunističke glavešine, fratri se najprije značajno pogledaju, a tek onda prozbore pokoju riječ. Tišina u samostanskoj blagovaonici označavala je težinu događaja. Obruč oko Broza smrt je polako labavila. Umro je upravo jedan od najvećih: slovenski komunist, suradnik Titov, partijaš od svoje najranije mladosti, po ponašanju ništa manji od Pola Pota.

Potreba objavljivanja velikih smrti na izmaku nedjelje ili o izmaku blagdana već je bila uobičajena komunistička navika. Sutra je ponedjeljak, ljudi moraju raditi, tako ih je lakše dovesti u red. I držati pod nadzorom. Za slučaj da počnu previše pitati, zanimati se ili se odlučivati na objašnjenja. Malo koji stoga komunist da nije umro u nedjelju popodne, makar svi znali kako je umro i deset dana ranije.

Poslije večere Fratar se zaputio u Lukavicu. Grad je bio potpuno pust. Samo je lukavički autobus uobičajeno bio pun, a vojska na ulicama sarajevskim upadnija. Vrijeme je bilo oblačno i kao da će svakoga trena zasniježiti. U Lukavici je sve bilo kao i obično osim što su se polako počeli okupljati oficiri. Major Žarković zakucao je na vrata ureda. Pozdravio je Fratra zanimajući se je li došao kapetan Knez. Fratar se začudio pitanju jer je znao kako je Knez uganuo nogom i da se teško kreće. Uskoro je napustio ured i pošao spavati.

- "Uzbuna!" Dopirao je do Fratra glas, budeći ga iz duboka sna.

- "Uzbuna! Pod ratnu spremu i na mjesto postrojavanja."

Brzo se obukao i zajedno s ostalom vojskom tražio stvari potrebite za slučaj uzbune. Kapetan Knez već je bio u uredu. Bez obzira na povrijeđenu nogu morao se odazvati uzbuni. Fratar je morao ponijeti sve stvari  potrebite za vježbu. Najveći od svih problema bila je velika i dvadesetak kilograma teška radio stanica. Kao završeni radist upravo ju je on morao nositi. Užas: sva oprema, puška i teška metalna sprava.

Snijeg je do tih izaponoćnih sati gotovo napadao do pola metra. Bilo je hladno i užasno sklisko. Fratar je gledao svaki čas kako će tresnuti na zemlju. Pored njega hodao je kapetan Knez, jedva se oslanjajući na bolesnu nogu. Trebali su upravo izići preko ulaznih vrata u kasarnu kad mu je Knez tiho dobacio.

- "Predaj radio stanicu vojniku za vezu i vrati se nazad čuvati četu. Zaključaj vrata i nikoga ne puštaj jer će nam sve stvari pokrasti."

Fratar ga je gledao kao u čudu. Skinuo je tešku napravu s leđa i predao je vojniku prezimenom Veličković, a zatim se, zahvalno gledajući Kneza, vratio u četu. Nikamo nije izlazio. Imao je dovoljno suhe hrane. Čitav je dan ljenčario čitajući roman. Nije mu više ni padalo na pamet kamo su svi njegovi otišli. Na tranzistoru je pokušao saznati novosti, ali su sve stanice u državi svirale posmrtnu glazbu.

Četa se vratila tek iza šest sati poslijepodne. Vojska je bila krvavo umorna i čim se dočepala tople prostorije polijegala je po krevetima, preskačući opomene i naredbe. Fratar je u uredu bio naložio vatru. Kad se kapetan Knez vratio ponudio ga je toplim čajem i pomigao mu izuti mokre i raskvašene čizme.

- "Smijem li vam u čaj uliti malo rakije?"

- "Rakije? Odakle ti rakija?"

- "Smijem li ili ne smijem?"

- "Livaj, što pitaš. Samo, da mi je znati gdje je držiš?"

- "Ne smije se puno. Do grada još morate voziti. Wartburg nije neki naročito siguran auto. Posebno kad nemate obadvije noge. Zato nema puno, samo nekoliko kapi."

- "Pa ti se o meni brineš više nego moja žena."

- "Jest, da. Mene je moja žena oslobodila radio uređaja i poslala ljenčariti čitav dan u toploj sobi. Tko o komu više brine govore dokazi."

Otkako je umro Kardelj sve se promijenilo u Lukavici. Odjednom je postalo sve strogo i opterećenije. Svaki čas bivale su uzbune. Izlazak u grad postao je strog i rjeđi za redovitu vojsku. Oficiri su strepili od iznenadnih provjera i prijetnji. Fratar je primijetio kako iza svega ne stoji samo smrt jednoga komunističkog ideologa. Govor o štednji svega i svačega odjednom je otkrivao dublju pozadinu ozbiljnosti: država je ulazila u materijalnu krizu, a s njome i pripravak na svaku vrstu nemira i neposlušnosti. Zato se pojačao govor o onima koji mrze ovu zemlju. Lepeza neprijatelja pojavila se kao tema svih oficirskih govora.

Vojska je i nadalje pokušala biti ono što je uvijek bila: poslušna samo kad mora i kad je na to natjeraš. Da bi se spriječio nered, pukovnik Pozderac sazvao je sastanak sve kasarne na nogometnome igralištu. Morali su biti nazočni svi oficiri i svi vojnici izuzev onih na straži. Fratar nije znao je li to neka komedija ili je sve to što vidi samo velika tragedija. Nazočan je bio čak i ∆irović.

Pukovnik Pozderac oštrim je riječima upozorio na sve što nedostaje ponašanju vojske: nerad, neodgovornost, bježanje, izlomljena ograda, nepozdravljanje i nepoštivanje.

Tek tada počela je komedija. Najprije se se javili Albanci tražeći za razjašnjenje pojedine postupke prema njima.

- "Tko mi spomene nacionalni problem u zatvor ću ga strpati. Ovdje su svi jednaki. Jugoslaveni. Ni glasa više."

- "Druže pukovniče, najbolje bi bilo nabaviti pse. Oni će čuvati ogradu od bježanja."

- "Druže kapetane, onda ćemo psima dati vaše činove i vašu plaću. Zašto ste vi ovdje ako će psi raditi s vojskom?"

- "Druže pukovniče, krivnja je i na visokim oficirima zbog toga što vojska ne pozdravlja. Gledao sam kako vojska pored vas prolazi i ne pozdravlja, a vi ništa."

- "Misliš li ti da je moja dužnost vježbati vojsku pozdravljanju? Ima li po tvome razlike između pukovnika i desetara. Ja samo  pokatkad priupitam vojnika tko mu je zapovjednik. I ništa više."

Na red je došao Suljo. Sva se vojska naglo probudila znajući što će sada slijediti. Jer tko je Sulju vidio i doživio u nečemu pametnome.

- "Izvoli, druže zastavniče Suljo."

- "Druže pukovniče, ja više ništa ne razumijem, a vi presudite. Ima dva dana bio sam dežurni i našao sam vojnika ∆irkovića u krčmi, tu, vidite, preko puta. I ja mu kažem."

- "A što mu kažeš?" Otegnuo je Pozderac svoje pitanje.

- "Kažem najprije straži: puške na gotovs. A ∆irković sjedi i dalje. Ja mu kažem: daj dozvolu. On kaže meni: Suljo ti si zafrkant. Ja kažem: puške napuni, a ∆irković opet sjedi. I kaže mi da ga ostavim na miru piti. Ja kažem: ustaj ili pucam. A on meni kaže: još samo reci jednu rečenicu i ukrast ću ti pištolj."

- "A što ti?"

- "Ništa. Pokupio vojsku i vratio se u kasarnu. Govorim ja Dikiću da njegov vojnik ∆irković sjedi u krčmi i ne ispunja naređenja. A on meni kaže da ga prijavim majoru Žarkoviću. Ja ga prijavim majoru, a on mene šalje k vama. Ja kucao na vaša vrata. Nije vas bilo."

Suljo je sve vrijeme svoga govora jednom rukom držao kapu na glavi pokrećući je kao da mu je namjera vlastitu glavu prepiliti po polovici. Vojska samo što nije pala u delirij od smijeha.

- "Tko je dao naredbu smijati se? Slijedeći put; Suljo, najbolje izvrši naredbu dežurnoga. Strijeljaj ga na licu mjesta."

- "Bi ja. Bilo mi žao krčme."

- "Poručniče Dikiću, što na sve ovo kaže tvoj vojnik ∆irović?"

∆irović se malko uzvrpoljio na svome mjestu, aonda je, ne ustajući, samo dobacio Pozdercu.

- "Druže pukovniče, Suljo je govorio o nekome ∆irkoviću. Nema toga u našoj četi. Ja se zovem ∆irović."

Vojska se pored sve ozbiljnosti počela grohotom smijati.

- "Mirno. Od današnjeg dana svi oni što ne znaju gdje se nalaze, to će dobro znati. A sada, marš na posao. Upamtit ćete vi tko je Pozderac."

Fratar je pogledom pronašao kapetana Kneza. Zajednički su i šutke pošli prema uredu. Popodne je iznenada banula komisija za pregled skladišta. Kapetan Knez morao je ostati i podvrgnuti se provjeri. Potpukovnik Gagović predvodio je grupu. Dugo su tražili bilo kakav nered i nedostatak, ali ga nisu našli. Fratru se činilo kao da im je žao što je sve u redu. Kapetan je Knez jednostavno uživao u provjeri. Na kraju je sve prebacio na šalu.

- "Rekao sam vam kako je to nepotreban posao. Dok je ovdje popa nema nereda. A govorim ja njemu: budalo što će ti popovi, idi svojim putem, zažalit će kakva cura zbog tebe. A on se samo smije. I još mu velim kako bi najbolje bilo da ∆irovića prime u popove. Ne bi bilo čitave ni časne sestre ni bačve."

Gagović i njegovi pomoćnici šutke su se rastali. Knez je prije odlaska uhvatio Fratra za ruku i samo prišaptao.

- "Radi svoj posao i čuvaj se. Pucali su od muke, ali smo im zapaprili. I pazi, svaku tvoju oni šesterostruko mjere. Do sutra ujutro."

- "I pozdravite Mirelu. I dovedite je ovamo. Neka vidi s kim joj se otac druži."

- "I mogao bi. Neće naći boljega vrtića. Ni tete."

XXVIII.

Major je Žarković te subote uzaludno obilazio svaki zakutak Lukavice tražeći bilo kakav trag o ∆iroviću. ∆irović je nestao i nigdje mu tri dana već nije bilo ni traga. Pobjegao je preko ograde, ali ga je major primijetio i o tomu obavijestio vojnu policiju. ∆irović se najprije preko brežuljka koji je dijelio Lukavicu od Sarajevskih predgrađa spustio pješice do ceste što je vodila prema sarajevskoj zračnoj luci. Usput ga je povezao automobilom slučajni vozač i dovezao gotovo do Neđarića. ∆irović je izbjegavao javni prijevoz jer je znao da će ga vojna policija odmah uhapsiti i odvesti natrag u Lukavicu.

S majorom se ∆irović posvađao po tko zna koji put, ali osim prijetnji major ništa više nije poduzimao. Nekoliko dana prije ∆irovića su silom oružja doveli u njegov ured. ∆irović je bez dozvole sjeo u fotelju u majorovom uredu, prekrižio nogu preko noge i kao da je u društvu staroga znanca, privukao pepeljaru s majorova stola, izvadio cigaretu i zapalio je. Major ga je promatrao u čudu.

- "Imaš li nešto popiti?" Zapitao ga je ∆irović.

Major se još jednom dodatno iznenadio ne vjerujući da je takvo nešto moguće. Prije nego li je uspio izustiti iti jednu riječ ∆irović je vješto povukao još jedan manevar.

- "Ova tvoja vojska, Žarkoviću, velika je gluparija. Da vas je tražilo svijećom, ne bi vas moglo naći luđe niti nesposobnije. Zamisli onoga moga zapovjednika Dikića. Čisti idiot. Da ne spominjem sve, zamisli Gagovića, zamisli –ukića iz druge čete, zamisli Nedeljkovića iz treće, pa onoga budalastog Pešića što se dere kao lud svaki put kad naiđe na sjenu od vojske. Svi ćete vi ovoga puta upoznati ∆irovića. Odsad ću ja vršiti prekomande."

Major sada više nije znao bi li pukao od iznenađenja ili od napada smijeha. I ponovno nije uspio niti slovca prozboriti. ∆irovićev nastup tako je brzo mijenjao svoj sadržaj da nije imao vremena niti pravo reagirati. ∆irović je naglo ustao, izvadio iz malog albuma fotografiju na kojoj se u civilnome odijelu fotografirao s Nikolom Ljubičićem, generalom cjelokupne jugoslavenske vojske. Bili su zagrljeni kao najbolji poznanici, obojica u odijelima konjičkog kluba i u pozi u kojoj se fotografiraju samo istinski i dobri poznanici.

- "Što je to, ∆iroviću?"

Majoru se osmijeh naglo zaledio i odjednom su mu se noge posjekle. Strah mu se provlačio kroz kosti, kao što se djevojčetu razvlači rumenilo od kakva stida.

- "Da to vidim?"

- "Sve si već vidio. Sada znaš. Već večeras o Lukavici će ovaj gospodin sve moguće znati."

- "Jesi li poludio? Nitko tebi ovdje ništa nažao nije učinio, a morao je. Morao je."

- "Možda jesam, a možda i nisam?"

- "Daj mi da vidim fotografiju."

- "Ni u ludilu."

∆irović je pošao prema vratima, a  major je za njim kaskao kao psić. Strčao je niza stepenice i otišao ostavljajući zabezeknuta majora na vrhu stepeništa. Začuđena vojska, slučajna u prolazu, gledala je i čudila se neobičnoj sceni koja im se upravo odigravala pred očima. Major se malko pribrao i vratio u ured. Nazvao je zapovjednika kasarne.

- "Ured pukovnika Pozderca." Javio se dežurni vojnik u zapovjedništvu pukovnije.

- "Major Žarković, hitno trebam zapovjednika."

- "Izvoli Žarkoviću, ovdje Pozderac."

- "Druže pukovniče, moram odmah k vama."

- "Nemam sada vremena, može li za sat kasnije."

- "Nipošto. Odmah. Stvar je ozbiljna."

- "Dobro. Onda dolazi."

Čim je spustio slušalicu Žarković je nazvao Tumanova. Tumanov je kao major kos-a obavljao službu zapovjednika službe sigurnosti.

- "Koji je vrag sada?" Odgovorio mu je Tumanov.

- "Onaj će nas ∆irović doći glave. Poznaje Ljubičića i to je sigurno. Ispitaj dobro je li to slučajnost ili je to neki krupni vrag. Zamisli, bude li obavještajac pritajen sve vrijeme kao običan vojnik. Možemo uzeti pištolj i ubiti se. Idem odmah Pozdercu."

- "Dolazim i ja. Odmah."

Za samo nekoliko minuta obojica su uznemireni došli u Pozderčev ured. Pozderac je djelovao neuznemireno i sasvim normalan.

- "Žarkoviću, o čemu je riječ?" Upitao je iako je znao da je nešto ozbiljnoga čim se tu odmah stvorio i Tumanov.

- "Druže pukovniče, ∆irović posjeduje fotografiju po kojoj je jasno da poznaje Ljubičića. Danas su ga bili doveli k meni na raport. Sve nas je nazvao idiotima i zaprijetio da će svu Lukavicu  ispremiješati. Tko je zaista taj čovjek?"

- "Žarkoviću, ponovno tema ∆irović. Bio on Ljubičićev ili ne bio, ne želim više o ∆iroviću govoriti. U ovih nekoliko mjeseci otkako je u Lukavici više smo potrošili vremena na njega nego na svu ostalu vojsku."

- "Nije se s ovim šaliti. Neće nas Ljubičić ništa pitati. Kad nastradaš uzaludno je tražiti izlaz." Zabrinuto je dometnuo Žarković.

- "Žarkoviću, u ovoj vojsci nastanu problemi zato što se ne polazi od iste osnovice. Kad Albanac iziđe noću iz kreveta i zapiša petokraku gonite ga na robiju i proglasite državnim neprijateljem, a čovjek nije ni znao što mu je pod nogama. ∆irović mjesecima pravi ruglo od čitave vojske ove države, a da mu se ništa ne dogodi. Ljubičić je ministar obrane, a ne zaštitnik probisvijetova kakav je ∆irović. Meni je naređeno da ovdje napravim red. Ako mi u mome poslu smetaju upravo oni koji od mene traže red, nemam obveze ni odgovornosti. Zakon je za sve jednak. I odgovornost jednaka."

- "Ali on može biti obavještajac prvog reda. Što onda, ako je to točno?"

- "Još bolje. Ako si ti, Tumanov, onom Kneževu skladištaru stalno na repu i čovjeku svakodnevno piješ krv samo zato što pretpostavljaš da bi mogao nešto napraviti što se kosi s ovom državom, a ∆irović ti daje do znanja da ruši Jugoslaviju na najbolnijem mjestu i ništa mu se ne događa, onda se negdje javlja ponor koji se ne može preskočiti. Jednostavno me ne zanima što će dalje biti s ∆irovićem. Sve dotad dok ne dobijem nalog da sve podjednako u ovoj vojsci ne mogu nagraditi za istu zaslugu i sve podjednako kazniti za isti prijestup nemam nikakve odgovornosti. Ako je ∆irović obični "hochštapler", a što po svoj prilici jest, bez obzira na sve vaše drugačije pretpostavke deset godina robije naučit će ga pameti jer se samo tako liječi njegov problem. Ako je obavještajac, u što ja ne vjerujem niti jednim postotkom, onda neka služba sigurnosti poslije presude jasno dokaže da mi ne radimo svoj posao. U svakom drugom slučaju ovoj se državi udara u temelje. Vrag će sve ovo odnijeti ne bude li se išlo na pravednost i jednake postupke. Pa makar se radilo i o nekomu komu je Ljubičić babo."

- "Što da činimo?"

- "Ništa posebno. Dignite slučaj na najvišu razinu. Obavijestite Ljubičića tko se sve služi njegovim imenom kako bi potkopavao ovu državu. Ako to; Tumanov, niste kadri napraviti ne dolazite mi više govoriti o ∆iroviću."

- "Možemo li ga barem k vama dovesti na raport?"

Žarković je pitao ni sam ne znajući zašto.

- "Možete. Ali ja ću djelovati osigurate li mi prostor za djelovanje. U protivnom pustit ću ∆irovića da radi što god hoće. Da zapali kasarnu. Da se ruga sa svima vama. Da mjesecima i nadalje ne uzme pušku i da od svih zakona ove države pravi ruglo. A sada dosta. Moram raditi."

Major Žarković zabrinuto se zaputio natrag u svoj ured. Već je duže vrijeme znao za Pozderčev odnos u slučaju ∆irovića i nije ga iznenadilo to što je Pozderac rekao. Zapovjedniku Pozdercu nije se moglo zamjeriti. Mogli su ga iz generalnog stožera jugoslavenske vojske silom prijevare ukloniti, ali u ispravnost njegova mišljenja uopće nije sumnjao. Bojao se krajnjeg ishoda u ovom slučaju jer je znao da nije šala imati bilo kakvog posla s tipovima poput Ljubičića. Do penzije ostalo je nekoliko godina. Samo jedan krivi potez i sve ode k vragu. Nevoljko se popeo stepenicama i odmah nazvao zapovjedništvo vojne policije.

- "∆irović je u bijegu."

- "Zar opet? Nije vam to neka naročita novost. Čitav odred vojne policije moramo držati u pripravnosti radi tog vašeg ∆irovića."

Ironično je odgovorio vojni policajac u dežurstvu vojne policije.

- "Stvar je ozbiljna. Čim ga nađete odmah javite u zapovjedništvo puka u Lukavici. Hitno spriječite njegov odlazak i kad ga nađete odmah ga uhapsite i dovedite natrag u Lukavicu."

- "To smo dosad napravili stotinu puta. A onda tri dana poslije ista stvar."

Dok se razgovaralo o njemu u Lukavici i dok je uspio doprijeti do zračne luke vojna policija već je bila postavljena pred ulaz. ∆irović ih je izdaleka opazio i odmah se povukao nazad kao da i nije namjeravao doći do zrakoplova.

- "Majmuni. Ni ovaj put neće mi dati vikenda. Ovaj put će se zaista uznojiti."

Znao je da mu je sada uzaludno pokušavati pobjeći. Znao je da je vojna policija dobila zadatak blokirati kolodvor i željeznički i autobusni. Dođe li u bilo koju krčmu nakon sat vremena već će ga pronaći. Pokušao je zaustaviti neki automobil na cesti prema Ilidži, ali mu dugo nitko nije htio stati. Odlučio se vratiti u Lukavicu, ali potajno. Zašao je u grmlje i puteljke gdje nije bilo niti nastambi niti prometa i nakon dva sata stigao do ograde u Lukavici. Izabrao je najsamotnije mjesto gdje je straža rijetka i gdje malo koji vojnik bez razloga pristupa. Provukao se ispod žičane ograde i dobro pazio kako ga nitko ne bi mogao vidjeti.

Znajući da mu straža ostaje daleko za leđima stavio je svoju malu vojničku torbicu pod glavu i legao u sjenu velike hrastove šume.

Kad je došlo vrijeme večere i kad je glavnina vojske bila daleko od ograde, ∆irović je, stavivši ruke u džepove, sasvim mirno prišao poligonu za vojnu opremu. Preko dana na tome mjestu nije postojala straža, ali noću jest. Na poligonu je bilo smješteno šest ogromnih kamiona pod čijom se ceradom nalazila raketa. Svih šest kamiona bilo je ruske proizvodnje i vojska ih je promatrala kao neke moćne divove, vječno se zanimajući što je ispod, ali ne smijući pitati kako se zbog suvišne radoznalosti ne bi namjerili na vječno sumnjičavu vojnu obavještajnu službu. ∆irović je prišao jednome od kamiona i pokušao otvoriti kabinu. Nije išlo. Redom je sve provjerio, ali ni jedan nije mogao otvoriti. Pogledao je bravu i sustav. Našao je komad žice, provukao ga na spoju stakla i lima i nakon nekoliko minuta uspjelo mu je otvoriti središnji kamion. Pogledao je sjedište kamiona. Nije mu bilo baš udobno za naumljeni i privremeni krevet jer su se kamioni nalazili na blagoj nizbrdici. Pogledao je mjenjač, zatim vrstu motora i način na koji se kamion pokreće. Nedaleko od poligona, na gradilištu zgrade koja se obnavljala, pronašao je nekoliko različitih čavli. Jedan od njih ugurao je u rupicu za kontakt na upravljačkoj tabli motora, a zatim pritisnuo dugme za paljenje. Motor je zaverglao. Nakon nekoliko pokušaja motor se upalio stvarajući zaglušnu buku i dižući čitav oblak nedovoljno izgorene nafte. Kad se motor malko ugrijao provjerio je brzine kamiona, a zatim natraške povezao ogromnu grdosiju. Napravio je okret kako bi kamion mogao dovesti u željen položaj i ponovno ga parkirao tamo gdje je i bio samo ovaj put s nagibom obrnutim od prethodnog.

Ni stražar ni portir na ulazu za teretna vozila nisu bili uznemireni jer nije bilo neobično da se u krugu kasarne kamionski motori pale ili gase. Tako je pet kamiona s raketama bilo parkirano u jednom, a šesti i središnji u drugome pravcu. ∆irović je legao na sjedište kako bi provjerio njegovu udobnost. Sada je bilo mnogo bolje. Nagib kamiona sada mu je savršeno odgovarao. Izvukao je čavao iz ležišta za kontakt, a onda ugasio motor. Nikome više ništa nije bilo čudno. Pritvorio je vrata na kamionu, a onda se prišuljao stražnjem dijelu vojničke kuhinje. Zvižnuo je jednome od svojih poznanika i ovaj se neprimijetno odvojio od grupe izlazeći u mrak.

- "Dobavi mi hrane. Trebam je za nekoliko dana."

Znajući dobro ∆irovića vojnik ništa nije pitao jer se ∆irović na tom ulazu redovito i hranio, ne idući s ostalom vojskom nikada osim ako ga nisu držali pod puškama.

- "Dobro, samo sačekaj. Dežurni oficir je unutra. Čim ode ili se makne dobit ćeš što trebaš."

Vojnik se vratio u kuhinju, a ∆irović ga je čekao u mraku. Nakon desetak minuta vojnik je u mrak iznio kutiju u kojoj se nalazio kruh i konzerve.

- "Malo je. Imaš li suhe hrane?"

- "Otkada ti to jedeš?" Znatiželjno ga upita vojnik.

- "Ovaj put mi treba."

Vojnik se ponovno vratio u kuhinju i za samo nekoliko minuta iznio mu dvadesetak kilograma težak paket koji je služio vojsci kao hrana za vrijeme marševa, velikih vježbi ili gađanja.

- "Nismo se čuli ni vidjeli. Ma tko pitao za me i ma što se govorilo da nikomu nisi zucnuo o meni."

- "Budi bez brige." Vojnik se povukao u kuhinju i nastavio podjelu večere, a ∆irović se zaputio kroz mrak prema kamionu. Smjestio je hranu u jedan dio kabine, a zatim izvukao nekoliko deka smještenih u kamionu. Od jedne je napravio jastuk. Oprezno je zatvorio vrata na kamionu, a zatim se pokrio i pokušao zaspati.

Ni kad je straža razmjestila stražara na mjesto pored velikih kamiona u petak uvečer, kad većina oficira odlazi na vikend ostavljajući Lukavicu stažistima i dežurnim oficirima, ni dan kasnije kad je straža povučena, a niti u nedjelju sve do predvečerja nitko nije niti primijetio da se nešto neobično dogodilo na poligonu.

Major Žarković je sve do kasnih sati sjedio u svome uredu pri telefonu čekajući obavijest vojne policije koja se jednostavno nije uopće oglašavala. Tumanov je čekajući izgubio živce te je naredio vozaču da s poligona u blizini gdje je ∆irović pronašao svoju privremenu bazu doveze službeni automobil te je u civilnom odijelu odlučio iznalaziti svoje putove. Kapetan Kostić njegov najbliži suradnik također je u kampanjoli kružio gradom, ali nitko ∆irovića nije vidio niti je išta o njemu znao.

Tako je to trajalo subotu cijeli dan i nedjelju sve do prvoga sumraka.

Major je već u subotu ujutro bio ponovno u uredu. Policija mu je dala obavijest da ∆irović uopće nije izišao iz grada jer su svi mogući punktovi s kojih je mogao otputovati bili na vrijeme blokirani i pokriveni vojnom policijom. Negdje je ili u nekome stanu ili se namjerno skriva u kasarni.

Kišno i veoma prohladno vrijeme nije zaustavilo majora Žarkovića da i nadalje traga. Obuo je čizme i odlučio pretražiti svaki kutak za koji bi se moglo posumnjati da se ∆irović u njemu skriva. Potajno je ispitivao vojsku nije li netko vidio ∆irovića i zna li nešto o njemu, ali nitko ništa nije znao. Major je obišao sve moguće zakutke u kasarni gazeći u grabe pune prljave vode i zagledajući svaki grm. Otišao je pod pratnjom straže do mjesta gdje je stajala mrtva straža i gdje su bila skladišta ratne rezerve. Nigdje nije bilo ni traga. Gotovo očajan i umoran, u subotu uvečer spavao je u fotelji u svome uredu. ∆irovića nije mogao pronaći nitko i nigdje mu nije bilo traga.

- "Ni jednim sredstvom nije otišao. U Beograd nije došao. Ni u jednoj krčmi nije bio. U kasarni ga nema. U zemlju nije mogao propasti. Koji je vrag u pitanju?" Mučio se Žarković budeći se u neudobnu ležaju.

U nedjelju ujutro ista stvar. Vojska je već pomalo čudno gledala majora Žarkovića, sluteći da on nije bez razloga stalno u šetnji i da se nešto moralo dogoditi. Tek u nedjelju uvečer tajna se razriješila.

Kapetan Knez bio je dežurni puka i obilazio je stražu provjeravajući je li sve u redu jer je Tumanov naredio veći oprez i budnost. U pratnji zapovjednika straže došao je do poligona na kojemu se preko noći postavljala straža. Dan je izmicao svome kraju i jedva se još nešto vidjelo, a mrak je još više produbljivala šuma nedaleko od poligona.

- "Ima li što nova?" pitao je Knez kad je vojnik pravilno izgovorio lozinku.

- "Ništa naročito nisam primijetio otkako sam tu."

Knez se zagledao iznenada u kamione na poligonu. Obratio se zapovjedniku straže.

- "Reci mi, matere ti, ima li ovdje nešto što nije u redu?"

- "Ništa osobito ne vidim, druže kapetane."

- "Čini mi se da ovi vrazi ne bi trebali biti ovakvi. Koja je budala parkirala raketaš od dvadeset metara naopako?"

Staržar i zapovjednik straže sada su vidjeli promjenu.

- "Možda tako treba biti."

- "Vraga treba biti. Za ovo se odmah kažnjava zapovjednika raketne baterije jer mora ostaviti red na poligonu. Idemo vidjeti. Ovdje ima nešto."

Knez se zaputio do kamiona. Jedva se jedvice uzverao uz ogroman točak prema komu je izgledao kao igračka.

- "Ovdje ima neki jazavac. Čujem kako smrdi." Šalio se Knez. Otvorio je vrata kamiona i nemalo se iznenadio.

- "∆iroviću, tako ti svega, jesi li mogao naći udobnije mjesto od ovoga?"

- "Dobro jutro, Knez. Ti od uranka veseo." Odgovorio mu je ∆irović.

- "Kako neću. Za ovo što sam te otkrio, neba mi, dobit ću unapređenje. Nego, brže silazi dolje pa da te odvedem na umivanje."

- "Baš sam se naspavao, Knez. Da nije bilo onoga dosadnog Žarkovića ne bi ni oka sklopio."

- "Zato on nije spavao. Koji mu je vrag ne znam, ali te tri dana uzastopno traži."

Kapetan Knez odveo je ∆irovića pod pratnjom zapovjednika straže do ureda majora Žarkovića kojega zamalo nije pogodila kap kad je pred sobom ugledao ∆irovića.

- "Baš si bedast što si digao prašinu oko samo jedne fotografije. Da si me pustio do Beograda mogao si mirno spavati. Ovako si mene poslao na odmor."

- "∆iroviću, tko se zadnji ruga najslađe se ruga. Sutra ćeš pred pukovnika. A sada se gubi da te moje oči ne vide. U pet prije podne čekaj me spremna. Sam ću te odvesti na raport. I znaj, pod prismotrom si i nećeš nikamo više pobjeći."

Kad su otišli iz ureda Žarković se zamalo stropoštao od umora. Nije znao je li to popustila napetost od pronađenog ∆irovića ili je to početak nekog novog neznanijeg straha.

Vijest da je ∆irović pronađen i vraćen malo je koga od obične vojske zanimala. Mnogi su shvaćali ∆irovića kao neozbiljna lakrdijaša, neki su ga držali za budalu koja izaziva vlastitu sudbinu. Nekima je to bila zabava i njegove su dogodovštine često prepričavali. Malo tko osim službe sigurnosti bavio se ∆irovićem ozbiljnije.

Vojska je dan kasnije, u naznačeno vrijeme za ∆irovićev raport imala novu i nezaboravnu sliku. Točno pet prije dvanaest ∆irović se pojavio pred uredom majora Žarkovića. Zakucao je, otvorio i pristojno salutirajući i naglašavajući da je spreman za razgovor s pukovnikom Pozdercem. Žarkovića ponovno zamalo ne pogodi kap kad je ugledao ∆irovića pred sobom.

∆irović je, ne govoreći ništa čemu mu to treba služiti, otišao kod Pozderčeva vozača i zamolio ga da mu posudi svoju odjeću. Vozač je bio neka krupna ljudeskara, Srbin iz Čačka koji se s ∆irovićem povremeno i družio jer su dolazili iz istog kraja. Bio je gotovo dva metra visok i imao je odjeću koje se morala specijalno dobavljati.

∆irović je bio mršav i malen rastom. Jedva je dosezao metar i sedamdeset. Kad se obukao izgledao je stvarno kao maškara. Tur na hlačama bio mu je na koljenima, bluza mu je dopirala do iznad koljena i izgledala kao kakva suknja, košulja ispod bluze pet brojeva veća, kaiševi na bluzi pola metra duži. Ruke se nisu mogle vidjeti od rukava, a kapa mu je stajala na nosu. Bio je stvarno kao čudovište.

- "∆iroviću, zar ponovno? Znaš li ti da će tebe ovo veoma koštati?"

- "Žarkoviću, ti si šalčina. To ja svima pričam, a nitko mi neće vjerovati. Nego, zaželio sam se vidjeti Pozderca. Vodi me k njemu, matere ti."

- "I hoćeš, ići ćeš, ∆iroviću. Samo znaš, nije ti Pozderac Žarković."

- "Vodi me. Samo vodi."

Zgrada u kojoj je bio Žarkovićev ured bila je nekih dvjesto metara udaljena od zgrade zapovjedništva gdje je pukovnik Pozderac imao svoj. Trebalo je da u vrijeme kad je mnoštvo vojske već pred zgradama njih dvojica prevale tih dvjesto metara. Major Žarković išao je naprijed, a za njim je onako smiješno obučen hodao ∆irović. Vojska se razgoračenih očiju snebivala videći što se zbiva. ∆irović je gazio u čizmama koje su više sličile brodovima što se neprestano sudaraju na valovima jer su za nekih šest brojeva bile veće nego li je to ∆iroviću trebalo. Usput je ∆irović salutirao svakome koga je susreo tražeći ruke u pola metra dužim rukavima i napravljajući kapu koja se svakih nekoliko koraka spuštala na oči smetajući mu pri hodu.

Žarković je po dolasku u zapovjedništvo najavio Pozdercu da je ∆irović pred vratima. U naslonjaču pukovnikovog ureda sjedio je major Tumanov, a do prozora prekriženih ruku na prsima stajao je kapetan Kostić.

Pozderac je sjedio za stolom i kad je Žarković uveo onako smiješno obučenoga ∆irovića u njegov ured jedva da je odvojio pogled i pogledao ga. Ostao je miran i staložen i kad je progovorio.

- "∆iroviću, reci mi jesi li mogao pronaći neke veće čizme?"

- "Ne, druže pukovniče. U vašem puku nema većih. Raport podnosi vojnik ∆irović."

∆irović je iz ruganja zauzeo stav mirno i salutirao Pozdercu tražeći ruke u dugim rukavima.

- "∆iroviću, vrati se u svoju četu. Raport je završen. Žarkoviću, budi slobodan."

Žarković je vojnički pozdravio i poveo ∆irovića nazad, šutljivo ga ostavljajući ispred vrata zapovjedništva.

- "Tumanov, ne želim rješavati ovaj slučaj. Niste ništa napravili, a sve dotad neka ∆irović čini što ga je volja. Samo znajte, moje su ruke čiste i nemojte meni sutra ništa prigovarati. Čudom vam se jedino čudim. Na najvišu razinu dižete slučaj onoga malog Kneževa skladištara. Čovjek vam već pola godine pokazuje kako sve može biti savršeno urađeno. Nikada pijan. Nikada nepristojan. Nikada zakasnio iz grada. Nikada nikoga povrijedio. Čitavu biblioteku mi o njemu pokazujete. Ovdje vam čovjek ruši državu ispred nosa. Ruga se sa svima. Vi se navodno bojite Ljubičića. E, vidite, ja se Ljubičića ne bojim."

Pozderac je mirno nastavio gledati u svoje papire, a njih su dvojica otišli na drugi kat gdje je služba sigurnosti imala svoje prostorije. ∆irović je i nadalje bježao, vraćao se pijan, nikoga nije slušao niti je ikada imao ikakva posla.

XXIX.

U petak popodne, pred kraj radnog vremena, major Žarković iznenada je banuo u ured druge čete. Tog trena Fratar i kapetan Knez sjedili su svaki za svojim stolom. Knez je nešto prevrtao po svojoj bilježnici, a Fratar, trenutno besposlen, čitao roman, čekajući kakvu odredbu. Kad je Žarković provirio kroz vrata Fratar je ustao, a Knez samo podigao oči sa svojih spisa. Žarković je, jedva zatvarajući vrata za sobom odmah otpočeo govoriti, ne čekajući otpozdravljanje.

- "Knez, imam novost, a to se tiče i tvoga skladištara. Do ponedjeljka ujutro, do šest sati moraju se iz ove zgrade iseliti sva skladišta i sve ljudstvo preseliti u zgradu koju ću ti označiti. Zgrada se počinje obnavljati. Ne znam kako ćeš to izvesti, ali se nadam da ne moram više ponavljati. Ništa u zgradi prve i druge čete ne smije ostati."

Knez mu je samo mirno odgovorio.

- "Ne brinite, popovi su vam povjerljivi ljudi. Gledaj moga popa. Samo vi ništa ne brinite."

Kako je Žarković izišao iz ureda, kapetan Knez i Fratar samo su se pogledali.

Fratar je znao da je posao velik i veoma teško izvediv jer je od jedne do druge zgrade bilo više od stotinu metara, a u skladištima puno stvari. Htijući Knezu olakšati posao samo je mirno prozborio.

- "Bilo bi dobro zajedno poći i vidjeti gdje se trebamo smjestiti, a sve ostalo prepustite meni. Pokazat ću jesam li dobar skladištar ili nisam."

Istog su se trena zaputili prema zgradi koju im je Žarković odredio. Dobili su veliku spavaonicu gdje se trebala smjestiti vojska, a dio spavaonice morao se pretvoriti u skladište. Fratar je šutke promatrao prostor, domišljajući se kako bi taj prostor mogao i osigurati.

Knez je također slijegao ramenima, ali je prepustio Fratru izvedbu svega što je slijedilo. Ni sam ne znajući ponuditi način smještaja, samo je dodao.

- "Snalazi se kako znaš, ali si čuo što je Žarković rekao. Pazi, jer čini mi se po njegovu tonu da nema šale. Molim te, napravi što možeš. Vojska će još noćas prespavati u staroj zgradi. Sutra zorom odmah ih uhvati u posao. Tko odbije naredbu samo mi dojavi imena."

I druge su čete morale napraviti isto. Prva se četa smjestila na jedan kat, a druga na drugi kat zgrade. Novost je bila i u tomu što su i prva i druga četa dobile zajednički ured u novoj zgradi. Bilo je tijesno i za jedne i za druge, ali nije smjelo biti pogovora. Fratru je bilo najteže domisliti se kako prenijeti stvari, a da ih vojska jednostavno ne pokrade noseći ih od jedne do druge zgrade. Javio se Poturičiću, skladištaru prve čete, jer je i njegova dužnost bila isprazniti dio svoje zgrade i skladišta. I Poturičić je samo slijegao ramenima, ne znajući stvarno odakle posao započeti.

Fratar se veoma rano probudio, puno ranije nego ostala vojska. Bojao se neuspjeha te mu nemir nije dao spavati. Bila je subota, a vojska kao vojska: bez čvrste ruke ništa se nije moglo očekivati. Odlučio se brzo djelovati i prvi put, iako nije imao nikakva čina, zapovjednički istupiti pred vojsku. Čim je dežurna služba objavila ustajanje već je bio obučen i spreman za posao. Desetarima je naredio da niti jedan vojnik do daljnjega nikamo ne smije otići prije nego li u novu zgradu prenesu sve krevete iz spavaonica zajedno sa svojim ormarićima i svom drugom opremom. Vojska je negodovala, ali mu je uspjelo natjerati ih na posao. Za manje od sat vremena sve su spavaonice bile prazne, a vojska već u drugoj zgradi pripremala svoje ležaje i uređivala novi prostor.

Fratar se dosjetio kako stvoriti skladišni prostor. Metalne vojničke krevete poslagao je sve do stropa, a prednju stranu pokrio je vojničkim pokrivačima. Na uski ulaz postavio je vrata od lesonita i odmah ih osposobio za zaključavanje. U skladištu je pronašao lokot tako da nitko nije mogao nezapaženo ući u prostor. Vojsku je natjerao te mu je prenijela dio stalaža iz starog skladišta. Visoke stalaže, kako ih ne bi rastavljao u komade, prepilio je na stupovima, te ih takve ponovno sastavljao u novome prostoru. Posao je išao i više nego dobro. Prije ručka već je imao novo skladište i mogao polako prenositi stvari. Vojnici su mrmljali i skrivali se od posla, ali svaki put kad bi kojega od svojih susreo jednostavno bi ga bez ikakva okolišavanja natjerao na posao, ne dozvoljavajući nikakva opravdanja.

Redovito bi stvarao malu grupu od po desetak vojnika, a onda bi im rekao:

- "Vaša imena pišem u moju bilježnicu. I stvari koje vi upravo nosite. Stvari koje ste uzeli morate donijeti do novoga skladišta. Nitko ne smije izići iz kolone i nitko ne smije zamijeniti niti redoslijed kojim ide. Nitko nikamo ne smije otići dok mu ne dam otpust. Tko drugačije postupi odgovarat će za nestanak stvari. A zapamtite, samo jedan rezervni dio oružja koje nosite, nestane li, košta novaca i zatvora."

Stojeći u redu jedan mu je od vojnika dobacio.

- "Ti si, pope, gori od Pozderca. Ni njega se nisam bojao."

- "Mene ćeš se ipak ovih stotinu metara bojati. Kad obaviš svoj dio posla i kad zatvorim vrata skladišta, više me se nikada ne boj."

Fratar se nenadano povratio u spavaonicu gdje je vojska pripremala svoje ležajeve, prenosila ormariće i ostalu vojničku opremu. Jedan od vojnika bio se provukao ispod postavljenih kreveta u prostor određen za skladište. Stajao je prekriženih ruku i čekao vojnikov povratak onako kako mačka čeka svoga miša. Vojska je zašutjela u spavaonici. Svih je zanimao susret. Vojniku se nenadan muk učinio čudnim te je brzo ispuzao iz skladišta. Zanijemio je kad je pred sobom ugledao onoga koga nije očekivao.

- "Znaš li ti da je provala u tuđi prostor i krađa tuđih stvari kažnjiva?"

Vojnik je šutio.

- "Ako nešto bude nedostajalo u skladištu, ukrao ti to ili netko drugi, u svakom ćeš slučaju krivac biti ti, jer sam te uhvatio na djelu. Sada zamoli svoje kolege koji su ti u krađi pomagali da sve uzeto lijepo vrate, makar se radilo o jednoj jedinoj šibici."

Vojnik se pokunjen udaljio. Fratar nije bio više siguran u dežurstvo i nije više imao povjerenja u nikoga. Dosjetio se kako osigurati skladišni prostor. Uzeo je klupko tvrdoga ribarskog konca te u drveni pod udario svakih dvadesetak centimetara čavlić koga bi zatim čekićem potpuno prikučio. Na svaki čavlić privezao bi konac, tako isplićući mrežu nalik paukovoj. Na svaki od čavli postavio je vosak za pečate te udario znak druge čete, koji mu je na početku skladišne službe predao kapetan Knez, kako bi u svako doba znao da li je netko dodirivao vrpcu na vratima skladišta ili u skladište ulazio.

Čitav taj dan, a i u sutrašnju nedjelju sve do kasnih sati Fratar je polako prenosio stvari. Sve ono što je moglo lako nestati i sve što je držao povjerljivim, nosio je sam. Sve ostalo na stari način: loveći grupu po grupu vojnika i tražeći od njih da svoj posao brzo i precizno obave.

U nedjeljno predvečerje bio je mrtav umoran, ali je posao priveo kraju. U čitavoj staroj zgradi nije više ostalo ništa osim nekoliko starih polica koje nije htio ni nositi, pretpostavljajući da će ih radnici jednostavno zapaliti kad počnu radove.

Prenoseći stvari nekoliko je puta u ta dva dana susretao Poturičića. Poturičić nije htio ni prstom maknuti da bi svoj dio posla napravio. Ustvrdio je da ga vojska ne sluša i da nije poludio tisuću puta tegliti stvari. Čudio se Fratru na tolikoj upornosti.

- "Žarković se ne šali. Neće nas pitati tko je radio nego samo je li napravljeno." Odgovorio mu je Fratar.

- "Nisam lud tegliti kao marva čitav dan. Reći ću mu da vojska nije htjela raditi i da sam bespomoćan."

Fratar je tog nedjeljnog popodneva bio mrtav umoran. U novome skladištu imao je nekoliko rezervnih kreveta te je na jednome od njih sebi napravio ležaj. Najradije bi tu i ostao, ali je znao da to nije dozvoljeno. Požarna služba ispred svake čete morala je u svako doba noći znati gdje se nalazi koji vojnik. Zato je morao doći do svoga kreveta i spavati među vojskom da u slučaju dolaska dežurnih časnika ne nastane koji problem. Nije se plašio za se, ali nikada nije želio dopustiti da netko ukori njegova zapovjednika zbog bilo kakva prekršaja. Kratko se zaputio u novi ured svoje čete koji su sada dijelili zajedno s prvom četom, vidjeti je li sve u redu. Zaključao je zapovjednikov ormar i ladice stolova u uredu na kojima je već otprije postavio ključeve i bravice. Za sobom je zaključao i uredska vrata jer Poturičića i ostalih iz prve čete tamo nije bilo. Nije bilo ni njegova Pisara. Znao je da se zaputio u grad, ne mareći za posao što ga je Fratar trebao obaviti.

Čitavo popodne čitavim poligonom treštala je glazba iz velikih zvučnika zabavljajući malobrojnu vojsku što je sjedila na klupama ili ležala na šatorskim krilima, pišući, čitajući, ili razgovarajući.

Čuo je znak za početak večere, ali nije namjeravao ići na večeru. Pred sam početak večere tražio ga je vodnik Jambrišek. Kroz uski prolaz koji je dijelio vojničku spavaonicu od skladišta jedva se bio provukao, onako debeljuškast i znatiželjan. Vodnik Jambrišek i Fratar veoma su se dobro razumjeli od prvoga susreta. Posebno kad bi ostajali sami Jambrišek nije skrivao blagonaklonost prema Fratru. Bio je Hrvat i svojim ponašanjem Fratru je to želio dati do znanja.

Vodnik Jambrišek zagledao se po prostoriji promatrajući na brzinu stvoreno skladište.

- "Zvao je kapetan Knez. Zanima se je li sve pod kontrolom. Zvao te u ured, ali se nitko nije odazivao. Što ću mu odgovoriti?"

- "Možete mu reći da je sve prenešeno i da se za ništa ne brine. Moći će sutra ujutro mirno izvijestiti majora Žarkovića o obavljenom poslu."

- "To sam od tebe i očekivao. Ako ima išta gdje ti mogu pomoći dok sam dežurni, reci."

- "Ništa nije potrebno, druže vodniče, sada mi preostaje samo naspavati se."

- "Razumijemo se. Do sutra. Knezu ću točno to prenijeti."

Fratar je legao na pripravljeni ležaj onako u odjeći. Nikoga u prostoriji nije bilo jer je sva vojska bila ili u gradu ili na večeri. Noć se spuštala ranije jer su je na to navodili tmasti oblaci i magla kroz koju je sipila gotovo nevidljiva kiša.

Kad se vojska počela vraćati u spavaonicu Fratar se ponovno razbudio, ležeći opušten na krevetu. Nije znao koliko je vremena već tako ležao. Do ušiju su mu dopirali vojnički razgovori, pjevanje ili razne vojničke razmirice, praćene psovkama svih vrstiju.

Na vrata od tanka lesonita, za kojima je Fratar ležao, zakucala je nečija ruka. Bio je to njegov kolega po poslu, Poturičić, skladištar prve čete. Promatrao je ono što je Fratar napravio, ne skrivajući zabrinutost jer mu nije bilo jasno što će se sutra ujutro dogoditi. Bio je komunist i vjerojatno se oslanjao na svoje crvenilo: nadao se da će mirno razjasniti kako vojska nije htjela raditi i kako nije uspio svoj posao napraviti. I pored toga, znajući s koliko je napora Fratar dva puna dana od jutra do mraka, uglavnom sam i uz nevjerojatnu upornost prenosio stvari, ipak se zabrinuo jer je znao da je major Žarković opasan i zagrižen. Znao je, uhvati li ga na zub da neće baš lako proći.

- "Dobro ti ovo izgleda, samo pazi da ti vojska ne provali."

- "Malo sutra. Pogledaj ove čavliće i konac. Na svakome čavlu stoji vosak s utisnutim pečatom. Ni miš se ne može provući u skladište, a da ja to ne opazim. A vojsci sam već svoje rekao. Tko se primakne koncima i pokuša i dodirnuti pečate, morat će odgovarati na pitanja."

Poturičić je dobro promotrio skladište, a zatim otišao u svoju četu. Fratar je ostao sam uređujući sitnice po prostoru. Iznad radnoga stola objesio je žarulju odvajajući svjetlo u skladištu od svjetla koje se palilo na početku spavaonice. Na dva vojnička metalna ormarića postavio je televizor što su ga nekoć prije njega osvojili vojnici druge čete na vojničkome natjecanju u gradu. Slika se pojavila, ali nije bila dobra. Fratar je na komad štapa zavezao televizijski kabel i dobio nešto bolju sliku. Bio je zadovoljan jer je pokatkad mogao odsad gledati program, a da ne mora tražiti dozvolu, niti biti s ostalom vojskom u prostoriji za televiziju.

U jedan od ormarića donio je pribor za kuhanje kave. Imao je malo kuhalo, nekoliko šalica, bakrenu posudu za kuhanje i posudu za šećer. Vodnik Jambrišek bio mu je poklonio mali mlinčić za kavu u koji je moglo stati tek nekoliko zrna kave. Fratru je i to bilo dobro. Potajno je, kad ne bi bilo nikoga od dežurnih časnika skuhao kavu. Sada je sav svoj pribor postavio u jedan od ormarića kako ga major Žarković ne bi otkrio i zaplijenio.

Kao da ga je prošao umor. Kratkotrajan san pomogao mu je skupiti novu snagu, te mu se činilo da je već sve prošlo.

Oko deset sati uvečer vratio se Pisar. Sa zanimanjem je promatrao novo skladište. Odvodio je razgovor na ono što je proživio u gradu, samo da se ne spomene kako je trebao ostati i Fratru pomoći u tešku poslu, iako Fratar nije ni riječi prigovora uputio niti to mislio učiniti.

Kad je Pisar otišao spavati u susjednu prostoriju Fratar je prošao pored već uspavanih vojnika želeći vidjeti je li u drugome skladišnom prostoru koji su dobili pored skladišta četvrte čete sve u redu. Tamo je imao smještene stvari za rjeđu upotrebu. Prostorija je bila uska i visoka, bez prozora i sa zelenim vojničkim vratima. Fratar je za svaki slučaj na vrata postavio vosak s utisnutim pečatom.

Pored stola za dežurnu i požarnu vojničku službu, gdje su jedan ili dva vojnika danonoćno sjedili mijenjajući se svakih dva sata, stajala je velika limena posuda. U nju je moglo stati pedesetak litara vode. Bila je nova i svijetla, napunjena malim vojničkim dozama sredstva za pranje posuđa. Na prvi pogled činilo se kao da je ispunjena ovećim, žutim limunovima. Fratar ju je zagledao, ali se nije mogao dosjetiti da njemu pripada.

- "Tko je donio ovu kantu i sredstvo?" Upitao je dežurnog desetara.

- "Nemam pojma. Otkako sam ovdje, kanta tu stoji." Odgovorio je desetar.

Fratar je ponovno otvorio skladište i kantu ubacio u nj. Pretpostavio je da pripada skladištaru četvrte čete i da ju je zaboravio spremiti. Namjeravao je ujutro potražiti ga i vratiti mu je natrag. Pozdravio je dežurne vojnike i zatim otišao spavati.

Noć je protekla brzo. Fratru se činilo da je tek legao, a već je bilo pet sati ujutro i već je dežurni vojnik vikao od spavaonice do spavaonice već uobičajeni "ustaj vojsko". Fratra je boljela svaka kost, ali se brzo ustao i spremio očekujući uskoro kapetana Kneza i majora Žarkovića.

Nije dugo morao čekati. Prije nego je i došao do ureda, u ruci noseći svoj vojnički šuškavac, kapetan Knez odmah je došao do skladišta. Fratar ga je uobičajeno pozdravio osmijehom.

- "Sve je dakle u redu?" Rekao je Knez gledajući u skladišni prostor i smijući se, očito veoma zadovoljan. Samo je pitanje kako ćemo mi debeli proći kroz ovaj ulaz. Lako je tebi kad si mršav.

- "Sve sam uspio prenijeti. Ništa nije ostalo osim nekoliko starih dasaka od polica koje i ne treba dizati."

- "Siguran si da mogu Žarkoviću reći kako je sve u redu?"

- "Najbolje je da još jednom zajednički odemo i provjerimo. Prije nego major dođe možemo sve dovesti u red ako nešto nije po vašoj volji."

 

Brojač posjeta

0502700
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
81
78
323
462086
563
3128
502700

Vaša IP adresa je: 44.211.34.178
Server Time: 2024-11-08 21:13:28