Ante Čavka - SAMOTNJAK

Lukavica 2

• 
• 

Detalji

Kategorija: proza

Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 19:11

Napisao/la Super User

Hitovi: 3606

LUKAVICA 2

 

 

ROMAN

 

Fratar i Knez tako su se zaputili u staru zgradu. Sve je bilo prazno i neobično. Knez je zavirio u svaku od prostorija, a zatim zadovoljno otpustio Fratra, šaljući ga na doručak.

Jedva da je Fratar i uzeo šalicu čaja, već je došao dežurni vojnik i pozvao ga da se odmah javi majoru Žarkoviću. Popio je gutljaj čaja, a ostatak prolio. Pogledao je po odjeći, zakopčao se i pritegao opasač kako ga Žarković ne bi upozoravao radi izgleda. Čim je izišao iz velike vojničke blagovaonice ugledao je Žarkovića kako mu se užurbano približava.

- "Je li posao napravljen?"

- "Druže majore, sva su skladišta ispražnjena i zbrinuta. Prostorije druge čete potpuno su prazne."

- "Odlično. Zaslužuješ nagradu. U deset sati dolazi general Ačić. Veliku si mi uslugu učinio. Neću ti ovo zaboraviti. Reci mi samo gdje je skladištar iz prve? Što je on učinio?"

Fratar je šutio. Znao je da Poturičiću neće biti lako i da će Žarković pobjesniti kad sazna da skladišta prve

čete nisu ispražnjena.

- "Budi slobodan. Svoje si napravio. Samo još idi i pošalji mi hitno Poturičića u ured."

Fratar je otpozdravio, a onda se ponovno vratio popiti čaj, izbjegavajući u takvu trenu ići tražiti Poturičića.

Samo nekoliko minuta kasnije Žarković je saznao da Poturičić nije ništa napravio. Gotovo da ga pogodi kap od bijesa. Naredio je postrojavanje vojske na poligonu i naredio da nitko ne smije izostati.

Knez je stajao pored svoje druge, a –ukić pored svoje prve čete. Major Žarković bio je upravo bijesan. Riječi što ih je izgovarao bile su ljuće od otrova.

- "Kapetane –ukiću! Mirno!"

- "Kapetan –ukić. Izvolite, druže majore."

- "Izvedi pred vojsku vojnika Poturičića, skladištara svoje čete!"

- "Neka istupi vojnik Poturičić." Naredio je –ukić.

Poturičić je nesigurnim nogama istupio pred dvjestotinjak postrojenih vojnika, stajući u sredinu. Gledao je u zemlju. Ni Fratru koji je slutio da bi se ovakvog nečega i moglo dogoditi, nije bilo ugodno. Nije uspio uvjeriti Poturičića koliko major Žarković zna biti opasan i koliko nije preporučljivo s takvim ljudima imati posla. Znao je da njegov učinjeni i savršeno izvedeni posao otežava Poturičićev položaj. Još gore je bilo to što član saveza komunista u svojoj vojsci ne uspijeva ono što uspijeva do skrajnosti sumnjiv i neprijateljski nastrojen student teologije.

- "–ukiću, tvoj vojnik nije izvršio naređenje. Kad danas u deset sati general dođe i kad mu trebam predati raport, što ću mu reći? Da nesposobna ljenčuga od kapetana nije sposobna napraviti najobičniji posao. Da na mjestima stoje ovakvi neradnici kao što je tvoj skladištar. Ovo je odredba: uzmi vojsku i prenosi stvari. Kako ćeš to izvesti ne zanima me, ali u deset do deset javi se na raport i izvijesti me da su skladišta premještena i da se zgrada može predati radnicima u obnovu. U jedanaest, kad general ode, donijet ćeš vojnu knjižicu vojnika Poturičića. Ovoga trenutka on ide u prekomandu. Kad nije znao raditi kao skladištar, neka dovrši svoj rok čuvajući stražu. Jesi li razumio naredbu!"

- "Razumijem, druže majore!" Procijedio je ogorčeno kroza zube kapetan –ukić.

Kad je major Žarković dao otpust i kad se vojska zaputila za svojim poslom, Fratar se vratio u novootvoreni ured svoje čete. Kapetan Knez također se uskoro pojavio u uredu te ležerno sjeo za stol, zadovoljan što je u njegovoj četi sve prošlo u redu. Gledali su se šutljivim pogledima.

Pisar prve čete nije se pojavljivao u uredu. Nakon nekog vremena u ured je došepesao kapetan –ukić, bijesan od poniženja i vike. Samo je šutljivo pogledao Kneza i Fratra, promrmljavši jedva razumljiv pozdrav, potražio nešto u ladici stola, a zatim ponovno nestao. Fratar je vidio kako vojska užurbano i bez riječi prenosi stvari iz jedne u drugu zgradu.

Kapetan Knez Fratra je ponudio kavom kad ju je dežurni vojnik donio u ured. Ona je bila znak zahvalnosti za učinjeno.

Knez se uskoro izgubio iz ureda, a Fratar je ostao sam za stolom čitajući pred nekoliko dana kupljenu knjigu o ubojstvu američkog predsjednika Kenedya. Čitavo jutro nitko od njega nije tražio ništa.

Pred podne vratio se u ured kapetan Knez, a za njime poručnik Dikić, zapovjednik četvrte čete. Knez ga je ponudio kavom, a onda su nastavili besposleno razgovarati. Fratar je, zanešen knjigom, jedva pratio njihov razgovor. Prenuo se kad je svojim šušljivim govorom, nesposoban pravilno izgovoriti slovo "s", Dikić spomenuo nešto vezano uz Fratra i protekli posao oko skladišta.

- "Ja mišlim, Knež, da ši ti oštao bež pola švojih štvari. Gledao šam kako jučer vojška šve to prenoši."

- "I ja bi to povjerovao, moj Dikiću, da moj skladištar nije pop. A popovi su ti čudna sorta. Zato ću ja mirno sjediti i piti kavu, a neće mi pokvariti tek brige oko skladišta."

- "Švejedno. Bićeš žadovoljan da ti ne dođe kontrola."

- "Neka slobodno dođe. Popovi blagoslove i već se sve samo stvori."

Knez se šalio, ispitivačkim pogledom mjereći čas Dikića čas Fratra. Fratar se samo polako okrenuo, preko ramena promatrajući Dikića.

- "Druže poručniče, ja bih se zakleo na sve da mi ne samo jučer, nego nikako, nije izostala niti jedna jedina sitnica od povjerenih stvari. Ali u jedno nisam siguran."

- "U što niši šiguran?"

- "Nisam siguran da li su sve vaše stvari na broju, otkako sam prešao jučer u novi prostor."

- "Kladim še da me šamo štrašiš."

- "Nemojte se kladiti jer ćete sigurno izgubiti."

- "Dikiću, nemaj posla s popovima. Kladim se da će te prijeći."

Fratar je i dalje, držeći u rukama rastvorenu knjigu, tiho i otegnuto govorio, namjerno ostajući tajanstven.

- "Švoju bih glavu uložio da lažeš."

- "Druže poručniče, svoju biste glavu tako lako izgubili."

- "Knež, prešjecaj ruku."

- "Druže poručniče, ne mogu se kladiti kad znam da ćete izgubiti."

- "Ne boj še ti ža moj gubitak. Dokaži."

- "Druže kapetane, svjedočite li?"

- "Svjedočim!" Potvrdio je Knez.

- "Dobro. Kad otkrijem tajnu, druže poručniče, umjesto da izgubite glavu bit ćete kažnjeni time što vam ukradenu stvar neću vratiti. Druže kapetane, jeste li vi vjerodostojan svjedok?"

- "U svakom slučaju. Časna riječ."

- "Presjecajte."

- "Druže poručniče, sinoć je vaš skladištar ispred moga skladišta ostavio veliku kantu sa stotinjak plastičnih doza sredstva za pranje posuđa. Zaboravio ju je uzeti. Sklonio sam je u svoje skladište s namjerom danas mu je vratiti. Kako me pomelo sve ovo što se ranije dogodilo, baš je dobro da je ostala. Sada je više nećete dobiti. Kapetan Knez ne samo da ništa od stvari nije izgubio, nego od danas ima kantu i sredstvo za pranje više nogo li treba."

Dikić je iznenađeno buljio u Fratra, a kapetan Knez smijao se do iznemoglosti tumačeći Dikiću još jednom kako je s popovima nezahvalno ratovati.

Dok su tako bezbrižno ćakulali, moleći da Žarković ne bane na vrata ureda, umjesto Žarkovića iznenada se pojavio potpukovnik Gagović. Sva trojica ustala su na pozdrav. Gagović je spadao u ljude kojima se nikamo nije žurilo. Kako je polako govorio, tako je polako i hodao, vjerojatno je po istom tom pravilu i mislio. Knez ga nije baš obožavao, znajući kako se na ljestvici vojske kojoj je služio penjao bez znanja i sposobnosti, samo s preporukom velikočetničke svoje duše.

- "Vama je ovdje veselo. Što bi se, Knez, dogodilo da ovamo bane general Ačić?"

- "Druže majore, mi bi ustali i pozdravili ga. Valjda je to zaslužio." Odgovorio mu je Knez.

- "Knez, ti znaš da ja nisam major, nego potpukovnik."

- "Znam, druže majore."

- "Knez, ti se uporno šališ i činove ponižavaš ovdje pred nižim časnicima i vojskom."

- "Druže majore, Dikić je poručnik, a moga popa vi ste potvrdili na mjesto. Nitko nije opasan, a što se tiče činova, vi ćete ostati major sve dok lijepo ne počastite ljude barem dobrom marendom."

- "Knez, opet sve izvrćeš. Vidjet ćemo i to čudo od čašćenja. Otkad je Gagović spao na to da ne može platiti piće."

- "Čekamo, druže majore, čekamo."

- "Ispočetka sad. Uozbilji se. Želim vidjeti skladište i stvari. Tvoj se snašao. Žarković će –ukića ubiti, čini mi se.

Knez je Fratra samo pogledao, a on se mirno zaputi prema skladištu. Dikić se priključio grupi. Prošli su polako kroz redove vojničkih kreveta. Fratar je otkinuo vrpcu s pečatom na ulazu u skladište, a zatim otključao lokot. Lagano se provukao kroz uski ulaz, pozivajući ostale da učine isto. Jedva su se provukli. Gagović je šutljivo zagledao voštane pečate i konce i laganim pogledom kružio po stalažama u skladištu.

- "Odakle ti ove stalaže?"

- "Sve su iz staroga skladišta."

- "Nemoguće. Kako si ih  uopće iznio?"

- "Lako. Veoma lako." Smješkao se Fratar.

- "Ovo ćemo ubuduće zvati labirintom. Nego, ti si ono završio klasičnu gimnaziju, je li tako?

- "Jest, druže potpukovniče."

- "Ovo me tvoje skladište podsjeća na Staljinov stan u Kremlju. Znaš li da je Staljin šest zadnjih godina proveo sam samcat u stanu gdje se k njemu moralo doći gol kroz hodnik deset metara dug, a samo pola metra širok? A znaš li da su mnogi ostali u tom hodniku? Nadam se da se meni neće takvoga štogod dogoditi kad sutra dođem gledati što radiš."

- "I ja se nadam, druže potpukovniče."

Svi su se razišli poslije pregleda skladišta. Po završetku radnog vremena Fratar se zaputio na ručak. Pokušao je pronaći Poturičića, ali ga nije pronašao. Isto popodne Poturičić se vratio u treću četu i otišao na stražu. Tek nekoliko dana kasnije Fratar ga je susreo. Htio mu je umanjiti poniženje pažnjom i razgovorom. Poturičić je samo bijesno psovao glupoga Žarkovića. A kapetan –ukić izbjegavao je svaki razgovor. I Fratar se zadržavao češće u skladištu. Plašio se kako se ne bi bez kontrole pred –ukićem nasmijao, što bi moglo donijeti mnoštvo problema. Bio je svjestan tko je on, a tko –ukić. I onda kad se smije. Pogotovu kad je ponižen i ljut.

XXX.

Ljeto je u Bosni neodređena stvar. Kad se sunce ustali i svjetlost prozračno dotakne predivne šume i visoke trave tada se sve učini kao u snu. Sve je na okupu: neka neodređena divljina postane čovjeku bliska i kao svakodnevna. No, skrije li se sunce i dohode li u pohode oblaci začas postane tmurno i kao da ste negdje u nekakvu neodređenu vilajetu gdje se teško može znati tko to pije, a tko plaća. Jedan od takvih tmurnijih dana pojavio se u lipnju kad se Pisar opraštao od vojne uniforme.

Pisar nije bio baš naročito dobar. Lako se povodio za vlastitim probitkom i lako je preuzimao uloge koje su njemu mogle donijeti malu korist, a drugima oko njega mnogo veću štetu. Fratar je znao da veoma često zalazi u komandnu zgradu kos-a i da tamo zasigurno prepričava i ono što ne bi trebalo pričati. Nije imao nikakve više naobrazbe, a kad takav čovjek zauzme mjesto pisara u četi i postane desnom rukom zapovjedniku čete tada mora postojati određen razlog zašto se to događa. Fratar se pravio više naivan nego je bio i dopuštao je Pisaru da ga nevješto ispituje o svemu što mu je palo napamet. Odgovarao je na sva pitanja, a Pisar se radovao što će moći ispričati i tako opravdati mjesto na koje je postavljen.

Dva dana prije Pisarova odlaska iz vojske kapetan Knez obavijestio je Fratra o sutrašnjem gađanju koje se trebalo izvršiti na poligonu u Pazariću. Naložio mu je ispisati nalog za podizanje bojnog streljiva.

- "Neće mi to dopustiti bez vas."

- "Hoće. Reci im nešto. Reci da sam uganuo nogom. Izmisli nešto kako bi me opravdao."

- "Ako uspije, dobro. Ako ne uspije vraćam se po vas."

Fratar se zaputio prema spremištima streljiva. Bio je to skrovit kutak među brdima opasan jedva prohodnom šumom. Na to mjesto, jer je postojala vječna straža i bdjenje s pucanjem bez upozorenja, rjetko se kada tko usuđivao zakoraknuti u taj predio šume. Čitavi skandali nastajali bi kad bi vojska bježala preko ograde, te bi zalutavši stajala kao ukopana pred uperenom puščanom cijevi. Vojnici na straži takvima bi satima psovali sve moguće po spisku, ali bi ih prisebnost ipak nagnala da bez razloga ne ubiju čovjeka. To se znalo i događati. Prepričavalo se kako je nedavno, u generaciji samo nekoliko mjeseci ranije vojnik ubio vojnika upravo na tom mjestu te je odmah prebačen u prekomandu.

Fratar je uzeo sa sobom vojnika kojeg mu je odredio dežurni u četi. Bio je to neki debeli vojvođanski Srbin koji je toliko zatezao u govoru te mu je svaka riječ izgledala kao rastegnuta žvakaća guma. Pozdravio je stražara na ulazu u predio skladišta ratne rezerve i rekao mu kamo mora ići. Stražar ga je bez zdvajanja propustio jer su zajedno bili sedam mjeseci u trećoj četi obavještavajući ga da je zastavnik Gačić u jednoj od zgrada. Ali ne samo on.

- "Budi oprezan. Upravo su Kostić, Kuzmanović i onaj zastavnik, znaš koji već, otišli unutra."

- "Budi miran. Meni je naređeno da ovamo dođem, prema tome nemam baš puno brige što će mi Kostić reći."

- "Koga zmija ugrize, ne zaboravi bojati se i guštera." Doviknuo mu je stražar podižući puščani remen naviše.

Vojvođanski Srbin kaskao je za Fratrom kao kakav odebljali patak natjeran da brzo prijeđe neuobičajeno dug put bez priprave. U jednome od skladišta zatekao je zastavnika Gačića. Fratar se nasmiješio i pozdravio ga jer mu se čovjek činio dobroćudnim. Već nekoliko mjeseci susretali su se tu u skladištu i već naviknuli jedan na drugoga. Sa zastavnikom u skladištu radio je suhonjav i visok vojnik, negdje iz središnje Srbije s kojim se Fratar bio gotovo sprijateljio. Bio je završio neku srednju tehničku školu i pokazivao se uglađenim i pristojnim što je Fratra uvijek privlačilo.

- "Zna li Knez da ti ne bih smio bez njega izdati metke. Posebno ne ovoliko puno metaka."

- "Zna, ali je uganuo nogom pa mu se nije išlo."

- "Misliš? Znam ja Kneza. Ljenčuga. Ali opet možeš s njime kao s čovjekom popiti čašu vina. To mu se onda prašta. Gdje je kamion?"

- "Neće doći kamion. Kažu da je u kvaru. U pitanju su samo dva sanduka. Odnijet ćemo ih ovako pješice."

- "Možeš ti. Ali koga si ovo doveo? Ovaj ne može ni sebe nositi. Čini se da je pojeo već pola Vojvodine."

Uzeli su sanduke i kad su već pošli prema izlazu zatekla su ih trojica kosovaca.

- "Što ti ovdje radiš?" Zapitao ga je oštro obavještajac Kostić.

- "Nosim sanduk, druže kapetane." Rekao mu je Fratar mirno.

- "Tko ti je dopustio uopće ovamo ući?"

- "Druže kapetane, u pravilu moje službe stoji da kao skladištar čete preuzimam po nalogu svoga kapetana sva materijalna sredstva potrebna za rad u četi."

- "Tko te postavio na dužnost?"

- "Druže kapetane, na ovoj sam dužnosti već pet mjeseci i ne znam tko me postavio."

- "Mudruješ, pope, mudruješ. A mudrijaše ne obožavam."

- "Zašto bih mudrovao? Samo izvršavam svoju dužnost."

- "Ne izvršavaš dužnost. Samo izazivaš oficire jugoslavenske vojske. Je li tako vojniče, kako li se ono zoveš?"

- "Predrag Aćimović, druže kapetane."

- "Odakle si?"

- "Iz Novog Sada."

- "Lala?"

- "Lala, druže kapetane."

- "Ne misliš li ti da su ovi skladištari ipak malo više obijesni nego bi trebalo? Pogledaj svoju poligonku, a pogledaj njegovu. Njegova je čista, nova i ispeglana. Naravno da ju on nije ni peglao ni prao jer je upravo raspakirana. A tvoja? Jasno, od znoja i rada. Uloge bi trebalo izmijeniti." Kostić je provocirao i izazivao vojnika na govor, na što nije dugo trebalo čekati.

- "Druže kapetane, moramo ići. Kapetan je naredio da preuzmemo sanduke i da smjesta dođemo natrag. Sutra je naporan dan." Fratar je mirno upozorio Kostića.

- "Tebi naporan dan? Nije li to smiješno? Je li istina da kapetan Knez popu sve dopušta? Je li istina da je zaprijetio da će zatvoriti svakoga tko mu samo uputi mrk pogled?"

- "Priča se. Tko bi sve znao."

Odvažio se debeli Srbin upustiti u razgovor. Fratar ga je pogledao prodornim pogledom i onda odrešitim glasom odgovorio.

- "Druže kapetane, žao mi je što više ne možemo ostati. Meni je naređeno da obavim svoj zadatak. Upravo ga obavljam i zato mi dopustite da odem."

Kosovcu Kostiću lice se zacrvenilo kao u tukca. Kiptio je bijesom, ali se uspijevao svladati i prividno vladati sobom. Ostala dvojica kosovaca prekriženih ruku i sa zanimanjem pratila su razgovor.

- "Koji zapovjedni ton. Znaš li ti, pope, koju ja službu obavljam? Znaš li ti da je tvoje ometanje moje službe mnogo gore nego li to što ti misliš da ja ometam tvoju službu?"

- "Druže kapetane, meni nije zadatak misliti što ste vi po službi. Dozvolite da odem."

- "Idi. Ali još ćemo se mi razgovarati. Pope, dugo ćemo se razgovarati."

- "Fratar putem nije progovorio s Aćimovićem niti jednoga slovca. Donio je sanduke pred ured i obavijestio kapetana Kneza o završenome poslu, niti riječju ne spominjući upravo okončani sukob s Kostićem."

- "Je li sve u redu?" Priupitao je Knez videći da je uobičajeno Fratrovo raspoloženje pomućeno.

- "Nego šta. Sada je sve spremno za sutra. Osim toga opraštamo se od pisara."

- "Nemoj da bude puno suza. Čini mi se da ću ja njegov odlazak lako preboljeti."

- "To se vi samo šalite. Baš nam je bilo dobro."

- "Pokatkad si genijalan da te ne mogu slijediti, a pokatkad bedak da ga takvog nigdje nema. K vragu, misli malo što ti govorim."

- "Nije bleso lud. Tako kažu u mome selu kad netko dobro razumije što se i dvaput govori." Odgovorio je Fratar ne potvrđujući da sasvim dobro razumije to što mu Knez govori.

Kad se radno vrijeme završilo zapovjednik je pozdravio Fratra i otišao prema parkiralištu gdje mu je bio parkiran stari "Wartburg", samo klimnuvši Fratru koji je za pokrajnjim stolom čitao roman.

Sat vremena kasnije u ured druge čete došao je Pisar koji je cijelo vrijeme bio nekamo nestao.

- "Želiš li izići sa mnom u grad?"

- "Sutra je gađanje. Znaš da moram biti veoma priseban. Dan će biti naporan."

- "Nećeš valjda odbiti sa mnom popiti litru? Majku mu, pa ovo mi je posljednji dan s tobom. Već preksutra bit ću u Slavoniji."

- "Nezgodno je. Uostalom, nemamo ni dozvole."

- "Kakva dozvola može biti razlogom? Eto ti ih pedeset u stolu."

- "Jest. Ali znaš da je kapetan ostavio dozvole na povjerenje ako nekada iskrsne hitan slučaj."

- "Ne mudruj. Uzmi dozvole za obojicu i idemo."

Fratar je ostavio knjigu i odlučio ipak poći. Pisar nije ni slutio da je odavna Fratar prodro u tajnu njegovih zakulisnih misli i da se često, čineći se naivčinom, poigravao njegovim obavještajnim radom. Pisar bi, ako je bio iti malo sposoban, morao konačno shvatiti zašto Fratar nikako ne prelazi sebi zacrtanu granicu u svim razgovorima što su ih konačno već nekoliko mjeseci vodili. Možda je i shvatio da se Fratar ne da navući na tanak led, ali se i on pravio naivan, nastavljajući dalje.

- "Čemu mu služi razgovarati sa mnom o tricama i kučinama, a onda to potajno tipkati na stroj i odnositi u zapovjedništvo obavještajne službe?" Pitao se Fratar kad bi ga zatekao kako, crven kao rak, dotipkava tekst, spreman sakriti ga ako se Fratar slučajno približi stroju.

- "Zašto se mučiš pisati s ta tvoja dva prsta. Ako ti treba natipkati nešto pusti me jer to mogu brzo napraviti."

- "Nema potrebe. I ništa nije važno." Odgovorio bi Pisar kuckajući po stroju nadalje vjerujući kako Fratar nije kadar shvatiti što radi.

Fratru nije trebalo brzo dokučiti kamo Pisar nestaje u doba kad zapovjednik čete ode popodne s posla. Bio je oprezan, ali se s Pisarom jednostavno poigravao, ne ostavljajući mu ni najmanje sumnje u to da su se strašno i nerazdvojno sprijateljili i da Fratar pred njim nema ama baš nikakve tajne. Tako je bilo i sada kad ga je Pisar pošto poto htio izvesti iz kasarne i počastiti pićem.

Da ne bi pravili veliki krug i prelazili preko portirnice gdje je dežurni vratar provjeravao ulaz i izlaz svih koji izlaze ili ulaze, odlučili su do susjedne krčme prijeći preko ionako razrušene žičane ograde. Za svaki slučaj, ako ih straža zaustavi ili dežurni oficir pronađe u krčmi, imali su kod sebe ispisane dozvole izlaska. Preskočili su potočić nad čijim je koritom bila izgrađena žičana ograda, razlomljena i potpuno savijena upravo od mnoštva potajnih vojničkih prelazaka. Voda u potoku bila je prljava i više nalična na usmrđenu baruštinu nego li na bistru pitku i pitomu vodu.

Jednu od triju krčmi, a sve tri su bile gotovo podjednaka izgleda, sagrađene upravo za vojsku jer je teško u njima bilo u bilo koje doba vidjeti obična civila, izabrali su za oproštajno piće.

Pronašli su mjesto gdje su mogli sjesti. Iako je bio običan radni dan kad vojska teško izlazi iz kruga kasarne, krčma je ipak bila puna vojske. Fratru je takav način oproštaja bio neuobičajen jer se rijetko kada upuštao ulaziti u takvu vrstu krčmi. Sve mu se skupa činilo primitivnim i balkanskim. Zato je na jedvite jade pristao poći s Pisarom, ali mu se od prvoga trena sve zajedno jednostavno gadilo. Iako nije imao novaca, kad bi to sebi mogao priuštiti, otišao je u grad te bi u pristojnoj kavani hotela Bristol, Zagreb ili Interkontinental popio sok ili u krajnjem slučaju pivo. Sjediti u prljavim rupama i slušati razularene razgovore pijanih vojničina, nije mu se činilo nikako niti ukusnim niti je imao za to bilo kakve volje.

Krčma je bila prilično velika. Dvadesetak stolova, prljavih plavih stolnjaka i nizovi jeftinih vina, rakije ili ostalih žestokih pića bili su tipična slika takvih krčmi. Vojsku je posluživala nekakva djevojka, hladna kao špricer u vlastitim rukama. Fratar ju je promatrao želeći se dosjetiti kako izdrži sama među tolikom ruljom mužjaka, na ništa drugo nenaviklih osim da ženu polupijanim očnim bljescima svlače i zabluđuju.

Kupili su litru običnog industrijskog vina. Fratar nije htio piti, ali ga je na to prisilio Pisar govoreći da ipak popije barem gutljaj. Nalijevajući nešto vina u čašu  pravio se da pije, gutajući tek pokatkad gutljaj jer mu takva vrsta vina nikako nije odgovarala, a niti je navikao piti alkohol u svako doba.

Društvo je u krčmi bilo zaista šareno. Netko od vojnika nešto je slavio. Urnebesna dreka, zavijanje, ples s uzdignutim rupcem iznad glave, a zatim čaše koje su letjele i razbijale se o zid bile su uobičajene takvim krčmama, ali to Fratar nije znao. Kad se prva čaša razbila pozvao je Pisara da pođu jer će doći do gužve.

- "Kakva gužva, sjedni. Ovo je sasvim obično. Ti nisi ovdje nikad bio. Vojska razbija čaše svaki dan."

Fratar je promatrao konobaricu. Svaki put kad bi se čaša razbila o zid, kao da se ništa ne događa, mirno bi podigla pogled prema stolu s koga je čaša poletjela, a zatim na račun nadopisala toliko čaša koliko je vidjela da je razbijeno.

Za susjednim stolom zajedno sa svojim društvom sjedio je glasoviti ∆irović, stari poznanik krčme u kojoj su upravo sjedili i još bolji poznanik sve vojske u kasarni. ∆irović je zavaljen u stolicu i ispruženih nogu pored stola uobičajeno zabavljao svoje društvo pričajući im tko zna koju po redu dogodovštinu što ju je proživio kroz svoj zaista nemiran i pomalo glupav životni tijek.

- "Molim tišinu." Odjednom je zavikao ∆irović.

- "Molim tišinu!" Ponovio je jednako glasno.

Znajući da slijedi nešto naročito, vojska se primirila iščekujući ono što sada od ∆irovića slijedi. ∆irović se ispravio u stolici kao da skuplja izgubljeno dostojanstvo okrećući se Fratru.

- "Slušaj, pope!"

Fratar se nemalo iznenadio jer nije ni mogao pojmiti da ga ∆irović poznaje. Godinu dana gotovo, iako u istoj kasarni i u susjednim četama, smještenim u istoj zgradi, njih dvojica od onoga prvog susreta pri ∆irovićevu opasnome padu niz stepenice, nikada nisu razmijenili niti jedne riječi niti su ikada bili jedan drugomu bliži od slučajna prolaza hodnikom ili dvorištem.

- "Slušaj, pope! Ja ti ne vjerujem u tvoga Boga. Ali te molim, ako imaš kakva utjecaja u nebu, pomozi mi jer mi ni jedna zemaljska sila više ne može pomoći."

Fratar se samo nasmiješio, ne odgovarajući ništa.

- "Ozbiljno ti govorim. Moli Boga da pomogne ∆iroviću jer znaj, sutra, ne bude li Bog pomogao da ∆irovića proglase ludim i otpuste kući, ∆irović će za sve svoje teške grijehe, učinjene u ovoj ludoj kasarni, u ovoj posljednjoj ludoj godini, dobiti barem deset slijedećih godina. A znaš li ti da je ∆iroviću težak i jedan ludi dan, a kako da mu ne bude teško deset ludih godina?

Fratar se i nadalje samo nasmiješio ∆iroviću.

- "Zašto popove ne proglase zapovjednicima, majku im ludu, barem bi znao dobiti osmijeh ako ništa drugo."

Vojska je znatiželjno ostavljala svoje piće htijući znati tko je to pop i komu to ∆irović zapravo govori. Čak se i ozbiljna konobarica na trenutak zainteresirano trznula htijući znati s kime to ∆irović po prvi put možda otkako ga je upoznala, pokušava razgovarati kao s čovjekom. Fratar je i nadalje ostao miran i neprimijetan, pijuckajući i nadalje svoj gutljaj.

Vojska se uskoro ponovno zaokupila svojim uobičajenim urlanjem, bacanjem čaša i sve većim dobacivanjem ozbiljnoj konobarici, koja je što su više dobacivali bivala sve mirnija i povučenija.

Vrijeme je odmicalo i već se društvo razilazilo. Jedan po jedan vojnik izlazio je i odlazio u noć, neki preko portirnice, a neki preko potoka i razrušene ograde. Fratar je nagovarao Pisara da i oni konačno pođu.

- "Deset je i pol. Sutra je gađanje. Idemo."

- "Stani još malo. Popijmo još malo."

Fratar je bivao sve nemirniji što je vrijeme više odmicalo. Znao je da ga sutradan čeka dužnost i da u nijednom slučaju ne smije razočarati zapovjednika. Zato se odlučio ostati samo do jedanaest. Na kraju su u čitavoj krčmi ostali samo njih trojica: Pisar, ∆irović i Fratar. Pisara je treća popijena litra činila nesigurnim i na nogama i u jeziku. Njegov je govor postajao sve agresivniji, a držanje sve tromije.

- "Idemo, vrijeme je odavna isteklo. Ne smijemo napraviti skandala."

- "Stani još samo malo."

- "Nema smisla."

- "Grabator, nisi čovjek ne popiješ li sa mnom još jednu pivu. Nisi čovjek." Gunđao je tako već kao i Pisar pripiti ∆irović.

- "Ostanimo, još samo malo."

- "Ne, više ne ostajem." Odgovorio mu je Fratar.

- "Idi ti, ja ću doći čim popijem pivu s ∆irovićem."

- "Pijte je vani. Moram zatvoriti." Umiješala se u razgovor konobarica. "Sjednite na stolove ispred krčme, a ja ću vam ostaviti pića koliko hoćete."

Fratar ih je pozdravio pomakom ruke. Konobarica je zatvorila velika željezna vrata, a njih su dvojica nastavili sjediti za stolom u dvorištu.

Fratar je oprezno preskočio potok, a onda se neprimijetno preko nogometnog igrališta i poligona za tjelovježbu za samo nekoliko minuta našao u zgradi svoje čete. Prošao je pored snenog dežurnog vojnika u hodniku, te se pozdravljajući ga pokretom ruke uputio u spavaonicu.

Idući u mraku pored zaspale vojske prema svome krevetu odjednom je naletio na konop razapet između dva kreveta. Konop mu se svom silinom zabio između prstiju desne noge. Gotovo je jauknuo od boli. Bijesno je zgrabio krevete te ih je najprije povukao prema sebi, a onda ih naglo gurnuo svakoga u svoju stranu, želeći raskinuti konop. Četvorica vojnika trgla su se na svojim ležajima misleći da je potres ili uzbuna. Fratar je otišavši do kreveta malom džepnom lampom pogledao bolno mjesto, a kad je vidio da nema ni krvi ni rane samo je protrljao udareno mjesto prstima i legao u postelju. Gotovo je zaboravio na Pisara i ∆irovića, prebirući u glavi nije li što previdio za sutrašnje gađanje.

Fratru se činilo da gotovo nije ni zaspao kad u spavaonici ponovno nastade buka. Na onaj isti konop kojim se bio udario sada je naletio Pisar te je pao onako pijan koliko je dug i širok. Fratar je čuo ponovno negodovanje polusnene vojske koja se bunila na ponovnu buku. Pisar se nadvio nad Fratrov krevet te ga je pokušao razbuditi. Fratar je osjetio strahovit zadah što je dolazio s Pisarove odjeće. Bio je mokar kao čep. Na već dovoljno jutarnjeg svjetla vidio mu je na podočnjacima velike dvije plave šljive, kako su se u vojničkom žargonu zvali podbuhle masnice na licu.

- "Što se dogodilo?" Pitao je Pisara.

- "Upao sam u potok."

- "U potok? Kako?"

- "Tukli smo se."

- "Tko se tukao?"

- "Ja i ∆irović."

- "S kime, kad ste ostali na koncu samo vas dvojica?"

- "Nas dvojica smo se i potukli."

- "Zašto, sunca ti? Zajedno pijete, a onda se potučete."

- "Da vidimo tko je jači."

- "Krasno. Pa tko je jači?"

- "Obojica smo upali u potok. Nego, nemoj reći kapetanu da se to dogodilo. Reći ću da sam bolestan i da ne mogu ići na gađanje."

- "Kako znaš, a sada idi spavati."

Nije prošlo mnogo vremena kad se oglasio dežurni vičući da se ustaje. Fratar se žurno ustao, obukao, pogledao što je s Pisarom, a onda se žurno uputio prema uredu čete. Vidio je zapovjednikove stvari i zaključio da je već stigao. Fratar je znao da će zapovjednik doznati uskoro cijelu stvar, ali nije znao da će je doznati tako brzo. Za nekoliko minuta susreli su se i pozdravili. Zapovjednik je htio načas razgovarati. Vratili su se u ured.

- "Što se dogodilo Pisaru?" Pitao je neobično kratko.

- "Bili smo sinoć vani jer smo željeli popiti nešto za njegov odlazak. Popio je puno, a ja sam znajući da je gađanje, jednostavno otišao kad ga nisam uspio nagovoriti da se na vrijeme vrati. U zoru me probudio i rekao da se potukao s ∆irovićem i da su obojica upala u lokvu."

- "Jeste li imali dozvole?"

- "Jesmo, ali smo prešli potok. Mene nitko nije zaustavio niti je nešto od mene tražio."

- "Jest zato i njega i ∆irovića. Uhvatila ih patrola i privela."

- "To nisam znao. Nije mi to Pisar rekao."

- "Ti si bolje prošao. Ali ne mogu shvatiti da mi laže. Kaže da je dobio one šljive pod očima jer ga je u četvrtoj četi udario nehotice jedan vojnik. Ne zna da sam bio već kod ∆irovića i da mi je on sve ispričao. Kaže da ga je tukao glavom jer nije bio siguran da će ga dobro pogoditi šakom. Pet smo mjeseci zajedno. I nikad mu nisam ništa nažao učinio, a laže mi kao da sam posljednja kurva. Ne mogu shvatiti da to može. Neka ide. Više ga i ne želim vidjeti. A tebi hvala što me ne lažeš, makar nisi dobro postupio što si izišao. Pamti da se svaka tvoja šesterostruko mjeri."

XXXI.

Gađanje u Pazariću proteklo je sasvim dobro i Fratar bi bio sasvim raspoložen da nije u zraku visjelo ono jučerašnje s Pisarom i ∆irovićem. I da Rean nije otišao. Knez nije ničim pokazivao kako ga i nadalje zanima što se dogodilo. Lipanj nije bio naročito vedar ni topao, ali je Fratar svejedno uživao u obilju lišća i visokih nepokošenih trava. Uvijek ga je oduševljavalo ono što mu krševit rodni kraj nikada nije davao: visoke, bjelogorične šume, posebno breze, kao princeze, dostojanstvene u svojoj bjelini i vitkosti. Bosni ih tu u Pazariću nije nedostajalo. Ležeći u travi gledao je daleke obzore. Vlak prema Mostaru odnosio mu je naboj misli.

- "Još samo tri mjeseca. Možda koji dan manje."

Vojska što je već izvršila gađanje besposleno je sjedila u hladovini zabavljena pričom neke muslimanske curice, petnaestogodišnjakinje, što je nedaleko odatle čuvala ovce. Već su je svi odranijega poznavali, jer su u Pazariću veoma često boravili na vježbama ili gađanju.

Fratar je ležao na komadu šatora nedaleko od njih i nije se osvrtao na njihov smijeh i priče. Ali oni nisu ostavili njega.

- "Znaš li pope, što ova mala kaže?"

- "Ne znam. Ona razgovara s vama, a ne sa mnom."

- "Kaže da samo ti dolaziš u obzir."

- "S brkovima ili bez brkova, pitaj je."

- "Svakako."

- "Ne može svakako. Bolje neka mi nađe zamjenu."

Fratar je zaključio šalu i nastavio razmišljati. Njegov se krug svakim danom smanjivao. Postajao je sve osamljeniji i sve je više bilo vojske koju nije niti poznavao, a niti nastojao poznavati. Kolega mu Mile Šaifar morao je na vježbe. Pokatkad se danima nisu uspjeli vidjeti.

Jučer mu je otišao Rean. Već je morao doputovati kući jer je odlučio letjeti zrakoplovom iz Sarajeva za Skopje. Sjetivši se Reana ponovno se nasmijao. Da tu sada nije vojske u blizini i da se ne boji kako će ga proglasiti ludim, najradije bi se smijao do iznemoglosti. On i Filipović trebali su Reana ispratiti do izlaza iz kasarne i tu se s njime oprostiti. Rean je u civilnome odijelu, u plavim jeftinim farmericama i mornarskoj plavo bijeloj majici došao pozdraviti Kneza. Fratar se tako zaputio s njime niza stepenice misleći kako će Rean otići pravo prema izlazu. Rean ipak ne bi bio Rean da je sve prošlo kako treba.

- "Stanite ovdje i pričekajte. Imam još nešto učiniti."

Fratar i Filipović ostali su na dnu stepeništa treće čete. Rean se popeo stepeništem. Za nekoliko minuta vratio se u pratnji kapetana Nedeljkovića. Nedeljković je s rukom u džepu i neodređena ozbiljna pogleda iščekivao što to Šabanov od njega želi posljednji dan vojske.

Rean je sišao do kraja stepeništa, a Nedeljković ostao na gornjem dijelu, ne želeći dalje silaziti.

- "Što hoćeš?" Upitao je Reana.

- "Druže kapetane, vi ste htjeli jednom imati kazalište u svojoj četi, ali kad se nije odigralo tada, evo će sada. Samo gledajte."

Rean se vratio nekoliko koraka unazad, zaletio se malim predvorjem, a onda iz hipa preskočio šest stepenica. Nedeljković ga je u čudu promatrao, ne imajući reći niti riječi. Samo je s beskrajnom mržnjom i prezirom još jednom pogledao Reana, a onda se vratio uza stepenište. Rean je povikao za njim.

- "Druže kapetane, ovo sam napravio kako vi ne biste povjerovali da je Rean bolestan."

- "Budalo ciganska, još te mogu uhititi." Rekao mu je Fratar, htijući puknuti od smijeha.

- "Koga briga što mogu. Taj će me pamtiti dok bude živ. A ti zapamti da sam ja Rom, a ne ciganin. Cigani su kokošari."

- "Ti si Rean. To je dosta." Rekao mu je Fratar, grleći ga kao najboljega prijatelja. Obojica su proplakala. Fratar je dugo gledao za njim, a onda se polako i tužan vratio u četu. Putem je susreo ∆irovića, također u civilnome odijelu. ∆irovića je pratila njegova polupijana družina, noseći u rukama boce s rakijom.

- "Zbogom, pope. Tvoj Bog mi je pomogao. Proglasili su me ludim i sada me šalju kući."

- "Sretno ti bilo. Ali uskoro ozdravi." Dobacio mu je Fratar dok mu je ∆irović tresao ruku.

I sada, dok je prebirao jučerašnji događaj, sjetio se smijeha, ali i suza. Suza i tuge sada mnogo više, jer taj ciganin, Rom, kako hoće,  bio mu je srastao s dušom. Tko će sada biti bez njega u ovoj ludnici? Bez Reana, Roma, koji je imao hrabrosti po cijenu života doći i reći: pazi se, Tumanov me nagonio da te špijuniram, a ja to neću.

Vrativši se u ured sjedio je za stolom, blijedo buljeći u jednu točku.

- "Nisam ni znao da si toliko volio Reana." Dobacio mu je Knez videći kako ga stišće grlo. Prikupljajući snagu za izgovoriti rečenicu, Fratar je tiho odgovorio.

- "Tko Reana ne bi volio kad ga upozna bolje. Ali, ovdje je teško upoznati pravo u ljudima."

Fratar nije ni primijetio, tako razmišljajući, kako vrijeme brzo odmiče i kako je već došlo doba povratka. Vojska se spremala ukrcati na kamion i opraštala se od curetka što je imalo još do večeri, sada osamljeno, čuvati svoje ovce.

- "Pozdravi ga, tko zna kada ćeš ga vidjeti." Dobacivala je vojska djevojčetu.

- "Što mi vrijedi pozdravljati, kad on tko zna u što gleda."

- "Isto ti mahni."

- "Govore li to oni tebi?" Veselo se Knez obratio Fratru.

- "Tko zna, što oni govore. Imam ja i pametnijega posla." Uz polusmijeh je uzvratio Fratar, spremajući se uskočiti u kamion. Knez je raspoloženo nastavio podizati raspoloženje.

- "Sjedni sa mnom u kabinu pa da onda junački umremo. Jer ovaj naš Krasnići, kako sigurno vozi, teško da će nas čitave predati majci Lukavici."

Po povratku u Lukavicu Fratar je potražio Pisara. Bio se sakrio od Kneza te se pojavio tek kad je bio uvjeren da se Knez odvezao kući. Obadvije strane lica sada su mu bile potpuno crne, kao da ih je namazao ugljenom.

- "Dođe mi otići bez pozdrava."

- "Zašto? Pa Knez nam je bio izvrstan. Zaboravljaš li da smo mogli raditi što nas je volja? Nego, ovaj zadnji nesporazum ispravi."

- "Kako? Sutra odlazim. Barem da mi nije ovih šljiva."

- "Nije kasno. Sutra prije odlaska dođi u ured, ispričaj se Knezu i čovjeku daj ruku. Toliko je ipak zaslužio."

Pisar se odlučio poslušati ga i ispričati se Knezu. Gledao je u pod i promrsio riječi isprike. Knez je mirno sjedio i na kraju mu dao ruku, želeći mu sretan put.

- "Jedno mi samo još učinite. Pustite Fratra da sa mnom ode do grada, jer me samoga sram ovako."

- "Neka samo ide. Evo mu dozvola." Dobacio je Knez i potpisao otrgnut komad papira. Fratru se činilo kako Knez jedva čeka da Pisar ode.

Otputovali su autobusom onih šest kilometara do Bistrika. U nekom malom gostinjcu u Zagrebačkoj ulici popili su kavu i sok te čekali vrijeme odlaska. Po prvi put Fratar je s Pisarom ozbiljno razgovarao.

- "Država s ovakvim odnosom u vojsci nema budućnosti. Tada bi moglo doći hrvatsko vrijeme."

Pisar je u njega buljio kao da je neka utvara. Prije nego se pribrao, Fratar je izvukao iz džepa malu krunicu i darovao je Pisaru.

- "Neka te ovo sjeti na dobro. Pazi koliko piješ, s kime se družiš, što govoriš. Pazi, samo su dobri ljudi sretni. A sada zbogom. Moram se vratiti u onu ludnicu."

Pozdravili su se. Fratar mu je još jednom mahnuo i onda se zaputio prema svome autobusnom stajalištu. Pisar je dugo za njim gledao. I onda kad su ga prolaznici počeli zagledati čudnim pogledima.

Fratar se vratio na Bistrik i sjeo u autobus za Lukavicu. Platio je voznu kartu, a onda se namjestio i gledao visoka stasita lipova i kestenova stabla. Kapu je stavio na koljeno i držao je poklopljnu rukom. Obuzela ga je neka duboka i neslomljiva tuga.

- "Još tri mjeseca. Dosade, besmislenih poslova. Poniženja i stalnog opreza. Nikada Knezu neću moći ovo zaboraviti. Tko zna što bi bilo i kako bi sve ovo izgledalo, da upravo nije došao u njegovu četu?"

Fratar se nije nikamo osvrtao. Kao da je zaboravio vrijeme i prostor. Nije žalio za Pisarom, ali ga je upravo na pomisao kako toliko vremena još mora ostati u Lukavici, hvatao osjećaj tuge i osamljenosti. Odjednom ga je netko udario po ramenu. Polako je okrenuo glavu i pored sebe ugledao kapetana Kostića. Samo ga je hladno pogledao i bez riječi nastavio ponovno gledati nekamo u lipove visoke i guste krošnje.

- "Dosada su vojnici pozdravljali oficire. Što ti o tomu misliš? Čuo je Fratar kako Kostić tiho dobacuje, vjerojatno ne želeći svratiti pozornost ostalih u  autobusu.

- "Druže kapetane, molim vas, ostavite me na miru."

- "Molim?"

- "Ostavite me na miru."

Fratar je stavio kapu na glavu i sve vrijeme gledao kroz prozor, niti jednom više ne pogledavši u Kostića. Sve do Lukavice ni Kostić nije više prozborio niti riječi. Kad se autobus zaustavio na stajalištu pored kasarne, Fratar je htio jednostavno otići, ostavljajući Kostića za sobom. Kostić se tada izderao na Fratara.

- "Stani!"

Fratar je stao i ispitivački ga pogledao.

- "Kako se ti to ponašaš? Jesi li ti normalan? Znaš li ti s kime razgovaraš?"

- "Znam. S kosom. Ali ima dana kad je meni sasvim svejedno s kime razgovaram, kad ne želim razgovarati. Po cijenu da me ubijete."

- "Dobro, što se to s tobom danas događa? Od tebe sam mogao svašta očekivati, ali ovako nečega ni u snu. U nekoliko dana već drugi put. Što ti se dogodilo?"

- "Druže kapetane, sve je moje društvo već otišlo. Svi oni imaju pravo. Godišnjaci, popusti, nagrade, studenti. Svi osim mene imaju pravo. Ja još moram tri puna mjeseca proživljavati ovu glupost."

- "Kakvu glupost? Tebi je vojska glupost."

- "Potpuna. I do kraja besmislena. Iskreno vam kažem. Nemam želje nikoga ubiti, nemam neprijatelja niti ga želim imati. Svejedno čitavu već godinu bavim se stvarima koje mi nikada nisu trebale, niti će mi ikada trebati."

- "Vidi, vidi! Zanimljive su te tvoje izjave."

- "Svejedno, bile zanimljive ili nezanimljive, ne želim ovdje više biti. Želim kući."

- "Kako stvari stoje, dragi moj gospodine, kuća će ti biti sve dalje. Idi sada. Ali naš razgovor nije još završen. Već nekoliko puta nas dvojica završavamo razgovor koji mi se nikako i nikako ne sviđa. Doći će vrijeme drugačijih razgovora."

Kostić je samo bijesno pogledao Fratara i skrenuo prema zgradi zapovjedništva. Fratar je otišao u skladište i čitavo popodne proveo potpuno osamlljen, ležeći obučen na neudobnu krevetu. Brzo je zaboravio Kostića i upravo okončan neugodan razgovor. Ali nije bilo sigurno da je Kostić zaboravio njega.

XXXII.

Nedjeljno je jutro osvanulo polukišovito i prohladno, neuobičajeno za drugu polovicu  lipnja. Bosna ionako hladna i nepredvidljiva u to je doba Fratru izgledala gotovo monotono. Poslije doručka u priručnom je spremuštu napravio red i zatim se spremao s knjigom u ruci do ručka nastaviti čitati započeti roman. Na vratima spremišta čulo se kucanje. Lagano je otvorio vrata i nemalo se iznenadio. Pred njim je stajao povisok vojnik i malko ga zbunjeno promatrao, kao da mu je bilo teško izgovoriti bilo kakvu riječ. Fratar ga je pozdravio jer ga je češće susretao na ulaznim vratima u dvorište kasarne, gdje je vojnik često bio na dužnosti. Znao je da je negdje iz Cazina i da se zove Esad.

- "Major Tumanov naredio ti je da se odmah javiš u komandu."

- "Major Tumanov?"

Fratru je zastao dah. Ono što je već dugo vremena podsvjesno očekivao da će se dogoditi sada se događa. Sjetio se davnog pitanja vojnika Spajića iz Gruda, kad ga je pred nekoliko mjeseci pitao je li već, ako je fratar, bio na ispovijedi kod Tumanova. Usputno kao da to nije njegov posao, Spajić mu je dobacio.

- "Mene je već nekoliko puta ispovijedao, ali mi nije dao odriješenje, jer se ja za moje grijehe ne kajem."

Fratar tada nije ništa odgovorio vojniku čija je hrabrost u govoru sličila samoubojstvu, ali je zapamtio upravo tu riječ: ispovijed kod Tumanova. Sada je došlo vrijeme upravo takve ispovijedi.

Vojnik s ulaznih vrata kasarne dopratio ga je do ulaza u zgradu zapovjedništva, a zatim otišao za svojim poslom. Fratar se lagano uputio stubištem i dugim hodnikom zgrade koju je poznavao jer je u njoj već nekoliko mjeseci potpisivao naloge za preuzimanje streljiva i vojnog materijala za sve vrste naoružanja. Točno nasuprot uredu gdje je potvrđivao naloge nalazio se ured tog zloglasnog čovjeka koga je rijetko kada viđao, a o komu je toliko toga čuo. Lagano se zaputio vratima, zakucao, a kad se nitko nije odazvao otvorio je vrata presvučena kafenkastom kožom. Mirno je ušao, zatvorio vrata i pozdravio.

U ovećoj sobi za velikim radnim stolom sjedio je Tumanov, a na stolcu do zida sjedio je kapetan Kostić. Kako je Fratar ušao u sobu Kostić je skočio sa stolca kao da je vani potres.

- "Na zapovijed, druže majore."

- "Van!!!" Razderao se Tumanov kao da mu je upravo netko stao na žulj.

Fratar je zbunjen stajao kao ukočen.

- "Van!!! I nauči se kako se vojska ponaša."

Fratar je za sobom zatvorio vrata, a onda kao ukočen stajao nekoliko sekundi na hodniku, ne shvaćajući što se to događa. Pogledao je odjeću na sebi i onda se dosjetio da mu je jedan od rukava na vojničkoj košulji otkopčan. Zakopčao je rukav i spremio se ponovno se vratiti u ured. Polako je shvaćao svoj novi položaj. Znao je da pred njim stoji teško vrijeme kad je svaka riječ teška i da se sve izgovoreno u toj prostoriji može stostruko tumačiti. Popuštala mu je pribranost i odlučnost i veoma se uplašio. Bilo mu je jasno da stoji pred neljudima i da se mora bojati onoga najgoreg. Svjestan da vrsta ljudi pred kojom stoji ne preže od ničega, pomalo se plašio svega što se zbivalo.

Ponovno je zakucao na vrata i ponovno ušao, pozdravljajući ovaj put sasvim hladno, vojnički, nastojeći izbjeći bilo kakav razlog za prigovor.

- "Što ti misliš tko si i gdje si?" Ponovno se major Tumanov derao kao lud.

Fratar nije ništa odgovorio. Mirno je stajao čekajući naredbu.

- "Poznaješ li ti mene?"

- "Ne poznajem, druže majore. Nismo dosad nikad razgovarali."

- "Zato ja znam tebe. I pogledaj. Ovo je sve tvoje."

Pred Tumanovom su stajala dva poveća sveska papira, uvezanih u veliki registrator. Tumanov ih je listao, nervozno ih preturajući po rukama. Fratar je vidio na prvoj stranici te papirnate hrpe svoje fotografije iz prvih dana vojske, kad su ih sve s tri strane lica fotografirali. Nije imao pojma što je sadržaj ostalih spisa. Znao je da su neki od spisa prikupljeni u Kninu i poslani za njim u omotnici s kojom se redovito vozio i onaj glasoviti natpis "pop". Ali da netko može prikupiti o njemu na stotine papira, ni u snu nije mogao zamisliti.

- "Znaš li koju službu obnašam?" Upitao je nadalje Tumanov.

- "Ne znam dobro. Znam da pripadate kosu."

- "Odake ti upravo ta riječ? Čini se meni da tebi mnoge stvari nisu nepoznate."

- "Pa kos je obična riječ za vojnu državnu službu. Pročitao sam je već mnoštvo puta u novinama."

- "Kojim novinama? Govori kojim novinama?"

U razgovor se umiješao kapetan Kostić.

- "Govori što ti je bio djed?"

- "Ustaša. Hrvatski vojnik." Tiho je odgovorio Fratar.

- "To ti zoveš vojnikom. Znaš li gdje ti je djed?"

- "Ne znam. Nikada se iz rata nije vratio."

- "A vidiš, ja znam. I neću ti reći.  A drugi djed? Što je s njime?"

- "Bio je domobran. Četnici ga ubili na kućnom pragu."

Kako je to odgovorio Kostiću, ovaj je gotovo pobjesnio. Poput razjarene zvijeri skočio se prema Fratru, spreman tući.

- "Goni ga na robiju, ne pitajući ništa više, majku li mu ustašku. Ubit ću ga ovdje i sada."

Tumanov je privukao pisaći stroj s ruba stola, stavio u njega nekakav formular i započeo pisati.

- "Želiš li svoga odvjetnika ili ćemo ti ga mi dati po službenoj dužnosti?"

- "Odvjetnik brani one koji su krivi. Čemu bi meni trebao odvjetnik?" Fratar se začudio njegovu pitanju.

- "Od ovoga trena nalaziš se u istražnom zatvoru. Da se nisi mrdnuo iz kruga kasarne. Nema izlazaka. Nema posjeta. Ovi su razgovori vojna tajna. Progovoriš li i s kime to će znatno otežati tvoj položaj. Mogu ti samo jedno reći: nećeš dobiti manje od devet godina."

Fratar je protrnuo, ali je još smogao snage pitati?

- "Ali što sam učinio? Pa ubojice se sude na pet godina. Kakav sam ja to zločin počinio?"

- "Zločin? Šest mjeseci informirao si četu o političkim zbivanjima u svijetu. Kroz šest mjeseci nisi ni jednom spomenuo dvije riječi: Tito i Jugoslavija. Na zakletvi među dvije tisuće vojnika jedini ti nisi izgovarao riječi zakletve. Na dan kad je Tito prolazio kroz Neđariće ti jedini nisi pljeskao. Sve je tvoje društvo kontrarevolucionarno i reakcionarno, a ti si im upravo kolovođa. Odlaziš na grobove ustaša, osuđenika koji su se borili protiv ove države. Aroganrtan si i stalno ponižavaš jugoslavenske oficire. I zamisli, koliko si drzak. Na dan osnutka Nezavisne Države Hrvatske ti si ured jugoslavenskog kapetana okitio cvijećem i u njoj organizirao proslavu. Sve je to razlogom da s robije teško iziđeš živ. A sada, pravac u svoju sobu i skladište. I da si za deset minuta donio sve što se tamo nalazi od tvojih osobnih stvari. Sve knjige, pisma, zapise, pjesme. Razumiješ li, sve."

Fratar je polako izišao iz ureda. Kao da ga je ošinuo grom. Imao se razloga prepasti i znao je da oni mogu činiti što ih je volja. Znao je da su u svim tim službama kos-a birani neljudi, sposobni slušati i izvršavati najpodlije poslove.

- "Pa zar već ovo nije podlo? Što hoće od mene?"

Hodajući krugom kasarne, od zapovjedništva do svoje spavaonice, kao da nije nikoga primjećivao. Jedna jedina misao sada ga je progonila: kako iz ovoga izići i kako se od zla obraniti? Pokupio je u veliku torbu sve što je imao: pisma, sitnice iz ormarića što se skupe tijekom vremena, te nekoliko knjiga što ih je pokupovao u antikvarijatu kad bi izlazio u Sarajevo.

Kad se ponovno vratio s torbom i stvarima Kostić ih je od njega preuzeo i sve ih ubacio u veliki željezni ormar. Iza toga, satima je dugo trajalo ispitivanje. Nisu mu dozvolili sve vrijeme sjesti. Imao je osjećaj kako ga žele izbaciti iz takta i navući u čudan sluganski i ponižavajući razgovor. Iznenađen svime što ga je zadesilo, Fratar je neprestano pokušao pobjeći panici i ne dati se zbuniti. Teško mu je to polazilo za rukom. Sama pomisao na devet godina robije činila ga je paničnim. A znao je da upravo takva dvojica ljudi to mogu lakše nego što im je popiti čašu vode.

Kad su ga konačno otpustili još jednom su mu zapovjedili da o razgovoru ne smije ni s kime progovoriti. Već je davno prošao ručak, ali je jelo posljednje o čemu je toga trena mislio. Osjećao se tako samim, napuštenim i tako jadnim. Nije mogao pojmiti odranijega da namjerno činjeno zlo toliko uznemiri čovjeka, posebno kad ništa nije skrivio i kad se nema od čega braniti. Zatvorio se u skladište i pokušao leći kako bi zaspao. Ni blizu san se nije približio. Samo se okretao i prevrtao, misleći da će se s one druge strane kreveta ukloniti te zastrašujuće i crne misli. Nije dugo izdržao. Izišao je vani pogledati je li kantina otvorena. Tražio je cigarete. Nije ni njih bilo jer je kantina nedjeljom popodne bila zatvorena. Zamolio je nekoga od vojnika te mu je onaj prodao kutiju cigareta. Vratio se u skladište i zapalio cigaretu. Kiseli i neugodni dim nije mu ništa pomogao, ali ga je on svejedno nervozno vukao ostavljajući prostoriju u dimu. Od toga dana u Lukavici je prestao njegov mir, a počela vrsta duševnog pakla.

- "Devet godina robije? O Bože, pa što se ovo zbiva? Možeš li ti rušiti ovakve nepravde? Ostavljaš li me to samoga ovim psima u raljama, da čine što ih je volja? Pa ja ništa, ama baš ništa nisam učinio."

- "Zar si ti prvi koji će stradati? A zar ćeš biti i posljednji?" Kao da mu je odgovarala jeka neke unutrašnjosti, neznane komu pripada.

- "I to mi je utjeha. Na dobrotu, na pravednost, na osjetljivost za tuđu muku? Bože, kako će se ovo okončati? Devet godina robije? Radije u grob."

XXXIII.

Otkako su major Tumanov i kapetan Kostić Fratra priveli i obavijestili da se nalazi u istražnom postupku, Fratar se sasvim promijenio. Izgubio je uobičajenu bezbrižnost i potpuno se povukao, rijetko kada i s kime razgovarajući i rijetko kada čineći što činiti nije morao. Od vojske se lako mogao otuđiti. Svi su već bili novi. Njegove kolege iz treće čete bili su na straži ili dužnostima, a mnogi su već otišli svojim kućama. S novima se i nije više nastojao sprijateljiti, tako da je ostajao tajanstven i lako se mogao potpuno osamiti.

Nova ga se vojska pomalo i bojala. Nije ga nikada vidjela obilaziti sarajevske lokale ili pijana vraćati u sitne sate. Rijetko bi kada ulazio u dublje razgovore, svjestan da su mu stalno za petama razni Kuzmanovićevi i Kostićevi doušnici. Vojska je to tumačila ohološću i prepotentnošću. Njegov stalni boravak u uredu i često viđanje s kapetanom Knezom to su još više pospješivali. Iako nikada nije nikomu ništa nažao učinio, vojska ga se ipak klonula i nastojala ne imati s njime posla osim u nuždi. Fratar to nije nastojao ni izmijeniti. Tajanstvenost mu je pomogla ukloniti se većih problema i briga.

Jednom je, dok je onako potišten hodao preko kruga nedjeljnim popodnevom, jer mu više nije bilo dozvoljeno izlaziti u grad, sasvim slučajno čuo razgovor dvojice desetara, novopridošlih u njegovu četu.

- "Idemo, ne zezaj, autobus će uteći." Čuo je kako govori prvi.

- "Ne mogu, nemam knjižice. I nemam dozvole izići."

- "Pitaj pisara."

- "Nema ga. Otišao je nekamo prije podne."

- "Pitaj skladištara."

- "Jesi li lud. K njemu se ne primiči. Taj sve odmah otkuca kapetanu."

Fratar se gotovo rastužio od takva govora, jer ne samo da nikada nije prijavljivao nikakve tuđe stvari, nego to od njega kapetan Knez nikada i nije tražio. Desetar je iznenađeno upravo u njega gledao ne mogući razumjeti da je mogao biti tako nerazuman te mu takvog nečega neoprezno reći. Gotovo se prepao. Fratar mu se samo tužno nasmiješio i dao mu znak da dođe. Desetar se iznenadio, očekujući psovku, ali se još više iznenadio kad mu je Fratar iz ormara u uredu dao knjižicu i samo dao znak da može ići kamo želi.

Još jednom je, dan kasnije susreo tog desetara na hodniku pri dežurstvu u četi. Bilo je već kasno doba, a on se vraćao iz zapovjedništva poslije razgovora s Tumanovom. Mislio je proći, ali ga je desetar pozvao k sebi.

- "Oprosti još jednom za ono jučer."

- "Zaboravi. To je samo bilo tvoje mišljenje. Samo, ono je krivo i molim te da me razumiješ, barem od sada. Nisam ničiji špijun i nikada to neću biti. Ako nešto nema izravne veze sa mnom mene se ne tiče. Moram slušati i to je sve. Znam kad smijem izdati knjižicu, a kad ne smijem. Što se mene tiče svu ovu kasarnu možeš zapaliti, samo nastoj da to nema veze sa mnom i mi smo prijatelji do groba."

- "A tako? Sasvim sam drugačije o tebi i čuo i mislio. Sad mi je jasno zašto svi ovi iz ureda stalno odlaze kući. Svi osim tebe."

- "Studenti teologije ovdje nisu pretjerano obljubljeni, čak i onda kad obavljaju službu koju upravo obavljam. Nemoj se mene nikada bojati. Nikada i nikome ne želim nanijeti nepravde. Ali najbolje, nemoj o meni ni razgovarati jer ćeš uštedjeti suvišna pitanja nekih iz ovog prostora. Dosta ti je samo me pozdraviti pa da te pozovu na ispovijed."

Ipak, njegova povučenost nije dugo mogla ostati nezapažena. Uskoro je svu njegovu brigu i potištenost pročitao kapetan Knez, njegov izravni zapovjednik, te mu je kad su ostali jednom sami u uredu o tomu i progovorio.

- "Što se s tobom zbiva? Nema te ni stotnina onoga kakvog sam te naučio gledati."

Fratar je šutio, samo gledajući kapetana ozbiljnim i tužnim očima.

- "Što ti je?" Knez se također uozbiljio, videći da Fratar ne odgovara. Potpuno mu se približio uhu i šapnuo.

- "Sigurno si bio kod onih đavli. Nisi ti bez razloga ni šutljiv ni tužan." Zatim se odmakao od Fratra i sasvim normalno upitao.

- "Imaš li tranzistor?"

- "Ima u skladištu."

- "Idi, donesi ga, molim te."

Fratar je polagano izišao iz ureda i donio crni tranzistor za koji je bio zadužen. Tranzistor je imao ugrađenu veliku bateriju, zalijepljenu ljepljivom trakom. Kad se vratio predao ga je kapetanu Knezu. Knez ga je upalio i našao na njemu nekakvu neodređenu glazbu. Poslije nekoliko minuta ponovno se približio Fratru. Na ustima je imao postavljen prst u znak da Fratar šuti ili da bude posve tih.

Dugo vremena prije, tako isto postavljena prsta na ustima, znao bi ga promatrati kipar Medved, sudrug mu i pisar prve čete, kad bi ga Fratar pokatkad posjetio u njegovu uredu. Medved mu je stalno dokazivao da su svi uredi pod prislušnim uređajima i da nije razumno ništa ozbiljnoga niti povjerljivoga govoriti. Fratar bi prešutio upozorenje okrećući razgovor u šalu ili bi se pravio lud, bacajući stotine besmislica. U to je doba Medvedu odgovarao pošalicom.

- "Ako slušaju, imaju što i čuti."

Ovaj put nije mu bilo do riječi. Prisjećajući se naredbe što mu ju je uputo Tumanov, nije htio uvlačiti kapetana Kneza u sve što mu se zbivalo. Bio je svjestan da može samo naškoditi Knezu. Ionako je bio među tim ljudima na lošu glasu i svoje napredovanje čekao do posljednjeg ispunjenog dana, za razliku od drugih koji su rasli svakih nekoliko mjeseci za nove činove i nove službe.

Knez se igrao tranzistorom, a onda mu se ponovno primakao uhu.

- "Odavna mene stalno radi tebe progone i zovu u ured. Za svašta te optužuju, ali sam im rekao da su sve to besmislice i da su bezobrazni. Napisat ću o tebi najbolje karakteristike koje sam ikada ijednome vojniku napisao. A ti budi pametan. I ni riječi više. Rekao sam ti stoput da se čuvaš, jer se tvoja svaka šesterostruko mjeri."

Fratar je razumio kako upaljeni tranzistor na stolu Knezu nešto znači. Tek kasnije je saznao da se pored upaljene glazbe u prostoriji teško može prisluškivati ili snimiti razgovor među ljudima. Na sve to Fratar nije progovorio ni riječi, ali se od toga trenutka osjećao manje osamljenim. Htio je izljubiti Kneza jer mu je pokazao dobrotu, sam se izlažući zlu poganih kosovaca. Iako nije progovorio niti riječi, bio je svjestan da je procurila tajna njegova uhićenja i da od  toga trenutka može malko laganije proživljavati nametnutu muku.

Gotovo svakodnevno od obavijesti o uhićenju Fratar je morao sate i sate provoditi u uredu dvojice kosovaca. Nekada bi ga dozvali prije podne, a nekada popodne, te bi razgovori trajali sve do kasnih noćnih sati.

Fratar se tijekom dugih razgovora sve više i više pribirao i sve više postajao svjestan svoga položaja. Od onog početnog straha i prepuštenosti osjećaju beznađa i bespomoćnosti polako je pokušao razumski vladati situacijom i čvrsto provjeravati svaku svoju izgovorenu riječ.

Ali ranije? U doba velike duševne napetosti na pamet su mu dolazile svakojake misli. Devet godina robije? Čitav izgubljen život? I poruga onih što su mu i predvidjeli da će završiti na robiju. Pobjeći? Kamo? Ubiti se? Kako će ubuduće izgledati život njegovoj materi, ocu, braći?

Dok su mu kolege davno i predviđale da će dopasti tamnice, to je bila samo neodređena šala. Danas je to bila stvarnost, s tom razlikom što je nekada mislio kako teško mora sagriješiti da bi mogao prispjeti u tamnicu. Sada je znao da komunističkim zločincima ništa nije sveto. Njima ne treba grijeh kako bi nekoga upropastili. Dovoljno je da oni to odluče i da upravo tako bude. Nije shvaćao svoj najteži grijeh naspram komunista: kriv je jer misli, jer je svjestan sebe, jer je duhovno neovisan, jer ne voli komunizam, neka to nije rekao, jer ne voli Jugoslavije makar na glavi nosio tu petokraku, jer mu je Tito samo ime, a ne božanstvo. Nema gorega grijeha, makar to on nikako ne shvaćao.

- "Ti kao da ne shvaćaš za što mi tebe optužujemo. Praviš se naivan, pokatkad se praviš prepametan. Ti kao da nisi svjestan što će se tebi dogoditi." Tako bi ga u razgovoru od ove posljednje misli budio Tumanov.

U dugoj osami, razmišljajući o svemu, ponajviše crnom, strašljivome i zastrašujućem, Fratar je želio povjeriti se kolegi svećeniku Mili Šaifaru, ali se plašio da Tumanov ne sazna za razgovor i da jednako ne uhiti i Milu. Prvih dana uhićenja Fratar ga je i izbjegavao uopće susresti, pravdajući se poslom.

Samoća je rađala svakakve misli. U početku se Fratar često molio. Ostajući dugo budan, duboko bi zazivao Božju pomoć i izbavljenje iz komunističkih ralja. Ali što je vrijeme više odmicalo sve se više prizemljivao i počeo baviti sasvim opasnim mislima.

Prijetnje dugogodišnjom robijom iz sata u sat, iz dana u dan, psihičko iscrpljivanje i čisti pokušaj prati mu mozak dvojice u zlu takva posla iskusnih kosovaca, polako su Fratru rušili prisebnost. Duboko u sebi osjećao je dubinsku borbu između dobra i zla puta. Pustiti se Bogu i vjeri, nadvladati osjećaj ugroženosti vjerom u Providnost, ostati dostojanstven i ne uzvraćati zlom na zlo. To bijaše jedna strana. Zašto se pustiti i dopustiti dvojici pokvarenih idiota za kojima stoji čitav stroj zla naviknut već mljeti tisuće pravednika samo zato što su pravednici, da te bezrazložno unište i ponize? Zašto ne uzvratiti istom mjerom? Zašto ne pokazati zube onima što zlo čine upravo zato što ne očekuju nikakve zube? To je bila druga strana njegove tjeskobe.

Njegov ga je poziv mučio. Kršćanski mir i miroljubivost lomili su mu dubinu. Ali, nije li naivno pustiti obijesti da te slomi, a ti šutiš i ne uzvraćaš? Ima li čovjek pravo braniti se i obraniti od zla? Ima li pravo čovjek, ako to može, nasilnike tresnuti istim načinom i uzvratiti istom mjerom? Misli mu nisu davale mira. Čas logika jedne, a čas druge strane. Pustiti se i robijati? Za koga? Za koji to ideal treba dopustiti da te netko zloban upropasti prije podne, a popodne uzme ženu i dijete te mirno šeta gradskim ulicama, da bi poslije prospavane noći ponovno došao na posao nekoga upropastiti. To je bio sadržaj nečijega posla: drugima nanositi zlo i za to biti debelo plaćen. Fratar se odlučio uzvratiti, žestoko, duboko.

- "Devet se godina robije može zaslužiti. Jugoslavija mora platiti račun za ugrize svojih dresiranih pasa. Ako već mora na robiju, u mirno popodne, kad vojska najmanje očekuje i kad se kosovci poput Tumanova i Kostića spremaju kući, u zrak će odletjeti skladište streljiva, a za njim još pet pokrajnjih. Možda i ono što ga čuvaju pod zemljom i zaključavaju debelim lokotima i zasunima. Možda i ono što ga je kao stražar u gluhim zimskim noćima toliko puta zagledao i poslao k vragu, pitajući se zašto ga baš on ovdje i sada mora čuvati. Pa neka sutra pišu novine kako se u sarajevskoj Lukavici dogodila nesreća te raznijela vojničke zgrade i usput nekoliko okolnih brda."

- "Devet se godina robije mora zaslužiti. Ako već moram na robiju, onda ću na devet godina robije zbog ubojstva jednoga jugoslavenskog majora i jednoga jugoslavenskog kapetana. Nisam tražio zlo, ali kad ga Tumanov i Kostić žele, platit će ga vlastitim glavama."

Te dvije misli: dignuti u zrak skladište streljiva ili jednostavno ubiti dvojicu zločinaca u naponu njihove zlobe, danima su visjele poput more nad njegovim dubinama. I dok su Tumanov i Kostić uživali u uspjehu svoga posla, videći pred sobom prestravljena i ugrožena studenta teologije, koji samo što nije postao igračka u njihovim rukama, nisu ni slutili da je pred njima razjaren, u uzak prostor stjeran mačak, spreman od ugrožene žrtve postati opasnim napadačem.

Fratru se razmišljanje o prepadu na skladište i na dvojicu kosovaca činilo sasvim jednostavnim. Prostor gdje su se nalazila skladišta ratne rezerve poznavao je kao svoj džep. Stražarsko vrijeme utrošio je upravo šetajući između skladišnih zgrada. Svaku od njih već je znao napamet. Otkako je postavljen za skladištara druge čete, predobro je znao i sadržaj jednoga od skladišta. Deset metara duga građevina prepuna minobacačkih granata i mina za ručne bacače. Znao je da skladište u četiri kuta posjeduje male ventilacione otvore. Bilo je dovoljno izliti u jedan od otvora za ventilaciju litru benzina, sačekati nekoliko minuta da se benzin razlije do prvoga drvenog sanduka s minama ili granatama i da se zapali jedna jedina šibica.

Misli o paljenju skladišta Fratar se nije mogao oteti. Kao mora visjela je u nizu njegovih noći, iscrpljujući ga i u jutrima čineći umornijim nego je bio prije počinka i napetim poput najbolje puške. Tako je lako bilo izvesti stvar. Misli su dolazile i same pronalazile način. Jednostavno, u nedjelju popodne, kad većina vojske ode u grad, prići parkiranim kampanjolama, iz spremnika izliti benzin u plastičnu bocu, provući se kroz pokidanu žičanu ogradu na stazu kojom vojska bez dozvole bježi u Sarajevo, kroz gustiš propuzati nekih pedesetak metara u zaleđe skladišta, tiho napraviti otvor u žici pazeći da stražar ne opazi, a zatim izliti benzin i zapaliti.

- "Nitko neće znati uzroka, ali će se o događaju čuti do posljednje zemlje na kugli zemaljskoj. Dostojna cijena za devetogodišnju robiju. Dostatan i pravi odgovor na teror, pranje mozga i dugomjesečno ponižavanje. Dostatan odgovor kosovcima svih vrsta i Jugoslaviji."

I druga misao o prepadu na Tumanova i Kostića još je više napastovala Fratra. Ubiti ih je mogao kako je htio. Pored sve svoje žbirske sposobnosti i metoda, dobro svladanih u komunističkim školama, Fratar ih je ipak uspio zavarati. Ni padalo im na pamet nije što se u njemu kuha. Uvjereni kako je on pred njima samo prestrašen zec, od koga možeš činiti što hoćeš, nisu ni opažali promjenu u Fratrovu ponašanju. Fratar je najodlučnije stvorio nakanu uzvratiti udarac i duboko raniti. Nisu ni bili svjesni opasnosti pred kojom su stajali. Fratar se nalazio u takvu duševnom stanju da je odluka o jednoj ili drugoj izvedbi uzvrata na uhićenje i mučenje bilo samo pitanje trenutka, nikako sata. Nije više ništa trebalo do li u njegovoj dubini prijeći ionako već napetu posljednju granicu, crtu na kojoj se ugroženi duhovi ne ustručavaju nemilosrdno i teško uzvratiti udarac, bez obzira na ono što slijedi. Postao je strahovito hladnokrvan i promišljen. Po naravi je bio takav da se u najtežemu trenutku tako lako snalazio i naumljeno izvršavao do savršenstva.

Tog su ga nedjeljnog jutra, od najranijih sati obojica kosovaca satima ispitivali, iscrpljivali i uživali u njegovoj bespomoćnosti. Fratar se tek površno bavio njihovim igrama, mnogo više odlukom da ih jednostavno digne u zrak.

- "Čim me pustite, nećete više nikoga mučiti. Skupo će vas stajati svako pitanje, svaki ovaj ponižavajući iscjedak, svaka prijetnja i psovka. Dva ću vam dara dati: ostanete li ovdje još sat, pred vratima pakla vidjet ću vam lica. A uspijete li izmaknuti, čitav ćete me život pamtiti."

Kad su ga pustili negdje u popodnevnim satima, Fratar se potpuno odlučno zaputio izvršiti prepad. Iz skladišta je uzeo komad plastičnog crijeva dugog oko metar te ga sakrio pod košulju. Mirno je prošao pored besposlene vojske do kantine. Oprezno se, ali sasvim umiren izdvojio na oputinu ugaženu u travi kako bi vojska skratila put do oveće garaže s teretnim vozilima i kampanjolama. Nigdje nije bilo ni žive duše. Odvidao je čep na jednoj od kampanjola, pored garaža pronašao plastičnu bocu od destilirane vode, uvukao plastičnu cijev u spremnik automobila i povukao ustima neukusnu i smrdljivu tekućinu. Kad se boca nalila zatvorio je spremnik, a plastičnu cijev bacio na smetlište slična sadržaja u kutu garaže. Provukao se ispod žice prema brdu. Brdo, obraslo gustom i visokom šumom davalo mu je potpuno skrovište. Da su ga tražili tu ga satima ne bi mogli pronaći. Sam se čudio svojoj nevjerojatnoj mirnoći i odlučnosti. Ruke su mu smrdjele od benzina. Popeo se oprezno na proplanak iznad skladišta kako bi promotrio stražare. Sve do tog trena činilo se da ga ništa ne može spriječiti u naumu.

Kao na dlanu vidio je stražarska mjesta i ulaz u skladišta ratne rezerve. Upravo je debeli zastavnik Suljo kao dežurni puka u pratnji trojice naoružanih vojnika vršio provjeru straže. Na stražarnici pored ulaza stajao je nekadašnji njegov pomoćnik Haidi Toplica, a na gornjemu, do samoga ruba šume Juso Kalač. U Suljinoj pratnji pored nepoznata mu desetara bili su Poturičić i –ogić.

Fratar se zgrozio. U hipu su mu do svijesti ušle sumnje.

- "Njihov posljednji dan. Ludi Suljo i sve njegove priče. Ali Topličina curica u ciganskom zavežljaju negdje na Kosovu, Poturičićeva isto tako, zbog koje kad je spomene promijeni glas, i Kalač je imao djecu ako mu je bilo vjerovati? Pričat će desetljećima kako im je oca ubio neki ludi fratar."

Fratar se snuždio, bacio se u travu ispod stabala i zarinuo nos u zemlju. Bijesno je čupao travu i kopao zemlju sve dok ga nisu zaboljeli već okrvavljeni nokti. Uzeo je u ruke prevrnutu bocu benzina i izlio je do kraja u zemlju. Nožićem za rezanje noktiju napravio je rupu na plastičnoj posudi, a onda je rastrgao prstima i zubima. Činilo mu se da razdire Komunističku partiju na sve njezine sastavne komade. A s njome i sve njezine pse poslušnike, sve Tumanove, sve Kostiće, sve Ljubičiće, sve generale, majore i sve ostale srpske majmune. Rastrganu bocu bacio je među stabla, a zatim se vratio natrag, nizbrdicom i ponovno provukao ispod ogradne žice.

Dok se vraćao prema spavaonici druge čete vojska je sjedila po klupama, pisala pisma, čitala ili jednostavno na prostrtim šatorima spavala. Na krugu je susreo zastavnika Sulju. Gegao se kao patak u svojim čizmama i opasačima što su ih dijelom skrivali obješeni trbušni mišići zatvoreni u košulju kao u vreću.

- "Spasili su ih Toplica, Kalač i Poturičić. I Suljo."

Fratar se zaputio prema spavaonici i spremištu. Uzeo je sapun i dugo prao ruke kako bi s njih oprao smrdljivi benzin. Nije osjećao glad iako čitavi taj dan nije ništa jeo. Legao je na krevet i dugo buljio u točku na stropu.

Devet godina robije ponovno su se vratili u njegove misli. Do prije samo pola sata trebala je prestati njegova muka. Ona se nastavlja.

- "Ništa. Platit će ovu muku oni što muku stvaraju. Uskoro."

Ležeći tako nije više brinuo za vrijeme. Nije opazio da su već odavna vojnici legli i da je posvuda mirno. Nije ni htio odlaziti u spavaonicu. Ugasio je svjetlo i nastavio ležati na neraspremljenu krevetu, s nogu skidajući samo uznojene i neudobne cipele. Nije bio siguran je li bio zaspao. Nagomilana bujica teških misli sav mu je život ispremješala. Više nije bio siguran u ništa.

Novo jutro nije mu donijelo ništa. Čekao je samo kad će ponovno doći po njega i zatim ga satima mrcvariti glupim i neshvatljivim pitanjima.

- "Neka samo muče. Čim mi se pruži prilika, skupo će platiti svoje ponašanje."

Događaji su takvoj Fratrovoj misli išli na ruku. I sam se čudio kako je lako činiti zlo kad zlu pribjegne čovjek i kad se odvaži silom odgovarati na silu. Tog su dana u rano jutro imali izvršiti gađanje u Pazariću. Kapetan Knez, kako je to bilo i dotad uobičajeno, poslao ga je s nalogom u zgradu zapovjedništva kako bi mu za to zaduženi časnik izdao odobrenje za streljivo. Fratar se, iscrpljen od besane noći, umornim korakom zaputio put zapovjedništva. Upravo kad se vraćao iz ureda nasuprot Tumanovljevu, Tumanov je otvorio vrata i iznenadio se videći Fratra s papirima u ruci. Fratar je samo lijeno i bezvoljno podigao ruku na pozdrav, namjerno ga ne gledajući u lice i namjeravajući odmah otići.

- "Stoj!" Razderao se Tumanov.

Fratar se zaustavio i okrenuo prema njemu, u naramku držeći potpisani papir, ali zauzimajući stav mirno.

- "Tko tebi dopušta ovamo ulaziti? Što tražiš ovdje kad te nismo pozvali?"

- "Druže majore, vršim samo naloženu dužnost. Ako ovdje nisam dobrodošao, molim, naredite da ovamo nikada ne ulazim."

- "Vidi, vidi, kakav ton. Tko je ovdje major? Ja ili ti?"

- "Druže majore, ja sam samo običan vojnik koji mora potpisati papir i ništa više. Nisam pozvan razmišljati gdje smijem, a gdje ne smijem biti. Nađite mi novu dužnost, ali me nemojte progoniti za ono što mi je vojnička dužnost."

- "Odnesi papire i odmah se vrati u moj ured."

- "Druže majore, druga četa upravo se sprema na gađanje u Pazarić. Meni je naređeno da preuzmem streljivo i da je dopremim kamionom do Pazarića. Ako se naredba mijenja, izvijestite moga zapovjednika da mi zabranjujete odlazak i ja ću se vratiti k vama u ured."

- "Kakvo gađanje?"

- "Upravo tamo odlazimo."

- "Idi onda. Ali sutra ujutro točno u osam da si se pojavio na vratima moga ureda."

Fratar je vojnički pozdravio, a zatim lagano otišao hodnikom prema izlazu. I taj razgovor kao da mu je dao poticaj za namjeru.

- "Platit ću ja, ali platit ćeš i ti. Ne znam zašto ja plaćam, ali znam dobro zašto ćeš ti to platiti."

Zaputio se natrag prema uredu svoje čete. Uzeo je jednog vojnika i pošao pješice prema skladištima za ratnu rezervu. Prošli su pored stražara na ulaznim vratima. Nisu ga ni zaustavljali jer su ga već uglavnom svi stražari poznavali iako mnogi nisu bili iz njegove nekadašnje treće čete. Potražio je u uredu zastavnika Gačića. Od njega je preuzeo potrebno streljivo. Dok je zastavnik spremao i brojao streljivo, Fratar je promatrao unutrašnjost skladišta. Bilo je to jedno od šest betonskih zdanja, desetak metara dugih i oko četiri metra širokih. Pri samoj zemlji bili su napravljeni mali ventilacijski otvori. Fratar ih je potajice promotrio.

- "Da nije bilo jučer Toplice tamo gdje je bio, kako bi ovo mjesto danas izgledalo?" Pitao se Fratar dok je, ni ne sluteći o čemu Fratar upravo razmišlja, visoki, mršavi i za vojsku preljubazni zastavnik brojao metke.

Gledao je sanduke prepune granata i mina. Uredno složene, visoko do ispod otvorena stropa, nisu odavale kolika snaga zla počiva u svakoj od njih.

- "Jedna mina ispaljena iz ručnog bacača mogla je kao igračku probiti dvanaest milimetara debeli oklop tenka. A da ih tristo pukne istodobno? A petsto? A koliko ih tisuća ovdje stoji posloženo?"

Kad je zastavnik Gačić predao Fratru izbrojeno streljivo, zajedno s vojnikom odnio ju je do kamiona i pošao prema Pazariću.

Knez ga je promatrao ljubopitljivo. Fratar nije od onoga razgovora u uredu s Knezom o uhićenju progovorio niti slovca. Knez se ipak zanimao za sve, vjerujući kako je u bosanskim brdima sada siguran od Tumanovljeva prisluškivanja. Ni on nije mogao ni u snu pomisliti što se krilo iza Fratrova ponovnog tajanstvenog osmijeha. Nisu imali ni mnogo vremena za razgovore jer je gađanje iz nekoliko oružja bilo zahtjevno. Fratar se usredotočio na gađanje pištoljem. Imali su ih šest i svi su stajali kod njega u skladišnoj kasi. Jedini je on imao ključ od kase i držao ga kod sebe. Umjesto da napuni svaki pištolj s devet metaka, nekoliko je puta napunio samo osam. Vojnik koji bi brzo trebao ispucati svoje metke, ne bi ni zapazio da mu nedostaje jedan. U nekoliko se slučajeva dogodilo da pojedinci ne bi ni ispucali sve metke. Fratar je potajno nabrojao devet komada i onda posljednji spremnik metaka ostavio u pištolju. Sve pištolje spremio je u kutiju, ne dozvoljavajući vojnicima pištolje čistiti.

- "Tako. Pet za Kostića, a četiri za Tumanova."

- "Želiš li i ti malko pucati?" Upitao ga je Knez. Fratar nije ništa odgovorio.

- "Uzmi i isprobaj. Nećeš kao svećenik imati priliku baš pucati. Svašta čovjeku zatreba."

Fratar je poslušao. Napunio je pištolj i onda ispucao nekoliko metak u drvenu metu udaljenu od njega nekih dvadesetak metara. Nije bio siguran da je ijedan pogodio.

- "Tvoji neprijatelji mogu mirno spavati." Dobacio mu je Knez gledajući metu.

Sve vrijeme Fratar je bio hladan kao led. Knez je bio zadovoljan gađanjem i tijekom vježbe s vojskom. Kad su se ponovno osamili, Knez mu je pokušao uputiti riječ utjehe, preporučujući mu da se toliko ne boji. Riječi tog trena nisu dolazile više do Fratrove svijesti iako je samo na Knezovu dobrotu uzvratio zahvalnim osmijehom. Tumanov i Kostić trebali su platiti cijenu njegove ozbiljnosti.

Kad su se predvečer vratili u kasarnu Fratar je po dužnosti vratio ostatak municije u skladište zastavniku Gačiću, na službenom listu ispisujući broj potrošenih i broj nepotrošehih metaka.

- "Ti to meni sve uredno obaviš. Knez mora s tobom biti jako zadovoljan. Već mjesecima nikakva problema. S ovim se drugima uvijek moram natezati." Dobacio mu je zastavnik Gačić.

Fratar ništa nije odgovorio. Pozdravio se sa zastavnikom misleći kako će sutra ujutro zinuti kad sazna da sve takozvane rekapitulacije municije nisu bile savršeno točne kako je mislio.

- "Neka pita Tumanova zašto nisu točne. Morat će mu prigovor uputiti iz pakla ili raja."

Kad je predao municiju Fratar se vratio u svoje skladište i otvorio kasu. Izvukao je svih šest pištolja i natopio ih sredstvom za čišćenje i podmazivanje. Nabijen spremnik još je jednom dobro promotrio. Izbrojao je još jednom svih devet metaka u spremniku, a onda spremnik stavio u džep košulje. Svih je šest pištolja očistio i ponovno spremio na svoje mjesto u kasi.

Noć je protekla u nemiru i besanici. Tmurne su mu misli pritiskale svijest i bio je gotovo izvan sebe. Još jedan dan života. Onda velika priča o zločinu u kojemu je student teologije ubio iz pištolja dvojicu oficira tajne jugoslavenske službe.

- "Nema povratka. Svoju glavu skupo prodajem."

Vrijeme je nevjerojatno sporo prolazilo. Svaki bi čas pogledavao na sat, ali bi se kazaljka pomakla tek za koji minut naprijed. Sve do onih osam sati. Nije htio ići na doručak niti je izlazio iz skladišta. Obučen je ležao na krevetu sve do doba kad je trebalo ići. Otključao je kasu i izvadio pištolj. Provjerio mu je ispravnost. Iz košulje je izvukao spremnik i stavio ga u pištolj. Sve je bilo spremno. Pištolj je stavio u džep hlača, provjeravajući je li upadan kad ga ostavi slobodna. Široke hlače i široki džepovi bili su za to prikladni. Do Tumanovljeva ureda nitko neće ni primijetiti što mu se nalazi u džepu.

Prešao je sasvim mirno stotinjak metara od svoje zgrade do zgrade zapovjedništva. U kutu hodnika sjedio je za malim stolom nenaoružan stražar, na mjestu na kojemu je i on odranijega pokatkad stražario. Mirno je prešao put od stražara do Tumanovljeva ureda. Zakucao je na vrata. Neočekivano je vrata otvorio upravo Tumanov. Fratar ga uopće nije pozdravio, ali je kroz otvorena vrata vidio kako na stolici pored prozora sjedi neka djevojka, a Kostić prekriženih ruku šeta sobom.

Nekoliko trenutaka, koliko je trebalo proći da Tumanov progovori pred Fratrom se zaustavilo vrijeme. U džepu gdje mu je stajala ruka, osjećao je hladan dodir ubojite sprave. Samo metar, jedan metar i snaga potrebna da se ruka uspravi i ispuca ubojite naboje u odvratna i zlobna svoga mučitelja. A zatim tek korak, dva, prekorak preko umiruće spodobe da dođe do onoga drugog, još odvratnijeg, zlobnijeg i pokvarenijega. Vrijeme je stajalo, trenutak se pretvarao u beskonačnost. Fratar se ukopao u misli i tromo stajao, posljednjim snagama stojeći na razmeđi: ubiti ili ne ubiti?

- "Ti si?"  Tumanov ga je samo ljutito i prezrivo dočekao neodređenim glasom. "Imam sada važnijega posla. Idi sada, ali da si u deset ponovno ovdje."

Fratar ga je samo hladno pogledao. Prsti su se zaustavili i nisu do kraja upotrijebili ubojitu napravu. Tko mu je zaustavio pokrete i misli? Polako  se okrenuo i pošao prema izlazu. Prije nego je Tumanov zatvorio vrata, dobacio je za njim.

- "Ponovno vojnik koji ne pozdravlja. Ponovno vojnik s rukom u džepu. Ponovno se ne zna tko je ovdje major, ja ili ti. Ali razgovor se nastavlja."

Fratar  se nije više ni okrenuo. Srce mu je lupalo kao da će iskočiti iz svoga mjesta. Blijed kao krpa, drhtavih ruku i umoran da umorniji ne može biti, vratio se ponovno u svoje skladište.

- "Budalo, što od sebe činiš? Što bi dobio da si ušao u ured i da si ih ubio? Što bi zapravo time dobio?"

Bijesno je šutnuo košaru od smeća, a ona se zakotrljala i prosula čitavu hrpu papira po skladištu. Iz džepa je izvadio pištolj, iz spremnika izvadio metke te ih stavio u džep, a pištolj vratio u kasu i zaključao.

- "Mogao bi biti tako hladnokrvan ubojica, bez obzira što bi pucao u dva živa đavla?" Predbacivala mu je jedna strana savijesti. Bacio se na neraspremljen krevet i rukama obgrlio lice. Najvolio bi da ga tog trena nema, da je mrtav, da se sve zbude samo da pobjegne od toga trena kojemu uteći nije mogao.

- "Bože, što se ovo sa mnom zbiva? Zašto me ovako duboko, gorko iskušavaš?"

Nekoliko je minuta ostao tako ležati, a onda se ustao i izišao u dvorište. Mirno je sišao između zgrada prema igralištu i prema malom potoku na rubu kasarne. Zašao je u šiblje od vrba i kad je bio siguran da ga nitko ne gleda izvadio je svih devet metaka i jedan po jedan bacio u bistru, ali duboku vodu.

Činilo se da je odahnuo. Jedna je kriza dosegla svoj vrhunac, a zlo se nije dogodilo. Je li Božja stvar što ga je u uredu preduhitrila neznana djevojka ili žena, svejedno. Je li Božja stvar da agentice, špijunke ili kakve gore vrste žena spašavaju od zla? Koga? Dvojicu bezosjećajnih i dresiranih agenata tajne jugoslavenske službe ili pak jednoga neodrasla i nedozrela fratra koga upravo ti agenti ugone u zlo, ne sluteći da im zlo upravo radi o glavi.

- "Tko je imao više sreće, oni ili ti?" Pitala ga je druga polovica unutrašnjosti.

- "Smiri se i ne čini ludosti."

- "Devet godina robije, a ni za što. Samo tako jer zlo hoće. Kako sada iz svega ovoga izići?"

- "Živ čovjek iz svega iznalazi izlaz. Osim iz zla. Uspravi se i bori. Muški. Više nemoj pitati kako ćeš se iz ovoga izvući. Reci istinu i nemoj popuštati. Sačuvaj svoje dostojanstvo, a oni neka rade što ih je volja." Tako mu je govorio drugi dio podijeljene unutrašnjosti.

U deset sati ponovno se vratio pred Tumanovljev ured, ali se činilo da je sada odlučniji i da se ničega više ne boji. Zakucao je ponovno na vrata. Ponovno je Tumanov izišao i ponovno je vidio djevojku u sobi.

- "Sačekaj, sad ću završiti." Naredio mu je Tumanov i ponovno zatvorio vrata. Fratar je šetao hodnikom čekajući ponovni poziv. Za nekoliko minuta djevojka je napustila Tumanovljev ured. Punašna, jaka i izrazito lijepa, zategnute kratke suknje i sa svom mogućom istaknutom ženkosti, mirno je prošla pored Fratra, a da ga nije ni pogledala. Neodređen i hladan pogled hodao joj je po podu kao da se natječe s dugim i golišavim nogama. Fratar nije mogao razumjeti kako joj uspijeva hodati, gledati u pod i istovremeno tresti svakim komadom mesa na sebi, jedva skrivenim ispod tijesne, nabrekle odjeće.

- "Tko li si ti? Tumanovljeva žena? Nije valjda toliko blesav da takvu drži za ženu." Obavještajac provokator, neka profesionalna zavodnica, žbir dublje kategorije? Mora biti važna kad više od dva sata sjedi s tako važnim ljudima kao što su bili Tumanov i Kostić. Svejedno, draga moja, tebi mogu zahvaliti što se ništa nije dogodilo." Pomislio je Fratar dok mu je Tumanov s otvorenih vrata davao znak da dođe u ured. Kad je Fratar ušao ured je bio prazan, ali je još mirisao na ženski parfem. Kostića nije bilo drugi put u uredu. Po prvi put Tumanov je naredio Fratru da sjedne na stolac pored zida. Fratra je to nemalo iznenadilo. Čitav ovaj dan donosi iznenađenja.

- "Pričaj sve što znaš o političkom životu fra Ivana Lasića."

- "Molim, koga?" Uzvratio je Fratar.

- "Pričaj sve što znaš o političkome životu fra Ivana Lasića."

Fratar se nije mogao suzdržati od smijeha. To je bio njegov školski kolega. Posljednje što je taj mogao shvatiti bila je politika, a pitanje o politici takva momka u najvišim službama kos-a nije ni mogla biti drugačija nego li smiješna.

- "Samo se ti smij. Ali tko se zadnji smije, najslađe se smije. Ne bi se trebao lako smijati čovjek koji će odležati svojih devet godina. Ti kao da toga nisi ni svjestan."

- "Druže majore, svjestan sam ja toga i te kako. Ali, zašto bismo se mi oba dalje mučili. Načinimo kompromis. Vi mene konačno osudite na devet godina robije pa da idem na robiju. Zašto bismo se ovako svakodnevno gnjavli?"

Tumanovu su gotovo spisi koje je neprestano prebirao po rukama ispali iz ruke. Sve je očekivao osim toga.

- "To što ste čuli. Osudite me na robiju, ali neka to bude brzo." Fratar se i sam iznenadio načinu nova razgovora.

- "Na tom mjestu gdje sada sjediš, sjedili su mnogi i mnogi neprijatelji ove zemlje. Ja luđega od tebe ne vidje. Znaš li ti čime se igraš?"

- "Igram se robijom."

- "Da ti jutros nisi jeo lude krave? Zaboravit ću to što si rekao i ton kojim si to rekao."

- "Druže majore, neposredno prije dolaska u ovaj vaš raj od vojske iz dosade sam čitao roman imenom " Može i bez kavijara". Znate li vi kako je završio taj roman?"

- "Što time želiš reći?"

- "Druže majore, život donosi mnoštvo obrata i nikada niste sigurni u ishod svega što ste započeli, uvjereni da vladate situacijom."

- "Prijetiš li ti to meni?"

- "Bože sačuvaj. Prijetnje se ne izgovaraju riječima. One se drugačije oblikuju i od praznih prijetnji nema ništa. Puno je mudrije prije izgovorene prijetnje mučeći učiniti ono što se najmanje očekuje."

- "Što je tebi danas? Što hoćeš? Zar nisi svjestan da je devet godina robije dugo i teško doba. I zar ti nije jasno da samo jednim potezom pera, jednim potpisom, završava zauvijek tvoja priča?"

- "Druže majore, prije mene još su jednoga potpisom objesili na križ. Onaj tko je potpisao, zvao se Poncije Pilat. On je mislio da će priča završiti jednim potpisom, ali je tek tada počelo njegovo sramotno razdoblje. Već dvije tisuće godina govore o njegovoj sramoti i kukavičluku."

- "Ti stvarno hoćeš robiju."

- "Hoću, upravo robiju. Nikome ništa nisam lošega učinio, ali mi je dodijalo pred vama uzmicati. Neću biti ni prvi ni posljednji robijaš nevino osuđen. Vi ćete sve vrijeme moje robije živjeti sretno. Moći ćete mirno šetati ulicama i za ruku voditi svoje dijete. Moći ćete se udvarati ovim ženskicama, kakvu ste upravo odavle pred nekoliko minuta otpustili."

- "Uz težak napor prekidam temu i zaboravit ću sve što si u posljednjih nekoliko rečenica rekao. Nastavimo, kao da ovoga svega nije bilo. Ponovno postavljam pitanje: što znadeš o političkom djelovanju fra Ivana Lasića."

- "Što to fra Ivan Lasić može politički značiti? Njemu je dvadeset i jedna godina točno kao i meni. Teško se u ovim godinama nešto baš velikoga može učiniti."

- "Tako ti misliš, ali ispred mene stoji nešto drugo."

- "Ne znam što to pred vama stoji."

- "Ovdje stoji napisano kako je fra Ivan Lasić preko veza u inozemstvu dobio knjigu o Stepincu i kako ju je godinama potajno davao od ruke do ruke na čitanje. Sad mi reci, budući da je to tvoj kolega, znaš li ti što o toj knjizi?"

- "Ne znam."

Fratar je lagao, ali se sjetio da je upravo potajno tu knjigu u dahu pročitao i da je papir pred Tumanovom bio istinit. Tko li ga je samo sastavio?

- "Ovdje piše drugačije. Piše da si ti jedan od čitača i da si knjigu brzo pročitao."

- "Tko zna odakle vam netko dotura takve obavijesti."

- "Reći ćemo da ti to nisi čitao. Kao što ćemo reći da ti nisi na Božić bio u crkvi. Ili kao što ćemo reći da ti nisi u civilnom odijelu, s tebi znanim, ali i meni znanim društvom, šetao Sarajevom, iako znaš da je to strogo zabranjeno."

- "Ništa to nije istina. Recite mi tko me vidio i tko će svjedočiti?" Ponovno je i uporno lagao Fratar.

- "Zavirit ću ja u tu tvoju lažljivu dušu. A onda te svi sveci tvoga raja neće spasiti."

- "Činite što morate, samo to činite brzo."

- "Ideš mi na živce. Ali ako misliš da su tvoji tako savršeni pa da mi nemamo o vama sve što nas zanima, tu se varaš. Znam točno kad ideš na Bistrik, kad ideš na Neđariće, znam kad odlaziš na Stup kod tvojih ženskih. I da znaš, uvijek mi netko od njih to ispriča. Evo vidiš, i napiše."

- "Druže majore, ja sam fratar. Na Bistriku imam svoju sobu. U Neđarićima imam sobu i sve što jedna fratarska zajednica posjeduje i moje je. Kad biste vi znali što su to fratri, znali biste da je svaki fratar u bilo kojem samostanu na svijetu kod kuće. Zašto vi zabranjujete meni otići mojoj kući? I zašto vas to smeta?"

- "Dragi gospodine, drug nisi, jer ovu zemlju mrziš kao kugu, znam ja puno više nego što ti misliš da znam. Ipak, propjevat ćeš ti i činiti što ti se naredi."

- "Druže majore, zapamtimo današnji dan. Sa mnom možete raditi što vas je volja sve dotle dok sam ja ovdje i dok ne odem odavde. Ako me odvedete na robiju to je nešto drugo. Ali ako ja odavde odem u civilnom odijelu i autobusom, nikada se neću okrenuti nazad i najprije što ću učiniti jest ovo: zaboraviti i vas i sve ovo ružno, veoma ružno vrijeme. Sada činite što vas je volja."

- "Za danas mi je dosta i tebe i svega ovoga."

- "Smijem li nešto pitati?"

- "Pitaj."

- "Ako su te dvije velike hrpe papira sve napisi o jednome studentu teologije starome dvadeset i jednu godinu koliko ima spisa o zagrebačkome nadbiskupu?"

- "I to ću pitanje prečuti. Idi van. Ali razgovor nastavljamo sutra. I nemoj misliti da se išta promijenilo."

- "Možda i nije." Dodao je Fratar i pošao prema izlazu. Tumanov je ostao skupljati razasute papire, Kad je zatvorio vrata i zaputio se prema izlazu. Na donjem katu, dok je upravo namjeravao  sići niza stepenište susreo je pukovnika Pozderca.

- "Mali, jesi li ti Knežev skladištar?"

- "Jesam, druže pukovniče."

- "Idi ti lijepo na ručak, a pusti ove neka pričaju što ih je volja. Ja sam o tebi čuo samo dobre stvari. Nemoj se ti nikoga bojati. Idi i radi svoj posao."

Fratar je zahvalio, vojnički pozdravio i otišao prema svome skladištu. Po prvi put nakon nekoliko dana pojeo je ručak bez grižnje i tereta. Po ručku legao je i spavao. Čitavo popodne i dugo u noć. Kad se prenuo već je bila duboka noć i vojska je spavala. Premjestio se iz skladišta u spavaonicu i legao u krevet. Nov san donio mu je pribrano i odmoreno jutro. Sve se smirilo.

- "A da nije bilo Toplice na straži? I da se ruka nije ukočila dok je hladnim očima gledao Tumanova, spreman izvući pištolj i pucati?"

- "Bože moj, čudan li je život? Sve se dovrši i onako kako nisam nikada mislio. Zašto su ti bili potrebni takvi zapleti? Čemu ti treba ovakva vrsta ljudi i svijeta?"

XXXIV.

Od nedjelje sedamnaestog lipnja, kad je Fratar prvi put priveden na razgovor dvojici kosovaca, već je bilo prošlo više od mjesec dana. Razgovori su od tada bili veoma česti i u svako doba dana i noći. Sve to vrijeme Fratar je živio u vrsti duševne napetosti, rastuće i razorne. Nije znao koliko dugo može izdržati čovjek u svakodnevnom progonu, duševnome iscrpljivanju i pod stalnom prijetnjom zatvora. Promjenu je donijela namjera dignuti u zrak skladište streljiva i jednostavno ubiti dvojicu kosovaca. Otkako je odustao od napada i pokušao čekati da vrijeme samo od sebe učini što ima učiniti, postao je mnogo mirniji i gotovo se prestao plašiti. Kao da se naviknuo na svakodnevno besmisleno ispitivanje i stalno ispiranje mozga. Nije bio siguran je li odlučnost kojom je nadigrao Tumanovljeve prijetnje upravo tražeći da ga konačno osude, utjecala na promjenu Tumanovljeva ponašanja, ali je opazio da je Tumanov promijenio način razgovora s njime. Zapovjedni ton zamijenio je sasvim običnim razgovorom. Fratar je još uvijek bio veoma oprezan. Nastojao je zadržati svoj stari način obrane: govoriti što je više moguće, a reći što je manje moguće. Tumanov mu je u tom dijelu razgovora nudio kavu, ali ju je Fratar odbio. Nije se dao dovesti do druželjubivosti za kojom je Tumanov išao. Nije bio siguran je li ta ljubaznost tek taktika iskusna i svim mastima premazana kosovca ili je početni ton dvojice kosovaca išao za tim prestrašiti ga i onda od njega činiti što su zaželjeli. Bio je svjestan da su njihove iste namjere sada kad su ljubazniji ili onda kad su ga bijesno iscrpljivali mučnim pitanjima i pranjem mozga. Kroz sve to vrijeme Fratar je pokušao prodrijeti u kosovske namjere. Zaključio je da su ispred njega dvije poteškoće, jednako opasne i jednako podmukle. Ako ga sude kako bi ga otjerali na robiju, čemu svi ti dugi i iscrpljujući razgovori? Kako je Tumanov ranije rekao, dovoljan je jedan potpis na komadu papira, pa da se devet godina robije u njegov život uprisutni za sva vremena. Ako ga sude kako bi ga prestrašili i vezali, ucjenjujući ga nekim nestvarnim grijesima i vežući ga sebi za doušnika, tada je takav postupak još gori od robije. Devet godina prolazi, doušništvo traje dok je čovjeka. Ne zna se što je gore.

Slobodno svoje vrijeme Fratar je koristio razmišljajući kako se izvući iz jedne i druge neprilike. Činilo mu se da postaje zreliji što vrijeme brže odmiče i da se klupko nevolja odmotava. Prisiljavao se ovladati svojim ponašanjem i svakom svojom riječju. Nastojao je ne dati do znanja o čemu razmišlja i prikriti svoju taktiku odugovlačenja. Nastojao je i nadalje pokazivati se prestrašenim i nesigurnim, mnogo više nego je usistinu to bio.

Što je vrijeme više odmicalo Fratar je postao svjesniji njihove namjere: žele ga ucijeniti i ostaviti među fratrima kao doušnika. Ostavljajući ga u strahu devetogodišnje robije, naumili su u svako doba tražiti od njega protuusluge. Tako postavljen cilj od njega bi učinio samo nesretna roba. Sve je, čini mu se, mogao biti, samo to ne.

- "Što će biti ako ne pristane?" Pitao se dugim satima osame.

- "Izići odavle po svaku cijenu. Kad jednom dođe do slobode, drugačije će sve to izgledati. Može razgovarati, može se svjetovati s drugima, može fratrima ispričati sve što su od njega tražili. Samo, otići odavde."

Tumanov je iz svojih spisa svakodnevno izbacivao teme kojima se fratar pokatkad čudio, pokatkad smijao, a pokatkad nije razumijevao Tumanova niti njegov posao.

Čudne su bile sve te optužbe zbog kojih je Fratar trebao provesti devet godina na robiji. Tumanov ga je optužio kako je šest punih mjeseci svako jutro vojsku obavještavao o događajima iz svijeta politike, a da kroz svih šest mjeseci niti jedan jedini put nije spomenuo Tita ni Jugoslaviju. To je nazvao nevjerojatnom drskošću i izazovom. Pokazao mu je fotografiju s dana takozvane zakletve na kojoj svi plješću i govore, a on jedini šuti. Pokazao mu je i drugu fotografiju. Fratar je se jedva sjetio. Vidio je sebe na fotografiji prekriženih ruku u masi vojske i civila koji plješću.

- "Znaš li što je ovo?"

- "Ja jesam na fotografiji, ali gdje sam ne znam."

- "Znam zato ja. Prolazi tvoj vrhovni komandant, a ti jedini nemaš potrebe pljeskati ili pokazati da ti taj čovjek nešto znači."

Fratar je prešutio Tumanovljev govor. Tumanov je izvukao još jednu fotografiju.

- "Znaš li što je ovo?"

Fratar se dobro zagledao. Bila je to fotografija ureda druge čete: ormar u kutu i stol kapetana Kneza.

- "Ovo je fotografija ureda kapetana Kneza."

- "Znam to. Ali vidiš li ti na toj fotografiji išta neobičnoga."

- "Ništa, koliko me pamet služi."

- "Služi ona tebe dobro, ali će te služiti uskoro još bolje. Reci mi, što je ovo na ormaru?"

- "Cvijeće. Vaza sa cvijećem."

- "Tko je ovu vazu i ovo cvijeće stavio na ormar?"

- "Ja. Ali ne znam što je loše u tomu da netko ubere cvijeće i uredno okiti prostor u komu živi?"

- "Znaš li ti na koji je dan i datum okićen ured kapetana Kneza?"

- "Cvijeće donosim svaki put kad ga pronađem, već mjesecima."

- "Donio si ga dakle i desetog travnja."

- "Ne znam, ali zašto bi bilo problematično imati cvijeće u uredu desetoga travnja?" Fratar je domislio na što Tumanov misli kad spominje deseti travanj, ali se i nadalje pravio nevješt. Tumanov je nastavljao igru.

- "Ti ne znaš što je to deseti travanj?"

- "Ništa osobito. Datum."

- "Kakav si ti ustaša, a ne znaš kad ti je država osnovana? Znaš ti to dobro, ali po običaju samo beskrajno lažeš. Pogledaj samo kako se prekrasno uklapa."

- "Cvijeća divlje trešnje, druže majore, ima posvuda u Lukavici. Zašto bi to bilo nešto posebnoga?"

- "I fotografija ima podosta, ali ovakvih koje svjedoče kako se neprijatelj ove države upušta slaviti dan Nezavisne Države Hrvatske u uredu Titova kapetana i časnika jugoslavenske vojske, to je zaista velika rijetkost. Ali rijetkost o tvoju glavu."

- "To je, druže majore, smiješno. Mene savijest zbog toga ne progoni niti će me ikada progoniti."

- "Kojim jezikom govoriš?"

- "Svojim."

- "Gledao sam knjigu obavijesti. Ti si jedini u ovoj kasarni što se usudio pisati ustaški, besprijekorno, do u tančine. Tražio sam pogrešku, nigdje je nisam našao."

- "Moram znati svoj jezik."

- "Hoće li te i zbog toga gristi savijest?"

- "Ni zbog toga, druže majore."

Tumanov ga je pogledao dugim crnim očima, a onda se potrudio među spisima naći komad izrezana papira.

- "Kad smo već kod savijesti, znaš li ti tko je napisao u nekim školskim, gimnazijskim novinama kako je oduševljen posjetom na grob kardinalu Stepincu, hrvatskom svecu? Samo nemoj reći kako to nisi ti. Budeš li tvrdio da nisi, odat će te upravo isječak tih tvojih novina. Ovdje piše: Zagreb, 1975, a ispod lijepo piše tvoje ime."

Fratar je očekivao da će Tumanov nastaviti ispitivati o Stepincu, ali je začudo samo spustio papir i dodao.

- "Pametnije bi bilo onima koji su te odveli na grob jednog razbojnika da su te odveli u Jasenovac. Znaš li gdje je Jasenovac?"

- "Ne znam, druže majore, puno ja toga ne znam."

Tumanov je imao ispred sebe sva pisma što ih je Fratar bio dobio otkako je u Lukavici. Bila su preslikana. Tumanov ih je letimično prelistao, a onda upitao.

- "Misliš li ti, da ti ova tvoja teta, što te stalno kljuka molitvom, želi dobro?"

- "Mislim da želi. Seljačka neobražena žena je moja teta, ali da me voli u to nema nikakve sumnje. Smijem li to ustvrditi da me voli više od vas?"

- "Zašto ti nikada ne bacaš poštu što je šalješ u sandučiće postavljene u krugu kasarne? Tko te upozorio da to ne činiš, jer kos čita pisma?"

- "Nitko me nije upozorio."

- "Zašto ih onda ne bacaš? Nadalje, zašto nisi prijavio kako imaš veza s inozemstvom?"

- "Nemam nikakvih veza s inozemstvom."

- "Ako laže koza, ne lažu rogovi. Ovdje imam jednu tvoju kartu, tvoje ime, prezime, vojna pošta i pečat daleke Amerike. A gospodin te se tako rado sjeća i srdačno te pozdravlja."

- "To je moj provincijal. Nisam znao kako namjerava putovati u Ameriku. Odakle bih ja to mogao znati da će mi se baš on javiti iz Amerike?"

- "Ovi tebe popovi cijene. Od pošte što su ti je dosada poslali može se napisati debela knjiga."

- "Fratri vole jedan drugoga. Zato možda vole i mene."

- "Mudruj ti samo. Bolje bi bilo da su ti poslali novaca. Sve što su ti poslali dosad možeš potrošiti za pošteno piće. Ti ih svejedno braniš. Ali, sve što o fratrima znaš, sve ćeš propjevati."

- "Mislite li vi, druže majore, da su fratri baš tako naivni pa da će mladića od dvadeset uvesti u svoje tajne. Polako se to događa. Jedan zavjet, pa drugi pa treći, pa vječni."

- "Jedan što?"

- "Zavjet da ću biti dobar i iskren."

Tumanov je nekada bio zaista čudan i smiješan. Jednog je dana na saslušanje donio veliko stakleno povećalo, izvadio iz Fratrovih oduzetih stvari knjižicu nota zabavnog festivala te jednu po jednu stranicu pregledavao povećalom.

- "Tražim tajne šifre. Ti si američki obavještajac."

- "Ja? Meni je to smiješno. Moram se smijati."

Tada bi čitav dan bilo ispitivanje o obavještajnim službama, o politici, o Americi kao porobljivaču i diktatoru koji ugrožava proleterske revolucije i slobodne zemlje. Drugi bi dan dolazila još neobičnija Tumanovljeva izjava.

- "Imam sve informacije o tebi. Ti si ruski agent."

- "Ruski? Američki bi mi kako tako sličilo, ali ruski? Druže majore, ja vas ništa više ne razumijem."

- "Znaš li ti tko je Ivica Budanec?"

- "Znam. Vojnik iz moje čete."

- "Što vas dvojica razgovarate kad ste zajedno?"

- "Ne znam. To je dobar i pristojan mladić. Pričao mi je o životu u Moskvi. Njegovi su tamo živjeli."

- "A nije ti ispričao kako su mu roditelji izdajnici ove države i kažnjenici, a on kako svaki dan bilježi i dostavlja Rusima tajne podatke."

- "Ništa mi o tomu nije pričao."

- "Obojica ćete vi pjevati. Obojica, kažem ti."

Tumanov je pri jednom od razgovora bio veoma tajanstven. Okretao je stranicu po stranicu Fratrove tajne pismohrane i iza svake posebne stranice naveo po jedno ime.

- "Znaš li ti tko je ovo?"

- "Znam." Odgovorio bi Fratar.

Fratar je doživio gotovo šok od iznenađenja. Sva imena što ih je Tumanov nabrojao bili su njegovi suseljani. Dvadeset i šestorica nabrojenih imena. Fratar nije shvaćao zašto Tumanov nabraja sva ta imena. Onda ga je gotovo ošinuo grom: Tumanov mu je upravo nabrojao imena ljudi koji su o njemu još od najranijega doba stvarali tajne dopise. Fratar je znao kako se za mnoge govorilo das su seoski udbini doušnici, ali da ih je toliko puno? I da ih je upravo Tumanov sve nabrojao?

Ništa mu tog trena nije bilo jasno. Koju to Tumanov igru igra? Je li ga on dobro procijenio, pripisujući mu najslijepiju podložnost kosu? Kako mu svjestan kosovac može izdati svoje tajne veze? Radi li Tumanov njegov postupak zato što je obijestan ili samo zato što to mora? Fratru se takva sumnja od toga trena vrzmala stalno po glavi.

- "Je li on stvarno zločinac ili samo sposoban makedonski dječak koji ne imajući drugih mogućnosti, ostade služiti toj odvratnoj vojsci? Ako je to istina, što bi bilo da ga je ubio zajedno s Kostićem?"

- "Čudan svat. Ali svejedno, pruži li mi se prilika reći mu što mislim, neće se lako provesti. Bit će mu to umjesto metaka."

Naglo je u narednim danima nastala stanka u ispitivanju. Kad se slijedećeg jutra Fratar po naredbi pojavio u Tumanovljevu uredu, Tumanova tamo više nije bilo. Za stolom je sjedio zastavnik Bajro. Bio je prema Fratru jako ljubazan. Rekao je da Tumanov neće doći jer mu se dijete razboljelo i da do daljnjega ne dolazi dok ga major ponovno ne pozove. Fratar se tomu veoma obradovao. Uzvratio je Bajri pozdrav, a zatim otišao nazad u ured.

Dani su prolazili polagano i stalno kasneći. Posljednji mjesec dana Fratar je svakodnevno po pet puta skidao kapu i provjerio je li prekrižen datum, plašeći se da koji dan ne promakne. Knez je bio veoma ljubazan, ali je često izbivao, odlazeći s mladom vojskom na vježbe. U večernjim satima, posebno kad bi koji od Fratru naklonjenih nižih časnika imali dežurstvo, okupljali bi se te kuhali kavu i pričali. Stara se vojska sve rjeđe viđala i svakodnevno se netko opraštao, odlazeći kući. Tek pokoji od stare njegove garde, još je obijao stražu ili kakvu drugu dužnost.

Kod časnika nije se ništa mijenjalo. Major Žarković bio je jednako nenasmijan i opasan. Svaki put kad bi se na poligonu vojska postrojila, znalo se kako je netko zgriješio. Jedne je nedjelje tako dolijala lisica zvana Jakovljević. U nedjelju uvečer, on i njegova družina zavezali su nekoga od desetara prve čete te mu nekoliko cigareta ugasili na obrazima. Nisu znali da je vojniku ujak pukovnik. Već sutradan, Jakovljević i još druga dvojica koje Fratar nije ni poznavao, u lisičinama na rukama stajali su pred vojskom. Žarković je samo napomenuo kako za njih vojska neće tako brzo završiti. Ni robija.

Zastavnik Pešić, posebno kad bi malo više popio, a to mu se često događalo, vojsci je dokazivao kakav zapravo pravi oficir treba biti. Od njegove se dernjave i vike tresla lampa na dvorištu. Svaki put kad bi susreo Fratra, kao po obredu, citirao bi mu ulomke iz književnosti Borisava Stankovića. Fratar nije znao je li to srpski ili bugarski jezik.

Već se približavao kolovoz i sve je više zahladnjivalo. Fratru se činilo da su Trebević, Jahorina i Igman već spremni prihvatiti prve snijegove. Šetao je krugom, ne znajući što bi sa sobom. Odjednom se začula vika majora Žarkovića. Fratar se znatiželjno zagledao što se zbiva. Žarković je postrojio mladu vojsku, naredio tišinu, a onda se iz svega glasa derao. Još jedno postrojavanje, još jedna prijetnja i kazna.

- "Dok vi mislite da ste sigurni jer vam stražari prava vojska, evo vam vaše prave vojske. Druže zastavniče Suljo, privedite uhićenika."

Fratru je zastao dah. Suljo je u pratnji trojice vojnika pod oružjem vodio Jusu Kalača.

- "Druže zastavniče, gdje je ovome vojniku puška?"

- "Druže majore, zatečen je kako na stražarskome mjestu spava. Pušku sam mu zarobio i priveo sam ga."

- "Vodi ga u zatvor na Alipašino polje. Pobrinut ću se da plati svoju nebrigu barem s tri mjeseca zatvora."

Fratru je bilo žao Kalača. Bio je razmetljiv i razgovorljiv crnogorski musliman, ali sve vrijeme Fratar je, nadilazeći Jusine govore, pokatkad laži, osjećao kako ima neku mekanu i dobru dušu. Nije više htio gledati. Otišao je u skaladište kako tu večer ne bi susreo ni majora Žarkovića, a ni zastavnika Sulju.

Znajući da su i Tumanov i Kostić nekamo otišli, Fratar se odvažio pobjeći u Sarajevo. Znajući da će do koji dan ili na robiju ili kući, sve stvari koje mu Tumanov nije oduzeo ili koje mu je ponovno vratio, smatrajući ih nevažnima, Fratar je strpao u neku torbu te ih odlučio odnijeti fratrima na Bistrik. Uzeo je knjižicu iz ormara u uredu, ali nije htio prijeći preko ulaza jer je znao da će ga odmah prijaviti i zaustaviti. Prikrao se do ograde, a zatim ispod bodljikave žice i preko potoka, izverao na cestu. Podigao je prst te ga je uskoro u automobil uzeo neki namjernik. Fratar se u grad odvezao obrnuto. U Neđarićima je sjeo na tramvaj i zaputio se prema centru grada. Primičući se Bistriku bio je veoma oprezan. Kad je osjetio da je trenutak povoljan, brzo se približio stepeništu i izgubio se za ulaznim vratima. Fratri su ga iznenađeno primili, čudeći se kako ga već toliko dugo vremena nema u samostanu.

- "Imam problema, ali je bolje o tomu ne govoriti."

- "Ako imaš problema, mogao bi ti pomoći naš fra Borivoj. On poznaje Ištuka i mnoge još iz vlasti."

Tako mu se na pomoć stavio ljubazni i dobri fra Hrvoje, brat laik, kako su mu govorili. Fratar je kod njega ostavio svoju torbu i u njoj dnevnik koji je potajno vodio dugo vremena, a koga se Tumanov ni Kostić nisu dočepali. Pozdravio je ostale fratre, a onda se ne čekajući večeru i noć, vratio istim putem u Lukavicu.

O večeri bi vojska znala šetati u civilnim odijelima, vježbajući normalan život, kako je vojničkim žargonom govoreno, krijući se od dežurnih časnika ili od kakva doušnika. Pojedinci su imali skupocijena odijela kao da im je završetak vojske nešto posebno svečano. Fratra takve misli nisu bile. I da je imao novaca, nikada za takvu stvar ne bi potrošio ni krune. Kad je dobio dozvolu otići i kupiti odjeću izabrao je najjednostavnije hlače, majicu i jeftine cipele. Nije ničim htio dati do znanja kako mu vojska, čak i sad kad iz nje odlazi nešto znači.

- "Hajdemo probati hodati." Pozvao ga je desetar Simić. "Ti odlaziš dvadeset dana prije mene, jer nisi imao godišnjega."

- "Tko zna tko će prije? I neću šetati. Baš me briga kako izgledam. Tko me voli, voli me svakako. Tko me ne voli, baš mi je stalo pokazati mu kako izgledam."

Što se vrijeme završetka vojske više primicalo, u Fratru je sve više rastao nemir. Predugom mu se činila tišina i praznina što su mu je ostavila dvojica kosovaca. Fratar nije mogao već spavati niti se umirivati, podsvjesno čekajući povratak svojih mučitelja.

Pet dana prije odlaska pojavio se Kostić. Jedan od vojnika s ulaza u kasarnu dojavio mu je da se hitno javi u zapovjedništvo kapetanu Kostiću. Fratar se snuždio. Bilo mu je draže razgovarati s Tumanovom. Kostića nije mogao ni nacrtana vidjeti. Kostić ga je isto tako beskrajno mrzio i bude li on išta odlučivao, Fratru se neće dogoditi ništa dobroga.

Ušao je u Tumanovljev ured, vojnički pozdravljajući Kostića. Ovaj ga gotovo nije ni pogledao. Samo je zajedljivo dobacio.

- "Razgovori s tobom, kao što znadeš, nisu završeni. Sada ćemo mi dvojica napisati jedno pismo, a ti ćeš ga potpisati i sve će se tada naći na svome mjestu. I vuk sit i koze na broju."

Fratar mu nije vjerovao niti slovca. Znao je da je to pismo upravo sudbonosno i da će donijeti mnogo muka. Kostić je na velikome stroju, iza koga se jedva vidio, kucao tekst, mrmljajući sebi u bradu riječi što ih je sklapao u cjelinu.

- "Tako, sada ovo pročitaj, a zatim potpiši?"

- "Druže kapetane, ništa neću čitati. Možete pisati što vas je volja, sve što vi napišete ja ću potpisati. Zašto bih se s vama svađao. Još imate vremena i na robiju me poslati. Toliko ste o tomu govorili, a sada vas usrećuje jedan potpis."

- "Sasvim, dragi gospodine, samo ti to potpiši."

- "Rado, druže kapetane, ali moj vam potpis vrijedi samo do onih tamo vrata. Kad odem preko onih vrata, tada se sve ovo zaboravlja. Sve, druže kapetane."

Fratar je na gusto tipkan papir napisao svoje ime i prezime, a zatim ih istoga trena vratio Kostiću. Kostić se nemalo iznenadio brzini Fratrova potpisa. Tko zna što mu je sve taj papir mogao značiti?

- "Naši razgovori upravo zbog ovoga potpisa neće brzo prestati. Hoćeš li me primiti ako se jednog dana najavim i predstavim kao tvoj prijatelj? Bilo gdje. U Makarskoj. U Zagrebu. U Sinju. Tamo gdje ti lutaš."

- "Druže kapetane, rekao sam da se sve mijenja onoga trena kad ja odem preko vrata ove kasarne."

- "O tom potom. Želiš li pozdraviti majora Tumanova? Njega sigurno nećeš vidjeti. Na ljetovanju je."

- "Možda ipak nije vrijeme za pozdrave."

- "Ni mene? Bio je do kraja ciničan Kostić. Ovim potpisom mi se rastajemo. Do daljnjega. Želim ti sretan put."

- "Baš sam se zaželio puta. Odavna. Barem vi to znate."

Fratar je samo hladno pogledao Kostića, pozdravio vojnički i izišao iz ureda.

Pet posljednjih dana bio je potpuno osamljen. Kapetan Knez i sva njegova četa, svi osim njega koji je u slijedeći ponedjeljak trebao otići išli su na logorovanje. Knez i Fratar toplo su se pozdravili čvrstim desnicama. Knez je slutio Fratrove brige, ali nije više niti pokušao govoriti. Znao je kako je Knez svoj dio učinio. Uostalom, odakle bi Pozderac znao za sve što se potajno s njime događalo.

Vrijeme je bilo bezlično. Sve dane od posljednjeg razgovora s Kostićem i potpisa na nepoznat papir Fratar je čekao samo jedno: otići. Čim stupi nogom u slobodu, sve će to drugačije izgledati.

- "Hoće li ga pustiti samo tako otići? Od Sarajeva do kuće debelih je petstotinjak kilometara. Hoće li ga pustiti slobodno otići? Hoće li ga na prvoj stanici već skinuti?"

U nedjelju uvečer, iako to nije bilo uobičajeno, poznanik mu sa zagrebačkog Černomerca preuzeo je u skladište svu njegovu zaduženu opremu i dao mu potvrdu da je sve u redu. Fratar je posljednju noć u paklu Lukavice proveo šetajući u civilnome odijelu.

U ponedjeljak ujutro čim se pojavio oficir zadužen za otpuste, predao je knjižicu na pečaćenje i za nekoliko minuta bio slobodan. Odbio je uzeti novac ponuđen za putovanje, što oficiru nije bilo previše žao.

Samo s malom putnom torbom u ruci krenuo je posve sam prema izlaznim vratima kasarne. Nekoliko je vojnika, upravo prema izlasku kao i on, vrištalo od sreće i radosti. Prolazio je pored poligona na kojemu je upravo pridošla vojska vježbala pozdravljanje puškom. Ispred stroja stajao je njegov nekadašnji zapovjednik iz treće čete, kapetan Nedeljković.

Fratar se našao u napasti. Proći i ne javiti mu se. To je gad zaslužio. Sinula mu je nova misao. Poniziti ga upravo obrnutim postupkom. Prišao je Nedeljkoviću koji je na čas stao kao ukopan. I stotinjak vojnika načas se zaustavilo u vježbi.

- "Druže kapetane, odlazim iz vojske. Želio bih vam zahvaliti za sve dobro što ste ga učinili kroz ovo razdoblje kako se poznajemo."

Nedeljković je šutio kao ukopan. Vojska je Fratrov pozdrav shvatila kao istinski oproštaj.

- "Zbogom, druže kapetane!"

Fratar se više nije osvrtao. Prošao je pored portirnice, bez riječi i bez pozdrava. Možda ga je upravo Kostić gledao s prozora. Nije se više nikako okrenuo.

U samostanu se oprostio od fratara zahvaljujući im na dobroti, pokupio je torbu i pošao van. Sjetio se dnevnika.

- "Čemu bi mi služila ovakva uspomena?" Zamolio je starog fratra za šibice. U blagovaonici gdje se nalazila peć na drva ubacio je raskidane komade upravo uništene bilježnice, te je potpalio.

Kako li je lako odlazio od svega tog. Još samo kad ne bi bilo Kostića i njegova pisma. Barem da je pročitao napisano i potpisano.

- "Kostić je prošlost već nekoliko sati. Ništa više. I njegova pisma."

Kad se autobus zaustavio na splitskome kolodvoru bila je već kasna večer. Ništa kao da nije vidio. Zaputio se u samostan i pokucao na provincijalova vrata. S njim je u sobi bio još jedan poznat mu franjevac. Nije im dozvolio pravo ga ni pozdraviti, kad je započeo.

- "Više od dva mjeseca progonili su me kao najgoru stoku. Znaju puno toga što ne bi trebali znati. To znači da nas prisluškuju ili im to netko od nas dojavljuje."

- "Bože oslobodi!" Reče provincijal.

- "Tražili su od mene svega i svašta. Trebao sam završiti na robiju. Natjerali su me na potpis nekog pisma koje nisam pročitao."

- "Bože, oslobodi."

- "Zaprijetili su mi zatvorom ako ikada o ovome progovorim. Odgovorio sam da vojne tajne za me vrijede samo do izlaza iz kasarne. Obavijestio sam vas o svemu, a vi dalje mislite što se sve događa."

- "Bože oslobodi!"

Prekinuo mu je govor stari fratar.

- " Nije dosta momku reći "Bože oslobodi". Treba mu reći sve što treba. Vidiš li kako izgleda? Nisi ti prvi. Gotovo sve fratre vrbuju na isti način."

- "Kako ih se osloboditi?"

- "Lako. Muški. Kad naiđu na kukavicu ona klekne i poklekne. Dobro je da si na vrijeme progovorio. A sada idi učiniti nešto pametnije: odi k roditeljima, a onda se dobro u Makarskoj iskupaj. Prije škole.

Još samo jednom otada Fratar se spomenuo vojske. Napisao je dva pisma. Jedno naslovljeno na kapetana Kneza gdje mu je zahvalio za svu dobrotu. I drugo na majora Tumanova. Čitav list papira i samo jedna rečenica s uskličnikom. "Vratite moje stvari". Tek nekoliko mjeseci kasnije poslali su mu paketić s oduzetim stvarima. Na vrhu paketića našao je dopisnicu: uz pozdrav, "do skorog viđenja".

- "Zbogom. Neka vas vrag odnese, što prije može. Ako se budemo vidjeli, naši će razgovori biti nešto drugačiji."

Fratar je na komadiće iskidao dopisnicu i bacio je u koš. Imao je osjećaj da upravo kida jugoslavensku vojsku i da za sva vremena poništava Lukavicu.

XXXV.

Jedno je vrijeme vladala tišina. Fratar se dugo oporavljao od svega što je u Lukavici proživio, ali je vjerovao kosovskim riječima. Nisu oni odustali od svojih zala. Samo su čekali novu priliku i nove razgovore. Istekla je gotovo godina. Jednog je dana poštar donio preporučeno pismo: javiti se u vojnički odsjek radi "vojnih pitanja". Na papiru je stajalo: točno u osam sati u sobu navedena imena i broja.

Najprije Fratar nije ni znao gdje je točno navedeni ured. Najprije je dospio u policijsku zgradu, a zatim u općinsku zgradu. Tamo mu rekoše kako se mora vratiti u policiju.

Dok se Fratar ponovno vraćao u policijsku zgradu u kojoj je u to doba bio smješten ured za vojna pitanja, pred zgradom je opazio vojni automobil Fiat 132, dobro mu znan automobil, naličan onomu što se njime vozao Tumanov u Sarajevu. Za volanom je sjedio vojnik. Fratra su obuzimale sumnje. Pomislio je da je upravo taj automobil uz njega vezan. Nije se prevario kako će samo nekoliko minuta kasnije saznati.

Zakucao je na vrata s brojem naznačenim na pozivu. Otvorio je vrata i u uredu ugledao dvojicu muškaraca. Jedan je sjedio za gotovo praznim pisaćim stolom, a drugi u fotelji pored prozora. Fratar je čovjeka za stolom poznavao iz viđenja, srećući ga vjerojatno na ulici. Drugi mu je bio potpuno nepoznat. Službenik za stolom bio je obučen sasvim obično. Bio je izrazito crne kose, mršav, nekih četrdesetak godina star. Drugi muškarac bio je veoma pristojno odjeven. Nosio je sivkasto odijelo i uredno svezanu kravatu. Fratar ga je tek letimično pogledao, želeći brzo dokučiti tko se skriva iza te urednosti.

Videći pred zgradom vojni automobil, za koji je znao kako je službeni automobil viših oficira jugovojske, pomislio je da bi ga u uredu mogao čekati ili Tumanov ili Kostić. Nakratko ga je iznenadila takva pomisao, ali ju je odmah odbio, ne dajući mjesta slutnji da njegova vojna pitanja još nisu završena. Tko bio da bio, imat će ga što čuti.

Bio je odlučan. Nikada više ljudi Tumanovljeva ili Kostićeva kova neće moći s njime razgovarati kako to njih bude volja, ma što se dogodilo s njime. Na razgovor se spremio jednom zauvijek, točno onako kako ga je bio uputio stari iskusni fratar: S komunističkim doušnicima i službenicima vojne službe može se razgovarati samo muški. Odlučio je biti muško, makar to bilo posljednji put.

Fratar je tog trenutka izgledao na sve osim na skromna i tiha fratra. Na sebi je imao stare izlizane farmerice, neočišćene cipele, nekakvu kariranu košulju te vuneni kaput s mnoštvom džepova na sebi. Bio je bradat i poduže kose. Odlučnost mu nije nedostajala dok je, uspravan kao svijeća, ušao u prostoriju. Još odlučnijim glasom, upravo spreman na svađu i sukob, pozdravio je dvojicu nazočnih.

- "Dobro jutro. Dobio sam poziv javiti se u ovaj ured radi vojnih pitanja. Recite mi, molim vas, kakva su još vojna pitanja ostala kad sam vojsku završio pred više od godinu dana?"

Službenik za stolom uzeo je od Fratra poziv otisnut na nekvalitetnu ciklostilskom papiru. Kratko ga je pogledao, a zatim ponudio sjesti. Iz ladice pisaćeg stola izvadio je poveću, u kožu ovijenu bilježnicu, otvorio je i uzeo u ruke pisaljku. Fratar je sjeo na ponuđenu stolicu. Za to ga je vrijeme neznanac iz fotelje prodorno promatrao. Fratar mu se također okrenuo, isto ga tako ispitivački promatrajući.

- "Imate li vozačku dozvolu?" Upitao je službenik za stolom.

- "Imam. Iako nisam znao da vozačka dozvola spada pod vojna pitanja."

- "Imate li dozvolu kod sebe?"

- "Studenti teologije još nisu u mogućnosti vozati vlastite automobile. Stoga vozačku dozvolu i ne nosim sa sobom."

- "Koliko stranih jezika govorite?"

- "Ni jedan."

- "Govorite li talijanski?"

- "Ne."

- "Govorite li engleski?"

- "Ne."

- "Njemački?"

- "Ne."

- "Govorite li njemački polovično?"

- "Ne."

- "Pisat ću polovično."

- "Što se mene tiče, možete napisati da sam najizvrsniji poliglot kojeg ste dosad vidjeli, ali vam ponavljam: ne govorim ni jedan strani jezik."

- "Dobro. Vi očito jutros niste raspoloženi."

- "Nikako od završetka vojske nisam raspoložen. I posebno me oneraspoloži svako novo vojno pitanje."

U prostoriji je nekoliko sekundi zavladala mrtva tišina. Gospodin iz kuta prekrižio je nogu preko noge, držeći ruke sklopljene nad koljenom. Prekinuo je tišinu pitajući.

- "Recite mi gdje ste služili vojsku."

Fratar mu se okrenuo laganim okretom glave, još uvijek spreman grubim odgovorima završiti započet razgovor.

- "U Sarajevu. U Lukavici. Ako vam ta riječ išta znači."

- "Poznajete li u Lukavici neke ljude?"

- "Neke poznajem. Ali vas tamo nisam vidio. Bila bi mi čast znati s kime ja to upravo razgovaram. Spadate li i vi u vojna pitanja?"

- "Vidite, upravo sam se jutros ranije ustao da bih mogao s vama doći na razgovor. To znači da sam u neku ruku i povezan s vojnim pitanjima."

- "A tako? Znači da sam veoma važan faktor kad se radi mene moraju rano ustajati jugoslavenski viši oficiri. Uz to još se moraju tako lijepo obrijati, okupati, obući pristojno i skupo odijelo, dotjerati kravatu i još čekati obična fratra koji uz to na sastanak kasni punih deset minuta. Mila mati, nisam znao da sam tako važan."

- "Oficir viši ili niži nije važno. Važno je ipak da smo obojica na mjestu."

- "Sjećam se Sulje iz Lukavice. Bio je zastavnik, ali ga nisam nikada vidio ni u kampanjoli, a kamo li u fiatu. Kad vas dovozi fiat i kad vas vozi vozač, morate biti netko važan. Ali svejedno je meni. Davno sam neka vojna pitanja zauvijek razoputio."

Drugi službenik, koji je vjerojatno i trebao biti veza neznancu iz službe "kosa" ustao je, nešto mrmljajući sebi u bradu, a zatim izišao iz prostorije. Neznanac je i nadalje mirno sjedio, pokušavajući uobičajiti razgovor, ali mu Fratar nije dao mogućnosti.

- "Poznajete li ijednog majora iz Lukavice?"

- "Kako ne. Više majora poznajem."

- "Sjećate li se majora Tumanova?"

- "Sjećam se majora Tumanova. I dugo ću se sjećati majora Tumanova. Ali ako mislite da sam majora Tumanova po čemu dobrome zapamtio, onda se ljuto varate."

- "Vidite, upravo iz tog razloga ovdje sam i želio bih razriješiti nesporazum vas dvojice."

- "Među nama dvojicom nema nesporazuma. Mi se dobro razumijemo. On će ostati na jednome kraju svijeta, a ja upravo na suprotnome. Želim da među nama ostane prostor veći od nebesa."

- "Nitko od ljudi u Lukavici nije vas želio povrijediti. Nitko vam nije želio nanijeti nepravdu. Vi ste sve to previše osobno shvatili."

- "Ni kad ti netko opsuje ustašku majku, ni kad ti netko zaprijeti robijom od devet godina, ni kad netko oduzme sve tvoje stvari i kad te dva mjeseca od jutra do mraka mrcvari, perući ti mozak i kad te natjera surađivati s najodvratnijom službom na svijetu."

Neznanac je problijedio kao krpa, ali je svim silama pokušao sačuvati prisebnost i mirnoću. Fratar je, naprotiv, sve zajedljivije i dublje izazivao, bojeći se u sebi sačuvati išta od svega što je gnjevnog godinama taložio u sebi.

- "Službe o kojima vi tako loše mislite čuvari su ove zemlje i trebalo bi o njima pozitivnije misliti. Ali sada se oko toga nećemo gložiti. Bilo bi mi drago kad biste odavde otišli u uvjerenju kako vam nitko nije imao namjeru bilo što lošega učiniti. Želio bih vas stoga povezati s majorom Tumanovom."

- "Bože sačuvaj. Toga čovjeka ni u ludilu ne želim vidjeti. Možete me ubiti, ali nikada nećete uspjeti popraviti što je Tumanov pokvario."

- "Ipak ću pokušati."

Kosovac je ustao iz fotelje te je sjeo za stol na kojemu je ranije sjedio službenik za vojne poslove. Uzeo je telefonsku slušalicu i otkucao brojeve. Veza se odmah uspostavila. Fratar je dokučio kako je veza već i ranije bila otvorena i kako ga Tumanov odnekud sluša.

- "Dobro jutro. Veza je uspostavljena." Tako je tiho promrmljao kosovac. Na drugoj strani žice bio je Tumanov.

- "Izvolite slušalicu. I probajte razgovarati."

- "Sve sam svoje razgovore s Tumanovom završio."

- "Uzmite. Morate ovo izgladiti."

- "Mislite vi kako Tumanov nema drugoga posla nego misliti kako će se ispričati jednome fratru?"

- "To mu vi sami recite, ali vas molim, uzmite slušalicu."

- "Dobro, kad već tako mora biti, ali ni ovo vam sada neće biti ugodno."

Fratar je naglim pokretom uzeo telefonsku slušalicu, prekrižio nogu preko noge kao da takvim stavom odgovara na Tumanovljevu službenost.

- "Ovdje gospodin Fratar. Tko ste vi?"

- "Zdravo, Fratre, kako si?"

- "Zdravo se govori prijateljima. Vi moj prijatelj niste i nemojte me tako oslovljavati. Niti sam ja za vas Fratar, niti sam vam dao pravo tikati. U službenim se razgovorima stranke oslovljavaju posebnim govorom. Umjesto da ljude mučite i progonite, neka vas vaša služba radije nauči uljudnom ponašanju i govoru."

- "Kako si?" Tumanov kao da je prečuo sve što mu je Fratar upravo izgovorio.

- "Otkako sam vas upoznao nisam dobro. Kad bih mogao, iz svoje bih abecede izbacio slovo "T" kako vam se više ne bih mogao sjetiti ni imena ni znamena. Vi ste najcrnji čovjek koga sam u životu susreo. Ne zato što vam je kosa crna. Nego zbog toga što vam je duša crna."

- "Htio bih razgovarati ..."

- "Sa mnom se više ne može razgovarati."

- "Htio bih pomoći ..."

- "Ima jedna jedina pomoć. Lijepo moje ime izbrišite iz svoga života i nemojte me nigdje i nikada više spominjati. Možda vam to bude prvo dobro što ste ga u životu učinili."

Fratar je naglo odvojio slušalicu od uha i pružio je kosovcu. Kosovac je pokušao spriječiti prekid linije, ali mu nije uspjelo. Kad slušalicu nije uspio predati neznancu, odložio ju je na stol ispred sebe.

- "Kako se to ponašate?"

- "Lijepo sasvim. Muški. Pa muško sam."

- "Ali major je htio samo dobro."

- "Ja neću njegova dobra. Za me je ova priča završena. Vi možete poduzeti svoje nove stvari. Tko vam brani ubiti me, zatvoriti ... Sve to možete. Ali jedno ne možete. Upravo ovo što činim. Slobodu mi ne možete uzeti, niti me natjerati da vama i vašem svijetu budem naličan. To nikada. Nikada."

- "Samo smo htjeli izgladiti nastale nesporazume. Vi ste čudni. Sve to osobno doživljavate kao pritisak."

- "Vaša volja za izglađivanjem nesporazuma vodi u još veću zloću."

- "Koju?"

- "Čovječe, vi mene upravo vrbujete za špijuna."

- "Oprostite, čuvar i stražar nad sigurnošću ovog naroda ne zove se takvim imenom."

- "Vama ne. Ali meni, meni svakako."

- "Nemamo namjeru dirati se u vaš osobni život. Nikad vam nitko nije rekao da ne budete to što jeste."

- "Znate li zašto to govorite?"

- "Zašto?"

- "Vama treba agent u redovima fratarske zajednice. Zato vam slučajno ne smeta moj poziv. Ali ste na krivome mjestu i s krivim čovjekom."

- "Majoru Tumanovu nešto ste drugo obećali."

- "Kad ga ponovno vidite dvije mu stvari ispričajte. Prvu: da sam u vrijeme dok me mučio i ispirao mi mozak pred vratima njegova ureda imao napunjen pištolj i u njemu devet metaka. Pet je trebalo biti Kostiću, a četiri Tumanovu. Može upravo fratrima zahvaliti što je danas živ. Jer je o krajnjem ishodu prevladala razboritost naučena od fratara."

Kosovac je zabezeknuto buljio u Fratra kao da mu ništa nije bilo jasno. Mučao je kao da ga je netko zalio voskom, te glasa više nije mogao pustiti.

- "Želite li i drugo?"

Kosovac je i dalje šutio, zbunjen do kraja Fratrovim ponašanjem.

- "Želite ili ne želite, ja ću vam reći. Pitajte Tumanova zašto u Lukavici na mjestima za skladištenje postoji stalna straža. Pa kad vam reče zašto, znat ćete da je ogromna količina eksploziva na tom mjestu, što pod zemljom, a što izvan zemlje u šest dugih skladišta. U vrijeme kad mi je Tumanov prijetio devetgodišnjom robijom, ni krivome ni dužnome, odlučio sam skupo prodati svoj život. Trebalo mi je samo u prostor u koji sam imao dozvolu ulaziti, unijeti bocu benzina, izliti ga u otvor za ventilaciju na skladištu s minama i granatama i upaliti jednu jedinu šibicu. Ne bi više bilo ni mene ni Lukavice, tako mu recite. I ponovno neka zahvali fratrima."

- "S kim ja ovo govorim? S teroristom, ubojicom?"

-  Kad mene muče onda je to rodoljublje, a kad vam uzvratim istom mjerom onda je to terorizam. Nije mi jasno koliko ste vi svi zajedno poremećeni? Gospodine, ovo je vaše vrijeme, još me možete uhititi."

- "K vragu, nisam ovdje došao hapsiti. Ali to što sam čuo gotovo je nevjerojatno. To je vaša fantazija. Vi niste normalan čovjek."

- "Možda. Ovo vam govorim samo stoga kako bih vas uvjerio da čovjek kad se uhvati zla tako lako može zlo i činiti. Neka Tumanov i još gori Kostić zahvale Bogu što im se nije dogodilo zlo. A zaslužili su zlo, jer su jednoga fratra u zlo nagonili."

- "Što su htjeli? Nevjerojatna je vaša konstrukcija."

- "Htjeli su isto što i vi sada. U istom ste poslu. Tražite od mene da postanam doušnik onima koji su mi dali kruh i onima koji su me naučili mudrosti slobode. To od mene nikada nećete dočekati."

- "Jeste li o ovomu razgovarali s fratrima?"

- "Ako nisam, hoću. Slobodan sam razgovarati s kim me god volja."

- "Ovo je vojna tajna."

- "Mene ne veže nikakva vojna tajna, jer niste me ni pitali želim li s vama razgovarati i želim li tajne čuvati. Vi određujete, ali ja nisam sluga vašeg gazde."

- "Samo smo vam htjeli pomoći."

- "Pomozite mi, ako već želite."

- "Kako?"

- "Zaboravite me. Prekrižite me u svim svojim papirima. Kao da me nema. Kao da sam mrtav. I nemojte me više zvati na vojna pitanja."

- "Nevjerojatno..."

- "Vaš doušnik, nikada. Ubiti me možete, izdajnik nikada. A sada zbogom.. Za me su završena sva vojna pitanja. Ako za vas nisu, žao mi je. Naš razgovor je završen."

- "Stanite ..."

- "Policija vam je blizu. Zovite je i uhapsite me. Dok to ne učinite, slobodan sam mirno odavde otići."

Fratar je ustao sa stolice, preko ramena samo prostrijelio pogledom zaprepaštena kosovca, a zatim se spustio stepenicama u prizemlje i dvorište. Pred vratima je još uvijek u automobilu sjedio vojnik čitajući novine. Fratar je s rukama u džepu, lagano koračajući, napustio policijsku postaju. Nitko nije za njim išao. Nitko ga nije uhapsio. Ništa se više nije događalo.

Prolaznike na ulici nije ni zamjećivao. Ni fratre u dvorištu. Kao da iz njega izlazi nevidljiv bijes naletio je na samostanska vrata, otključao ih, a onda zalupio kao da ih više nitko neće trebati.

- "Jadna vrata, šta su ona skrivila jutros. Fra Celestin je takvima vikao "U rivinu bodi, u rivinu". Ne muči vrata na samostanu." Tako je Fratra prekorio stari fra Ante zvani fra Korektor. Fratar mu ništa nije odgovorio. Na gornjem hodniku susreo ga je drugi fratar, pomoćnik magistrov.

- "Gdje si ti? Čitavo te jutro nisam vidio."

- "Nisam ni ja tebe. A jutros mi je dosta jedna ispovijed."

- " Bože oslobodi, što će biti kad budeš velik, ako sada ovako odgovaraš."

- "Bit ću kao ti. Skroz naskroz malen. I dočekivat ću fratre na vratima pitajući gdje su bili. Točno kako to rade pravi pravcati "udbaši".

- "Bože oslobodi. Svašta čujem, ali..."

Fratar mu više ništa nije odgovorio. Istim korakom i odlučnošću otvorio je vrata od sobe i na krevet u kutu bacio kaput. Prišao je ogledalu i pogledao se, glačajući dlanovima crnu gustu bradu. Činilo mu se da je upravo završilo nešto teškoga. Upravo je zauvijek iz njegova života otišla Lukavica.

• < Prethodno
• Slijedeće >