Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Login Form

Majku državi 1

MAJKU DRŽAVI 1

 

PRVI DIO

 

Poglavlje prvo

 

Lijepa rijeka i lijepa zemlja nose sudbinu lijepe žene. Ma čime da se odjene, sklad njezina tijela uvijek zaustavlja oči. Lijepa je siromašna i bogata. Lijepa je onda kad je mlada ili kad stari. Lijepa je kad se smije ili smiješi, kad je zabrinuta ili kad plače, lijepa je ma gdje bila, ma što radila i ma što se s njome zbivalo. Tragika je lijepih rijeka, zemalja i lijepih žena upravo u toj njihovoj ljepoti. Takve kakve su, nikada ih ne ostavljaju na miru. Za njihovim koracima uvijek tragaju neželjeni tragači. Izazov ljepote uvijek slijedi izazov ružnoće. Tragika nastane kad ružno počne odlučivati o lijepome i kad se pitoma i dražesna duševnost lijepe žene, zemlje ili rijeke, svejedno, nađe u prljavoj misli strasnih moćnika. Prije ili kasnije, uvijek iz prizemna razloga, prizemnici neupućeni u tajnu ljepote, razore ljepotu ženama, zemljama i rijekama.

Žena je ženka samo nepoznatima, onima što su joj blizu blaženstvo pitke i blagoslovljene ljubavi. Rijeka je korist samo onima što na

nju dolaze piti ili nešto drugo od nje uzeti, ali onima koji je poznaju i koji se s njome susreću ona je prijateljica takva kakva jest, mirna ili nemirna, uvijek draga i nezamjenjiva. Zemlja je strancima mjesto gdje mogu naći svoje bogatstvo, onima čija je, ona je Dom i Domovina, jedina, najdraža i nezamjenjiva.

Što može učiniti nemoćan siromašak kad ga nasilnici zavežu, a onda mu pred očima silovanjem obeščaste ženu? Što može čovjek kad mu greze sile moći svojih topova, isukanih noževa i snagom baruta oduzmu Dom i mjesto pod suncem? Što mogu oni kojima je rijeka Rijeka, kad joj nemirom đavolskoga unesu zloću u anđeosku ljepotu? Malo što mogu, ali mogu ne ostaviti voljenu ženu do kraja poniženu. Pokazati joj da ljubav nije vani nego unutra i da se ne može uništiti vanjskim ono što je unutrašnjost. Ne priznati nikada nasilnu silu, čekajući da prođe jer je svaka «sila» za vremena. Mogu ne biti to što su nasilnici, porobljivači tuđih domova, rušitelji ljepota. Mogu ne biti spodobe žive samo zato da bi u nečemu vidjele vlastitu korist.

 

To se upravo zbivalo Rijeci i njezinu Otoku, pitomoj Krki i njezinu jezeru, čudesno jednostavnoj u svemu svome, pa stoga i božanstveno čarobnoj. To se upravo događalo Dalmaciji, dijelu trojednoga Kraljevstva hrvatskoga, od davnina pod nekom i nečijom silom. To se ponavljalo od davnina, a događalose i tada, dana dvadesetog prosinca godine Gospodnje tisuću devetsto i osamnaeste. Read More

To je bio dan kad su sa sjevera, niz jedva prohodnu oputinu silazili srpski bojnici i njihovi brzometno skrojeni podupirači, a s južne strane isto takvi, samo talijanski. Talijani i Srbi! U čijoj to zemlji? Pa ovdje običan svijet ne poznaje Talijane ni po čemu drugome osim po zločinstvu, onomu od pamtivijeka. Tko su Srbi? O Srbima jedva da su bili i čuli. Ovaj svijet najbolje poznaje dubinu gladi, žeđi, golotinje, bolesti i pošasti svih vrsta. Pridoda li im se još tuđa sila, nevolja tek postaje većom nevoljom. Ovaj svijet kao da je jedino siguran u nevolji.

I fratri tu u Samostanu, napravljenu na ruševinama starih zdanja povijesti, utemeljenu na “Bijelome kamenu” na koji su, da otočić učine Otokom, šaku po šaku zemlje na njega donosili, proživljavali isto što i čitav njihov narod. Škrta zemlja, suša i nerodica, juga i bure, hladnoća i studen do kostiju, stalni ratovi i tuđinska zaposjednuća, da čovjek više i ne upamti koliko je država i vlasti promijenio, tvorili su od tih redovnika teške pustinjake i još teže isposnike.

Završavao je jedan rat, krvav, gladan, pošastan. Bojne prolaze, komu to bojnici donose sreću? Kud bojnici prođu trava ne raste, odavna su pametni ponavljali povijest. Prosinac, onaj što Rijeci ništa ne znači, lijepoj u svako svoje doba podjednako, ali prosinac, ljudima neizvjestan, što dobra može donijeti?

Rijeci nije smetalo to što je prosinac i što je jesen potrgala lišće kržljavim grapčićima. Sunce se nad njom nadmetalo s oblacima, pokatkad svijetlo i posrebreno u mirnu odrazu vode, pokatkad zastrto i potamnjeno. Divljim patkama i malim, nemirnim roncima nije bilo hladno. Ni galebovima, što su se tko zna iz kojega razloga odalečili od morskih hridina, nadlijećući vode Rijeke i svađajući se pokatkad s vranama. Otok, bolje rečeno otočić, nasred Rijeke, obučen u zelenilo tužnih vrba i jablanove, nad koje se samo zvonik samostanske crkve usuđivao nadvisivati, visio je nad vodama kao dragulj, sjajan i uzgorit, a vode Rijeke kao da su imale zadaću prati ga i kupati. Jata divljih pataka i ždralova, upravo pristiglih ispred teških ledova tko zna iz kojeg kraja svijeta, prigušenim su žamorom prepričavale starosjediteljima što se sve na putu može vidjeti. Prosinac na Rijeci za njih je bio kao toplo ljeto, voda mirna i kad je najbjesnija, a vjetrovi blagi i kad su najljući. Tko bi mogao Rijeci objasniti što su to orkani velikih oceana i tko bi mogao usporediti vjetrove. Njima se ta teška jugovina činila lahorom, a buru kao da nisu ni zamjećivale.

Ovdje kao da nitko nije mogao biti nesretan. Samo čovjek, ljudi. Rijeka se nije bojala riba, šaša gdje su se gnijezdile patke, galebova ni vrana. Nije se bojala maslina ni vrba, vjetrova i nemira, mira ni bura. Svejedno joj je bilo ljeti ili zimi, kad kržljav snijeg pokatkad zastre grane jablanovima ili kad žega spusti vode u dubinu korita. Svejedno joj je bilo i onda kad proljeće odijeva vrbe, nanese cvat trešnjama i šljivama ili kad jesen zašareni grabovinu. Bojala se ljudi. Baš ljudi se bojala.

Ponajmanje onih što ih je svakodnevno viđala na svojim vodama i obalama. Ponajviše onih što su kao stranci dolazili ne pitajući je li ih tko tu pozvao i što tu imaju činiti. Bojala se silovanja. Onako kako se Rijeka boji suvišna namjernika i lijepa žena neznana nasilnika. Upravo sada, u prosincu, kad je ljepoti Rijeke svejedno koje je godišnje doba, kao i ljepoti žene koja je odijeva haljina. Upravo sada, u prosincu godine Gospodnje tisuću devetsto i osamnaeste, Rijeci su prilazili nepoznati ljudi, još gore nepoznati bojnici. Jesu li godine Gospodnje? Po onomu što se u njima zbivalo, činilo se kako Gospodin s njima ima malo posla. Više vrag, đavao, sotona. Po djelima se to raspoznaje. Bojnici u prosincu te godine činili su se upravo đavolskima. Ljudi s Božje strane nikada tako ne dolaze niti su im misli nalične upravo tim prosinačkim pridošlicama.

Kroničar samostanski, fratar staroga kova, ogrezao u svojoj kreposti i duh nezbunjiv u svakom vjetru, tog je prijepodneva tužan promatrao listove svoje neispisane stranice. Upravo zato što su mu drugi mnoge kreposti poznavali, bili su ga zadužili odgajati mlade fratre i krepost im kao životnu putanju pokazivati. Dadoše mu da u Kroniku samostansku, neku veliku bilježnicu tvrdih korica, upiše ponešto od zbivanja. Da bi neki novi naraštaji mogli znati što je nekad bilo, valjalo je zapisati što se zaboraviti niti smije, niti treba.

Bio je tužan, jako tužan, jer još jednom mora pamtiti tužno. Dodijalo mu bilo pisati o ratovima, biču gladi, ljudskoj sebičnosti, oholosti zbog koje nastaju mnoga zla i gramzljivosti ljudskoj zbog koje se svijet ostavlja bez duše. Dodijalo mu izvješćivati o pomoru i sprovodima, o hudoj “španjolici” i o “crnome prištu”, o neimenovanim slutnjama novih i još gorih zala, o svemu onom što se u nekom novom obliku zla ima dogoditi Rijeci i njezinim patnicima. Nije mu trebalo tumačiti tko su novopridošlice. Sa svog je prozora već razabirao omražene talijanske psovke s juga, i isto takve, srpske sa sjevera.

Tugaljiv i pomalo suspregnut u suvišnu nadanju, više očekujući zlo nego se dobru nadajući, tužno je kroz dušu prebirao povike, istovremene na obadvjema obalama. Svi su ti povici bili kruna dugoj neizvjesnosti. Dosad je mogao o svemu što se u svijetu zbivalo oskudno znati iz novinskih dojava ili onda kad se s Otoka otputi u okolne gradove. Danas se plod rata, pored gladi, golotinje i leda, pored stotina ubijenih momaka i osiromašenih obitelji, potpuno približio Rijeci i njezinu Otoku. I redovnicima, fratrima.

U posljednjih nekoliko godina više gladnih nego sitih, gdje je, upravo zbog gladi sušica redom kosila pomladak, malarija umarala i one naoko neumorive, a neizvjesnost lupala na zatvorena vrata ljudskome miru, teško da se moglo goremu prispodobiti. Još bi jednu stranicu Kroničar morao napisati. Upravo takvu, krvavo neizvjesnu i duboko protkanu slutnjom zla. Svrstavao se u ljude koji se teško zalijeću i teško povlače naglo izgovoreno. I u ljude kojima teško promakne važno i sržno. I u one koji puno misle, a govore samo onda kad zaista moraju. Stranicu nije ispisivao. Morila ga neka duboka tuga, neodređena i nepremostiva nad svime što se upravo zbivalo i nad onim što su mu slutnje otkrivale.

Kad bi Kroničar progovorio njegove su misli bljuvale kao vulkan, a strastveno traganje za istinom činilo ga pomalo čudnim. Nitko mu nije mogao pronaći manu, osim ono što su ponavljale «fratarske vlasti» kad bi o njemu govorile. Prežestok temperament pokatkad kad plane i malodušje nad životom, niknulo i dobro se razraslo u bespućima svjetskog krvava rata, kojeg je lutajući bojišnicama vlastitim osjećajima proživio. To su pisali kao mane i nedostatke oni što o fratrima imaju pisati i misliti.

Staru su Državu srušili. Tomu su prethodile krvave bitke i mrtvi svih vrsta. Potopljeni su brodovi u Jadranu. S juga je dopirao tutanj topovski sve do Otoka. Nijemci pomalo gube bitku u Francuskoj. Wilson, američki predsjednik, miješa se u bitke obećavajući “novi svjetski poredak” i “mir svakome”. Iz Zagreba dopiru vijesti kako je Sabor raskinuo s Austrijom i kako je osnovana “Nova država”. Iz svijeta vijesti govore kako se car Austrijski Karlo odrekao prijestolja i kako je prestalo postojati veliko moćno “Carstvo”. Svu su mu imovinu zaplijenili i razdijelili. Nestade i velikoga njemačkog carstva. Kroničar je prebirao sve te misli, naslonjen nad neispisanu stranicu svoje Kronike.

- Što ima u tomu nova da su imovinu podijelili? To rade od pamtivijeka, i svi. Ta za to i ratuju da jedan drugomu ugrabe, ni radi čega više. To što pričaju jedno je, a to što rade, to im je prava slika. Kakvi novi poredci? Znaju oni dobro dobar poredak, ali da ga se drže ne bi mogli ni krasti ni lagati. Zato oni traže novi poredak.

Kroničar se nad svime prepuštao svojim skrovitim mislima. Sumnjičavo se odnosio nad pretjeranom fratarskom nadom u “bolje sutra” i pokatkad suprotstavljao oduševljenju što su ga fratri na Otoku, ali i u mnogim drugim okolnim mjestima pokazivali mrzeći staru Državu i na neviđeno ljubeći novu. Priznavao je zloću i bezboštvo zbog kojih se raspala stara Država, ali nije se dao uvesti neutemeljeno u nadu, prije nego vidi plodove nove stvarnosti. Po dugu svome mozganju zapisao je na praznu stranicu ono što je od misli mogao otkinuti.

- Završi tako Babilon zloće i sramote. Samo je pitanje kako iz hrpe zala, zaboravljena Boga i ranjene ljudskosti očekivati nešto dobra?

Dopuštajući da mu se pero sasuši od duga razmišljanja, mislima se prepuštao do u tančine, zaboravljajući i gdje je i što mu je činiti. Na misli su mu navirali fratarski razgovori, ponekad suprotstavljeni, ponekad neutemeljeni, ponekad sasvim površni i naivni. Smetala ga je oduševljenost bez čvrsta uporišta u stvarnosti, a mnogim fratrima svojstvena u trenu velikog prevrata, kad se srušilo staro, a nije se znalo što je novo.

- Otkad to zla stabla rađaju dobrim plodovima? A i o “novim svjetskim poredcima” više sam puta čuo. Ne vidim u svim tim silama ni ljudskosti ni Božjega. Čemu bih se onda imao radovati i nadati?

- Nije sve tako crno. Valja vjerovati  u budućnost. Velike sile obećavaju nam slavensku Državu i konačan mir. Svjetski je rat slomio austrougarski jaram na hrvatskome vratu. U velikoj sveslavenskoj Državi naći ćemo mjesto pod suncem. Slaveni su nam braća, od njih možemo puno očekivati.

Tako je dokazivao suhonjavi Gvardijan Kroničaru, nespremnu oduševiti se novom Državom i novim «sretnim» vremenima. Kroničar je ostajući dosljedan svojim mislima Gvardijanu uzvratio svjedočanstvom sve prošlosti.

- Dragi oče! I drugi su obećavali. Rimsko carstvo. Pa Venecija. Pa Franci. Pa Habzburzi. Pa Mađari. Pa Napoleon. Pa Rusi. Pa Nijemci. Kako god dođu, to isto govore. A kad pođu, kako vidiš, za njima ostaje samo pustoš. Zar ima i jednoga razloga zbog koga bih povjerovao da tako neće biti i ovaj put? Ljudi čine povijest, a ljudi su isti. Kad se ljudi počnu mijenjati, počet ću vjerovati u boljitak.

- Dragi oče, sve vidiš previše crno i bez svjetlosti. Dolaze nova vremena. Slaveni će ujedinjeni stvoriti veliku i moćnu Državu. Ovog se puta imamo čemu nadati. Iza nas su sada svjetske sile. Preko Srba Francuzi će nam pomoći. Pa posvuda je oduševljenje novom Državom.

- Ne znam što će biti sutra, ali znam kako se od svega toga malo dobru nadati. Nisu se ljudi uspjeli niti dovoljno ispjevati, a evo su Englezi dali našu zemlju Italiji. Mi smo im škude po kojima su Jude. Umjesto da ih kazne, svjetske im sile daju tuđu zemlju. A tko god za svoj vlastiti brk trguje tuđim, nema s Bogom posla. Kako da ti ja, ako želim biti ozbiljan čovjek, drugačije razumijem Engleze, Amerikance i Talijane osim kao zločesnike i lupeže? Tko ima pravo dati moju zemlju drugome, tko to ima pravo i tko mu daje pravo? Dok se dobru nadaš, na ovo misli, Gvardijane, jer se može dogoditi da te razočaraju i Srbi i Francuzi.

Sva su ta previranja i neugodne vijesti činile Kroničara sve šutljivijim i sve povučenijim. I kad su dojavili kako se Srbi i Talijani sukobe za Dalmaciju, i kako se polako približavaju i Otoku, Kroničar se povlačio u tišinu, dozvoljavajući da mu se tinta sasuši u peru i da ostane neispisana stranica. Glasovi stranaca i psovke njihove na talijanskom i srpskom jeziku samo su slutnje dublje poticale i Kroničaru oduzimale uporište i u malu, najmanjem nadanju.

- S ove je strane Italija. S ove druge Srbija. Mili Bože, koja li ju je sila po redu silovala i koja je sve okupacija nije porobila? Koliko država, a ni jedna naša, moja?

Prosinačko jutro zaparala je puščana buka najprije s južne, a samo nekoliko trenutaka i sa sjeverne strane. Galebovi su se odmakli od Otoka i divlje patke uzletjele su u nemiru. S jedne ih je plašila talijanska, a s druge srpska puška.

- Šalji brodove!

Glas talijanskog karabinjera pokušao se probiti do Otoka, nadjačavajući razdaljinu i žamor talijanskih pridošlica. Sa sjeverne strane derao se srpski bojnik, nestrpljivo motajući remen na pušci i psovkama podupirući ozbiljnost svoga dovikivanja.

Gvardijan je, zdvajajući na koju bi stranu trebao prije uputiti brodove, odlučio istovremeno poslati ih i na jednu i na drugu stranu. U redovitim prilikama, takozvani “momci” veslali su preko Rijeke zajedno. Jedan od njih, Svetina prezimenom, a Joso imenom nije baš najbolje čuo, a drugi, Stipan, prezimenom Čvorak, nije baš najbolje vidio. Kad su bili zajedno jedan su drugoga podupirali. Sada su dobili zadaću sami prevesti svaki svoj brod. Talijani su se derali kao sumanuti, ali se “momak” slaba sluha nije uznemirivao. Srbi na drugoj obali, derali su se i psovali do iznemoglosti, jedva razumijući zašto veslač nikako da pogodi brod privesti obali.

Tog dana, dvadesetog prosinca tisuću devetsto osamnaeste, Talijani su zauzeli južni dio Otoka, a Srbi sjeverni. Jedni su drugima uperili oružje u prsi čuvajući zauzetu granicu i položaje.

- Viva Italia, e viva Vitorio Emanuelle! Questo e Italia!

- Živela Srbija i Kralj osloboditelj! Ovo je Srbija!

Fratri su u čudu promatrali neviđen prizor. Otok što ga se najsporijim hodom može obići za manje od tri minute sada je bio podijeljen na dvije države. Nisu znali što bi sa sobom. Kojoj državi sada pripadaju? Sjedili su u svojim sobama preplašeni i zbunjeni jer od turskih se vremena nije čulo da je netko ovako Otok ponizio i obeščastio.

- Bolje je umrijeti nego sve ovo trpjeti. Zašto me iskušavaš iznad mojih sila, Gospodine?

Prošlo je bilo podne, a Kroničar je sjedio u kutu crkvenog kora. Ni jedan njegov pokret nije odavao izvana njegove unutrašnjosti. A unutrašnjost mu je bila gorka i tužna, kao čaša bespomoćnosti, kao tuga čovjeka što zlo razumije, ali mu se nema čime suprotstaviti.

Polovica samostana pripala je Italiji, a druga polovica Srbiji. Dio gdje se zatekao Kroničar bio je talijanski. Naoružani su pretresali prostoriju po prostoriju. Uperena su oružja ušli i u crkveni kor. Kroničar se nije ni pomaknuo. Samo je poluglasno izgovorio molitvu i prijekor.

- Odstupi od mene, Sotono!

- Parla italiano?

- Odstupi od mene Sotono!

Kroničarove su se slutnje sve više ostvarivale. Nada u bolje sutra sve je više kopnila i u drugih fratara. “Londonskim ugovorima” Dalmacija je prepuštena Italiji. Dolazile su vijesti o suprotstavljanju talijanskoj okupaciji, ali su uskoro čitavu Dalmaciju preplavili talijanski tenkovi i oklopnjaci. Srbi su uskoro izgubili. Onih nekoliko oružnika što su držali sjeverni dio Otoka moralo se povući i otići u novu Državu “Srba, Hrvata i Slovenaca”. Talijani su tako okupirali i onaj drugi dio Otoka što ga miran hodač može pregaziti za manje od tri minute.

Svetina i Čvorak, samostanski momci, lađari ili vozari, kako su ih zvali upućeni, prevezli su srpske “trupe” na obalu, tada zajednički. Dobacio im je Čvorak kad su odmakli od dosega puščanog.

- Vidio vas kad i kremen od upaljača!

- Šta si reka? Ne čujem dobro!

- Vozi! Bolje da ništa i ne vidiš. Jer nemaš šta ni čuti ni viditi.

- Da ji đava lipi odnese! Oklen dođe i samo smeta.

- Muči, da te ne čuje vra Vencislav! Jopet ćemo moliti «očenaše». Ka da ne znaš da je na svaku psovku ljut ki pašče.

- Šta kažeš? Ništa te ne razumim.

Talijani su još nekoliko dana čuvali svoju zaposjednutu lovinu, a onda su jednog dana napustili Otok. Već su svi važniji okolni gradovi bili pod njihovom vlašću. Fratri su se uzradovali slobodi.

- Da ji đava lipi odnese!

Izletjelo je Svetini pod divljim kestenom iznad lučice za brodove, svjestan kako je tu svetogrdnu rečenicu izgovorio upravo pred fra Vjenceslavom.

- Nikamo oni ne idu. Vuk nikada ne odlazi dok ima janjadi za klanje. Ni vrag ih neće, moj Stipane, ni vrag ih neće.

- Dobro i govoriš.

Čvorak se složio s fra Vjenceslavom, sretan što se ovoga puta nije izvikao i zaprijetio mnogim pokorničkim “očenašima”, jer dok su na Otoku, makar su svjetovnjaci, moraju vladati svojim jezikom i govorom. I Svetina se pridružio njihovu mišljenju. Nije on imao ništa protiv «očenaša», opet, bilo mu to teretno.

- Je, oba dobro govorite. Da ji lipi, da ji ... Dobro kažete!

 

Poglavlje drugo

 

Kroničar se potpuno prepustio svojoj samoći i nekoj tihoj tuzi, osnovanoj na slutnjama. Ono što je tek kao sržno zapisivao na stranice odnedavna nabavljene Kronike, debelih korica i žućkasta papira, to je u mislima sam sa sobom raspredao od jutra do večeri. Bio je tužan jer kao da nije imao s kime raspredati, kao da nije nalazio sugovornika.

Gvardijana su poslali na Otok procjenjujući ga spretnim i snalažljivim, kako bi priskrbio jelo mladićima u novicijatu i kako bi kako tako uspio samostan prehraniti i uzdržati. Manje su brinuli oni iz starješinstva o Gvardijanovu mudroslovlju i tomu što se, potječući iz švercerskoga kraja, puno bolje razumio u kamatu nego u logiku. A Kroničaru, kakav bijaše po svojoj naravi, bilo je podnošljivije prijateljevati uz Sokrata i kad je zdjela prazna, nego li uz punu zdjelu bez Sokrata. Dvije se naravi i nisu imale mogućnosti susresti.

Gvardijan nije uspijevao razumjeti čemu Kroničaru u svemu toliko sumnje i opreznosti. Talijane nije mogao ni nacrtane vidjeti, jer su ga već odranijega progonili kao mladića. Znao je da ni Kroničar nije drugačiji. Gvardijan nije bio daleko od grijeha mržnje na sve njihovo, ali je, po Kroničaru, upao u skrajnost druge vrste. Najvećim je mogućim zanosom prihvaćao “novu Državu” i oduševljavao se “srpstvom” kao nečim nepatvoreno svetim, nedodirljivim i unaprijed posve razumljivim. Nije mogao razumjeti to što je Gvardijanu nedostajala spoznaja kako je svaka zemlja dostatna samoj sebi i kako joj ne treba velika sila da bi bila zemlja. Zašto bi sada Hrvatima bili potrebni i Srbi i Talijani, i Englezi i Amerikanci? Neka svatko sjedi u svome dvorištu i neka susjedu ne pravi štete. Sve je ostalo samorazumljivo. Zar je to bila neka tvrda i teška mudrolija? Pa to je tako jednostavno želi li čovjek oslon na pravdi i mudrosti. Gvardijan to nije razumijevao jer nije odustajao od hvale “novoj Državi”. Činilo se da sliči čovjeku što je penjući se na konja, šesti put slomio vrat, preskačući preko čitava sedla, jer pet puta ranije nije uspio do sedla doskočiti.

Kroničar je bio dobar fratar i do skrajnosti se podlagao Gvardijanovoj vlasti, ali ga ništa nije moglo nagnati da Gvardijana ne ubroji u površnjake, koji bez čvrsta korijena lako sami sebe drugamo presađuju. Stoga ga, cijeneći duboku ljudsku ozbiljnost, pohranjenu u dubini i prepoznatljivu po ljudskoj riječi i djelu, nije uspio cijeniti. Činilo mu se kako Gvardijana politika ljulja kako vjetar ljulja nedozrelo klasje i kako je malo očekivati od njegove priče. Kruha zna pribaviti i hrani ljude, ali nije karaktera čvrsta i lako ga zapale. Kroničar je znao da je i vatra dobra, ali ne svaka i ne u svako doba. Znao je kako kriva vatra na krivome mjestu može napraviti požar do katastrofe.

- Čim iskusan zidar pogled baci na kamen znade odmah što od njega može isklesati. Tako je u svemu. Od čega će se isklesati “nova Država”?

Kroničar je to uporno pitao Gvardijana, ali on osim općeg zanosa nije znao opravdati svoga dobra nadanja u novu Državu.

- Karađorđević više sliči nasilnu primitivcu ogrezlu u krvi i zločinstvu, nego kralju od koga se čovjek može nečemu nadati. Srbija je petstogodišnja turska kolonija, zaostala da je se zaostalijemu ne može prispodobiti. Kako god bilo u Austrougarskoj, bilo je posvuda reda i rada. Nije se moglo smetlara zamisliti bez čiste odjeće i rednosti. Kakvi su to srpski suci i sudovi, kakvi porezi i učilišta, kakav javni red i mir i tko iza njega stoji?

- Stoje svjetske sile, koje su odlučile napraviti veliku slavensku Državu.

- Pusti što o Srbiji govore Francuzi i Englezi. I čime se zanose hrvatski zanesenjaci. Da nije njihova nadmudrivanja, ne bi bilo mnoštva svjetskih zala. Na čemu se uopće može utemeljiti tako zanosna, Gvardijane, tvoja nada? U Engleze? Pa ima li na svijetu većih varalica i nasilnika? U njih da se mogu Hrvati pouzdati?

Dugo je Kroničar pokušavao uvesti Gvardijana u srž “nove Države”. Nije mu uspijevalo. Zato se sve više i više povlačio. Kao učitelj novaka bio je zaokupljen brigama oko mladića. Glad i sušica bili su mu važniji od beskrajnih razgovora o onomu što se vani zbiva i od onoga što će se sutra dogoditi. Fratri iz okolnih mjesta donosili bi pokatkad priliku za razgovore. Donosili bi svježije vijesti, ali i oni su već držali svoja stajališta. Kroničar ih je teško razumijevao, i nije mu ostalo ništa drugo nego li šutjeti i moliti.

Šutjeti mu je bilo lako, ali moliti nije. Kor, gdje je sve više i više svoga vremena ostavljao, sličio je njegovu Maslinskom vrtu gdje su ga zdvojne misli znojile krvavim znojem. Nije se bunio protiv vlastite žrtve i nije bježao od svoga križa, ali mu se u dubini duše stvarala nerazjašnjiva potreba za otporom, odgovorom, suprotstavljanjem. Je li samo ljudski zaustaviti tuđu šaku dok se zalijeće u tvoj obraz, poniziti te i ubiti, robom napraviti? Ima li tu nečega Božjega, posebno kad čovjek u vlastitim mislima počne štititi ne samo sebe, nego tisuće drugih, koji možda i neće imati ništa osim tog bespomoćna otpora? Je li Krist samo izlika sebičnoj kukavelji, da ništa ne radi i nikada se zlu ne suprotstavlja? Kroničaru je molitva postajala sve teža i napornija.

- Zašto me udaraš? Ako govorim krivo, dokaži, ako ne govorim krivo, tko ti dade pravo tući me?

Poput voda nedaleka Slapa, gdje se mlinski kamen bespomoćno suprotstavljao bujicama isprepletenih voda, Kroničarovom se dušom zapletalo svjetovno i božansko. Žrvanj, teretan i sposoban mljeti što mu dođe među kamenove, mljet će nesumnjivo. Ne zna se samo što će mljeti? Je li to žrvanj božanskoga što će samljeti sve protivštine u ljudskoj dubini? Ili je to žrvanj svjetovnoga što će samljeti božanstveno? I tko to, osim Boga, tihog i zatvorenog u kuću vjere, ima pravo dati konačan odgovor?

U crkvenom polumraku Kroničar se prepuštao žrvnju takvih misli. Prošlost i njezine priče, u sukobu sa sadašnjošću i onim što donose vijesti, natjeravale su Kroničara na neugodno i teško pitanje: kad čovjek gleda kako gleda i odakle gleda, ima li mogućnost vidjeti jednako odasvud? Nikada: bila je njegova napast.

Sjetio se priče, donesene odakle su došli fratri na Otok, gore negdje iz Srebrenice u Bosni.

- Ujače, ovaj aga, iako se muslimanom gradi, nema u sebi ništa Božjega. Pobi nam raju, ponizi naše svetinje, odnese i opljačka sve do čega dođe. Što ti se čini, da ga sačekam i smaknem?

- Pogrdo jedna! Otkad sam ja ovdje za svjetovanje? Ja sam ovdje za «odrješivanje».

Ništa ni druga priča nije bila jednostavnija. Došla je kao nadomjestak prvoj. A njezin je lik Imoćanin, ugledan i bogat čovjek, koliko se u ono doba moglo bogatim i uglednim biti. Njegova je želja bila otići u Rim, ispovjediti se pred svetim ljudima i znati da je jednom u životu bio na pravome mjestu. Jer, svaka čast “pratrima”, malo su grezi, tvrdoglavi i uvijek samo po svoju. To mu je i uspjelo. Došao je do Rima i do ispovijedi.

- Što ste sagriješili? Da niste koga ubili, orobili?

Pitao je plah svećenik imotskog hodočasnika. Hodočasnik se malko zbunio odgovarajući.

- Nismo nikoga, Bože sačuvaj, ubiti i orobiti. Samo Turčina.

- Što? Ubio si čovjeka?

- Ma kakva čovjeka, čovječe, Turčina.

- To je strašan grijeh.

- Ajde moj Talijan, nemaš ti pojma šta je grij. Pametnije bi mi bilo da sam se ispovidijo kod imotskoga gvardijana. On zna šta je grij. I nećeš me više viditi ni ti ni Rim.

Treća priča slijedila je put prvih dviju. Kadija u mjestu gdje su, ne razlikujući vjere pasle krave, njegove i one druge čiji su se vlasnici rajom zvali, primi na razgovor katolika i sasluša njegovu pritužbu.

- Kadija! Tvoja krava ubola moju kravu. Ima li kakva zakona?

- Što me bolan, mučiš? Otkad je marva pod zakonom?

- Kadija! Nisi dobro čuo. Moja krava ubola tvoju kravu.

- Tako veliš? Da vidimo što kaže zakon.

Izvana su dolazile vijesti i sada su se mljele u mlinu molitve fratra nenaviknuta lako vidjeti dobro u budućnosti. Italija je zauzela sve dalmatinske gradove i sada se pokušava utvrditi. U novoj Jugoslaviji svugdje je “red i mir” jer žandarmerija ureduje. Jedino “zeleni kadar” noću pljačka i odnosi sve čega se dočepa. U Zagrebu na Jelačićevu trgu neki Hvaranin Anđelinović ubio kao žandarski zapovjednik osamnaest Hrvata, prosvjednika protiv “nove Države”. Posvuda pobune i neredi. Posvuda karabinjeri i žandari, a za njima sprovodi i udovice. Posvuda divljaštva. Nitko nije toliko siguran da mu se zaprijetiti ne može, bilo da je špijun, da je austrofil, da je kraljev protivnik, da je protivan Italiji. Sijeku se šume i gajevi. Ribari se dinamitom. Gdje god ima štogod državnoga, ima da ga nema. Tko je komu neprijatelj?

Tužni Božić. Španjolica kosi nemilice. Sela ostaju bez čitavih obitelji. Talijani obustavljaju prijevoz između mjesta, ukidaju brodove i parobrode. Nema pošte ni novina. Nema ničega osim zla. Ima samo njih. Posvuda su i progone, ponižavaju, prijete i u logore odgone.

Otok je u teškoj oskudici. Nestalo ulja i kruha. Nestalo svega. Iz uprave fratarske dopiru glasovi kako bi trebalo novake odvesti s Otoka, negdje gdje nema talijanske okupacije i gdje bi se moglo naći malo više kruha. Na samu takvu pomisao, njemu, Kroničaru i novačkome učitelju, bilo je kao da mu čupaju dušu.

- Čime se čovjek može sili oduprijeti nego dušom? Ne kad ode, nego kad ostane? I zar čovjek živi samo od kruha? Otkad se to redovnici boje gladi? I kako to ne razumije starješinstvo provincijsko?

Kroničar je sve više mira imao izvana, sve manje iznutra. Englezi i Wilson darovali su Dalmaciju Talijanima kao dar za izdaju jedine preostale katoličke države na svijetu. Svima onima što su bezuvjetno podržavali “novu Državu” osjetili su kako im je slava prisjela. Polovicu te “nove Države” prijatelji im dadoše neprijateljima. Da sve to naglo ne nastane, svjetski su “moćnici” svojim sugovornicima objašnjavali kako su Talijani u Dalmaciji samo za uspostavu «trenutnog mira». Pitanje je samo tko je to u Dalmaciji nemiran?

Svaki novi dan donosi nova zla. Talijani uhićuju i odvode u logore sve uglednije Hrvate, čim pokušaju usta otvoriti. Među njima župnike gotovo redom, u svim okolnim gradovima i selima. Po selima skidaju glavare, poljare i lugare, imenujući nove, sebi podložne. Sirotinju kupuju zabavama i hranom. Popise onih što bi trebali primiti pomoć radi siromaštine predstavljaju kao popis onih što zahtijevaju priključenje Dalmacije Italiji.

Po zaključku “mirovnog vijeća” Talijani nisu imali nikakvog prava ostati u Dalmaciji. “Mirovno vijeće” odredilo je njihovu sudbinu.

- “Mirovno vijeće”? Englezi? Francuzi? Nizozemci? Od njih očekivati pravdu? Gdje ima zemlje na kojoj kao porobljivači nisu prolili tuđu krv?

Kroničar se sve više mučio svojim krvavim znojem.

- Što mi je činiti kad prvi Hrvat uzme pravdu u svoje ruke i kad jedan po jedan talijanski nasilnik umre u svojoj zloći? Ili srpski? Je li meni ovdje svjetovati ili odrješivati?

- Odlazi od mene, Sotono!

- Nisu li ovo isti oni Talijani, Englezi, Francuzi od kojih je prošlost moga naroda tako krvava, turobna, tragična? Bože, zašto u meni pokušavaš zaustaviti mržnju?

- Odlazi od mene, Sotono!

- Što bi bilo da je Hrvat uzeo pušku i da je bilo gdje u Italiji ili Francuskoj u crkvi na nišan uzeo talijanskog ili francuskog svećenika, zadnjega i najglupljega fratra? Pred tobom, Bože, ovdje, to su meni učinili. Jesi li ti i njihov Bog, imaš li ti išta s njima i imaju li oni nešto s tobom?

- Odlazi od mene, Sotono!

- I kad se nada mnom sablazne baš oni što od vlastite svetosti nisu čuli za zločinstva svojih nasilnika, ne zamjeri mi k vragu kad ih pošaljem. Onako kako to govore Svetina i Čvorak. I njih i njihovu svetost.

- Odlazi od mene, Sotono!

- I kad zaželim nekome prljavu i prgavu Wilsonu, ljubitelju nedoraslih curica i licemjernu bogohulitelju, njegovim zakonom pokazati njegovu budalaštinu. Njemu, glupome kadiji što sudi kravama kad mu treba.

- Odlazi od mene, Sotono!

Kroničar je već bio na vrijeme i zaboravio. Krvav znoj njegove unutrašnjosti prolazio je kroz mlinove, kojima se nije moglo znati hoće li božanskim ili ljudskim putevima.

- Što je tu ljudsko, a što božansko? I tko će me suditi? Kad pokušavam razumjeti staroga “ujaka” čija zadaća nije bila svjetovati nego odrješivati. I imotskoga hodočasnika što mu je Talijan podijelio Domovinu na dvije tuđe zemlje, i čovjeka svjesna kako se nije podlagati zakonima kad te kadija tuži i kad te kadija sudi.

- Hajde, moj Talijan, kući, što ti znadeš što su ljudi i vjera? I ti, Englezu. Kako te nije sramota o pravdi govoriti?

- Ima li igdje svijeta kakvoga ti želiš? Nema vječne pravde.

- Odlazi od mene, Sotono! Ovdje je, nikamo ne treba ići. Gledaj ovu Rijeku i njenu ljepotu. Lijepo joj je. I nahrani galebove, vrane, divlje patke, ždralove i ronce. I nahrani grabove, jasenove i smreke. I masline. I ljude, kad su ljudi. Jer dobrim je ljudima svugdje dobro, zato i ne idu od svojih kuća. Ovi drugi, što će ludo poginuti i što im se za grobove neće znati, jer sila silu potire, neka ne traže moga sažaljenja.

Noć je već odavna uhvatila Kroničarovu tišinu. Malo je što ostalo na stranici Kronike, na duši mnogo više. Gvardijan je otvorio vrata kora i kad se priviknuo na mrak u kojemu je Kroničara jedva uspio razaznati, prekinuo je tišinu i vrijeme njegove Maslinske gore.

- Oče, večera će, ne molite više. Niste ni ručali. A i hladno je. Čekaju vas fratri u blagovaonici.

Kroničar je gotovo i zaboravio na vrijeme. Tmurne misli protkane nemilim vijestima i ispočetka ponovljena svjetska nepravda jednom narodu na vjetrometini, plele su u Kroničaru vijenac gorčine. Još jednom, umjesto da se ljudi okrenu svome poslu i zemlji svojoj, maslini i lozi, bademu ili smokvi, još jednom će lelekati nad prokletom sudbinom. Večerati? Tko ima volje večerati?

 

Poglavlje treće

 

Rijeka se mirno srastala sa sebi uobičajenim vremenom gotovo ne primjećujući što joj se sve u njedrima zbiva. Patke su nekamo bile otišle. Na njihovo su mjesto došle neke druge ptice. Sunce se izmjenjivalo s oblacima, vedrina pokatkad popuštala pod udarcima juga ili bure. Polako je zima odlazila i proljeće bivalo sve bliže. Oni što su u miru Božje ljepote dočekivali svaki pup kao rođenu djecu i znali gdje je koji jaglac procvjetao, nisu imali vremena živjeti mirnoću. Sve se činilo: mira nikada više. Kroničar je gotovo zamijenio svijet tamnim kutkom svoga kora. I kao da mu se nije ni izlazilo ni govorilo.

Bio je travanj devetsto devetnaeste, doba kad su mnogi, željni mira, čekali prestanak okupacije i odlazak mrskih Talijana. Kroničar je znao kako otići neće. Stoga nije ništa ni govorio.

- Gvardijane! Svetina! Čvorak!

Sa sjeverne se strane nepoznat netko nadjačavao s povjetarcem, što je gušio jasnoću poruke i ostavljao dovikivača u dvojbi jesu li njegovo dozivanje zaista čuli na Otoku.

- Šta oćeš? Koji si?

Isto tako dovikivao se s pridošlicom Čvorak.

- Svetina, oči moje, vidi je li vratar ili je ko drugi?

- Šta si reka?

- Reka sam ti da vidiš, ali šta mi koristi kad ne čuješ. Vataj vesla! Ka da ne znaš šta te čeka! Veslaj!

- Koji je? Triba pitati Gvardijana.

- Ko bi moga biti kad zove mene i tebe, nego niko naš. Veslaj!

Joso Svetina i Stipan Čvorak,  samostanski momci što su na Otočić došli godinu dana okajati svoje “grije” i ispuniti svoj “zavit”, a fratri ih više doživljavali kao siromaške nego kao grješnike,već su tu bili poodavna. Iza one godine kušnje ostali su tu ne samo jednu nego i mnogo narednih godina. Ne imajući kamo, a i gdje bi im ljepše bilo nego tu na Rijeci, voziti brodove i biti barem siti, već su bili znani mnogima. Nadjevak “momak” tako se polako pretakao u «čin», oznaku. A oni su na svoju «službu» bili ponosni. Tko god da zovne njihova imena znači da je domaći, da mora na Otok ili da ima kakvu poruku. Među njima nije već odavna bilo nikakve razlike osim što je jedan uporno smokvi i brokvi govorio da su «smukva i brukva», a drugi nije dozvolio utjecati na izvornost svoga govora. Jedino se po tomu moglo znati odakle su Svetina i Čvorak. Ni po čemu više. To je među njima bila jedina razlika.

Kad su prišli obali, obojica su ostali pomalo začuđeni. Čovjek je bio u činovničkoj odjeći, ali ga nisu nikada dotad vidjeli. Svetina je držao ruku na uhu da mu koja riječ ne promakne, a Čvorak se oslonio jednom rukom na koljeno, a drugu stavio na obrve, kako bi raspoznao tko je pridošlica.

- Koji si ti? Oklen ti znadeš da smo mi Čvorak i Svetina?

- Iz Drniša. Donosim naredbu Gvardijanu. Neka sutra pošalje brodove na Slap jer sutra dolaze talijanski časnici i upravitelj Šibenika.

- Lipi ji đava odnijo. Sa Slapa veliš? I još sigurno i da im ručak spremi. A šta ćemo ja i Svetina veslati do Slapa i nazad, to tebi ništa.

- Pazi što govoriš. I o kome govoriš.

- Šta govori? Šta si reka?

U razgovor se umiješao Svetina. Čvorak je povišenim glasom odgovorio najprije Svetini, a onda nastavio pitati.

- Ništa ne govori. A ti? Oklen reče da jesi?

- Iz Drniša.

- Ih, baš iz Drniša? Nisam te ja baš viđa. A znadem uglavu sve Drnišane. Kako ti je ime?

- Antonio.

- Čudno niko ime, Antonio? Nikad čujo. U nas ti je to kao kad se reče Ante. A i odijelo ti to stoji. Možeš do sutra biti Talijanac.

- Talijan sam i danas. Nego, ja sam poruku prenio, nemojte slučajno da se ne izvrši.

- Lipi te đava odnijo, makar ja dobijo za pokoru stotinu vra Vencislavovih «očenaša».

Pridošlica se zaputio nazad, spremajući se prepješačiti uspon od obale do vrha šumovite “Brine” kako su zvali upravo to brdo.

Svetina i Čvorak prenijeli su Gvardijanu poruku, a njega nije obradovala. Shvatio je sve to kao moranje. O ručku je mogao drugačije govoriti. Što da im i ponudi? Bogatiji su, mogli bi i sa sobom ponijeti.

Svetina i Čvorak zaputili su se već odrana kako bi tih nekoliko kilometara Rijeke preveslali na vrijeme. Na Slapu ih je dočekala sva najavljena svita: deset časnika, šibenski namjesnik talijanskih vlasti i jedan bojnički svećenik u odjeći talijanskih bojnika. Jedini je namjesnik razumio hrvatski.

- Parla italiano? - dovikivao je Svetini i Čvorku jedan od talijanskih časnika.

- Si sinjora. Anđelija via Italija. Porka mizeria. Bono vino. I rakija.

- Šta pita?  - raspitivao se Svetina. Vičući da bi čuo, Čvorak mu je odgovorio.

- Pita znaš li talijanski?

- Kako ne bi zna? Si sinjora. Anđelija via Italija. Bono vino. I rakija.

- Blesane, to si od mene naučio. A ja sam mu to već prije tebe reka.

Tako je Čvorak prekoravao Svetinu. Talijanski se časnik okrenuo šibenskome namjesniku pitajući za razjašnjenje.

- Rakija? Que cosa e questo?

- Redikuli, croati, skiavi, ništa važno. Ovo su samo vozari. Da išta vrijede, ne bi ni bili tu gdje jesu.

- Znadem još nešto! Gratie, gracie! - doviknuo je Čvorak časniku i namjesniku.

Talijanski su časnici nepovjerljivo gledali stari i oronuli drvenjak okrpljen na tisuću mjesta. Još im je bilo tjeskobnije kad se brodica otisnula među valove. Svetina i Čvorak tako natovaren brod jedva su pokretali i već su im kaplje znoja curile niz lice. Svejedno nisu propustili priliku u krivo doba udariti veslom nepredvidljiv val. I politi vodom svakih nekoliko minuta talijanske okupacijske “snage”.

Gvardijan ih je dočekao na Otoku, ne skrivajući od njih kako mu oni nisu ništa i kako im se veseli koliko i nestašno dijete učiteljevom prutu. Ni svećenik nije bolje prošao. Razgledali su Otok i sve na njemu. Svećenik je zaželio vidjeti samostan. Gvardijan mu je ispunio želju. U koru su, što je u posljednjih mjeseci sve više bilo uobičajeno, zatekli Kroničara.

- Parla italiano?  - pitao je talijanski svećenik Kroničara. Kroničar mu je odgovorio, ne pokušavajući ga ni pogledati.

- Non ancora. Questo e mia prima lezione.

- Zašto svećenici u Dalmaciji ne znaju talijanski?

- Znaš li ti hrvatski? Kroničar je upitao Talijana na sasvim zavidno pravilnom talijanskom.

- Ne, ne znam hrvatski.

- Koliko talijanskih svećenika govori hrvatski?

- Ne znam! Ne mnogo.

- Zašto bi hrvatski svećenici trebali znati talijanski kad talijanski svećenici ne znaju hrvatski?

- Ovo je Italija.

- Ovo nije Italija. Jednog ćeš dana, kad ti Bog pamet prosvijetli, spoznati sam od sebe. Točno kako to spoznaju već pusta stoljeća tebi slični. I zaželjet ćeš se vratiti u Italiju. Tamo, gdje ti i jest mjesto.

Talijanskom svećeniku ništa nije bilo jasno. Kroničar više kao da ga nije ni vidio. Neko je vrijeme stajao između vrata kora, u čudu motreći Kroničara. Onda se bez riječi udaljio prema hodniku gdje ga je već čekao Gvardijan.

- Čudan neki čovjek. Je li potpuno zdrav? Ni tvoj talijanski nije najbolji iako si fratar, Gvardijan?

- Veramente. Čudan. Mirakolo.

Odgovorio je Gvardijan, nesiguran je li “veramente” baš ono što je trebao reći Talijanu. Jer volio je i njih i njihov jezik baš kao đavao miris tamjana. U pritaji svojih misli čekao je vrijeme kad će srpska kraljevska bojna zamijeniti mrske i podmukle talijanske prevarante. Gvardijanu se ta nova Država činila svetom, stoga ga je san o njoj prožimao iz dna duše. Samo da dođe, samo da to doba dođe!

Svetina i Čvorak dobili su sada lakšu zadaću. Prevest će ih samo do sjeverne obale, a oni će uz Brinu pješice. Otišli su, a Kroničar nije bio dovršio svoje molitve, a ni Gvardijan nije bio u velikom trošku. Što donijeli, to i odnijeli. Ali da odu, samo da odu.

- Lipi ji đava odnijo, makar sto «očenaša» dobijo za pokoru.

- Šta si reka? Ne čujem od vitra!

- Reka sam da ji lipi đava odnese!

- Dobro si reka. Čuvaj se vra Vencislava!

- Ne boj se, nije ni vra Vencislav što je nekad bijo. Samo da odu! I on bi molijo na kolinim. Samo da odu!

- Lipi ji đava odnijo. I «očenaše» bi molijo. Samo da odu.

- Neće otići. Virujem ja vra Vencislavu.

 

 

Poglavlje četvrto

 

Svibanj je na Rijeci, onda kad je miran i staložen, osunčan i bez pretjerana vjetrenja, nalik sanjanoj ljepoti. Vode je koliko hoćeš. Drlje i klenovi, već odavna omriješteni, pripravljali su na oprez svoj pomladak, jer čim bi tek otpao listić tužne vrbe dotakao površinu vode, već bi se jato sitnih ribica za sekundu razbježalo. Šljive, trešnje i višnje, već su bile odbacile prekrasan svoj cvat, prepun pčela, bumbara i drugih marljivih letača. Već su i leptiri tu. Žabe su tek ujutro umukle, one što su čitavu noć najavljivale toplinu i lijepa vremena. Visoki i stasiti jablani su zibali grane s novim listovima, pokušavajući sa sebe stjerati vrane kojima se nikamo nije žurilo.

Od uranka, od vremena kad još sanjiv novak povuče za konop na zvoniku, kako bi fratri ustali na prvu molitvu, a čobani pošli za stadima i najamnici za poslom, Rijeka se prepuštala svome svakodnevlju.

Fratri su već bili doručkovali i šetali prije nego se vrate u svoje sobe i svojim dužnostima. Svetina i Čvorak sjedili su na drvenoj klupi, čekajući da ribari vrate “furlanku” i pokažu što su tog jutra ulovili. Ribarske priče nisu iste kao i one lovačke. Lovac može lagati koliko hoće jer može pričati što je ulovio jučer. Ribari ne mogu, oni svoju ribu moraju pokazati danas. Svetina to može odmah vidjeti, iako slabo čuje. Čvorak se može sasvim blizu primaknuti. Ne može mu se ispričati da je ulovljen linjak, ako je to drlja i ne može mu se tvrditi da je klen ugor. Takvom sudu nije mogla izmaknuti ni jedna ribarska priča. Fra Vjenceslava bi u to rupljanski ili miljevački ribari mogli i uvjeriti. Svetinu i Čvorka? Nikada. Oni vjeruju samo na viđeno.

- Ne bi bilo zgorega da ulove kojoga linjka. Ni ugor ne bi bio loš. Drlja mi dodijala, svaki drugi dan.

Oslonjen na naslon klupe sklepane od daske, ali dovoljno čvrste da podnese teret, Čvorak je tako naglas sanjario pored svoga sudruga Svetine, čekajući da odnekud ribari doveslaju i pokažu svoj ulov. Svetina se nije ni morao truditi kako bi čuo to što Čvorak govori. Znao je već napamet to što Čvorak govori, čak i to što će govoriti. Odavna se nisu rastajali i samo je neznancima moglo biti tajanstveno to njihovo govorenje.

- Ti si moje oči, moj Joso! Da nije tebe ko zna u koju bi jamu upa? - govorio je Čvorak Svetini. Svetina bi mu odgovarao istom mjerom, potpuno uvjerljivom i milozvučnom.

- Ti si moje uši, moj Stipane. Vraga bi crnoga zna, da nije tebe!

- Svitovnjaci ostaju svitovnjaci, džaba im sve molitve, postovi i pokora. Jopet ne možete bez đavla. A na Otoku ste stariji od pekare.

Klupi se primakao fra Petar, brat laik, kako su Svetina i Čvorak, a i svi ostali zvali fratre koji nisu bili svećenici. Onda kad su im htjeli ugoditi. A kad nisu, znali su reći i “laičina”.

- Ništa nisam reka! Suprotstavio mu se Čvorak.

- Znadem šta misliš i šta ćeš reći. Nego, šta ste zasili tu? Zar nema posla?

- Niko ne zove. Vesla su na brodu. Nami je gospodar Gvardijan, a ti peci kruv ako te volja, ako nije, moli se Bogu.

- I oću. Za obraćenje grišni svitovnjaka. Da im Bog oprosti grije. I da im popravi poganu jezičinu. U, da sam ja gvardijan!

- Šta kaže? Pitao je Svetina Čvorka. Odgovorio mu je Čvorak.

- Ka da ne znaš šta kaže.

Umjesto fratara koji su se već bili povukli u samostan, čekajući ribare kako bi se i njemu ukazao kakav riblji zalogaj, do Svetine i Čvorka došetao je stari samostanski mačak. Da je Svetina bio sam, prišao bi mu mačak zasigurno, provukao mu se između nogu repom ga upozoravajući kako je tu. Svetina je volio mačka, a nije ni trebalo naglašavati kako je i mačak volio Svetinu. Ali kad je tu bio Čvorak, mačku nije ni na pamet padalo primaknuti se jer višekratno je od Čvorka dobio nogom u mačju pozadinu. Valjalo je biti opreznim.

Mačak se ponašao nekako čudno. Kao da Svetine i Čvorka nije tu ni bilo. Primakao se samoj obali, stalno je vrtio vrhom uzdignuta repa i okrenut donjem Slapu strigao ušima.

- Koji mu je đava jutros?

- Dođi, dragi, ne boj se ovoga, dođi!

Tepao je Svetina mačku, ne obazirući se na ono što je Čvorak govorio. Mačak ga nije ni pogledao. Još je jače okretao vrhom repa i još više strigao jednim pa drugim uhom.

- Ništa čudna čuje!

Čvorak je pokušao rastumačiti Svetini. U jablanovim krošnjama zagraktale su vrane i odletjele na drugu stranu obale. I galebovi su visoko letjeli ne spuštajući se na vodu.

Čvorak je napeo uši. Činilo mu se kao da odnekud dolazi neki čudni žamor. Mačak ga je kratko pogledao kao da se s njime želi sporazumjeti, a onda nastavio po starome, okretati vrhom repa i strići ušima. Čvorak je pokušao činiti što i mačak. Uspravio se na klupi jedva je dodirujući, svu snagu oslanjajući na uši.

- Ništa se čuje! Rekao je više sebi nego Svetini.

- Ne čujem ništa.

- Ništa se čuje, ne znam šta. Ništa bruji. A jopet nisam siguran.

Čvorak se izderao tako da se mačak u trku izgubio u obližnjem žbunju. Gotovo neprimijetno do njih je došetao Gvardijan.

- Čvorak, čuješ li ti šta? Neki zvuk, a možda me uho vara.

- Čujem nekoga ...

Zamalo mu je izletjelo kazati “nikoga vraga”. Gvardijan se nasmijao, ali nije nastavio. Fratri su provirivali s prozora, ne znajući o čemu se radi. Zvuk je postajao sve bliži i određeniji.

- Što bi to moglo biti? Čujem, ali ne vidim ništa.

- Čudan neki zvuk. Da je eroplan morali bi ga viditi. Ovako, čuje se, a ništa se ne vidi.

Gvardijan je sada uznemirenije govorio.

- Ja već duže vrime slabije čujem, ali ne vidim lošo.

Svetina se umiješao u razgovor. Gvardijan mu je, ne gledajući ga, nego očima prateći izvorište nepoznatog zvuka odgovorio.

- Nije o tomu riječ već o nečemu drugome.

Kako je zvuk postajao sve bučniji razbježale su se ptice, kokoši su se u kokošinjcu uskokodakale, patke izišle iz vode i gusak guske upozoravao kako se nešto opasno događa. Fratri su oslonjeni na prozorske daske tražili objašnjenje. Uskoro se pojavilo. Petstotinjak metara nizvodno prema donjem Slapu ugledali su najprije neodređene dvije crne siluete, prepoznajući u njima neobične brodove.

- Motorni brod? Oklen on na Rijeci?

Gvardijan je razgoračenih očiju, uperenih u neviđen prizor, govorio kao da sam sa sobom govori. Svetina i Čvorak skočili su s klupe kao da ih je netko topom otrgnuo i začuđeno se gledali, ne mogući ništa reći. Vrijeme kao da je stalo, a šok podjednako uhvatio mačka skrivenog u grmlju i posljednjeg fratra u samostanu. Za samo nekoliko minuta, praveći nesnosnu buku što su bili bliže obali, dva su broda pristala uz obalu Otoka, točno do nogu šokiranih momaka i fratara. Prvi je brod privezao talijanski bojnik omogućavajući da na Otok stupe dvojica talijanskih časnika. Bilo ih je ukupno sedmero: dva časnika i petorica bojnika. Časnici su za opasačima imali samokrese, a bojnici duge, noževima opremljene puške. Drugi je brod bila samo teglenica privezana za prvi, napunjena vrećama kreča i cementa. Dvojica časnika zauzela su bojnički stav kao da upravo imaju namjeru izvršiti neku samo njima znanu smotru.

- Viva Italia! Viva Vitorio Emanuelle!

Gvardijan, Svetina i Čvorak, laik fra Petar što se u posljednji trenutak približio mjestu događaja, nisu odgovorili ništa.

- Parla italiano? Glasno je pitao talijanski časnik, tako glasno da ga je i Svetina bez poteškoće čuo. Ponovno nitko nije ništa odgovorio, a odgovorio bi Svetina da ga Čvorak nije odalamio nogom u trošnu cipelu. Videći to, talijanski se časnik obratio Svetini.

- Ti? Govoriš li talijanski?

- Svakako. Ko ne zna talijanski? Zna i Čvorak. Od njega sam i naučijo.

Talijanski se časnik okrenuo prema jednome od bojnika, dovedenog kako bi mogao biti prevoditeljem.

- Što znaš? Govori!

Bojnik što je razumio hrvatski, a po jeziku mu se moglo raspoznati kako mora potjecati iz Zadra, preveo je Svetini časnikovo pitanje. Svetina se nije puno mislio.

- Si sinjora. Anđelija via Italija. Porka mizeria. Bono vino. I rakija.

- Đava te blesasta odnio, baš blesasta. I to da prevedem? A di te nađoše takvoga? Da si pametan sad bi te striljeljali.

- Što je rekao, prevedi? Naredio je talijanski časnik prevoditelju.

- Ovaj ne zna ni svoga jezika. Redikul.

- Al sam šta krivo reka?

Svetina je ispitivački gledao u Čvorka. Čvorak mu je, derući se da su ga mogli i na drugoj obali čuti, odgovorio.

- Kaže, srića da nisi pametan, da si pametan, sad bi te striljali.

- Auuuu, moga sam glavu izgubit. Zbog Anđelije i Italije. Đavlu Anđelija i Italija.

- Što je ovo, kazalište, komedija? Tko je ovdje Gvardijan, upravitelj samostana?

Talijanski časnik sada je ljutit pokušao raspoznati vlast između laika fra Petra i Gvardijana. Kad je saznao da je Gvardijan gvardijan, veoma se začudio što netko na takvom položaju ne govori talijanski. Izdao je naredbu prepunu neke neodređene mržnje i prezira.

- Ovaj je Otok odsad pod mojim zapovjedništvom. Nitko ovdje nema nikakvih prava. To upamtite, to vrijedi i kad me ima i kad me nema. Dio samostana oslobodite jer će ovdje odsad biti zatvor.

- Što? Izmaklo je Gvardijanu.

- Zatvor. Logor. Za neposlušne. Za one koji ne vole Italiju. Jeste li razumjeli? Ovdje ja zapovijedam. Marš sada! Za svojim poslima!

Gvardijan se pokunjen vratio u samostan. Fratri su se povukli s prozora u dubinu svojih soba, a fra Petar otišao u pekaru. Svetina i Čvorak nisu znali što bi sa sobom. Ribari se tog jutra, ne sluteći na dobro, nisu ni vraćali na Otok. Sjeli su u brod držeći vesla i šutljivo gledajući jedan drugoga.

- Samo da kogod zovne, da veslamo. Ali nema nikoga. Osim ovi bandita.

Mislili su i jedan i drugi, ne morajući to ni govoriti. Fra Petar se zavukao u svoju pekaru, misleći kako je tamo mira najviše. I u tom se prevario jer su Talijani uskoro došli u pekaru.

- Zovi onoga svoga zapovjednika! Naredio je fra Petru talijanski časnik. Ovdje će odsad biti moji bojnici. Čitav donji dio mi zauzimamo. Ovdje će ostati cement i kreč.

- Di će kruv?

- Tišina! Tko ti je dao dopuštenje govoriti? - izderao se na fratra Talijan.

- Ovdje ja govorim i ovdje ja pitam.

Jedan od talijanskih časnika, onaj većega čina, nakon nekoliko sati odvezao se brodom prema Donjem slapu, onamo odakle su tog prijepodneva bili i došli, ostavljajući za sobom najprije jaku, a onda sve manju i slabiju buku. Talijanski su bojnici s onim drugim časnikom ostali na Otoku, prenoseći prema pekari vreće cementa i kreča. Činilo se kako imaju namjeru započeti neku gradnju. Fratri gotovo nisu ni izlazili iz samostana. Čobani što su prispjeli od ovaca i ribari što se nisu lako odvažili prići Otoku uznemireni čudnom bukom, čudom su se čudili i nisu mogli doći k sebi. Ovo sveto mjesto, što su ga od pamtivijeka i Turci poštivali, sada ponižavaju. Bili su zaboravili kako su od Otoka već ranije pradjedovi ovih pridošlica pravili bojne utvrde. Venecijanci. Levantinci. Mlečani. Zar ovo nisu potomci tih istih porobljivača?

- Jesu, sime im se umelo! Starome je Radniću iz Rupa objašnjavao Svetina. Čvorak ga je stoga prekorio.

- Ne deri se toliko. Čuće te oni šta znade talijanski.

- Neka čuje! Lipi ga đava odnio, talijanski.

Kad su prenijeli sve vreće cementa i one od kreča, i sve ostale svoje stvari, talijanski su bojnici neko vrijeme mirovali, a onda su se rashodali po Otoku. Zagledali su svaku rupu i svaki kutak Otoka, tražeći, a ne znajući što traže. Nitko im se od samostanskog osoblja nije ni pokušao približiti.

Fratri su dugo poslije oskudnog ručka šutke sjedili u blagovaonici, onako kao da je kakav blagdan pa nemaju drugoga posla.

- Kud sve ovo vodi? Gvardijan je pitanje prevalio preko usta, samo da nešto reče, samo da ne bude tišine. Stari fra Jure nastavio je njegov govor udarajući suhonjavom rukom po novinama.

- A ovdje piše, lijepo piše, nisam lud, ni slijep, kako su “svjetske sile” naredile Italiji da se povuče iz Dalmacije i da je ovo odsad Jugoslavija. A vidim, oni dovlače cement, oni grade. I baš nađoše mjesto za gradnju.

Kroničar je šutio. Niti slovca nije prozborio. Ni volje nije imao. Sve je čuo, ali ništa od svega nije htio vidjeti. Zabilježit će to što su ispričali Gvardijan, fra Petar i fra Metod. Sam neće vidjeti, jer volio bi vidjeti kugu nego Talijana.

Tužan je bio taj dan na Rijeci, samo to Rijeka nije ni znala. Cvala je, tekla, podizala i spuštala valove, njihala ševar i bibala vrbovlje u skladan ples. Tišinom je uspjela ugušiti buku prljavog i bučnog motora, koji je prvi put otkad Rijeka teče, rastjerao vrane, patke i galebove. I kad je sumrak pao i kad je zvono pozdravljenja najavilo smiraj, nesmanjena se ljepota posvuda mogla vidjeti. Noć je umirila Otok i pogasila svjetla. Čobani su otišli spavati. I fratri, oni što su imali razloga zaspati, i oni što su uznemireni gužvali postelju. Svetina i Čvorak zavukli su se u svoje postelje. Talijanske su pridošlice dugo pjevale, smijale se i dugo u noć bučale. U gluho doba Otok se ipak pretočio u svoju tišinu. Sve do trenutka kad se ponovno prolomio krik.

Fratri su uznemireni prilazili prozorima razbuđeni i uznemireni. Čvorak je neobučen izletio na vrata momačke nastambe i pokušao razabrati što se događa, tko kriči, koga kolju. Jedino je Svetina spavao. Nisu ga uspjeli probuditi neobični noćni krikovi.

Krikovi su dolazili od mačka. Trčao je po Otoku zavijajući iz svega glasa, kao deset mačaka zateknutih u veljači. Čvorak ni po danu ne bi vidio što je mačku, kako bi to uspio vidjeti u mraku? Vjerovao je kako za to mačak ima valjan razlog, jer kad bi ga on, Čvorak, nogom opalio, jedva bi glasa pustio. Vratio se u postelju i nastavio spavati. Mačak nije prestajao jaukati.

Svetina se prvi ustao i prvi vidio ono što su drugi čitavu noć slušali. Netko je mačku odrezao rep. Svetini je pokazao preostali patrljak, krvav i crn, još uvijek žaleći od boli i želeći barem komu ispričati svoju nevolju. Svetini bi žao mačka kao sudruga. Nikada mu više neće tim istim repom dodirnuti gležnjeve govoreći: vidi me, tu sam. Došlo mu da zaplače. Vratio se nazad do Čvorka koji je još pospan sjedio na postelji.

- Odrezali mačku rep.

- Ko? Di?

- Ko da ne znaš?

- Sime im se umelo!

Svetina je to izgovorio onako kako je Kroničar izgovarao svoju molitvu, sasvim ozbiljno, trijezno, vjernički. Čvorak je na sve to tek nadodao dio svoga govorenja.

- Lipi ji đava odnijo, da bi li ji lipi đava odnijo!

- Sigurno su ga tili za večeru. Štumak ji zabolijo. Sigurno su ga tili za večeru.

- Čudna svita. Priča se da oni to i radu. Manistre, pomidora, kapule i mačke i to ti je njijova večera. Osim te manistre da drugo ništa i ne idu. Pričali oni šta po svitu odaju.

- Lipi ji đava odnijo.

Svetina i Čvorak sa svoje su klupe kleli talijanske mačkoubojice, to više kad bi im se mačak primakao, još uvijek žaleći iz svega glasa. Talijani su izvirivali iz zaposjednutog dijela samostana, ali se dugo nisu pojavljivali vani. Čvorak je čuo njihovo smijanje i cerek. Da mu je Gospodin molitve uslišavao onako kako ih je on izgovarao, ne bi se ti bezbožni Talijani imali kada zgrijati na Otoku. Žao bilo Čvorku što Gospodin žurnije ne uzvraća. Neka nije bio prijatelj mačkov, neka ga je i sam znao pogoditi nogom kad bi mu se usudio zaplesti u noge, sada je to što su Talijani učinili gledao kao gnjusno zločinstvo. Mačku odrezati rep? Pa što se gorega može učiniti jadnoj i nevinoj zvijerci?

Rijeka je budila novi dan. Naziralo se sunce, vedrina, znalo se, dan će biti lijep. I tužan. Jer bili su tužni fratri. I Svetina i Čvorak. I mačak. Jadni mačak, pored korisnosti, koliko li je u mačkovu repu i ljepote? Talijani su se čitava prijepodneva smijali. Rijeka je ipak čekala da odu, jer to je bila samo buka: Smijati se znaju samo ljudi.

 

 

 

 

 

Poglavlje peto

 

Gvardijan je mogao doslovno razumjeti prijetnju kako će talijanski porobljivači na Otoku otvoriti zatvor tek onda kad su to stvarno i učinili. Od svibnja, kad je talijanski časnik to zaprijetio, do dana kad se to i dogodilo nisu bila prošla ni puna dva mjeseca. Oni bojnici i njihov zapovjednik što su onako neljudski mačku rep odrezali svo su to vrijeme bili na Otoku. Nešto su gradili, pregrađivali, u pekari i oko pekare, nešto u donjem dijelu novog samostanskog krila, odavna započetog, nedovršenog. Ali, ponajčešće su ljenčarili, jeli i pjevali.

Bila je druga polovica srpnja, dan vedar i Rijeka spala od suše, slična žednu stvoru koji bi sunce mijenjao za čašu hladne, bistre vode. Točno o podnevu, o najgoroj žegi, fratri i ostala čeljad Otoka čuli su kako dolazi talijanski motornjak, praveći valove i razgoneći divlje patke. Na brodu su pored nekoliko talijanskih oružnika bili i neki svećenici. Gvardijan ih je već razaznavao. Jedan je bio gvardijan šibenskih trećoredaca, drugi župnik Kaprija don Rajner Suman, treći don Rudolf Piana, vjeroučitelj šibenske realne gimnazije.

Talijanski je bojnik privezao brod, a kad su i ostali Talijani stupili na obalu, naredili su svećenicima da i oni iziđu. Sva trojica s poteškoćama su, nenaviknuti valjda na ovakve brodove i već u godinama, jedva uspjeli dohvatiti obalu. Gvardijan, fra Petar, Svetina i Čvorak kao da su bili zaduženi dočekivati talijanske došljake. Kad su četvorica svećenika izišli na obalu, talijanski časnik sarkastično im je uputio pozdrav.

- Dobro došli u Italiju! Ovdje možete lajati, možete gristi, možete se moliti, a možete i crknuti. Ali odavle nećete otići dok se meni drugačije ne svidi. Sad ste u talijanskom zarobljeničkom logoru. Ako vas ovaj ima gdje smjestiti neka vas smjesti, a ako nema, smjestit će vas talijanska bojna. A sada, vozi natrag!

Vratio se na brod, a bojnik što ga je vozio otisnuo se od obale i zaputio prema Donjem slapu. Gvardijan je trojicu zatočenika pozvao u samostan i pokušao nahraniti onim čime je mogao. Bilo je ljeto i bilo je lako. Vrt je davao puno toga, bilo je mlijeka i sira, moglo se još uvijek bez brige brinuti o ljudima. Ni kokoši nije trebalo zanemariti, makar su i Talijani znali čekati da kokoš zakokodače. A tko im je što smio i reći?

- Progone sve redom. Polovica je župa bez župnika. Mi smo ovdje, barem znamo gdje smo. Druge odgone u Italiju. Tko zna što će sve biti?

Svaki od svećenika pričao je dugu i potresnu priču. Talijani su progonili sve i svakoga, dovoljno je bilo samo ih pogledom koso pogledati. Najgore su prolazili oni što su nešto mogli značiti, a nisu se htjeli potalijančiti.

- Sve dok ne padne prva krv. Poslije dugo vremena Kroničar je izgovorio jednu jedinu rečenicu. Drugi su joj se fratri začudili, jer Kroničar se odavna nije miješao u razgovore. Nisu se ni snašli, Kroničar je nadodao još jednu.

- Kad padne prva, past će mnoge. U krvi će biti kupanja. Budale što su vas ovamo dovele ne razumiju kako se ovdje radi o njihovoj krvi. Žao mi ljudi koji će nevini pasti. I žao mi Rijeke, Otoka, žao mi mačka i mira.

Talijani su izvodili komediju. Po istom poslu na Otok su doveli benkovačkog pravoslavnog svećenika Matijevića. Nije se ni zgrijao, a već su ga sutradan odveli u nepoznato. Zatim su doveli vrličkoga župnika Sirotkovića, pa fra Šimuna Slavicu i don Ivana Milića, župnike iz Piramatovaca i Murvice kraj Zadra. Jedne bi dovozili i ostavljali, druge nakon dovođenja nekamo u nepoznato odvodili. Cijela je Dalmacija bila tek veliki nemirni čir. Neugodno je svrbio, a oni koji su ga trebali počešati, samo su govorili i pisali.

- Evo, novine pišu kako je Wilson naredio Talijanima odmah iz Dalmacije otići.

Dokazivao je fratrima, udarajući suhonjavom rukom, fra Metod. Nisu ga slušali i nisu vjerovali novinama.

- Da je on naredio, oni bi i otišli. Da to ne bude: ja ću vikati da drugi čuju, a ti stoj i ne miči se, jer ako odeš, morat ću drugačije govoriti. Ostaneš li ništa ti biti neće, a ako odeš, sam si izgubio. Stari su to licemjeri. Stari, stari licemjeri, stari moj.

Kroničar je ponovno sve slušao, ali nije govorio. Ali je mislio. Kako je ponekad dobro biti Svetina i Čvorak. A Čvorak bi zasigurno ovako rekao.

- Da ji lipi đava njijov odnese!

- Šta si kaza?

- Da ji lipi đava njijov odnese!

- Dobro si kaza!

Znao je Svetina da je riječ njegova sudruga Čvorka nepatvorena istina, makar i ne znao imena onima šta ih njihov đavao nije mogao odnijeti samo zato jer ih je već odavna bio odnio. Samo da na Rijeku ne padnu njihova zla. Toga su se bojali Kroničar i Gvardijan, Svetina i Čvorak. Opravdano, sasvim opravdano.

Rijeka je izgubila svoje redovne posjetitelje, fratre što bi iz okolnih župa, a ponekad i iz čitavog kraja dolazili na Otok, odmoriti se, susresti braću u osami, raspričati se i ispričati. Talijani su stavljali zapreke dolascima, a prijevoza gotovo da i nije bilo. Rijeka i Otok tako su postali zatvorom neposlušnima. Njih su iz dana u dan privodili, a onda, iz nepoznata razloga odmah nekamo vraćali. Svetina i Čvorak gledali su u neke nepoznate svećenike kao u čudo.

- Ovo ti je «bili vratar». Ti ispovidaju one najteže i najgore grišnike šta ji ima. Imaju niko čudno ime, ne mogu ga se sada sititi. Kazaću ti čim se sitim.

- Pa šta sagriši ovi da ga Talijanci vamo dotraše? Sigurno nije tijo mačke isti.

- Đava ji lipi odnijo. I nji i njijove mačke.

- Dobro si reka. Da ji lipi đava odnese.

 

 

Poglavlje šesto

 

Kolovoz je mjesec kad se na trenutak gubi tišina Otoka i kad zažele na Rijeku doći mnogi. Još tko zna otkad, od pamtivijeka, čitav taj kraj, Kotari i Bukovica, Kninska krajina i Petropolje, sve do Vrlike i Kijeva, u to je doba, pa da je bilo i na jednoj nozi skakutati, svatko želio doći na svetkovinu. Dan, pokatkad i dva ranije, nepregledna su se mnoštva slijevala na zavjet. Žene u bijelim okrugama i šarenim pregačama, djeca radoznala do neba, pokatkad bosonoga, muževi, odlučni ispovjediti svoje grijehe i više ne griješiti. I fratri, ozbiljni fratri. Kod ispovijedi, kod mise, kod zavjeta svih vrsta. Jer svakakvih je ljudi bilo. I svakakvih zavjeta.

Kamo bi išli oni željni molitve, predani svojoj žrtvi i odlučni krenuti u dobro, za njima bi išli i oni drugi, manje kreposni. Cure su dijelom molile, a dijelom gledale gleda li ih kakav brkaš i odmah zavjete pravile za udaju. Momci, i oni što baš nisu bili brkaši, manje su molili, više gledali koju će zamjeriti, moleći da im Gospodin ne zamjeri.

Fratri su zamjerili. Jer premalo su tu vidjeli duhovnoga, a previše svjetovnoga. I stalno su dokazivali kako ovo nije “Škitina gostionica”, nego sveto mjesto za sabranost i molitvu. Momci su im znali i vraćati. Zapjevali bi: «Gvardijane, lišče od vratara, ti ne kudi cure sa oltara». Znali su kako će pjevače namah prevesti na drugu obalu. A tko smije reći da neće? Čvrste ruke u Svetine i Čvorka. Uz to još Radnić, Kukac, Ćima stariji i mlađi. Tko smije više išta reći?

Tako se u mnoštvu molitelja našlo svega i svačega. Gostioničara i prodavača, vina i janjetine, svih mogućih đinđa i drangulija. Na Otok nisu mogli, Bože sačuvaj, još i to. Ali su mogli na obale, jednu i drugu. Bilo je prosjaka i ubožnika, ispruženih ruku za milosrđe. A bilo je i lupeža, onako slobodnih, bez ičega i s rukama u džepovima.

Fratri su bili zaduženi za mrke poglede, borbu protiva psosti, svakoga poroka i duševnim lijekovima. Rupski i miljevački poštenjaci bili su zaduženi za red i disciplinu na svetome mjestu, Svetina i Čvorak bili su zaduženi za brodovlje. Oni su upravljali samostanskim brodovima, ali i svim drugima koji su u dogovoru s Gvardijanom tog dana, bez naknade uzete od hodočasnika, čitav dan prevozili hodočasnike. A kad brodom upravljaš koliko su Svetina i Čvorak brodovima upravljali, naučiš se dobro razlikovati ljude od lupeža. Iako je Čvorak slabo vidio, ipak je znao svoj posao. Kao da je lupeže njušio.

Ove svetkovine, Gospe od Anđela koja je padala na drugi kolovoza, slilo se bilo nešto manje svijeta, nego što je bilo obično. Ljude siromaština pritisnula. I glad. Usto, na svakome koraku s jedne strane karabinjeri, s druge žandari, kamo god kreneš svugdje te gonaju s neke samo njima znane granice. Ljudi su zato i izostali. Ovi što nisu izostali lijepo su se ispovijedili i pričestili. Kroničar ih nabroji više od četiri stotine pričešćenih. Nije to ni mala brojka pridodaju li joj se lupeži, šverceri i ostali bezbožnici.

Talijani su ispočetka pokušali zabraniti okupljanje ljudi, ali kad su vidjeli ljudeskare kao odvaljene od brda što im je janjca pojesti jednostavnije nego li komu čašu vode popiti, nestali su u dijelu novog samostanskog prizemlja. Što su tamo radili, nitko nije znao. Ni na prozore nisu izvirivali.

Svetina i Čvorak već su dušu ispustili od veslanja, ali budno im oko nije propuštalo svakoga dobro promotriti. Među posljednjim hodočasnicima našli su jednoga što nije sličio na pokajnika. Mahali su veslima, ali broda pomaknuli nisu. Činilo se kako se svim silama trude, ali obala se brodu nije dala otrgnuti.

- Vozi, šta čekaš, noć će nas uvatiti? Vikali su nestrpljivi putnici.

- Neće brod. Nešto ovde ima?

Tajanstveno je govorio Čvorak, uporno gledajući u Svetinu. Hodočasnici su se zanimali.

- Šta ima?

- Brod se ne da izvesti jer nešto ima. Da nije ko šta uze šta njemu ne pripada?

Putnici su zašutjeli i gledali se začuđeno. Upornim pogledom gledali su jedan drugoga, svatko u svome nepoznatome videći lupeža zbog koga brod krenuti ne može.

- Ako je ko šta uze neka se odma javi, jer brod poći ne može dok se to ne vrati. Čvorak je bio uporan. Ljudi su dalje nastavili očima tragati za lupežom i onim zbog čega brod ne može od obale. Krug se zatvarao oko golobrada mladca, crvenog lica i ruku zabijenih duboko u džepove.

- Ti tamo, crveni? Da ti nemaš štogod što nije tvoje? Pitao je sada Svetina.

- Da nisi slučajno...?

Mladić bi pobjegao, ali nema kud. Vrati li se na Otok, mora ponovno na brod. U vodu ne može jer je daleka obala. Učinilo mu se najbolje predati.

- Imaš li štogod da nije tvoje? Pitao je umiljato Čvorak.

Mladić je napokon priznao.

- Imam nož koričnjak.

- A nije tvoj?

- Naša sam ga pa sam mislijo, uzet ću ga kad nije ničiji.

- Vidiš, krivo si mislijo. Ovde ti brodovi znaju ko nosi tuđu stvar. I neće da krenu dok se ne vrati.

Mladić je postiđen izvadio nož i dao ga Svetini u ruke. Putnici su gledali začuđeno i htjeli prebiti mladolika lupeža. Žene su ozarenih lica gledale prizor kao čudo. Kakva će to biti stvar za prepričavanje? Ispod svih oraha i murvi. Čitavu godinu. Trebalo je samo da prva šaka poleti. Eto kavge, tuče, eto broda nakrivljena i ljudi u vodi.

Zbilo bi se to zasigurno da Svetina i Čvorak nisu vozari i brodari tko zna otkad. I da nisu znali što treba govoriti i činiti. Svetina je nadalje govorio. Ljudi su gledali njegove ručetine i veslo, istovremeno slušajući njegove upute.

- Ni tući se ovde ne smi. Ovo je sveto misto. Zašto ste se ispovidali kad odma za grij vatate? Možda je momče nož i našlo? Zašto odma misliti: evo lupeža? Prvi koji bi triba to misliti, to sam ja. A ja, vidiš, tako ne mislim. Nego, drži se broda, sad će krenuti.

Posljednji su hodočasnici već otišli. Fratri su se, umorni od cjelodnevnog ispovijedanja i misa zaputili u svoje sobe. Sunce što je polako odlazilo svome kraju i na vodi ocrtavalo crvenozlatni trag, najavljivalo je spokoj mirnoj Rijeci. Otok je bio pregažan hodočasničkim nogama. Nigdje travka nije stajala uspravno. Oglodane kosti virile su iz svake hladovine, razbacane posvuda gdje se moglo sjesti. Čitav će se dan morati čistiti. Znalo se, rupljanski i miljevački momci sutra će se naraditi.

Svetina i Čvorak krijepili su se vinom koje im je Gvardijan u dvolitrašu donio, kako bi im povratio izgubljenu dušu. Još je bio naredio fra Petru da ne vodni. Talijani se još nisu javljali, još su obitavali u mraku nedovršenog samostana. Poslije dugo vremena Svetina je vidio mačka. Tugaljivo ga je gledao, trzajući onim batrljkom koji mu je od repa ostao.

- Mili Bože, pivaju li sada “Kod Škite”? Pitao je Svetina Čvorka.

- Da pivaju li? Ko neće pivat kraj janjeta i crnjaka? Ja bi sad jednu zaorijo, makar janjeta ni blizu. Da nije kako je i da nema ovi lupeški Talijanaca.

- Miljovačka i od Slapa gora, tu je mene zaticala zora!

- Lipe li pisme. Daj sada biti «Kod Škite».

Rijeku i Otok na isti je način čekala i svetkovina Velike Gospe. Svijeta odasvud. Posebno prominska sela, sve odreda. I ne bude ih manje nego na Gospu od Anđela. Ponekad i više.

I te je godine Kroničar ostavio zapis o pet stotina pričešćenih. I isto hodočasnici s dobrim namjerama kao i oni drugi. Vrućine su bile pritisnule. I suša. Dugo nije bilo kiše. Voda je već bila niska i već su veći brodovi zapinjali za dno.

Svetina i Čvorak upravljali su brodovima i svim onima koji su u ime samostana svojim brodicama prevozili zavjetnike. Nije se smjelo nikomu uzeti ništa za prijevoz. Tko misli da ima što dati, neka ostavi fra Petru u škrabicu. Tko uzme čovjeku za prijevoz, pa i jedan bakrenjak, nije od samostana. Svi su to hodočasnici znali.

Talijani su ovoga puta bili pripremljeniji nego za Gospu od Anđela, ali sve ipak nije išlo kako su naumili. Doveli su pojačanje i još jedan motorni brod. Svojim su motornim brodom već od uranka bili i na sjevernoj i na južnoj strani Rijeke. Kad su se počeli ljudi spuštati na Rijeku, naumili su im zabraniti pristup na Otok. Zabranili su Svetinu i Čvorku isploviti. Njihov časnik najprije se derao na talijanskome, a onda se njegov prevoditelj tako derao i na hrvatskome.

- Nema ništa! Kući! Idite kući!

- Kojoj kući? Zašto sam čitavu noć pješačila?

- Kući! Ovo je Italija!

Lako se bilo Talijanu derati ispočetka. Kako se sve više ljudi okupljalo i kako su u talijanskim očima sve više brkati muškarci uzrastali u gorostase, od kojih je svaki sposoban deset Talijana izmlatiti, tako se stišavala njihova vika. Videći kako uzaludno lamataju rukama, kako stotine već prerastaju u tisuće, i kako se već bilo okupilo na desetke brodica i veslača, odustali su od namjere. Hodočasnici su prešli na Otok, Svetina i Čvorak ponovno su upravljali brodicama, a fratri ispovijedali i molili. Ali, kako poslovica stara kaže: ne zoveš ti đavla u društvo, ali se đavao sam u društvo uključi. Za vrijeme glavne mise, dok se Kroničar trudio propovjedničkom riječju hodočasnicima darovati Boga, nadglasala ga je neka neobična i zaglušujuća buka. Ljudstvo se uznemirilo. Ljudi su panično počeli bježati prema vratima crkve i žamor se umiješao u tišinu i svetost misnog obreda. Oni što su vani stajali još su teže doživljavali neobičnu snagu buke. Gotovo da je nastala panika. Nad Otok je doletio zrakoplov u nisku letu. Napravio je nekoliko krugova zvukom lomeći bubnjiće u ušima, a onda se spustio na glatku vodu vruće i mirne Rijeke.

Sav taj prizor ljudi su doživjeli kao užas. Zrakoplov se bio spustio podalje od Otoka, ali se ubrzo okrenuo i ploveći vodom vratio do Otoka. Približio se obali otočnoj i umiješao među lađice. Brodari su panično veslali nastojeći maknuti mu se s puta. Pilot nije ni mario hoće li koju od lađica udariti ili potopiti.

Bilo je nemoguće napraviti reda. Iz crkve su svi ljudi već bili izišli. Fratri su na brzinu pokušali završiti misni obred. Nitko više nije bio sposoban ništa pametno učiniti. Panika je bila najvjerniji sudrug hodočasnicima. Oni što su se već bili ranije ispovjedili i pričestili, i pokušali odmoriti od napornog pješačenja, sada su panično obuvali svoje šlape ili opanke, iznenađeno i uzbuđeno pokušavajući razumjeti što se zbiva. Mnogi od njih nikada nisu vidjeli zrakoplov. Mnogi nisu ni čuli da takvo nešto postoji. Sada im je nešto takvo letjelo nad glavom. Nije trebalo dugo da počnu i prve psovke.

- Sriću ti đava odnijo! Tebi i onome ko te posla!

- Vrat slomijo, dabogda!

- Vidili te kad i Čeko ćaću pokojnoga!

Zaboravljajući kako su se tek odnedavna ispovjedili i pričestili, stotine je usta ponavljalo svoje grijehe. A da je tek djelić tih želja stigao talijanske izazivače, ne bi im se majka više radovala.

Pilot je poslije nekoliko krugova napravljenih uz obalu Otoka, napokon okrenuo zrakoplov prema dužini Rijeke, ubrzao i uskoro uzletio. Ponovno se vratio i pravio krugove jedva nadlijećući vrhove jablana. Ljudi su strepjeli da ne udari u zvonik, a onda pobije desetke ljudi koji tog trena nisu imali kamo otići. Kad mu je dodijalo više izazivati i strašiti ljude, napokon se odvezao prema jugu, za sobom ostavljajući gust oblak dima i smrad goriva.

Uznemireni ljudi pokušali su što brže otići s Otoka. Čekao ih je dug put i pješačenje, uz doživljen strah i gorčinu.

Gostionica “Kod Škite” ipak nije mogla iznevjeriti svoj običaj. A običaj je bio da muški dio hodočasnika i svi oni koji su tog dana iz bilo kojega razloga tu bili, svrati, pojede, popije, zašija, zaojka i na koncu se napije. A kad se kaže gostionica “Kod Škite”, to bi trebalo neznancima s mnogo riječi tumačiti. Uglavnom, kamena kuća, kojoj je dvorište bilo puno važnije od njene unutrašnjosti, i ona vrsta prostorije u koju ženska noga nikada nije ulazila, ne natjera li je na to valjan razlog. Bukare, tko je mario za čaše, bile su posuđe, a komad pečena janjeta, ma koliko težak, najčešće se jeo onako iz ruke. Tko je ikada čuo za ubruse? Ljudi su brkove rukom trali.

To nije pometalo veselja. Znalo se tu skupljati svakovrsne čeljadi. Momaka koji su najdalje mogli baciti kamena s ramena. Kavgadžija koji su pokušavali stvoriti uvjet za tuču, držeći kako je tužna svetkovina ako na njoj ne bude trideset razbijenih glava i noseva, polomljenih ruku, šljiva na oba oka i priče tko je koga ubio u “novu jaketu”. Oni što su šijali znali su kako sedam dana iza toga neće moći ni slovca prozboriti, ali svejedno, vikali su do neba.

U gostionicu “Kod Škite” znali su zalaziti i političari, znajući kako će baš tu naći slušače svojih političkih programa i kako će moći za pokoji “litraš crnjaka” pridobiti svoje buduće vjerne glasače. Ni ove se svetkovine nije trebalo ništa drugačije dogoditi. Tu su bili revni nasljednici starih običaja. I neće zakazati. Ni oni koji će igrati. Ni oni koji će govoriti. Ni oni koji će se tući. Posebno oni koji će piti i zasigurno se napiti.

Kao po uhodanom pravilu: sutra će se prebrojavati plijen. Znat će se tko je izgubio na šijavici prodana vola, tko je koliko udužio, koga su prebili, a tko se kući vratio tek sutradan, pijan zalegao u krševite ograde. Tu se nisu razlikovali ni po čemu osim po onomu tko je dobio, a tko izgubio. Podjednako, Vrličani, Kijevljani, Prominci, Miljevčani ili Kotarci.

Samo su na trenutak pribivatelji gostionice “Kod Škite” bili uznemireni onim što su upravo doživjeli na Otoku. Bili su već dovoljno izvan dosega fratarskih opomena i nadzora. Sad su mogli mirno sebi svojstvenim riječima reći ono što samo pokoju tisuću metara južnije nisu govorili, bojeći se teškog fratarskog jezika i poštivajući sveto mjesto. Ali ovdje? Ovdje nije bilo ni fratara ni zapreka. Ovdje su svi oni bili kao kod svoje kuće.

Da je moguće barem teoretski ostvariti ono što su govorili,  bila bi to čudna protuprirodna bludničenja. Ni jedna majka talijanskih bojnika ne bi bila u postelji bez prasaca, konja, volova, o svim onim ludim, blesastim i izopačenima svih vrsta da se i ne govori. Kad bi se samo djelić njihovih psovki ostvario, Italija bi imala dvadeset milijuna monstruma. I to samo od jednog popodneva ispred gostionice “Kod Škite”.

Dok se talijanskim postupcima izazvana psovka povlačila pred onom uobičajenom, a žar igre zahvaćao svoj zenit, čineći ono što se tu već stoljećima činilo, buka kamionskih motora nadjačala je ljudsku. Malo se tko uspio snaći, a s kamiona su poiskakali talijanski oružnici, naoružani dugim puškama, a onda uperili oružje u gomilu. Talijanski časnik izvukao je revolver i njime opalio hitac u zrak.

- Via! Via! Derao se iza svega glasa. Ljudstvo nije prestajalo govoriti, naprotiv, iz gomile su se čule psovke i otpor. Oružnici su stjerali gomilu u krug, a sredinu ostavili slobodnu. Jedan od bojnika pobacao je drvene stolce, ostavljajući samo jedan stol. Gomila se nije usuđivala pokrenuti jer su deseci puščanih cijevi bile uperene u njih, i s jedne i s druge strane.

- Njega! Izderao se zapovjednik postrojbe, upirući ispruženu ruku na kosata mladića u gomili. Dvojica su ga bojnika zgrabila za ruke i svili ih na leđa gurajući momke prema stolu. Treći je bojnik izvukao iz torbe velike škare, prišao momku te mu škarama odrezao kosu iznad čela. Momak se pokušao oteti, ali nije išlo. Pokušao je psovati, ali su ga Talijani još čvršće stegli.

- Ricinus!

Povikao je zapovjednik. Jedan od bojnika bez oružja donio je demižonku od nekih dvadesetak litara i nalio sadržaj u bukaru.

- Pij!

Naredio je mladiću. Mladić se pokušao izmaknuti okrećući glavu, ali je sve bilo uzalud. Silom su mu usta otvorili i nagutali odvratnom tekućinom.

- Sad ga pustite!

Naredio je bojnicima. Kad se mladić našao slobodnim i kad se još zbunjen zadržao pred zapovjednikom, taj je zavikao.

- Via, via!

Kako mladić nije odmah razumio što se sve to zbiva, zapovjednik se zaletio i svom ga snagom opalio čizmom u tur. Ne gledajući što će dalje s mladićem naredio je da bojnici izdvoje slijedećeg, ponavljajući čitav postupak. Gomila se smanjivala, ali je prošišanih bilo sve više. Isto tako onih što su, dočepavši se okolnih zidova povraćali odvratni ricinus.

Kad je Talijanima dojadilo šišati ljude i silom ih pojiti odvratnim smrdljivim napojem, naredili su gomili da se raziđe. Nije trebalo više govoriti. Čim su vidjeli kako ih više ne drže na nišanu, ljudi su počeli bježati. Rijetko je tko pitao za pravac i rijetko tko je li mu kuća baš na tom putu. Pobjeći, prije nego te ošišaju i prije nego te napoje.

U gostionici “Kod Škite”te se godine nije pričalo tko je dobio u jaketu, tko je dobio “na mure”, a tko je najdalje kamen bacio. Pričalo se kojim su momcima ošišali “cufove”. Momka možeš u tuči ko magarca izmlatiti, ali momku odrezati “perčin”. Za to su momci bili spremni smrtno tući.

- Mate im talijansku!

To je bila najponavljanija riječ što se tu večer ponavljala od Ravnih Kotara, preko Petrova polja, sve do Ramljana i Vrlike.

- Lipi ji đava odnijo, da bi li ji lipi đava odnijo!

Blagosivao je Talijane Čvorak kad je sutra zorom dočuo za ono što su Talijani učinili. Svetina nije pitao, znao je.

- Dobro si reka! Samo, kaže vra Vencislav da ji odniti ne može jer ji je već prije odnijo. Ne može ji dva puta nosati isti đava.

 

 

Poglavlje sedmo

 

Kako su se baš oni svi našli zajedno i koja ih je to tajna sila okupila, to bi tek dragi Bog mogao znati. Bili su odasvud. Povezivalo ih je samo to što je svaki od njih bio prošišan talijanskim škarama i što se svakomu od njih još uvijek povraćalo od popijenog ricinusova ulja. Trčali su jedan za drugim, ne znajući ni dokle će trčati, trčeći samo jer je prvi trčao i zaustavili su se svi samo zato što se prvi zaustavio. Kad ih je trčanje umorilo, našli su skrovitost ispod hrastova koji su opkoljeni visokim zidom rasli u pristojno uređenoj ogradi. Gostionica “Kod Škite” već im je bila za leđima više od kilometra, ali je do Drniša, čijom su cestom sve dosad bježali, još uvijek bilo, brat bratu, najmanje dva sata dobra hoda.

- Mate im talijansku!

Psovao je i rukom gladio ošišanu glavu kršan i plećat momak, još uvijek zadihan od trčanja. Jedan od momaka gledajući ga prodornim očima čudio se i njemu i sebi.

- Našto ovo sličimo? Da ti je sebe viditi, jadan ti si. A nisam ni ja drugačiji, sigurno.

- Ko će u selo vaki? Volijo bi da su me istukli ki vola. Manje bi me bilo sramota.

Još se jedan od momaka ražalilo nad samim sobom. Onaj prvi što se činio i najstariji od njih, uz potporu dostojne psovke, zaprijetio je Talijanima.

- Čekaj samo, panu li mi šaka! Daću ja njima šišanje!

- Nisi sam šta bi to tijo. Ma kako? Ma sučim?

Bilo ih je trinaestorica. Ležali su izvaljeni po pokošenoj travi, odmarajući se od dugog napora i sramote. Ljetna se večer približavala i duge su sjenke svjedočile o sunčanu duboku zalazu. Neko su vrijeme cestom prolazili zaostali hodočasnici, a onda se sve umirilo. Ljetno je predvečerje svojim toplim zadahom i svojim zvukovima činilo da skoro tu u ogradi pozaspu. Ipak, zadugo nisu imali mira. Uskoro su začuli najprije zvuk motora, a zatim su mogli i vidjeti kamion što se, vozeći od pravca Drniša prema Slapu, drndao po lošoj cesti. Kad su vidjeli kako se kamion približava i kako će im proći veoma blizu, a bojeći se novog ricinusa i škara, brzo su se posakrivali iza kamenog zida.

Kamion je bio pokriven sivkastom ceradom i pripadao je talijanskoj vojsci. Na njihovu nesreću, a možda i na sreću kamion se zaustavio točno pored njihova zida. Talijanski vozač izišao je iz kamiona, popeo se na zid i počeo mokriti po livadi. Najstariji od njih, onaj koji je bio zaprijetio kako će Talijani platiti njegovo šišanje, našao se u iskušenju. Da se nije našao u iskušenju i da mu nije palo na um Talijana prevaliti u ogradu, ništa se ne bi dogodilo. Ali njegova je brza ruka slijedila brzu misao, a poslije je sve bilo kasno zaustaviti.

- Još i to da me popiša po ošišanoj glavi!

Tako je pomislio najstariji za koga bi se moglo reći da i potječe negdje s tog kršnog prostranstva. Talijan još nije ni do polovice posla dospio, onaj ga je naglo zgrabio za nogu, povukao u ogradu, a čim je pao bacio se na njega rukom mu stežući usta i ruke. Talijan mu je u rukama izgledao kao kakva igračka, a nije imao kada ni zucnuti. Ostali ošišani najprije su se prestrašili i još dublje uvukli u zaklon zida, ali su brzo i šuljajući se neki od njih pritrčali kad im je mrgaš dao znak da mu pomognu. Talijanac je izgledao kao janjac za klanje. Dvojica su sjela na njega, a jedan je zamijenio ruku na njegovim ustima onoga najstarijega koji ga je u ogradu srušio sa zida. Šapatom se najstariji i najodlučniji obratio najbližemu do sebe, dajući mu znak da pažljivo motri na kamion.

- Vidiš li je li jedan ili su dva?

- Čini mi se  da je jedan!

Odgovorio je upitani. Sad su se i ostali ošišani pribrali i počeli izviđati nastalo stanje. Talijanski bojnik što je bio još uvijek u kabini kamionskoj sada je nešto mrmljao na talijanskom, a onda je odlučio vidjeti što mu bi sa sudrugom. Kad se i on primakao zidu i kad je vidjela družina kako je pušku ostavio u kabini, za trenutak su ga već bili zgrabili za vrat i preko zida prevrnuli u ogradu. Kao po nekom neizgovorenom dogovoru sada su se sva trinaestorica bacila na žrtve. U trenutku su, uvjereni kako su samo dvojica Talijana, odlučili uzvratiti za ricinus i šišanje. Jedan od ošišanih nije odolio znatiželji i nije se uspio svladati i ne upitati onoga što započe napad na talijansku “oružanu silu”.

- Oklen si ti, junače?

- Ne pitaj puno, imaćeš kada doznati. Nego drži, da ne mogu uteći.

Najprije su oprezno i izdaljega provjerili kako više ne dolazi ni jedan drugi kamion i kako nigdje nema nikoga. Poput termita obrušili su se na kamion. Najprije su uzeli oružje, a onda rastrgali ceradu koja je pokrivala koš kamiona. Bio je pun namirnica jer su Talijani vozili večeru svojima na Slap.

- Ovo ti je ki u raju. Da sutra sam sebi ispričam, ovo neću virovati.

U vreće su potrpali kruh i konzerve i sve ono što su od hrane mogli ponijeti. Oba su Talijana skinuli do gola, a onda su nožem iskidali njihovu odjeću. Istim nožem, oštreći ga na remenu za hlače, odrezali su obojici Talijana kosu do gola. Kako su se na kamionu nalazile trometarske ljestve, i mnoštvo zgodnih potrepština koje bojnici uvijek na terenu trebaju, ispravili su ih i zavezali za kamionsku kabinu, dovoljno čvrsto da se ne mogu pomaknuti. Golog su Talijana popeli na kabinu, a onda ga privezali za ljestve, ruku visoko uzdignutih iznad glave i tako ih privezali da se nije imao načina odvezati. Izdaleka se činilo kao da na kamionu stoji kakav spomenik.

- Šteta što nemamo one smrdljive vodurine, pa da ji majci napojimo. E, tek bi onda bilo pravo! Žalio se novopečeni harambaša svojim slučajnim hajducima.

- Imamo nešto drugo. Isto će biti.

Odgovorio je jedan od ošišanih i popeo se na kamion gdje je bio još vrući kazan s večerom. Otvorio je kazan i u njega se upišao.

- Ima li još kogod ove rakije, za talijanske oružane sile, mate im talijansku?

- Dosta je, ta vidiš da si ki šmrk. Bon apetit, moji Talijani! Da mi je vidit kako noćas čorbu kusate! Da mi je to viditi, pa umriti!

Drugog su bojnika onako golišava uveli u kamionsku kabinu i za volan ga privezali lancem i katancem kojeg su našli u kamionu. Mogao je mirno upravljati kamionom, ali se nije mogao odriješiti niti kamion napustiti. Isto tako, nije mogao pomoći onomu drugome zavezanom za ljestve, uzdignute iznad kabine.

- Via! Via! Da te lipi đava nosi! I pozdravi di stigneš!

Tako je rekao novopečeni harambaša talijanskom bojniku, ne razbijajući glavu koliko ga je razumio. Zalupio mu je vrata na kamionu i dao mu znak rukom da vozi dalje ako ga je volja. Talijan je upalio kamion i povezao se polagano, a kad je vidio kako ga više ne prate, dao je gas i ubrzao kamion. Kamion se tresao skačući preko kamenja. Onaj na ljestvama nešto je vikao, ali nije ni bilo jasno vidi li ga onaj za volanom.

Kad se kamion približio raskrižju gdje cesta jednim odvojkom vodi prema Otoku, a drugim prema Slapu i gdje je svoje stanište našla gostionica “Kod Škite”, ono preostalog svijeta, što se po završetku šišanja, čašćenja ricinusovim uljem i odlasku Talijana ponovno vratilo štogod popiti i nastaviti propalu svetkovinu, imalo je što i vidjeti. Okrupan stariji čovjek, skidajući kapu s glave i motajući je nezgrapnim ručetinama kao da mu je ona nešto skrivila, skočio je sa stolca i zapitao družinu.

- Vidim li ja ovo dobro, ili sam pijana budala?

Pitali su jedan drugoga i drugi, skačući sa stolaca i trljajući oči od čuđenja.

- Mati moja, više volim ovo vidit nego da su mi dali janjca.

Nastavljao je div u godinama razgovor, ne pitajući s kime govori, stišćući kapu na ionako preširoku glavu.

- Šta janjca? Vola, vole jedan. Ovo se ne događa svaki dan. Ali, sad je bolje bižat. Jer kad ovo vide Talijani, ajme ti ga se onome na koga se istresu. Junaci ovo napraviše. I neka im je vala, di čuli i ne čuli!

- Možda će ovo pomoći. Naučili oni tući, a znaš naše ljude. Možeš do nike mire, a unda oni uzmu miru. Svakome su. I njima će, viruj mi. Nego dobro reče, bižmo, prije đavla.

Kamion se provezao pored začuđene gostionice, a da se nije ni pokušao zaustaviti. Ljudi su se razbježali svojim kućama, a kamion žurno zamakao za bezbroj ograda i ono šume što je iz njih izrastala.

Novopečeni hajduci, sada zajedno jer nisu ni znali tko je tko, zgrabili su svoje zavežljaje i jedan za drugim od ceste se udaljili u pustopoljine. Nije trebalo puno čekati. Čim se Talijani priberu, znali su, počet će hajka. Samo jedan od njih bio je iz okolnoga sela. Svi ostali bili su tko zna otkud: iz Vrlike, Kijeva, Maovica, Promine. Među njima započeo je ozbiljan i pomalo zbunjujući razgovor.

- Kud ćemo sada? Noć, a mi na cestu ne smidemo?

- Važno je da ima šta isti. Nećemo biti gladni, ali valja nam biti na oprezu. Skrivili smo teški grij.

- Koji grij? A šta su oni mene ošišali, to ti zaboravljaš. Ki ovčinu o svetome Anti!

- Ukrali smo pušku, pištolj, strjeljivo. Napali smo talijansku oružanu silu. Ustali smo na Državu. Za to Država smrtno tuče.

- Koja država? Majku državi Italiji i svim Talijanima! Šta će mi Država kad nije moja!

- Nije ni moja, svejedno moram isprid nje bižati. Ona me šiša i poji. Večeras me časti konzervama i kruvom. A sutra kad počne proliv, svako drišenje gaća neka joj bude spomenik. Ispod rastića, a i ispod jasenja. Kazivaju oni šta su ji Talijanci pojili kako valja čoviku gaća i ne vezati. I najbolje mu je ne ići među ljude. Brat bratu, banko osom dana.

- Kuš sad? Među ljude ne smiš. Pod rastić moraš. I ćući, osom dana.

- Ajte vi zamnom. Znam ja kud ćemo. Ovo ti je moja zemlja. Tute su tamo naše kuće, ali ne smidemo. Niko nas ne smi viditi ni znati da smo to mi napravili. Znadem misto di se možemo odmoriti, isti i naspavati.

Krupni i plećati postavio se kao stvarni predvodnik. Dugo su hodali zaobilazeći svako mjesto s kojega bi ih netko mogao vidjeti. Zatim su se kozjim i pastirskim stazama izverali iznad kanjona Čikole. Mjesto na kojemu su se odvažili zaustaviti i otpočinuti bilo je zaštićeno visokom šumom u kojoj se nalazio jedva zamjetan ulaz u pećinu. Malo ih je tu tko mogao naći. Vidjeli su kako je samo tom novopečenom harambaši mjesto dobro znano i kako poznaje svaku stazu.

Umorni su posjedali po travi i navalili jesti ono što su kao plijen odnijeli Talijanima. Žao im bilo samo toga što nisu imali čime zaliti.

- Šta ćemo sad? Nećemo valjda ovde siditi do smrti? Valja ići kući.

- Naša si vrime za ići kući. Talijani jedva čekaju da te tamo otprate. Nego, ako smo mi krivi i onda kad ništa nismo krivi, najbolje je da mi od sada uvik budemo krivi, pa ako nas uvate da se ne moramo kajati šta nas kažnjavaju ni krive ni dužne.

- Na šta misliš?

- Ajmo se mi poajdučiti. Ki prije šta su radili. Sprežaj, sidi u busiji, kad je zgodno pripani, otmi i u šumu. A oni onda neka nas tražu.

- Nije ti ta luda. Ki Andrijica Šimić.

- Oklen je taj?

- E taj ti je iz Ercegovine. Bijo junak, nije kukavelj, ki šta je pola svita. Izdalo ga. Svakome virova. A kukavelj ga namamila. Izdala. Tako je jadnik završijo.

- A prije, šta je prije radijo?

- Kra neprijateljima, Turcima, nekrstima. I onim drugima, šta su govorili da su krsti, a bili nekrsti gori od Turčina. Onda lipo, put pod noge, pa u šumu. A begovi za njim, trči, trči!

- Šta im je kra?

- Bože moj, šta je kra? Kra je šta je moga. Ovna, konja, vola. Janjce i pršute, to se ne triba ni spominjati. Ono sitnavelji, pivaca, gusaka i tukaca, to isto nije spomena vridno.

- Kako je moga Turcima pršute krasti kad Turci mrze prajce?

- Kako je moga? Lipo, provališ, pokupiš pršut i svojim putom. Mogli su to biti i poturice. Važno je da je kra.

- E, desnica mu se posvetila. Ja sve zagledam ove moje dvi ruke i sve mislim, bi li i one mogle šta takoga učiniti?

- Ne znam te, nisam te prije viđa, a sve mi se čini da mi nisi baš nevinašce. Znaš ti, sve se meni čini, i di su torovi, i di su staje, di je sir i mišina, a jopet znadeš i di je koštradina.

- Nisam od veliki stvari. Tu i tamo, koja koka, pivčić, koja bakra mlika kad ga žene obise na ponistru da se oladi.

- Đava ti je svitlijo? Sve mi se čini da si ti tu znalac. Priznaj pravo, kolko si pokore danas dobijo, odma ću znati s kim imam posa?

- Vratri su te učili da nikomu ne govoriš ni o ispovidanju ni o pokori. Da ti nisi kakav rišćanin? Nikako se zalićeš di naša vira čvrsto svezuje. Ti bi da ti rečem pokoru.

- Imate li o čemu drugome? Ko krasti ne zna, naučiće. Nego, ljudi, mene niko nije pita ni kako se zovem. Kako ću biti ajduk, a ni imena mi ne znate?

- I bolje da se ne zna. Nema ništa goroga nego kad znadeš ono šta ti znati ne triba. Može ti škoditi spavanju kad se misliš o tuđoj brizi. A ako te ko šta bude ispitiva, najbolje je kad ni sam ništa ne znaš. Kako ćeš mu kazati kad ni sam ne znaš?

- Nije ti ni ta luda. Ti govoriš ka da si se škola među vratrima. A moram te nikako zvati.

- Najbolje je vako. Kako su tebe zvali u selu kad si ima deset godina?

- Điđilo.

- Eto vidiš. To tribaš i sada biti. Svak će čuti za Điđila. A najposlim, kad se bude raspitivalo ko je Điđilo niko ništa neće znati. Ni moći kazati.

Svatko je od novopečenih hajduka otkrio svoj nadimak. Nisu bili ni loši. Điđilo, Pajac, Ambrošilo, Pava Pudijin, Ševo, Mrkonja, Puzdrak, Galijot, Kuna, Špika, Tale, Ćima, Đipalo.

- Jedan, dva, pet, sedam, jedanajst...!

- Trinajst nas je! Ki družba Isukrstova. Učitelj i dvanajst apoštola.

- Najbolje je odma izabrat Isukršta.

- To šta si sada reka da više nisi ni u šali kaza. Ne rugaj se sa svetim imenom. Mi smo ti pošteni ajduci. Mi smo grišnici, a nismo odmetnici. Zato ime Isukrštovo triba poštivat. Ako nas uvate, znaš da će ti on biti zadnji ko će te moći utišiti. Zato, na vrime budi pametan.

- Dobro, kad nećeš da se kogod zove Isukršt, ima li ko da je Juda?

- Neka se odma javi. Neka odma uzme svoje škude i neka iđe u Grad po svome poslu.

- A kašnje?

- A kašnje će mu biti ki Škitinu jarcu.

- Šta se njemu desilo?

- Skaka je svukud. Di je tribalo i di nije. Naiđe jalovač i odriže mu ono malo sramote, a on jadan čeka vrime od koštradine.

- Pozlatila ti se. Ti kada si dosad bijo u deset ajduka. Kad već sve znadeš, najbolje je da ti i budeš arambaša.

- Je najbolje. Ki Andrijica. Kako ono reče da se zoveš?

-  Ime mi je Paško. Pajac me zovu. Ali zapamtite, ko reče Pajac, mate ću mu ludu, znaš već šta. Pajcom me smiju zvati samo oni u selu i to onda kad mene nema. Nikada više. Nego, najbolje je da me zovete kum Paško.

- Zašto kum kad kum nisi nikome?

- Ima to svoje. Duga je to priča.

- Oćeš kazati kako mi nemamo vrimena. Kazivaj, pa da je od sedam dana.

- Ma nije jopet tako dugo, kolko odma triba razumiti. Kaziva meni jedan stariji čovik šta je oda po svitu brodovima. A kaziva mi je da je bijo u nikome mistu u Italiji, di kad kažeš Talijancima da ćeš reći svome “kumu”, tome i tome, pocrvenu ki tukci i unda te puštu iz pržuna. Pa da su svojim očima vidili koje si zlo dilo počinijo. Stra ji kuma. E, zato je najbolje da i mene zovu kumom.

- Kume Paško, oćeš li ti nami biti arambaša?

- Ako niste ženjeni i ako niste taki da ne morete brez kuće i matere, moglo bi se o tome besiditi. I da se čvrsto zakunete. Jeste li se voljni zakleti?

- Jesmo, dašta smo.

- Jel ko ženjen? Ako je ko ženjen neka odma iđe svojim putom.

Kolutao je pogledom od jednoga do drugoga, ali se nitko nije javio.

- Ima li taki među vami da ne mogu brez kuće i matere? I taki neka odma iđu svojim putom.

- Je. Sve će zamnom naricati. Odanit će jadna žena.

- Daklem! Kud ja tud i vi?

- Dašta!

- Šta ja to i vi?

- Dašta!

- Ima li iko da ima štogod drugoga kazati? Neka odma govori, jer sutra se više ne govori. Sutra se sluša.

- Dašta. Ko ima šta govoriti!

- Imam ja reći. Tužni li ajduka. I arambaše. Zaklinju se nasuvo, bez kapi vina. Dočuje li se, Bože, talje.

- Dobro i govoriš. Da se ne pronese, kakav arambaša takvi mu i ajduci, iđem ja obraz osvitlati.

- Kud ćeš? A Talijani?

- Bolje glavu izgubiti, nego se osramotiti. Arambaša nije moga obraza osvitlati kad se prvi put zakletva ajdučka davala. To ti je isto ka da su apoštoli ostali bez vina. A čime bi se pričestili? Iđem ja obraz svitlati. A vi, čekajte i mirujte, jer ko prikrši odredbu arambašinu bolje da ga i nije. A dođe li ono, od talijanske vode, neka svako iđe za jedan rastić. I neka tuvi di je, da kogod ne bi ugazijo.

Pajac se izgubio u gustišu, a ostala dvanaestorica šutljivo nastavila drijemati polegnuti svaki ispod svoga stabalca.

- Jedan da ostane budan. Da ne bi sve ovo po zlu krenulo?

- Ta ti je pametna. Moga bi biti desna ruka kumu Paški.

Nisu mogli zaspati jer se veoma skoro noćnom tišinom počela razlijegati pucnjava. Znali su da se to Talijani sada šuljaju po svim cestama i putevima, tražeći one što su izvršili napad na njihovu “oružanu silu”. Znali su kako sada zaviruju u svako selo i zaselak, mozgajući kud su mogli otići i dokle su mogli doprijeti. Njih je šuma skrivala, a imali su i tu jednu pušku, otetu Talijanima.

- Samo da ne natreve na arambašu?

- Bila bi to prava nesrića. Biti arambaša jednu veče i odma dospiti u ruke neprijatelja.

- Sve mi se čini da nije ovaj kum Paško baš nesnalažljiv. Sićaš li se kako onoga uvati u pišanju? A i za koliko je sve ovo smislijo? Privariti Talijane, ošišati ji i zavezati za kamijon, uteći noseći sa sobom njijovu večeru, naći ajduke i već biti arambaša. Sve to u jednu jedinu veče.

- Živija naš arambaša! Pa da noćas i žedan ostanem.

Talijani su dugo u noć pucali, ali se Pajac nije izgubio. Nije prošla ni dobra ura kad se vratio noseći na sebi veliku ovnovsku mješinu punu vina. Za pojasom je držao obješenu bukaru, zataknutu za držak. U drugoj je ruci nosio demižonku pletenu od vrbova šiblja.

- Arambaša časti! Nego, nema ciloga. Ima vas suviše golobradi, da vam ne udari u glavu. Evo ovde je voda. Ko zna, neka pije. Ali s mirom. Ko ne zna, crni će ga đava odniti. Ja mu kažem, na vrime.

- Oklen ovo donese?

- To šta si sada pita, da više pita nisi. Donosi se odanlen di ima. Nećeš doniti otamo di nema. I uči odma, ne uči se svašta pitati. Pi, to je važnije.

Novoimenovani harambaša Pajac i njegovih dvanaest hajduka tu su noć, dugo u noć pili vino, zalijevajući orobljenu talijansku večeru. Talijani su do zore pucali po okolnim selima, tragajući za novopečenim “banditima”. Oni su pozaspali, pijani malo od iznenadnosti, malo od umora i ponajviše od vina. Ali tamo gdje su bili, ni vukovi ih ne bi našli. Prva hajdučka noć, ona što će započeti slavnu priču o golim Talijanima zavezanim na kamionu i bez večere, a koja će se pripovijedati ubuduće kraj svakoga prela i ognjišta, završila se sanjivim jutrom i rosom na oskudnoj hajdučkoj odjeći.

- Što će biti sutra?

Nitko od njih nije znao što će biti sutra. Pokatkad se svakome činilo svejedno. Zar je bilo lakše podnositi da te netko ostriže kao marvu, da te napoji smrdljivim napojem, na koncu da ti nepozvan ukrade dom, zemlju i domovinu? Zar je pobjeći u hajduke bilo teže od onoga što je čekalo sav taj svijet kad sjedeći kod kuće danomice otrpljuje poniženje za poniženjem? Pajac i njegova družina odlučili su krenuti na neki sasvim drugi put. Netko će ih zvati hajducima, odmetnicima, netko kradljivcima i lupežima. Netko bi ipak mogao razumjeti kako je ponekad pobjeći u hajduke jedino što preostaje čovjeku, kad ne dozvoli da mu “kadija” traži svoju “ćitabu”.

 

Poglavlje osmo

 

Priča o golom Talijanu, zavezanom za kamionsku kabinu i njegovom svečanom prolasku pored gostionice “Kod Škite”, ispočetka se stidljivo došaptavala od dvorišta do dvorišta. Kad su Talijani zaposjeli sve ceste i čitavom bojničkom silom pokušali uhvatiti krivce, zalazeći u svaki zaselak čitavog kraja, kao da su tim postupkom i razglasili priču. Ljudi su se raspitivali za uzrok, a onda se potajice smijali, pred Talijanima glumeći ozbiljne i neupućene, bojeći se da i sami ne popiju bukaru ricinusa ili dobiju u rebra kundak talijanske tvrde puške. Tako se priča spustila niz Brinu do Otoka, gdje ju je tajanstveno primio na znanje najprije Čvorak, a onda po Čvorkovu kazivanju i Svetina. Kroničar kao da ju je čuo posljednji, jer s njim je bilo teško razgovarati. Gvardijan ništa nije rekao, ali način na koji su mu se igrali brci, bolje rečeno mjesto na kojemu muškarcima njegove dobi rastu brci, činilo se kako ga ta vijest nije baš rastužila. Bilo mu je napokon jasno zašto su još od sinoć Talijani toliko razdraženi i zašto su pojačali svoju netrpeljivost prema svima na Otoku.

Harambašu Pajca i njegovih dvanaest hajduka zatekla je rosa ispod stabala, pozaspale i pripite, ali im nije uspjela nauditi. Kad su se počeli buditi i pridizati, već je odavna sunce osušilo rosu s njihove oskudne odjeće. Pitanje koje se samo od sebe nametalo kao da je bilo na vrh jezika svakome od njih.

- Šta sada?

- Sada je ka i juče. Sada je ka i sutra. Juče i sutra ti je ka i danas. A danas triba naći ručak, doniti vode i dobro paziti da niko ne sazna ko smo mi i šta ovde radimo. Ako sam ja arambaša, a vi se zakleli da ćete kud i ja, i da ćete šta i ja, onda triba odma znati šta se radi.

- A šta se radi? Osim šta se trči svaki tren ispod rastića?

Pajac ih je sve dobro promotrio, a onda počeo upirati prstom. Izdvojio je četvoricu i naredio.

- Vidite li ono selo tamo?

- Vidimo.

- E kad vidite, ajte tamo i donesite po koju kokoš. Možete i gusku ako je nađete.

- Usrid bila dana?

- Ajduci kradu u svako doba. Ko to ajducima odeđuje kad će krasti? Nego, čuvajte se Talijana. Ako vas uvate, znate kako će se radostiti. I čuvajte se pivaca. Oni ne volu kad im se zavlačite u kokošinjac.

Određena četvorica kao da su se malko kolebala, ali ih je Pajac ohrabrio.

- Šta čekate? Šta prije donesete prije će ručak biti. Ili mislite da bi vam bile bolje talijanske “bukice”? Ajmo, na posa! I ako vas ko vidi, ajte onda u krug, pa da mislu kako ste otišli na drugu stranu.

Kad su se četvorica odabranih izgubili u gustišu došao je red na ostale. Jednima je naredio da prikupe dovoljno suharaka kako bi mogli vatru naložiti, a drugima da se spuste na suho korito Čikole i pronađu izvor koji nije na suši presušivao. Vino što je ostalo od sinoć prelio je iz mješine u demižonku, prije se umivajući ostatkom vode što je sinoć bila pretekla. Dao je mješinu ostatku svojih hajduka i poslao ih po vodu.

- Di je voda? Lako je tebi kad si ovda prolazijo. Mi ovde nismo nikad bili.

- Pravi ajduk nikad ne ruča na istome mistu. I ne pije vodu na istome izvoru. To znači da ćeš tražiti vodu i tamo di te niko ne može na nju uputiti. Ajde, i traži! I bez nje se ne vraćaj!

Prvi je hajdučki dan bio uspješan. Ona četvorica donijela su pet kokošiju i jednoga pijetla. Drugi su donijeli vodu, a treći su već odavna pripremili vatru. Pajac nije dao veliku vatru da ih dim ne izda. Morali su je neprestano rasplamsavati kako bi bilo što više plamena, a što manje dima. Kokoši su očerupali i natakli na ražanj. Nestrpljivo su čekali da se meso ispeče i da ga mogu slasno pojesti. Kad su se najeli i napili vina čiju je mjeru Pajac određivao mrkim pogledom, ponovno su polijegali po travi, a onda je došao trenutak obrazovanja.

Pajac je zauzeo pozu učitelja, spreman pravo odgojiti svoje hajduke u poslu u koji su upravo ulazili. Zato je sjeo na povišeno mjesto i dao im do znanja kako je njegova riječ prva i posljednja i kako ga moraju pozorno slušati.

- Šta smo mi ono?

- Ajduci.

- Ajduci veliš? Dobro, ajduci. A šta su ajduci?

- Ajduci su ajduci. Kradu i bižu.

- Šuti i slušaj! I dobro pamti i upamti. Ajduci nisu lupeži, ajduci su pošteni i pametni lupeži.

- Kako?

- Evo vako. Da nije bilo ovi Talijana, mi bi ti sada bili cile glave i svaki bi sidijo isprid svoje kuće. A kad su nas ti lupeži ošišali i napojili onim smradom zbog koga sam danas drišijo gaće cili deset puta, e onda, onda smo mi samo ljudi koji se branu. A kad se mi branimo, oni svoj posa ne zovu lupeškim, a naš zovu. Vidiš ti kurvi? Kad oni nas ošišaju to nije ništa, a kad mi nji ošišamo oni odma za pušku i ubiti. Jer smo mi banditi, to će po našku reći lupeži.

- Oni su lupeži, mate im lupešku!

- Vidi dalje. A kad smo se obranili oni bi nas, da isprid kuće sidimo, sada u pržun ili na striljanje, a nismo im ništa učinili osim ono šta oni nama činu svaki dan. Kad moramo bižati i kad ne možemo siditi isprid svoji vrata, mi moramo štogod isti i piti. Kad nam ne daju isti i piti isprid naši kuća, mi moramo isti i piti isprid tuđi kuća. To nije lupeštvo. To je ajdučija. I evo, sad sam ti reka šta je ajduk. Čovik koji biži od svoje kuće jer mora i krade u tuđemu kokošinjcu jer su mu lupeži njegov pokrali. Razumiš li ti šta ti ja ovo govorim?

- Ki dva i dva.

- Ko je onda kriv šta mi krademo? Mi ili Talijani?

- Talijani, mate im lupešku!

- Kad mi dočekamo Talijane i odnesemo njijovu večeru, i kad ji ošišamo onako kako su oni ošišali nas, kad zapišamo u njijov kazan onako kako su oni nama davali piti njijovu pišaku, ko je onda zločinac, mi ili Talijani?

- Oni, mate im lupešku!

- Kad ste lipo sve to razumili, sada ću pitati dalje. Morate brzo nauk učiti. Vidiš li ono isprid sebe, to di si ukra kokoši?

- Vidim. To je selo.

- Znaš li ti ko sve u selu živi? Ne moraš mi reći, ja ću ti reći. Ima dobri ljudi. Ima i rđe da je rđa ne može dostići. Najgora od svi rđa to su ti oni šta su se prodali Talijanima za magaretinu. Ako nisi zna, Talijanci idu mačke i magarce ki da tebi kogod janjca donese. Je viruj mi, kaziva mi je oni stari, šta mi je i o kumu kaziva.

- Je li moguće? Mačke i magarce da idu?

- Dašta je nego moguće. Ali, dalje slušaj! E, sada ti ne moram tomočiti da ćeš, kad pođeš u krađu, najprvo zaviriti u pritorak žbirima. Ne žali odniti ni janjca, ni kokoši. Ni vola, budeš li ga moga povesti. Čuvaj se oni drugi. Da nisi, bez velike nevolje, poštenu čoviku nikada ništa ukra. Tako radu pravi ajduci i pošteni lupeži. A sada, vidiš li ono tamo daleko ispod Promine?

- Vidim.

- Šta je ono?

- Ono je Grad.

- A ko živi u Gradu? Jopet ne moraš govoriti, ali tuvi šta ti ja govorim. U Gradu ima siromaka kolko oćeš, ali ima i oni šta ne znaju šta imaju. Pamti, razumiš one šta nemaju jer su ka i ti, a onima šta imaju, neće propasti ako im koju gusku odneseš. Odnesi je, i ne žali. Onda, u Gradu žive oni šta puno pričaju, a od njijove priče, đavle da je ikome koristi. Da ti bude bolje, zovu ji pulitičarima. A tu su ti još suci, pa advokati, pa učenjaci, pa dokturi, pa, ko bi ji sve nabrojio.

- Ima ji ki gamadi, svi vrsta.

- Vidiš. Ni gamad sva nije ka gamad. Neki ti tribaju, a neki će te ugristi. E, prije nego te ugrizu, uzmi tavu i za zid ji prilipi.

- Tako valja. Gamad. Mate im pokvarenu!

- Pulitičari su svi vela, ali za sva vrimena zapamti, svi su nikako priglupi i šuplji. Pogledaj ji, stani pa poslušaj. Jedni su za Talijane, za Vrancuze, za one Inglezine. Jedni za Austriju i Ugarsku. Jedni su za Ruse. Drugi za Ameriku. U zadnje vrime sad govoru da su za Srbe. A ludi ljudi! Ko more bolje čuvati svoju kuću od onoga čija je kuća? I ko more bolje uzorati tvoju njivu od tebe? Niko! Zato smo mi lupeži jedini pravi rodoljubi. Ovo nije ni Italija, ni Austrija, ni Amerika ni Srbija. Ovo je Rvacka i mi smo rvacki lupeži. Da je naša Država, mi bi sidili sada isprid svoji kuća u svojoj Državi. Kad nemamo države, mi moramo bižati. Zato je ova Država naš pravi neprijatelj. Ona nas goni u planinu, a mi joj nećemo ostati dužni, mate joj tuđinsku.

- Dobro si reka! Mate joj lupešku, majku vakoj Državi!

- Kad si već to sve razumijo, šta ti je činiti kad budeš ima priliku biti blizu pulitike? Oprostiti joj?

- Šta oprostiti? Orobiti je.

- Dobro si reka. A sad vas jopet pitam. Čijo je ono selo di ste kokoši ukrali?

- Ko zna?

- Znam ja. Moje. A pivac ovaj, šta mislite čiji je ovo pivac? Odma ću reći. Moj. I ne daj Bože da vas je moj ćaća zateka. Ne bi vi puta više vamo našli. A sve sam ovo smislijo da vas naučim. Pamtite, nikada, ama baš nikada, nećete krasti u svome selu. Vi kradite u tuđim selima, a drugi će lupeži krasti u vašim selima. To je pošteno.

- Dakud je nego pošteno.

- Prije nego šta krenete u krađu, dobro pogledajte kome kradete. Ne smi se dogoditi da pokradete sirotinji od puno dice i kakvoj udovici i siromašku. Di ima deset ovaca tu da nisi ni ovcu pomuza, a kamo li je ukra. Di ima pedeset, pa da dvi i uzmeš, a di je stotina, ne žali.

- Ne žali. Ne žali.

- Pravi ajduci neće se uvik baviti svakom krađom. Kokoši, patke, guske i ostala kukavelj, to se krade samo onda kad je krajnja nužda. Pravi ajduci kradu volove, krave, jarce, ovnove i pršute. Ko se bude valija, ovime da se vali.

- Jesi pametan. Di sve ovo nauči?

- Bilo je pametni i prija mene. Nego, slušaj dalje. Ti misliš, danas si ukra pivca u kokošinjcu kuma Paške i da će ti to biti i sutra. Moli Boga šta si živ pivca donijo. Pravi lupeži moraju uvik biti na oprezu i moraju znati da je teško ljude privarit. Posebno u podne.

- Šta je onda činiti?

- Saću ti reći. Kad je u selu mirno, onda u svako doba moreš naići na svakoga. Ali, kad se pročuje, na tom i tom mistu, taj i taj vidijo to i to. Ne boj se, sutra tu nikoga. Pa ispričaš: sinoć oko ti i ti doba, priko naše ulice bila procesija u bilini, neki mrtvi sa svićama, kriću od našega šematorja. Pa ispričaš: ispod staroga i debeloga rasta sinoć toga i toga dočeka đava.

- Đava veliš da ga je dočeka?

- Muči tamo. Ti povirova ka da je to bilo. Vidiš li kako te učim da ne poviruješ ti, nego da poviruju drugi. Sad dalje o đavlu. I porvaše se oni. On u beštimu, đava mu na prsi, on u molitvu, on đavlu na prsi.

- Jesi to lipo smislijo!

- Svaka ulica mora imati svoju mrtvačku procesiju. Svako raskrižje mora imati svoga vukodlaka, svoju višticu, vilinska kola i sva moguća čudesa. Kad to pošteni ljudi čuju, čim prvi mrak odmiču se od prozora, žene ne izlaze vanka bez teške muke, a dica pokrivena biljcom i usrid lita. Tada dolazu lupeži. I mogu ukrasti šta oćeš. Nema boljoga žandara od straha. Sve ti sam napravi, ti samo uzmi.

- Ima li još te nauke? Pravo sam ožednijo.

- Napi se, a onda nastavljamo.

- Pitaćeš me di nam je kuća? Pravo ćeš pitati. Dobićeš prav odgovor. Naša je kuća svaka uvala, pećina, brdo i planina. Tu di smo tu smo danas, a di ćemo sutra biti, to znade samo dragi Bog. Niko više. Ako se ko izgubi, pametan je, naći će nas sam. Ako se ko sa žbirima sjatači pa počne raditi Judine posle, neće nas nikada naći jer je glup ki svaki žbir. Svaki je žbir glup, jer da nije, ne bi ni bijo žbir. Misliće da smo na Svilaji, a mi ćemo biti na Velebitu. Kad bude mislijo da smo na Dinari, mi ćemo biti na Promini. Ni đendari nisu ništa pametniji od žbira. Uvik će trčati za ajducima, ki uvik, a ajduka neće biti baš tamo kud oni trče. Ako kojoga ajduka đendari uvate, to nije ni bijo pravi ajduk. Pravi se ajduk ne da ni jednome đendaru uvatiti.

- Jesi li kraju? Dodijalo slušati o ajdučiji.

- Još samo jedno. Ka šta sam reka mi smo grišnici, ali nismo odmetnici. Beštimati se more samo u krajnjoj nuždi. Svako se mora bar jednom u godini za svoje grije skrušiti. I nemoj da ti vratar dade moliti «očenaše».

- Dašta? «Očenaše» daju za pokoru.

- Siti se kakve udovice s puno dice. Ili siromaka. Otkini komad pršuta ili koštradine i obisi o vrata, noći kad te niko ne vidi. Neka se dičica omrse. Vratrima slaži da si izmolijo sve «očenaše».

- Oklen ti sve to izlazi? Glava ti je ki četri jača varćaka.

- Sad ste sve čuli. Prizalogajite! Ako kogod ima još štogod pitati, neka pita? Onda put pod noge. Ko zna koja će nas sutra pripoznati planina?A gledaj, planina do planine i sve naše. Pa mi smo ajduci. A pravim se ajducima ne zna kud iđu i oklen se vraćaju. Kakvi bi to i bili ajduci kad bi svak zna njijove posle? Samo ajduci znaju svoje posle.

 

 

Poglavlje deveto

 

Talijani su poslije onako sramotne završnice svetkovine Velike Gospe, kad su Pajac i njegova hajdučka družina ostavili podsmijehu talijansku “oružanu silu, a okolni seljaci na svim prelima prepričavali o golim Talijanima zavezanim na kamionu, pojačali svoj oprez i nasilništvo. Sada do zuba naoružani i uvijek na oprezu, nikada ne idući u malim grupama ni pojedinačno, pretresali su svaki zaselak i svaku kuću, tražeći moguće počinitelje. Svakoga su sumnjivca, posebno sve one prošišane, privodili onoj dvojici golišavaca kako bi mogli prepoznati “bandite”. Najgore u svemu jest to da nitko nije ni znao za hajdučku družinu kuma Paške pa nije mogao zasigurno ni znati tko je te večeri nanio tu golemu sramotu talijanskoj oružanoj sili.

- Nema našega Paške. Već se osom dana kući ne vraća. Šta se tebi čini, bi li on moga šta od ovoga učiniti?

Pitala je potiho Pajčeva majka svoga muža. On je, ne pokrećući ni jednoga djelića tijela od točke u koju je buljio, najprije odšutio pitanje, kao da ga nije ni čuo, a onda je isto tako tiho odgovorio.

- Nema ni pivca.

- Možda su drčina. Govorijo je da će se ženiti. Di će ti on prid ženidbu u kokošinjac. Nije poludijo. Znaju berekini, ko će ji naći?

- Nisu drčina. Sve sam već ispita. Nema ni drugi pet kokošiju. Tu posli čisti nisu. Nigdi ni perja. Jopet, priča se kako je kumu Zveki nestala mišina i kako je neko nače bačvu opola. Ako je, nije sam. A kud je otiša, znajući ga, neće biti ni gladan ni žedan. Za ostalo, već će se snaći. Lito je i nije ledeno. A cura, ako je prava, čekaće. I ti si čekala, pa šta ti sada vali?

- Nije meni jadnoj di je on, nego da ne pane u ruke ovim Talijančinama. Vidiš li, crn ne bijo, šta radu? Bojim se, pane li jim šaka, mogli bi ga striljati.

- Imaju i zašto. Lipo li su mi sve pripovidali.

- Šta su ti pripovidali?

- Puno toga lipoga. Čovik to sluša i ne more se nadiviti od priče. Da se to zbilo baš u našom selu. I da su to napravili naši ljudi.

- Pričaj, šta su ti pričali?

- Vozi Talijanac kamijon kroza Širitovce, a ljudi isprid “Škite” vide čudo. Jedan, da su ga zavezali za skale pa stoji ki spomenik njijovu caru Emanulu, a drugi da nije moga izaći iz auta jer su ga zavezali lancom i katancom. Oni glavni šta je napa Talijance da im se u kazan upiša. Ko to more platiti? Pa da i glavom plati. Dok je svita, ajme Talijancima ruga.

- Tebi je to za smij. A šta ti dite more poginit, o tome ti brigu ne vodiš?

- Muči, ženska glavo, šta se ti razumiš u muške posle. Bude li to tako kako se priča i bude li to sve naš Paško učinijo, e, vala, oprostiće mu ćaća pivca, a kum Zvekan opol i mišinu.

- Muči ti, đava ti jezik pogani! Unda rondaš na koga se uvrga. Na te se uvrga, a radi naopako isto ka i ti.

- Reka sam ti da se ne mišaš u muške posle! To su muški posli, to ja tebi govorim, a ti to nikako da utuviš. Ovo je muški posa, pa da se i pogine. Nikad vi ženske to nećete razumiti.

- Eto, vi muški oćete. Muči, bolje ti je! Da te kogod čuje? Zlo ćeš nam na glavu. Talijanci nudu sto kila rane onomu ko reče ko je napa na njijovu oružanu silu. Znaš kakvi su ljudi?

- Znam, znam. Pita me već oni šta danom drži uši u selu, a noći pere jezik kod Talijanaca na Slapu.

- Pa šta mu reče? Ne vidiš li da talja pada na našoga jadnika. Kud će i šta će ako ga uvatu?

- Reka sam da je otiša u Slavoniju kukuruze brati. A ti da si mučala. Vi ženskurine i ne znate ništa nego lajati. Đava vam jezik pogani odnijo.

Razgovor Pajčevih roditelja prekinuli su dozivi izvana, iz susjedstva.

- Kuma Mande! O, kuma Mande! Di je tvoj Pajac? Nema ga od Velike Gospe. Da mu se šta nije dogodilo?

Do vrata je dopiralo pitanje seljanke iz susjednog dvorišta. Pajčev je ćaća šutio, ali mu mater nije otrpjela znatiželju u najgore moguće doba.

- Di će biti? Otiša brati kukuruze. Zar ti misliš da je moj Paško ki tvoj, to će reći ni za šta. A kad on dođe pa čuje da si ga prid ženidbu umisto imenom Pajcom zvala, e ti se onda s njime razgovaraj. Viruj mi se, ja se neću ni mišati, nit ću braniti.

- Po selu se svašta priča. Da nije otiša brati kukuruze. Da je na drugome mistu.

- Sriću im đava odnijo poganima. Nemaju svoga posla. Stalno zadirkuju u moga Pašku. Ma neće mi biti ža kad budu s Paškom posla imali! Znaš da Paško nikome nije dužan osta!

Otok je, što se Talijana tiče vrio kao košnica. Stalno su dovodili u zarobljeništvo svećenike okolnih župa, neko su ih vrijeme ispitivali, a onda bi ih dovodili do granice novostvorene Jugoslavije, pa ih tamo protjerivali. Svetinu i Čvorka počeli su pretresati kad bi se po potrebi našli na Slapu, u blizini talijanskog logora. Svetina bi podigao ruke prema nebu i to bi prošlo sasvim mirno. Kad se Talijanac dotakao Čvorka, on bi se stao izvijati, otimati i tako smijati da bi skupio sav talijanski logor, ispočetka naoružan, a nešto kasnije u čudu i smijehu. Čvorak se pravdao, nesigurno do kraja, radi li on to budale od Talijana ili stvarno ne podnosi dodirivanje.

- Škakljiv sam. Ne diraj u me pa nećeš morati ni slušati.

Mnogi koji nisu nikada čuli za Pajca i njegovu hajdučku družinu imali su priliku slušati neke neobične priče o nestanku blaga, o provaljenim konobama i mnogo toga što bi se od male grudvice znalo premetnuti u čitavu lavinu. Svoj trojici talijanskih doušnika netko je odnio lanjske pršute, pokupio sve kokoši, do zadnjeg koluta sušenog sira i onaj iz mješine. To se dojavljivalo iz gotovo svih sela od Svilaje do Velebita. Pročulo se kako su nestali volovi sa Svilaje, kako je nestalo vina u Kotarima, kako su orobili drniškoga advokata i odnijeli mu podosta novaca. Pročulo se kako je netko našao jednoga Talijana kod cure u nekom svilajskom selu, pa da su ga skinuli do gola, ukrali mu oružje, odveli sa sobom u planinu i onda gola i bosa pustili na zimu. Talijan da je iza toga tri dana pored vatre drhtio kao prut. A da su ostali Talijani, čitava bojna, uzaludno trčali, pretražujući planinu, a da nisu našli ni jednoga jedinog traga. Pod svakim stablom i za svakim kominom prepričavala se priča o tajanstvenim lupežima koji uvijek znaju komu će što ukrasti i koji kao da i nisu ljudi. Dođu, ukradu, odu. Niti ih je tko igdje čuo, niti ih je tko kada vidio. Imena im se ne zna, odakle su, ni to se ne zna. A Talijani još od Velike Gospe za njima trče, a svaki žbir, da je najtajnovitiji, mora dvaput zakatančiti svoju konobu i tri psa staviti na vrata tora. Svejedno, sutradan, nema najboljega ovna, nema najugojenijeg teleta, nema vina ni rakije. Čudni neki lupeži, prepričavali su ljudi, čineći od onoga što se malo dogodilo veliku priču, a često i od onoga što se nije dogodilo, ono što su mnogi kao istinu povjerovali. Tako se priča o tajanstvenim hajducima uskoro našla u svakoj neobičnoj i tajanstvenoj seoskoj priči. A tko to priču može zaustaviti? I tko može spriječiti da njezini junaci, ti tajanstveni hajduci, ne poprime odlike moćnih, mudrih i neuhvatljivih junaka. Nitko. Ni talijanski doušnici po svim selima. Ni talijanska oružana sila, ma koliko se pouzdavala u moć svojih pušaka.

- Hvala ti, oče Gvardijane, za sve što si za me učinio. Hvala i vama ostali fratri. Ovo vrijeme što sam ga s vama silom proveo, u logoru kao zatočenik ovih bezbožaca, pretvorio mi se u raj. Izuzme li se da sam ovdje doveden silom kao izopćenik talijanske Države, sve ostalo, zahvaljujući vama, bilo je kao u raju. I vaša dobrota i vaša molitva, i to što ste me, ni sami ne imajući dovoljno, hranili. Hvala vam! I kad god budem mogao, za ovo ću vam se odužiti. Ako nikako drugačije, svi Murvičani zadarski, moji župljani znat će kako ste bili dobri prema njihovu župniku.

Tako je fratrima okupljenima u blagovaonici poslije ručka govorio posljednji preostali talijanski zarobljenik, don Ivan Milić. Tog popodneva, jer su ga proglasili slobodnim poslije tromjesečnog zarobljeništva, mogao se vratiti u Murvicu. Uskoro se proširila priča kako su Talijani pustili na slobodu sve svećenike, zatočene po Dalmaciji, a i one zatočene u Italiji.

- Odlaze! Napokon odlaze! Radostan je i s oduševljenjem fratrima dokazivao fra Metod.

- Oklen znadeš?

- Novine pišu. Evo čitaj! Njihove pišu. Da su im naredili iz Londona i Pariza. Moraju otići iz Dalmacije. Moraju, razumiješ li ti mene?

- I dosad smo mi čitali te iste novine. Pa opet, nisu otišli.

- Ovo su najnovije, čitaj, sve ti piše.

Fra Metod se gotovo ljutito obrušio na vječne fratarske sumnjivce, uvijek sumnjičave na novine i nesposobne ikada i išta prihvatiti kao radosnu vijest. Udarao je slobodnom rukom točno po napisu, pokušavajući bezuspješno uvjeriti sugovornike kako je to konačna istina.

Bila je već kasna jesen. Otok je već odavna otpustio lišće vrbama i jablanima. Ribe su otplivale u dublje vode, a jugovina, izmjenjujući se s burom, manje je dopuštala suncu izlaziti i grijati. Fratri su već odavna stavili plašteve i sve češće ruke zavlačili u duboke rukave. Talijani su spremali stvari. Činilo se kako ovoga puta stvarno namjeravaju zauvijek otići i kako će se obistiniti fra Metodovo lupanje podlanicom o novine.

Kroničar nije ulazio u razgovore. Nije nijekao fra Metodovu radost, niti je potvrđivao sumnje ostalih fratara. Kad se našao u svojoj sobi i kad je nalivši pero novom tintom započeo pisati, na njegovu je listu ostalo zapisano slijedeće:

- “Dvadeset sedmog studenog tisuću devetsto devetnaeste: Danas su otputovali talijanski karabinjeri i tako nas ostaviše na miru i mnoge obveseliše svojim odlaskom. Dao Bog, da nam se više ne povrate ni oni, a ni bilo ma koji vojnici.”

Kroničar je taj trenutak talijanskog «odlaska» čekao kako ozebao čeka sunce. Posljednji je od fratara povjerovao u to što javljaju iz svijeta najnovije vijesti. Nije se dao navući u nadu bez utemeljenja i nije nikako želio povjerovati u krajnji dobar ishod. Drugima se činilo kako je talijanski odlazak gotova stvar, a Kroničar je u svemu gledao tek novu postavu stare zamke. Hrvatsku će ponovno uhvatiti u ropstvo. Slutio je to, svi su mu to znakovi pokazivali. Tko više vjeruje Englezu i Francuzu? Da svi povjeruju, Kroničar neće. Nikada to neće povjerovati. To su narodi zamki, bez ikakva poštenja i pravednosti.

Talijanski motorni brodovi zamakli su za žbunje izraslo na malome rtu, izbočenom u Rijeku, kad se krene nizvodno prema velikome Slapu. Svetina i Čvorak mahali su im kao najboljim prijateljima. Talijani su ih gledali ozbiljnim očima koje su škiljile ispod na čelo duboko navučenih bojničkih kapa.

- Anđelija vija Italija! Vikao je Čvorak.

- Si sinjora! Vikao je Svetina i ne razmišljajući što je Čvorak već rekao.

- I vidijo vas kad i Čeko svoga pokojnoga ćaću.

- Vija! Vija Italija!

- Bono vino!

- I rakija! Vija Italija!

Svetina i Čvorak tako su ispratili talijanske okupatore u povlačenju.

- Lipi da ji đava odnese, mate im lupešku!

Svetina je gromoglasno psovao sad kad su zamakli za rt i kad se mogao čuti još samo zvuk benzinskog motora.

- Ne vriđaj lupeže. I tiše. Fra Vencislav dobro čuje, a ti ne govoriš šta triba. Moga bi povećati «očenaše».

- Šta si reka? Pitao je Svetina. Čvorak mu je sasvim tiho odgovorio, samo onako, da nastavak govora ne čuje fra Vjenceslav.

- Reka sam, da ji lipi đava odnese, odsad dovika. Eto to sam rake!

- To si im dobro reka!

Svetina je potvrdio, iako se ne bi mogao baš zakleti kako je baš svaku Čvorkovu riječ razumio. Otok je ostao sam sa svojim stanovnicima. Masline su bile dozorile i trebalo ih je brati. Pastiri su već dojavljivali kako su ojanjeni prvi janjci, a svinje su pohlepno jele ne shvaćajući da im to ispunjavaju posljednju želju prije klanja. Božić nije bio daleko i vrijeme je brzo proteklo. Poslije dugo vremena fratri su dočekivali Božić onako kako bi trebalo da se redovnici za Božić spremaju.

Kroničar je sabirao vijesti i svakodnevno zapisivao ono najvažnije. Godina na izmaku ostade zapisana kao nešto izuzetno teško i neukusno. Zbog Talijana i zbog mnogih koji im dadoše činiti to što su činili. I završi godinu, tu, tisuću devetsto i devetnaestu dubokim, proročkim riječima.

-”Na trideset i prvoga prosinca tisuću devetsto i devetnaeste: Ova godina ostat će zapamćena u povijesti. Mirovna skupština, koja se je bila sastala odmah početkom godine, evo svršetkom iste nije učinila ništa, nije zadovoljila nikoga, dok mnogi narodi trpjeli su gore negoli je to bilo u vrijeme rata, kao što mi Dalmatinci, koji se nalazimo u području zaposjednutom od Talijana. Oni su nam oduzeli svaku slobodu: pošte nikakve, saobraćaja ni s kim, putovanje skopčano s velikim troškom i neprilikam, a ako tko otvori usta i pokaže se protivan istim, zatvaraju ga ili što je još gore, odvode u ropstvo u Italiju. Ovo njihovo postupanje otvorilo je napokon oči i onima, koji su se nadali od njih kakvu dobru.”

- Dobro čuvajte tor i štale. Priča se kako ima neka lupeška skupina, da kradu i odnose sve čega se domognu. A da im još nitko nije u trag ušao. A i vas dvojica, kad svaki dan po deset puta vozite brodove, otvorite dobro oči i uši.

Tako je Gvardijan opominjao čobane i najamnike, posebno to preporučujući Svetini i Čvorku. Kad su ostali sami, Čvorak je tumačio Svetini.

- Ništa on ne zna. Ko je ču još da su ti lupeži siromaška orobili? Jesu žbira, ma da je ne znam ko. Jesu i suca i advokata. Jesu i di ima. Ali, ne valja grišiti duše i govoriti šta nije. A nisu od Samostana ni jedne masline uzeli. Valja biti pošten, pa pravo reći.

Svetina se, potpomažući se rukama naličnim loparima, pokušavao složiti sa svojim sudrugom.

- Ovi učeni ljudi, Bože mi napomoć, ka da nisu uvik pri pameti. Kaže ti, čuvaj Samostan. A ko more Samostan bolje od nas čuvati? Ma da je najbolji lupež, ma da je i najgori Talijan? Pa šta smo mi ovde kad bi nam neko samo tako moga ukrasti?

Čvorak se složio, ali je nastavio dalje.

- More, sve se more. A drugi je par opanaka oće li. Da je kum Paško tijo šta orobiti, džabe bi ti, moj Gvardijane, opominja čobane. Nema tog čobana komu kum Paško ne zna pute. Kum Paško nije odmetnik. Samo grišnik. I ne dira se u sveto. A ovo je misto sveto. I Otok, i voda, i sve šta vidiš. I onda kad smo mi ovde.

Svetina je počeo govoriti onako kako govore tužni, oni što su dugo već sve protumačili, a poslije svega nisu ih razumjeli.

- Dobro si reka. Šta učeni znaju? Š njima se ne moreš ni ka čovik razgovarati. Da nije toga, davno bi kum Paško poijo papršnjake od janjaca, potrga grožđe na Remetiću i začinijo kupus iz Gvardijanove kamenice. Šta š, oni mislu da je kum Paško lupež, a ni nama nije bolje. Da pitaš pola ovi vratara, pola bi ti reklo, da smo pametni ne bi ni bili ovde, ne bi ovde stali, nit bi brodove vozili.

- Ka da mi brodove vozimo jer nemamo šta isti. Na svitu se može uvik za se zaraditi. Oni ne razumu.

- Niki priuču, pa ništa ne razumu. Niki ne douču, pa jopet.

- Svake li smo ji vrste vidili. Riči im čovik ne smi kazati.

- Bože mi prosti, nekad mi se čini da je vra Petar jedini ovde pametan. On nikad viče, gunđa ka najzadnje gunđalo, ali š njime se barem moreš razgovarati ki s čovikom. Nije on nikad reka “čuvaj Samostan”, ka da ne vidi ko Samostan čuva. I šta će to govoriti. I nije reka: kum Paško je lupež. A vra Petar znade, znade. Bolje od oni drugi.

 

 

Poglavlje deseto

 

Fra Metod, onaj fratar što je svako malo udarao svojom izokrenutom desnicom po novinama, dokazujući fratrima kako crno na bijelome piše da Talijani moraju otići iz Dalmacije, tek je djelomice bio u pravu. Talijani su bili otišli s Otoka i ponijeli sa sobom sve svoje stvari. Čak su bez riječi otrpjeli oproštajni govor Svetine i Čvorka, kad su ih ispraćali  svojim podrugljivim mahanjem. S druge strane, imali su pravo i oni drugi fratri što su neprestance sumnjali u fra Metodove novine. Talijani ponovno nisu sasvim otišli.

Kroničar je, ne pokazujući ni pred kime što misli, ponovno na kraju siječnja tisuću devetsto dvadesete morao zapisati:

«Natezanje između Italije i Jugoslavije glede mejaša imalo je da svrši na 17. tek., ali Jugoslaveni nisu ostali zadovoljni prijedlogom Engleza i onih svojih milih Francuza, koje su prvo toliko slavili i tako se nezna kad će svršiti ovaj spor, koji je već dojadio svakome više od istog rata.”

Nije prošlo po Božiću ni mjesec dana, a Svetinu i Čvorka ponovno je uznemirio zvuk što je odnekud brujao. Ne bi to odmah ni opazili da onaj mačak, ratni invalid što je bez repa ostao u doba prvotne talijanske okupacije, nije ponovno čudno strigao ušima, a onda poput metka odletio u grmlje.

- Šta bi mačku? Pitao je Svetina Čvorka. Čvorak je neko vrijeme naćuljenih ušiju pokušao razaznati zvukove, a onda je glasno odgovorio Svetini.

- Ne znam. Čujem nešto. Da se oni đavli ne vraćaju?

- Koji đavli?

- Talijani.

- Kaže fra Metod da su otišli. Oklen oni ?

- Šta sve vratri kažu. Pa jopet nije po njijovu.

Čvorak je uskoro dobro čuo zvuk, ali on nije dolazio od broda nego od auta. Niz Dubravačku brinu, lošim, ali ipak prohodnim putem dolazio je talijanski auto. Za samo nekoliko minuta već su se derali pozivajući brod. Ni Svetini ni Čvorku nije se žurilo.

- Zar ne čujete da se neko dere. Ajte, dovezite.

Tako je Gvardijan naredio Svetini i Čvorku. Povezli su brod, ali bez iti malo žurbe, kao da su znali kako tamo nije nitko njihov.

- Opet vi!

Izderao se na njih Talijan kad su pristali na obalu.

- Ko bi drugi triba biti? Upitao ga je Čvorak. Talijan  je zapovjedio dvojici bojnika naoružanih dugim puškama ukrcati se u brodicu. Sam je uskočio posljednji.

Kad su pristali na Otok, tek onda su pokazali svoju namjeru.

- Gvardijan, gdje je Gvardijan? Njega trebamo.

- Ja sam. Što trebate?

Talijan je najprije sumnjičavo gledao u govornika, a onda je odvratio.

- Ne ti. Drugi.

- Ja sam ovdje Gvardijan. A gvardijan može biti samo jedan.

- Otkad si ti gvardijan?

- Više mjeseci.

- Gdje je onaj prije tebe?

- On se sada zove fra Ivan i nije više gvardijan.

- Briga me što je, njega trebamo.

Bivši gvardijan bio je negdje u Samostanu i otišli su ga tražiti. Fratarske vlasti imenovale su fra Luiđa novim gvardijanom, a njega, fra Ivana, imenovale župnikom u Drnišu. Tako Kronika izvješćuje o promjeni. Kad su našli fra Ivana i kad su mu rekli kako ga Talijani traže, znao je kako ga ne traže ni radi kakva dobra. Polaganim je hodom prišao obali na kojoj su već bili Talijani i ostali. Čim ga je Talijan ugledao, znajući ga odranije, jer je dugo proboravio na Otoku, istog je časa zaviknuo.

- Uhićen si! Ideš s nama!

- Tko me uhićuje? I zašto?

- Uhićuje te talijanska Država. A zašto, to ti znaš najbolje! Znamo mi tvoja djela.

- Mogu li ponijeti stvari?

- Otkad sam ja tvoj nosač? Briga me za tvojim stvarima. Ulazi u brod i ne pitaj suviše.

- Pitam samo za vlastite stvari. Neću valjda ići bez odjeće.

- Baš hoćeš. Ulazi u brod i da više nisi ni slova prozborio.

Fra Ivan se pokorio i ukrcao na brod. Svetina i Čvorak veslali su sada puno brže, brinući da se Talijani što prije izgube.

Fra Ivana su odvezli iznad Splita, do tamo gdje je bila zacrtana talijanska granice i protjerali ga iz Države. Optužili su ga kako šuruje s jugoslavenskim vlastima i po kratkom postupku protjerali. O tomu da bi mogao biti župnikom u Drnišu, o tomu nije moglo biti ni spomena, jer oni su bili vlast u Drnišu.

U doba kad je travanj počeo prolistavati listiće na vrbama i kad je obećavao jablanima vihorne kose, najvidljivije kad je vjetra, Talijani su ponovno dovukli svoje brodove i ponovno se nastanili na Otoku. Tri karabinjera i osam bojnika ponovno su se smjestili u donjem dijelu novoga samostana, tamo odakle su bili pred nekoliko mjeseci otišli.

Sa sobom su doveli uznika don Krstu Stošića i nije se znalo što im je skrivio. Ponovno su po čitavoj Dalmaciji progonili svećenike, jednoga po jednoga zatvarajući, izgoneći u Jugoslaviju ili odvodeći u ropstvo u Italiju.

Talijani su zabranjivali okolnim fratrima uopće dolaziti na Otok i kad bi se tko i pojavio, protjerivali bi ga uz psovke. Tako se jednoga dana pojavio mladi fratar fra Ivan iz Bjeline, laik koji je neko vrijeme po završetku novicijata i svojih zavjeta služio u samostanu u Karinu. Fra Ivanu je bio poručio fra Petar da malo na odmor dođe, da proljudikaju i da ga fra Petar, već stari redovnik, uputi u zanat prosidbe. Gvardijani ni jednoga ni drugog samostana nisu imali ništa tomu protivno, pa kad se fra Ivanu prohtjelo, mogao je jedno vrijeme na Otok. Fra Ivan je poveo sa sobom magarčića na laganu ularu napravljenu od konopa.

Jedan su drugome jako odgovarali. Niti se žurilo fra Ivanu, ni njegovu magarčiću. Put od Karina do Otoka ipak je trebalo prepješačiti. Fra Ivan bi pokatkad uzjahao, pokatkad bi magarčića pustio da ide prvi, a pokatkad bi sjeo pored puta, dopuštajući magarcu da se ožiti travom koje u travnju nije nedostajalo, i sam izvlačeći iz bisaga štogod za prizalogajiti. Na putu je morao i prenoćiti. Župnik u Lišanima velikodušno ga je primio u kuću, a njegova magarca zatvorio u staju, gdje je pokušavao ušićariti štogod sijena od naprasna i ohola fratarskog konja. Sutradan u cik zore nastavili su put. Više i nije bilo teško od Lišana preko Bribirskih Mostina, pa pravo na Slap.

- Vratre, ajde svrati. Evo, ima cicvare. Dobacivali su ljudi u zaseocima kojima je prolazio.

- Vala! Nisam gladan. A cicvara je najlipša šalša šta sam je u životu ijo! Drugi put, sigurno ću svratiti!

Tako su fra Ivan i njegov magarac prispjeli tog popodneva na Remetić, odakle su mogli vidjeti Otok. Čobani su bili blizu i njima je povjerio na čuvanje svoga magarčića, misleći gdje ima trave za fratarskog konja, tu će se štogod naći i za magarca. Magarac je zbrinut, ali nije zbrinut on. Zavikao je iz svega glasa kako bi ga Čvorak mogao čuti i prevesti ga na Otok. Taman kad se uvjerio da su se vozari odazvali njegovu zvanju i kad mu se učinilo kako je brod već promolio nos između grmlja, iznenada mu se pridružilo nenadano društvo. Pred njega je isukanih pušaka ispala talijanska patrola.

- Stoj! Tko si?

- Vidiš li da sam vratar?

- Kud ideš?

- Doša sam na Otok.

- Koji Otok?

- Pa ovaj isprid mene.

- Ne ideš ti ni na kakav Otok. To je strogo zabranjeno. Idi odakle si došao.

Fra Ivan je, otkad je došao u fratre i otkad se zavjetovao, veoma često svim ljudima govorio nadimak “diko”, poznatima i nepoznatima. Samo tako. Ni sam više nije bio siguran od koga je to naučio. Tako je odgovorio i talijanskim karabinjerima.

- Diko, dalek je put oklen sam doša. I nije bio lak. Ni meni ni mome magarčiću. Zato ja nikuda neću ići. Doša sam na Otok i na Otok ću doći.

- Ajde odavle, jer ću te strijeljati!

- Ovo je, Diko, vratarsko od pamtivika, a ja sam vratar. Ti mene nećeš tirati s moje zemlje. Ajde ti oklen si doša.

Talijan je bijesno uperio pušku i stavio je fra Ivanu na trbuh. Bijesno ga je probo cijevi, te se fra Ivan gotovo srušio na leđa.

- Makni to, to može ubiti. Činiš se ka goveče, iako bi triba biti čovik.

- Ajde odakle si došao! Pucat ću!

Talijan je sve više i više bjesnio, a i ostala dvojica sada su fra Ivanu uperili u trbuh ostale dvije puške.

- Neću. I neću. I gotovo! Ne budi smišan.

- Odlazi!

- Neću! I neću!

- Odlazi kad ti naređujem!

- Neću ići. Sad ću ovde sisti i ne mičem se. Neću i neću. Ne budite smišni, šta se dirate u vratre. Bog će vas pokarati.

- Ustaj, kad ti naređujem!

- Neću! Nisi ti gvardijan.

Svetina i Čvorak već su bili doveslali do obale, ali su začuđeni prizorom, sada s najvećim zanimanjem pratili tijek događaja. Čvorak je napeo vid iz petnih žila, a Svetina pokušao razaznati svaku riječ. Talijani su zgrabili fra Ivana za habit i pokušali ga vući, a fra Ivan je polegao na zemlju i svim se silama opirao. Kad su Talijani vidjeli kako im svoj trojici ne preostaje ništa drugo nego li fra Ivana nositi u svoje zapovjedništvo, ili ga ostaviti gdje su ga našli, poslije kratka mozganja, odlučili su ga ostaviti gdje je. Prije odlaska obrušili su se na Čvorka i Svetinu, psujući ih nepoznatim psovkama. Kad Svetina i Čvorak nisu marili ni za njih ni za njihove psovke, podvili su rep i izgubili se na putu između maslina.

Svetina i Čvorak tek su tada privezli brod obali. Svetina je iskočio na obalu i čekao da fra Ivan uđe u brod. Fra Ivan je prikupljao stvari što su mu ih Talijani bili razbacali i rukama probao istrljati zemlju što se zalijepila za njegov izgužvani habit. Tek onda je prišao brodu.

- Ulazi, prvo nego se oni đavli vrate.

- Polako, Diko, ja se bojim broda. I ne smi se svašta govoriti. Vi svitovnjaci nikako da se naučite kako je psost teški grij.

Fra Ivan je jedva uspio ući u brod. Najprije se objema rukama držao za brodski rub, a onda je, dršćući kao prut, ušao u unutrašnjost i odmah zalegao na dno brodice. Glavu je potulio u ramena i gledao ravno u pod. Čim se smjestio na mjesto u brodici odmah je počeo moliti “očenaše”. Svetina i Čvorak gledali su se, bez riječi mjereći jedan drugoga od glave do pete.

- Isti fra Petar. Talijanske se sile ne boji. A boji se broda. Čudna vratra. Čvorak je sam sebi u bradu mrmljao.

- Šta si reka?

Pitao ga je Svetina. Čvorak je odgovorio.

- Ništa, ništa nisam reka.

Pošto je fra Ivan izmolio svoju molitvu koju je molio u slučaju nagle smrti, jer tko bi vjerovao ovoj dvojici «divaca», a još više tko bi vjerovao takvom brodu kakvog su vozili, otpočeo je sa svojim pitanjima.

- Diko, jeste li vi ovde dugo? Čini se meni da ste mi nikako poznati.

- Dašta smo. Ko više pamti kad smo ovde došli?

- Diko, jeste li vi samostanski momci ili ste siromašci, pa vam se Gvardijan smilova?

- Mi smo ti samostanski momci.

- Diko, jeste li ženjeni ili ste divci? Imate li dječice?

- Ko će dati? Mi smo odavna ovde. Od pamtivika.

- Ima li siromaštine? Dade li Gvardijan štogod za obid? Je li godina urodila?

- Nađe se uvik. Nije lošo.

- Ima li koja ribica? Znate li, Diko, loviti?

- I toga se nađe. Drlje ima, ima i klenova. Linjak isto uleti u mrižu. Odnesu ga oni učeni i bolesni.

- Dolaze li drugi vratri? Imate li posla?

- Drugi vratri? Ima dva miseca da Talijanci ne puštaju vratre na Otok. Ti si prvi poslim dva miseca.

- Zašto? Ko jim smeta? Pa vratri moraju dolaziti u Samostan.

- Čini se da oni učeni ne mogu. Samo ovi, šta su obični, šta su laici.

- Mogu i ostali. Šta će Talijan vratru na njegovome? Baš bi volijo, Diko, da su me odnili svome zapovidniku. Ubiti me ne mogu, a nositi me nisu tili. Vidiš li da se more doć na Otok protiv svake sile. Govorijo mi i župnik lišanski da se ne more. Vidiš da more.

 

 

Poglavlje jedanaesto

 

Svakakve su se vijesti prilivale obalama Rijeke koja kao da ni za što od toga nije marila. Nisu je zbunile ogromne kiše što su navele vodu neprestano se mututi i rasti pokrivajući do vrhova gotovo šipražje i razlijevajući se po okolnim vrtačama i vinogradima. Proljeće je bilo mokro i kišovito te su kasnile trave i livade, a i žabe se moralo dugo čekati da konačno prokrekeću i najave lijepo i sunčano doba.

Talijani su neumorno tlačili na koga su nailazili. Ono što je uspjelo bilo fra Ivanu i njegovu magarcu, rjeđe je uspijevalo drugim fratrima. Još uvijek su zabranjivali fratrima pristup Otoku i još uvijek su dovodili u zarobljeništvo okolne svećenike. Fra Šimun Jelinčić morao je ostaviti župu u šibenskom Varošu. Isto tako i konventualac Kulić.

Tog proljeća u svibnju došao je na Otok provincijal Cikojević kako bi izvidio stanje i odlučio što će dalje biti s Otokom i njenim fratrima. Dopro je do Skradina u pratnji tajnika i nekadašnjeg gvardijana, ali čim su Talijani pročitali njihova imena provincijala su pustili pješačiti do Otoka, a drugima zabranili pristup, goneći ih odakle su došli.

Prošla je već bila gotovo godina dana otkako su Talijani bili doživjeli onu sramotu, a da nisu ušli u trag “banditima” što su njihove bojnike zavezali gole za kamion i ukrali im večeru. Znajući kako je nemoguće zapriječiti hodočasnički dolazak na Otok, jer je previše rukatih i plećatih, kojima nije zasmetalo ricinusovo ulje niti su ih ustrašile prijetnje, Talijani su prepustili fratrima slaviti svetkovinu Gospe od Anđela. Oni što su se ispovjedili i pričestili i oni što su svoje zavjete obavili kako valja, od fratara su dobili pohvale. Ali, Kroničar nije mogao otrpjeti, kad su kolo zaigrali i kad su počupali ukrase u bilju, a da ih ne ukori s nesabranosti i s previše svjetovnoga u životu. Fra Ivan i njegov učitelj fra Petar, što ga je uputio u zanat prosidbe, poslije završetka svetkovine trebali su se rastati. Fra Ivan se trebao vratiti u svoj matični samostan u Karinu. Ranom zorom, poslije prve mise, fra Ivana su Svetina i Čvorak prevezli na Remetić. Ponovno ih je čekao dalek put. Preko Slapa i cijelih Kotara za Karin. Kao i odranijega, nit se žurilo fra Ivanu, nit se žurilo njegovu magarčiću. Kad dođu da dođu. Taman ih tko čeka i taman je tko zabrinut kad će doći.

Hajdučka družina kuma Paške, do tada prepoznatljiva samo po svojim djelima, ali već godinu dana nevidljiva i neuhvatljiva, a bez nje nije mogla ni jedna jedina priča, sjetila se također svoje prve godišnjice. Tko bi mogao sve njihove putove slijediti? Pet su planina držali svojom kućom. A što im je i bilo teško? Danas u jednome selu orobe pršute i pancetu, sutra u drugome telca ili janjce, preksutra odnesu mješinu sira. Usto, popiju vino u više konoba. Čim ukradu, put pod noge i u planinu. Dok se ljudi dosjete krađi dotle ih ni psi ne uspiju nanjušiti.

- Velika će Gospa, valja se skrušiti. Mi jesmo grišnici, ali nismo odmetnici. Valjalo bi se ispoviditi i pričestiti. Ne smi se čoviku dogoditi da prirđa.

Tako je svoje hajduke pripravljao na skrušenu ispovijed i pokajanje njihov harambaša Pajac. Pava Pudijin nastavio je razgovor o skrušenosti.

- Kume Paško, nije to ni lako iz više razloga?

- Iz koji?

- Nije lako naći vratra da te razumi. Evo, recimo tute, da ja sada dođem kod moga vratra i da mu kažem: oče, nisam ukra, nisam ubijo, ovo malo beštime, on bi mene odma posla vragu.

- Ih, vratar, pa će te vragu poslati?

- Viruj mi, oće. Ne znam kakvi su drugi, ali moj oće. Ma šta oće! Već je.

- A šta si učinijo?

- Zvali me za kuma. Niko nije tijo, pa mene dopalo. Kaže mi, ispovidi se. Ja njemu: ne znam. On meni: ponavljaj za mnom. Ja ponavlja do nike dobe. Kad li se on jedamput skoči i samo kaže: Pavle, Pavle, eto ti te đavle. Zgrabi me za oglavinu i izbaci iz crkve. Tako ja izleti vanka i odonda ga nisam vidijo. A dite jadno ostade bez kuma.

- I ja bi te izbacijo. Sa svetim se rugaš.

- Ma nisam se ruga. Nisam zna.

- Nisi zna? Ne znaš koliko si beštima prosu? Ne znaš čije si sve mliko popijo? Oćeš reći da ti je prvi put bilo pršute krasti, sad kad si zanat učijo? Ja ću tebe ispoviditi. Bolje od ijednoga vratra.

- Viruj mi, ne znam.

- Onda još gore. Ti si ono iz sela u kojemu su vratru uvo otkinili.

- Ne griši duše. Nisu ljudi tili. Poslalo nikoga rkaća da je vratar i da će u našem selu misiti. Mislijo čovik da se rkać ruga s našom virom. I odma ga uvatijo za uvo. A kako ga je čvrsto stisnijo tako je jadni vratar bez uva osta. Da nisu vikali i zaklinjali ko zna bi li i bez glave osta. Eto to ti je to.

- Dosta o tome. Ajmo jopet o ispovidi. Za koji je dan Velika Gospa, a ja, otkad znadem za se, te svetkovine nisam propustijo. Neće to biti ni ove godine. Pa da glavu izgubim.

- Znaš da će te Talijani častiti čim te vide. Reći će: evo onoga od lani, ostalo je u domižani. Sidi, pij i nazdravi.

- Ne rugaj se s kumom Paškom. Ja ti znadem biti jako gadan. Gori od Talijana.

- Nije ovo pivca ukrasit pa uteći. Ovde su veći posli. Na svakoj testi Talijanci. Nema sela u komu nisu podmitili pet špijuna. Siti se samo u koliko smo kuća našli njijovu ranu? Svaki od nji znade ko je ukra. I čim ti brk vide, odma će te tužiti. Zato, na svetkovinu ne možeš. Ako odeš kod vratra pa kažeš, evo nas, ispovidi nas, a niko to vidi, otraše vratra u pržun u Italiju. Oćeš li se onda i za to kajati, da si vratra u pržun strpa? Radi grija koje nisi ni sagrišijo. Zato je najbolje čekati dogodine, pa kad se skupi.

- Ma šta kad se skupi? Tebe ne bi dnevno uspili odrišiti svi bili vratri. Ti ćeš ostaviti za dogodine?

- Pa šta sam sagrišijo, ajde priznaj. Ubijo nisam, ukra nisam, ono malo beštime.

- Ma kakvi, di bi ti. Živiš o kruvu i vodi. A više si tuđi janjaca izijo u ovu godinu nego cili život svoji. Ne rugaj se. Priznaj da si grišnik, nećeš biti odmetnik.

- Komu smo ukrali? Nikomu. Ako ti misliš da je krađa ono šta smo od onoga suca uzeli. Nismo uzeli, to je on prije nas drugima pokra. Ko mu je kriv šta je naša bolje od sebe. On pokra, a mi poili. Ako ti to zoveš grijom, je ne znam. I ako se kaješ, ja se bome ne kajem. I jopet ću. Ili ako misliš, šta smo pokrali one žbire. I one sve druge. Nema kajanja, ma da ću odma u paka.

- Ako mi ne smijemo na svetkovinu, a nesmimo ni potajice k vratru da ga ne strpaju u pržun, najbolje je naći drugi načina. Nema toga šta se ne more kad se oće.

- Na šta misliš?

- Jesmo li mi ajduci ili nismo? Da ne moremo naći vratra?

- Kako naći? Pa nije se vratar izgubijo? Nije ovčina.

- Ako mi rečemo da smo ajduci i da smo se došli skrušiti, svi će nam se smijati. Zamisli, skrušeni lupeža. Dica bi nam se smijala. A vratar? Čim bi dozna ko smo i po šta smo došli, moglo bi nam biti ki Pavlu. Pa čovik pomisli, došli se sa svetim rugati, pa da nas iz kuće izbaci. Pa da zato i na loš glas dođemo. To nikako ne može.

- A šta može?

- Najbolje je da mi vratra ukrademo. Kad se pročuje, oni šta su dosad pršute krali, popili konabe, janjce i ovnove, ni broja jim se ne zna poili, na Rožaricu u Vrlici tuđoga vola prodali, počeli vratre krasti. Kad se to čuje, e vala će nam se vridnost podići.

- Štaš im reći kad budu pitali, zašto nam je triba vratar? Zna se čemu ti služi ukradeni telac. Ali, čemu ti služi ukradeni vratar?

- Ko će svemu svitu kolača nakuvati? Reci, svašta triba živu čovilu. Pa tako i ajducima.

- A kako ćemo vratra ukrasti? Ne znamo ni kakvi su ni oće li se naljutiti.

- Nema tu puno pitati. Vratri svake nedilje zajašu na konja i iđu misu reći. Miljovački iđe iz Drinovaca u Svetoga Pavla. Uvik nosi oštije i vino. Iđe i onaj iz Dubravica. Može i mirlovački. Nije loš ni pop skradinski. Znaju i ovi iz Kotara sisti u karucu i priko Slapa. Sad je samo pitanje koga?

- Ovi su kotarski najbolji. Uvik nosu sa sobom oštije. Ali su priviše blizu Talijana. Moraju priko Slapa. Ako Talijani samo i namirišu da smo blizu, a uvik nas još tražu, možemo upasti u trapulu.

- To je opasno, ali nije baš ni ludo. Najbolje je ukrasti vratra Talijanima isprid nosa. I još ji na krivi put navesti.

- Još je pet dana do Gospe. Vrime je kratko.

- Najbolje je ne birati. Ukrasti prvoga koji naiđe.

- Di?

- Evo ovde na Slapu. Čim se bude vraća u Kotare. Od sutra zorom zasidamo u busiju.

- Valja se i pripremiti. Ne može biti skrušenja i svetkovine, a da ne bude šta ručati. I kako bi mogli vratra gladna držati? Pa šta bi mogli ljudi pričati? Ukrali vratra i gladna ga držali.

- Kako ćemo?

- Vako. Vas dvojica uzmite onu talijansku puščetinu i sidite u busiju. Dok vratra ne dočekate i ne ukradete da se niste vraćali. Znadete di je loga. I nemojte čovika pripasti. Pazite kako držite toga đavla. Kad ti neko pušku stavi na štumak, izgubiš štumak, ma da ti je rođeni.

- Ostali?

- Jedni iđu pribaviti janjetinu. Ima još oni šta su se kasno ojanjili. Nemojte da budu priviše masni. I čuvajte se tornjaka. Drugi iđu po piće. Sad je bilo najbolje, a nije ni crno za bacit. Malo ledene vode i to je to. I skrušite se. Da kome nije pala na pamet beštima.

Pajac je svoju družinu uputio u posle, a sam je polako pošao laganim hodom prema liticama gdje su se u posljednje vrijeme skrivali. Nisu bili daleko od vode. Rijeka je znala skrivati sve, pa i grupu odbjeglih siromaha. Ona je, žuboreći i praveći dovoljno buke, znala skriti sve ono što bi ih na drugome mjestu odalo Talijanima. Siromasi, makar su svaki dan znali pribaviti jelo. Dašta su nego siromasi, oni, što u svojoj zemlji kući ne smiju i oni što ispred tuđinske sile u brda moraju bježati.

Kad su fra Ivan i njegov magarčić već prošli pored talijanskoga logora i kad su ih, videći njihovu bezopasnost Talijani bez neke teške provjere pustili cestom iznad Slapa, ni fra Ivan ni njegov magarac nisu znali što ih čeka. Magarac se bio napio bistre vode na Rijeci, a fra Ivan je zagledao bocu crnjaka što mu ju je fra Petar dao kao popudbinu. Nisu bili ni gladni ni žedni, ali znalo se da će ih put do Lišana dobro obojicu nažuljati. Bilo fra Ivanu žao magarčića pa nije htio uzjahati. Tako su njih dvojica zajednički gazili bijelu i prašnjavu oputinu. Kad su zamakli nekih kilometar puta i kad su mislili kako do Kotara nema više zapreka, pred obojicu su izletjeli oružani hajduci.

- Stoj!

Zavikao je bradati i kosati momak, držeći pušku u ruci. Fra Ivan se prenuo od prepada, a magarac se ponašao kao da ništa čuo nije.

- Stojte oba!

- Diko, nemoj tako vikati. Ja i moj magarčić smo predljivi. Vidiš li kako mi se uzlupalo srce?

- Stoj!

- Koji ste vi?

- Mi smo ti ajduci. Strašni ajduci. Da nisi mrda!

- Diko, jeste li vi oni šta ste one Talijane gologuzim učinili i šta ste se u njijovu večeru upišali?

- Ko ti je to kaziva? Oklen to znadeš?

- Kaziva mi je Svetina i Čvorak.

- Koji su ti?

- Diko, to su ti svitovnjaci šta vozaju brodove na Otoku.

- Oklen oni znaju?

- Ne znam oklen znaju. Kaže Svetina da je to niki njegov kum Paško šta ga zovu i Pajac. I da ga niko već čitave godine nije vidijo. Jadan ti je, di spava i šta ide. Nije mu, Diko, lako, viruj mi. A ni onima šnjime. Talijani ji stalno love.

- Ti si, daklem, vratar i iđeš s Otoka.

- Jesam, Diko.

- A jesi li se sada zaputijo u Kotare?

- Jesam Diko. Do Lišana. A onda jopet do Karina.

- Imaš li ovde sve šta ti triba?

- Imam.

- E, baš tebe tražimo. Sad ćeš ići s nama. Kud rečemo, tud iđeš. Nema dalje govora.

- Diko, ne smi se tako s vratrima. Vratar ti iđe svojim putom. Njemu je Gvardijan naredijo kud će i niko više ne smi se mišati. Dok Gvardijan drugačije ne odluči. On je mene sada posla u Kotare i ja sada moram u Kotare. I nemojte me, Diko, pometati.

- Ovde nema nikakvoga Gvardijana. Ovde mi zapovidamo.

- Ajde, jadan ti si, ništa ne znaš. Ajduci ne mogu zapovidati vratrima.

- Vidićeš da mogu. Mi smo dobili naređenje od našoga gvardijana da danas ukrademo vratra. I mi moramo slušati. Koji gvardijan bude jači toga će se volja izvršiti. Ajde s nama.

- Neću i neću. Vi ste ajduci i morete me ubiti, ali neću Gvardijanovu zapovid prikršiti.

- Oćeš. Ajde za nama ili ću pucati.

- Neću. Vidićeš sada kad ovde sidem i neću. Možeš me ubiti, a možeš me nositi, ali drugačije ja ne iđem s tobom.

- Dobro, kad nećeš milom, oćeš silom.

Dva su hajduka ostavila svoje stvari pored puta i uhvatili fra Ivana za ruke i ramena, podigli ga i posjeli na magarca.

- Ostavite me na miru. Sad ću skočiti.

- Skočiš li mi ćemo te jopet vratiti. I oćeš li sada lipo staviti ruke na samar ili ćemo ti noge zavezati ispod samara.

- Diko, to ne bi bilo dobro. Moga bi pasti.

- Onda lipo slušaj i miruj. Stavi ovde svoje bisage i da više nisi govorijo. Uzaludno govoriš, mi smo ti ajduci i biće kako mi kažemo.

Jedan je od momaka uzeo ular od magarca i poveo ga prašnjavim putem, a drugi je stavljajući pušku preko ramena pokupio sve ostale stvari. Fra Ivan je nastavio sjediti na magarećem samaru, držeći se obim rukama za uzglavak samara. U svemu tome najgore je prošao magarac.

- Diko, baš mi ga je ža. Volka uzbrdica, a on još s volikim teretom. Bog će vas pokarati.

- Dašta nisi sluša pa bi magarac oda rastovaren. Sad se ne može ništa minjati. Neka nosi, da za šta je magarac. Nisam zna da ste vi vratri tako tvrdoglavi. Jesi li lipo moga odma poslušati?

- Diko, tamo kuda me vodite, je li tamo strašno?

- Dašta je.

- A je li daleko?

- To se nikad ne smi znati.

- A zašto me vodite? Diko, nemam ti ja ništa. Malo kruva. Poputbina. Malo vina u boci šta ga je vra Petar razvodnijo.

- Tajna. Ajdučka tajna. Poputbina je važna. Sve ostalo će doći samo od sebe. Više da nisi pita. Ajduci tajnu ne smiju odati.

Protekao je već koji sat otkako su hajduci kuma Paške zarobili fra Ivana i njegova magarca. Uskoro su se približili mjestu gdje se nalazila loga hajdučka. Kum Paško, znan kao Pajac u svim seoskim pričama svoju je družinu pripremio za skrušenje. Nije pošteno danas ništa drugo osim žežinjati, svoje grije okajavajući o kruvu i vodi, ali nije ni pošteno fratra dovesti u planinu, prestrašena i iznenađena i onda ga gladna pustiti kući. Pajac je odlučio preskočiti post. Zato je već mirisala janjetina i skoro bila za jesti, a nije nedostajalo ni vina. Ni kapule, makar nije bila baš mlada. Malo je sa sumnjom gledao fratra što su ga njegovi hajduci upravo uveli pod litice. Činio mu se neobičnim. Nije do sada viđao fratra na magarcu, više je puta viđao fratre i konje. Ustao se na noge, želeći fratru iskazati poštovanje i odmah moliti za oproštenje, što je morao fratra prestrašiti i silom ga ovamo dovesti.

- Valjen Isus, Oče!

Ne čekajući da fra Ivan išta odgovori, odmah je na momke navalio.

- Šta ste zableušili. Pomozite čoviku saći s magarca. I evo, vamo ga posidite. Brzo, prstenak rakije da se otac malo okripi.

- Diko, nisam ja otac. Ja sam vratar. Ja sam brat laik.

Pajac je skočio kao oparen. Iznenađeno je gledao u fra Ivana.

- Kako nisi? Dašta onda nosiš vratarsku odiću?

- Ja sam, Diko, redovnik, vratar, ali nisam svećenik.

- Kako? Vratar si, a nisi vratar?

- Jesam vratar, ali mi nije dozvolilo govoriti misu.

- Kako? Pa svi vratri govoru misu. I ispovidaju. To znači da ti ne možeš misu govoriti i da sada, kad mi to od tebe tražimo, ti kažeš, nema mise?

- Diko, ispravno govoriš.

- To će reći, da ćeš nam sada reći, kako ne možeš ni odrišivati? Pa šta onda radiš kad misu ne govoriš i ne ispovidaš?

- Diko, pečem kruv. Nosim brašno u mlinicu. I iđem u prošnju. Dobri ljudi udile. Samostan ti od toga živi.

- I ne moreš odrišivati? Pa ni vake grišnike kakvi smo mi?

- Diko, ne mogu odrišivati. Govori se da bi i nama laicima Sveti otac Papa da dozvolu. Tako govore učeni vratri, ali ko će učenim vratrima znati. Uvik nešto izventavaju. Ako dođe dozvola ja ću odrišivati. Ako ne dođe, ja ću ki prvo. A i šta će meni tuđi grisi?

Pajac se sada gotovo razočarano obrušio na svoje hajduke.

- Di vam je glava? Pa koga ste doveli? Zar niste mogli pitati?

- Koga smo mogli pitati? Mislili smo, vratar ki vratar. Ko je zna za laike.

- Reka sam konja, konja sam reka. I vratra na konju. Reka sam onoga s poputbinom.

- Jedva smo ga na magarca natovarili. Nije tijo. A reka je da ima poputbinu.

- Šta ima, da vidim? Di ti je poputbina? Di su oštije i vino?

Iz bisaga su izvukli bocu tek nekoliko prsta otpijenu, ali osim malo kruha i sira nije bilo nikakvih hostija niti drugih predmeta za misu.

- To ti zoveš poputbinom. Ovo malo mižerje. Ja sam mislijo da su oštije.

- Diko, i jest poputbina. To ja nosim po putu, pa kad ogladnim onda lipo sidem i zalogaj po zalogaj.

- I samo to?

- Ima, Diko, dobri ljudi. Zovu me dikod na cicvaru.

- Šta ti je ta cicvara?

- Diko, to ti je najlipša šalša, šta sam je ja u životu ijo. Je, viruj mi.

- Jadan ti i tvoja cicvara, moj vratre, šta vratar nisi. Samo pola. Šta ću s tobom? A mislijo sam se skrušiti. Lipo ispoviditi i pričestiti. I tako skrušen dočekati Gospu. Znaš li ti da nije bilo Gospe za koju se ja nisam ispovidijo i skrušijo? Do ove godine. Sve zbog Talijana. Vratre, baš si me ucvilijo.

- Diko, oprosti mi ako sam te ucvilijo, i ako sam šta zgrišijo. Nisam ja kriv. Ja sam samo vratar. Oprosti mi.

Zamalo da se obojica rasplaču, Pajac što se nije mogao skrušiti, a fra Ivan što mu nisu dali tu dozvolu za odrješivanje.

- Diko, znaš šta je najbolje?

- Šta?

- Ajmo mi lipo sisti i sami se skrušiti. Ako ti iskreno okajavaš sve svoje grije, klekni i moli Boga. On sve čuje. Onda ću ja izmoliti «očenaš» dopola, a vi svi otpola. I gotovo.

- Ta ti nije luda. Ajmo, svi da ste klekli!

Pajac je naredio svojoj momčadi poklicati i gorko se za grijehe kajati. Nije zaboravio napomenuti za one što za njih svi znaju, a posebno one, što za njih nitko ne zna.

Fra Ivan je izmolio polovicu «očenaša», usput od sebe odgoneći sve moguće napasti, što se urote protiv čovjeka kad započne iskreno moliti. Drugi dio «očenaša» izmolili su uz brzinu i poteškoće Pajčevi hajduci. Nisu ni morali dugo. Jer komu su oni što ukrali? I nikoga nisu ubili. Da nije ono malo beštime, sve bi to bili svetac do sveca.

- Sad mi je lakše pri duši. Kao da sam sada na Otoku i da me lipo ispovidiše i pričestiše. I da sam sada skoro doša do “Škite”. Daj, nosi janjca i vino, kad je slavlje, nek je slavlje.

Tako su hajduci započeli svoje slavlje. Fra Ivan se pridružio, s najvećim tekom jedući pečenu janjetinu i potežući iz bukare.

- Kako bilo da bilo, neka tebe, moj vratre, Bog blagosovi. I oprosti šta smo te ukrali. Ako budu Talijani pitali di si bijo, reci da si bijo u logi strašni ajduka. I reci slobodno, vidijo sam kuma Pašku.

- Diko, ako me i budu pitali, nemam ja njima šta kazivati. Ne kazuju ni oni meni svoji posala. Zaboravijo sam ti reći, da o tebi lipo priča niki Svetina šta brod voza.

- E, Svetina. Kum Joso.

- Je Diko. Lipo priča. I ne da na te. Da si ti njegov kum Paško. Oklen bi ja drugo o tebi zna.

Pajac je bio gotovo radostan. Takve ispovidi i skrušenja nije odavna doživio. Prolio je ono vino za poputbinu i nalio drugo. I napunio bisage pečenim mesom, da fra Ivan ima putem do Kotara.

- Vala ti moj vratre, da te Gospa blagosovi.

- I tebi kume Paško. Vala, i vami drugima. I ako me ko bude pita neću ni reći da sam vas vidijo. Ni da ste vratra ukrali.

Fra Ivan i njegov magarčić otišli su za Kotare i znalo se njihove putove. Pajac i njegovi hajduci ostali su još neko vrijeme pored Rijeke, a onda put u planine. Njima nitko nije znao unapridnih putova.

Talijani su ponovno morali otrpjeti hodočasnike na Otoku. Nisu mogli zabraniti njihov dolazak, ali kao i prošle godine, smislili su podvalu. Kad se ljudstvo trebalo prevesti s Otoka i otići svojim kućama, nije bilo ni jednoga brodara što ga je Gvardijan zvao u pomoć. Talijani su jednoga po jednog protjerali, a na njihova mjesta doveli su neznane, potkupljene brodare, što su od ljudi tražili visoku cijenu. Dok su se fratri snašli, ljude su već oguliuli, odnoseći do posljednjeg novčića. Ponovno se čula ljutnja, psovka i vika, samo nekoliko trenutaka poslije skrušenja. Zaobišli su i gostionicu «Kod Škite», bojeći se talijanskog ricinusa i šišanja. Ljudi su odlazili potišteni, neraspoloženi i bespomoćno.

Kad se primakao mrak i kad se pri svijeći Kroničar prihvatio svoga pera, ljutito je ispisao jednu jedinu rečenicu: ovi su Talijani gori od Turaka.

 

 

Poglavlje dvanaesto

 

Kroničar je u svojoj Kronici ocrtavao oblak po oblak nevremena što se nadvijao nad ljude, zemlje, ali i Rijeku. Ono vremena što bi mu ostajalo za samoću, kad ne bi bilo nauka mladićima pritisnutim gladom i sušicom, slušanja fratarskih razgovora u koje se malo miješao, ali je zbog njih u unutrašnjosti sličio napetoj pušci, posvećivao je vezanju konaca zlu što se nadvijalo. Mučilo ga je što mu nije mogao naći načina kojim bi ga bilo moguće otkloniti. Zlo se pretvaralo u zla, a Kroničar ih je gledao kao rijeku što se od siline izlila u mnoštvo rukavaca. Zla što su kao ljudska nevremena nagoviještala ljudsku tragediju. I zla što su, od nepotrebnih i obilnih kiša, već oba Slapa učinila bijesnim, a sve vrtove, štagalj i staje vodom napunila. Lako je u Kroniku bilo napisati kako su obilne kiše povećale razinu vode i zamutile je, poplavljujući vrtove i Otok. Kad joj dodije voda će se povući i bit će kao da se ništa nije dogodilo. Ali kako izbjeći poplavu zla što se približavalo nad ljude? Kroničar je imao samo jednu jedinu mogućnost. Mogao je pozvati ljude da se otrijezne od svoga ohola duhovnog pijanstva i da se vrate tamo gdje su otpočeli s Bogom Božje putove. Tko će ga slušati? Nitko. Znao je, nitko ga neće ni slušati ni poslušati.

Čulo se kako je starješinstvo fratarsko, s druge strane tih čudnih dviju država, od kojih ni jedna nije bila Kroničarova, ali su obje podjednako zapovijedale i tlačile, zasjedajući donijelo neke nove odluke. Kakve, to se tek moglo nagađati jer lista nije još poslana i nije se javno u blagovaonici pročitala. Pričalo se samo da će doći novi Gvardijan i da će biti velikih promjena.

Najdublje od crnih vijesti, a Kroničar je crnim vijestima puno više vjerovao nego onim bijelima, zaboljela ga je vijest kako starješinstvo ima namjeru premjestiti mlade fratarske pripravnike s Otoka u Primorje. Priča se kako je Otok nesiguran, kako nije dobro da se mladići odgajaju baš tu i kako je puno bolje da budu na nekom drugome mjestu. Oduzeti Otoku mladiće i Rijeku prepustiti tišini, oslanjajući je na stražarenje pokojem starcu fratru, Kroničaru je izgledalo kao curi na putu do oltara otrgnuti bluzu. Prepušten svojoj molitvi, samujući, ne mogući podnijeti razgovore s pretjeranom plitkoćom svakodnevlja, navrnutog na političke dojavljivače, Kroničar se pokušavao razgovarati s Bogom.

- Bože moj, znaju li ti ljudi išta?

Kroničar nije mogao razumjeti strah pred životom što su ga pokazivali pojedini fratri i prestravljene fratarske vlasti. Istina je jedna, a njezin je korijen u Bogu. Čega se može prestrašiti čovjek koji je sve svoje brige i svu svoju životnu snagu povjerio Bogu? Zašto starješinstvo uvijek poziva na oprez prema vlastima i državama, a ne poziva na mudrost i na kršćansko, koje oslonjeno na Boga, uvijek zna što mu je činiti i kako se ponašati? Napast svjetovnoga vidio je upravo u tom vječnom strahovanju. Kakav je to redovnik što se boji gladi i kakav je to svećenik koji svoje pouzdanje u Boga zamijeni pouzdanjem u vlasti? Kroničara su u njegovoj malodušnosti potkrjepljivale mnoge priče duboko crna sadržaja, upravo one što su duboko udarale u temelj vjeri i fratrima. Znao je dobro kad se fratri imaju razloga radovati svome duhovnom rastu i kad mogu znati da će uspjeti njihovo i Božje djelo, ali je bio svjestan na koji način fratri, misleći kako rastu i kako su mudri predvodnici svoga stada, padaju strmoglavo, svojim se nedjelima dijeleći od Božjega i za sobom ostavljajući duhovnu pustoš.

Sumnjičavo je promatrao fanatičan zanos što su ga neki fratri davali novoj Državi. Čudio se Gvardijanu i njegovu oduševljenju, neutemeljenu na bilo čemu osim na nekoj neodređenoj priči. Čudio se i zanosom o kralju Karađorđeviću. Gotovo da je u glavama nekih fratra istjerao sve druge svece. Nije mu bila draga ni podložnost fratarskog starješinstva, jer da je sam provincijal svjetovao neke fratre da ne napadaju u svojim pisanjima “framasune” jer da je kralj “framasun” i da oni zbog toga žele kazniti Provinciju. Navodno, da su zaprijetili kako više neće zvati na “Dvor” starješinstvo provincije, usudi li se itko pričati protiv masonerije.

Prvom prilikom Kroničar je odlučio pitati provincijala je li to istina, i kako objašnjava to da svoje vlastite bojnike odvraća od boja u kojemu će stradati upravo svetinje njegove vjere. Znalo se kako sve te svjetske sile, okupljene u svoje tajno društvo i spremne svojim tajnim utjecajima izgraditi “svjetski poredak” bez Boga i katolika. Znalo se kako izdajnici među katolicima, obučeni u najsjajniji grimiz i ukrašeni skupocjenim križevima, upravo po tajnome planu ruše sve svetinje na kojima počiva katoličanstvo. Napadaju Papu. Izruguju sve dogme. Vode svjetski rat. Tuđu zemlju prisvajaju i dijele. Tuđe zemlje daruju svojim poslušnicima. Zar oni nisu Talijanima dali pravo zaposjesti ovu zemlju i ovaj Otok, i zar oni ne žmire na teror i progone što ga ovdje Talijani čine? Zadirkuju posvuda i kumuju svim podlostima. Kako može Provincijal, zato da bi mogao piti vinčugu sa odasvud prikupljenim bezbošcima, u milosti nekoga tamo svjetskog vladara, sumnjive prošlosti i velika samo zato što to kažu francuski lupeži, udariti u temelj svome vlastitu opstanku? Jer neće fratre srušiti muka, glad i nevolja. Nisu ni dosad. Srušit će ih lagoda, svjetovna čast i zaboravnost na ono što su i zašto su. A počne li od glave, što će onda od repa ostati? Kroničar je to odlučio pitati Provincijala čim ga vidi.

Sluteći zlo, Kroničar je bio svjestan kako se ogromna napast nadvila nad njegovu Zemlju, nad svijet vjere i dobra i kako nevolje nisu na svome kraju nego tek na svome početku. Kad fratar odustane od svoga početnog zanosa i počne vjerovati osvjetlanim kumirima, umrijet će i on i oni s njime. Ovce bez pastira najbolji su plijen vukovima. A pastiri su, činilo se, povjerovali skrušenju i obraćenju vučjemu. Jer su vukovi propovijedali kako više neće klati janjaca ni ovnova. Najgore što se moglo dogoditi jest to, što su pastiri zaželjeli s vucima piti iz iste bukare.

- Jao ovcama bez pastira. Jao narodu što se od dobra prometne u zao i ljudima što zaboravljajući Božje, pođu tražiti sebe. Nikomu to uspjelo nije. Kako će uspjeti našem vremenu? Gledaj moje fratre! Razjedinjeni, rastrojeni u sebi, u trku za častima, u strahu od svake trstike. Kako uspjeti? Zlo se primiče, a nema ruke da prozor zatvori. Bojim se da će nevrijeme odnijeti i Otok i ljude.

Kroničar se iz mraka svoga kora, ostavljajući Boga da se s njegovim mislime premjesti u drugu osamu, povukao u svoju sobu. Pod treperavim svjetlom lojenice i drhtavom rukom, prihvatio se pisanja. Na kraju njegova zapisa ostat će zapis prepun slutnji i teška nemira, točno onakav kad čovjek želi otkloniti nevidljivu sjekiru podignutu da ubije, a onaj nad kime je podignuta nikako da to razumije.

- “Sa vjerskog i moralnog gledišta ova je godina porazna. Nehaj kršćana naprama vjeri i kršćanskim dužnostima mora se oplakivati krvavim suzama. O Bogu nema ni spomena. Bog je svijetu neko biće za koje neće ni da zna, bez obzira na nj sve se radi. Ali je najžalosnije, što je i svećenstvo, pa i više, izgubilo pravi pojam o Bogu, o Crkvi, o katoličanstvu: svak hoće da svoj narod postavi nad drugim, a svećenici su u tome prvi, kao što i mnogi biskupi, pa na žalost i kardinali. Dakle sv. Crkva nahodi se u predvečerje čudnih događaja, i poradi samog svećenstva, koje je mnogobrojno već raskinulo crkovni zapt, i podalo se nemoralnosti, uzvisujuć državu nad crkvom, i snujući o takozvanim “narodnim crkvama i narodnom svećenstvu”, koje znače ne samo odmetnuće od Rima, nego i od dogma sv. Katoličke crkve.

U ovoj buni proti svetosti crkve i njezina nauka u Jugoslaviji, prvi su na žalost fratri naše provincije. Kroz ovu godinu bilo je mnogo apostata od Reda i od provincije, ali dva, i to: Milošević i Ivelić apostatiraše i od crkve, te naučavaju krive nauke, zabacujući istoga milog našeg Isusa i sav njegov božanski nauk. Moralno stanje ostale provincije žalosno je i mal ne rekoh - beznadno. Starješinstvo je nemoćno, jer ima proti sebi svu državnu vlast, koja i ako javno postupa u rukavicama, potajno ulaže sve, da provinciji naškodi, ili je dapače sasvim uništi. Slijepci to ne vide, nu vidjet će kad već bude kasno, kajat se. Starješinstvo je nemoćno i za to što su duhovi u provinciji razdvojeni: hlepi se za častim, za položajim, i sve pod krinkom poniznosti, na izložene, veće službe meću se ulizice, laskavci, koji su svi čeljad bolesna, neuka, bez ikakva redovničkog osjećaja, a neki uprav rušitelji ne samo zapta nego i bitnosti redovničkog življenja. Nadat se izlazu iz ovog groznog položaja bilo kakvom ljudskom mudrošću, bilo kakvim moćnim zagovorim, pokazuje nepoimanje djelovanja Božjeg. Za ovo se hoće osobite i izvanredne milosti Božje, koje se mogu nastojat da postignu, izvanrednim djelim ljubavi Božje.

O dobri Bože preokreni pamet sve naše braće redovničke, da odaleče pameti svoje od svake ludorije ovoga svijeta, pa da u samome tebi, svome Stvoritelju, svojoj svrhi jasnijoj i jedinom pravom dobru, traže sebi mir i sreću bilo vremenitu ili vjekovitu.”

Nije prošlo dugo a Provincijal se pojavio na Otoku. Dopješačio je od Skradina, sam samcat, jer Talijani nisu dozvolili nikomu od njegove pratnje ući u “njihovu Državu”. Dugo je morao dozivati jer mu je glasu zabranjivao južnjak doprijeti do Čvorka. Svetina svejedno ne bi čuo i da je bilo vrijeme i drugačije.

- Koji si?

Vikao je Čvorak, nervozan, jer u to doba mora se u vodi skvasiti. Uzaludna mu je bila vještina. Da si ne znam koliko vješt, nema tog vala koji te neće isprolivati. A onda, desi li se da to bude neki nepotreban namjernik što bi tek nešto mogao pitati, a oni veslaju kao da je to bilo nešto važna. Odmah su znali da nije nitko domaći. Jer domaći bi odmah vikali imenom Čvorak ili Svetina. A ovaj je zvao bezimeno. Samo onako.

- Koji si?

- Provincijal. Dovozi brod.

- Jesi ka i ja. Otkad provincijali dolaze pješice?

- Šta viče?

Pitao je Svetina Čvorka.

- Da je provincijal.

- Možda i je. Budalo, ne govori svašta, može nas razmomčiti, pa šta ćemo unda. Ko zna, možda i je. Vidiš da oštro govori. Ko ti danas znade? Zla su vrimena. A unda, zašto bi provincijal baš tebe zna. I zva tvoje ime? Čime se ti to praviš?

- Ne kaže se unda nego onda. I neka viče. A kad me razmomči šta će onda? Ti misliš da je vake lako naći. Nema vaki više, moj Joso, nema više vaki!

Kako je izgledao razgovor između Provincijala i Kroničara nije se znalo po ničemu, osim što je Provincijal bio ljutit i nervozan. Nikomu nije pokušavao dokazivati ništa govorom ni riječima. Ni Kroničar nije ništa govorio, ali to fratrima ništa nije bilo čudno. Čudno bi im bilo da govori, nekada da i progovori.

Svetina i Čvorak nakon nekog vremena, dan dva, koliko je Provincijal na Otoku ostao, prevezli su ga na istu skradinsku stranu. Gvardijan mu je upregao konja u samostansku kočiju, te se odvezao prema Skradinu, a odatle za Jugoslaviju.

Od svibnja do rujna te godine, vijesti su bile crnja za crnjom. Kroničar se konačno prelomio od njihovih crnina. Bio je to dan kad se moralo provesti ono što je dugo pokušao odbiti kao napast: premiještaju novicijat i mladiće. Otok ostaje samo na brizi dvojice svećenika i jednoga brata laika. Gubi se kor i molitva.

Kroničar je, prije nego i njega tog popodneva prevezu Svetina i Čvorak na drugu stranu, na obalu s koje će otići zauvijek, posljednji put, tužan i malodušan zapisao svoje posljednje retke: “Čudna sudbina ovog sv. otočića, da poslije stotina godina oduzimlje mu se novicijat, ostaje bez kora, spao je uprav u najžalosniji položaj. Jao provinciji koja ovo mjesto, posvećeno čudotvornom Gospinom prilikom, životom tolikih krjeposnih, pa baš i svetih redovnika, kojih se tjelesa neraspadnuta nalaze u ovoj crkvi, da ne spominjem tolikih učenih redovnika, sad evo zapušta kao nekim prezirom!!!

Svetina i Čvorak tog su popodneva prevezli na obalu sve novake i druge fratre što su trebali otići. Naposlijetku i Kroničara, čiju Kroniku nitko neće dugo nastaviti, a koja će ostati svjedokom njegove mudrosti i vjere, i nadasve ljubavi što su je Kroničar i Rijeka obilno živjeli.

Nije Kroničar skrivao svoje tuge. Ni sumnji. Ni slutnji. Rijeka kao da nije namjeravala ništa reći. Strpljivo je čekala da sve prođe. Ono što će doći i od čega će se morati oporavljati. Točno kako je prošlo ono od čega se stalno morala oporavljati. Gvardijan Marić, fra Šimun Menđušić i fra Petar, brat laik, ostali su čuvati Otok. Svetina i Čvorak također su ostali. I gluhonijema čobanica i pralja znana po imenu Gluva, ona što je talijanskog bojnika pljusnula kad ju je pokušao uštipnuti, a malo da tako prođe i zapovjednik talijanskih bojnika kad su je pred njega doveli. A njih kao da nitko nije spominjao. A znalo se, i oni su to znali, i Svetina i Čvorak, da malo tko može Rijeku čuvati onako kako su je njih dvojica čuvala. A voljeti? Nema toga, tko može Rijeku više voljeti.

- Ode i vra Vencislav. Sad ćemo moći mirnije vragetati. I neće nam zadavati puste “očenaše”.

- Ža mi, ovde pri srcu mi je ža. Da je banko on osta. Je vika, ali jopet, moga si šnjime. Nije volijo Talijance. A jopet od ovi učeni vratara ka da je bijo najbolji. Nije se pivčijo. I puno je Boga molijo.

- Nije se da ovim velikima. Šta od nji predaš i kad ništa ne viču. I da je svašta govorijo, ali ga nisu razumili. Ki provincijal.

- Šta je govorijo?

- Govorijo je jedno jutro na ranoj misi, a sluša ga je oni laik iz Kotara, šta je nedavna ovde bijo, kako je naljutijo Gvardijana pričajući o nekome proroku šta je opominja svoje vratre.

- Šta im je pribotunava?

- Govorijo je, a kaže da je to živa istina, kako su u ta nika doba, ti vratri zaboravili moliti Boga, a navalili na mrs. Da su kazivali da je najveće blaženstvo gledati pečenog janjca, a da je najlipša pisma kad pane novac u škrabicu.

- Nisu ti ni bili ludi. Da oće ovi Gvardijan banko jednoga ispeći.

- Jest, ali nije ti to bilo do vika.

- Šta se unda dogodilo?

- Rekli oni drugi šta jim nije bila dužnost Boga moliti, da kad mogu vratri ludovati, da mogu i oni.

- Vidi ti škole! Kako brzo uče. A šta onda reče?

- E, jednoga dana dođe niki drugi kralj, nađe ji pijane i lude. Zaveza one šta su valjali, a one druge pobi šta nisu valjali. Odvede u pržun i na posa sve šta su mu mogli služiti. A ponese i sve šta je naša da vridi. Njanci do zadnjega bakrenjaka.

- A šta bi s prorokom?

- E njega su prije uklonili. Kaže vra Vencislav da su ga pilom popola pripilali. Jer da od njegove vike i zuluma nisu mogli ni jisti ni piti.

- Štumak im đava odnijo, ludima. Di će čovika pripilati.

- Jesu. Živa istina, kaziva je laik. I da su Boga tužili šta im je oni kralj pokra novce i lipo ji zaveza za sužanjstvo.

- Sve sam te razumijo osim onoga zašto se Gvardijan ima ljutiti. Pa to je bilo davno. Kad je živijo ti prorok?

- Je! Ali je Gvardijan odma mislijo kako vra Vencislav to misli na današnje vratre. Da se stalno svađaju čija je mudrost veća. I nauka. I čiji su novci jači, talijanski ili srpski. I da Boga ne mole, i kako stalno pitaju kad će se koji janjac okreniti.

- E, to je već razumljivije. Mora da je i Provincijala čime naljutijo. Jer vidiš, otraša i njega i đake.

- Ko zna, moj Svetina? Kako vrime više iđe, sve mi se čini da će se morati dobro Bogu moliti. Svi. I mi.

- Pušti “očenaše”. Eno ji fra Petru. A mi ajmo voziti brod. Ki oni čudni svetac šta je reka Bogu da će umisto «očenaša» prinositi ljude priko vode.

- Je baš to! Pa da je jednom mora priniti jedno dite, a teže mu bilo od ijednoga grdosije.

- Kako mu ono bilo ime?

- Zaboravijo sam. Zna vra Petar.

- Njega ne pitaj. Jopet će reći kako sve izventavamo samo da se Bogu ne molimo i da moremo svašta govoriti.

- Ma ne misli on tako kako govori. Vidiš li isam kako se k nama dovuče, pa sidi na našoj klupi. Mora i on nešto govoriti.

- Ko znade kako i on razumi ove učene vratre?

- Nikako. Ko će ji razumiti? Najbolje je o tome mučati.

 

Poglavlje trinaesto

 

Rijeka je i dalje tekla ovisno o vremenu, ponekad sasvim mirna i blažena, ponekad bijesna, toliko da je znala valove bacati s jedne strane Otoka na drugi. Svetina i Čvorak veslali su podjednako, onda kad je mirno, kad je bura, čak i onda kad je najžešće i najluđe jugo. Kroničar je otišao, a njegovu Kroniku nije imao tko pisati. Gvardijan i fra Šimun imali su posla Samostan i Otok uzdržati, a fra Petar nije ni mario za čitanje. Ljudi pamte i pokatkad su živim kronikama. A imali su što i pamtiti. Nažalost, malo što dobra i nažalost puno, puno zloga.

Pročulo se kako će Talijani otići. Zauvijek, pričalo se. Da su im Englezi dali Zadar, Istru, Rijeku i sve sjeverne otoke. Moraju otići iz Zagore. I s Otoka. Da je to konačno i da se taj sporazum zove “mirovni sporazum”.

- Moraju otići! Ovdje piše! Vidiš li da piše!

Fra Šimun je udarao po novinama onako kako je to nekada radio fra Metod. Gvardijan se sumnjičavo odnosio prema svemu.

- Tako su morali otići i kad su stvorili “Rapalski sporazum”, kako su nazvali onu hajdučiju “velikih sila”. A ima već dvije godine kako se ovuda smucaju. I koliku li su nam zloću učinili? Kakve su to “velike sile” kad ne mogu natjerati ove talijanske “pivce” da prestanu kukurijekati po tuđim dvorištima? I tko im dade to pravo našu vlastitu zemlju dati drugima? Kao da Zadar nije naš? I Rijeka i otoci?

- Jer su lupeži kao i Talijani. Da Englezi i Francuzi nisu lupeži ne bi ni dijelili tuđu zemlju. Neka svoju dijele komu hoće, ali tko im dade pravo moju dijeliti? Čija je Istra i tko živi u Zadru? Nema pet Talijanaca, a oni kažu, dosta. Gdje su tri Talijanca to je Italija.

- Bezbožni lupeži!

- Englezi su još gori. Oni gospodare i tamo gdje nema ni jednoga jedinog Engleza. Nisam nikada vidio Engleza u životu, jedva da sam čuo kako postoji Engleska. A njihovoj onoj rasparači, onoj kraljici, ne smeta moju kuću dijeliti kome hoće. Pa da čovjek ne pobjesni. Sime im se umelo. Kao što i hoće.

- Ne bjesni i ne govori svakakve rječurine. Fratrima to ne dolikuje. Nisu žene rasparače. Ružno govoriš.

- Kako neću. I gore joj treba kazati. Dobro govore naši seljaci, one njihove psovke nisu pokatkad s gorega.

- Ne pretjeruj.

- Hajede, reci, tko je zove ovamo? Nisam ja došao u njezino dvorište. Ona se smuca oko moga.

- Možda ovoga puta bude drugačije. Možda odu. Ovdje piše kako moraju do pazarnog dana u travnju napustiti Drniš.

- Do pazarnoga dana, samo koje godine? Tako smo čekali osamnaeste, pa devetnaeste, a sada je već dvadeset i prva.

- Što znači otići iz Drniša kad će ostati u Zadru? A tko će im se braniti vratiti kad ih bude volja?

- Možda bude bolje sad kad se priključimo Jugoslaviji.

- Sve je to meni sumnjivo. Previše je mene u životu smuculja ugrizlo da mogu vjerovati. Čudim se našim budalašima. Kralja nisu ni vidjeli, a znaju da je dobar. I nisu ni čuli ništa osim Jugoslavija, a već znaju da je dobra. A meni su ljudi pričali kako srpski žandari već kundače i tuku. I kako su gori od Talijana. I da su u Zagrebu već pobili naše ljude. I da se već neki naši političari žale “velikim silama”.

- Ne može to biti!

- Što ne može biti?

- Pa to da ima itko gori od Talijana.

- A to!

- Fra Vjenceslav to nikada neće povjerovati. Sjedi u Drnišu i šuti. Neće ni ovamo da dođe samo da ga ovi Talijanci ne pretresaju. Iako voli Otok iznad svega.

- Pošten, a žestok. Da je nama više takvih. Čini mi se da ne voli ni Talijance ni Srbe. Nisu mu baš ni “sile “ drage. Tvrdi da je Wilson kao vukodlak. I još gore od toga. Da taj obljubljuje male curice kad nitko ne zna.

- Je, to se na sva usta priča. A što bi fra Vjenceslav?

- Ljut je na staroga gvardijana, fra Ivana. Da potajice dolazi i da ljudima priča o Kralju ka o najvećemu svecu. Da je zbog toga već Provincijalu rekao kako će dati ostavku i da će iz Drniša otići.

- Što kaže Provincijal?

- Da je previše živac. Da su mu te živce natjerale patnje iz svjetskoga rata. Jer da je još od četrnaeste prošao sva ratišta i puno zla doživio.

- Znam za to. Jadni čovjek, ni kriv ni dužan.

- A i Provincijalu nije mrsko govoriti o Kralju. Da zato i ne zamjera fra Ivanu.

- Znadeš li šta bi fra Vjenceslav? Možeš mu reći da je malo živčan i nervozan. Možeš i to da ponekad “trči pred rudo”. Ali, ne možeš reći kako nije znalac. Malo je fratara među nama što ga u znanju mogu dostići. A i redovnik je bez prigovora. Dobar, pošten i molibog.

- On bi po našku. Kaže da ima uvijek naših ljudi što isto znaju uskopati svoju njivu i svoj vinograd. I to bolje od ikoga drugoga. Pa da bi bilo i naših ljudi što znaju ovladati i našom zemljom. Bolje od ikoga. I od Engleza. I od Francuza. I od Amerike. Jer nema toga ko ne dolazi nešto odnijeti. Naš bi čovjek jedini znao pravo svoju zemlju čuvati.

Brat laik fra Petar, dosada slušajući svoju učenu subraću, nenadano se u razgovor umiješao, potvrđujući kako fra Vjenceslav ima potpuno pravo.

- Ko more bolje njivu uzorati od onoga čija je njiva? I ko more bolje kruv ispeći od onoga ko kruv sebi peče? Ne može niko. Braćo, drago je meni da vi učeni tako počinjete misliti. Do sada su svi govorili kako je vra Vjenceslav prolupa. A meni se čini kako je on odavno pametan. A ko sluša pametne? To mi recite, ko sluša pametne?

Tog petoga travnja tisuću devetsto dvadeset i prve, Talijani su napustili Drniš i svu okolicu, pa tako i Otok. Svetina i Čvorak ponovno su ih ispratili porugom. I isprolivali ih vodom kad su posljednji put veslali prema obali.

- Da vas lipi đava odnese.

- Šta si reka?

- Da ji lipi đava odnese!

- Iz tvoji usta u Božje uši. On bolje čuje od mene. A možda će đava bolje poslušati njega nego nas.

Za odlazak Talijana saznala je i hajdučka družina kuma Paške, među svijetom poznatijega po nadimku Pajac. I njih je uhvatila velika radost. Mogu se konačno vratiti svojim kućama, jer nema više potrebe bježati u brda. Kum Paško naredio je prirediti oproštajnu gozbu. Imali su i čime, janjaca iz svakoga grma i to onih najbolje dobi. A vino sazorilo u bačvama i milina ga piti. Negdje već i mlada kapulica iznikla. I ljutika, još bolje.

- Odavna sam želijo ovu večeru s vami večerati. Jer sutra više nas neće biti. Svaki će ići svojim putom. Ajmo poslidnju bukaru zajno iskapiti. Vrime je smiriti se. Oženiti. I biti pravi virnik. Ne vako. Beskućnik u brdima.

Družina je tužno pila bukaru po bukaru. Neka ih tuga pritisnula iz duše.

- Kud ćemo mi bez tebe, kume Paško? Ko zna je li bolje doli u selima?

Žalovao je Pava Pudijin. Ni Ševo nije dugačije mislio. Ni Ambrošilo. Činilo se kako im se srce iz dubine cijepa.

- Šta ste se tu uzcmizdrili? Ka da ste babe, a ne ajduci? Krene li po zlu, ali je teško naći kuma Pašku. I kad odete, nemojte obraza sramotiti. Zna se kakav obraz triba biti u ajduka.

I kad su se već rastali, morajući poći svojoj kući i svojim selima, svaki se od njih okrenuo stotinu puta, pogledavajući u druge, čekajući da se kogod pridomisli. Tu je večer Pajac poslije dugo godina na svoja vrata banuo. Mater ga je izljubila ništa ne govoreći, a otac mu se mislio duže hoće li mu spomenuti pijetla i onu mješinu vina kuma Zvekana. Pajac se vratio kući, a mater mu i ne reče kako se susjeda zanimala za njegovo branje kukuruza u Slavoniji i kako ga je, dok ga nije bilo, zvala Pajcom.

Tog petoga travnja tisuću devetsto dvadeset i prve, tamo gdje su dosad stražarili Talijani, ušli su Srbi. Ne samo Srbi, i Posrbice. Bilo ih, činilo se, koliko ti srce hoće. Prije njihova svečana dolaska bili su u Drniš ušli neki bukači zvani radikalima, vješali su srpske zastave i vikali kako je ovo “Velika Srbija”.

Okupljena svjetina, sastavljena od svih slojeva svoga doba, to znači od političara, sudaca, advokata, trgovaca, poduzetnika, učitelja i svećenstva obaju obreda, dočekala je nove bojnike grlato i oduševljeno. Tko se uspio ugurati u prvi red svim je silama nastojao u njemu i ostati. Da ga se vidi. Nasuprot njima, oni što su i do jučer bili proleterska sirotinja, imali su čast tek one prve promatrati.

- Živijo kralj i otadžbina!

Derao se iz petnih žila načelnik Kulušić. Ništa manje glasno, ali za oktavu više, slijedila ga je gospođa Nakić. Fra Ivan je ozarena lica pomatrao generala Milojevića, što su mu izabrane djevojčice predavale cvijeće i slušao njihove uzbuđene “deklamacije”. Kad je na njega došao red, jer on je novoimenovani dekan namjesto onoga tvrdokornoga i neodređenoga fra Vjenceslava, Kralja i novu Državu pozdravio najbolje što je mogao. Do njega je, isto tako pozdravljajući svoju Veliku Srbiju, bio pravoslavni pop Savatija Radečić. Ispod slavoluka podignuta u čast “kralju osloboditelju” mnoga su ozarena lica čekala bolju budućnost. Kad su završili govori i kad je srpskome generalu dodijalo žeđati, otišli su okrijepiti se i popiti, a narodu je trogirska limena glazba davala ritam kolu i pratila sveopće slavlje.

Krupna momčina, još nedorasla, ali dovoljno snažna i sa svojih sedamnaest, pomalo nezgrapna hoda i neke neodređene nesigurnosti na nogama, sve je promatrala pomalo začuđeno i sa zanimanjem. Nanio ga put među sve te govornike i igrače. Nije znao nikoga osim pravoslavnog popa. A njega je zapamtio, uvjeren kako mu se oko cure vrti, po tomu što mu je jedne večeri, namaškaran, preplašio konja te se pop izvrnuo koliko je dug i širok. Od te večeri nije više prolazio tim putima. Odvažio se pitati prvoga do sebe, momka svoje dobi.

-  A Đerma! Šta su to redikuli?

- Nisam ja Đerma. Mene zovu Dripac. I onaj ne viče da je redikul nego radikal. A ti, oklen si? Nisam te dosad viđa?

- Oklen ću biti, iz polja. Ćaća kupijo kuću tute gori.

- A tako. Daklem, seljačina iz polja.

- Šta vali seljacima? A ti si građanin? Prije sam tebe doselijo?

- Koga briga oklen si. Jopet te pitam, šta onaj viče, šta su to redikuli ili kako veliš, radikali?

- To ne znaš? To su ti oni šta puno viču.

- Na koga viču?

- Na svakoga.

-  Đerma! Ne boj se pasa koji laje. Jesi li služijo soldačiju?

- Nisam Đerma nego Dripac.

- To ja tako svakome. A jopet pa lipše je Đerma nego Dripac.

- More biti, ali meni je draže Dripac i tako će ostati. Nisam bijo u soldačiji. Još nemam godina. Ali reklo da će brzo leva.

- Nemam ni ja. A prvo leve moram se ženiti. Ko zna oće li biti cura kad se vratim?

- Ajmo mi za curom. Ovi neka prdu o svome trošku. Uvik nešto viču.

- Redikuli.

- Nisu redikuli. Radikali se kaže, blesino seljačka, tri puta sam ti to reka.

- Neka si, i jopet ćeš, budalo građanska. Ajmo mi gledati di su cure.

Nije trebalo dugo čekati da nova Država pokaže svoju narav. I da mnogima što su dobro čekali, prisjedne, onako kako je jabuka prisjela Adamu, kad je bez provjere i vaganja povjerovao nezrelu žensku, makar bilo i njegovo.

Radikali su po čitavu kraju žarili i palili. Već nekoliko dana po ustoličenju “kralja osloboditelja” u drniškom su hotelu pretukli seljačke zastupnike, oteli im letke i pred hotelom ih zapalili. Da dobiješ batine nije trebalo ništa drugo nego reći kako ovo nije “Velika Srbija”. Pravoslavci što su tu stoljeća ranije gledali svoja posla, držeći kako je to zemlja gdje su ih primili. Odjednom su se počeli ponašati kao gospodari, poručujući starosjediteljima kako mogu ići kamo žele. Jer da je ovo Srbija od pamtivijeka.

- Kako ukinuti procesiju? To je tjelovska procesija, od pamtivijeka.

Pitao je gradske vlasti fra Ivan, začuđen što mu u voljenoj Državi na prvu priliku voljena vlast zabranila katolički blagdan.

- To je austrijska slava. I ne priliči nama Srbima.

Župniku je dokazivao učitelj Skelin, uporan u tomu kao ne može ništa drugo biti nego Srbin. Fra Ivanu se po prvi put, otkako je u kralju vidio nepatvorena sveca, potkrala misao druge vrste, ali ju je neizgovorenu odbio kao napast.

- Čudne budale. A rodio se ni pet kilometara odavde. A Srbina je vidio ima deset dana. I već kaže da je Srbin. Čudna naroda koji ovakve ljude broji u svoje.

Imalo se što od nove Države i doživjeti. Najprije je pri promjeni starih kruna u nove dinare sve ljude hametice opljačkala. Tko se pobuni dobije “pendrek” i ostane bez novaca. Pokušao se buniti trgovac Pelicarić. Proglasiše ga bundžijom i austrijskim špijunom, te mu odrapiše toliki porez da se nije imao čime posoliti, a kamo li obući.

Oduševljenje novom Državom i kraljem odlučili su pokazati Srbi velikim okupljanjem na Kosovu, na Vidovdan, krajem lipnja te godine. Pored mnoštva zastava i klicanja kralju, srbovanje je bučalo do nebesa.

- Braćo, Srbi, s nama je veliki otac slavnoga Gavrila Principa.

Nazočni general i zanešeno ljudstvo počeli su se nadglasavati.

- Živio, Gavrilo Princip!

- Nije on, ćale njegov. Gavrilo je mrtav.

- Slava mu!

- Braćo, još nešto da vam kažem. Izrod roda srpskoga, neki Spasoje, danas je bacio bombu na kralja. Nije ga, braćo, ubio. Javlja brzoglas.

- Smrt izdajnicima. Živio kralj Aleksandar.

Vikali su razjareni Srbi i oni drugi što su imali nešto naći na Kosovu. Pred općinskom kućom u Drnišu, isto su tako neki plakali od sreće što bomba nije ubila kralja.

- Sreća! Sreća!

Vikao je zabrinuti upravitelj Kulušić.

- Sreća! Sreća!

Uzvikivao je doktor Stršljen, jednim dijelom glave mirišući tugu za kraljem, a drugim pokušavajući domirisati kakvu mrsnu kobasicu. Nije on bio doktor za liječenje. On je onaj doktor što sudi i presuđuje. A bilo mu drago mrs mirisati.

- Sreća! Sreća!

Izvikivao je nekadašnji austrijski žandar Kustić, a sada novopečeni i revni jugoslavenski kraljevac, razmišljajući čime bi se zvao da je bomba slučajno kralja dohvatila, a usto gledajući jesu li sve tuge nazočnih promatrača jednako duboke. A bio je spreman, tamo gdje tuga nije duboko sjedala u nesigurne ove duše, zamahom “pendreka” duboko je usaditi u svakoga podložnika. Mislio je: nema ljubavi gdje pendrek ne proširi obzorje. Da se znade.

Drniški fratar fra Ivan kao da je malko ohladnio. Nije više onako zanosno izvikivao “sreća”, pomalo uviđajući kako i od njegovih seljaka postoje veći seljaci i kako pored svih njegovih ispičutura i guzičara, postoje veći guzičari i još veće pijandure. Njegove su pijandure možda pile više vina. A nove puno više smrdile na rakiju.

Nitko se te godine Velikoj Gospi nije radovao od Pajca. Ponovno će moći, sada kao mlad ženik, što je mladu pustio ići na zavjet s ostalim ženama, pronaći svoje stare drugove, prevesti se brodicom na Otok, skrušiti se i pričestiti, a onda bukaru popiti “Kod Škite”.

Kao i obično, svijeta je bilo kao pijeska. Lijepo vrijeme, a Rijeka kao čarobna. Brodice, mnoštvo njih, a nema Talijana ni njihova terora. Svijet se ispovjedao, fratri misili i pričešćivali. Svetina i Čvorak veslali, upravljali ostalim brodarima i budno pazili da tko što ne bi prisvojio, što njegovo bilo nije. I nisu zaboravili prinoviti priču o tomu kako brod krenuti ne može dok se ukradeno ne vrati, pa da je veliko koliko je crno iz nokta.

- Jesi li ti to, kume Stipane? I ti, kume Joso?

Oduševljeno je podignutih ruku zavikao Pajac kad je vidio Svetinu i Čvorka.

- Po glasu te poznajem, kume Paško.

Odvratio mu je Svetina, spremajući se za zagrljaj, još tada, dok brod nije uspio ni obalu dotaknuti.

- Koga vidiš?

Pitao je Čvorak Svetinu.

- Kuma Pašku, rečenoga Pajca.

- A tako, kuma Pašku. E pa dobro doša, kume Paško!

Jednakim se oduševljenjem pridružio »vorak, sad kad mu je Svetina rekao koga vidi. Jer da se ne zaboravi, Čvorak nije baš najbolje vidio, a Svetina nije baš najbolje čuo. A kad su bili zajedno, Čvorak je Svetini služio za uši, a Svetina Čvorku za oči. Pored svega toga, nitko nije znao, a ni mogao znati tako se dobro brinuti o Otoku.

-Vratri dolaze i odlaze. A mi smo uvik ovde. Šta bi Otok da nas nema, moj Joso?

- Dobro si reka, moj Stipane. Šta bi Otok da nas ovde nema?

Kad je misa završila i kad su ljudi posjedali okrijepiti se, vadeći iz zobnica što su ponijeli, na uzvišenje popeo se neki govornik. Kaže da je Barić. Odakle je, nisu ljudi imali kada upamtiti.

- Ljudi, moram van nešto važno kazati. Zato vas molim, mučite!

- Koji si ti?

Vikali su znatiželjnici.

- Ja sam Stipan Barić. Posla me Stipan Radić, vođa seljaka, rvacki seljaka. I ima vam ništa važnoga poručiti.

- Govori, slušamo!

- Silazi dolje, ti austrijska prasice. Silazi dolje ili pucamo.

Žandari su stajali između govornika i onih koji su ga trebali slušati. Kad je ponovno pokušao zaustiti žandar se potegao kundakom u drven sanduk s koga je pokušao govoriti. Barić se jedva uspio zadržati na nogama i od govora nije bilo ništa.

- U ime kralja i otadžbine, razlaz. Ili pucamo.

Ljudi su se, videći puške i mogućnost batina razišli, tražeći što prije odlazak s Otoka.

Pajac se iznenadio, jer rekoše mu, ova nova Država da je “naša” i da se u njoj neće smjeti tući. Da su je stvorili Francuzi i Englezi.

- Mate im lažljivu. Vidiš da mlate. A di se mlati, nije ti meni biti.

Svi oni što su se tog popodneva bili skupili u gostionici “Kod Škite”, namjeravajući dobiti komadić janjetine, zaojkati, baciti kamena s ramena i dobro zaviriti u bukaru, čekajući tko bi ove godine, poslije duže pauze mogao dobiti u “novu jaketu” ostali su razočarani.

- Što s, bre dereš, što s, bre dereš?

Vikali su naoružani žandari, mnogo njih, u svijet uperenih pušaka.

- Ne deremo se! Šijamo. Ko da ne znaš da se u šijanju dere?

- Kako se, bre, ne dereš? Čuje te se do Grčke.

- Italija je bliža. A oni su lani ovde šišali.

- Ko je to reko? Govori ko je to reko?

I ne ispitujući dalje, zaletjeli su se i počeli udarati ljude, redom kako su koga dostigli, usput stalno vičući.

- Razlaz! Ajmo, razlaz!

Pajac ovoga puta nije dobio batine, ali se za svaki slučaj požurio s bojnoga polja. Odnekud se začuo gromoglasan povik, koga su žandari sa zaprepaštenjem čuli: da im Pajčev magarac “kralja i otadžbinu”.

- Ko je Pajac?

Pitao je žandar.

- Pajac, ko je Pajac?

- To su pitali i Talijani. A šta se magarca tiče, e, ima najdužu puzdru u ovom dilu svita.

Žandari su zapucali za glasom, ali se izgubio u ogradama. Za ništa toga ne znajući i ne sluteći kako su ga časno prikazali novoj vlasti i žandarima, njega i njegova magarca, Pajac se nije mogao odlijepiti od misli.

- Majku Državi. Mate lupešku žandarima. Nisam se ni triba vraćati. Sad će mi teže pasti jopet u planine. I ko će mi družinu skupiti?

Noć je već pala nad čitav kraj. I na Otok. Pajac je ispričao mladi šta se dogodilo. Svetina i Čvorak umorni su sjedili pored brodice, pijući ostatak dvolitraša što su ga, umorni, a za okrjepu, dobili od gvardijana.

- Vidi li ti to, šta se dogodi? Sriću da im lipi đava odnese!

Pitao je Čvorak Svetinu. Svetina mu je odgovorio.

- To je nečuveno. A taman su otišli oni Talijani, kad ovi jopet prite i mlate. Sriću da im lipi đava odnese. I Talijanima. I Srbima. A lipi đava da odnese i sve ove naše, šta se ne mogu nikako dosititi da nije bolje vime u tuđe krave.

- Sveti naš vra Vencislav. Mislijo je ka i mi. Samo šta ji nije đavlu lipome sla.

- Šta će ji slati kad je mislijo da je đava to već prije učinijo. Da je odnijo i Talijane. I Srbe. Zajno da ji je odnijo.

- Ako nije, neka ji odnese, lipi đava da odnese. I Talijance i Srbe.

Dan kasnije, dok se još priča ispred gostionice “kod Škite” nije sasvim ni proširila krajem, iz inata drniški župnik pristupio je Pučkoj stranci i na svetkovinu Svetoga Roka skupio govornike.

- Prije li si izda kralja i otadžbinu?

Dovikivao je radikal Opara, nadglasavajući se u vici s kolegama radikalima Kušpilićem, Kulušićem, Zenićem, Mrđenom i drugima.

- Neka bude mir, jer ću uredovati!

Isprsio se ispred govornika žandar Kustić.

- Neka ne ometaju skup.

Proderao se fra Ivan. Kustić mu je glasno i narednički odgovorio.

- Ne ometajte vi njih. Oni su za Kralja. A ko je za Kralja i žandari su za njega.

Radikali su se, ohrabreni Kustićevim govorenjem, zaletjeli u skup te otrgli Biliću i Ćurkoviću hrvatske trobojke iz ruku.

- Silazi dolje i idi za svojim poslom!

Naredio je Kustić pučkim govornicima. Zvat ću pojačanje, a onda se čuvajte.

- Ovo je oni redikul od nikidan!

Doviknuo je onaj suhonjavi, ali visoki i snažni momak svome poznaniku Dripcu.

- Kako ti je ime? Nisi mi ni reka, a jopet me isto pitaš.

- Jolkas! Zovu me Jolkas.

- Već sam ti reka, nije redikul, nego radikal. Operi uši i tuvi. Ko će ti uvik isto ponavljati?

- Ista stvar, redikul ili radikal. Ko će to pamtiti? Ajmo mi viditi jesu li cure došle  u kolo. Ako oni Kustić i cure ne protra.

- Oće. Neka prova. Biće mu ki popovu konju. I popu. Nije ga više iša moje cure gledati.

- Onome šta je prije nekog doba pa s konja?

- Dašta!

- A ti si taj junak? A žandari pritresli tri sela. S kojim se ja junacima družim? I ne znajući.

- E onome, šta se vrtijo oko naši cura. Šta ima jedan rišćanski pop dirati u naše cure?

- Ima kad mu dozvolu. Ne viruj curama, lažu čim zinu.

 

 

Poglavlje četrnaesto

 

Nije još dobro ni svanulo, ljudi su još uvijek pipali mjesta gdje je žandarmerija iskušavala svoje “volovske žile” i psovali glasno ili potiho “novu Državu” i majku svima čija je, a žandarmerija se dala u potragu. Nije prošlo dugo do odredbe kako valja otići vidjeti Pajčeva magarca što se sasvim slučajno umiješao u priču. A i Pajca. Jer samo je naivnima moglo promaknuti kako žandarmerija redara Kustića ne će pitati za svijetlo magarčevo “oruđe” ponuđeno ženskome dijelu dinastije Karađorđevića, a još gore ponuđeno muškome dijelu, kao da je dinastija nastranjačka. A naivni su mogli vjerovati kako žandarmerija ne će pitati koji je to Pajac iz seljačkih priča. I neće ga poželjeti pobliže upoznati.

- Pajac. Nema ko drugi! Govorili su žandarima odreda svi špijuni, nekoć talijanski, a sada srpski, osvećujući se za janjce, telad, pršute i vino. Bila ih je sva sila, a najmanje čemu su se nadali jest to kako će Pajac saznati za svakoga od njih. Pajac je ipak saznao. On je imao svoje vlastite načine. Mislio je kako čovjek koji ima neke dobre cipele, a nema ih odakle kupiti, mora biti lupež ili špijun. Trećega nije bilo. Obični ljudi imali su to što su imali. Lupeži su stjecali svoju imovinu kradući, a Pajac je točno znao tko može biti kradljivac, komu to ide od ruke, od koga je ukrao i gdje je unovčio ili zamijenio. Onaj tko je nešto suvišno imao, a nije bio seljak ni lupež, zarađivao je dojavljujući vlastima što se zbiva po selima. Pajac je i njih sve upoznao. Prema njima nije bio milosrdan. Krao bi im do zadnjega, misleći kako nema gorih od doušnika. A znao ih je ne samo u svome selu. Sve špijune i doušnike znao je u sedam sela. Malo koji, onaj najvještiji možda bi se i prokrao. Svi ostali Pajcu su bili dobro znani. Samo je trebalo naći priliku i saznati što imaju. Sve je ostalo bilo do Pajca. I onih s kojima se Pajac družio.

Pajac se tog jutra spremao do Drniša jer bila je svetkovina svetoga Roka, još od doba kuge zaštitnika čitavog tog kraja. Jedva da se bio obukao, a još se ni umio nije, kad ga je osvijestio i do kraja probudio glas iz susjedstva. Susjeda se dovikivala s Pajčevom majkom, znajući da je ona vazda kod kuće.

- Kuma Mande, di je tvoj Pajac? Evo ga tražu kraljevi ljudi.

- Nije on Pajac, jezik ti đava prilomijo!

- A di je kum Paško? Tražu ga ovi ljudi državni.

Pajac je požurio s odijevanjem. Ženu je gledao dubokim pogledom, želeći da ga brzo razumije. Pokupio je talagan i kapu. Bez riječi je ženi dao znak, uzdignutom rukom sijekući zrak, želeći joj reći da bježi, a ona neka šuti. Provirio je kroz otvoren prozor do koga je dopirao govor iz dvorišta. Kad se uvjerio kako žandari još nisu zašli u stražnji dio kuće, skočio je kroz prozor i izgubio se u gustišu. Žena je brzo zatvorila prozor i pravila se kako spava. Žandari su isukanim noževima na puškama opsjeli kućna vrata.

- Gdje je Pajac? Pitali su Pajčevu majku, pomalo zbunjenu i prestrašenu, manje zbog sebe, a više zbog Pajca, koji je trebao još spavati u sobici. Otezala je s odgovorima kako bi probudila njega i ženu i kako bi ga opomenula na oprez. Jedan od žandara u žurbi je nastavio otvarati vrata polumračne kuće, za ono doba bogate jer je imala unutrašnje pregrade od letvica i zemlje.

- Na logi je, otvaraj vrata!

Žurno su provalili u sobicu i našli Pajčevu mladu u krevetu, ali Pajca zatekli nisu. Jedan se primakao prozoru i otvorio zatvoreno okance. Žena je glumila zbunjenost.

- Koji ste vi, šta upadate u tuđe krevete? Đava odnijo vas i ko vas je posla. Mrš vanka, daću vam ja!

- Nismo došli tražiti tebe nego Pajca. Di je?

- A Pajca tražite? A di bi sada moga biti onaj ajduk i baraba? Nije se od juče još vratijo. A ja mislim da je uprav kod tvoje žene.

- Muči, ženska glavo! I odgovaraj! Di je?

- Di bi moga drugo biti? Ti ovde, žena sama, vako ka i ja. Ti doša k meni, a moj Pajac oša k tebi. Daću mu ja kad se vrati, sav ću mu perčin počupati.

- Pogana li ženska. Muči, kad ti kažem! Puškom ću, svetoga mi Save.

- Puškom ćeš? Ajde navali. Junak navalijo na ženu. Pazi se dozna li Pajac. Jer ja sam Pajčeva žena. A i sveca pravoga spominješ. Đava odnijo oba.

- Ovo je već za robiju. Apsi je!

Drugi je žandar primirivao prvoga.

- Nismo došli po nju već po Pajca. Pusti je neka laje. Ajmo mi njega tražiti. Ne može biti daleko. Sinoć su ga vidjeli kod “Škite”.

- Znade taj svome svecu post. Talijani su ga tražili tri pune godine. I vraga su našli. Ko zna di je? Taj, kažu, znade u zemlju propadati.

- A pametna li čovika.

U razgovor se umiješala Pajčeva majka, sada mijenjajući nevjestu.

- Ti da mučiš, niko te ništa nije pitao. Ajmo, van izlazite!

- Kud vanka, šta ima vanka?

- Gdje je magarac?

- Koji magarac?

- Pajčev magarac.

- Luda čovika. Di je magarac? Ka da je magarac sreski načelnik. Di će biti? U pritorku.

- Zovi ga.

- Koga?

- Pa magarca. Zovi magarca. Da vidimo oće li se ozvati.

Žene su se u čudu pogledavale, ne vjerujući da je i to moguće. Pajčeva je majka zazvala magarca.

- Na, drago moj, di si ti meni, drago moj! Evo, pitaju za te državni ljudi.

Iz obližnjeg pritorka, ograđena visokim kamenim zidom i zatvorena lisom, spletenom od kolaca i šiblja, magarac se odazvao revanjem.

- Odaziva se! Evo sad ste čuli!

- Sad ti zovi!

- Koga? Magarca?

- Pajca. Zovi Pajca! Neka se i on odazove.

Pajčeva žena najprije je pogledala svekrvu, zatim magarca što je još revao čekajući da ga na livadu puste, a onda se obratila žandarima.

- Da znaš, i oću!

- Viči! Zovi!

- Pajac! Oooo, Pajac! Okrići pete kući. Evo tebe i magarca tražu kraljevi ljudi. Okreći pete kući. Tražu te državni ljudi.

Već se sunce propinjalo ljestvama dana koji se iz zore polako kroz osvit sve više zadanjivao. Žandari su čekali, a žene ih klele psovkama i ismjehivale. Magarac je uzaludno revao. Nije mu bilo trave dok su u blizini državni ljudi.

- Nema ga. Ajmo nazad. Past će on nama u šake.

Žandari su se nakon duga iščekivanja ispred kuće zaputili odakle su došli. Dan je prolazio polako, posebno onima što su poslije dvije uzastopne svetkovine morali pješačiti nazad, svojim kućama. Pajca nitko nije vidio. Ni ljudi, ni špijuni, ni žandari.

- Kuma Mande, da nisi slučajno vidila, nema mi dvaju janjaca u pritorku.

- Nisam ništa vidila. Niti znadem.

- Zvaću đendare!

- Zovi! I dosad si zvala. Pa šta unda?

- Ako je Pajac.

- Kakvi Pajac, on je moj Paško, vrag ti pogani jezik. I kako će kad ga jopet traže državni ljudi. I zovi đendare, one od juče. Neka dođu. Moj je Paško otiša brati kukuruze. I ko zna kad će se vratiti.

- Je, ka i ja, šta sam otišla! Tako si i prvo govorila. A znamo di je bijo.

- A di je bijo?

- Zna se di je bijo. U lupeštini.

U razgovor se umiješala Pajčeva mlada, pokazujući britak jezik i namjeru braniti se od početka.

- Tako je mislijo i oni đendar šta ga je juče tražijo. A jutros misli da je najbolje pogledati da Pajac nije kod njegove žene.

- Kako ti tako moreš govoriti? Jedva da si ovde došla. Nije te sramota da ti čovik tuđim ženama zalazi?

- Mene nije. To je moj Paško. A šta se onda to tebe tiče? A neću mu perčina čupati javu li mi da je đendarsku ženu obljubijo. Sve ću mu oprostiti.

- Aj rugo! I od ruga si.

- Jesam od ruga. A jopet, moje rugo ne prima škude, ljude tužeći đendarima. Eto, sad si čula. I jopet zovi đendare.

- I oću. Odma danas.

- Zovi! A bolje bi ti bilo čuvati pritorak. Da ti jopet koji janjac ne nestane. Pa jopet viči, Pajac.

Razgovor je dovršila Pajčeva majka.

- A da više nisi vamo pristupila. Ni vratar me na ispovidi neće natrati da ti ovo zaboravim dok sam živa. Makar se ne pričestila odsad dovika.

Pajac nije bio daleko. Iza zida od ograde. I jučer i jutros. I čuo je svaku riječ. Znao je, nema mira ni kreveta. Odsad mu je spavati na otvorenom. Otac mu sve to nije mogao čuti jer je ranom zorom otišao u Drniš na svetkovinu. Bio je, što se kaže, muško, a muško tog vremena i u takvom selu nikada nije kazivao kud ide. Ni rođenoj ženi, kamo li komu drugome.

Pajčeva je žena, rečena mlada, na privjes ispred kuće objesila dva biljca, a mater u predvečerje objesila na bajam bakru s večerom. Ako Pajac navrati i bude gladan.

- A đavla će crnoga, Pajac biti gladan. Ko zna s kim je poijo ona dva janjca? I ko zna koliko će ji poisti dok ne dođe kupus i koštradina.

Tako je mislila Pajčeva majka, vješajući bakru na bajam, a usput motreći na jezičavu susjedu, jer ona misli kako to ona na bajamu hladi vareniku za kiselinu.

Pajac je, prisiljen ljenčariti u kolovoškom hladu razmišljao o svojim hajducima.

- Di su? I šta sada radu? Điđilo? Ambrošilo? Ševo? Pava Pudijin? Mili Bože, jesu li dobro zanat izučili? Samo da ji đendari ne uvatu. I da ne budu žedni i gladni.

Poput kakva proroka, sluteći kako njemu nalični i nisu za ništa drugo stvoreni nego da za njima u potragu idu karabinjeri, đendari, žandari i svakovrsna policija, zvana državnim ljudima, Pajac je znao kako mu više nema povratka. On i Država tako su postali krvavi i nepomirljivi neprijatelji.

- Ko koga, mate joj državnu, ja nju ili ona mene. E pa, ajmo se nadmetati. Ki kamena s ramena. Ja ću krasti, a ti za mnom trči. A krašću di se najmanje nadaš, to znači svugdi.

Ljutito i odlučno Pajac je najavio rat Državi, svim državama. Dat će joj on. Imat će s njima posla. Vidjet će se tko će izgubiti.

- Majku Državi. Vakoj i svakoj drugoj! Koja najprvo nije moja. I koja nema pametnijoga posla nego misliti na Pajca i za Pajcom trčati.

 

 

 

Poglavlje petnaesto

 

Pomalo iz prkosa, za inat, a inata nije trebalo puno čekati u ovom krševitom podneblju, gdje je samo Rijeka sličila na “Ljepotu”, a sve ostalo na krvav “znoj”, onaj fra Ivan, što su ga bili imenovali drniškim dekanom i koji se ono odranijega bio oduševio Kraljem i Srbima, priključio se Hrvatskoj pučkoj stranci. Na svetoga Roka, zaštitnika drniškoga, po završetku procesije i misnih obreda, prvi je progovorio, uhodavajući put doktoru Šimraku, Stipanu Bariću i Mati Milanoviću.

- Ljudi, ovo je nepravda. Pokrade nam zemlju agrarna reforma. Počujte kakva je to ravnopravnost kad Srbin ima jedno pravo, a Hrvat drugo. I uvijek protiv Hrvata. Za istu zemlju Srbin plaća četiri puta manji porez, a kad se biraju zastupnici Srbi imaju pravo na opet četiri puta više zastupnika.

- Ljudi, došla su nova vremena, lihvarska. Sve nam odnesoše na inkanat i kamate. Ovo nema nigdje.

- Vjeru nam ruše. Framasuni svugdje umeću svoje prste. Što će ostati od vjere i pravde? Ništa.

Skupljena je gomila odobravala govornicima. Jer malo koga već nisu opljačkali kod promjene kruna u dinare. Malo tko nije upao u lihvarske ruke i prisjećao se kako je “dužan i na Božić tužan”.

Radikali su sa strane branili “kralja i otadžbinu” i psovali govornicima “austrijsku, izdajničku” majku. Žandari su čekali tko će, po licenci Pajčeva magarca, spomenuti “kralja i otadžbinu”. Jer, žandarskome naredniku Kustiću nije smetalo to što radikali trgaju hrvatske zastave, smetaju govornike u “demokratskoj” Državi i što se pogrdama obrušavaju na “hrvatstvo”. Čekao je samo tko će spomenuti “Kralja i Državu”, pa da proradi njegov kundak i pendrek.

Neravnopravnost i kundačenje nije trebalo povećalom tražiti. Oni su bili vidljivi prostim okom, a prostoj se misli pokazivalo kako rastu i bujaju iz mjeseca u mjesec. Radikali su se posebno obrušavali na Radićeve “seljake”. Nisu ih mogli ni nacrtane vidjeti. Osjećajući kako iza njih stoji prešutno državna šutnja i kako im žandari ne namjeravaju smetati u radikalizmu, kraljevci su i novostvoreni Srbi tlačili sve protivne. Ne daj Bože da je tko trebao dobiti dozvolu za lovačko oružje. Ma kakvi. Nema dozvole. Ili da je tko tražio otvoriti gostionicu? Samo ako pristane biti Srbin i uhoda. A koga bi glad i neimaština prisilila od vlasti pomoć zatražiti, mogao je od gladi i umrijeti. Koga briga, govorili su radikali, neka ga Radić spasi, ako mu je mio.

- Ovi su redikuli grlati. Oklen su? Jesu li došli iz te njijove Srbije? Pitao je Jolkas svoga novopečena druga Dripca. On je, povišenim tonom, valjda nestrpljiv na Jolkasovo neznanje, ljutito odgovorio.

- Tri puta sam ti već reka, nisu redikuli nego radikali. A ovi najgrlatiji nije iz Srbije. Ovdalen je.

- A ovdalen? Zato se meni čini da sam ga i dosad viđa. Pa šta onda viče, ka da je poludijo? Šta smeta ljudima kad govore?

Dripac je prodorno pogledao Jolkasa.

- Pa zar ti misliš da je pametan? Sliči na bika šta puno muče. A znadeš li ti šta naprave biku šta puno muče, puše i kopa?

- Šta?

- Zavole ga. Naprave od njega vola. Eto šta. A znaš li ti bez čega ostane bičina kad ga zavole?

Jolkas se najprije gromoglasno smijao, ne odgovarajući odmah na Dripčevo pitanje. A onda je odgovorio kroz smijeh.

- E, bez čega ostane! Đerma, ti znadeš, ka da si vratarske škole učijo.

- I više.

Žandar iz blizine premjestio je pušku iz ruke u ruku i pokušao dočuti čemu se smiju dvojica mladića. Mrko ih je promotrio od glave do pete, nesiguran smiju li se govornicima ili žandarima. Jolkas i Dripac dokučili su kako ne bi bilo zgorega izgubiti se u gomili.

- Svi su pulitičati glupi. Uvik radu za nekoga drugoga. Jedino smo mi lupeži pravi rodoljubi. Mi radimo za se.

Da je bilo lijepo sjesti i dugo mozgati, bi li se pametan čovjek, neometen bilo kakvim utjecajem, dosjetio ovoga što je Pajac govorio svojim hajducima? Kad bi pametan čovjek, sklon pravdi i sposoban razlikovati budalasto od mudroga, stvarno zaključio kako su sva ova vremena upravo strašna jer svi ovi ljudi, sada u jednom kraju, ali na koncu svejedno gdje bili, sve nevolje prave jer služe drugima. Tvoja zemlja, a ti je upisuješ na drugoga. Tvoj jezik, a ti ga izvrćeš. Tvoja vjera, a ti tražiš drugu. Tvoje sve, a ti tražiš komu ćeš služiti, komu se pod rep uvući, komu predati to što ti Bog darova kao ponos i slobodu. Koliki moraju biti glupaci kad ne mogu nigdje drugo živjeti nego u prknu svojih gospodara? Pa da su gospodari ne znam tko. Pajac je to znao. Jolkas bi uspio prešutjeti. Dripac bi ih opsovao u bezglasju. A oni su, jedan za drugim, pred očima cijelog svijeta tražili uvijek nove gospodare. Čudna li svijeta? Čudna li naroda?

- Đerma! A zašto tebe zovu Dripac?

- Prvo i prvo, ja nisam Đerma. Vrag odnijo tebe i Đermu, manita te odnijo.

- Tako ja zovem svakoga. Ko bi imena svima utuvijo?

- Zovu me Dripac zato šta sam ka mali dobijo neke kraste na glavi. Ošišali me, a kad sam vanka izaša, rekoše da sam ki magarac kad se o svetome Anti odrpa. Eto zašto.

- A ljutiš li se kad ti reču Dripac?

- Nikako. Ne znaš ti kolko meni to ime triba. Da me zovu kakvim lipim nadimkom ko zna kolko bi dosad batina od žandara izvuka. Vako, čim neko reče Dripac žandari mislu da sam ja kakva budala. I odma me pušću.

Tih se dana, dvadeset i druge, Radić žalio “međunarodnoj konferenciji” u Ženevi. To će reći, žalio se onim istima koji su Talijanima dali pola Hrvatske. I onima koji nisu pitali neke “guske u magli” što hoće, nego su ih odmah strpali u Karađorđevićev kokošinjac, vjerujući kako su Hrvati guske i kako je najbolje da odsad gaču i kokodaču u srpskoj Državi.

- Tuku nas. Nemamo nikakvih prava. Ovo je diktatura. Hrvate nitko nije pitao žele li Jugoslaviju. Ovo je prisila nad narodom.

Tako je Radić pisao “novome svjetskome poretku”. A bio je naivan. Jer vuku se žalio na klanje ovaca i janjaca. I što je najgore, čudio se kako ga vuk ne razumije. Još je najčudnije, kad se pred vukovima zakleo kako će biti krotak poput janjeta. Svoje će pravo tražiti bez sile, dokazujući vuku kako ima svoje janjeće pravo i kako je red da ga vuk konačno sasluša.

- Tko vas je prisilio? Pa vi ste sami došli i tražili tu Državu. Pa zar je Trumbić Srbin? Poštujte Kralja i poštujte međunarodno pravo i nitko vas neće kundačiti. I nemojte se stalno zbog nečega buniti. Ne uznemirujte svijeta.

“Svjetski su vladari” tako rekli Radiću. Magla se bila razišla, a guske su postajale sve brojnije i brojnije. Posebno kad su mnogi u tom neobičnu i prokletu vilajetu počeli doživljavati preobrazbu. Čovjek što je nekoć bio Hrvat, mišlju se, riječju i djelom preobrazio u Guska, a onda se, Guskovom mudrošću, preobrazio u Srbina.

- Nikada nećemo silom odgovarati na silu. Ali ćemo svojim neprijateljima reći punu istinu. Bacite puške, uzmite tamburine.

Radić je tako govorio kamo bi pošao. I svi njegovi pristaše. Vjerovali su kako će veliku “srpsku silu” nadvladati tamburicom, a “svjetskim vladarima” pokazati svoju bezazlenost.

- Glupa li naroda. Mislili smo da ćemo za svoje interese morati voditi svjetski rat. A gledaj, oni sami rade ono što mi nismo od njih ni smjeli tražiti. Dok je ovakvih, sjedi, jedi, pij i tlači.

Svjetski su moćnici tako međusobno razgovarali dok su do njih dopirale pjesme o “hrvatskoj pravici» nazdravljajući mirno svojim čašama.

- Jesmo li mi narod ili smo tamburaški sastav?

Radić nije znao odgovoriti kad bi ga iz gomile tkogod to pitao. Bilo je dovoljno riječi, sposobnih zagušiti dubinu pametnih pitanja.

- Tlače nas i progone! Vikao je Trumbić u takozvanoj “Narodnoj skupštini”. Srpski lisac Pašić, odgojen u francuskoj jazbini i kršten u engleskoj vjeri, smijao mu se u brk, ne imajući potrebe ni reći zašto mu se smije.

Smodlaka je dokazivao kako su Hrvati žrtvovali svoje hrvatstvo za viši interes “ujedinjenja slavenskoga” i kako su zauzvrat dobili kundak i žandare, pljačku i progone, otimačinu i lihvare.

- Mate, tebi i višim interesima.

- A tko vam je kriv? Žalite se.

Svejedno, tko je to pitao i psovao. A pođe li čovjek iz mudrosti, pita se bi li se ovakvo nešto Pajcu dogodilo? Nikad. Nikad se ovo Pajcu ne bi dogodilo.

- Ovi su učeni ljudi nikako čudni. Niki priuču pa izgledaju ki ludi. Ništa ji ne razumiš nit šta pametna radu. Jopet, niki nikada na douču, pa stalno uču. I jopet ne moreš od nji šta pametna čuti.

Tako je mislio Čvorak, to govoreći svome sudrugu u veslanju Josi Svetini, ispočetka misleći samo na fratre, a kasnije i na sve druge.

- Dobro govoriš! Potvrđivao je Svetina, ne mareći uvijek  za ono što je Čvorak govorio. Ta, znao je, Čvorak uvijek zna što govori, zna što treba reći.

- Diko! Ja ti s ovim učenim ljudima ne znam ljudikati. Samo, kako si, oklen si i gotovo. Štaš s njima razgovarati? Ali, kad dođe kakav težak, ja njega pitam kako živi, ima li dječice, ima li cicvare, ima li šta piti, je li mu žena dobra? Možeš pet dana ljudikati.

Tako je fra Ivan priznao svome starijem učitelju iz prošnje, fra Petru, laiku, kao što je i sam i kolegi s kojim je uvijek imao o čemu ljudikati.

- Tako mi je i samome. Zaborave da je “Bog izabra lude da posrami mudre”. Stalno se ovi učeni grade. Ka da nisu ljudi. I mislu da je njijov “brevijar” bolji od naši “očenaša”. Valja se Boga držati, a oni neka govoru. A ko ji i sluša?

Pučanstvo je pokatkad naumilo svojim se poslom baviti, ali Država nije imala namjeru dati ljudima mira. Tako je, potkraj te dvadeset i druge, uhitila pola Drniške krajine pod optužbom da su za vrijeme talijanske okupacije neispravno govorili o kralju Petru Karađorđeviću. Da je nepismen i da ne zna ni gaća obući. Da je pijanica i ubojica, i da smrdi na loj i papriku. I da su mu bojnici prvi put žlicu vidjeli kad su u Drniš došli. Optužiše ih za izrugivanje srpskih svetinja. I da su Pribičeviću psovali “majku prečansku”. Kad su počeli pristizati svi oni koji su se sudu dragovoljno predali, a kad su žandari u lancima počeli privoditi sve one što nisu htjeli sudu se dragovoljno odazvati, taman je pola Grada bilo uhićeno. Trgovac Pelicarić poluglasno je došaptavao svome susjedu Keviću.

- Ako su mene uhitili, ja znam zašto su. Triba im novaca, a u mene su ga znali naći. A zašto su tebe?

- Mate sam jim srpsku psova.

- I ja sam. Ali nisu čuli. I nemaju svidoka.

- Mater im poganu. Pa neka me jopet vataju!

- Ne psuj! Mogu se razmnožiti. Pa šta ćemo onda?

Sud je zaključio kako za sve te optužbe nema dovoljno dokaza i kako nema dovoljno svjedoka. I pustili su gomilu svojim kućama.

- Mate im srbijansku. Đava da ji lipi odnese. I nji i Talijane, i Kralja i «otadžbinu».

Takvim se mislima častila nova Država, ta vapijuća Jugoslavija, želja nekih tamo Francuza u Versaillesu i nekih tamo mutnih tipova u Londonu.

Sud koji nije lako mogao osuditi stotinjak okrivljenih seljaka i ponešto građana drniških i okolnih, našao je malobrojniji plijen. Na sud je pozvao devetnaest franjevaca i šest dijacezanskih svećenika.

- Okrivljeni: Vjekoslave Jurenoviću, Ivane Tomasoviću, Lujo Plepele, Ivone Menđušiću, i svi vi ostali što sjedite na okrivljeničkoj klupi, znate li zašto ste optuženi?

- Ne znamo.

U glas su odgovorili okrivljenici, ruku uvučenih u svoje široke rukave ili prkosno držeći ruke prekrižene na prsima.

- Optuženi ste jer ste svi odreda “austrijanci”. Još k tomu ste neprijatelji Kralja i režima.

- Šjor Proždre, pa znate valjda da to nije istina. Vi to znate. Pokušao se pravdati fra Ivan.

- Najprije, ja nisam šjor Proždre, nego sam “gospodin sudac”. I još k tomu, ne govorite više ništa. Neću ja zbog vas na ručak kasniti.

Onaj tko se pokušao politikom ozbiljno baviti, mirisao je već unaprijed vučja vremena. Jugoslavija je bila još krhka, a iz Italije su dolazili glasovi kako postoje neke “udarne trupe” što su obučene u crne odore, za pasom nosaju revolvere, a u rukama spletak šiba. Hodaju, hodaju i tko im se ne dopadne, tko ne hvali njihova “vođu” kao Boga i tko se usudi samo zucnuti štogod neprikladno, izmlate ga štapovima, napoje ricinusovim uljem, a pokaže li se većom ribom, i ubiju. Za njih nema ni jedne pravde osim njihove. Pajac je dobro znao što je to ricinusovo ulje. Pamtio ga je još od prve talijanske okupacije. Novost je bila u šibama. Čemu im šibe, zar nije bolji hrastov kolac. Bude li se on s njima obračunavao ikada više, grabovim će kolcem. Nema od toga boljega, kakve šibe?

- Pašić pravi ludorije od politike. Umjesto da ljudima dade priliku ovu Državu prihvatiti kao svoju, on stalno izaziva Hrvate. Onaj glupi Pribičević ne zna ništa drugo nego ubijati i pendrečiti. Država je skoro pred pobunom. A Italija samo što opet nije poslala trupe na nas. I što mislite, napadne li nas Italija, koliko će Hrvata htjeti braniti Državu? Nemojte mi govoriti kako Pašić ne zna što se događa. Pa čovječe Božji, ubije seljaka, a onda udovici pošalje račun za ispaljene metke. Kamo to vodi? I da se to tebi dogodi, što bi učinio? Pašić pravi ludorije. U materinu, on i Vidovdanski ustav. Ko da su ga kreteni pravili. Tako je svojima u Beogradu govorio Stojan Protić, radikal i uglednik srpske politike.

- Otkad ti tako dobro govoriš o Hrvatima?

- Nije meni do Hrvata, nego do onoga što se može dogoditi. Nerazumni postupci mogu uništiti Državu, a onda nam uzaludan trud. Ko zna dokle će nas štititi Francuzi i London. Mi smo pijani, pijani smo, a Pašić je najpijaniji. Što god mi govorili, ma koliko se mi smijali “tamburašima”, krene li to, imat ćemo posla. A krene li Italija, a Hrvati se s njima spajdaše, ode nama Država, ode velika Srbija.

- Što predlažeš?

- Sporazum s Hrvatima. Neka se zna što je čije. I neka ljudi počnu raditi svoj posao. Da se sve ovo smiri. Da  ne bi voda koju prolivamo, potegnula i nas kamo smo je prolivali.

Protića su saslušavali, ali ga nisu poslušali. Pašić je nastavio svoje podmukle igre. Pribićevića je stavio na led, samo onako, prividno, stvorio vladu bez njega, a onda za dvadeset i treću najavio izbore.

Stranaka spremnih za izbore u ovom krševitu podneblju bilo je kao gljiva poslije kiše: Demokratska stranka, Radikalna stranka, Hrvatska pučka stranka, Zemljoradnička stranka, Lista udruženih Hrvata sjeverne Dalmacije. Da je bilo pustiti, svaki bi političar ovoga podneblja imao svoju vlastitu stranku, makar mu, neoženjenu, ni žena ne bi mogla biti članom.

- Kum Paško uvik govori da su svi pulitičari “ojdivojko”. Ki rožine u vrići. Čvorak je pripovijedao svome sudrugu Svetini.

- Pravo i kaže. Najbolje je šnjima posla ne imat.

Drniški radikali nisu mislili kako u Državi treba mijenjati bilo što. Podjednako su žarili i palili, potpomognuti počesto “volovskom žilom” narednika Kustića. Na jednome od mitinga, dok su veličali «kralja i otadžbinu», prijeteći koga treba i koga će ubiti, Svetina i Čvorak, tko zna zašto, a valjda iz valjana razloga, našli su se u Drnišu na radikalnome skupu. Čvorak je, ne videći dobro, priupitao Svetinu.

- Vidiš li koji su?

- Ono ti je doktur Marušić. Onoga znam, Viličića. Pa znam i Ivetića. Oni se zove Mijović, oni Manojlović, oni tamo Rašković. Eno Andrića i Mrđena.

- Šta se tolko dereš? Nisam gluv.

- Braćo Srbi! Jugoslaveni! Derao se doktor Marušić okupljenima.

- Oklen je oni, pa nije on Srbin? Znadem ga odranijega.

- Nije ni jedan. Jesu niki rišćani, ali vidili su Srbiju ka i ja kraljicu. Sve je to naša kukavelj. Oni je doša iz Omiša. Triba bi ličiti ljude, a on više pijan nego trizan. I oda okolo pa kopa ugalj i onu crvenu zemlju. Da će obogatiti sebe i nas.

- Lipi ga đava odnijo. Njega i njegove novce. Dobro kaziva kum Paško. Svi su pulitičari šuplji ki vrčina. Uvik se razliju. I smrdu kud god pođeš. Lipi da ji đava odnese.

- Ne viči tolko. Ne moraju drugi sve čuti. Vidi onoga đendara.

- Ajmo mi kući. Neka ovi laju. Valja nam do Otoka koju uru.

- Dobro kažeš, ajmo mi doli. A i di bi nam moglo biti bolje. Voziš svoj brod. I kad te volja moreš i s vodom razgovarati.

Što bi trebalo dalje pisati i napisati? Napišeš jedno pa onda to množiš. Iz godine u godinu. Istuklo. Ubilo. Progonilo. Zatvorilo  ovdje, pa ondje. Oduzelo hrvatsku zastavu. Pobilo seljake, upali žandari u svetkovinu. Istuklo fra Miju Kotoraša i fra Anđela Frankića. Zapržunalo radićevce Josu i Niku Jerkovića. Zasulo Hrvate rajčicama i jajima u Kninu. Potukle se Gornje Kričke protiv Donjih. Krv zamalo da nije pala. Drniškom krajinom zavladao teror, nasilje, svakodnevno mrcvarenje. Progonu i teroru nigdje kraja. Uza sve to još neimaština, glad, teški radovi u nemilosrdnih gospodara i beznađe, da ga nema nigdje takva.

«Kralj osloboditelj» laštio je uniformu pokušavajući se svojim moćnim prijateljima prikazati manjom seljačinom nego je bio. Dvor je okupljao izabrane elite i pokušavao se prikazati onim što nije. Razlika između Pašića i engleskih lordova bila je u tomu što su unutrašnju prljavštinu zaodijevali različitim odijelima, brkovima i bradama. Pokvarenost je bila podjednaka, samo što su to Englezi znali elegantno pokazati. Fra Vjenceslav, šutljiv kakav je bio, iznenađivao je fratre u Sinju, tvrdeći kako Provincijalu nije mjesto u takvom društvu.

- Mora ići. Mora spašavati. Framasuni su naumili uništiti Provinciju.

- Pa će je on spasiti ločući s njima?

- Ne buni se protiv starješinstva. Svaka je vlast kušnja od Boga.

- I vrag tu ima šta pridodati. To ne zaboravi. Najlakše je sve prebaciti u metafiziku. I onda sve time pravdati.

- Opreza nikada dosta. Mudrost je budno motriti i ne napraviti pogrješna koraka. Riječ je o opstanku.

- Kakvu opstanku? Bolje je propasti i nestati časno, nego nečasno preživljavati. Mudrost i oprez samo su drugačije riječi za kukavičluk. Ovdje ja ne vidim ni mudrosti ni vjere. Vidim samo kukavičluk i izlike. Nemaju fratri što tražiti u ovakvu društvu. Na takvoj se mudrosti ne može graditi nikakva budućnost.

- Da je po tvome, ti bi odmah rat počeo. Tko se sili može suprotstaviti? Udara na nas.

- Udarala je i dosad. A lomili su je samo fratri junaci i vjernici. Nikakvi drugi. Drugi su odlazili za silama.

Radikali su posebno bili djelotvorni kad je tko od gostiju navraćao u taj njihov uzljuljani prostor. Dvadeset i treće ugostili su ministra Ljubu Jovanovića.

- Živio, brate Ljubo! Raznježio se do kraja doktor Marušić. Podjednako oduševljeno ministra su pozdravljali i ostali. Doktor Grubišić, Ljube Romić, Miović, Viličić, inženjer Wonko i gazda rudnika Kramer.

- Primio ih je u framasune. Kažu da ih je jučer u Splitu time učinio.

To su jedan drugomu došaptavali fratri za ručkom u drniškoj župnoj kući.

- Govori se da je Marušić to odavno. I da je sva “Monte Promina” njihovo leglo. I Kramer i Wonko. A da su primili i onoga kipara, Meštrovića, onoga kojeg su pred nekoliko godina htjeli u fratre, a onda poslali u umjetnike.

- Ko bi im zna? Sinovi su ovoga svijeta mudriji od sinova Božjih. Znaju bolje skrivati svoje namjere. Mi previše govorimo, a malo radimo. Oni se uvijek smiju, a onda te ubiju kao da vrapce love. I nikome ništa.

Jolkas i Dripac, sada gotovo nerazdvojni, slušali su zajedno sa svima društvo političara koje je Pajac zvao pulitičarima.

- Šta je ovi šta je doša ozgar?

- Koji?

- Ovi šta muči i gleda.

- Ministar.

- Je li i on redikul?

- Radikal, đava te luda odnijo. To ne možeš utuviti. To bi i magarac dosad utuvijo.

- Ista stvar. Važno je da se mi razumimo. Lako je tebi kad tebe zovu Dripac, pa možeš. Meni nisu dali ići u školu. Ko bi čuva ovce? Tako je ćaća odredijo.

Sve ove puste godine zlo je svednevice raslo i množilo se. Do dana kad je malo onih koji su se zvali Hrvatima, ostalo bez pendreka na leđima, kundaka pod rebrima i najnižih poniženja do kojih se sila mogla domisliti. Sve do dana kad se pronijela vijest: Srbi ubili hrvatske poslanike u beogradskoj skupštini, neke na mrtvo, a neke smrtno ranili. I Radića, jednoga i drugoga. Bio je to dan kad je sve bilo spremno za pobunu.

Pročulo se kako je već toga dana grupa Hrvata potajno utekla preko granice prijeteći Kralju istim metkom. Kad ga se dočepaju i gdje ga se dočepaju. I njegovoj Državi. Toj tamnici hrvatskoga naroda.

I ponovno se nije dogodilo ništa. Od lipnja do kolovoza borio se Radić za život, a onda preminuo. Njegove su tamburice zasvirale tužno, plačljivo.

Srbi su osudili revolver, nisu ruku. Osudili su Račića zato što je pucao, ali nisu Karađorđevića što ga je pucati poslao. Državom su letjeli brzojavi sućuti. I govor kako to nije pravda.

- Ovo ne može ovako! Ovo je teror! Napuštam Radikalnu stranku! Okupljenim je ljudima uzviknuo doktor Marušić. Za njim su to isto ponavljali Opara, Škovrlj i Grubišić. Jolkas i njegov sudrug Dripac dobili su razloga za istup. Dripac je izviknuo iz pučanstva.

- Đava vas je tamo i gonijo!

- Šta kažu? Pitao je Jolkas. Dripac se sagnuo i odgovorio.

- Kažu da više neće biti radikali.

- A šta će sada biti.

- Redikuli! Biće redikuli.

- Ista stvar. Ko će sve to tuviti? Nisam ja škole učijo.

- Bolje bi bilo i njima da ji nisu učili. Vidiš li da im se čitavi svit smije. Više nego tebi.

Nad čitavim krajem nadvila se teška i nepredvidljiva nervoza. Sličilo je onomu kao kad u izdubljenu rupu netko trpa i trpa barut. I zbija. A onda stavi upaljač na kordi. I samo što nije šibicu zapalio.

Ta vremena nisu bila laka ni Pajcu. Sirotinja posvuda i milosrđe: ne kradi sirotinji i svojima. Već je bio obišao sve podrume, konobe i pritorke doušnika i žandarskih žbirova. I sva sela uokolo, ne dirajući u svoje. Zato je mogao danjivati u kući, ili tu u ogradi blizu kuće. Budno su ga čuvale i mater i žena, vječno oprezne kad priupita susjeda je li Pajac kući dolazio. Mnogi su znali da je tu negdje i da nije daleko. A znali su, dozna li Pajac da su kakve teže razgovore vodili sa žandarima, kako sutra ili prekosutra neće naći ovna, teleta, vočića ili pršuta.

Pajac je znao biti milosrdan. Kad je nestalo siromahu ovna baš u ono pravo doba kad je nezamjenjiv i kad je važniji čobanima od svih profesora, ministara i doktora, dosjetio se čovjek tko bi mu mogao pomoći. Poslao svoga dječaka, desetogodišnjaka u nepoznato.

- Ajde ovim putom, a da te niko ne vidi. Zađi u ograde i onda odaj sve dok te kogod ne zovne. A kad te zovne, dobro se okreni da te jopet kogod drugi ne bi vidijo. Kad te zovne, zovnit će te Pajac.

- Šta ću mu reći?

- Reci mu da te ćaća šalje i pitaj za ovna. Reci mu slobodno čiji si. A da mu nisi reka da je Pajac. Reci mu “kume Paško”.

Dječak je poslušno slijedio očeve upute. Nije prošlo dugo kad ga je duboko u ogradama zaskočio plećat muškarac.

- Čiji si ti mali? Šta tražiš ovde?

- Tražim Pajca.

- A zašto ga tražiš?

- Posla me ćaća.

- A je li ti on reka da tražiš Pajca ili kako drugačije?

- Reka mi da tražim kuma Pašku, a meni izletilo.

- Ne smi izlićati. A pošto te posla? Šta će njemu Pajac?

- Sad je tebi izletilo.

- Ajde, mali, k vragu. Izgledaš ka da te ajduk napravijo. Govori pošto te posla!

- Posla me zbog nevolje. Niko je ukra našega ovna. Ćaća znade da ti nisi. Ali, ako znadeš, zakle te, da spasiš.

- Ajde ti kući i reci ćaći da mirno spava. Kum Paško će to sve urediti kako valja. A ti, da više nisi reka Pajac. Kum Paško, tako se govori.

Otišao dječak. Došla večer, pa noć. Otišao čovjek leći. I sva njegova čeljad. Nije uspio zaspati kako mu je Pajac poručio. Ležeći je osluškivao svaki ton, svaki šum. Uzalud. Kad se razdanilo i kad više nitko nevidljiv nije mogao prići pritorku, čovjek se ustao i pošao ovcama. Ovan je bio s ovcama, onaj isti, za koga je mislio da ga više nikada neće vidjeti.

- Bog ti da zdravlje. I svaku sriću, kume Paško. Čovjek je gotovo plačnim glasom zazivao blagoslov nad najznanijega zagoranskog lupeža.

- Lupeži su oni šta te tako zovu. A ko bi ovo učinijo? Osim kuma Paške.

Pajac se tu večer trudio i dugo pješačio. Žurio se, jer moglo se dogoditi da kasneći nađe ovna u loncu. Znajući unaprijed tko što može učiniti, Pajac je hajduke prepoznavao po njihovu djelu.

- Uzmi ovna i odnesi ga di si ga uze. I sto puta sam ti reka, ne kradi sirotinji.

- Nisam ga ukra. Doša je sam za mnom.

- S kime se ti pravdaš? Nisam ti ja od juče.

- Doša je sam. Sve je vrime za mnom iša.

Ti misliš da je lud Pajac i da ne zna zašto ovan za tobom oda. Nosiš tu krpetinu šta si je namočijo sluzi od ovce. I misliš da to Pajac ne zna. Sad bi da povirujem kako si posta čudotvorac. Di si ti bijo, kad je Pajac škole učijo? Nego, ne briga me kako ćeš, ali da ovan prvo zore bude u svome toru. I još jedanput tuvi! Da nisi kra u sirotinje. Ima špijuna. I žandara. Ima doktura i sudaca. Kradi njijove.

 

 

 

 

Poglavlje šesnaesto

 

Da je bilo pitati Rijeku što bi ona najradije, možda bi zaželjela biti to što jest, samo da joj se ljudi ne primiču. Sve drugo kao da se moglo smiriti. Patke i ždralovi dolijetali su i odlijetali. Galebovi su oštrooko čekali ne bi li koji klen pogriješio i previše se površini vode primakao. Na drlju nisu više ni računali, ona je u tolikoj neopreznosti već odavno postala njihovim plijenom. O ugoru i linjku nisu smjeli ni sanjati jer ti se površini nisu ni primicali. Galebovi su ih mogli vidjeti samo onda kad ih ribari mrežama izvuku. Nikako drugačije. A galebovi su znali: prije ćeš ciganki dijete izmamiti nego ribaru komad ugora.

Rijeka bi mogla otrpjeti jugo i buru. Nije ni marila za to što vjetar pobjesni te ponizi ševar do vode i zaprijeti vrbama da će ih polomiti. Jablani kao da za to nisu ni marili. Njihova sabljasta krošnja kao da se rugala vjetru. Buri i jugu podjednako. Pored svega svoga bijesa mogli su samo pokatkad odlomiti neopreznu granu ili otrgati nedozrelo lišće. Ništa više. Nije puno marila ni za Svetinova i Čvorkova vesla. Malo vodu zabućkaju i ništa više. Rijeka se bojala onih neodređenih nemira, kad ljudi pobjesne i onda počinju trgati i razarati. Da ih pitaš zašto, ne bi znali. Rijeka se plašila samo čudnih ljudi.

Čudni su ljudi tvorili čudna vremena, dijeleći ih sa svih strana nepredvidljivim i strašljivim. U zraku je visio neki neodređen nemir, podjednak sa sve četiri strane svijeta. To ne bi bilo tako strašljivo da se nije zaustavljao i svoje stanište nalazio u ljudima bliskima Rijeci i njezinom okolišu. Ljudi su vjerovali u “novi svjetski poredak” i bili kadri čak i životnu žrtvu podnijeti za Wilsonovu pravdu. Drugi su dočuli kako se iz daleke Rusije širi pravda komunistička, kako će veliki vođa Staljin čvrstom rukom napraviti red u svijetu, usmrćujući bogate, a proleterima dajući jesti. Zanešeni tom velikom, još neviđenom svjetskom «proleterskom revolucijom», gdje neće biti plaćanja poreza i gdje će svaki proleter moći zgruvati svakoga kulaka, mnogi su bili kadri poginuti za neviđenu revoluciju, a što je još gore, bili su kadri ubiti svakoga tko se ne oduševljava revolucijom. Neki su slušajući novovjeke mudrijaše, tvorce čistoga i idealnoga svijeta, oslobođenog nedostojnih rasa, bolesnika svih vrsta i nedostojnih, čijim žilama teče umjesto crvene plava krv, oduševljeni svojom prosvjetljenošću, bili sposobni pobiti pola svijeta. Videći svoju predodređenost, nastalu na vjeri u duboku nevjeru, vjerujući samo svome vođi i imajući samo jednu jedinu, svoju pravdu, ti su čudni ljudi hvatali šibe i počeli mlatiti sve tko im nije služio. Dok svaki od tih svjetova stoji u svome dvorištu i dok se, pored čašica i tamburica pokušava zaštititi od onih drugih, dotle je već dobro. Problem nastane onda, kad osjetivši svoju snagu i moć, svaka od tih grupa krene na onu drugu i pokuša joj donijeti svoju pravdu. Jao Rijeci! Trebat će joj vremena očistiti od krvi svoju vodu i popraviti uništeno i popaljeno. Jao i gradu i selu! I ljudima! Ništa neće ostati osim krvave pustoši!

Fra Vjenceslav je svojim gimnazijalcima pokušavao osvijestiti događaje što će se dogoditi. Sav je svijet bio podijeljen i svaki je zakutak branio komad na komu se našao kad je stvarnost ljudsku ruka zla rastrgala na mnoštvo komada i bacila ih da se razdvojeni izgube u velikom ljudskome “ničemu”. Znao je da je i taj razred, kojemu je trebao biti vjeroučiteljem, na isti takav način rastrgan. Prije ili kasnije, oni koji sada kao momci i cure mirno sjede i slušaju, postat će nešto drugo. Točno ono što su postali svi drugi rodovi društveni: političari, učitelji, suci i odvjetnici, bogataši, siromasi, posjednici i poduzetnici. I njegovi svećenici, fratri. Svatko je imao svoje namjere i svatko se trudio dokazati komu služi.

- Čekaju vas teška vremena. Upravo su vam teška i bit će vam krvava jer ćete povjerovati ljudima umjesto Bogu. Sotona je ponudio Isusu sav svijet, samo da klekne i da mu se pokloni. To danas nudi i vama, samo toga niste ni svjesni.

Mladići i cure napeli su uši i pretvorili se u uho. Znali su kako će fra Vjenceslav ponovno prekršiti zabranu, dosad gotovo dovedenu do prijetnje i ponovno govoriti o onomu što mu je ravnatelj gimnazije u više navrata zabranio: mlade ljude opterećivati teškom politikom i zlogukim proroštvima. Znali su i to da se u razredu uvijek netko nađe tko će ravnatelju dojaviti što je govorio. Fra Vjenceslav je, zaboravljajući sve opomene dotad izgovorene, nastavio kao da nikada za njih nije čuo.

- Tko svoje pouzdanje stavi u čovjeka umjesto u Boga, unaprijed je izgubljen. Nude vam vjeru u Wilsona i govore kako je njegova pravda vječna. A priča se, kako onda kad ga nitko ne vidi, obljubljuje nedorasle curice. Vi ste cure, i sada kad ste mlade toliko koliko ste mlade, za njega ste već ostarjele.

Čitav se razred pretvorio u uho. Momci kao da su pokušali u klupu upasti, a cure su se zacrvenjele kao da im je netko išamarao obraze. Govorilo se o nečemu što se ni u primisli nije smjelo pojaviti i za što bi fra Petrov bio kadar pola svijeta izvrnuti.

- Nude vam Rusiju za uzor. I govore kako će jednoga dana biti pravde na čitavome svijetu jer će siromasi gospodariti bogatima i kako će sve biti besplatno. Lijepa priča, ali pametni pitaju od koga dolazi? Priča se kako je taj Lenjin dobar Wilsonov poznanik i da se oni odavno poznaju. A priča se kako je taj Lenjin umro od neke «bolesti» o kojoj vam, jer ta je bolest isto što i sramota, neću kazivati.

Razred se u čudu pogledavao, ali je fra Vjenceslav i dalje govorio.

- Nude vam Englesku za uzor. Priča se kako je u njoj pravda. A recite mi, tko ubija ljude u Indiji? Recite mi ima li igdje pedlja zemlje na kojemu Englezi nisu išli pljačkati i tuđu krv prolijevati? Uzaludno ćete se truditi. Nema takva pedlja. A našu su zemlju dali Talijanima. Da vi znate kakve su to zvijeri. Ja sam ih na svojoj koži iskušao. Gori su od ikakvih Turaka. Ponovno, neki vjeruju kako će od jednih i drugih pravdu naći. Englezi ih kao, neće prodati, a Talijani ih kao, neće tući. A čuje se kako Engleska pripravlja novi rat, a Talijani mlate sve po redu. Ništa neće biti bolje ni onima koji se pouzdaju u Francusku, kao ni onima što u Njemačkoj vide svoje spasenje.

- Tko nam onda može pomoći? U koga se možemo pouzdati?

Jedan od mladića postavio je to pitanje fra Vjenceslavu. Nezbunjeno, nastavljajući najvećom mogućom mirnoćom, fra Vjenceslav je dovršio svoje govorenje.

- Ne uzdati se u ljude, to ti je najveća pomoć. Uzdati se u Boga i ne dati se uvući u to napasno klanjanje čovjeku. Mnogi mi neće povjerovati, kao što mi mnogi nisu ni do sada vjerovali. Na vas će pasti težak križ. Jao vama, jer mnoge će od vas do kraja satrti. Neću to dočekati, jer meni je uskoro umrijeti. Povjerujte, čovjek neće sa sobom ništa ponijeti osim svoje vjere i svoje nevjere. Nemojte se stoga pred licem Božjim pojaviti prljavi. Kad vas napast pritisne i kad budete morali klečati pred ljudima, sjetite se da se čovjek najčešće zaprlja od takva klanjanja. Uspravite se, i samo se Bogu klanjajte.

Čitav je svijet, bilo mali, bilo onaj sveukupni, podjednako stajao pred svojom napašću. A ona je nudila svojim klanjateljima svoje plodove. Svatko je bio uvjeren kako je njegovo klanjanje najizvrsnije i očekivao od toga mrsan napoj, vjerujući u milosrdnost svoga gospodara.

Kako ubiše Radića i kako ga pokopaše, i kako je «bijeli svijet» shvatio da su Hrvati tamburaši, a ne opasni bojnici za vlastito pravo, tako nastaviše gdje su stali. Karađorđevići su nastavili mlatiti i «obznanjivati», a svijet se poput krda odmicao što dalje od lise, da ga bijesan gospodar ne dohvati bičem. Na Radićevo mjesto došao je Maček. Kralj se tako mudro ponašao u svojoj politici da je ta mudrost dodijala čak i njegovu prvome policajcu Pribičeviću. Videći kako je “vrag odnio šalu” i kako u Beogradu nije ništa nego neki dosadni “dođoš”, “prečanin” kojemu Srbi i nakon mnogo stoljeća pamte bijeg s Kosova, Pribičević se priklonio Mačeku. Od Karađorđevića, ili još bolje od Pašića, zatražili su razumniju politiku prema Hrvatskoj, nadajući se da će ozbiljnost trpke stvarnosti opametiti i Kralja, i Pašića.

Umjesto manje policijske Države, protiv koje su govorili Maček i Pribičević, Karađorđević je napravio suprotno. Raspustio je Skupštinu i uveo diktaturu. Zabranio je sve političke stranke, odredio da se država naziva samo Jugoslavijom, a da otad postoji samo jedan narod i jedna zastava.

Drniški načelnik Adžija odmah se dao na dokazivanje vjernosti. Začas se zaboravilo Radićevo ubojstvo i začas se prestalo šuškati kako je Kralj ubojica. Zajedno sa sebi sličnima, onima koji lako mijenjaju torove i zastave, začas je ponovno vidio “svetost kraljevsku”.

- Građani! Njegovo Veličanstvo, naš općeljubljeni Kralj svojim zadnjim državničkim aktom prekinuo je sve plemenske pozadine te je našoj miloj domovini dao ime za koje se naš narod u najtežim danima borio.

Jolkas, Dripac i svi oni drugi što su ih takva zbivanja nagonila na slušanje, a pokatkad i besposlena znatiželja, slušali su općinskoga načelnika. Jolkas je pitao Dripca.

- Đerma! Je li ovaj radikal ili redikul?

- Vala Bogu, naučijo si. Ovoga puta nisam ti siguran. Nisam siguran kolko je radikal. Ali da je redikul, to svakako.

Fratri u župskoj kući, malo ih više nego obično, jer su mnogi iz okolice došli na načelnikov miting, vodili su slične razgovore.

- I ovi je framasun. Na sva se usta govori.

- A brat mu fratar. Svašta se u ovome svijetu dočeka.

- Lako je za fratra. Ima on još jednoga. A dugo ga nisam vidio. Kažu da je na školama u Češkoj. Tamo će se on naučiti moliti.

- Ko mu daje šolde?

- Općina. Tko drugi? A bit će i framasuni. Ko da nema u općinskoj blagajni. Meni je ovaj sumnjiv još od onoga doba kad onako nemilosrdno u hotelu ubiše Tomaševića.

- E, Tomaševića, atletu. Da je pokra cukar i mast iz skladišta. Sve je to nekako čudno. Najčudnije da su to ljudi tako lako zaboravili.

Dokazujući svoju odanost Kralju, odreda su načelnici priređivali mitinge i brzojavljali o proslavama. Prvi je prosinca, kao dan ujedinjenja, morao sjesti u srca ljudima. Načelnik Adžija to je pokušavao zanosnim hvalospjevima. Žandarski narednik Kustić to je činio pendrecima, jer jao onomu komu taj dan nije bio svetkovina. Posebno onima u šumama, na njivama ili pri psovkama.

Jedino su ljudi slični Pajcu imali svoga mira. Njih nisu žandari mogli uhvatiti ni o svetkovini, ni o radnome danu. Dojave su dolazile odasvud, ali uvijek prekasno.

Načelnik Ažija, kao uostalom i svi drugi, uz svesrdnu pomoć žandara, lugara, poljara, cestara, učitelja, činovnika i svih ostalih državnih i kraljevskih ljudi, obznanjivali su kraljevsku obznanu za obznanom. Tako su o svetkovini svete Barbare, sileći rudare na posluh, obznanili kako je izišao zakon o ukidanju svih dotadašnjih kulturnih društava. Ima postojati samo “Sokol Kraljevine Jugoslavije”. Za Kraljev rođendan ponovno isto, jer tvrdio je Adžija, kao i svi ostali, Kraljev rođendan razlog je za narodno veselje.

Tih vremena zaredalo se ići na poklon Kralju. Tako su krenuli i načelnici Ažija i delegat Nakić. Iza toga seljaci su morali također pokazati svoju privrženost. Što je to čovjek, najbolje se vidi u liku “seljačkog kralja” Mačeka. Zaboravljajući tko je pravi i jedini Radićev ubojica, natjerao je svoju stranku da se pokloni Kralju i zaboravi. Zaboravljajući da zaboravni najviše zla dobivaju. Da apsurd bude veći, delegacija je krenula iz Radićeva rodnog sela, a predvodio ju je jedan od Radićevih sinovaca. Nije trebalo dugo čekati da se i Radićevi čelnici počnu klanjati. U travnju devetsto dvadeset i druge pred Kraljem se isprsio Karlo Kovačević. Veliki naslovi sutradan su osvanuli po svim mogućim novinama. Jer čovjek je čvrsto i odlučno govorio.

- “Nitko nema prava da izvan granica domovine radi protiv svoje vlastite Države i svoga rođenoga naroda u ime Hrvatskog seljačkog naroda.”

Fratri u sinjskome samostanu, njih mnogo jer tu je bila gimnazija i mnoštvo dužnosti, pa je i među nima bilo razlika i mnogovrsnih misli, ušutjeli su kad je mučaljivi fra Vjenceslav izgovorio sablazan.

- Proklet čovjek što se klanja Zvijeri i liku njezinu.

- Šta reče, Božji čovječe, školu će nam zatvoriti. I Provinciju.

- To što si čuo. To sam rekao. Bolje da nema Provincije nego da se klanja komu se nije klanjati.

Drniški su fratri čitali novine i nisu do kraja razumjeli o čemu se radi. Skupljeni tu u župnoj kući, pokušali su u međusobnom razgovoru doznati više.

- Zna li tko na šta ovaj misli?

- Misli na one što su prebjegli preko granice kad su Radića ubili. Da im je vođa neki doktor Pavelić. A da taj ne mari za Radićevu tamburicu nego govori da nema «velike rane bez ljute trave».

- Ne može to biti. Misliš na onoga zubara? Pa onaj je vjerniji Kralju od ijednoga ćuke. A srbuje više od Pašića.

- Nije taj. Drugi je, a isto se zove. Dopiru glasovi kako je prebjegao i zaprijetio kako će oružjem srušiti Jugoslaviju. Da je u Mađarskoj. U Bugarskoj. U Makedoniji.

- Tiše govori, tko zna gdje su uši?

Načelnik Adžija nije se prestajao oduševljavati svime što je gospodarima bilo drago. Pozvao je u goste bana splitske banovine, doktora Tartagliu, i priredio mu svečan doček. Poglavar Tecilazić, počeo je na junačka prsa kraljevskih odličnika čitavog drniškog kraja vješati ordenje. Tako se “ordenom četvrtog reda” zakitio doktor Marušić i Regner, a “ordenom petog reda” sam načelnik Adžija.

Jolkas i Dripac sve su to promatrali s čuđenjem. Nije se ni Muta bolje snašao, mlad kao i oni, ali šutljiviji jer je teško razgovjetne slogove izgovarao. S njima se dvojicom družio u zadnje vrijeme. Nije bio mutav u doslovnom smislu te riječi. Pravio se mutav, nikada ne odgovarajući na postavljeno pitanje i uvijek pokušavajući neodgovaranjem skrenuti u stranu i ostati neopredijeljen.

- Đerma, jesu li ovi radikali ili redikuli?

- Redikuli.

- Šta im ono obisi? Bolje da im je ispeka janjca.

- Ne boj se. Neće im ni toga valiti. Đava im štumak odnijo. Uzeće od poreza. Dašta Država drugo radi nego rani vake kakve vidiš.

- Šta su to redikuli?

Muta je trežio objašnjenje od Dripca, ne vjerujući da bi mu Jolkas mogao biti od veće koristi.

- Šta si reka, šta pitaš? Ništa ja tebe nisam razumijo.

- Imaš li zapaliti?

Muta je skratio svoje pitanje na ono što je svatko jasno i glasno mogao razumjeti, ostavljajući redikule za neko drugo doba.

Poslije nekog vremena i jedan se fratar zakitio ordenom. Njemu su na prsi objesili “svetoga Savu”.

- Fra Metod Radić ugledan je i voli Kralja. Zaslužuje orden. Tako je načelnik Adžija tumačio poglavaru Tecilaziću zašto treba odlikovati fratra iz Nevesta.

Neki su fratri to odobravali, neki i nisu. Kad se vijest o odlikovanju našla i na Otoku, fratri su se pogledavali dugo i značajno, ništa ne govoreći. Zato su Svetina i Čvorak imali o čemu pričati.

- Sliči ga ki magarca sedlo. Ima se čime i valiti! Bolje da Boga moli.

Čvorak je to vikao Svetini, ne mareći hoće li ga fratri čuti. Svetina mu je uzvratio.

- Jesam li ti kaziva da su ovi učeni vratri sumnjivi? Da su to malo lime dali vra Petru, on bi je bacijo u vodu. A svi kažu da je glupa laičina. Tribalo bi dobro pitati šta je to pamet, a šta budalaština.

Pajac je, doznajući od svojih ukućana kako su i fratri počeli nosati ordene, znao najbolje što mu je činiti. Da je to mogao glasno izgovoriti rekao bi: moj vratre, nosaj ti orden, ali neće ti jedna jedina dvizica ostati. Pa ti šalji đendare, Kraljeve ljude. Neka nije ništa rekao, mislio jest. A nije trebalo dugo čekati da se i fratar počne žaliti.

- Pokradoše mi lupeži dvizice.

Politika je nastavljala propovijedati svoje novitade, a ljudima se sve činilo po starome. Kralj je donio novi Ustav, za svaki slučaj ostavljajući diktaturu. Generalu Živkoviću stavio je u zadatak provesti izbore. Sam se stavio na čelo liste, želeći doznati tko to neće za Kralja glasovati. Kamo god da se krene, po svim izmjenama i dopunama što ih je politika donosila kroz promjenu ljudstva na vlasti, ljudima se činilo sve gore. Glad. Suša. Neimaština. Zli gospodari. Kramp i vagoncin rudarski. To su bile riječi s kojima se omrkavalo i osvitalo.

Kralj je naredio suditi prebjezima. Tako je sud na smrt osudio doktora Antu Pavelića i sve njegove jatake, na dan sedamnaesti srpnja 1929. U odsutnosti, jasno. A dopirale su vijesti kako Pavelić već sklapa sporazume po Bugarskoj i kako njegova “Sofijska deklaracija” svijetu poručuje kako započinje ilegalnu i krvavu borbu za hrvatsku slobodu.

Nisu uhvatili Pavelića, ali je Kralj zato počeo progoniti sve one koji su mirisali na njega. Tako su na udar zakona, u ime zaštite državnog poretka, dopali tamnice svi mogući pavelićevci, a usput i svi komunisti. Mogli su, zajedno zatočeni, do mile volje razgovarati. Jer sudovi nisu imali volje jednostrukim brojkama ograničavati njihove kazamate. A kad si na robiji dvadeset godina, imaš dobru priliku upoznati i neprijateljske robijaše.

Žandari su odlučno obavljali svoj posao i nije im bilo uopće važno rade li to kad netko ukrade kokoš ili kad nekoga optuže da je “neprijatelj Kralja i naroda”. Tako se na njihovu udaru našao fratar fra Paško Bačić. Priveli su ga i petnaest dana ispitivali.

- Imaš talijanski revolver. Dobio si ga od jugoslavenskih emigranata i to za revolucionarne svrhe. Sve znamo.

- Nemam revolver i ne znam o čemu govorite.

- Tvoj župljanin Kuce Mijić tvrdi drugačije.

- Kuce? Za njega jedva da sam čuo.

- On tvrdi drugačije. Ovdje je spis što smo ga dobili od Talijana. Priznao je kako je upravo tebi dao revolver. Sve smo doznali.

- Priznao Talijanima?

- Baš, priznao Talijanima! Je li on to otišao Talijanima pa rekao ili su ga Talijani pitali, pa im je rekao? Znadete li vi kako Talijani pitaju? Pitaju sve dok im ne odgovoriš to što te pitaju. I ne pitaju boli li te kad te tuku i muče dok ne odgovoriš što te pitaju. Možda je Kuce revolver meni donio misleći kako će ga prestati mrcvariti.

- Možda?

- Pa sad ponovno pitajte Kucu. Kad nema Talijana možda reče, što reći treba. Da nije vidio ni mene, niti mi je donio kakav revolver. I nemojte ga tući. A mene pustite odavle. Jer ja s time nemam nikakve veze.

Progon do progona. Kralj je zaozbiljno bio diktator, a žandari do kraja poslušni. U travnju tridesete pohvataše Mačeka i njegovih petnaest “seljaka”. Pustiše Mačeka, a njih osudiše na duge robije. Nešto kasnije ponovno privode Mačeka i tri mu godine “rešta” propisuju. Ubiše u Zagrebu doktora Sufflaja. Uhvatiše i objesiše Hranilovića i Soldina. U “Velebitskoj aferi” ubiše Stipu Devčića. Pohvataše ličke “ustaše”te neke na smrt osudiše, a nekima odmjeriše doživotne zatvore. Dvjesto pedeset pobunjenika doživotno osakatiše, načinom koji ne bi na pamet došao ni jednoj zvijeri. Preživjeli su imali što pokazati. Počupani nokti ruku i nogu, i čitava priča koja uz to ide, samo je svjedočila što je Kralju bilo u mislima. I njegovim kucinima, žandarima, narednicima ili oficirima.

U Šibeniku su uhitili devetoricu seljaka iz Zagore optužujući ih da su “zakleti ustaše”. To isto napravili su i seljacima iz okolice Benkovca. U Šibeniku su ponovno uhitili njih dvadesetosmoricu pod optužbom da su krijumčarili oružje. Uhićuju Oreba, Begovića i Podgorelca. Zatim drugu šestoricu. Zatim Petrovića i drugove. Pa Pernera i drugove. Pa Sušeca, Matiju i Fabera. Činilo se kako je to bila jedina prilika kad su se Hrvati mogli nagledati Beograda. Jer su uglavnom u Beograd vodili sve ustanike.

Pored onih koje su zbog otpora i ustanka nazvali “ustašama”, podjednako su krvavo ustali i na propagatore komunizma. U Splitu zasužnjiše njih šesnaestoricu i odrezaše im dugovječne kazne. U Šibeniku njih trideset i sedam. Pa nekoliko dana ponovno njih sedam.

- Idi kući, prodaj sve što imaš i kupi pušku. Jedan od fratarskih veseljaka tako je fratrima tumačio zabrinutost na sva ta zbivanja. U stvarnosti to se i događalo. Svaka od tih duhovno potpuno raslojenih grupa potajno se domagala oružja. Čekajući svoje doba. I spremajući se svome neprijatelju dati dostojan odgovor. Pametnu čovjeku bilo je najteže odgovoriti tko je tu komu neprijatelj. I još teže, zašto? Jedino su žandari imali neskriveno oružje. Svi ostali nisu ga smjeli imati. Oni su ga svejedno pokušali naći. Čak i onda kad ih je to glave koštalo.

Ni jednoga sloja društvenoga nije bilo koga narednik Kustić nije imao razloga sumnjičavo gledati. Ni dana kad žandari, bez obzira na razloge, nisu koga isprebijali, progonili ili osumnjičili. Takve vijesti ljudima nisu više ni bile vijesti. Jedna od njih tog je trena prohujala zaista kao velika vijest. Onima za Državu sledila je krv u žilama i stjerala ih u najdublju moguću tugu koja se u čovjeku može zamisliti. Onima drugima, sasvim suprotnim, na čijim su leđima žandarski odredi iskušali sve svoje «volovske žile», došla je kao nebeski poklon, veći što ga se manje očekivalo i takav da mu se čovjek do kraja mora uzradovati. Vijest nad vijestima proširila se jednima i drugima upravo kao grom iz vedra.

- Ubilo kralja Aleksandra!

- Ubilo Kralja? Nemoguće!

- Ubilo Kralja! Moguće. Stvarno i istinito!

Kad se ta vijest proširila, najprije ju je pratila nevjerica. Uvjeravajući se u istinitost i oslanjajući se na vijesti što su dopirale iz pouzdanih usta, kao i svugdje, ta je vijest prepolovila ljudstvo.

- Ko ga ubi?

- Govori se, hrvatska emigracija. Pavelić. A da je revolver potega neki Makedonac. Tako se govori. A je li istina? Ko će do istine?

- Majku im emigrantsku. Državu će nam srušiti!

- Ruka mu se pozlatila. Ko je, da je. Razbojnik dobijo šta je steka u zaslugu. Sad znade kako je to kad te ubiju.

Načelnik Adžija nije mogao doći k sebi. Ni doktor Marušić, kao i ni jedan žandar, lugar, poljar, mnogi učitelji, sudac, advokat i pokoji fratar. Sudac je od žalosti zaboravio ženi reći da u juhu pored peršina, krumpira, mrkve i rajčice, stavi još i meso. Poznati odvjetnik neko vrijeme nije uspio namirisati jelovnik u četvrti. Mnogi su trčali u trgovine kupovati crni postav kako bi mogli najaviti žalost obješenim crnim krpama. Onaj tko je s prozora mogao objesiti najdulju crnu krpu bio je najvjerniji kraljevac. Na to se itekako mislilo.

Bilo je međutim i drugih. Pajac je okupljenoj družini priredio svečan objed. Tu su noć vatre gorjele posvuda. Mnogi su vijest o Aleksandrovoj smrti dočekali kao radost. Jolkas je pitao sudruga Dripca, a Muta je promatrao šutke sad jednoga sad drugoga.

- Šta višaju krpe po prozorima?

- Žalu Kralja.

- A zašto je cilu noć gorilo?

- Slavu Kralja.

- Di ga slavu?

- U kraljestvu nebeskome. Jer kaže oni vra Metod da nema di drugo biti. Odnijo đava njega i njega.

- Imaš jednu zapaliti?

Muta je pitao obojicu, zaboravljajući kako su mu već bili rekli od ranijega kako imaju pametnijega posla od kupovanja duhana. I od smrdljiva dimljenja.

 

Poglavlje sedamnaesto

 

Kad živiš u ovakvom podneblju u kojem je Rijeka predstavljala nešto neobično u sivilu krša i goleti, nalikujući curskim prsima kad se otkriju ispod tvrdog i neuglednog seljačkog sukna, ništa nije neobično da svaka stvar postoji kao duboka opreka.

- Plačite djeco. Nema više našega dobrog i plemenitog Kralja. Plačite! Tako je u školi učiteljica Milena, brišući suze u zajedništvu s ravnateljem Bulićem i učiteljem Klepom, govorila školskoj djeci. Da je bilo istraživati, tako bi se moglo naći i u mnoštvu drugih škola: zaplakane učiteljice i djeca kojima javljaju kako je ubilo Kralja.

Mali Tomić zamalo da nije zaplakao za “voljenim Kraljem”. Od suza ga je spasila vijest kako više neće biti nastave i kako može biti slobodan. On i sva ostala djeca. Kući se vraćao tužan i ozbiljan, a kući tuge nije našao. Svi njegovi, oni odrasliji smijali su se kao da su “našli bradvu”. A što je bradva trebalo bi, osim onih što tako govore, u najmanju ruku pitati tesare i stolare. Malome nije bilo jasno pa se raspitivao.

- Zašto učiteljica plače?

- Zato šta je Srpkinja.

- A zašto vi ne plačete?

- Zato jer smo Hrvati.

Za koji dan dovelo mrtvoga Kralja na željezničku postaju. Svi su ga išli gledati. I školska djeca. Oni što su bili Jugoslaveni i kraljevci gledali su dubinu “tuge” u onih što su imali sve razloge uteći u ustaše. Oni drugi, znatno manje tužni zbog smrti Kraljeve, što još nisu ni znali kako će ih zvati ustašama, dobro su zapamtili na čijim je sve prozorima visjela “crna krpa”. Jedni će se prihvatiti pendreka, drugi desetljećima prepričavati čiju je kuću resila “crna krpa”. Znajući kako se dobro pokatkad i došaptavati, Jolkas je pitao Dripca.

- Šta će sada biti, kad nema Kralja?

- Kažu da koga nema, da se bez njega može. Meni nije ni dosad triba.

- Je li kralj radikal ili redikul?

- A šta ti misliš?

- Ne znam. Nisam ti ja odijo u škole. Ćaća nije da.

- Kad nisi, nikom ništa. Neću ti ni ja reći. Pitaj Mutu, neka ti on kaže.

- Imaš li jednu zapaliti? Muta je preduhitrio Jolkasa i Dripca. Parnjača koja je mrtvoga Kralja odvezla za Beograd crnim je i zagušljivim dimom prljala uniforme srpskim oficirima, kojima je dužnost bila stajati uz odar. Kad će Beograd? Nije bilo lako istovremeno biti tužan i gladan.

Kad ubiješ vuka, njegovu mješinu možeš nosati po selima i prositi, usput strah u kosti unoseći svoj djeci na koju naiđeš. Duh mrtvoga Kralja nije plašio samo djecu, nego i odrasle. Ubuduće, kao i odranije. Progoni su nastavljeni. Krv je padala, a otpor sve više dozorijevao, gotovo za revoluciju. Pobiše seljake u Sibinju. Pobiše ih u Gospiću. Pobiše ih posvuda.

Rijeka i Otok nisu zaostajali za vremenom. Vijesti, svakakve, najzlogukije, svaki su dan pristizale. Da su zatvorili i osudili na robijanje fra Šulentu iz čudnog razloga. Da nije dovoljno bio tužan za mrtvim Kraljem. Da je održao samo “kratku funkciju”, bez govora, i da je time povrijedio “nacionalne osjećaje puka”. Vlast odredi da će ga se, kad odsluži izrečenu kaznu, protjerati iz “sreza”.

- Sve je to bez osnove. Napravio je i katafal, a nije morao. To ga je netko potvorio.

Tako je pravdao Provincijal osuđenoga fratra. Vlasti se moralo pokoriti, nema druge. Obećali su u Banovini da će slučaj istražiti, a poduzet će mjere jedino ako se sumnja u dojavu pokaže istinitom.

Najavilo bilo kako će ban Primorske banovine posjetiti Skradin i Otok. Dr. Josip Jablanović, ban, puno se više radovao Otoku, nego što se Otok radovao njemu. Sve te “velike glave” već su odavno išle na živce i Svetini i Čvorku. Valjalo je veslati. I gvardijanima, jednome po jednome. Valjalo je iščekivati i namirivati. Narod u okolnim selima ponašao se kao da se ništa ne zbiva.

- Ako ne more bez mene, e, vala, nema mi druge nego mu izaći u susret. A ako more, pusti ti mene. Imam ja danas kopati. Poviši seljak zvani Ćima pravdao se kad su ga seoski glavari “pozivali” na pozdravljenje banu. Ni drugi se nisu drugačije ponijeli. “Jugoslavenski sokol” jedini je ispunio svoju časnu dužnost. Usput, vlast im je ipak morala platiti prijevoz.

U to je doba, osim pri vlasti, bilo gdje drugdje bilo teško živjeti. Preživjeti: bila je riječ u mnogim mislima. Bilo je teško i hajducima, kumu Paški zvanome Pajac, ali i svima onima koji su posve samostalno slijedili njegov put u planinu. Kako neće biti teško ostalima? Kad si mogao naći posla za polovicu dinara po iskrčenoj rupi za lozu, s tim da ti gospodar jutrom dadne štrucu kruha, za marendu puru i litru vina, a za užinu litru bevande, mogao si smatrati kako si bogat. Druga je strana bila ili umrijeti od gladi ili krenuti u hajduke. A ni jedno ni drugo nije se moglo lako. Neće smrt nego muka, a ako nisi za krađu, eto žandara i pendreka. Iz tog razloga morali su Svetina i Čvorak Gvardijana izvijestiti kako je opet netko noćas “kravu posa” i kako nema ni kapi mlijeka.

- Đava ga lipi posa, krnji ugled. Sad ne možeš kazivati kako ovde nema lupeža.

Tako je kleo nepoznate lupeže Čvorak kad su kravu uveli u brodicu i prevezli je na Otok. Svetina je bio uvjeren kako to nikada kum Paško ne bi učinio, iako su svi odmah na njega graktali. Sumnjiviji su mu bili čobani. Znao ih je i pravdati, jer teško je čovjeku ostati priseban kad ga glad na takvo natjera.

- Dobro je Isukrst kaza: siromaka ćete vazda imati. A ima ji, moj Svetina, ima ji, ki zvizda na nebu.

- Je, pravo imaš. Eno Gvardijan dade jutros konja i kočiju onome siromašku Dugopoljcu. Žena mu na umoru, a nema nikoga. Nema konja ni novaca.

- Kad sve ovo gledaš, nami je najbolje. Je da smo divci, ali vako, ne trpiš zbog nikoga. Nije lako ovima s dicom, viruj mi.

- Dobro veliš. Nije zgorega biti ni divac.

Nadničar i sluga Krste iz Gverića, onaj što je tog jutra na parangal ulovio svu silu ribe, umiješao se u razgovor, obojicu mjereći dugim i izopačenim motrenjem. U njegovu pogledu nije bilo fra Petrova prijekora samo radi prijekora, a ni Gvardijanova milosrđa.

- Vrag vam je svitlijo, vami obojici. Šta se tu pravite. Ka da ja ne znam. Nemojte danas poisti kad ovo vra Petar ispeče. Dajte ji dici.

- Luda čovika. Mi govorimo kako je dobro biti divac, a on jopet o svojoj ribi. Ugorom se udavijo dabogda, ružan tako.

- Ne mogu biti ružniji od tebe, pa da se u čudesa pritvorim.

Njihovu je prepirku pomelo dozivanje s obale. Svetina i Čvorak razaznaše odmah da su žandari. Kad su ih prevezli razišli su se po Otoku. Nešto su njuškali, a onda ništa ne govoreći odoše. Svetina i Čvorak nisu trebali ni misliti zašto su došli. Ribari dubravički i rupljanski bili su postavili zamke za ugore, a žandari su mislili kako će ih pri poslu zateći.

Glad se nije odmicala od te jadne sirotinje. Naprotiv sve se više primicala. Fratar Berković, što se u Drniš povratio sa svojih nauka u Rimu, videći kako ljudi pate, našao je načina te je u Slavoniju odveo više od stotine izgladnjele djece. Iz Osijeka mu obećali dobri ljudi da ih dovede i da će oni o djeci brinuti koliko god bude trebalo.

Na Otok su fratarske vlasti poslale novoga novačkog učitelja, fra Alberta. Kako je to bio drevan običaj, njega je pripalo pisati Kroniku, nastaviti tamo gdje su drugi davno stali. On se osvrtao unatrag i zapisao stvarnost, i s njome druge brige.

“S ovim danom svršava godina 1936. Bila je jadna sa svakoga gledišta. Malne u cijeloj Dalmaciji ljetina slabo ponijela. Vina i ulja u sjevernoj Dalmaciji veoma malo i narod je očajan. Što je najgore, ima sela gdje je komunizam počeo hvatati maha i silno prijete, osobito katoličkoj Crkvi i svećenstvu. Po svijetu zlo i naopako. Italija napokon nepravedno osvojila Abesiniju. Od srpnja se tuku Španjolci među sobom. General Franko pobunio se proti komunističke vlade i do danas rat nije prestao, a još je gore što se upliću i druge vlasti. Francuzi i Rusi, a ponešto i Engleska pomažu komuniste. Bože smiri!”

Nitko kao da nije bio u siromaštinu bolje upućen od fra Frane Čikare, brata laika, najupućenijeg prosjaka svoga vremena u tom kraju. Znao je u čitavom kraju svaka vrata na koja ti je uzaludno kucati. Da su i htjeli, nisu ti imali što dati. To isto saznao je i fra Ivan Ušljebrka, onaj fratar iz Karina, što je pred neko doba jedini uspio probiti talijanski obruč oko Otoka i onaj što su ga hajduci kuma Paške, ne znajući da braća laici ne mogu mise držati niti ispovijedati, bili ukrali da im misu drži i da se pred njim pravo skruše. Fra Frane je zvao fra Ivana na ispomoć. Da mu malo pomogne u prošnji i da ga još malo bolje utvrdi u zanatu kojeg je još ranije započeo fra Petar Goreta, laik, kao što su i oni dvojica bili. A fra Ivan je na put poveo i svoga magarčića. Onoga istoga što su ga bili hajduci ukrali, a da to sam nije ni znao, i što je u zadnje godine bio dosta ojačao. Fratarske vlasti odredile su bile da fra Ivan Ušljebrka preseli sasvim na Otok i da postane starijemu bratu laiku desna ruka. Fra Ivan je, odlučan premjestiti se na Otok razgovarao sa svojim karinskim gvardijanom.

- Oče Gvardijane, oću li povesti magarčića? Na me se navika, a i ja na njega. Ža mi ga ostaviti. A vami, neka Gvardijan, onaj drugi štogod dade u zaminu.

- Ajte oba, s milim Bogom. I ne treba mi ništa nadoknađivati.

- Vala, oče Gvardijane. Bijo si mi dobar i dosad.

Siromasi su znali u krajnjoj nevolji pasti pred Gvardijana i moliti spasenje. Ali znali su na Otok, istome Gvardijanu svraćati i oni bogati. Među njima često se navraćao inženjer rudarski Wonko, s prebivalištem u rudarskoj vili u Siveriću. Taman je bio došao na Otok u pratnji Srbina Čenića i Mudrića.

Jednom su ga fratri izazvali na razgovor o rudarima jer je svatko znao kako žive i koliko primaju za nadnicu stotine siromaha prisiljenih o suhu kruhu silaziti u kopove.

- Ne može drugačije. Mi smo pred kolapsom. Pokazat ću vam knjige i vidjet ćete kako uskoro moramo zatvoriti rudnik. Oni iz Trsta stalno prijete jer im pravimo velike gubitke.

Fratri su međusobno razgovarali kad je otišao.

- Možda i je? Možda i ne laže?

- Ne laže? A gdje si ti vidio da je bogatašu dosta? I što ga košta reći da je u gubitcima? Taman bi ti on radio za gubitke? Ubi ga veliko milosrđe. A nema pametnijega posla nego nama pokazivati svoje račune. Ne znam ni što se ovuda stalno smuca? Nije kadar dati zrno kave.

- Tu nisi u pravu. Darovao je Gvardijanu svjetiljku na ulje. Kažu da je vrlo stara i vrijedna.

- Je, taman. To je donio Čenić, nije on. Taj bi se za dinar objesio.

Malo se kada što neobično tada događalo, a kad u takav svijet stigne nešto stvarno neobično kao što je bio neobičan neki svjetski novinar, to je vijest za mnogo pričanja. Tako stigao na Otok Fritz Salus, a s njime i žena mu, neka dama tanke haljine i neka povijuša što se povijala ko žalosna vrba kad je dohvati vjetar.

Gvardijan je pričao kako je riječ o nekome velikome “mačku”. Obilazi svijet i piše putopise. Poznati je svjetski karikaturist i stalno putuje. Ne zna se je li više u Njemačkoj, Kairu, Aleksandriji ili Ateni. Valjalo se pripremiti na razgovor s njim, jer razumio je samo njemački i engleski. Gvardijan je molio jednog drniškoga profesora da mu bude pri ruci, da može prevoditi.

Kad je Čvorak čuo koga moraju prevesti, ni sam nije bio siguran što bi rekao Svetini. A kad ih je Svetina vidio, ni sedam mu zdravih očiju ne bi pomoglo riječima Čvorku objasniti što vidi.

- Šta radi?

- Kaže vra Petar da oda po svitu, nešto škraba po papiru i da crta ljude dugi nosova.

- A je li pri sebi?

- Daštaj, kad ima dobru zaradu. Dođe negdi, nacrta načelniku dugi nos, a načelnik umisto da mu dade nogu u prkno jer se šnjima sprda, on ti se smije sam sebi i dade mu još novaca da ji vra Ivanov magarac teško ponese.

- Svakakvi li ima na ovome svitu! Šta sve čovik neće čuti?

- Najgore ti je danas biti pametan, moj Svetine! Vidiš li šta sve ljudi ne izventavaju.

Novinar se poslije odlaska s Otoka zaputio u Drniš, jer je tamo bilo njegovo konačište. Nije mogao ostati nezapažen. Ljudi su se bili okupili oko hotela, želeći vidjeti neobične strane ljude. Novinar je u hotelu pio kavu i čavrljao s profesorom. Među mnogim znatiželjnicima koji su zavirili kroz hotelski prozor, bili su i Jolkas, Dripac i Muta.

- Đerma. Prije li se ovi naloka! Ne zna ni šta govori. Ne bi ga ni Muta razumijo.

- Blesane seljački. Nije se naloka nego govori ingleski. Razumiš li sad?

- Govori ki da mu je Muta ćaća. Ni njega ne moreš nikad ništa razumiti.

- Imaš li zapaliti? Muta je pitao obojicu, kao da ih to pita prvi put i kao da ne zna što će mu ona dvojica odgovoriti.

Nisu u tom vremenu od žandara morali strepjeti samo Pajac, Điđilo, Ambrošilo ili Pava Pudijin. Jer od sve one stare družine samo se Ševo skrušio potpuno, odrekao se hajdučkoga života i posve posvetio služeći kao remeta u svome selu. Svi ostali, iako se već dugo vremena nisu vidjeli, podjednako su jeli kruh svoj hajdučki i podjednako izmicali lancima žandarskim. U hajdučki se posao mislio lake ruke uključiti sreski načelnik doktor Debeljak, kradući srezu novac od globe, ali kako nije znao zanata, propao je na prvome ispitu. Gvardijana su zvali za svjedoka, a njega osudilo za pronevjeru. Osudiše ga za pronevjeru, i još k tomu, novčano kazniše. Pored toga, doktora Debeljaka zbog pronevjere zobi za konje, jer su po državnome nalogu trebali od seljaka otkupiti zob, a oni je jeftino kupili u Bosni, a skupo prodali u Drnišu, bili su mnogi uhićeni. Među njima i sam načelnik Adžija.

Gvardijan nije imao svoga mira ni što se ticalo vlasti. Narediše mu da zakune na vjernost Državi sve pripravnike, što su imali uskoro bojnici postati. Najprije je zakleo one u Kotarima, a nešto kasnije i one oko Otoka. Među svom to mladosti koja se imala zakleti “Kralju i otadžbini” zašto bismo išli tražiti nepoznate, kad imamo već i poznanika. Tako su na red došli Dripac, Jolkas i Muta. Njima je općinski kurir, koga su povremeno zvali i «ćatom», ovisno je li tko bio “bunjevac” ili “njejev”, uredno dostavio na kućne brojeve poziv na regrutaciju i usput opomenu što čeka onoga tko se pozivu ne odazove.

Kad je došao red na Dripca, Dripac je potpuno savršeno, jer on je ipak dopro do drugoga dijela pučke škole, izgovorio riječi svoje zakletve.

- Ja, regrut Dripac, zaklinjem se Svemogućim Bogom da ću «verno služiti Kralja i otadžbinu».

Kad je došao na red Jolkas, najprije se vrpoljio i meškoljio ne znajući kud bi s rukama, a kuda s nogama. Dva žandara što su mirno stajala treptala su svakim mišićem bojeći se kad će ih taj nezgrapni novak udariti rukom ili nogom. Nije se lagodnije osjećao ni Gvardijan, stražareći pored križa i svijeća.

- Ja, oni, j..., Jolkas, ja, Jolkas, oni j...!

- Smiri se. Saberi se i ponavljaj. I ne brljaj svašta.

Gvardijan je buljio u Jolkasa kao da vidi prikazu. Časnici su se iz komisije zagledali jedan u drugoga, ne znajući bi li se smijali ili plakali.

- Ja, Jolkas, j..., regrut, zaklinjem se, oni Bogom, da ću Kralja, j.... Kralja, oni, otadžbinu, j... Kralja i otadžbinu ...!

- Dosta! Ko te posla, majku da mu blesavu?

- Kakvi blesav. Pogledaj je li gdje zapisan u žandarske knjige? Ako nije, piši ga za konjušnicu.

- Nije on to namjerno. Takvi je. Jadan, najbolje je da ga pustimo.

Gvardijan je pokušavao opravdati Jolkasovu psovku kao nespretnost, uzbuđenje i nesnalažljivost. Liječnik iz komisije nije na to pristao.

- Konjušnica! Tamo će naučiti. I može s konjima ovako razgovarati.

Ni Muta nije bio najblistaviji. Ma što god njemu govorili i ma s koliko truda pokušavao razgovijetno izgovoriti riječi zakletve “Kralju i otadžbini”, nitko ništa nije razumio. Jedino što je razgovijetno čuo i liječnik, i Gvardijan i nazočni stražari sastojalo se u samo nekoliko riječi.

- Gospon doktur, imaš jednu zapaliti?

- I njega piši u konjušnicu.

- Imaš li jednu zapaliti? Muta je pitao stražare i ostale članove regrutne komisije. Jedan za drugim samo su se glave hvatali.

- Ko te takoga luda napravi?

- Oče paroče, imaš jednu zapaliti?

Po završetku zakletve sva trojica su se našla slobodna, zakleta. Tko ih je znao, mogao je odmah uzviknuti: blago Kralju komu se oni zakleše.

- Đerma, dopade tebe s ovicirima. A mene konjušnica.

- Dobro da nisi dopa pržuna. Šta si reka, budalo seljačka! Za ono Kustić vadi bubrige i slezenu. Srića ti je šta je oni doktur mislijo da si lud. A za luda nema suda.

- Muta nije ništa reka pa je jopet dopa konjušnice.

- Njemu će sigurno dati kola i konje. Jer znade mučati i ne psuje ka i ti.

- Imaš jednu zapaliti?

- Kolko sam ti puta reka da nemam ni škije ni duvana. Pamti blesino seljačka. I najbolje ti paše konjušnica. I nisi za drugo.

Dvor je za izbore koji su se trebali održati tih dana uložio sav napor da njegovi zastupnici prođu. Opozicija nije smjela ni pisnuti. Žandari su budno pazili i lovali svaki letak i pendrečili svakoga  tko je bio nepoćudan. Tako je doktor Šime Vlašić pokušao raznijeti opozicijsku listu po okružju. Žandari su ga odmah uhitili i odnijeli mu sav materijal, a pokušali su ga oduzeti i od onih koji su ga već bili primili i čitali. Vlada svoju listu baca po čitavu kraju zrakoplovima. Činilo se kako nema graba ni jasena na komu čovjek ne može deset “jeftića” utrgati. Svi načelnici i žandari, lugari, poljari i ostali državni ljudi budno su pazili da se opoziciji ne dopusti ni zbora ni dogovora. Zdravu i normalnu čovjeku nije se nikako moglo razjasniti takvo postupanje. Fratri su znali: za napisano u samostanskoj kronici “Živjela slobododna Hrvatska” te “Bog i Hrvati” slijedile su policijske mjere, po zakonu o zaštiti Države: doživotna robija.

Žandari su budno pazili da se opozicija ne učvršćuje, ali je i opozicija koristila svaku priliku držati se zakona. Bilo je zabranjeno svećenicima s oltara se miješati u politiku, a kako se činilo, župnik dubravički Romac nije se toga držao. Jedan jedini u svom je selu bio do kraja zagriženi kraljevac. Dovoljna je bila jedna riječ da ga odmah tuže. Skupili su delegaciju i odmah biskupu. Biskup ga je skinuo sa službe. Znalo se kao će svi fratri glasovati za Mačeka. Jedini je Romac, taj uklonjeni župnik, glasovao za Jeftića. Neki kažu iz inata, a neki iz interesa.

Samostanski nadničar Stipan Mandušić zvani Kukac opsovao mu je spisak. Svetina je držao kako na to ima pravo jer su svi Rupljani davali sebi pravo psovati Dubravičane. Po istom pravilu nisu ni Dubravičani štedjeli Rupljane: nisu štedjeli njihove ni matere ni žene.

Ipak se ogledao dobro oko sebe. Jer fra Albert bio je kao nekada fra Vjenceslav. Nije dopuštao psovke, ni onda kad su ih koristili i najzadnji svjetovnjaci. Čvorku je to, čini se, puno manje smetalo.

U to vrijeme pojavio se na obali neki čudan čovjek. Nije se mogao sporazumjeti sa Svetinom i Čvorkom, ali se ukipio i niti je odlazio, niti je što govorio. Oni su u pomoć zvali fra Alberta i Gvardijana.

- Kako se zovete? Tko ste?

- Nitko sam. Teški sam grješnik i lutam svijetom okajavajući svoje grijehe.

- Gdje ste latinski učili?

- Nigdje.

- A škole ste završili? Tako mi se čini.

- Ni škole više nisu važne. Ako me prime u kartuziju, tu ću se skrasiti.

- Čudna li čovjeka. Čini se kako je veoma obrazovan. Tko zna što se čovjeku u glavi prelomi pa postane čuđakom?

- Tko bi to znao? Možda je i kakav špijun? Tko zna što izviđa? Danas se od ljudi može svašta očekivati.

- Nake lude ja u svome viku ne vidi. Samo muči i bulji. Ki vukodlak. Čvorak je pokušavao opisati čudnog svata kojeg je upravo put odveo u nepoznato.

- Dobro govoriš. Čudan neki.

Fra Ivan se spremao za pouku jer je bio uvjeren kako redovnici običnim svjetovnjacima uvijek mogu dati po koju pouku.

- Diko, nije vukodlak jer je vukodlake vra Ante Benutić zakanta. I više ne mogu izlaziti. A nije ispravno kršćanskoj duši kazivati da je luda. Nikad se ne zna kad je ko lud, a kad je pametan.

- Pravo govoriš! Svetina je potpomogao fra Ivanovu pouku.

Ako je tamo iza osamnaeste i bilo fratara koji su vjerovali u Kralja i novu Državu, kako je Država poprimala svoju punoljetnost, njihov se broj sveo na najmanje. Maček je, koliko god neodređena bila njegova politika, pokatkad mlaka i popustljiva, pokatkad bljutava, povukao za sobom mnoštvo fratara. Pričalo se kako je jedan fratar pred okupljenom masom hvalio Jeftića do zvijezda, a onda kad su mu okupljeni seljaci počeli prebirati rodbinski spisak, ne znajući kako mu je tako govoriti naređeno, na kraju je ipak zamastio događanje.

- Jeftić je izvrstan, nema boljega. A ja ću, draga braćo, za Mačeka. A vi za koga oćete.

Seljaci su ubrzano povraćali psovke što su ih po spisku bili spremili, a žandari, još zateknuti, nisu bili pendreka isukali. To nije značilo da neće. Jer takvog krvavog terora i toliko bezdušlih nasilnika nije se moglo naći nigdje na kugli zemaljskoj.

Zagrebački nadbiskup Bauer prosvjeduje “Memorandumom” tvrdeći da je “hrvatski narod gonjen, prebijan i izubijan kao što se nikad u istoriji svijeta događalo nije”. Uz njega potpisuju se biskup Stepinac i čitav niz intelektualaca. Traže od vlade prestanak progona i pravdu. Te godine natjeraše vladu na “sveopću amnestiju”.

Vuk dlaku mijenja, ali ne i namjera: vlada je sačuvala zakon o “zaštiti Države” i nastavila uhićivati. Ustaše. I komuniste. Podjednako. Nježnost državnih organa pokazala se na Stipi Javoru kojeg su kao hrvatskog nacionalista umorili u mitrovičkome zatvoru. Na njegovu sprovodu u Zagrebu nastala je pobuna. A što bi žandari drugo: raniše iz oružja trideset protestanata.

Kako nije moglo ostati sve na žandarima, za nasilništvo se pobrinuo Stevo Pejnović, sebe zovući četnikom, a bez ikakvog povoda ubijajući u Trnovu Karla Brkljačića, a u Smiljanima Marka Uzelca. Svijet je bio već tada podijeljen na “jeftićevce” i one koji to nisu. Maček se vratio s robije i pokušao tamburati o “pravici”. Srbi su mu se smijali, jer oni su razumijevali samo jedan «jezik». Maček nije znao s njima razgovarati. Nije znao ni s drugima, jer je uporno tvrdio kako se najbolje zavući pod stol kad se veliki potuku. I čekati onoga koji preživi. Uspio je stvoriti jedinstvo više stranaka. I stvoriti “opoziciju”.

Srbi su mu neskriveno slali poruke: radi što te volja, ali se Srbi neće vratiti na 1918. i nikada neće poništiti Ustava. A on jasno svjedoči tko je “gazda”. Što su trebali, Srbi su politikom i dobili. Imali su svoju Državu, napravljenu od nekadašnje Turske države i nekadašnje Austrougarske. Pomogli su im Francuzi i Englezi, svjetski rat završavajući u korist svojih prijatelja Srba i o njima pričajući kao o nepobjedivim junacima. Koja demokracija? Sve što nije srpsko ne smije postojati. Srbi su to neprestano slali kao svoju poruku. Nikakva Hrvatska, nikakva druga Država. Samo Srbija i nitko više. Maček mora to konačno shvatiti.

Kad je Maček pokušao stvarati veći prostor hrvatskoj slobodi i kad su Srbi, barem oni razumniji, vidjeli da će tako morati i biti, za njim se zaputio cjelokupan narod. Pobjeda nad Jeftićem i pokazan otpor “dvorskoj listi”, Srbima su morali biti znakom promjena. Morali su tražiti sporazume.

Sve to što se zbivalo u velikome, zbivalo se i u malome. U prosincu 1939., na važnim izborima, državna je lista izgubila, a dobio Maček. Na mjestu gdje su u Drnišu svi dolazili kad su nešto imali reći ili kad su naumili nešto čuti, tog se dana slio silan svijet. Šime Belamarić došao je umjesto Mačeka, a s njim su bili Mate Goreta, doktor Jelić, doktor Bego i mnogi drugi, neimenovani. Jolkas, Dripac i Muta već su neizostavno pratili zbivanja. Nije bilo ni oranja ni kopanja, a ovce su mogle ponekad i pričekati. Ljubopitljivi Jolkas znatiželjno je iščekivao Dripčev odgovor.

- Jesu li ovi redikuli?

- Vala, neznam. Viču ka da jesu. A jopet, ne mogu unaprid reći.

- Aj, važno je da nisu radikali.

Muta se politici primicao iz puno stvarnije strane. Tko bi se opterećivao svim time? A odlazio je na skupove znajući kako ipak može od nekoga izmoliti pregršt duhana. Zato je sve njegovo i stajalo u jedno pitanje.

- Imaš jednu zapaliti?

- Đavlu ti i duvan! Ko ga može sakriti od đendara? I šta će ti? Samo dimiš i smrdiš.

Znalo se da fratar može dopasti robije za dvije ispisane riječi, ali da može gotovo poginuti na oltaru od vjernika komu nije dozvolio pjevati jer nema sluha, e, to se odavno nije čulo. A dogodilo se. Točno na Veliki petak. Kad je sasvim normalna teološka postavka kako se crno vino popijeno na Veliki petak, odmah u krv pretvara. Lanjski, kako su pristašu vinske teologije zvali nadimkom, ispunjavajući svoje “vjerske” dužnosti zagledanja bukare do dna, pa mu zbog toga župnik nije dao pjevati “Plač”, dograbio je nekakav štap i njime udario župnika. Župnik je pao u nesvijest, a zatim mjesece i mjesece lebdio u bolnici između života i smrti. Nije bio baš jeftićevac pa se vlast i nije trudila praviti istragu, a pijani liječnik zaboravio je sastaviti zapisnik. Lanjski je uhićen i počeli su ga ispitivati tek tada kad nije bilo više moguće izbjeći teška pitanja.

Te iste godine, na tom istom mjestu, pojavila se “velika glava”, ban Banovine Hrvatske, doktor Šubašić. Dočekalo ga mnoštvo svijeta. Načelnik Nakić nije štedio grla. Ni dekan drniški doktor Berković. Tu su Mate Goreta i doktor Jelić. Stari načelnik Adžija ljubomorno je i skrivećki promatrao skup i ljude koji su sada, zahvaljujući tim «glupastim i nepismenim» seljacima, imali priliku dočekivati banove i poglavarstva. Bana je na vratima katoličke crkve dočekao fra Lujo Plepel, a na vratima pravoslavne pop Sevastijan Jović i predsjednik crkvene općine Pavao Čenić. Svi su oni banu pričali o nevoljama, potrebama i o neimaštini. Njegov je osmijeh pokazivao njegovo duboko razumijevanje. Točno ono koje pokažu većinom političari između svoga govora i svoga jela. I ban je bio samo političar. A tko bi mogao saslušati sve nevolje? I na njih misliti?

Rijeka je dočekala četrdesetu. I da ju je bilo pitati što je zapamtila, rekla bi jednu jedinu riječ: nevolju. A da je tu bio kraj, bilo bi dobro. A nevolja je rasla i rasla, bujajući kao krava ugavljala u djetelinu. Siromaština, duboka siromaština, slegla se nad sudbine. Tko je smio sanjati kruh? Samo gledati kako preživjeti. Ponekad i od smrekovih bobica, ako ih se nađe. Rijeka je dočekala godinu četrdesetu beznadno, siromaški teško, neizvjesno i trpko. Na pomolu nije bilo ništa svijetlo i lako. Osim sunca i ljepote, vedrine i nekoga božanstvenoga mira. da se to moglo jesti, bilo bi izobilja. Ljudi nisu mogli živjeti od ljepote. Jadni ljudi, A s njima jadna i Rijeka.

Već su dojavljivali kako je rat u Poljskoj. Već se znalo da su Englezi Hitleru darovali Češku, a Francuzi Talijanima polovicu Afrike. Svejedno, pripovijedalo se kako će Italija Hitleru i da je već legla u njegov krevet. Prokleta vrtirepka! Da će joj Hitler dati onu drugu stranu Jadrana. Velike svjetske sile i «novi svjetski poredak» još jednom su se pokazali kao divlji momci, spremni na tuču. Mjereći jedan drugoga, zavrnutih rukava i razgoljenih mišica, čekali su samo tko će prvi početi. Svi podjednako zlobni i pokvareni, u sveopćem metežu tamne svjetske «krčme», očekivali su dobitak, udarajući što teže svoje protivnike, a nastojeći od svojih protivnika ne dobiti istih batina. Poklonjeni pred samim sobom, vjerujući u svoju «moć», bezosjećajno, bezbožno i neljudski, nazdravljali su svojim planovima.

Pričalo se kako je i jugoslavenska vlada potpisala “trojni pakt” pa je sada isto što i Hitler i Italija. Navodno je to sastavio i Hitleru odnio neki pjesnik što je najprije bio Hrvat pa se onda preobrazio u Srbina. I da ga u Beogradu jako vole. Kralj Petar Drugi, onaj koji je bio premlad da bi vladao nakon ubijenoga oca Aleksandra, zauzeo je vlast jer je sada odrastao. Za pročelnika vlade imenovao je generala Simovića. Znalo se, kad generali upravljaju Državom ponajčešće rade pendrekom i metkom. Nije ni ovaj mislio drugačije. Samo što će ga novovjeko zbivanje ostaviti bez posla. Jer samo koji dan kasnije sve će to prsnuti kao bomba. Baš, kao bomba. Nikako drugačije.

 

 

 

 

 

 

Poglavlje osamnaesto

 

Mnoge su gospođe svoga vremena, potaknute europskim ženskim modama, sukanja koje su malo kraće i jako se drmaju, izgledajući kao da su na povijuši, morale postiti i bježati od jela, jer željele su biti vitke i mršave. Ljudi ovoga kraja o takvim su ženama slušali s dozom poprilična čuđenja, jer čemu ti žena ako ne izgleda “ki bumba”, nema u pasu dobar metar i ne može ponijeti stotinu kila na leđima? Mršave i vitke nisu imale neku veliku cijenu, jer govorilo se ili da su bolesne, ili da su im svekrve škrte.

Žandari o takvom nečemu nisu morali brinuti. Za njihovu se mršavost brinuo Pajac i ostala hajdučka čeljad. Neka su se bili raštrkali po čitavu kraju, i neka su imali više sasvim dobrih nasljednika, svakodnevno su žandare nagonili na trčanje. Ni najbolja gimnastika nije mogla tako djelovati na svoje zagovornike kako su hajduci djelovali na svoje žandare. Čim se čula riječ “ukralo”, čulo se i ono drugo: trči! A kud ćeš trčati? Planina do planine, brdo do brda, nepregledna golet, oštro kamenje, poskoci i ostale zmije, vrućina, led, žeđ ili poledica.

S druge strane, nikada nije Država mogla svoje žandare tako dobro hraniti mrsnim zalogajima kao što su sami sebi zalogaje pribavljali Pajac i njegovo hajdučko potomstvo. Zato se na Pajcu malo vidjelo to što obija planine i brda. To se puno više vidjelo na žandarima. Na Pajca nitko nije ni mogao vikati za razliku od žandara. Žandarima bi, kad bi se po tko zna koji put iz bezuspješne potrage, bezbrojnih zamki i busija, vraćali na oči svojim narednicima slijedilo spominjanje “majke nesposobne” i prijetnja kako će ostati i bez ono malo plaće što su je zasluživali.

- Mate im lupešku, ajdučku! Po čitave dane samo trčimo, trčimo. A umjesto zahvale viču na nas gore nego na kakva prokleta pasa.

- Mate im đendarsku! Neka trču. Dašta su đendari. Svaki dan ima da trču. I usto posve uzaludno. Ko je vidijo pravog ajduka pa da ga đendari stignu. Žandari bi tako psovali Pajca i njegove. A Pajac bi tako psovao žandare i Državu.

Znalo se kako je duhan “državni monopol” i kako je strogo zabranjeno kupiti ga igdje osim u Države. Papiriće za duhan još više. Žandari posumnjali kako jedan sredovječan čovjek ima oko toga sumnjive poslove. Presreli ga, ali on umjesto da se prepadne puške, pobjegne. Bježi on, ali i žandari trče. Kilometar, dva. Tko broji?

- Stoj, i daj torbu!

- Stojte vi! Za vama niko ne trči!

Ne odustaju žandari, a čovjeku već snage nedostaje. Budući da je dotrčao blizu kuće, zaklonjen grmljem i na nekoliko trenutaka nevidljiv, bacio je tobru za zidove od ograda, a onda utrčao u kuću. U kući ga je, sjedeći s njegovim ukućanima čekao Điđilo.

- Đendari!

- Di su?

- Prid vratima. Bižmo!

- Ti sidi. Ja ću sada umisto tebe bižati. Ta, jesmo li kumovi ili nismo?

Điđilo je zgrabio svoju torbu tkanu od gruba sukna i šarenu, stavio je na leđa, provirio kroz vrata jer kuća prozora nije ni imala, a onda potrčao svim silama.

- Stoj!

Žandari su vikali za njim, ali Điđilo nije mario. Trčao je što je brže mogao, a žandari sada za njim svim trkom. Razlika je bila samo u tomu što su oni već bili par kilometara pretrčali, a Điđilo tek počeo. Ipak, Điđilo je upravo tako trčao kao da nije namjeravao žandarima uteći. Držao je pristojan razmak u slučaju da pušku potegnu, ali je upravo i želio da oni trče, a ne pucaju. Ponovno se u trku priračunalo nogama više od četiri kilometra. A sve između ograda, neravnim putovima i posvuda kamena dovoljna, padneš li, pamtiti zadugo to što si pao. Điđilo je, bilo je sasvim jasno, trčao vlastitoj kući. Kad se već primakao kući počeo je usporavati, a onda se sasvim zaustavio. Isplaženog jezika, jedva je dolazio do daha. Žandari su zadovoljno držali svoj plijen pod puščanim nadzorom.

- Ipak smo te uhvatili! Daj torbu!

Jedan od žandara skinuo je torbu s Điđilovih leđa, a onda se prenerazio kad je vidio kako je u torbi samo neko uže i kosir.

- Gdje su papirići?

- Kakvi papirići?

- Oni za cigare. Govori, gdje su?

- Nemam ja nikakvi papirića. Iša sam ogredu pliviti. I nasići brime drva.

- Zašto si onda bježao?

- Di sam biža? Iša sam kući. Vidiš da sam prid kućom.

- Zašto si trčao?

- Di sam trča? Vako ja uvik iđem kući. Ka da je zabranjeno kući trčati? Nađi mi toga zakona da je kući zabranjeno trčati.

- Govori, zašto si bježao? Znaš li ti tko bježi ispred vlasti?

- Znadem.

- Tko bježi?

- Biže junaci.

- Junaci? I ti si junak?

- Dašta sam nego junak. Vlasti znaju ko je lupež i ko je kukavica. Lupeži su uvik krupni da ji slipac odma može viditi. Za kukavicama vlasti i ne moraju trčati. Kukavice same dođu i đendarima kazuju i ono čega nema. A kako da ne kažu ono čega ima? Da sam ja kukavica vi mene ne bi ni vidili. Da sam ja lupež ne bi ja nosa zobnicu i u njoj kosir. Di ste vi vidili lupeža nečisti ruku i žuljavi dlanova? To vi meni recite, di ste vidili? A kad ste onako odma za mnom poletili to ti je meni najbolji znak da sam veliki junak. Vlasti i đendari uvik trče za junacima.

- Mate ti, seljačku, našto nas natra!

- Nije moja mate za đendare. A đava vas je gonijo.

- I sada nazad, uzbrdo. Majku ti seljačku, lupešku. I ne kaže se đendar nego žandar.

- Kad moram bižati svedno ti je meni trče li za mnom žendari ili đendari.

- Žandari, kaže se žandari! Gledaj torbu. Nije ista. Ova je skros crvena, a ona je bila kavena. Trčali smo za krivim. Kako li nas prevari, majku li mu seljačku? Drugi je žandar već pomalo razočaran ishodom potjere odgovorio sudrugu žandarskome.

- Mate i torbi. Crljenoj i kavenoj. Dok se vratimo onaj će prišvercti cilu Italiju. Vidi, kakve od nas budale učini?

- Pogrišit će, oće viruj mi.

- Oće, oće, pogriješit će. A onda će doći naših pet minuta.

- Ali, do tada ćemo se, vala natrčati.

- E, vala i oćete. Pa srtitno vam bilo. I nemojte za svakim trčati.

- Muči kad ti kažem, mater ti seljačku. A znamo mi tebe. Šaka ćeš nam pasti.

- E pa zbogom, gospodo đendari!

Điđilo se funcutski oprostio od žandara. Oni su gledali šumovitu i strmu gorsku kosu po kojoj im se bilo vratiti odakle su došli.

- Da barem nije uzbrdo. Vidi ovoga brda. Nigdje mu kraja.

- Da imamo bar štogod popiti. I da nije ove puščetine. Ne zna se je li mi ona gora ili ovi lupeži.

- Svejedno ti je. Krećimo uzbrdo. Možda se i vratimo prije ponoći.

Na pravoslavni Božić pritisnuo led, a uz led najbolje ide kupus i štogod suhog mesa. I kulen, tko ga ima i tko takvo obilje sebi može priuštiti. Da bi se zagrijali, već od prošle večeri pravoslavci su dublje zavirivali u bocu od rakije. I pomalo prispali. Mnogim hajducima, koji su im navike znali bolje od ijedne molitve, to je bio znak kako i oni mogu svoj posao obaviti nesmetanije nego obično.

Ambrošilo se dao na posao. Prikradao se kućama i iz lonaca uspušenih na ognjištu, gdje god je to bilo moguće, izvadio kulen i trpao ga u, za takvu nakanu, pripremljenu torbu. Tko zna iz kojega razloga i tko zna komu se osvećujući, umjesto kulena, u bakre bi stavljao poveći kamen. Kad je već podosta kulenova otežalo torbu, prepao se načas nekoga stvora koji se šuljao iz ograde. Prepao se da je u zamci i spremao pobjeći. Samo na trenutak, jer odmah je potom prepoznao svoga starog druga Điđila.

- Pa šta mi nisi reka kućeš? Mogli smo zajno.

- A šta ti nisi reka meni? Vrimena si ima. Jesi li šta uvatijo?

- I, da jesom li? Vidi torbe.

- Nije ni moja lakša. Nego, bižmo mi prvo nego se Vlasi dosite. Znaš da će odma na sve putove.

Žandari su brzo došli izvidjeti o čemu se radi. Pritužbi nije nedostajalo. Tražili su moguće sumnjivce.

- Pada li talja na koga?

- Ako su oni obični, oni bi kulen ukrali. A kad su u bakru kamen metnuli, to su oni drugi.

- Koji drugi?

- Oni što im možeš soli na rep staviti. Ko i dosad, sreću im đavo odnio bunjevačku. Sreća im pjevala ko miš u zidu.

Žandari su se spremali u istragu. Ali su znali, ne nađeš li kulena u torbi i ne nađeš li torbu na Điđilu, uzalud si kilometre činio. Tako je bilo i s Ambrošilom. Da si ih tog trena uhvatio, oni bi našli načina budalom te učiniti. Kako te budalom neće učiniti kad ih nitko nije vidio, ne znaš jesu li to baš oni bili i ne znaš hoćeš li naći i traga od kulena. Điđilo je mogao pojesti janjca za marendu i bakru pure za užinu. Ambrošilo se nije imao razloga doktorima žaliti na “loš štumak”. Što je njima bilo pojesti tih nekoliko kulenova? Najbolje je bilo ostati tu gdje jesi. Žandari zato nisu htjeli trčati. Božić je, makar uz kupus i ono nešto slanine, što su je hajduci u bakri ostavili.

Jedna je žana oplakala svoj kulen, pjesmom koju su pravoslavci, po Điđilovu i Ambrošilovu Vlasi, već ranije čuli: Moj kulene bijeli, tko te jutros dijeli. Điđilo Teskera. I Ambrošilo s Kijeva.

- Kako znadeš kad ih nitko nije vidio?

- Znadem ja. Ne treba meni, tužnoj, misliti. Đavo im se u štumak uvuko.

- Da ne ostanu žedni. Dobro bi im bilo poslati mješinu opola.

- Ne boj se. Odnijeli su popadiji. Pop psuje, skoro da beštima. Đavo ih pogane odnio. Jesu li mogli kad drugo nego na Božić?

Žandari su znali kako duhan kola od ruku do ruku i kako se državni zakon krši. Najteže je bilo znati tko to radi, kada i gdje. A švercere se nije moglo na prste nabrajati. Žandari su morali bilježnice nosati. Neki su upali u zamku.

- Kukavelj. Oni šta se mišaju u tuđe posle. Kakav je to lupež koga mogu taki đendari uvatiti? Tribalo bi ga vanka iz lupeža izgurati.

Pava Pudijin tako je tumačio neuspjele pokušaje duhanskog šverca, s prezirom izgovarajući imena uhvaćenih. A čim bi se pojavio, žandari su odmah, iz nekoga njima znana nagona, znali kako je doba od uredovanja. Stotinu su ga puta pretresli, ali stotinu su puta ostali kratkih rukava. Pava bi im se, po pretresu, uvijek nasmijao.

- Što se tu ceriš?

- Pritresate nevina čovika.

- Uhvatit ćemo mi tebe.

- To govorite već stotinu puta. Sumnjičite mene, poštenjaka kakvog nema. I virujete onim žbirima. A uvik me krivo potvore. Vidite li da sam ki sveti Ante. Na meni grija nema.

- Muči, mater ti švercersku. Muči. Ja radi tebe postado kost i koža.

Kad su ga i te zore čekali u zasjedi žandari su bili uvjereni kako će ga konačno na djelu uhvatiti. Dojavilo im iz sela, a tko će dati selo bez špijuna, kako ima pedeset kila duhana i kako će ga pronijeti na pazar u Vrliku. Na pazarni se dan skupi puno svijeta. Gdje je puno svijeta, tu se skupi i svakakvog svijeta. A gdje je svakakvog svijeta, tu pogotovo šverceri, preprodavači ili lupeži imaju što i raditi. Ali i žandari. Dočuli su bili, sigurno tog dana Pava nosi na pazar čitavu vreću duhana. I odlučili čekati.

Kako na pazar osim već navedenog svijeta stižu i sve vrste stoke, tako su pored žandarske zasjede prolazile već od zore ovce za prodaju, janjci bez ovaca, konji, mule, magarci, telci, krave i volovi. Jasno, u pratnji svojih gospodara. Pava je, znajući kako njegove stope budno prate, ne samo revni žandari nego i mnoge druge uhodničke oči, znajući tko će blago na pazar goniti, već za sinoćnoga mraka duhan rasporedio u male vrećice i privezao ih uzicom ispod svake krupnije i vunenije ovce. Ni njihov gospodar ni za šta nije znao. Kad su ovce krenule za pazar, polako idući ispred čobana za onim drugim koji je hodao prvi, put pokazujući, Pava je na pazar krenuo kojih stotinjak metara prije. I sve je vrijeme osluškivao ide li stado i o čemu razgovaraju čobani. Prazna torba na njegovim leđima, tko ga nije znao, mogla je i prevariti. Posebno kad se u nju zaviri i nađe još jednu tako praznu torbu. Takvoga su ga, bez ikakve žurbe dočekali i žandari u zasjedi.

- Stoj! Kud ćeš?

- A to ste vi! Otkad vas nisam vidijo. I jopet ćete me pritresati. Evo odma, na, gledaj!

- Muči, stoko. Kud ideš?

- Na pazar.

- Što ti je u torbi?

- Torba.

- Ne rugaj se. Što je u torbi?

- Kad ne viruješ, gledaj. Torba u torbi.

Jedan od žandara izvadio je praznu torbu iz prazne torbe i dobro ih zagledao. Nije mu bilo jasno, ali nije mogao znati što to Pava čini. Jer bilo mu je rečeno kako će prošvercati pedeset kila najbolje «škije».

- A što će ti torbe?

- Za duvan. Čim vi odete odma ću ji napuniti. Onim žutkom, milina ga viditi. A križana najtanjim, njanci najtanjim nožom.

- Muči stoko!

- Ako mi ne virujete, vi ajte za mnom. Pa kad dođemo na pazar, a ono ljudi zapalu lulu duvana. A on meriši. Divota ga merisati. A vi odma možete znati. To vam je ti duvan. Šta ga ima. A šta ga vi nigdi ne morete naći.

Zabavljeni Pavlom, žandari nisu obraćali pažnju na ovce što su prolazile. A Pavlov duhan mirno ih je mimoišao. I još netko. Pava zamalo da padne s nogu kad je to vidio. A onda je brzo suspregao u se ono što je vidio.

- Imaš li «civikat» za toga vola?

Žandar je, ne namjeravajući još Pavla pustiti, doviknuo čovjeku koji je polagano, kako je to vola bilo volja, pred njim vodio uzicu. Čovjek mu je mirno odgovorio.

- Dakuće civikat.

- Da vidim.

- Evo. Pa čitaj.

Žandar je uzeo komad papira na kojem je bilo ime vlasnika i vola. Videći pečat i sve uredno ispisano pustio je čovjeka.

- Čuvaj se da ti vola ne otmu. Onaj Pajac da je na volove strvan.

Pava se osmjehivao. Žandar je upravo svjetovao Pajca koga se mora čuvati.

- Luda žandara, baš se namjerio pravoga svitovati. A moga kuma Paške! Neka mu je malen brk. Ki u Itlera. Jopet som ga pozna. Di ga neću poznati? A naću ja njega kašnje na pazaru. Kad proda vola. I kad s njime budem moga ka s čovikom proljudikati.

Pava je konačno mogao poći kad su mu žandari dobacili prazne torbe i preporučili mu neka ide s vragom, kud ga je volja, a da će oni njega ipak uhvatiti. Nije im vjerovao. Jer moglo se dogoditi da su se dogovorili i da će sada za njim potajice. Zato je, stavljajući torbu na leđa, nastavio kao i dotad. Najprije je dostigao ovce, prestigao ih, a onda ispred njih polako, polako. Pajčev je vol, kako su prošli žandarsku zasjedu i provjeru, puno brže noge protezao. Pava ga nije mogao više ni pogledom sustići.

Žandari su uhodili Pavla. Pratili su ga preskačući od ograde do ograde, od zida do zida, od grma do grma. A Pavlove su torbe bile prazne, a njegovo hodanje slično patku, koji je, ne znajući što bi sa sobom, gegao kao da je na nemirnom potoku. Odjednom se požurio. Potrčao i nestao za ogradama. Žandari su ga, izgledalo je, izgubili. Kad su vidjeli kako ne mogu otkriti gdje se izgubio, naumili su drugo. Trčati do pred pazar, drugim žandarima reći što moraju činiti i uhvatiti ga na djelu. Znali su oni Pavla. Ne nosi taj prazne torbe. I kad se čine praznima, u njima je kakav vrag, zasigurno.

Pavao je iz svoga zaklona za ogradom vidio kako žandari trče i kako će mu ponovno prirediti zamku. Pretražio je ograde i pronašao pod hrastovima dobru mahovinu. Obadvije je torbe napunio do vrha, jednu noseći na leđima, drugu u ruci. Kad se vratio na cestu i kad se primicao pazaru ponovno su ga presreli žandari. Pavao ih je pozdravio.

- Opet vi.

- Muči, marvo, kad te nitko ništa nije pitao. Šta nosiš? Sad odgovaraj!

- Mahovinu.

- S kim se ti rugaš? Skidaj to.

- Mahovinu nosim. Lipo je prodam i evo mi marende.

- Komu maslaš? Komu treba mahovina? Vidi, sigurno je duvan ispod.

Pavao je skinuo torbu s leđa, te je zajedno s onom iz ruke predao žandarima. Istresli su ih obadvije i nisu našli ništa osim mahovine. Videći da su ponovno nasamareni, opsovali su Pavla, šutnuli mahovinu i torbe, a onda ga pustili.

- Uhvatit ćemo mi tebe. Past ćeš ti nama šaka.

- Stalno me vatate i stalno tako govorite. A ne virujete kako je malo vaki poštenjaka. Poštenjak more živiti i od mahovine. Bolje nego žandari.

- Neka te vrag odnese. Zbog tebe sam zaboravio ženu i djecu.

- I s tobom zajno.

- Muči, stoko lupeška. Pašćeš nam šaka. A onda ćeš viditi koga izazivaš.

- I s vami zajno. I nemojte me danas više pritresati. Mogu misliti ljudi da je zlo u Državi.

- Marš, marvo lupeška.

Žandari nisu dozvolili da Pavlova bude zadnja. Pavao je natovario svoju mahovinu na leđa, a drugu torbu ponio u ruci. U zgodnu trenu dočekao je čobane i poskidao sakriveni duhan s ovaca, kidajući nožem privezane uzice.

- Evo ti, pa puši. I ako ko pita, nit si šta vidijo, nit o čemu šta znadeš. Pavao je tako podmitio čobane kad su sa znatiželjom gledali što je to skriveno na njihovim ovcama. Izbacio je mahovinu, a duhan natrpao u torbe. Za otkloniti sumnju, u svaku je torbu stavio ponešto mahovine na vrhu. Nije prošlo dugo, žandari su ga ponovno susreli. Pava im je sasvim ozbiljno prišao i ponudio.

- Da gospoda žandari ne bi slučajno škije? Imam dobre, žuti se. I nije skupa.

- Marš stoko. Rugaj se s nekim drugim. Svejedno, znamo mi da ti nešto muljaš. Ipak ćeš nam pasti šaka.

Pava je mirno, uz sve dužno poštovanje prema žandarskoj budnosti prodao sav svoj duhan. Pajac je, ne cjenkajući se, začas prodao vola i ono novaca stavio na sigurno. I onaj što je kupovao čudio se kako ga tako lako dobi, uz tako malo cjenkanja.

- Jesi li ti to, Pavle brate, jedva da sam te pozna? Kako si naresta i ojača.

- Jesi li ti to kume Paško? Nije mi tribalo puno. Odma sam te pozna. Brk ti ka u Itlera. Svedno som te pozna. Di te neću poznati?

Dva su se stara hajduka izgrlili i izljubili, grleći jedan u drugome sva ta stara dobra vremena, otkako su ih talijanski oružnici, onako nemilo utjerali u hajduke.

- Pa kako živiš, moj Pavle?

- Dobro. Ne mogu se žaliti. Đendari za mnom, a ja prid njima.

- I nisu te uvatili?

- Uvate oni, ali džabe. U mene su ti uvik prazne torbe. Nije meni bijo učitelj svako. Ima sam ja dobra učitelja, kume Paško.

- Ža mi je šta moram nazad. Ovde bi se dalo i popiti, ali, štaš. More doći onaj šta sam mu ukra civikat i legitimaciju. Siromašak, ne zna da je skupo proda svoj dugi jezik. A znadeš da će se i đendari naodati. Ka da je mene lako stići.

- Meni se ne žuri. Duvan sam proda, a đendari mislu da sam spa na mahovinu. Đava ji lude odnijo. Vaki budala ne moreš naći na vascilome svitu. Niko nije budala ki đendar.

Pava je ostao, a Pajac nestao. Nije prošlo dugo, nasta galama, vika i psovka po pazaru. Onaj čovjek što mu Pajac vola ukrade zakasnio. Čovjek što ga kupi ode svojim putem. I Pajac. I ne ostade ništa drugo čovjeku nego da žandarima prijavi. Koja im je to po redu tužba? Tko bi to znao? Valjalo je ponovno trčati. I valjalo je ponovno sutra otrpjeti sve psovke i kletve nervoznih žandarskih narednika.

Žandari će ponovno sutra u zasjedu. I ponovno će natjerati Pajčevu ženu da ispred kuće viče, zaziva, doziva.

- Zovi ga. Možda se odazove.

- Pajac, okreni kući pete. Tražu te državni ljudi.

Pajac je slušao svaku riječ. U selu se znalo, želiš li imati janje, dvizicu, pršut, koštradinu, vola ili junčića, najbolje ti je ništa niti čuti, niti vidjeti. Žandarski i Pajčevi su to bili posli i najbolje se bilo u njihove poslove ne miješati.

Kako je bilo Pajcu, tako je bilo i Pavlu, i Điđilu, i Ambrošilu i svima ostalima. Čim negdje nešto nestane, čim se nešto dogodi što se ne može lako rastumačiti, evo ti žandara jednomu od njih na tumačenje. Pava je uporno dokazivao svoju nevinost. Malo, malo pa da mu žandari povjeruju. Ali imao je sumnju svojih sudrugova.

Momčić još golobrad, ali već za ženidbu, jer valjalo se prije «leve» ženiti, učio se zanatu od Pavla. Otišao on preliti, jer u kući bila cura, a on došao vidjeti bi li tu što njega dopalo. Dok on preli dotle će Pava janjca ukrasti. Kad čuje dogovoren znak, znat će da je posao obavljen i da može ići. Izišao momak i pronašao Pavla, ali ih kiša uhvatila, a puteljkom između njiva nije bilo lako ni proći. Mrkla noć, prst se pred nosom ne vidi, možeš pasti u prvu jamu, ali nisu odustajali.

- Gledaj ovoga luda čovika. Uzora njivu i bacijo sime, a nije pobrana.

- Ko?

- Ovaj. Vidiš li njive?

- Šta ću viditi? Ne vidi se ni prsta isprid nosa. A ti vidiš nepobranatu njivu?

- Vidim, dašta nega vidim.

Momak je bio uvjeren kako Pava laže. Nije mu bilo ni prvi put, ali ga je ovoga puta htio u laži uhvatiti. U mraku je napipao kamenje sa zida i tri velika bacio na njivu. Kad se razdani vidjet će. A onda će Pava imati što čuti.

Janjca su tu istu noć odnijeli do hrasta, kojeg su u selu, zbog priče kako je baš tu Pavla višekratno vrag iščekivao i od čega je potekla ona priča o njegovu i Pavlovu hrvanju, žestoko zaobilazili. Sutra ga je trebalo mirno skuhati, a hrast je svjedočio kako će to ostati vječnom tajnom.

Mladića je znatiželja odmah zorom odvela na sinoćnu njivu. Pronašao je bačeno kamenje i zaprepastio se kad je bilo onako kako je Pavao kazivao. Njiva je bila uzorana i posijana, a nije bila pobranata. Sjemenje se još moglo vidjeti na površini.

- Nisu ovo čisti posli. Ko znade s kojim ja vragom odam? Najbolje je s Pavlom ne pačati.

Čekao Pavao mladića, a kad je vidio kako ne dolazi, ubio janjca i spremio ga za komaštre. Jedva da je vatru zapalio, kad mu do ušiju doprije znan mu žandarski povik.

- Otvaraj!

Pavao se našao u zamci. U tren je s grede skinuo bešiku bratovog djeteta što je već odavna, rasušena, čekala neko novo potomstvo babe Pudije. Brzo je iz pristavljene bakre izvadio janjca i položio ga u bešiku. Pokrio ga je komadom platna, a onda nastavio jednom rukom ljuljati, a drugom vatru rastakati.

Žandari su još jednom zalupali.

- Otvaraj! Policija!

- Nije zatakano. Ulazite.

- Tu si! Gdje je janje?

- Koje janje? Ne znam ni o čemu govorite.

- Znaš ti.

- Ne znam. Dabogda ja ovo ovde lešo izijo, ako znadem o čemu govoriš.

- Pavle, brate, što je da je, ne kuni se bešikom. Ne kuni se djetetom. Božja je grjehota. Eto, vjerujemo ti. Da svojim očima nisam vidio, ne bih vjerovao.

Žandari otišli. Pavao pojeo janjca uzaludno iščekujući momka u goste. A momak se zainatio: ne će više ni blizu Pavlu. Pavao se sam sa sobom razgovarao.

- Luda momka. A da se dositijo kako sam ja i zavidila moga vidit kako čovik nije njive pobrana jer ga je kiša otrala, moga je biti ajduk. Vako, nikad od njega dobra ajduka.

Da je bilo zapisati sve puste metre što su ih žandari pretrčali. Za ono kad su pokrali to pusto blago: dvizice, ovnove, janjce, telad, volove i pršute. Za ono kad je, da bi bila za dogodine dobra paša, izgorjela čitava planina, u doba kad joj jugovina pomaže s jedne, a bura s druge strane. Za ono kad su pokrali dinamit iz skladišta pa njime nezakonito ribu lovili. Za ono kad su pokrali, a da nitko nikada nikoga nije vidio, čitave šume brijesta i hrastovine, odnijeli bremena i bremena grabovine i polovali mnoštva i mnoštva zabranjene divljači.

Žandari su već odavna bili izgladnjeli kao bakalari i jedva na sebi pušku nosali. Na mršavosti su im mogle zavidjeti mnoge dame, svjetske i domaće. Nije bilo brda ni planine, uz kojeg se nisu spuštali u trku i uz koga se u trku nisu penjali.

Dođe ipak doba kad svaki junak priđe kraju svoje priče. Tako je moralo biti i Pajcu. Ma koliko bio snažan, pametan i moćan, tko može protiv Države? Ona sjedi kod kuće, a ti moraš ispred nje bježati. Što je tuđija sve brže i brže. A tko je to tako brz da se ne može poskliznuti?

Jednog su dana Pajca, tako se kazivalo, namamili među rišćane i posljednji je put tamo viđen. Da su ga zatukli i ubili, njega, kuma Pašku, a on da im je previše vjerovao. Svetini nije bilo drago kad je dočuo o tragici kuma Paške, čovjeka koji nikada nije krao siromašnima i koji nije volio ni jednu Državu. I koji nije Samostanu odnio ni kolika je jedna maslina. Čvorak se nastavio na Svetinu.

- A zarad čega bi je i volijo? Ka da je bila njegova?

- Žao mi, do Boga mi žao, što ga ja nisam ubio. Da mu vratim za sve ono šta je radio od nas žandara.

Tako se hvatao za glavu žandarski narednik, odgovarajući na radost svojih žandara, kad javiše kako su negdje tamo u rišćanskim selima Pajca ubili. Mnogi su se radovali vijesti o mrtvome Pajcu. Mnogi su i žalili. Điđilo. Ambrošilo. Pava Pudijin. Čak i Ševo, koji se odrekao hajdučkoga zanata, povukao se u «divce» tvrdeći da ga je jedna cura mogla prevaririti, a da ni jedna druga više neće nikada, posvećujući svoj grješnički život poslom remete.

Pajac je umro. S njim je umrla jedna vrsta hajduštva, nastala kad te Država šiša, psuje i kundači, a da joj nemaš što reći osim one višekratno ponovljene psovke. I spremnosti da te, kad te ipak jednom uhvati, ne nađe ni prava ni nevina. Pravi hajduci i jesu pravi tek onda kad državu puno ranije zaduže za ono zbog čega ih sudi.

- Majku Državi. I čija je. Moja nije.

Da su Pajca to mogli mrtvoga pitati, ne bi im se sustegao tako odgovoriti.

- Nije ni moja, mate joj, neka je lipi đava odnese.

Svetina je govorio Čvorku. Čvorak je potvrđivao. Kad su tu tužnu vijest dojavili fra Ivanu i njega je prožela neka tuga. Nije bio zaboravio onoga mesa ni onoga vina koje mu je Pajac bio u torbu spremio kad ga je, ono, davno, bio «ukra». Čvorak je nastavio Svetinov govor i misli.

- Nije ni moja. Lipi da je đava nosi. A neće ni tribati dugo. Gledaj šta se sve po sviti događa. Nećemo morati dugo moliti.

- Nikad više onaka čovika, ki šta je bijo kum Paško.

- Teško, moj Joso. Teško. Ko će više dati nake pameti i milosrđa?

- Nikad više!

- Jedan je kum Paško. A napravi krivo, ki Šimić, oni iz Ercegovine.

- E napravi, napravi. Povirova rkaćima. A di je to smija činiti? Di je smijo virovati rkaćima?

- Dobro si reka, ne smi se nikada virovati rkaćima.

DRUGI DIO

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poglavlje prvo

 

Kojom bi se radošću bila obradovala Rijeka, čista ljepota ma u kojem dobu bila, da ju je bilo ostaviti samu i bez ljudi? Njoj, takvoj kakva jest, malo je što značilo govorenje o vremenu. Rijeci je isto kad je u devetsto trideset i devetoj ili kad je u devetsto četrdesetoj. Važno joj je da se kroz vremenske mijene dogodi pupanje, cvatnja, rast i dozrijevanje. Važno joj je da joj kiše napune korito i da joj ljeta popiju vode. Važno joj je da kroz tisuću nevidljivih ruku miluje ševar i vrbe, da čuva riblju skrovitost i hrani jablane, galebove i ždralove. Ništa joj drugo nije važno. Rijeka i ljudi na njoj i oko nje nisu imali istu sudbinu. Rijeku nitko nije mogao na križ razapeti, ljude jest. I to se upravo spremalo. Jao ljudima na Rijeci i oko rijeke. Jao, ljudima!

Kojom bi se radošću zahvaljivali ljudi, ti kakvi jesu, prepušteni nevoljama i bijedi, da su mogli znati što ih sve čeka? Doba što je dolazilo naviještalo je zlo i gore. Kad netko kaže kako ne može biti gore, uvijek se prevari. Tisuću devetsto četrdeseta to je potvrđivala svakomu tko se želio o zlu propitivati. Jao onima koji su bili ljudi, tu gdje jesu, baš zato što nemaju drugoga podneblja i koji nisu imali kamo otići. Vrijeme im je tesalo težak križ, krvav i nezamjenjiv, i na njega će ih čvrsto prikovati. Četrdeseta godina, kao proročica zla, kucala je na vrata Rijeci i  čitavu njezinom kraju.

Što se to događalo s ljudima? Pored svih zala koja su u bijedi, nevolji i neimaštini proživljavali, rijetkih iznimaka, ljude su morile teške slutnje, beznađe i strah. U koga se pouzdati?

U Boga, rekao bi im stari, već u prošlost izgubljeni fra Vjenceslav. Ni u koga drugoga. Fra Vjenceslav i njegov Bog, od koga počinje i u komu treba završiti svaka ljudska sudbina, želeći drugomu što sebi želi, bili su već u posljednjem redu. Prije njih mnogi su govorili. Bog nije uspijevao doći do riječi. A četrdeseta je nad ljudsko svjetlo nanosila mrak. Malo je tko mogao u igri ljudskih riječi dokučiti kako će Bog, na ljudsku molbu da od čovjeka ode, od čovjeka i otići. A onaj tko je to stvarno i mogao vidjeti nije mu ništa drugo preostalo osim riječi: katastrofa.

Stare su imperijalne sile ljubomorno čuvale svoje robove i svoje posjede. Nove su, htijući im u svemu sličiti, nastojale preoteti njihove posjede. Engleska, francuska i američka sila dokazivale su svijetu kako samo oni imaju pravo pljačkati i ubijati.

- Rađa se Rusija. Sila duha i sila tijela. Može nam zasmetati. Uništi je na vrijeme.

- Treba nam mnoštvo brigada i mnoštvo vremena.

- Što gore, to bolje. Daj novac pustolovima. Hvali lašce. Izluđuj pravedne. Ne trebaš ništa raditi, neće se oporaviti za stotinu godina. Ne zaboravi, što jedna budala pokvari, tisuću pametnih ne može popraviti.

Ostavljajući Rusiju brizi «svjetskih kriminalaca», Antanta je kasno vidjela kako je Njemačka izrasla u Veliku Njemačku.

- I ja imam pravo pljačkati tuđe zemlje i ubijati tuđe ljude!

- Nemaš, to je naše vjekovito pravo.

Hitler i Antanta stajali su jedno nasuprot drugomu. Antanta je imala golemo blago, a Hitler je imao čime silovati. Italija nije znala kud bi. Htjela bi malo brojati Antantino blago, a ponovno, ni Hitler nije za baciti.

- Eno ti Češka.

- Malo.

- Eno ti i Poljska. A da se u Rusiju nisi dirnuo! Da ne bi slučajno ponovno iznikla u diva.

Bog ovdje nije imao što raditi. Hitler mu je oduzeo putovnicu, a Antanta mu nije dala useliti. Stanovao je skrivećki kod malih i običnih ljudi. A fra Vjenceslav je odavna znao kako nije pametno Boga zaboravljati.

Veliki su ljudi odabrali drugu stranu. Jedni su se kleli u Kralja, videći u njemu Engleze. Drugi su bili kadri poginuti za Rusiju i komunizam. Treći su vjerovali vođama i puškama u svojim vlastitim rukama. Lako je bilo da su ostali sami. Problem je što su male ljude silom ili varkom uvodili u torove svojih gospodara. A mali su malo zazivali Boga, ne sluteći kamo odlaze.

Kad je Čvorak morao sve ovo svome sudrugu Svetini protumačiti, pri veslanju već tisuću puta iskrpljenog broda, ni on ni Svetina nisu znali kako će se ti veliki “svitski ljudi” početi i njih ticati. Oskudne vijesti što bi se širile preko rijetkih novina, uvijek sa zakašnjenjem, već su odavna pričale o svjetskome ratu, o porobljenoj Češkoj, o Poljskoj koja se počela braniti i o krvi koja se prolijeva. Možda bi se to ljudi oko Rijeke i na Otoku manje ticalo da Jugoslavenska vlada, kakva da je bila, nije počela snovati o ratu odnoseći seljacima konje i kola i navješćujući mobilizaciju. Čim netko izgovori tu riječ, odmah se znalo,  da ti ne gine četiri godine fronta, uza sve to glad ne spominji, zimu i golet isto tako i moli se uspiješ li preživjeti. Jer nema rata kraćeg od četiri godine.

Momke i zdrave ljude zvali su u rezervu. Zapovjednik zračne baze splitskih Divulja, prezimenom Slavik, spustio se svojim zrakoplovom broj 306 na Rijeku kako bi izvidio mogu li se tu sakriti i drugi zrakoplovi u slučaju da Divulje napadnu “neprijatelji”.

Kako izgleda vijest da je netko otpilio dvadeset brijestova i da su ih žandari uhvatili i dvadeset dana zatočili, ili vijest kako su čobani uhvatili stado ovaca u zabrani pa su dva ovna zadržali kao taoce, nasuprot onoj vijesti da je za svjetski pokolj sve spremno, samo se čeka prvi pucanj? Fratri su slutili rat i nije ga se moglo zaobići u svakodnevnim strepnjama. Ponovno su hidroavionom sletjela dva oficira te su brodicom tražili sklonište za ostale zrakoplove. Zatražili su od fratara da prate vremensku prognozu kako bi mogli zrakoplove sigurno prizemljiti. Mogućnost da mogu svakodnevno slušati crne vijesti fratri su stekli kad im je Stipan Odak, prodavač tvrtke “Philips”, donio krugovalni prijemnik.

Te četrdesete godine u svibnju su održani izbori za lokalnu upravu. U Drnišu su se natjecale četiri liste: Zvonka Alfirevića Nakića u ime Hrvatske seljačke stranke, Paška Skelina u ime hrvato-srpstva, Milana Jovića u ime srpstva, te neovisna lista drniškog dekana fra Petra Berkovića. Pobijedio je Alfirević i stekao trideset jednoga zastupnika, Jović dva, Berković dva, a Skelin tek jednoga. U Promini su “seljaci” dobili još i više. Tako je kao vlast Alfirević imao dočekati vremena što su slutila na nevremena. I svi oni što su mu bili suradnici.

Te četrdesete i fratri su imali sastanak svoga starješinstva pa su donijeli odluke što su ih fratrima, skupljenima na Otoku imali pročitati za to zaduženi kako bi mogli ići na svoje nove dužnosti ili nastaviti stare. Jurenović je postao novi gvardijan. Berković je ostao drniški dekan. Silov je prominski župnik, miljevački Tomasović, gradački Plepel, mirlovački Carev, dubravički Bilođerić, rupski Lovrić. Bili su zajedno, za istim stolom, ali nisu bili jedno. Nisu imali početak istim mislima. Nevrijeme nad ljudskim mislima doticalo je nevremenom i redovničke misli. Neki su pretjerano poštivali Kralja i Državu, ne misleći ni na što drugo. Neki su počeli shvaćati kako će komunistička revolucija započeta u Španjolskoj, a onda uspjela u Rusiji, donijeti ljudima krajnju pravdu i konačan mir. Neki su vjerovali kako i hrvatska revolucija, započeta Pavelićevim bijegom u bespuće, može donijeti jedini pravi boljitak ispaćenom narodu.

Berković je već odavna upoznao revolucionare i duhovno im se priključio, vjerujući kako Hrvati imaju pravo sami odlučivati o svojoj sudbini. Tomasović je svom dušom vjerovao u komunističku revoluciju i bio kadar sve za nju učiniti. Vrcan je sumnjičavo sve promatrao vjerujući kako je Kralj dobar i da ništa ne bi ni trebalo mijenjati. Svako od ovih mišljenja i nije bilo sporno dok se ne susretnu ona sukobljavajuća i oružana.

Kao što je teško bilo složiti fratarske misli, bilo je teško složiti i misli svih drugih ljudi. Zaklete ustaše prijetile su oružanom pobunom i kupovali oružje. Kraljevci su već imali oružje i krvavo progonili ustaše i komuniste. Komunisti su potajno kupovali oružje i javno prijetili i ustašama i kraljevcima, usput goneći Boga i prijeteći “prosvjetiteljstvom” svima koji su mu se molili. «Orjuna», fanatična srbofilska udruga, snovala je četništvo, svejedno koje, hrvatsko ili srpsko, samo da se sačuva jedna i nepromijenjena Jugoslavija. Mačekovci su šutjeli, a bilo ih je najviše. Oni bi malo htjeli biti nacionalisti, malo kraljevci, malo komunisti.

Ustaše su imale u pripravi ljude “za dom spremne”, “Orjuna” dovoljno krezubih četnika, Mačekovci domobranstvo, a komunisti uhode i krtice u svim drugim grupama. Mali i obični ljudi, što bi najradije orali svoje njive i okopavali svoje trsove, kad uskoro budu prisiljeni ostaviti plugove i trsove, morat će tražiti svoje strane. Težak izbor ostat će im do kraja nejasan, a ipak će morati postati topovsko meso. Nikada neće doznati kako iznad svega toga stoje misli zla. Ma koliko moćne izgledale, bile one Hitlerove ili Antantine, u svome su bitku luđački ograničene i slijepe. One će ratom dokazivati da nisu ni slijepe ni ograničene, jer eto, gledaj koliko ljudi gine od njihove moći. Mali će ljudi, umirući kao meso topovsko ipak vjerovati: Bog s ovim ljudima nema nikakva posla.

Kad se travanj četrdeset i prve primakao Rijeci i Otoku, ovakve su ga misli dočekivale. Svaka je grupa bila već spremna. Čekalo se samo početak, onaj što odmah u sebi objavljuje i svršetak. Ne dobra već zla. Onog što je već u početku veliko, a od kojeg ipak ima uvijek većega i gorega.

Jedva da se bilo i čulo kako je imenovana u Beogradu nova Simovićeva vlada, što je ministarsku stolicu ostavila i Mačeku, a već su je slijedile nove vijesti. Na suradnju s Hitlerom, vidljivu kroz potpis “trojnoga pakta”, Englezi su odgovorili pobunom komunista. Beograd su opsjeli crveni bukači vičući što su im špijuni šaptali. Hitler se nije dugo mislio. Nevjernu je Državu zasuo bombama, a onda na nju poslao trupe. Tako su već šestoga travnja  život izgubili mnogi koji nisu ni znali što je to “trojni pakt”, ni što je bomba. Jer oni što paktove potpisuju, bune nerazumne, šalju zrakoplove i bombe bacaju, sjede u dubokim skloništima i vjeruju, zasigurno vjeruju: oni neće nikada umrijeti.

- Oće, oće. Nikoga nije za sime ostavilo.

- Đava ji lipi odnijo!

- Sime im se umelo!

 

Tako je o životu govorio Svetina svome sudrugu Čvorku. Pri tom tumačeći kako ima nekih čudnih fratara, koji uvijek šute, a kad progovore odmah kažu. «Sjeti se da ćeš umrijeti».

Brojač posjeta

0502699
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
80
78
322
462086
562
3128
502699

Vaša IP adresa je: 44.211.34.178
Server Time: 2024-11-08 21:12:16