Ante Čavka - SAMOTNJAK

Majku državi 2

• 
• 

Detalji

Kategorija: proza

Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 19:34

Napisao/la Super User

Hitovi: 5674

MAJKU DRŽAVI 2

Poglavlje drugo

 

Krugovalni uređaj činio je od fratara pomnjive slušatelje, a vijesti što su pristizale ostavljale su ih mučeći. Cvetković je u Beču pristupio silama Osovine. U Beogradu dižu prosvjed. Hitler ih bombardira. Rat je počeo.

Na Rijeku slijeću zrakoplovi, a njihove posade javljaju kako su razoreni veliki gradovi. Skrivaju nekoliko zrakoplova u ševar, a posade konače na Otoku. Fratri nisu oduševljeni jer ih je strah kako će i Otok zasuti bombama. Nedugo poslije, tek dva dana iza tog glasovitog šestog travnja, Otok nadlijeću talijanski zrakoplovi što su svoj smrtonosni teret išli istresti nad Šibenik.

Krugoval javlja: Jugoslavija se raspala, u Zagrebu je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Nijemci ulaze trupama u Zagreb. Talijani su na putu za

Dalmaciju. Hrvati su tu vijest primili s rezervom, a onda se pretvorili u veselje. Srbi su tu vijest primili s nevjericom, a onda su odlučili braniti Kralja i «otadžbinu». Komunisti su šutjeli i nisu ništa govorili jer im je bilo čekati njihovo vrijeme.

Ono što je slijedilo fratri nisu morali slušati na krugovalu. Vlastitim očima mogli su sve to uživo gledati. Razbijene i rasute bojničke bitnice opsjedale su po cijele dana jednu i drugu obalu. Kninska se bojna potpuno rasula jer su je napustili svi Hrvati, noseći sa sobom naoružanje i opremu. Tako se dogodilo i u Benkovcu.

Dio bitnice što se na putu iz Benkovca našao na Slapu doživio je svoje prve mrtve. Ljudstvo je pokušalo bježati, a zapovjednik je naredio pucati. Ubiše rezervista Jovića dok se pokušavao iskrasti i uteći kući u Drniš, a nekoliko ih i raniše. I pored toga sve se moguće ljudstvo razbježalo. Pri pucnjavi ranjene su i dvije čobanice. Ne imajući tko drugi, Gvardijan im je pružio prvu pomoć, jer su ih brodicom bili doveli na Otok.

Na Otok su se svratili upravo časnici benkovačke postrojbe, slovenski sudac iz Maribora, rezervni kapetan prve klase i narednik Nakić iz Drniša. Uplašeni svim i svačim, ali okrijepljeni molitvom koliko im je do molitve tada bilo stalo, imali su za sve samo jednu riječ: rasulo, sveopće rasulo.

Lavina je čudna pojava. Dovoljno je da se tek mali djelić snijega zakotrlja niz strminu. Neće trebati dugo da se stvori takav naboj, nezaustavljiv i snažan, sposoban pred sobom sve porušiti i opustošiti. Takva je lavina bila spremljena u ljudima. Svatko sa svojim mislima: kraljevci i jugoslaveni sa svojima, hrvatski nezavisnjaci sa svojima, četnici sa svojima, komunisti sa svojima. Kad im se još pridruže talijanski fašisti, njemački nacionalsocijalisti, ruski internacionalisti i engleski špijuni, sve će to stvoriti uvjete da lavina krene. A kad krene, neće imati prilike birati. Lavina će ljudske misli progutati i u beznađe odnijeti sve njih zajedno. Bilo je potrebno samo početi. Bio je dovoljan samo jedan metak, jedan događaj, pa da sve to krene. I da se nikada više ne zaustavi.

Prvi se sukob dogodio već dvanaestog travnja. Bila je Velika subota i ljudi su se spremali za Uskrs, ali ih je prestrašila najava kako šezdeset naoružanih Srba prilazi Drnišu. Ono oružja i strjeljiva što se našlo u ljudi, skrivenog po bijegu iz rezerve, začas se našlo na položaju. Uspjelo se Srbe zaustaviti, zarobiti im zapovjednika uz još dvanaestoricu njegovih poslužnika i zavezana privesti na suđenje. Uz to, zarobili su im i dva kamiona. Srbi bijesni od poraza zašli su u selo Siverić i tada napravili junačko djelo. Ubiše curicu Bukaričinu, sedmogodišnjakinju, pred zaprepaštenom joj osmogodišnjom sestrom. Ubiše Tomića curu, dvadesetšestogodišnjakinju, pred bratom joj od četrnaest godina. I ubiše ženu Boju Šiklić, četrdeset četverogodišnjakinju.

Srpski pukovnik Pero Veljković, zapovjednik 54. vojničkog puka, nadimkom “Brko” ne priznaje nikakvu hrvatsku Državu i počinje terorom. Zbog njega iz Promine na Otok bježi fra Silov, jedva izvlačeći živu glavu. Drniški ustaški momci naoružani onim što su mogli tog trena imati, upadaju među rasutu jugoslavensku bojnu te zarobljavaju generala Pavlovića i njegov štab, što se od pravca Benkovca preko Slapa pokušavao spojiti s bitnicama kninskoga korpusa.

Novouspostavljena vlast počinje sumnjičiti Srbe za zločin u Siveriću te zatvara neke od njih u drniški gradski zatvor. Zatvoriše trgovca Čenića, Mrđena i pravoslavnog popa Jovića. Župnik Berković odmah se suprotstavio takvu ponašanju.

- Imate li čvrste dokaze da su oni skrivili zločin?

- Srbi su. Vođe.

- Vođe ili kolovođe?

- Vođe!

- To nije dosta. Nemate li čvrstog dokaza da su oni pucali, odmah puštajte ljude. Krivi mogu biti ako su zločinci, a nisu krivi jer su Srbi. Po čemu bismo mi bili drugačiji i na čemu bismo gradili svoju novu Državu kad bi činili odmazdu bez dokaza? Pusti ljude.

- Dragi oče, previše je popustljivosti. Ubijaju nas, a mi puštamo njima slobodno raditi što ih je volja. Svaki drugi nas ovdje špijunira. Ovo je meni potpun apsurd: ustaška Država, a glavni sudac Srbin, Dušan Rašković. Ovo graniči s ludilom.

- Ne dirajte ljude bez razloga. I to je najbolji dokaz da je ova Država posve ozbiljna. Svaki Srbin koji osjeća da je ovo njegova zemlja i njegova Država ima pravo u njoj biti što i svaki Hrvat. To je pravo. Zar ti misliš da ubijanje i teror nešto donose? Što je radila Jugoslavija? I vidi gdje je dospjela? A ona je tukla i ubijala.

- Vama fratrima trebalo bi neko vrijeme zabraniti iz kuće izlaziti. Ovi će nam se uskoro početi rugati. Onako kako su se rugali Mačekovim tamburašima.

- Nitko nema pravo zla činiti. I nikada neću dozvoliti nikomu zla napraviti. To morate znati želite li me za suradnika.

- Onaj strašni Brko poručuje da će nas sve zajedno poklati. I da će s najvećim užitkom krvav nož lizati.

- Ja nisam Brko, a ne bi valjalo ni da ti to budeš. Tko se god mača hvata, od mača i gine. Naša zemlja mora biti pravedna i sveta. Samo takva.

Krugoval javlja: Talijani su četrnaestog travnja ušli u Knin i spremaju se naprijed, prema Šibeniku. Most je na Slapu miniran i porušen na tri mjesta. Dalmacija da je ponovno potpala pod Italiju i da je Pavelić priznao Talijanima to što su im Englezi dali ranije, onim sramotnim Rapalskim ugovorom i svim drugim mirovnim ugovorima.

Teško je bilo doznavati sve vijesti. I kad se nešto dogodi trebalo je dosta vremena dok se vijest proširi. Kad su Talijani ogromnom bojničkom silom prilazili Drnišu, ustaše su ih dočekivali kao suveznike. Njih šestorica, naoružani oružjem kojeg su ga bili odnijeli sa sobom iz rezerve i onim što im je pomoglo obraniti se od navale kninskih Srba na Veliku subotu, dočekali su Talijane kao prijatelje. Talijani nisu tako mislili niti su oni priznavali prijatelja. Svu šestoricu odmah su razoružali i zatočili. Momci oduševljeni novom hrvatskom Državom i «prijateljima» zabezeknuto su promatrali stanje u komu su se našli. Šok je bio toliko velik da su od toga trena počeli misliti na otpor. Brzo su dokučili kako ovdje Talijani nisu došli štititi Hrvatske države kako su im dojavljivali oni iz Zagreba, nego su još jednom, tko zna po koji put, došli kao nasilnici i okupatori.

- Nema ovdje kruha. Ne miriše na dobro. Tako je svojim sugovornicima, fra Petru Berkoviću i Niki Herakoviću govorio student medicine Živković.

- Nema kruha.

Složili su se obojica, videći kako je hrvatska sloboda i Hrvataka država još uvijek jako daleko od hrvatske slobode i od Države. Berković se složio u potpunosti o novonastaloj stvarnosti.

- Ovo su okupatori, ništa više. Izbijmo iz glave sve iluzije. Lako je iz Zagreba pričati. Ovo su oni isti što su prije dvadeset godina ovdje zatočili u logore polovicu Dalmacije i pokrali sve što su pokrasti mogli. Pod izlikom smirivanja sukoba oni su došli preuzeti «dar» što su im ga dali Englezi onim njihovim «mirovnim sporazumom». Ništa ovdje nema više. Ovo je okupacija, a što sami možemo učiniti, ne znam ni sam. Ni što može Pavelić u Zagrebu.

- Vidite li što su nam učinili? Rat je, a oni nam ukradoše ono jada od oružja. A naši im vjeruju i još nam javljaju da se smirimo. Što nam je činiti?

- Ne znam ni sam. Nisam pametan. Ovo normalan čovjek ne može razumjeti.

Trojica “ustaša” nisu imala kad ni dovršiti razgovora kad se u ulici pored župne kuće pojavio talijanski kamion i iz njega poiskakali naoružani karabinjeri. Prodrli su u kuću i uhitili svu trojicu. Zavezali su ih lisičinama i ubacili u kamion. Odvezli su ih na predio zvani Pazar, gdje su Talijani imali privremeno svoje zapovjedništvo. Zapovjednik je strogim i mrskim glasom zapovjedio svome podređenomu.

- Vozi ih u Zadar. O daljnjoj ću njihovoj sudbini odlučiti.

Dekan Berković, premda zavezan i ruku na leđima, suprotstavio se zapovijedi talijanskoga fašiste.

- Je li talijanski običaj uhićavati i u lance vezati katoličke župnike? Isto tako i mlade medicinare, doktore?

- Šuti! Ti si za me stoka, marva. Tko te što pitao? Pita li netko nešto krave, volove, magarad? Pita li?

- Ova je stoka doktorirala na rimskome sveučilištu. Znači li to kako Talijani drže sveučilišta za upis stoke? Ako sam ja stoka, jesu li stoka i oni što su me učili talijanskoj kulturi? A svi su mi učitelji bili Talijani. A evo, vidim talijansku kulturu. I u njoj uživam, nemilice.

- Dosta! I ako misliš da ti nešto znači ta tvoja mantija, varaš se. Doći će doba kad je neće moći nitko vidjeti ni u Rimu. To ja vrijeme čekam. A Mussolini ti je moj Papa. To ne zaboravi.

- Moj nije.

- Rekao sam, šuti, stoko!

Svu trojicu odmah su tako zavezane odvezli prema Zadru. Zaprepaštenje među ljudima nije izostalo. Znali su, kad je moguće fratra tako zavezati i u logor odvesti, što li će biti s ostalim ljudima? Iz Zagreba su poručivali «mudrost i strpljenje» radi “viših interesa”.

- Odnijo lipi đava “više interese”, lipi da ji đava odnijo.

Tako je tumačio uhićenje drniškoga dekana brodar Čvorak svome sudrugu Svetini kad je do Otoka pukao glas o uhićenju.

- Dobro si kaza. Da ji lipi đava odnese.

- Tiše pričaj. Čuće te meštar od đaka. Onda ćemo jopet mlatit “očenaše”.

- Neka ću, lipi da ji đava odnese.

Brat laik fra Ivan odlučio je svjetovati sada već razljućene brodare, ljute na Talijane još od osamnaeste godine.

- Diko, nije lijepo tako govoriti. Vi svitovnjaci znate samo psovati.

- A vi laici stalno svitovati.

- Diko, i sada te napast povalila. Neispravno govoriš.

- Da je banko kum Paško živ. Pa da ji sačeka iza šamatorja.

- E, vridni kum Paško.

- Doće drugi, ne boj se. I više nego šta moreš misliti.

Talijani su zauzeli Šibenik i pod svoju upravu stavili čitav dio Dalmacije što su ga namjeravali podrediti i pripojiti Italiji. Nedovoljno opskrbljeni počeli su krasti sve do čega su mogli doći. Oduzimali su prijevozna sredstva i sve što je njihovim trupama moglo biti korisno. Pretresali su kuće tražeći oružje, jer su bili oglasili da će javno strijeljeati svakoga kod koga se nađe oružje.

- I kod ustaša?

- Kod svih. Nema ovdje nikakvih ustaša. Ovo je Italija. Ustaše su u drugoj Državi.

- Stalno se govori kako ste vi suveznici.

- Moja je posljednja. Ovo je Italija. A onaj tko bude imao oružje, ma kako se on zvao, bit će strijeljan.

Talijani popravljaju most na Slapu kako bi mogli prelaziti na drugu stranu Rijeke. Uveli su svakoga jutra svečan pozdrav svojoj zastavi i jao onomu tko bi se ogriješio o zastavu. Svijet se bojao. Jolkas je prestravljenim očima gledao u Dripca. Dripac u njega. Nisu imali što ni govoriti. Prisjećajući se konjušnica, naredničkih sablji i gladi, sve su bojne gledali poprijekim, ali šutljivim očima. Mutu to nije pometalo u pitanju imaju li zapaliti iako je već odavna znao kako će ga k vragu poslati, njega i onaj smrdljivi duhan.

Početkom svibnja talijanski bojnik i dvojica karabinjera dolaze na Otok i izviđaju stanje. Nekoliko dana kasnije sa skradinske strane dolazi talijanski politički komesar Machiedo, poručnik Perović i bojnik Maršan. U njihovoj pratnji, tko zna iz kojih razloga bili su skradinski pop Arnerić, načelnik Širinić, liječnik Šupe, sudac Zorić te još dvojica Škubanja i Miličić. Po njihovu odlasku fratri su u Samostanu pokušavali dokučiti njihove namjere.

- Ne vjerujem da je njima u ovo vrijeme do izleta. Što onda rade ovdje?

- Tko bi im znao.

Svetina i Čvorak zasigurno su znali. Zato je Svetina sada objašnjavao Čvorku. Na sve to fra Ivan je imao pokoju kazati.

- Gledaju kako će vamo doći, lipi da ji đava odnese.

- Dašta, nego gledaju.

- Vi svitovnjaci ne znate ništa nego psovati.

- A vi laici ništa nego uvik žugati.

Navršavalo se gotovo mjesec dana otkako su Talijani okupirali Dalmaciju i otkako su postali vlašću u čitavom kraju. Na Otok je zajedno sa siverićkim svećenikom fra Bazom došao Ivica Vukorepa, drniški rodoljub, jedan od mladića koji su se odvažili sukobiti s kninskim četnicima na Veliku subotu i zarobiti u onom upadu u četnički stožer srpskoga generala. On je bio u Zagrebu i donosi nove vijesti o ustroju Hrvatske države. Oduševljeno je o tomu govorio onako kako govore svi idealisti.

Krugoval javlja kako su Hrvatska i Njemačka uredile granicu, sve osim one prema Italiji. Javlja i kako je njemački časnik najvišeg ranga Rudolf Hess prebjegao zrakoplovom u Englesku. Nijemci tvrde da je poludio, a Englezi tvrde da je potpuno zdrav. Nisu ga slušali, nego zatočili. Krugoval javlja i da je Pavelić otišao u Rim kako bi konačno uredio pitanje granice s Italijom. Javljaju da će Hrvatska država postati kraljevina i da će se podijeliti na trideset županija.

- Kraljevina? Hoće li Pavelića za kralja?

- Ne će njega. Nego da će nekoga Talijanca, spoletskoga vojvodu. Da je nudio talijanskome kralju, pa on nije htio nego je daje svome rođaku, tome vojvodi.

- Kakve on veze ima s nama?

- Ne znam kakve veze, ali sve se to meni ne sviđa. Zar, ako već trebamo imati kralja, nema ni jednoga Hrvata da bi to mogao biti?

- Ima. Ali, “iz viših interesa” tako mora biti.

- “Viših interesa”, kažeš. Ne sviđaju mi se uvijek ti “viši interesi”.

Kad je krugoval rekao sve što se tog dana događalo na ceremoniji potpisivanja ugovora, pročitali su ono što su zaključili. “Italiji pripadaju svi otoci izim Brača i Hvara, te Sušak, Šibenik s okolicom, a Splitu da će se dati neki statuti”.

Fratri su se gledali s čuđenjem i ispitivački, a kako se vijest širila Dalmacijom tako je zaprepaštenje bivalo sve veće i golemije.

- Dadoše Dalmaciju, jesu li oni pri zdravoj pameti? I tako je jadna Dalmacija raskidana i krajevi koji su jezgra hrvatstva moraju se sada potalijančiti. To je pravednost i sloboda koju Osovina, a isto bi tako radile i druge sile, daju malim narodima.

- Iz «viših interesa». Pavelić misli kako treba najprije učvrstiti Državu. Tvrdi da Talijani ne mogu opstati u Dalmaciji jer su tamo sve Hrvati. A on da će ih, prije ili kasnije, stjerati u more. A da ga ovoga trenutka vežu stari i već potpisani ugovori Italije i Engleske. Pavelić vjeruje u vrijeme.

- Iz «viših interesa»? Hajde ti to sada dokaži narodu. Ništa oni ne znaju o višim interesima. Oni danas čuju da je Hrvatska država prodala svoju zemlju. Ovo ne može dobro završiti.

- Čekajmo. A što bi drugo i mogao učiniti? Vidiš li kolike su trupe u Dalmaciji? I čuješ li: zlo odasvuda?

Po završetku Rimskih pregovora, Talijani su predali civilnu upravu u Drnišu Hrvatima, to znači općinu i ono što se uz nju vezalo. Sami su zadržali bojničku upravu i još je uvijek vrijedilo pravilo u koga se oružje nađe, bit će strijeljan. Pod njihovom potpunom sjenom ustaška je vlast tek mogla upravljati neznatnim dijelom civila, gotovo neprimjetno i bez ikakva učinka. Imali su jedino vremena čekati da Talijani posrnu: jer malo je ljudi vjerovalo kako će Talijani tu moći ikako opstati.

Krugoval čitav sat prenosi Pavelićev govor. Tvrdi da će se Dalmacija kulturno i ekonomski razvijati i da nitko neće pometati hrvatskog jezika ni kulture. To jamči veliki hrvatski prijatelj Mussolini. Novi hrvatski kralj će se zvati Tomislav II. i bit će okrunjen na Duvanjskome polju, točno onako kako se davno krunio prvi kralj hrvatski. Fratri su gledali jedan drugoga i s pravom se pitali.

- Je li Talijancu vjerovati?

Nije bilo baš neke naročite osnove. Talijani su zatvorili fratarsku tiskaru u Šibeniku jer nisu dozvoljavali tisak na hrvatskome. Gradovi su već počeli gladovati jer nije više ničega bilo kupiti. Pobuna protiv svega toga samo što nije počela. Fratri su to nazivali ironijom slobode. Poslije četrdeset i tri dana provedenih u talijanskome logoru, pušten je bio dr. Berković i njegova dvojica sudrugova. A to što je pričao o logoru i postupcima, normalan čovjek ne bi mogao vjerovati.

Poslije događanja na Veliku subotu Srbi nisu pokazivali neku svoju naročitu djelatnost, a Hrvati nisu ni mislili kako oni u novim okolnostima mogu biti opasni. Život kao da nije imao namjere donijeti sukobe. Još u svibnju na Otok je s fra Bazom,mladim fra Kosorom i drugima posjetio četnički vođa, sveučilištarac Marojević. Dekan drniški Berković od prvih je dana spriječio osvetu, očekujući kako je dovoljno uvjerljivo to što nitko od Srba ne mora od bilo čega strepjeti.

Komunistima u to doba nije bilo ni glasa čuti, ali je to sve bio privid. Jatili su se potajno u zaleđu većih gradova i sve svoje planove kovali potajno. Miljevačka župna kuća i brat miljevačkoga župnika, učitelj Tomasović, uvelike su im bili na raspolaganju.I neka Milka Raos, kuharica Tomasovićeva, što ju je bio sa sobom iz Vrgorca doveo. Govorilo se kako mu je priložnica, a o čemu bi se drugo i govorilo. Oni što su znali čitati tuđa lica u hladnoći njezina pogleda mogli su prepoznati puno više. Nije ovo lice ljubavnice, ovo je lice tajne zapovjednice, one od koje se čovjek uklanja, a i one koja ne oprašta. Tko je bio dovoljno pametan mogao je začas posumnjati zapovijeda li Tomasović njoj ili ona zapovijeda Tomasoviću.

Gradački župnik Plepel nije bio od toga daleko. Oko njega se skupljala “Mačekova družina” što će malo - pomalo, kad se stanje u tom kraju zaoštri, otići među “partizane”. Malo mu je što značila Hrvatska država, a malo će značiti i onima koji su se oko njega okupljali.

- Ko ti ovo sve more razumit, moj Svetina? Niko.

- Dobro i kazivaš. Talijanci, ustaše, četnici, Švabe, Inglezi, Vrancuzi. Vakoga nereda nema ni u paklu. A ni vratrima više nije virovat.

- E, nije, nije. Onaj miljovački uvik muči i kutri. A meni su kazivali težaci miljovački da nije za naše. I da je najbolje prid njim mučati.

- Ma je li moguće?

- Dašta je nego moguće.

- Lipi da ga đava odnese.

 

Poglavlje treće

 

Tu noć kad su oko ponoći zazvonila zvona na crkvi sv. Ante u Drnišu, svijet se u panici ustao pitajući se što se to događa. Nije bilo požara niti kakvog drugog vidljivog znaka zbog čega bi bila potrebna uzbuna.

- Parok se vratijo. Pustili su ih iz zatvora. Od usta do usta širio se glas razjašnjavajući čemu je ta ponoćna zvonjava.

- Ne daj ti Bože u ruke im upasti. To su zvijeri, nisu ljudi!

Tako je svakomu tko ga je o zatvoru pitao odgovarao dr. Berković. Kako se već bila ustrojila civilna vlast i kako je Knin postao Velikom županijom, županijske su vlasti naumile posjetiti fra Berkovića. To je učinio jedan od županijskih službenika, ustaški pukovnik Jure Rukavina, zvani Juco. Za vrijeme ručka zanimao se za postupke što su ih Talijani činili prema hrvatskim zatočenicima. Na svaku je župnikovu riječ gotovo bjesnio, svim silama pokušavajući ne pobjesnjeti i sačuvati prisebnost.

Juco Rukavina već je bio upoznao čitav kraj jer je poslije ubojstava u Siveriću poslan pripomoći u zaštiti hrvatskoga golorukog pučanstva. Još na svetkovinu sv. Petra u Siveriću je održao govor i zaprijetio kako Hrvatima nitko više neće čupati nokte kao što su ih njemu počupali srpski kraljevski žandari. I kako je došlo doba da se svedu računi. Tko god nije kadar ovu Zemlju voljeti neka ide, prije nego što ga on počne goniti. Tih dana Juco je u istražni zatvor priveo pravoslavnog popa Jovića, osumnjičenoga za sudioništvo u siverićkim ubojstvima, zaprijetio kako će u zatvor svi počinitelji, a za Jovom Mudrinićem već je slao trupe koje su ga pokušale pronaći skrivena po brdima. Već naviknut na mnoštvo zala, još od doba one ličke ustaške pobune protiv srpskoga terora i dugogodišnjeg mučenja u tamnici, Juco je s najvećom pažnjom slušao o svakoj vrsti nepravde, spreman na nju u svako doba udariti. To što je sada ispitivao drniškoga župnika o talijanskim postupcima samo je razjarivalo u njemu bijesnog risa. Svi tragovi zločina od četničkih pobunjenika vodili su prema talijanskim okupatorima. Juco, za razliku od zagrebačkih stalnih «viših interesa» u Talijanima je vidio smutljive okupatore s kojima se nema što razgovarati i čijim se djelima valja suprotstaviti.

- Talijanima treba stati na rep. To ću i učiniti čim mi se pruži prilika. Tako mi mojih tri tisuće bojnika, spremnih ginuti za Dom i Domovinu. Juco Rukavina izgovorio je tih nekoliko riječi kao da su one obične i svakodnevne i kao da ne govore o nemogućemu. Vezane ugovorima hrvatske su vlasti morale trpjeti i šutjeti. Učitelj novaka predložio mu je po objedu i razgovoru dodatan izlet.

- Želite li vidjeti Rijeku i Otok? Rado bih vam je pokazao prije nego i tamo dođu Talijani.

Juco je na to pristao. On i sva njegova pratnja tako su u dva automobila sišli na Rijeku, posjećujući Otok. Juco se zanimao za Talijane.

- Na Slapu su i često prolaze, ali još nisu došli na Otok.

- I neće. Od danas ustaše zaposjedaju Otok. Ovo je Hrvatska. Tko god vam se primakne vidjet će tko je Juco Rukavina!

Po povratku u Knin, Rukavina je žurno djelovao. U svoj je ured pozvao ustaškog poručnika i izdao mu zapovijed.

- Poručniče Butorac, uzmi dvadeset bojnika i sve što ti treba. Žurno zaposjedni Otok. Kad spremiš bojnike i kad autobus bude spreman, javljaj. Idem s vama.

Brzo je poručnik izabrao bitnicu, opremio autobus i dao znak spremnosti. Tog dana, šestog lipnja, dvadeset hrvatskih bojnika i poručnik prevezli su se na Otok.

- Dođu li Talijani, pucaj! To je naredba. Pokaži im da je ovo tvoja zemlja.

Hrvatski bojnici bili su uglavnom od Karlovca i Ogulina. Fratri su od oduševljenja izišli među zvona i slavili. Rukavina se ponovno tog dana predvečer još jednom pojavio na Otoku. Kamionom je bojnicima pribavio namirnice i potrepštine. Obećao je kako će žurno popraviti put od vrha Brine do obale. Poručnik je na službu bojnicima uzeo od Mate Laće motorni brod. Desetog lipnja talijanski su karabinjeri pokušali izvidjeti koliko je hrvatskih bojnika na Otoku, ali se nisu približavali. Saznali su za namjeru pukovnika Rukavine i sada su htjeli izvidjeti što to žele Hrvati. Šesnaestog lipnja sa Slapa su poslali svoje ljudstvo. Približili su se Otoku i pokušali se iskrcati.

- Stoj! I ne izlazi!

Talijanima nije bilo ništa jasno. Ponovno su pokušali pristati. Jedan je od njih skočio s broda na obalu, namjeravajući privezati brod. Hrvatski je bojnik zapeo pušku, a u tom su mu se trenutku pridružili i ostali, uperujući puške u preneražene Talijane.

- Nazad! Penji se na brod i vozi! Ili pucam!

Talijanski su se karabinjeri vratili u brod i odvezli otkuda su došli. Hrvatski su bojnici s olakšanjem i osmijehom spustili oružje.

- Samo da nam dopuste. Za dva bi dana bili na Siciliji, ja vam jamčim.

Da su Svetina i Čvorka pitali oni bi i dodali.

- Lipi da ji đava odnese.

A njih dvojica nisu mogli prežaliti što nisu vidjeli to kad jedan obični, mladi Hrvat protjera talijansku oružanu silu. A ona se bez pogovora povuče. Onako kako kukavička psina pobjegne podvitog repa.

Skradinski župnik don Joso Arnerić tih je dana donio uznemiravajuće vijesti. Po svemu se kraju šuška kako Talijani naveliko šuruju sa Srbima i kako im dozvoljavaju oružje. Za isto da Hrvate odmah strijeljaju. Srbi su spremni potpisima zatražiti da se i preostali dio Dalmacije, onaj što je po ugovorima ostao ustašama, priključi Italiji. Kazuje kako su Talijani veoma ljuti što su fratri dozvolili hrvatskim bojnicima zauzeti Otok i da za to krive Gvardijana.

Pukovnik Rukavina ponovno je došao na izvidnicu dvadeset prvog lipnja, a s njime su u pratnji došli major Maričić i kapetan Prijić. Pridružili su im se fra Bazo, pravnik Heraković i student Živković. Prije odlaska pukovnik Rukavina upozorio je bojnike.

- Ako i dođu drži ih na nišanu. Pusti ih neka gledaju što god hoće, ali im ne dozvolite ni po koju cijenu zauzeti Otok. I recite im da je to moja izričita zapovijed.

Talijani su počeli učvršćivati svoju granicu i već su počeli progoniti svijet. Bili su zauzeli i gostionicu “Kod Škite”, ali kad su im rekli da su trebali na drugi kraj ići mjeriti, rekoše kako su se zabunili za osam kilometara.

Srbi što su dotad mirno proživljavali prve dane Hrvatske države, ne pokazujući nikakve zle namjere, osim onih glasina kako su se već spetljali s Talijanima, pokazali su svoje namjere na najgori i najzvjerskiji način. Na blagdan sv. Ane, čija je crkva u Kosovu od pamtivijeka bila zavjetna crkva čitavog tog kraja, a koji pada na dvadeset i šesti lipnja, izveli su napad na vlak i hodočasnike, koljući sve koji su im dopali noža. Tu istu noć napali su niz hrvatskih sela oko Bosanskog Grahova, ubijajući sve hrvatsko što im je živo dopalo ruku. Tu noć, noć strave i užasa, zapamtili su mnogi Hrvati jer su mnogima poklani svi članovi obitelji i uništeni domovi. Poslije te noći mnoga su hrvatska sela opustjela jer se u njih nije imao tko vratiti.

Četnici su imali i svoje suveznike. Dio komunista, posebno onih što ih je odgajala “orjuna”, tu su noć zajedno s četnicima izvršili pokolj, šaljući Hrvatskoj državi poruku nemira. Istovremeno su imali namjeru pomagati svojoj «internacionalnoj svjetskoj braći» komunistima, jer su tog dana hitlerovci napali Rusiju. Čitav se kraj pretvorio u nemir. Malo je tko od Hrvata noćivao u kući. U jednom jedinom trenu kao da se pokrenuo čitav nered. Panika je podigla na noge čitav kraj.

Pukovnik Rukavina jedva da je ovladao stanjem, ali je ipak ovladao. Kad se stanje donekle primirilo i kad su se bojnici vratili na svoje uobičajene dužnosti, snovao je o tome kako će uvesti red. Dovoljno jakim ljudstvom odlučio je Srbima stati u kraj. Talijani nisu dozvoljavali Rukavini ni pomišljati na uzvrat. Sve su činili da zaštite izvršitelje tog ogavnog i prljavog zločina. Hrvatski bojnici, od najnižega do najvišega, počeli su mrziti Talijane kao đavle. Bilo im je posve jasno kako Talijani i šalju Srbe u prljave poslove, kako bi mogli uništiti Hrvate.

- Napast ćemo Talijane i Srbe. Ovo je moja zemlja i nema mi tko zapovijedati. Spremite se za napad.

Pukovniku Rukavini, vičnu muci i trpljenju, bilo je sasvim jasno kako ne može opstati takav način prijateljevanja između Hrvata i Talijana. Osjećao se kao div zatočen u posudu, sposoban učiniti mnogo toga, a vezan upravo takvom prijateljskom zaprekom. Svakodnevno mu se potvrđivalo sa svih strana kako Srbi čine to što čine upravo zato što ih Talijani na to nagovaraju i šalju u zločinstva. Zaštićeni talijanskim oružjem i pomoću, pomalo čiste Dalmaciju od Hrvata, posvuda donoseći podmuklim ubojstvima nesigurnost i strah, a time čineći veliku uslugu Talijanima. S druge strane, ustaše zavezane tim njihovim prijateljstvom gubile su dvostruko. Nisu mogle jednostavnim potezom obračunati sa srpskim zločincima, a pred vlastitim su stanovništvom djelovali kao nemoćni, neznani i bijedni. Posebno je vidio kamo svi takvi postupci vode poslije pokolja u Bosanskome Grahovu i njegovoj okolici i što se događa kad mu se nered i neodlučnost usele među bojnike. Ljudi su čekali sigurnost i odlučnost vlastitih bojnika, a zavezani uzom «viših interesa» nisu mogli ništa odlučnog ni pokazati.

Rukavina se nije bojao ni crnoga vraga. Zato je jednostavno odlučio: udariti na Talijane, a time i na Srbe te jednim udarcem razriješiti zasvagda veliku podvalu u Dalmaciji. Bio je odlučan i Paveliću pokazati u «kojem grmu leži zeko». Od riječi «viši interesi» dobivao je živčani napad. Svladavajući se svim silama, jedva je jedvice ostajao poslušan politici svoje vlastite Države, svjestan kako se polako ruši i kako način na koji traje nije dobar. Njegovo se raspoloženje mijenjalo iz sata u sat: udariti ili ne udariti?

Pukovnik Rukavina tako je bio spreman za prvu pobunu i za odgovor prljavoj talijanskoj politici. Imao je iza sebe dovoljno ljudstva koje je upravo to čekalo: tri tisuće ustaša čekalo je napasti prljave i mrske Talijane. Zagreb je morao žurno reagirati. Zapovijedali su, kumili i molili: Rukavina, toga ne čini!

- Zašto? Narod mi poklaše.

- «Viši interesi»? Budi razuman i prilagodi se okolnostima.

- Dokad? Dokad ću sve ovo morati gledati?

- Budi razuman. Ovog se trena drugačije ne može. Čekat ćemo bolja vremena.

Rukavina je poslušao, a Pavelić odahnuo. Mnogi što su držali tog trena pušku uperenu u Talijane duboko su uzdahnuli. Jer još su jednom “viši interesi” natjerali ljude razumijevati ono što se razumjeti nije moglo. A činilo im se kako je bolje poginuti nego biti psom koji pred svakom bijedom rep podvija. Još im je teže palo to što su im Talijani u Kosovu čuvali popa Đujića i njegove četnike, i dozvoljavali da mirno spavaju u Žitniću i skradinskoj okolici.

Četnici su se bili primakli i Otoku. U toj noći užasa iznenadili su Rupljane i ubili u Laškovici Antu Mandušića i njegovog sina. Da zaštiti svijet od nepoznatih, Poručnik je zaplijenio sve lađe s rijeke. Četnici su upadali odasvud i iznenada te se sve stanovništvo moralo dobro čuvati.

Ustaše su u znak odmazde donijeli odluku: sve Srbe iseliti, a na njihovo mjesto dovesti Slovence protjerane pred njemačkim vlastima. Talijani su pojačali netrpeljivost prema ustašama. Iz Knina je stigla naredba da se bojnici spreme jer da su Talijani naumili silom zauzeti Otok. Bojnici su napetih pušaka probdjeli svu noć, ali Talijani nisu došli. Pukovnik Rukavina ponovno posjećuje bojnike i hrabri ih. Do Otoka dolaze vijesti kako su pet stotina Talijana preko Kalika došli na Miljevce i uhitili trojicu ustaša. Njihova granica dohvaća dio Miljevaca, a Otok im također pripada i tvrde da će ga uskoro zaposjesti.

Tog dana, umjesto da se niz Brinu spuste po običaju tisuće hodočasnika, niz Brinu se spustio talijanski kamion s karabinjerima naoružanima do zuba. S njima je došao neki hrvatski kapetan. Kad su se pridošli kapetan i poručnik Bulić susreli i pozdravili, kapetan je izdao naredbu.

- Postroji bojnike, spremi stvari i napusti Otok!

- Meni je naređeno drugačije. Pucati u Talijane budu li htjeli zauzeti Otok.

- Naređenje je drugačije! Izvrši ga bez pogovora!

- Tko naređuje? Ovo je zapovijed pukovnika Rukavine.

- Naređuje Stožer. Zagreb.

- Ne razumijem?

- Ni ja. «Viši interesi», tako kažu. U ime «viših interesa», poručniče Buliću, napusti Otok!

Poručnik je morao poslušati. Oprostio se od fratara i naredio bojnicima ukrcati se u brod i otići. Još jednom, iz «viših interesa», hrvatska se bojna morala povući. Ljuta, ponižena i začuđena. Rukavina nije mogao ništa drugo nego s prijezirom prešutjeti naredbu Viših instanci i Viših interesa. Gledao je kako brod tone, a oni što bi ga morali spašavati sanjaju utjehu nekih «viših interesa». Po odlasku hrvatskih bojnika s Otoka, Gvardijan nije puno govorio, a ni fratri. Gvardijan je tog dana iz predvorja knjižnice strgnuo spomen ploču što su je svojevremeno, o posjetu kralja Aleksandra tu bili postavili. Talijani su oblijetali brodovima oko Otoka, ali se na Otok nisu naselili.

Četnici su neometano vršili svoje zločine, a Talijani su se pravili kako ih progone i žele uhititi. Ništa nisu radili bez Talijana i nikada se nisu sukobili. Bili su jaki tamo gdje su mogli poklati žene i starce, ali gdje su imali priliku biti muško, odatle su bježali pod talijanske repove. Znalo se, vrana vrani očiju ne kopa. Talijani i Srbi zajedno, a ne zna se tko je veći junak. Da je krasti i lagati, to dobro znaju. Ali, ratovati? Tko je još vidio od njih ratnike? Samo podle bjegunce. Fratri su se veoma plašili. Svaki od tih četnika, vičan naravi krvoločne zvijeri, mogao je u svako doba preplivati Rijeku ili se prišuljati lađom. A onda sve fratre u miru poklati. Svjesni toga, fratri su to Talijanima i rekli. Poslije nekog doba, videći kako se četnici ponašaju i kamo se zapućuju, Talijani su na Otok doveli nekoliko karabinjera za stražarenje. U svoj svojoj nevolji i strahu, fratri su se tomu počeli radovati.

 

Poglavlje četvrto

 

Komunisti su postajali sve nazočniji u čitavu tom kraju iako su sve svoje radnje izvodili još skrivećki. U početku su bili isto što i četnici. Pod izlikom komunističkoga internacionalizma prvo su vrijeme suveznike nalazili u onima koji se nisu mogli nikako pomiriti s Hrvatskom državom. Onaj pokolj Hrvata u Grahovu i njegovoj okolici kao da im je oslačao, jer su iz njega izvukli prvi uspjeh. Kad su se razdvojili od četnika i kad su samostalno krenuli svatko svojim putem, ne može se točno ni znati, ali to se stvarno dogodilo, jer su Talijani počeli progoniti samo komuniste. Prisjećajući se lakoće kojom su pobili hodočasnike iz Kosova, to su isto naumili izvesti i uoči Velike Gospe u Sinju. Još su jedno zaboravili ti komunisti. Zaboravili su kako su Talijani pustili četnike to učiniti i da im se zbog toga nije ušlo u trag.

Kako se i zašto drniški policijski načelnik Vukorepa našao u to doba u Sinju nikada se neće saznati. Znano je samo da se tog popodneva zaputio istražiti dojavu kako se komunisti spremaju napasti. Čija je i kakva ta dojava bila, također se neće saznati, ali je jedno jasno: Vukorepu i njegove policajce uvukli su u komunističku zasjedu. Napali su ih teškim oružjem i ubili, njih sedmoricu. Napadači su se zvali imenom «Splitskoga partizanskog odreda» i slavili su pobjedu nad “neprijateljem”.

- Ubili su Ivicu Vukorepu! Taj glas prostrijelio je kroz Drniš kao ružna mora. Svi oni što su se u zadnje godine družili s Vukorepom znali su: pao je neustrašiv hrvatski junak.

Talijani su poslije Vukorepine smrti poslali potjere za partizanima, pohvatali ih i strijeljali u Sinju. Odvojene od četnika kojima su vječno progledavali kroz prste i nisu im htjeli u trag ulaziti, komuniste su promatrali kao neprijatelje te su se zato na njih svim silama obrušavali. Ni komunisti nisu bili blaži. Motreći iz prikrajka svoje ilegale, napadali su i ubijali Talijane. Talijani su tada strijeljali “taoce” paleći redom selo za selom i sravnjujući sa zemljom mjesta gdje se mogao pojaviti i miris komunistički.

Kako li je teško bilo razumjeti sve te odnose snaga što su se mogle iščitavati na toj jadnoj i tisućama lanaca okovanoj zemlji? Talijani su bili okupatori na zemlji koja je trebala biti Nezavisnom Državom Hrvatskom. Četnici su kao ustanici i teroristi nesmetano žarili i palili, a da ih Talijani nisu ni sprječavali ni kažnjavali. Ustaše su trebale biti talijanski suveznici, ali su talijanski postupci, veoma licemjerni, izazivali ustaše na prekid prijateljstva i na pobune, ali su ih iz Stožera neprestano sputavali popuštanjem zbog «viših interesa». Komunisti su tukli Talijane i ustaše podjednako, a četnike, svoje bivše suveznike kako gdje i kako kada. Ustaše su htjele stući četnike, ali su ih u tomu sprječavali Talijani. Mogli su zato tući komuniste, gdje žele i kako mogu. Naći se u svemu tome vrtlogu i ostati normalan čovjek, neovisan i neopredjeljen gotovo da nije ni bilo moguće. Strašno doba: sa svih strana čovjek je podjednako kriv.

Ustaše su branile Nezavisnu Državu Hrvatsku u kojoj se nisu smjeli boriti protiv glavnoga okupatora: Talijana. Četnici su rušili Nezavisnu Državu Hrvatsku, žaleći za izgubljenom Jugoslavijom i tražeći suveznike u Talijanima. Komunisti su rušili sve, jer slijedila je komunistička proleterska revolucija. Jao čovjeku, jer svatko se vodio jednom jedinom mudroslovnošću: ako nisi sa mnom moj si neprijatelj.

Ustaše u talijanskim očima nisu bile ništa. Pred javnošću su još nekako podnosili ustaške civilne uprave, ali su, nakani prisvojiti sve hrvatske zemlje Italiji, tek morali podnositi njihovu nazočnost. Čim bi se pružila prilika i čim se ne bi to kosilo s njihovim višim interesima, ustaše su progonili, sudili i strijeljali. Da je to gorka istina što se na terenu mogla lako dokazati, puno manje u Zagrebu, pokazuje jedna smrtna osuda, izrečena od bojnoga suda u Drnišu, nad čovjekom koji se samo zbog svoga hrvatskog rodoljublja mogao nazvati ustašom.

Po povratku iz zatvora drniškoga dekana fra Petra Berkovića i studenta medicine Živkovića, čekalo ih je novo i veliko iskušenje. Talijani su obitelji Živković pretresli kuću i pronašli lovačku pušku skraćene cijevi, sakrivenu negdje u kućnome zakutku. Studenta Živkovića šokirala je vijest: otac mu je bio osuđen na smrt. Berkovića podjednako, jer drniški je dekan bio toj obitelji velik prijatelj.

Talijani su Živkovića najprije zatočili, potom ga izveli pred svoj prijeki sud i osudili ga na smrt. Smrtna se presuda morala izvršiti u podne dvadeset i petoga listopada.

Dekan Berković pokušao je svim silama spriječiti strijeljanje. Pokušao je, koliko je to bilo moguće uzbuniti veze što su mu mogle pomoći. Odluci talijanskoga zapovjednika pokušao se suprotstaviti pišući apel najvišim talijanskim vlastima u Rimu. Još više je pokušao uzbuniti duhove u Pavelićevom stožeru u Zagrebu. Dajući kopije prosvjeda talijanskome zapovjedniku u Drnišu, Berković je pokušao dobiti na vremenu.

- Ne možete izvršiti presudu dok se ne odgovori iz Rima i Zagreba.

- Ozbiljno? Samo zbog toga što si pisao ta pisma?

- Ne možete kršiti najosnovnije ljudsko pravo.

- Zapovijed će se izvršiti kako je naređeno. Imat ćeš se pravo žaliti ako dođe naredba za odgodu presude.

- Odgovor ne može doći do dvadeset i petoga. Vrijeme je prekratko. Morate čekati.

- Moram čekati, to kažeš ti. A ja kažem, ne moram čekati. I neću čekati.

- Žalit ću se kad ubijete čovjeka. Komu ću se onda žaliti? I zašto? Koja si ti vrsta?

- Malo nedostaje da i ti ne dođeš na njegovo mjesto. A strijeljat ću te s naročitom radošću. Prvi put čim za to nađem dovoljno razloga.

- Ja ću s naročitom radošću ispričati našemu Poglavniku s kim je udružio snage. Moći će se radovati izvješću o «suradnji» ustaša i njihovih prijatelja Talijana. Jer vi ste, zaista, naši prijatelji.

- Ti si pope, naivan, jako naivan.

- Ubijaš nevina čovjeka.

- Ubijam naoružana čovjeka.

- I ti si naoružan. I gledaj okolo, sve ove pridošlice, svi ste naoružani. A sudite na smrt kaže li tko da vas treba ubiti. Za riječ na smrt sudite.

- Pope! Odavna nisam vidio naivnijega i luđega. Ti ništa ne razumiješ, ali već mi ideš na živce. Pobrini se da onoga svoga prijatelja prije smrti ispovjediš ako te volja. Sve ostalo prepusti meni.

Berković je uzaludno pokušavao pomoći, ali svi su njegovi prizivi ostali uzaludni. Jednako kao i Živkovićevog sina, jednako kao i samog osuđenika, što je na sve te adrese brzojavno slao utoke.

Tog dana, dvadeset i petog listopada zatočenika su doveli pred boriće izrasle kraj ceste prema Miljevcima, tek stotinjak metara udaljenih od talijanske komande. Zavezanih su ga ruku ostavili stajati ispred zelene kulise. Zapovjednik kaznene bitnice, sastavljene od desetorice talijanskih oružnika, odabranih kako bi izveli strijeljanje, okrenuo se prema kapelanu fra Frani Petričeviću kojeg su poslali ispuniti posljednju Živkovićevu želju.

- Čini što imaš činiti!

Mladi je fratar prišao osuđeniku i poslije razgovora dao odrješenje. Njegove oči, gotovo podjednako prestravljene i bespomoćne, posljednji su put susretale oči čovjeka koji je morao umrijeti, ne mogući shvatiti zašto. Po ispovijedi talijanski je oružnik crnom krpom povezao Živkovićeve oči, a zapovjednik izdao zapovijed.

- Pali!

Desetorica talijanskih bojnika povukli su okidač na puškama, ali Živkovića ni jedan metak nije pogodio. Zapovjednik je izdao novu zapovijed.

- Pali!

Dogodilo se isto. Bojnici kao da nisu željeli prljati ruku takvom vrstom ratovanja.

- Što je ovo? Diverzija. Jeste li vi bojnici ili babe? Pokazat ću vam što treba raditi.

Izvukao je pištolj obješen o pojas, zapeo ga, prišao Živkoviću, a onda mu u glavu sasuo nekoliko metaka. Fratar je tog trena pritrčao da bi dao posljednje pomazanje. Krv ga je oblila po rukama, habitu i cipelama. Bilo je potrebno puno vremena prije nego je došao k sebi. Slika čovjeka koji nepotrebno umire nije mu dala mira. Ni onda kad je pokušavao spavati. Ni onda kad se, potpuno bezrazložno zaputio pješice do Otoka, zaboravljajući kako je petnaest kilometara puta, put dug i naporan i kako ta vremena nisu za šetanje.

Dekan Berković se tek tada obrušio na Talijane, neprestano govoreći protiv njih i kudeći posvuda njihovo nasilje. Spašavalo ga je to što talijanski zapovjednik nije htio sam sebi praviti probleme neprestano saslušavajući pritužbe iz Zagreba i Rima. Kad je ocijenio da Berković prelazi sve mjere i da ga se neće lako otarasiti, odlučio ga je zatočiti i odvesti u logor. Netko je župniku dojavio o namjeri Talijana. Kao župnik u habitu nije mogao daleko doprijeti. Znajući da su talijanski karabinjeri pred kućom i da su ga upravo došli uhititi, preobukao se u seljačko odijelo, preskočio zid dvorišta i izgubio se u uličicama. Talijani su tražili fratra ne obraćajući pozornost na seljaka. Znajući kako je to posljednje što još može učiniti, fra Berković se došuljao do kuće Rokana Mujana zvanog Gigo. Odvezao ga je do Zagreba, gdje je Berković nastavio živjeti.

Talijani i komunisti sukobili su se više puta i izravno. U kolovozu četrdeset i druge komunisti su izgubili zapovjednika Maksimilijanovića, a nekoliko ih je dopalo talijanskog sužanjstva. Talijani su ih po svome prijekom sudu izveli na strijeljanje. Ponovno je kapelan fra Frano Petričević morao ispovijedati prije nego ih Talijani strijeljaju. Zapovjednik kažnjeničke bojne izdao je naredbu.

- Pope, izvrši svoju dužnost.

- Ubijte bandu komunističku! Ubijte ih!

Tako je iza svega glasa vikala neka sredovječna žena, a onda je naglo zamukla, sama sa sobom razgovarajući.

- Moj brat. Brata su mi uvatili. Brata će mi strijeljati.

Fratar je redom ispovijedao zavezane i prestrašene ljude. Jedan od njih nije htio sakramenata.

- Odlazi! Ne trebam ni tebe, ni Boga.

Znatiželjna publika, sastavljena od onih koji su bespomoćno željeli u smrti biti blizu svojima, podjednako i od onih što su svugdje gdje treba i ne treba, iščekivala je strijeljanje. Osjećajući tu publiku kao onu što je stajala i naslađivala se Kristovim mukama, fratar je odjednom izgubio živce, prekinuo ispovijedanje, a onda se okrenuo brbljavim znatiželjnicima. Da je bilo kakav drugi skup bio u pitanju, teško da bi to zaobišlo Jolkasa, Dripca i Mutu. Skutreni svaki u svojoj kući, ne izlažući se suvišnim znanjima, sva trojica su imala jednu misao: nisu vremena ni za govorenje, ni za veliko znanje.

- Kako vas nije sramota? Koga gledate? Zavezane i bespomoćne žrtve? Gledajte ubojice i to kako mogu mirno ubijati. I odmah se počnite kajati, jer to što radite jednako je zločinstvu.

Talijanska postrojba nije razumjela ništa, a i bolje jer bi i fratar kao zaštitnik komunistički prispio u istu sudbinu. Povezanih očiju osuđenici su plakali, ridali i trzali se, znajući kako će za samo nekoliko časaka puščano strjeljivo zaustaviti to što su bili. S druge strane, u publici, rodbina je isto takvim plačem i jaucima nadjačavala one kojima je bilo do ruganja.

- Pali!

Plotun za plotunom odjekivao je i s nogu skidao čovjeka po čovjeka. Fratar je još jednom morao prići i mrtvacima čelo pomazati “uljem”. Sav habit, ruke i lice bili su mu krvavi. Nije znao koliko će mu vremena trebati da bi zaboravio viđeno i koliko će kilometara morati propješačiti prije nego li se smiri. Zapovjednik je isukanim pištoljem provjeravao jesu li svi mrtvi. Gledateljstvo se razišlo. Jedni će morati odnijeti dojavu o smrti rodbini ubijenih. A jedni će otići svojim putem, ne znajući ni sebi objasniti zašto su tu bili i što su to došli vidjeti.

Izluđeni stalnim prepadima Talijani su sustavno pretresali sve kuće u kraju. Tako su, sumnjajući na fratre odlučili pretresti i Otok. Pri kraju kolovoza četrdeset i druge od jutra su opsjeli Otok, a njihovih pedeset bojnika prihvatilo se pretresa. Ne nalazeći ni puške ni metka, jednoga jedinog, Talijani su napustili Otok.

Nekoliko ljudi, pokušavajući priskrbiti kruh svoj svagdašnji, za to doba težak i sve teži, prihvatilo se dužnosti Talijanima pripomoći podijeliti pomoć za najugroženije pučanstvo. Nakon nekog vremena Talijani su posumnjali u njihove dobre namjere te ih uhitili i doveli u svoju drnišku komandu. Istražitelj ih je, zavezane i uvedene u jednu od prostorija prostrane nekadašnje Duhanske stanice, počeo ispitivati.

- Komu ste dali pomoć za siromašno pučanstvo?

- Siromašnome pučanstvu.

- Meni su drugačije rekli. Rekli su mi da ste vi komunistima dali tu hranu umjesto siromasima. A to je težak grijeh.

- To nije istina. Dali smo je siromasima.

- Grijesi se moraju platiti. Zato ćete i vi platiti. Osuđujem vas na smrt vješanjem. I odluku ću odmah provesti.

Uzaludno su se ljudi branili, plakali i jaukali. Talijanski su ih oružnici ubacili u kamion, a zatim povezli prema Širitovcima. Na ulazu u Širitovce, tamo gdje se električni stupovi nižu pored ceste, svakome su od zatvorenika namijenili jedan stup. Povješali su ih i svakome na prsi ispisali dovoljno vidljivu tablu s prezimenom: Malenica, Kozić, Kozić, Ivić, Ležajić. Svaki na svome stupu, po talijanskome naumu, trebali su biti opomena svakomu tko se pokuša umiješati u talijanske poslove. Prestrašeni ljudi nisu tri dana smjeli skinuti svoje mrtve rođake. Tek se trećeg dana netko od mještana usudio skinuti tijela i pokopati.

Talijani su upali u komunističku zasjedu u Dubravicama. Tridesetak Talijana i njihov kamion digli su u zrak, a malo je koji preživio. Talijani tada nisu više mogli uzvratiti. Krugoval javlja: Italija je pred pobunom. Mussolinija su srušili s vlasti.

- Lipi da ga đava odnese. Šta nam sve učini? Čvorak je govorio Svetini. Svetina je nastavio.

- Da, šta učini. Ljudi gladni. Okolna sela nemaju šta drugo pa kuvaju smriku. Kazivaju kako ima oni šta od gladi umiru. A i mi, kad smo se i mi pravo ožitili?

- Lipi da ga đava odnese. Njega i sve vake.

Vijest da je Italija kapitulirala i da je sada čitava Dalmacija potpala pod Nezavisnu Državu, preko krugovala Hrvatima je obznanio sam Poglavnik. I da su njemačke trupe zauzele Dalmaciju. I da zarobljavaju raspuštene talijanske bojnike uzimajući im oružje i opremu.

Bilo bi to dobro da fratri na Otoku nisu znali i drugo. U to doba partizani su preplivali Rijeku, prevezli se brodom na obalu te oružani provalili u Samostan. Fratri su pamtili, to je već bio treći put kako su napali Rupe, ubijajući, ali i pokapajući svoje ubijene.

- Tražimo oružje. Pokažite nam gdje vam je oružje?

- Nema dugo, Talijani su tražili i ništa nisu našli.

Kako su bijedno izgledali dojučerašnji talijanski nasilnici, razoružani, bez opasača i stjerani u dvoredove? Tako bijedno da bi romane trebalo o tolikoj sramoti pričati. Nitko od njih nije bio fašist. Nikoga nije ubio i tu je morao doći, jer Musolini nije opraštao neposluha.

- Đava vam lipu pamet odnijo!

- Dobro si jim reka.

Svetina i Čvorak tako bi rekli da ih je tkogod pitao o Talijanima koji su od velikih pijetlova postali stare kokoši. Plakali su, ridali i tako bili skromni i ponizni da ih je zdravom čovjeku samo zbog toga bilo žao. Tako su jadno i bijedno izgledali u tim svojim kolonama da su ih žene usput počele sažalijevati, nasuprot svemu što su u posljednje godine njihovoj zemlji činili. I ljudima.

- Kukavelj, kakva bojna! Ovo je kukavelj. Radije bi umro nego ovako izgleda. Radije bi umro.

 

Poglavlje peto

 

Vijest o tragičnoj smrti fra Pavla Silova potresla je fratre na Otoku, a komuniste i njihove metode ratovanja primalo se kao dozu užasna straha. Fra Silov se bio pouzdao u ono što su mu ljudi govorili.

- Ne boj se. Selo je oko tebe. Evo ti puška. Čim vidiš nešto sumnjivo, pucaj! Mi smo posvuda oko tebe.

Kad su ga u lipnju te godine napali komunisti u njegovoj župnoj kući u Promini, fratar je uzeo pušku kako bi preplašio napadače i dozvao svoje «branitelje». Nitko nije ni pokušao doći. Komunisti su brojali metak po metak. Deset njih. A onda su znali: nema više. Provalili su vrata, našli Silova u njegovoj sobi, a onda su započeli krvav pir. Takvoga mučenja i takvog ubojstva ne bi se dosjetila nijedna zvijer. Sav taj užas proživio je mladi fratar, Silovljev pomoćnik, skriven u toj istoj sobi. Od te je noći poludio. Mrtvoga fratra mogli su sutra mnogi vidjeti. Čak i oni što su mu rekli da se ne brine i da su oni «spremni».

Otok je prikupljao sve te tragedije jednu za drugom, ali svi fratri nisu podjednako vrjednovali događanja. Još uvijek su u zakutcima njihovih misli tinjale tajne političke ljubavi i primisli. Većina je sa strjepnjom pratila uspone i padove Hrvatske države. Plepel i Vrcan nisu se baš izjašnjavali. Malo ljubav prema Kralju i «otadžbini», a malo novi komunistički svijet, opran od zločinstva lijepim pričama, još uvijek su određivali njihovu rezerviranost naspram Hrvatske države. Vrcan je za razliku od običnih fratara oduševljenih svojom vlastitom državom nosio više zastava u džepu. Plepel se još dok je bio župnikom u Polju puno više oslanjao na “novu Državu”, za nju vrbujući momke, potajno šurujući s komunistima i onima koji su bježali ispred ustaša. Uplašen svojim vlastitim ponašanjem, napustio je župu i preselio se na Otok, bojeći se biti tamo gdje mu je bilo mjesto.

Partizani su tako jedne večeri prodrli na Otok, a tajanstvenost njihova dolaska i ono što se zbivalo kao da su govorili o tomu kako znaju točno komu su došli.

Tu večer Svetina i Čvorak dugo su sjedili ispod kestena na staroj i trošnoj klupi pored pristaništa. Čvorku se učinilo kako je čuo neobičan šum. Nije obraćao pažnju, voda uvijek daje šumove. Svetina to svejedno ne bi čuo. A bolje bi bilo da su čuli. Iznenada im je iza leđa priskočio nepoznat mokar muškarac, držeći u ruci pištolj. Dao im je znak da šute, a zatim je dao znak nekomu skrivenu za grmlje. I druga se mokra spodoba pojavila također držeći pištolj u ruci. Onaj što se pojavio prvi rekao je drugome.

- Uzmi brod i vozi, a ja ću ostati i čekati vas. A vas dvojica da se niste pomaknuli.

- Koji si ti? Svetina je želio znati. Mokri mu je neznanac odvratio.

- Partizan, druže!

- A tako. Sad si mi sve kaza.

Ubrzo su se na Otok, sasvim lagano veslajući, dovezla desetorica naoružanih partizana. Brod se ponovno vratio da bi uskoro dovezao još desetoricu. Bili su naoružani puškama i pištoljima. Uputili su se prema samostanskim vratima, a onda je jedan od njih zalupao puščanim kundakom po tvrdim vratima.

- Otvaraj!

- Tko je? Razbuđeni Gvardijan, još bunovan, ali već na sva moguća događanja naviknut, zapitao je neznance.

- Ne pitaj, otvaraj!

Partizani su ostavili stražu na Otoku, a većina ih se zaputila u Samostan.

- Gdje je oružje?

- Samostan nema nikakvog oružja.

- Pretresaj! A sve fratre skupi na jedno mjesto.

Kad su se fratri počeli okupljati u blagovaonici i kad je sa svojim novacima došao i fra Jerko, novački učitelj, među partizanima je prepoznao jednoga od nekadašnjih đaka fratarske klasične gimnazije u Sinju. Noge su mu se posjekle od straha. On je tog partizana svojevremeno, zbog nedolična ponašanja izbacio iz gimnazije. Videći fra Jerka tako zbunjena i ukipljena otpočeo je razgovor.

- Ne moraš mozgati. Jesam, ja sam Tripalo. I ne moraš se još bojati. Nisi sada na redu, ali doći ćeš. Kao i svi vi drugi. A znate dobro koji ste.

- Onako kako ste ubili moju sestru. I onako kako ste ubili fra Pavla Silova.

Usudio se dobaciti tek zavjetovani novak fra Gabro, skučen od teške plućne bolesti, uvjeren kako je samo pitanje dana kad će i sam umrijeti, a ne mogavši suspregnuti uzbuđenja, osjećajući krv vlastite sestre na rukama.

- Pazi što govoriš! Mi smo narodna vojska. Mi nikoga ne ubijamo bez razloga.

Fratri su se zbunili i šutke promatrali partizane, a i partizani fratre. Fra Lujo Plepel pokušao je unijeti malo manje napetosti.

- Ovo su naši ljudi, narodna vojska. Nemamo se čega plašiti.

Fra Gabro ga je samo šutljivo odmjerio od glave do pete, ali dalje nije ništa prozborio. Ni samostanski vikar Vrcan nije se previše zbunio. Nitko nije ni znao zašto je tu kad je  trabao biti u Promini na službi. Možda je i Vrcanova šutnja mogla navući sjenku sumnje nad ovu “narodnu, partizansku” posjetu.

Partizani su otišli kako su i došli. Svetina i Čvorak morali su veslati kako bi mogli tu preostalu lađicu nazad vratiti. Na putu do svojih soba novaci su se raspitivali za onoga koji je kao nekadašnji fratarski đak prispio u komuniste i bezbošce.

- Kako reče da se zove?

- Tripalo mu je prezime. Čini mi se da mu je ime Ante. Zamisli, nije od toga davno kako je bio pročelnik Marijine kongregacije u Sinju i svaki dan molio krunicu. Svašta, svašta može biti od čovjeka.

- Jesi li vidio kako se Meštar uplašio?

- Mora. On ga je iz gimnazije izbacio.

- Zašto?

- Petljao se s nekim curama iz realke. Netko je preko čitavog zida ispisao njegovo ime i ime te cure.

- Netko kažeš! Nije nitko. On je sam to ispisao. Vidjeli ga kako piše.

- Što mu se onda dogodilo?

- Ništa. Izbacilo ga iz klasične gimnazije, a on se prebacio u realku.

- Čudno mi što sada radi. On, pa partizan i komunist. Pa on je od one bogataške obitelji. Imaju pola sinjskog kraja u vlasništvu. Ne znaju što imaju.

- On ti je “orjuna”, još od onih školskih dana. A kažu, zagrižen, gori od đavla.

- Svašta se na ovom svijetu događa. Tko zna što nas sve u životu čeka?

- Poslušaj ti što onaj gradački župnik govori. Da “naša vojska”. Bolje bi mu bilo da ide na svoju župu nego ovdje mudrijaši, skriven kao kukavica.

- Bolje bi tebi bilo mučati. Mogao bi ostati bez zavjeta. Ne znaš ti što on može još učiniti? On odlučuje o tvojoj sudbini, a ne ti o njegovoj. To ne zaboravljaj.

Nijemci su poslije rujna čertdeset i treće zauzeli sve prostore što su nekada potpadali pod Talijane. Ustaše su za razliku od talijanskog doba, mnogo više mogle djelovati i s Nijemcima su puno više surađivali. Ali su i komunisti postajali sve jači i sve vidljiviji. Skriveni u bukovičkim selima, šibenskome zaleđu, ali i dijelovima Mosora, sve su se više zalijetali i pravili upade. Međusobni su obračuni bili česti i sve krvaviji.

Krećući se neprestano čitavim krajem, zaštićen svojom službom i vjerujući kako nije upadan, komunistima je glavni špijun bio miljevački fratar Tomasović. Odlazeći čas u Drniš, čas u Šibenik, neprestano prolazeći straže i provjere, znao je točno prenijeti gdje je tko i tko što radi. Čudan je bio čovjek. Još od onih najranijih vremena dok je na Otoku bio gvardijan, fra Vjenceslav se iščuđivao njegovoj naravi i oduševljenju jugoslavenstvom. Nije mogao pojmiti da naobražen čovjek, dovoljno odrastao i u prilici misliti, može misliti kako je mislio.

Tomasović je bio oduševljen Jugoslavijom i Kraljem. Život mu je bio namro mogućnost upoznati Kraljicu. Kraljevski kuhar, Vrgorčanin, gdje je dotad bio župnikom, omogućio mu je pristup u obitelj Karađorđević. Dotad je samostalno nešto i mislio, ali otkako je upoznao Kraljicu kao da mu je vrana ukrala moć ispravnog rasuđivanja. Kraljica mu je davala silu novaca kojom je gradio i dograđivao što mu je na pamet padalo. On je nagovorio Kralja da posjeti Otok, a Kraljica ga je bila posjetila u Vrgorcu. Za vrijeme župnikovanja u Drnišu, u doba ubojstva Radićeva, bio je nakratko pristao uz Pučku stranku, ali ga je nostalgija za Jugoslavijom vrlo brzo vratila Kralju i Jeftiću. Znajući za njegovo jugoslavenstvo, radićevci su tražili njegov odlazak sa župe, a Imoćani mu zabranili dolazak, prijeteći mu jajima i kamenjem. Dio Vrgorčana nacionalno svjesnih Hrvata, zaprijetio je Provinciji da će, ostane li, prijeći u starokatolike. Dio komunista, Tomasovićevih prijatelja, zaprijetio je da će se posrbiti.

Tomasovića su ipak premjestili. Imenovan je za miljevačkog župnika. Obitelj Raos vodila je one što su se zvali Tomasovićevim Jugovićima i oni su se nakratko posrbili, namjeravajući prijeći na pravoslavlje. Ta obitelj Raos imala je kćer Milku. Ona se preselila s Tomasovićem u novu župu. I došla nadomak Drnišu, Otoku i Rijeci.

Milka je bila žena goropadne ćudi, prkosna, opaka i posve opasna. Jugoslavenstvo joj je bilo kao vrsta svetinje za koje se pogiba, a još lakše ubija svakoga tko se toj svetinji začudi ili joj se ne pokloni. Milkino je staro jugoslavenstvo veoma lako pretočeno u novo. Tako se dogodilo i s Tomasovićem. Isto tako i s cijelom obitelji Raos. Umjesto kraljevskih «orjunaša», njihova su nova ljubav postali partizani, a Kralja je dostojanstveno zamijenio Broz. Milkin brat postat će Brozov bojnički poslanik u New Jorku i u Iraku.

Ta Milka, fanatična partizanka i jugoslavenka, spremna na svaku opačinu što ju je moguće zamisliti, doselila se u Miljevce. Tomasović je mogao govoriti da mu je kuharica, kućna pomoćnica ili bilo što drugo. A ona je bila mozak komunističke špijunaže i osoba koja je dojavljivala partizanima sve novosti. Uzme li se uz to da su s Tomasovićem brat mu, učitelj i sinovac zvani Stipica Fratarski, može se tek onda razumjeti što je tu sve bilo.

Brzo su miljevački seljaci pročitali znakove. Viđali su potajne goste kad u blizini ne bi bilo ustaša. A kad bi ustaše došle pozdraviti župnika i malo svratiti kod “svoga” čovjeka, partizani su morali na katu slušati o čemu razgovaraju ustaše dok ih Tomasović časti, a Milka dvori. I svijeća u prozoru, znali su to težaci u okolnim kućama, bila je znakom partizanima: ne dolazite, kod mene su ustaše.

Fratri su se čudili pomalo kako je Tomasović hladno primio vijest o komunističkom zločinu u Promini, kad su onako nemilosrdno i zvjerski fratra ubili. Čudili su se učeni fratri, kao što su se uvijek nečemu čudili. Fra Ivan Ušljebrka, Svetina, Čvorak, gluhonijema pralja zvana Gluva i fra Petar Goreta ničemu se nisu čudili. Oni su se molili Bogu da ih od zla sačuva.

Krajem rujna četrdeset i treće komunisti su noću napali velikom silom selo Rupe, ali su Rupljani bili budni te su u obrani sela ubili desetak partizana. Ni tjedan dana kasnije partizani su sada ogromnom silom navalili na Rupe. Rupljani su govorili o desetak tisuća partizana. Rupljanske ustaše polako su se povukle do Slapa, a onda su se tu utvrdile i žestoko branile. Čitavu tu večer i noć sve do svitanja trajala je bitka. Tu su noć partizani prešli na Otok te odvezli sa sobom lađe. U zoru su do Slapa doprla ustaška i njemačka pojačanja. Komunisti su morali nazad. Izgubili su se u Bratiškovcima.

Dan kasnije po ovome sukobu njemačka komanda naredila je da se oduzme Otoku i onaj posljednji preostali brod. Gvardijan je zapovjednika molio da to ne čini jer Otok bez brodice ne može. Njemačka je komanda na kraju odobrila taj jedan brodić.

Komunistima, ustašama, njemačkim postrojbama i četnicima, zrakoplovima su se sada priključili i Englezi. Njihove su zrakoplove brojali fratri dok su nadlijetali Otok, svoje smrtonosne terete noseći nad Šibenik i Knin. Zapaljive bombe što su ih izbacivali, gdje bi pale za sobom su ostavljale pustoš.

U siječnju četrdeset i četvrte partizani su žestoko napali ustašku postaju u Promini. Mrtve su brojali jedni i drugi, ali su se partizani povukli u Bukovicu kad je ustašama pristigla njemačka pomoć. Pomoć nije uspjela stići fra Andriji Zjačiću. Upao je komunistima u ruke, a oni su ga jednostavno izmasakrirali. Fratri su počeli ozbiljno brojati svoje mrtve.

Kako su sukobi s komunistima bili sve veći i sve češći, a kako je Otok bio zgodno mjesto za diverzije, ustaše su postavile  svoje straže. Nekolicina ustaških stražara bdjela je nad Otokom.

Iz Knina su doprle žalosne vijesti, Englezi su razorili Knin. Pogodili su željezničku stanicu, a na njoj mnoštvo ljudi. Dojavljuju kako ima najmanje tri stotine i pedeset mrtvih, a o ranjenima da se i ne govori. Jadni ljudi, polovica da ih je iz Siverića. Vlak da su čekali kad su ih Englezi bombama zasuli.

- Priživi samo mali Ante Odakov. Priživi dite, sve ostale pobiše. Gore nego u kalonici. Meso i komadi ljudski posvuda. Sriću im lipi đava odnijo. Koja je to bojna na stanici? Na stanici sirotinja čeka vlakove.

Ustaška postaja sa Slapa sukobila se u Ključu s partizanima. Na obadvije su strane mnogi ranjeni. Pogiboše dvojica ustaša, ali i zapovjednik partizanske postrojbe i njegovih sedmorica partizana.

U rujnu četrdeset i četvrte, kad se po običaju na Miljevcima okupi svijet na svoj blagdan, te se godine nije nitko pojavio. Tomasović je držao misu u gotovo praznoj crkvi. Milka i Stipica, a i svi oni drugi, spremni za svoje djelo, namamljivali su ustašku postrojbu u klopku. Pričali su kako će biti kola i pjesme, a ustaše će doći.

- Kud idete? - pitao je fra Julijan Ramljak ustaške bojnike.

- Na Miljevce. Tamo je svetkovina i kolo.

- Ne idite. Nema tamo nikoga. Ovdje stojte. Tko zna što vas tamo čeka?

Ustaški su momci odustali od miljevačke svetkovine. Milka i Stipica bili su ljuti, ali imali su u pripremi drugi plan. Tu su noć partizani navalili na miljevačka sela, pokupili iz kuća bunovne ljude, zavezali ih, potrpali u kamione i odveli u Ervenik. Tu noć sedamdeset i četiri žene miljevačke obukle su crninu. Tomasović je tog jutra prošao pored straža govoreći kako mu se žuri jer u rubnome miljevačkom selu ima pohoditi bolesnika.

- Prokleto ti bilo vratre Tomasoviću. Tebi i svakome tvome. Ti i nisi vratar. Ti si razbojnik.

Kletva za kletvom padala je na suludog čovjeka obučena u fratarski habit. Udovica za udovicom, dijete za djetetom, mater za materom. Tomasović se izgubio na putu za Bukovicu. Vrlo brzo pratili su ga i brat i sinovac. I ona Milka Raos, kuharica što kuharica nije bila. Mnogo gore. I od toga da mu je bila i priložnica.

- Zmija. Zmija otrovna. Ona je prstom upirala i određivala koga triba u jamu baciti. Ona, zmija ljutica.

Svetina i Čvorak ostali su bez svojih brodova. Ta jedna preostala brodica, a koju su mogli u zubima nositi, kao da nije bila dostojna spomena. Ne imajući svoga uobičajenog posla, podjednako kao što ga nisu imali ni fra Ivan, ni fra Petar, tužno su sjedili na onoj drvenoj klupi blizu pristaništa.

- Kud sve ovo vodi? - pitao se Čvorak, ne mareći što će Svetina odgovoriti.

- Ne bi ti zna kazati. Ali, čini mi se ne vodi nikakvu dobru. Bolje je čoviku ne biti živim.

- Znadeš li onoga čovika šta smo ga doveli na Otok? Zaboravijo sam koji bi moga biti. A nikako mi je poznat.

- I meni je nikako poznat. I već sam mislijo oklen bi ga zna. A ne mogu se sititi.

- Ko zna kakva ga nevolja goni kad u ovo doba iđe na zavit. A jesi ga vidijo? Kost i koža.

Uskoro se zavjetnik vratio i zatražio da ga prevezu na obalu odakle je došao. Svetina i Čvorak sada su se bolje u njega zagledali. I jednome i dugome činio se puno debljim nego je bio došao.

- Svetina, čini li se tebi šta se meni čini?

- Meni se čini da je.

Pridošlica je nervozno čekao da konačno povezu brod, ali se brod nije pomicao. Čvorak je odložio veslo i ustvrdio.

- Brod ne more kreniti. Da ti nisi uze štogod šta nije tvoje?

- Vozi, šta čekaš?

- Ti si meni nikako poznat. A jopet ne smim grišiti duše. Poznatiji si mi nikako po jaketi nego po glavi.

Pridošlica se počeo crvenjeti i zbunjivati. Ustaška je straža, čuvši razgovor prišla izvidjeti što se zbiva. Nekoliko fratara također se približilo. Svetina je ispitivao.

- Da ne zgrišim duše, jesi li ti ono oni Samodol, vamo iznad Brine?

- Jesam, pa šta?

- A ime ti je Voko, ili te tako zovu?

- Je.

- Sve mi se čini da je ta jaketa na tebi ona jaketa šta su je meni ima da bi dva miseca ukrali. Dede je skini. Zaboraviću to šta sam zimu bez jakete zimova.

Čvorak se zagledao nadnoseći ruku nad oči.

- Sve mi se čini da si prvo bijo mršaviji. Da nisi još štogod digdi obuka?

Pridošlica se počeo otimati, ali se tada umiješala straža. Jedan od stražara naredio je da iziđe iz brodice i vrati se na Otok.

- Jesi li siguran da je jaketa tvoja?

- Da jesam li? Ko more moju jaketu bolje znati od mene?

- Skidaj je i vraćaj! A skini i đemper! Čini se meni da nešto ispod ima.

Kad je skinuo jaketu i vratio je Svetini i kad je skinuo džemper fratri su se našli u čudu. Ispod džempera bio je obukao nekoliko bijelih košulja koje je koristeći se trenutkom pokrao u sakristiji.

- Jedna, dvije, tri. Pa što bi s ovim, crni sine? Čemu ti mogu služiti misne košulje osim za svetogrđe?

Začuđenome Gvardijanu odgovorio je Čvorak.

- Živu čoviku svašta triba. Nego, ulazi u brod pa da te moje oči više ne vidu. A za jaketu bi mi moga i platiti.

Unešićkoga su župnika na blagdan svetoga Paškala dočekali komunisti i zvjerski ubili. Došla vijest do Otoka kako ga je ubio neki Petrović zvani Brko i kako mu je odnio sat i nalivpero. Neki su fratri pošli na ukop, a kad su se vratili javiše još gore. Partizani namjestili minu njemačkim časnicima. Dvojica poginula, a Nijemci uhvatiše četvoricu Miljevčana i objesiše ih na stupove od struje. Nisu zaboravili objaviti kako će sljedeći put za slično nedjelo slijediti veća odmazda.

Jadnoga li svijeta! Nesigurno posvuda. Slaba i nerodna godina. Nigdje više momka nije za vidjeti. Sve što je moglo pušku držati već je bilo po svim mogućim ratištima. Iz dana u dan dojava o smrti i ružne vijesti dolazile su od vrata do vrata. Glad, nemoguća glad. Nigdje nije bilo ničega. Ljudi su sanjali jelo, djeca plakala od iznemoglosti i beznađa, ne mogući razumjeti kako otac nema što dati i kako majka ne skriva ničega. A bojna za bojnom, kamo god se okreneš. Samo smrt, pucnjava i prijetnja. Kao da je čitav svijet proklet, beznadno nakan umrijeti. Nigdje nade i svjetlosti. Nigdje lijepoga.

Glad kuca na mnoga vrata. Narod pred glađu odlazi u Slavoniju. Sela opušćuju. Zrakoplovi nadlijeću čitav kraj. Nekada u jatima i po dvije tisuće, nebo se od njih ne vidi. Englezi bombardiraju postrojbu u Slapu. Nijemci odgovaraju rušeći zrakoplove.

U kolovozu partizani žestoko napadaju ustašku postrojbu u Oklaju. Mrtvih je na obje strane. Ustaše se povlače u Razvođe. Njemačke postrojbe jakom se silom okomljuju na partizane te ih ponovno odbacuju u Bukovicu.

Početkom rujna partizani ponovno napadaju Slap. Ustaše se brane. Četvorica je mrtvih ustaša. Ne zna se koliko je komunista. Nešto kasnije napadaju postaju u Širitovcima, ali bez žrtava. Ustaše se s Otoka povlače krajem listopada i odlaze u Širitovce.

Početkom studenoga ogromne su borbe u čitavom kraju. Njemačka se vojska pokušala povući iz Šibenika prema Drnišu. Komunisti su ih dočekali u Lozovcu.  Posvuda na tisuće mrtvih. Zapaljeni automobili gore, smrad se benzina širi, leševi počinju zaudarati. Od rike topova ne čuje se ljudskih krikova.

Njemačka se posada sa Slapa povlači prema Drnišu. Prije odlaska Nijemci su teško oštetili most na Slapu. I ustaše odlaze. Među ljude ulazi nemir. Prestravljeni komunističkim prijetnjama, u koje se imalo razloga vjerovati, mnoštvo ljudi kreće u zbjegove.

Njemačka postrojba odlučuje napustiti Drniš. Miniraju most na Čikoli i onaj željeznički ispod Kričaka. U panici su i ljuti jer im je Srbin koga su zaposlili kao mehaničara namjerno pokvario mnoštvo kamiona.

Petog studenog četrdeset i četvrte, kad su u zoru ulazili u Drniš, partizane nije dočekao nitko. Ljudi su prestravljeni sjedili iza zatvorenih prozora i vrata iščekujući svoju sudbinu. Ni po čemu im nije imala biti svijetla. Ne zna se je li gore jučer ili sutra. Onima koji su se odlučili bježati, bilo je još gore. Prije nego umru oni će do svojih grobova neko vrijeme pješačiti. Sve je ostalo isto.

Poglavlje šesto

 

Rijeka i njezin Otok doživjeli su još jednu svoju slobodu, onako kako su fratri i ono sirotinje oko njih dočekivali sve svoje nezvane «osloboditelje». Pitali su se samo jedno: što će s njima biti. Manje Rijeka jer ona ima moć oprati se od tuđih zločinstava i može, ma da joj koja sila što učini, ostati to što je uvijek bila. Više fratri, jer pored gladi, kad su ljudi morali kuhati smrekove bobice, ne pamteći kad su kruha vidjeli, strah im je već odavna ušao u sve kosti. Već nisu ni znali pobrojati sve fratre što su ih komunisti ubili na mnoštvo zvjerskih načina. Malo je tko od njih očekivao što drugo osim neke takve svoje smrti.

“Narodno-oslobodilačka vojska” postala je sada vlašću u čitavom kraju. A ona je ljudima dala dozvolu: brati tuđe masline, pustošiti tuđe njive, uzeti što ti zatreba i uvijek imati mogućnost kazati kako uzimaš neprijateljsko. Svi fratri bili su pribrojeni ljudima koji moraju nestati. Partizanski su komesari to pričali svojim podložnicima, govoreći da to rade pametno, jer da još neko vrijeme o pravoj budućnosti valja šutjeti.

Svetina i Čvorak čuli su dozive s obale. Novi gvardijan Vrcan uputio ih je prevesti dozivača. Kad su se primakli obali zaprepastili su se od dozivača. Svetina se nagnuo Čvorku.

- Miljovački vratar, viruj mi.

- Pozna sam ga po glasu. Dva ga miseca nije bilo.

Tomasović se ukrcao u brod gotovo i ne gledajući brodare. Preko ramena visio mu je plašt što ga fratri uvijek o zimi nose. Kad su pristali na Otok, Tomasović se odšetao prema Samostanu. Kako je bilo doba od ručka, našao je fratre okupljene u blagovaonici. Iako ga nisu vidjeli već puna dva mjeseca gotovo da mu to nisu ni dali do znanja. Ružna priča o ubijenim Miljevčanima i onaj bijeg s komunistima, naveli su fratre pravo u oskudan tanjur gledati. Jedini je Gvardijan bio razgovorljiv pitajući za novosti i zbivanja među “narodnom vojskom”.

Drniš je komuniste dočekao u nedjeljno jutro petog studenog zatvorenih prozorskih kapaka i zaključanih vrata. Kad je “narodna vojska” ušla u Grad nigdje nije bilo ni pasa vidjeti. Ljudi su osjećali jedno jedino: strah.

Samo dva dana ranije svatko tko je osjećao kako će imati posla s komunističkim prijekim sudovima zaputio se na put bez povratka. Među posljednjima što je otišao, nalazeći mjesto na kamionetu koji je primio na se dvanaestoricu putnika, bio je drniški kapelan fra Bože Vugdelija. Preobučen u običnu odjeću i noseći ono svoje sirotinje u torbi, smjestio se do Peše Mrčele na kamion. U Kosovu su četnici ispalili na njih rafal iz automata i onu stranu suprotnu od fra Bože smrtno pokosili. Preostalu su šestoricu natjerali da s kamiona skinu mrtvace i da ih ponesu nekoliko metara dalje od rječice Kosovčice.

- Skidaj odjeću! - naredio je četnik. Ne imajući drugog izbora sva su se šestorica svukla. Četnici su ih imali namjeru ubiti. Odnekud je naišla neka Srpkinja te je zavikala na četnike.

- Sreću vam đavo odnijo, ne činite zla. Al ga je malo dosad? Puštajte ljude. Njima je dosta i njih.

Morala je to biti majka jednoga od četnika kad su je odmah poslušali. Golo društvo nisu strijeljali, ali im nisu ni odjeću vratili. Fra Božo i Mrčela tako su goli dospjeli do kninskoga samostana gdje im je gvardijan Bedrica dao nešto odjeće.

Drniški župnik fra Žarko Carev nije imao namjeru nikamo ići vjerujući kako nije ni za što kriv i kako nema razloga odlaziti. Prevario se. Najprije je u župnu kuću svratio Tomasović, a kad je otišao, Carev se s olakšanjem obratio kuharici.

- Preživio sam. Sad me više neće dirati.

Kratko je trajalo njegovo “preživljavanje” jer nisu bila prošla ni dva puna sata kad su naoružana dvojica partizana došla po njega i sprovela ga pred “vlasti”. Sudac Mandić smrtne je presude dijelio kao srećke od lutrije.

- Surađivao si s neprijateljem. U Kninu si dočekao ustašu Rukavinu i s njim si se pozdravio. Osuđen si na smrt.

Najprije su Careva zatvorili u kuću udruge Svetoga Sakramenta. Nešto kasnije odveli su ga i zatvorili u Ćevidov podrum. Tamo se već nalazila zatvorenica Anka Šarić, djevojka koju je Carev dobro poznavao. Ugledni drniški trgovac, nemajući svoje djece, uzeo ju je od svoje rodbine i posvojio. Dvojica partizana prišla su djevojci i strgali joj svu odjeću. Ostala je gola. Plakala je i ridala, a onda se sklupčala u kut, rukama prikrivajući oči i čvrsto stišćući bedra.

Videći u kojem su položaju i shvaćajući kako su djevojku svukli da bi njemu napakostili, fratar se nakon nekog vremena obratio djevojci želeći je barem djelomično ohrabriti, ni sam ne znajući čime bi to učinio.

- Rekoše li ti zašto?

- Da sam svako jutro pozdravljala neprijateljsku zastavu.

- Imam nekog rođaka u njihovoj vojsci. Poručio sam mu da mi pomogne. Možda pomogne.

- Imam ja brata, ali se malo uzdati. Poručio je da će me, kad me nađe, živu oderati i da će od mene praviti petokrake.

- Bože, kakva su ovo vremena? Kakvi su ovo ljudi?

Svatko u svome kutu, njih su dvoje tako noć probdjeli. Fratar je djevojci dao svoj plašt, ali ju je svejedno zima ljuto ujedala. Partizanska straža sljedećeg je jutra ponovno došla po Careva.

- Gdje je zlato?

- Kakvo zlato?

- Crkveno. Ono što si ga negdje sakrio. Govori, gdje je?

Kako Carev ispočetka nije želio ništa kazati, stražari su ga pretukli čime su dohvatili. Nakon nekog vremena, ne mogući otrpjeti udaraca, fratar je priznao.

- Zakopao sam ga u Pranića vrtlu.

- Kod Stane?

Puštajući župnika na miru ponovno su zaključali podrum i otišli tražiti zlato. U svježe kopanom dijelu vrta motikama su otkopali vrećicu u kojoj je župnik ostavio zavjetne darove što su ih iz različitih razloga ljudi ostavljali na svetačke oltare. Radosni zbog nađena plijena partizani su pucnjavom izražavali svoje radovanje. Župnika su iz Ćevidova podruma premjestili u gradski zatvor gdje je čekao svoje smaknuće.

Drniš je postao Otoku nova vlast. A nova je vlast odmah počela brinuti za Otok. Postavili su petoricu partizana koji su trebali čuvati knjižnicu i poznate starine. Nije se pobrinula za jelo. Tomasović ih je predvodio, a Gvardijan je imao dužnost nahraniti ih. A nitko ga nije pitao ima li čime i je li to voljan činiti. Što zbog oskudice, a što zbog uvjerenja kako fratri neće pokrasti vlastitu knjižnicu, već nakon pet dana nove su vlasti povukle partizane s Otoka.

Svi zapovjednici, komesari i politički djelatnici “narodne vojske” izvršavali su naredbu svoga vrhovnog Učitelja. Njihov se vrhovni učitelj zvao Broz i svoje je nauke školao kod Lenjina. A njihov je Učitelj dobro znao kako nema čime steći ljubav u narodu, pa se zato odlučio za strah u narodu. Znajući dobro da onaj tko te voli može te prestati voljeti, a onaj tko te se boji, njegov strah ne nestaje ni kad umre. Zato se odlučio za strah. Pohvatati važnije ljude, osuditi ih na smrt, pobiti i ne držati se zakona kao pijan plota. Oni što prežive slušat će sve što im narediš. I neće imati potrebe ništa pitati. Vrhovni učitelj zato je u svoj «osmi korpus» i poslao Tripala.

Okupljeni u svome zapovjedništvu, partizanski su moćnici donijeli plan: u svakome selu, u čitavom kraju sastaviti liste i strijeljati. Liste će napraviti seoski odbornici, a odbornici po mogućnosti da su mladi, što podmukliji to bolji i vjetrogonje. Takvi su najbolji. Kad jednom ubiju, ubijat će stalno. Božović, Šiljegović, Uzelac, Tripalo, Mandić. To više nisu ni bili ljudi. Bili su strah u ljudima. I smrt.

Miting, jugoslavenski narodnooslobodilački front, revolucija, proleterski svijet, drug Tito i Staljin, majčica Rusija, konferencija, akcija, bratstvo i jedinstvo - riječi su što su ih ljudi stjerani iz kuća na okupljalište morali slušati i pamtiti. Pored svih zapovjednika tjelesnih, duhovni zapovjednik Tomasović, jedini pravi “narodni svećenik” grmio je o novoj sretnoj budućnosti. Jolkasa, Dripca i Mutu obukli su bili u partizane i spremali ih za veliku kninsku frontu.

- Oklen je ovi?

- S Miljovaca.

- Jesu li ovi ki oni prvo?

- Kakvi su bili prvo?

- Oni, znaš. Redikuli. Radikali.

- Ko znade šta su ovi? Nisam onoga nikad vidijo, a viče mi da sam mu «drug». Ka da se napijo. Ali, kažu da je prid ovima najpametnije mučati.

Pet dana od ulaska u Drniš komunisti su kamione zavezli u Badanj, nekadašnju središnjicu Petropoljske župe, prije nego su Turci Drniš stvorili. Jednoga po jednog, iz kuća su izvlačili muškarce, vezali ih telefonskom žicom i bacali u kamion. Žene su zapomagale, kukale i preklinjale, djeca nijemo promatrala ponižene i kao stoku povezane očeve.

- Recite nam barem kud ih vodite?

- U Ervenik. U Ervenik. Tamo ćete ih moći posjećivati.

- Mobilizirani su u trinaesti bataljon. Neki ga zovu podzemnim. Valja im se tamo boriti.

- Di je ti?

- Znat ćete.

Kad se kamion zaputio prema “Erveniku”, mnoge su žene i djeca, uz kuknjavu i plač trčale za kamionom. Nisu znali kako je to posljednje što će vidjeti.

Zatočenike su u kamionu vezane držali sve dok se noć nije pretočila u gluhu noć. Onda su omladincima dali nalog pokazati svoju partijsku vjernost. Kamion su sa zatvorenicima odvezli na mjesto gdje se nalazila šahta boksitnog rudnika, jama dovoljno velika da se u njoj može skrovito činiti što god se želi. Vezane su ljude poskidali s kamiona, utjerali u podzemnu prostoriju, a onda je započeo krvavi pir. Dokazujući vjernost svojoj Partiji dvadesetoricu su seljačkih jadnika zvjerski mrcvarili do iznemoglosti, uživajući u krikovima i hraneći zapomaganjem bolesne duše. Tek u zoru, krvavih ruku i odjeće, ostavili su izmasakrirana tijela lagano umirati. A tijelo se jedno po jedno gasilo hropćući i dajući posljednje znakove života, tužnim zvukovima.

- Čuvaj stražu da ne bi netko otkrio. Znaš da će ih onda ići tražiti.

Jednoga su od sudionika tog krvavog pira ostavili čuvati stražu, a svi ostali izgubili su se u kršu, jedva čekajući svome komesaru dojaviti što su učinili. A stražar nije bio predaleko od kuće. Ako ga tu tko i vidi neće se imati čemu čuditi.

Tog jutra, baš tog trinaestogodišnjaka majka je poslala čuvati ovce, a ovce su po običaju zašle kamo su htjele. Sve je to bila ogromna ravnica puna smrekovine i kamenja, a ovce su trčale za slabom i oskudnom travom. I dotrčale baš do mjesta gdje su partizanski omladinci izvršili svoju akciju. Dječak je hodajući za ovcama došao do rudarske udubine. Činilo mu se kako čuje gukanje iz dubine.

- Golubovi!

Kako je to i do sada radio zajedno sa svojim vršnjacima, sada se sam odlučio spustiti u udubinu. Nadao se uloviti goluba i kući ga donijeti. Umjesto golubova našao je mnoštvo mrtvih ljudi od kojih su još poneki umirući hroptali. Onaj stražar što je čuvao mjesto, zaokupljen za stijenom nekim svojim mislima, nije odmah opazio da je dječak ušao u udubljenje. Kad ga je opazio dječak je već tjeran šokom bježao od mjesta glavom bez obzira.

- Stoj ili ću pucati!

Dječak se nije zaustavljao, a partizan ga nije mogao lako pogoditi. Počeo je za njim trčati, ali za samo nekoliko trenutaka dječaku nije bilo ni traga. Beskraj smreke dao mu je skrovište.

Ubojica nije bio posve siguran tko je dječak, jer ga nije dovoljno i izbliza vidio, ali je dječak odmah poznao njegov glas. Šokiran i znajući da je vidio što vidjeti nije smio, bio je sasvim svjestan što ga čeka. Šćućurio se za smreku i počeo gledati kamo ubojica odlazi. A ubojica se, pretpostavljajući tko bi mogao dječak biti, zaputio pravo njegovoj kući. Našao je dječakovu majku kako nešto u vidru pere ispred kuće.

- Jesu li ono tvoje ovce u kršu?

Predosjećajući majčinskim instinktom kako negdje nešto nije u redu, a znajući dobro gdje joj je susjed dosad bio i čime se bavi, dječakova je majka počela lagati.

- Nisu moje ovce u kršu. Svekrva ji čuva na podvornicom.

- A mali tvoj? Di ti je?

- Sad je ovda bijo.

Ubojica se bez riječi vratio nazad, zbunjen ženinim uvjerljivim govorenjem, nesiguran tko bi drugi mogao biti svjedokom.

Dugo je trebalo dječaku da se oporavi i pribere od straha. Tek kad je bio potpuno uvjeren kako se ubojica više neće vratiti, usudio se doći kući. Zabrinutoj materi kratko je rekao.

- Ljude su poklali u šahti!

- Jadna ti sam! Biži! Trči ujcu u Razvođe i više se ne vraćaj! I nikome ne kazivaj šta si vidijo!

Dječak je pobjegao, a žena brzo išla tražiti svekrvu. Da znade o čemu se radi. Da dječak ne dopadne šaka razularenim ubojicama. A ujak? Mater se sutradan pojavila pred bratom. Na vlak i u Slavoniju. Nije im bilo druge.

Župnik drniški Carev već je danima čamio u zatvoru. Nije bio sam jer svakodnevno su dovodili nove i nove. Svatko je bio optužen i potvrđen kao “neprijatelj” ili “suradnik neprijatelja”.

Tog prijepodneva, na dan osamnaesti studenoga komunisti su pretraživali mjesto gdje bi im bilo zgodno strijeljati. Više i nisu odvozili u nepoznato. Sada su to činili javno. Mjesto za strijeljanje našli su u groblju. Iskopali su duboku i široku rupu. Predvečer, kad se pomalo počelo mračiti, iz zatvora su izveli dvadeset i četiri uhićenika: fratra, dvije djevojke i dvadeset i jednoga muškarca. Fratra i djevojku zavezali su ponovno zajedno, debelom telefonskom žicom koju su kliještima zavezivali na zarobljeničke ruke. Titovi omladinci spremali su se za još jednu svoju akciju. Tripalo ih je tapšao po ramenu, a njihove su oči već bile oči zvijeri. Ubiti, što je njima značilo ubiti? Ništa drugo, samo reci koga. Sve je ostalo samo po sebi jasno.

Znajući što sve to znači, čim su došli do vrata groblja, zatvorenici su počeli jaukati i zapomagati. Krikovi su se nadjačavali s neugodnim jugom koje je tog dana puhalo kao prokleto. Nemilosrdno stežući veze od debele žice i nanoseći bol svakim pokretom, dovukli su osuđenike do jame. Jedan od zatočenika nekako je uspio odvezati žicu, naglo se trznuo, a onda potrčao prema ogradnome zidu. Komunisti su zapucali za njim, ali se čovjek prebacio preko zida, pao na drugu stranu, ali je i pored ozlijeđene noge uspio pobjeći u mrak. Jedan je od zapovjednika vikao kao sumanut.

- Ubij ga! Što čekaš, ubij ga!

Čovjek je uspio pobjeći u noć, a komunisti ga nisu uspjeli pronaći.

- Kako se zove? Tko je pobjegao?

- Barišić.

- Neće daleko. Naći ćemo mi njega.

Ostali nisu imali sreće ni pobjeći. Jednoga po jednoga, udarcem lopate ili krampa, tek uz pokoji metak iz talijanske strojnice, komunisti su osuđenike bacali u raku. Fratar je dobio metak u glavu. Djevojci zavezanoj za njegovu ruku glavu su razlupali lopatom. Onu su drugu umorili metkom, bacajući je u njezinom zelenom poluveru i ne skidajući mali zrakoplovčić što joj je kao broš na poluveru ostao. Jedno po jedno, njih dvadeset i troje. Fratru nije pomogao onaj njegov partizanski rođak. Ta djevojka Šarić nije se tomu ni nadala. Jer njezin brat rekao je da će od nje praviti petokrake.

Ubijeni su ušutjeli, pritisnuti jedno uz drugo kao nikada dosad, pobratimljeni u lokvi krvi koja se u toj rupi zajedno pomiješala. U njoj se utopila Biblija Alekse Jovića, ona što je komunisti nisu oduzeli kad su ga zatočili. Znali su, neće više trebati ni njemu ni njima. Jugovina je bjesnjela, a ljudima koji su posvud okolo tek slutjeli o zbivanju, činilo se kako je to nevrijeme Božji znak. Malo je tko tu noć mogao spavati. Strah od sutra stanovao je posvuda. Ubojice su se vraćale šuteći. Tek su sutradan mogli vidjeti je li ih ponegdje krv poprskala. Ako i jest, ništa ne znači. Ona od sutra neće imati ništa protiv stare.

Dan nakon stravičnog strijeljanja tek su pokoji od rodbine ubijenih kršili odredbe da se ne smije napuštati svoga mjesta niti kuća. Desetak fratara bilo se sklonilo u Siveriću, nemirno i strašljivo iščekujući što će biti. Netko im je bio dojavio kako je ubijen Carev i kako se posvuda ubija i strijelja. To popodne došao je do njih Tomasović i sudac Mandić.

- Zna li se što o Carevu? Kad će iz zatvora? Jedan od fratara iskušavao je Tomasovića, praveći se da ne zna kako je mrtav.

- Već će izići.

Tomasović je nezainteresirano odgovorio kao da to nije njegov posao. Fra Julijan Ramljak skočio je kao pijetao.

- Ma od koga praviš budalu? Sinoć ste ga ubili. Izvješali ste listu, eno je po Gradu visi.

- Svatko zaslužuje plaću za svoja djela.

- Aj sramoto! I ti ćeš dobiti plaću za svoja djela.

Tomasović i Mandić samo su se pogledali i mučeći udaljili. Fratri nisu ni znali zašto su ta dvojica dolazila. A oni su došli provjeriti je li tu među njima fra Jozo Jerković. On je bio na redu. Za neku novu listu i za sljedeće strijeljanje.

Fra Jozo Jerković nije morao dugo čekati na batove komunističkih koraka, upućenih pravo k njemu. Tomasovićev i Mandićev pogled sve su već objasnili. Zatvorili su ga u zatvor optužujući ga za neprijateljsko djelovanje. Nije bio sam. Tu noć, što će je posljednju prije smrti provesti u ćeliji, dijelio je hranu sa sebi jednakima. Tužan je to Božić bio, ali su neki samaritanci stekli hrabrosti odnijeti fratru barem nešto za jelo. Bio je blagdan sv. Stjepana, pazarni dan kad se u Gradu znalo skupiti sve što može hodati. Tada nije bilo nikoga. Mitinzi i komunističke konferencije zamijenile su uobičajeno. Jedna se takva upravo bila održavala na Miljevcima.

Fratar je dijelio ćeliju s petoricom zatvorenika. Bili su s njime Duvančić i Tošić iz Promine, trgovac Čenić, Živković zvani Mačak i neki mladi Suman. U ćeliji do njih bilo ih je još petero. Mala Duvančićeva, tek zacurena djevojka, donosila je ocu jesti, neka je zbog toga morala desetak kilometara pješačiti.

- Nemoj se, dušo, mučiti. Dalek je put, a znade biti i opasno. Poslušaj ćaću, nemoj sutra dolaziti. Donilo je fratru. I Čeniću. Imamo svega. Tako je Jure Duvančić govorio svojoj kćeri ne znajući da je to njihovo posljednje viđenje. Mladić Suman došao je do rešetki.

- Nemoj odma otići. Ponesi mojoj sestri pismo. Odma ću ga dovršiti. Svrati kad ti je usput.

Djevojčica je čekala, a kad joj je mladić dao pismo ispisano na komadu vreće od cementa tužno je pogledala oca, uzela zdjelicu u kojoj mu je donijela jesti i otišla, jedva prigušujući plakanje.

Tu su ih večer spremali strijeljati. Štiteći se mrakom od nepotrebnih očiju i svjedoka, iza ponoći su izveli najprije ćeliju do fratrove. Ruke su im vezali telefonskom žicom, a onda iz zatvora sproveli do stočnog pazara. Pobili su ih metcima talijanske strojnice, a onda počeli kopati grob. Tvrda je to bila podloga i nije bilo lako. Vrijeme im je prolazilo, a ostalo je još šestero.

Zimsko je to bilo doba i zora daleko, ali svejedno, vrijeme je bilo kratko. Davno je već bila ponoć kad su ušli u ćeliju i počeli vezati ruke fratru i drugima. I sproveli su ih između kuća iz kojih se glasa nije moglo čuti. Ali, malo je i tu noć ljudi spavalo. Čuli su kako zapomažu i kunu. Čuli su kako jedan od ubojica skida Čeniću cipele. Čuli su i kako pucanj, jedan po jedan, upravo utišava jednog po jednog nesretnika. Kad su u plitku raku pobacali mrtva tijela i kad su lopatama počeli zemlju na njih nabacivati, već se razdanjivalo. Trebalo je otići prije svjedoka.

Da je tko tog ranog zimskog jutra na oputinama između Badnja i Siverića susreo Rafaela Bukaricu, ne bi se nikad dosjetio odakle se vraća. Možda ni on sam. Ruke su mu se lijepile od krvi. I odjeću je mokrom osjećao. Nije mu se ni kući išlo. Kad su ga ljudi vidjeli u to doba i takva, dok budi tetku u selu, mnogi su znali gdje je Rafo bio.

Razdanjeno jutro s polumaglom i hladno, hladilo je mrtvace zatrpane na smetlištu nekadašnjeg talijanskog bojničkog logora. Gladni psi, naviknuti prekopavati smetlišta tog su jutra izvukli iz zemlje mrtvu i ukočenu fratrovu ruku.

- Marš! Sreću vam đavo odnio pasju!

Pravoslavac Škakić potegao se kamenjem za psima, psujući ih i gonajući jer je vidio kako su grob otkopali i kako razvlače ruku. Nije mu kuća bila daleko, a iz mraka je kućnoga čitavu noć gledao komunistički krvavi pir. Nije se smio primaknuti jer se plašio i za svoju glavu. Bilo mu žao da psi razvlače strijeljane pa se odlučio poslati dječaka, misleći kako dječaka nitko ništa neće pitati.

- Kiga! Uzmi ovu bodljikavu žicu i baci je na onu tamo zemlju.

- Zašto?

- Ne pitaj zašto. Uzmi i baci. I odma da si se nazad vratio.

Tog jutra dječaka Živkovića majka je poslala u Drniš. Skuhala je kašu i u nju ubacila zrnce soli.

- Ajde! Ovo odnesi ćaći. I pazi, nemoj proliti.

Dječak je znao već sam doći do zatvora. Znao je i kako se treba javiti čuvaru.

- Koga ti mali tražiš?

- Ćaću! Matu Živkovića.

- O, nije ti on više ovde.

- A di je?

- Reci materi da je premješten u trinaesti bataljun. I da za njega više ne mora brinuti.

Kad se vratio nije mogao razumjeti zašto je majka zaridala, maramu bacajući s glave i čupajući vlastitu kosu. I kud su mu to oca odveli. Kad je i došao do doba razumijevanja, o tomu više nije smio ni razgovarati.

Nema sela ni zaselka u čitavom tom kraju što ga je Rijeka okupljala pod jedno ime, a da komunisti nisu u njemu pokolja izvršili: negdje deset, negdje dvadeset, negdje pedeset, negdje stotinu. Samo je Gradac u Polju ostao nepobijen. Barem u tom naletu zvjerstva, jer nema tog mjesta bez komunističkih žrtava. To se dogodilo zbog Gagina.

- Zbog Gagina? Tko je Gagin?

Gagin je čovjek u komu su se komunisti teško prevarili baš kad su ga podcijenili, misleći kako će biti tek jedan od poslušnika, slijepo izvršavajući što mu se reče. Odbornik je postao jer je zadnje godine često sretao partizane. Sretao ih je jer su se često iznad njegovih jara spuštali do sela, oprezno pazeći da ih najprije Talijani, a kasnije ustaše, ne otkriju i zarobe. Tamo su Sučić, Alfirević i Reljanović imali svoje potajne partizane i odatle su često vršili prepade na ustaše. Velika i moćna planina Svilaja, kad god im je to ustrebalo, bila im je kuća. A ustašama je bilo teško putove im pratiti. Možda bi i oni bili tek ljudi što prolaze da na Gagina nije djelovao fratar Plepel. Volio ga je slušati, znao je puno toga, znao je tako lijepo pričati. Volio je te partizane i s njima se sastajao. I Gagin je, tako mlad, puno toga poprimio. Plepel je veoma puno utjecao na mladića.

Gaginova sudbina nije bila laka. Otac umro, majka se morala preudati samo stoga da u kući bude jedna žlica manje. Gladno djetinjstvo i nesklona vremena natjerala su ga za život se boriti. Podmetnuti leđa kad se mora, ali kad se može izmaknuti. Zašto motika kad možeš trgovati, kupovati, prodavati, preprodavati? Ako već to moraš, moraš se brzo priviknuti na veoma brzu računicu. Onaj tko brzo ne računa, lako gubi.

Puste su ga godine opsjedale sve bojne. Malo kojega dana da se pred kućom ne bi pojavili naoružani bojnici. Talijani, četnici, ustaše, Nijemci, partizani. Pri svakom se tom susretu Gagin morao izvlačiti. Bilo mu je teško vidjeti Sučića kad su mu dojavili da su mu ustaše ubile djevojčicu, poručujući: mnogi zbog tebe plaču, sada i ti malo plači. Najviše bi volio da svega toga nema, ali nije se moglo pobjeći od vlastite sudbine. Žena i djeca tražili su kruha, a sve što se zbivalo nije Gaginu crtalo sretnu stazu.

Patrizani su ga uveli u borbe i okršaje kad su već trupe osmoga korpusa počele žestoko napadati čitav kraj. Metež rata već ga je dobro izmorio kad se mogao povratiti u selo gdje su već partizani učvrstili svoje položaje. Naredili su osnutak “narodne vlasti”, a Gagina su odredili za odbornika. Kako nekoliko dana nije imao gdje spavati, došavši kući, ništa drugo nije želio osim kreveta.

- Ženo, ne budi me, da me dođe tražiti Tito.

Čitavo je popodne prespavao. Kad se već noćalo na vrata je zakucao netko od njegovih iz vlasti. Čovjek je bio bez cipela, samo u čarapama, neobično uzrujan i s velikim razlogom kad je u čarapama gazio snijeg što je već danima stajao na zemlji.

- Di je Gagin?

- Spava.

- Budi ga, važno je!

- Ne smim. Reka je ni za živu glavu da ne znam ko dođe.

- Majko moja, razumi me.

- Ne smim.

Čovjek je neko vrijeme buljio u Gaginovu ženu, napravio nekoliko nervoznih koraka, a onda prije odlaska rekao.

- Čim se probudi, neka odma dođe. Reci mu, zlo je.

Gagin se poslije nekog doba probudio i saslušao ženu.

- Bez obuće da je bijo? Pa šta me nisi probudila?

- Reka si.

- Uh, moram tamo. Nije on doša bez nike. Tamo je sigurno nered. Znam ja, koja su doba kad je on bos doša. Iskra se bez obuće da ne vide kud će.

Gagin se zaputio gotovo trčeći prema kući gdje je zasjedala “narodna vlast”. Ususret mu je izišao onaj bosonogi.

- Brzo! Piše!

- Šta piše?

- Koga triba ubiti. Četrdeset i jednog je napisa. Sve naši ljudi.

- Uh! Šta sada?

- Gleda sam. Nisu to nikakve ustaše. Ljudi, nisu nigdi bili.

Gagin se veoma uznemirio. Ubiti četrdeset ljudi i onda gledati njihove udovice i djecu kako tuguju. Ne ubiti? Ubit će njega. I optužiti ga kako štiti “neprijatelje”. Šutjeti? To bi bilo najlakše, ali svi će njega svejedno kriviti. Gagin je odlučio riskirati pa što bude.

Ušao je u prostoriju gdje su bili partizanski odbornici. Za stolom pri svijeći jedan je pisao u bilježnicu.

- Šta ti pišeš?

- Evo ti pa čitaj.

- Znadeš ti dobro da ja nisam pismen. Nego, kaži ti šta pišeš?

- Pišem koga treba strijeljati.

- Ko ti je to naredijo?

- Komanda.

- Kad ti je naredila komanda da tribaš pisati, je li ti komanda naredila di tribaš pisati? Je li ti komanda naredila pisati u mome selu ili u tvome selu?

- Nije mi ništa rekla.

- A tako, je li? Pitam ja tebe šta si ti?

- Odbornik.

- A šta sam ja?

- Odbornik.

- A di si ti odbornik? U kojome selu?

- U Baljcima.

- A di sam ja odbornik?

- U Gradcu.

- A di smo mi sada?

- U Gradcu.

- Vako će biti. Uzmi lipo svoj papir i popiši sve četnike iz Baljaka koje triba ubiti. Imaš ji barem dvista. A kad sam ja ovde odbornik ja ću pisati koga ovde triba ubiti. I daj taj papir.

Gagin je onako krupan i koščat zgrabio bilježnicu ispred zbunjenog partizana, zgužvao je i bacio na vatru. Rasplamsalo ognjište začas je progutalo papir i njegove zapiske.

- Bit ćeš kriv. Naređeno je da se to noćas izvrši.

- Neka ću. Ja ovde odlučujem koga će se ubiti.

Baljački je Srbin pokupio svoje stvari i izgubio se u noći. Gagin i onaj što je bosonog po snijegu došao mu reći kakvo se zlo nadvilo nad selo dugo su se i šutke gledali.

- Šta će s nama biti?

- Šta bude. Neka me ubiju, ali ja neću u crno zaviti četrdeset i jedan dim gradački.

Gagin je neko vrijeme šutke sjedio, a onda se pokrenuo.

- Ajde, kolji ovna. I odma da se pribavi piti. Ko zna šta će sutra doniti?

Zaklali su ovna i pristavili ga peći. “Narodnoj vlasti” pridružili su se mnogi što su, osjećajući miris pečenoga, došli u pripomoć. Gagin je pio i nazdravljao. Pjevali su i ojkali cijelu noć. Kad se zora primakla, malo je tko od njih znao gdje mu je glava, a gdje su mu noge. Zapovjednik ih je takve zatekao kad je jutrom došao k njima. Srbin što je prethodnu večer pravio popis požalio se zapovjedniku.

- Iskidao je popis. Zadatak nije izvršen.

- Kakav popis i kakvo izvršenje?

- Koga treba strijeljati kao neprijatelja.

- I vi o tome odlučujete? Vi, pijane budale. Pa vama treba deset dana da se otrijeznite.

- Nisam ja pijan.

- Ma šta nisi! Ne pravdaj se, jer ću vas uzeti i sve postrijeljati. Vi ćete odlučivati koga treba ubiti, a na nogama ne možete stajati.

Zapovjednik se izbeštimao na Gagina svim beštimama koje je znao, rastjeravajući njegovu pijanu družinu i đavlu ih crnome šaljući. Drugom je promišlju o svemu mislio. Znao je kako Gagin nije toliko pijan koliko je izgledalo. I znao je kako je na zapaljenoj listi izgorjelo i ime muža njegove sestre, za koga se nije smio zauzeti, a za koga je znao kako će ga tu noć strijeljati. Gagin je bio trjezniji puno više nego se činilo, a dok je teturajući odlazio kući, znao je kako je sreća tu noć pohodila četrdeset i jednu gradačku obitelj. I njega, i njega je sreća tu noć pratila. Za razliku od svih drugih sela u kojima nije bilo Gagina i u kojima su pijani ili trijezni odbornici pogasili mnoštvo nevinih dimova.

Pozadina osmoga partizanskog korpusa obračunavala se sa svojim neprijateljima nepredočivim terorom i ubojstvima. Udarne bitnice imale su pred sobom Knin u koji se ukopala opkoljena njemačka vojska. Tisuće njemačkih bojnika, stjeranih na Tvrđavu, odlučno je pružalo otpor. Tko im se približavao, bio bi mrtav. Partizani su vršili mobilizaciju. Svatko, bez razlike, bio on petnaestogodišnjak ili zarobljeni domobran, morao je na prvu crtu. Pokolj, to je bio jednostavno pokolj. Nikada se neće doznati jesu li komunisti upravo to i željeli: pod Kninom su ostale tisuće mrtvih Hrvata.

Kninska Tvrđava bila je najidealnije obrambeno uporište, posebno vrijedno kad ju zaposjednu bojnici njemačke bojničke discipline. Sve je bilo kao na dlanu, kilometre i kilometre prostora, na koje se nitko neprimjetno nije imao mogućnosti primaknuti, bili su kao brisan prostor njemačkim bojnicima na raspolaganju. Da su to bili neki drugi bojnici, možda bi se i predali ranije, možda bi pokušali pobjeći ili bi se pokušali izvlačiti iz obruča odustajanjem od borbe. Nijemci to nisu pomišljali. Njihova je dužnost bila braniti uporište do posljednjega, shvaćajući kako je bojnička dužnost ili obraniti napadnuto, ili umrijeti. To su i činili. Pali su tek onda kad više nije bilo ništa moguće, kad se više nisu mogli braniti i kad nisu više mogli umrijeti u rovovima. Možda ni jedan ne bi iz rova živ izišao da zapovjednik nije donio drugačiju odluku. Oni o svojim dužnostima nisu raspravljali, oni su svoje dužnosti do kraja izvršavali. Koliko je momaka zbog toga poginulo? Onih iz prvih redova, golobradih Hrvata petnaestogodišnjaka, koliko prisilno unovačenih domobrana? Pitanje je bilo jesu li ih njihovi partizanski zapovjednici i poslali baš da poginu?

Bitka se završila trećega prosinca. Šest stotina ranjenika u Staroj su Straži odletjeli u zrak, umirući u zaglušnoj buci i barutu. Dvije i pol tisuće mrtvih Nijemaca, više od tri tisuće zarobljenika.

- Druže Božoviću! Bitka je završena. Neprijatelj je zarobljen.

- Strijeljaj! Druže Uzelac. I ti, druže Šiljegoviću.

Da su bili donijeli popis zarobljenika sucu Mandiću, to ne bi bilo ništa teško potpisati, puno bi teže bilo popisati. Bilo je teško praviti popise. Još teže pitati ima li tko nevin.

- Strijeljaj!

Prva je zarobljenička grupa strijeljana iznad kratera teških zrakoplovnih bombi koje su Englezi bili pobacali gađajući badanjsku željezničku stanicu. Druge su grupe postrijeljane gdje god se mogla naći kakva rupa. Ona najveće i najduža u predvečerje je dotjerana na Mijovića podvornicu.

- Svlači se i odjeću ovdje ostavljaj!

Tako su naređivali partizanski stražari njemačkim zarobljenicima. Kako bi se tko skinuo tako su ga uvodili u protuzrakoplovno sklonište kojeg su ti isti njemački bojnici sagradili štiteći se od napada.

Oči što su prestravljeno gledale taj neobičan događaj nisu mogle izbrojati koliko su zarobljenika doveli. Pet stotina. Šest stotina. Neki su tvrdili i čitavu tisuću. Kad su i posljednjega ugurali, braća Kušpilići ostali su posljednji. Komade dinamita nagurali su u rupe pri izlazu. Zapalili su, a onda otrčali do zaklona.

Puklo je. Dinamit je visoko podigao komade željezničkih pragova, a onda se zemlja obrušila na ulaz. I ostala tako ležati. Ništa se nije čulo. Niti tko znade koliko su umirali. Dan, dva, deset? Koliko su zraka imali? Jesu li izludjeli pa jedan drugoga počeli gristi i klati? Kako je izgledala sudbina onoga posljednjeg koji je umro, videći u mraku ono što smrt može čovjeku predstaviti i bez svjetlosti? Kako su i koliko dugo umirali? Na to pitanje nema tko odgovoriti.

Omladinci i njihov komesar, odlučan sve o njihovu junaštvu prenijeti vrhovnome komandantu tu su večer bili sretni do zvijezda. Prozori Grada bili su zatvoreni, a iza njih u mraku budne i prestravljene oči. Nitko za san nije imao ni volje ni hrabrosti. Bescjenje ljudskog života kao da je raslo iz sata u sat. Tko će sutra umrijeti? Tko će preživjeti? Ovi što o životu odlučuju ne znaju ništa nego ubijati. Ovi znaju samo ubijati.

 

Poglavlje sedmo

 

Oni što su od svoga vrhovnog komandanta učili zanat zla naučili su da je strah najvažnija riječ u čovjekovu rječniku. Sve druge riječi imaju svoju granicu: strah je jedini bezgraničan. Sva ta jadna zemlja, jadna Rijeka i jadni ljudi to su tako dobro osjetili na vlastitoj sudbini. Komunisti su jako dobro znali kako je najbolje podgrijavati strah: svakodnevno moraju nekoga strijeljati.

Pao je Knin. Njemački su zarobljenici pobijeni. Oni rijetki što su preostali preostali su da bi mogli prije smrti komunistima poslužiti kao roblje. Preživjeli su drniški zarobljenici u prosincu, o Božiću, skakali u hladnu Čikolu vadeći iz rijeke dijelove miniranog željezničkog mosta.

Pao je i Zagreb. Nebrojene kolone bojničke, mnoštvo staraca, žena i djece, sve ono što se odlučilo bježati znajući za komunističke nemilosti, tražili su zaštitu od Zapadnjaka. A Zapadnjaci su bili Englezi. Imali su se komu i obratiti za pomoć. Englezi su bojnike razoružali i razoružane predali u ruke komunistima. Dvjesto tisuća ubijenih. Ne samo zarobljenih bojnika: i staraca, i žena, i djece. Nemilosrdno. Svih. Oni što ih nisu odmah pobili krenuli su u četveroredove. Od Slovenije prema Makedoniji, pješačeći, tko bi posustao dobio bi metak i grob neobilježen pored puta.

Fra Petar Berković krenuo je u koloni. Kad su tražili školovane javio se, a onda ga je progutala jama na Kočevskom rogu. Ni fra Bože Vugdelija nije prošao bolje. A govorio mu seljak iz Hrvaca, Mile Bošnjak.

- Ne izlazi, muči, miruj! Vidiš li da školovane i traže kako bi ih pobili.

Fra Bože ga nije poslušao. Javio se na poziv kad su tražili intelektualce. Zgrabili su i njega, i one što su se javili, potrpali u kamione i u jame pobacali. Pešu Mrčelu, onoga koji je s fra Božom gol golcat pješačio od Kosova do Knina, nisu ubili. U koloni smrti prešao je put od Kočevja do Jasenovca. I preživio. U Jasenovcu su ga zatvorili u logor. Nije trebalo dugo da ga drniški komunistički izaslanici pronađu u logoru i optuže. Dobio je petnaest godina robije. A nije bio ništa osim zvonara. Znao je dobro pjevati, ali mu se odtad u misao urezala jedna jedina pjesma: nitko ne zna što su muke teške, dok ne prođe Sloveniju pješke.

Oni fratri što nisu bježali, a što na trenutak nisu naišli na komunistički metak, nisu ni slutili što ih čeka. A čekalo ih je isto što i sve ostale: sada potajna smrt, dugogodišnja robija, ili neodređeno služenje komunistima. Fratri što su radili svoje poslove ne miješajući se u politiku podjednako su bili komunistima kao i oni što su igrali kozaru. A u kozari su nadobudni komunisti pjevali svoju glasoviti poeziju.

- Nosim kapu su tri roga i borim se protiv Boga.

- Mi oćemo sve popove, časne sestre i lopove potrpati u topove.

Tomasović je bio uvjeren kako je on nešto posebno. Nekadašnji Kraljičin prijatelj i zanesenjak slavosrpstvom, sada je sve svoje gradio služeći novim gospodarima. Nije znao kako je i on već veliki i stari pas što ga drže dok im pas treba. Kad ne bude trebao, bit će kao da ga i nije.

Fra Julijan je u to doba bio mladi fratar. Nije igrao kozare i radio je ono što je jednome fratru bio posao, a što komunisti nisu baš oduševljeno gledali. Provincijal ga odredio za župnika u Gradcu. On se odazvao i ne plašeći se samoće, nastanio se u župnoj kući pored groblja. Komunisti su se žurno sastali i odlučili o njegovoj sudbini.

- Ovoga treba ubiti. Mislili smo kako smo ih već dovoljno ustrašili, a gledaj. Taj svaki dan misu govori.

Partija je odredila šestoricu izvršitelja, «povjerljivih» odbornika, što će, budući da im je već bilo nezgodno to napraviti usred bijela dana i javno, fra Julijana ubiti tajno i noću. Među one koji fra Julijana moraju ubiti imenovali su i Gagina. Gagin je gledao okupljenu družinu. Jedino je Pastuovića gledao onako ljudskim očima. Druge je držao opasnim i ubojitim komunističkim psima, kadrima učiniti zloću kakvu zaželiš. Okupili su ih tu večer, pripremili oružje i naredili što će i kako će postupiti.

Da je fratru štogod po trgovačku izvući, malo mu podvaliti na vagi ili malo više vrijednost robi prikazati, to bi Gagin napravio, a da čovjek ni okom ne trepne. Ali fratra ubiti? E, to je nešto drugo, nešto što Gagin nije mogao nikako provariti. A znao je kako je ovo još jedna kušnja, najteža poslije one kad je, bacajući popis za strijeljanje, za dlaku izbjegao i vlastito strijeljanje. Motrio je izvršitelje. Jedini je Pastuović bio nekako neraspoložen i nervozan. Kao da je sjedio na iglama. Pokušavao mu je pročitati pogled, ali ga nije uspijevao vidjeti. Drugoj četvorici, osobito onome Srbinu iz Baljaka ništa nije vjerovao.

- Kako se izvući? A kako i vratru dojaviti? Šta je kome kriv, ta nema u njemu dvi bakre mesa?

Gagin je slušao razradbu plana što su ga odbornici razrađivali.

- Jesi li gotov, moram na stranu? Imaš li digdi blizu kondut? Protralo me danas. Izijo sam puru i džigericu. Đava je žutu odnijo.

- Al ti nema polja.

- Sila je, moram brzo.

Gagin je izišao iz kuće gdje su odbornici spremali fra Julijanovo ubojstvo. Poletio je što su ga noge brže nosile čim je dospio u mrak. Za nekoliko je minuta dotrčao kući i odmah naredio ženi.

- Trči vratru. Reci mu da ni za živu glavu ne bude noćas u kući. Doće ga ubiti.

- Ko?

- Trči , ženska glavo, đava te ispita! I ne vraćaj se dok mu ne kažeš. I da te niko nije vidijo. Ako te vide, ode mi glava!

Gagin se ponovno zatrčao i ponovno vratio do odbornika, ali nije odmah ušao, čekajući da ga prođe zadihanost. Jedan od odbornika, znajući da je Gaginu malo vjerovati, izišao je upravo pred kućna vrata.

- Gagine, jesi li, đava te izijo? Dosada si moga Polje zagnjojiti.

- Uvatilo me. Svake minute. Izgleda ka da je srdobolja. Ne mogu do daha doći.

Gaginova je žena, birajući zaklonice i zaštićena mrakom, dotrčala do fratarske kuće. Bilo joj je strašno u to doba proći pored groblja, i ne bi to za sve novce svijeta, ali kad je sila sila je. Došuljala se do ulaznih vrata i zakucala, najprije tiho, a onda samo malo jače.

- Tko je u ova doba?

Fra Julijan je bio već previše istančanih živaca i u svakodnevnom strahu, te se i nije moglo dogoditi da ne čuje kucanja.

- Vratre, otvori. Moram ti nešto reći.

- Koja si? I šta oćeš?

- Otvori.

Fra Julijan je otvorio vrata, a žena se uvukla u kuću i čim je došla do daha rekla.

- Poručijo ti moj Ivan, biži noćas iz kuće. Za živu glavu da nisi u kući noćijo. Oće te ubiti. I nemoj nikomu kazati ko ti je reka. Dozna li iko, ode mu glava.

Fra Julijan je jedva uspijevao spojiti u glavi tu iznenadnost, ali čim se Gaginova žena izgubila u mraku, odmah je stvorio plan. Upalio je svijeću i ostavio je gorjeti na stolu. Otključao je jedna i druga ulazna vrata, a onda uzeo konop i odlučio se popeti na visoki bor u groblju. Odatle je mogao vidjeti kuću kao na dlanu, a istovremeno ostati skrovit. Konopom će se zavezati za stablo da slučajno ne bi zaspao i pao. I čekati. Još nije ni konop našao, a prestrašio se neznatna šuma što je dopirao ispred kuće. Prepao se silno jer je na prvu pomislio kako ubojice upravo dolaze. Tada je začuo sasvim tiho kucanje na kućnim vratima. Prestrašen, nije otvorio nego je priupitao.

- Tko je u ovo doba?

- Oče, otvori, moram ti važno kazati.

Nepoznat i neprepoznatljiv ženski glas dopirao je kroz zatvorena vrata. Fra Julijan je najprije nekoliko trenutaka ostao razmišljajući, a onda je polako otvorio vrata koja i nisu bila zaključana. U mraku je vidio obris žene koju je dosad na misi viđao.

- Što hoćeš u ovo doba?

- Oče, ja sam od Pastuovića. Reka ti moj muž da bižiš iz kuće. Reka je da će te ubiti ako te uvatu. Biži iz kuće, skloni se digod noćas, doće te ubiti. Ne pitaj kako ni zašto, nit kome kazuj da sam ti rekla. Moga bi on jadnik poginiti. Zato, biži i skloni se. I muči.

- Hvala ti na pomoći i neka te Bog blagoslovi. Neću ni tebi ovo zaboraviti. A bježi i ti kući. Tko zna kud tko hoda i što radi. Vide li te ovdje sa mnom, neće ni tebe nitko spasiti.

Fra Julijan je naumljeno i napravio. Popeo se na visoko stablo i zavezao konopom. Svaka mu se minuta činila kao vječnost i već se bio gotovo smrznuo kad je vidio tiho šuljanje prema kući. Vidio je kako četvorica opkoljavaju kuću, a dvojica prilaze vratima. Naoružani puškama, čekali su da se fratar pojavi.

- Vratre, otvaraj! Bolesnik!

Uzaludno su kucali i dozivali. Nitko se nije odazvao. Onda su, videći da su vrata otvorena, ušli u kuću. Fratra nije bilo u kući. Kad su otkrili kako nema fratra u kući sva šestorica su se okupili pored bunara ispred kuće. Započeo je razgovor i rasprava.

- Svića gori, vrata otvorena, a njega nema. Ovde nisu svi računi čisti.

- Di bi moga biti u ova doba?

- Neko je izda, sigurno je neko izda. On nije moga sam uteći.

- Ko je moga kad smo večeras dobili naredbu?

- Ti si mi, Gagine, sumnjiv. Ti i ona tvoja pura šta te protrala.

- Nemoj da ti spominjem bogove. I nemoj da sada zapucam, pa ćeš viditi ko je izda. Ako ne viruješ, ajde, naćeš govno. Ono svidoči di sam bijo.

- Sumnjiv si i ti, i tvoje govno. A i ti ga, Pastuoviću, nekako kriomice pogledavaš. Ni tvoja svaka nije čista. Kako je moga znati pa uteći ako je tajna ostala tajna. Neko je ovde izdajica.

- A ti si govno. Eto ti šta si. I ko kaže da nisi ti?

- Ja? Mene ćeš tužiti da pomažem popovima?

- Ti ćeš mi govoriti. Sutra ću ja u komitet. Sićam se ja i onoga kad si ti kokardu nosijo. I kad su pričali da si palijo. Ti ćeš meni govoriti. Muči, bolje ti je, jer imaš posle s Gaginom. A i ti Pastuoviću, i ti mu opsuj milu majku. Slušaj samo kako nas optužuje.

Fra Julijan je sve to promatrao kao da se upravo ne radi o njegovoj koži i pokušaju njegova ubojstva. Kad su komunistički odbornici uvidjeli kako od ubojstva nema ništa jer je fratru netko rekao da se skloni iz kuće, otišli su nazad svatko na svoju stranu. Fra Julijan se odriješio i polako sišao sa stabla. Dohvatio je užad od obaju zvona i iza ponoći udario u zvonjavu. Sve okolne kuće, već pozaspale, počele su rastvarati prozore i vrata. Odbornici su se, zatekavši se među kućama, razbježali preko grmova i ograda, bježeći od svjedoka i znatiželjnih pogleda. Fra Julijan se vratio u kuću, zatvorio čvrsto vrata i pokušao zaspati. San nije dolazio. U samoći, pored sve ljudske hrabrosti, strah znade čovjeka dobro prizemljiti.

- Opet sam imao sreće. Dokle? Dokad ću uspijevati uteći ruci zločinaca?

Tko se još sjeća kuma Paške zvanog Pajac u ovom vremenu potpunog nevremena? A moramo ga se sjetiti jer, evo, došla su njegova vremena. Mora se bježati u hajduke. Možda zato što prošlost ublaži tuđu nevolju, čovjek pomisli kako je njegovo vrijeme najgore što može biti. A ovo vrijeme, takvo kakvo jest, nije se moglo gorim prispodobiti. Svakodnevna strijeljanja bila su se već uobičajila. Zloglasnici tajne komunističke policije u sve tri su smjene ispitivali zatvorenike i osumnjičenike.

Oni što su izmakli strijeljanjima i jamama na Bleiburgu i oni što su uspjeli pobjeći strojnicama nisu imali kamo nego u hajduke. Komunisti su ih prozvali “špiljarima” i “križarima”. Točno onako kako su nekada Talijani trčali za Pajčevim hajducima, tako su svakodnevne milicije trčale za “bjeguncima”. Znalo se, nema im spasa kad ih uhvate. Znalo se da taj posljednji otpor što se još pruža komunističkim porobljivačima dolazi od tajnih “špiljara”. Znalo se i to, tko pomogne “špiljaru” i tko ga ne prokaže, slijedi ga nemilosrdna kazna.

Vjeku Širinića čekala je “svijetla budućnost”, jer je vjernost svojoj Partiji dokazao čime se to ponajbolje moglo dokazati. Bio je «načitan» i kad je tog dana krenuo u Prominu išao je održati miting s kojega se nadao poslaničkome mjestu u Beogradu. Po mitingu vraćao se u Drniš. Zapucalo iz velušićkih vinograda. Ubilo i njega i mladića što ga je vozio motorkotačem. Rekoše, ubili ga “špiljari”. Našao ga mrtvoga natjecatalj za isto poslaničko mjesto, Dane Popović, koji je za Širinićem dolazio pješice, praveći društvo učiteljici Marušić.

- Nisu čisti posli. Da ga špiljari dočekaju usrid bila dana. I da ga baš mrtvoga nađe baš ti Dane. Sve mi se čini da je Dane ima tute svoji prsta.

Tako se šuškalo po čitavom kraju. Ljudi su svašta govorili.

- A svidok? Ta učiteljica?

- Neš ti svidoka. Njoj daj ono šta se takvim daje, reće da je vidila leteće bikove. Ko da i ona nije mogla izdati i ubiti? U Velušiću su čuli pucnje, ali vidili s one strane nisu nikoga. A Dane se tu nešto brzo pojavijo.

Hajduci, to će reći “špiljari”, bili su u kletvi govornika koji su ispratili Širinića u groblje. Predratni načelnik Adžija ponovno je našao načina popeti se među govornike. Pored njega svjetlao je učiteljski obraz učitelj Bulić, a Tode Čuruvija oprostio se od Širinića u ime svoje i njegove Partije. Mladi komunistički kadar, naoštren i već odavna izvježban u ubojstvima čekao je priliku. Samo da im špiljari padnu šaka. Onako točno kako su svaki put na ime Pajčevo svoje puške stiskali stari i već pokojni žandari.

Sprovod je Širinićev bio ogroman. Skupili se oni što su bili njegovi, ali se skupili i oni što nisu bili njegovi. U povorci čije je čelo resila velika petokraka, na komadu daske bilo je, kako se govorilo, brat bratu četiri tisuće ljudi. Jolkas, Dripac i Muta, hvaleći Boga što su ostali živi i što mogu izlaziti van, išli su u sprovod, ali niti se Jolkas raspitivao za redikule i radikale, niti je Muta pitao zapaliti. Dripac ih je naučio kako je najbolje šutjeti, jer i zidovi imaju uši, a “ozna” sve dozna. Čudili su se i sprovodu, a posebno limenoj glazbi koja je sprovod pratila. Jolkas je pričao ženi što je vidio.

- Nije bilo vratra da moli. Umisto njega govorijo, oni znaš, šta je bijo i prvo rata, znaš oni, j..., Adžija, oni šta mu je kuća kraj mlinice. A dovelo one šta pušu. Jedni revu ki magarci, niki muču ki krave, kukuriču ki pivci, a niki navalijo na se niku veliku limetinu. Jedva je on nju iznijo.

Žena ga je sa zanimanjem slušala, ali je ipak uputila dostojan prijekor.

- Muči, ne kazivaj svašta. Još ćeš zlo na kuću navaliti. Gledaj svoje posle. Ako čuje odbornik, ajme nami.

Prvu su godišnjicu “oslobođenja” komunisti odlučili svečano proslavili. Najavili su veliki miting na drniškoj Poljani, a sa svih sela morali su doći mitingaši pod zastavama i pjevanjem. Sučić je otvorio svečanost kako je znao i mogao. Pjesnik Franičević zvani Pločar grmio je poput propovjednika, a ni Tomasoviću nije bilo mane. Nitko više nije znao čiji je on župnik. Trebao je biti miljevački, ali je njega svuda bilo.

- Drugovi, nemojte se čuditi što ja kao svećenik surađujem sa Komunističkom partijom. Kazat ću vam ovo: Komunistička partija je najviše pridonijela ... Vi treba da pazite na one koji rovare protiv nas i naših zakona ...

- Redikul. Nije vratra ni vidijo. Šta se petlja di mu nije misto?

Svetina i Čvorak tako su mislili, ali ni jedan ni drugi nisu smjeli ništa kazati. Jer i njih su natjerali da ostave svoja vesla i brodicu. I da pješače uzalud petnaest kilometara. Kao da oni ne znaju tko je Tomasović. I Gvardijan je išao s njima. Pješice, jer su već odavna odnijeli za Državu kola i konje.

- Lipi da ga đava odnese.

- Dobro si kaza, lipi da ga đava odnese.

- Nisam ništa kaza.

- Unda je kogod drugi, svedno. Ti znadeš kako ja ne čujem dobro.

Slavitelje je to popodne potresla nezgodna vijest. Ni šest kilometara odatle, pred školom u Trbounju plesali kozaru. Iz potaje doletjeli “špiljari” i bacili tri bombe. Dvojica poginuše, a tridesetoricu raniše. Usput dojaviše kako su karabinom napali izletnike iz Razvođa. Odoše brzo u bespuća, a traga nikakva ne ostaviše.

Milicija je počela trčati, a “ozna” bjesnjeti. U svaki su kutak zavirivali, sumnjivce privodili, tražili krivce. Dojavilo im bilo: onaj Barišić što je lani sa strijeljanja pobjegao da je kod kuće i da se skriva u bačvi. Milicija je opkolila kuću i tamo ga našla. Zavezala ga sada mnogo čvršće i na zaprezi dovela u drniški zatvor.

- Proklet da si, Kunac, sime ti se umelo. I onome ko je reka da je u rišćana vire.

Uzaludno je klela ženska čeljad u Barišićima onoga što je vino u njihovoj kući pio, a onda otišao dojaviti miliciji koga je u kući vidio. Milicija je Barišića dugo ispitivala kako je pobjegao, gdje se skrivao, tko mu je sve pomagao i tko je još s njime pobjegao. Sumnjali su kako su tu noć vlastitog strijeljanja još neki preživjeli. Njuškali su htijući doznati da nekima od njih nije tko od partizana pomogao. Na sumnju su dolazili jer su nekoga hvarskog sredovječna partizana morali strijeljati jer on nije želio strijeljati, te je radije umro sam, nego da mora biti ubojica. Zato su od Barišića sve moguće željeli doznati.

Komunisti su natjerali polovicu Grada u zatvor da dođu u zatvor i vide osuđenika. Jer, ostalo mu je malo života. U noć četrnaestog prosinca izveli su ga na isto groblje s kojeg je pobjegao, ubili ga i pokopali, ne kazujući obitelji gdje su ga sahranili.

Fratar Bačić već je neko vrijeme bio župnikom Mirlovića. Malo se kada izranijega bio družio s ustašama ili učinio nešto što bi na njemu ostavljalo kakvu političku sumnju. Mnogi su bili uvjereni kako je otprije šurovao upravo s komunistima i partizanima. Nije ni sam mogao zamisliti da će ga baš ti partizani ubiti. A jesu, ubili su ga i to u doba kad se trebao rat odavna u poraće pretvoriti.

Odbornici Aužina i Šimurina bili su odani sluge svoje Partije i ubiti im je bilo jednostavnije nego li sa stola podignuti i popiti čašu vode. Kad im je Partija naredila fratra ubiti, nikakve zapreke za to nisu imali.

- Ubiti fratra? Neš ti muke. Recite kada i kako?

- Što prije, to bolje. Kako vas je volja. Nemojte samo da to bude previše javno.

- Koga se triba bojati? Prid kime triba sve skrivati? Neprijatelje triba javno ubijati.

Nije prošlo dugo, a Aužina i Šimurina našli su pomoćnike i spremili se ubiti fratra, usput pokazujući svemu selu i kraju tko je vlast i tko mora posljednji govoriti. Tog su jutra došli pred fratarsku kuću u Mirloviću i pozvali fratra. Kad im je Bačić otvorio i htio saznati zašto su došli, počeli su sa svojim planom.

- Vratre, ova je kuća narodna i ona se mora vratiti narodu. Ovi donji dijo pritvara se u školu.

- A kud ću ja? Ovo je župna kuća i valjda župnik mora biti u svojoj kući.

- Tebi se dodiljuje gornji tavan. Ajmo odma viditi šta će tebi dodiliti «narodna vlast».

Fratar ih je pustio u kuću jer je shvatio da bi bilo uzaludno bilo čime se suprotstavljati. Odbornici su razgledali prostorije.

- I ovo je puno. Vako će biti. Ovu malu sobu daje se onoj starijoj učiteljici. A šta se tiče ove druge, ova će se podiliti popola. Ovi dil daje se onoj mlađoj učiteljici, a ovi drugi neka ostane tebi, vratre.

- O čemu vi govorite? Kako će u mojoj sobi biti žensko?

- Ovo je narodna imovina, a ovo je narodna vlast. Odluka je donesena.

- Pa kako ću, ljudi, šta to činite? Žalit ću se vlastima.

- Žali se ti kome oćeš, ali odredba se ima nama izvršiti. Ključ od kuće daj odma vamo, on ti neće ni tribati.

Fratar je ostao zbunjen i bez riječi. Odmah popodne doselile su se u kuću učiteljice. Videći kako mu nema niotkud pomoći, fratar je u dijelu sobe pokušao plahtom “podijeliti” sobu. Učiteljica ga je sve vrijeme izazivala odvrćući i zavrćući suknju, a kad bi i izišla do starije, čuo bi samo smijeh naličan matoševskim «pariškim kokotama». Fratar se s najdubljom zabrinutošću dijelom svojih misli još samok mogao Bogu žaliti.

- Bože moj, što će sa mnom biti?

Sklupčan na krevetu, u sobi čiji mu je tek jedan dio pripadao, pokušao je preživjeti tu neobičnu i nemirnu noć. Tko je mogao o snu govoriti? Samo o nemiru u dubokom i neizvjesnom mraku. Oko nekih doba učiteljica je prišla prozoru i otvorila ga, a kroz prozor se u sobu uvukla muška spodoba. Nakon samo nekoliko minuta kuću su opsjeli i ostali “sinovi mraka”. Koliko su ih Aužina i Šimurina bili skupili nije ni važno, svi oni bili su spremni za zamišljeni krvavi pir. Fratra su izvukli iz kuće u dvorište i stisnuli pored kamenog ogradnog zida. Udarac za udarcem, nogama, šakama, kundacima, noževima i kamenjem: uskoro je od fratra ostala samo hrpa krvavog, izranjenog mesa. Ispočetka je zapomagao dozivajući Boga i vlastitu majku. Njegovi su krikovi parali ponoćnu tišinu, ali su za svakim novim udarcem bivali sve tiši. Kad su posve usahli i kad se u krvi zaustavila moć jauka, u fratra su ispucali nekoliko metaka iz pripravljenih pušaka. Videći da je već mrtav i da njihov krvavi pir nema više nikakvog učinka jer mrtvi ne mogu više trpjeti ni kričati, na njega su nabacali gromilu kamenja i otišli svojim putem.

- Ubilo mirlovačkog vratra.

Već od svitanja počela se vijest širiti čitavim krajem.

- Di? Ko?

- Isprid kuće u Mirloviću.

- Zna li se ko? I zašto?

- Ko da ne znaš ko danas ubija? Šta ti to triba pitati?

Odbornici su, kao da ništa o fratrovoj smrti i ne znaju, najavili njegov pokop, a poslije “svečanog” sprovoda u župnoj su kući priredili “žalbenu” večeru, jedući i pijući sve ono što su u župnoj kući zatekli. Više su vlasti ipak morale zbog javnosti provesti istragu. Milicija je nakon nekog vremena pronašla Aužinu i Šimurinu, privela ih na saslušanje i onda donijela presudu: obojica su za ubojstvo fratra, umjesto na višegodišnju robiju, bili kažnjeni “ukorom” svoje Partije. Umjesto njih malo je nedostajalo da sinovac ubijenoga fratra ne dospije na robiju jer je pokojnoga strica zaprežnim kolima prevezao u obiteljsku grobnicu.

Fratar Validžić tek je odnedavno rekao svoju prvu misu i radi svih tih teških okolnosti nastanio se u svojoj rodnoj Promini. Bio se potužio na odborničke postupke, vjerujući u svojoj mladenačkoj naivnosti kako je moguće s komunistima razgovarati o pravdi. Čim su odbornici našli prigodu, dočekali su ga te ga usred sela i usred bijela dana isprebijali na mrtvo ime, kamenujući ga i ostavljajući u hrpi kamenja. Takvoga ga je našao doktor Skelin te ga je prevezao do drniške bolnice. Tek nakon nekoliko mjeseci u šibenskoj bolnici, viseći sve vrijeme između života i smrti, Validžić je uspio preživjeti, neprestano ponavljajući da su ga “sredila braća”.

- Izubija ga Pulac. Pulca su vidili.

- Kakav pulac, izgleda kao da ga je pregazilo krdo magaraca.

- Ne znaš ti šta mi tebi govorimo. Jesi doktur, ali jopet ne znaš sve. Mi jopet kazujemo, Pulac je to napravijo. I nije bijo sam.

Fra Julijan je još jednom imao sreće. Imao se iz Gradca popeti do crkvice Svetoga Martina na Moseću i tamo ljudima održati misu. To su znali komunistički odbornici i upravo su mu spremili zamku: dočekati ga u bespuću krševitih oputina i ubiti. Čekali su u jednoj od ograda pored koje je fra Julijan trebao proći. Prije nego je naišao fra Julijan, naišao je pored zasjede stariji čovjek i kad je spoznao o čemu je riječ, usudio se priupitati.

- Ljudi, koga to čekate?

Nitko mu nije odgovorio, ali je on nastavio.

- Znadem ja. Sigurno čekate onoga vratra gradačkoga. Ubijte ga, majku mu ustašku. Nakoga ustaše nigdi nema.

Ponovno mu nitko ništa nije odgovorio, ali je čovjeku bilo jasno kako upravo čekaju fra Julijana. Nastavio je svoj put i kad je izmakao njihovom pogledu, požurio se što su ga noge brže nosile. Još je izdaleka ugledao fra Julijana što se zadihan penjao uzbrdicom, rukom pridržavajući habit što se svaki čas za nešto zaplićao.

- Vratre, nazad ajde. Čekaju te gori i ubiće te. Nema ni kilometar ovdalen, vidijo sam i nji i puške.

- Kako ću ljude ostaviti bez mise?

- Lako. Biži kući! Ljudi će viditi da te nema i gotovo. A oni gori neće ni sumnjati da sam ti ja kaza. Taman sam ti prid njima opsova mate ustašku.

- Hvala ti. I Bog neka ti vrati. Ja nemam čime.

- Da si živ i zdrav. I ajde, kako sam ti reka. Ako vidim zgodu, reću ja ljudima zašto nisi doša. Neće molitva propasti. Ima vrimena.

Fra Julijan se, slušajući savjet snalažljivog čovjeka vratio nazad, odustajući od naumljena puta. Još jednom mu je sreća bila blizu i još jednom je uspio izmaknuti pušci komunističkih nasilnika. Prvi put izmakao je Mandiću i Tomasoviću. Drugi su ga put spasile gradačke žene, treći put mu je pomogao nepoznat mosećki seljak.

- Dokad? Dokad ću imati sreće?

To nitko nije mogao znati, jer iskušenja su rasla kao gljive poslije kiše, a fratar je, uz svu tu silnu sirotinju, bio veoma jeftina i lako gubljiva roba. Ništa više. Preživljavali su samo oni izuzetno velike sreće.

 

Poglavlje osmo

 

Točno onako kako je to nekada radio Pajac, tako se grupa Ive Hrstića gubila u putovima i puteljcima Promine i Svilaje. Vjerujući kako mogu slomiti komuniste jedino puškom u ruci, poput drevnih hajduka i uskoka upadali su iznenadno, nanoseći štetu komunistima, strašeći ih, a onda se netragom gubeći. Drniške su komunističke vlasti dugo vremena sve činile kako bi ih uhvatile. Stavljali su im zamke, pretresali sela i zaselke i neprestano nešto tajanstveno izvodili.

Svijet je pričao potajno o Hrstiću, prepričavajući u zakucima i u mraku ono zbog čega se moglo na robiju i zbog čega se gubila glava. Tako je pokoju od tih priča čuo i fra Stanko Brčić. Njega je Provincijal poslao na ispomoć fra Roku Laboru, jedinom preostalom fratru u gotovo čitavom prostoru, a na smrt bolesnom od teške sušice. Bilo mu je malo godina, a strah se već u njemu toliko udomaćio da bez njega nije više mogao ni misliti. U strahu je upoznavao sve oko sebe, one što su bili pravi njegovi, istodobno i one druge, doušnike. Svakog je trenutka morao brzo misliti, jer komunistička je služba posvuda takvima kakav je bio zamke i postavljala. U strahu je stoga čuo za Ivana Hrstića i njegovih osam sudrugova za kojima su komunisti slali tolike potjere.

Fra Stanko se upravo bio vraćao iz škole kad ga je presrela neka gospođa.

- Trebaju mi krštenice za dicu. Moram ji u školu upisati. Kad bi mogla doći?

- Sutra sam u uredu čitav dan.

Gospođa je došla u naznačeno vrijeme, a fra Stanko joj je već bio ispisao oba papira. Gospođa se nagnula preko stola i počela jedva razgovijetno šaptati.

- Moram vam izručiti jedan pozdrav.

- Od koga?

- Pozdravlja vas Ivica.

- Koji Ivica?

- Naš Ivica. Hrstić. Ustaša. On bi večeras kasno želio doći do vas. Ako mu dopustite, on bi došao.

Fra Stanko se pomalo iznenađen gospođinim govorom, brzo uspravio, bijesno je motreći, shvaćajući kako je pred njim zamka i zavodnica. Podigao je papire sa stola i onda ih iskidao, zgužvao i bacio u koš.

- Van. I da mi se više nisi pojavila pred očima.

- Pa samo sam izručila pozdrav.

- Van. Rekao sam.

- Kakav ste vi svećenik? Pa ne možete me izbaciti iz ureda.

- Vidiš da mogu. Van.

Žena se pokušala oduprijeti, ali ju je fra Stanko uhvatio za rame, izveo kroz vrata, a onda ih za njom zalupio. Uznemiren je čekao ishod jer je već znao kako svako od ubojstava ili progona započinju sličnim posjetima. Čitavu noć ni oka nije sklopio. Sutradan se jutrom zaputio u školu. Prolazeći pored zgrade komunističkog komiteta vidio je kako je s balkona u unutrašnjost sobe skliznula upravo ona jučerašnja žena. Na balkon je izišao Kušpilić, onaj od dvojice braće što je minirao ulaz podzemnoga skloništa, a u kojemu su umrli zarobljeni njemački bojnici, a koji je sada bio šef komiteta, a i šef «ozne».

- Fratre, jesli li dobro spava?

Fra Stanko je samo odmahnuo rukom prešućujući pitanje i odlazeći za svojim poslom.

Hrstićeva hajdučka družina još je neko vrijeme uspijevala izmaknuti komunističkim zamkama, a onda se ipak dogodila nevolja. Među mnogima koji su ga potajno hranili i potpomagali u njegovu bijegu našla se izdajica. Našla se cura kojoj je vjerovao i u koju bi zadnju imao razloga posumnjati. Komunisti su mu preko nje ušli u trag. Ona ga je namamila u Badanj, a komunisti su ga u zamci ubili. Mrtvoga su Hrstića donijeli pred «oznine» prostorije i tu je tri puna dana ležao. Natjerali su čitav Grad da dođu do mrtvaca i vide ga. Neki su žalili i u strahu se pitali kamo sve to vodi, neki su pljuvali i psovali mrtvo tijelo nepokornoga ustaše, a neki su skidali odjeću te po mrtvacu pišali.

Hrstićev je brat došao do fra Stanka i zamolio ga da za mrtvoga Ivana izgovori zadušnice.

- Hoću, ali ne dolazite. Može se zlo dogoditi i meni i vama. Mise ću izgovarati zaredom osam dana, a vi se kod kuće molite.

Umjesto Hrstićeve obitelji svako je jutro revno dolazila ona žena što je fra Stanku bila izručila Hrstićev pozdrav. Ništa ne govoreći svako se jutro sa svojim molitvenikom pojavljivala među rijetkim svakodnevnim misnim posjetiteljima. Pravila se tužna i ucviljena. Nije ništa govorila, ljuta zbog izgona, sigurna kako je fra Stanko nije vidio ni poznao na Kušpilićevu balkonu. Fra Stanko se usudio pitati Hrstićevog brata kad su se potom susreli.

- Tko je ona žena?

- Kurva komunistička. Eto šta je! Ki ona šta je moga brata izdala. Ništa joj, vratre, ne viruj! Ništa ne viruj!

Kad su ga tog dana pozvali k bolesniku u Kadinu Glavicu, fra Stanko nije mogao ni pojmiti u kakvo će ga život iskušenje dovesti. Netom je ispovjedio bolesnika i zaputio se natrag u Drniš, na put mu je izišao nepoznat čovjek.

- Dođi, vratre, svrati. Imamo s tobom važno razgovarati.

Zaputio se za čovjekom mjereći ga od glave do pete i pokušavajući prepoznati njegovu iskrenost ili njegovu zamku. Čovjek ga je nakon nekoliko minuta doveo u neuglednu seljačku kuću u kojoj je sjedilo nekoliko ukućana. Čovjek što je pozvao fratra u kuću bio je tek rođak te obitelji, a domaćin je bio imenom Joso.

- O čemu se radi?

Zapitao je fratar pomalo tajanstvene ukućane. Nakon nekoliko trenutaka tišine domaćin je udario tri puta nogom u drveni pod, a onda se iz poda u kutu sobe podigao poklopac. Iz podzemnog je skrovišta izišao visok i krupan mladić.

- Vratre, ovo mi je sin. Bijo je ustaša i proša svu Bosnu, prispijo u Sloveniju. Tamo su ga bili zarobili partizani, a on uteka iz kolone i krijomice kući doša. Šta da radimo sada, jadni ti smo i mi, i on?

- I ja sada, zajedno s vama.

- Imaš li koju pametnu, jadan ti sam? Bi li mu se bilo pametno pridati?

- A koju bih mogao imati? Ako ga prijavim vlastima, izdajica sam. Ako ga ne prijavim, kriv sam vlastima. Ako se on prijavi, a onda strada, kriv sam. Ako se ne prijavi, pa strada, opet sam kriv.

- Išli smo kod onoga partizanskoga vratra, Tomasovića.

- Šta je on rekao?

- Da mu je najbolje pridati se. On jamči da mu se ništa neće dogoditi.

- Neće, e, neće! Puno je on dao jamstava, a ljudi nema. Misec dana puste na miru, a onda pošalju koga i ubiju.

- Toga se i bojimo, jadni ti smo.

- Što god vam rečem, sve je to rizično i opasno. Šta god odlučili, zaklinjem vas svim svetim, ne govorite da ja nešto o tome znadem i da sam kod vas bio.

Mladić se još neko vrijeme skrivao, a onda se ipak odlučio predati. Komunisti su ga pustili poslije kratke istrage čineći se kao da ih više i ne zanima. Mladić se veseo pojavio u Gradu, a onda svratio i kod fratra. Fratar mu je potiho uputio upozorenje.

- Puno vjeruješ, a nemaš komu vjerovati. Čudni su ovo ljudi i čudna vremena. Čini mi se, kad si već toliko snalažljiv, da bi mogao i granice se dočepati i prebjeći u inozemstvo.

- O svemu sam mislio, a onda sam zaključio kako nije dobro od kuće bižati. Ovde je najbolje.

- Bog dao, da tvoja bude istinita.

Prošla su gotovo dva puna mjeseca otkako mladića komunisti nisu ni spomenuli. A onda mu je sestra uspjela doznati kako su na jednome od svojih sastanaka komunisti odlučili jednostavno ga ubiti. Odredili su trojicu svojih poslušnika koji su ubojstvo imali izvesti. Kad je mladić konačno shvatio sestrine riječi i kad je uvidio kako se obruč njegove sudbine polako steže, pokušao se spasiti. Pričao je kako će pobjeći u inozemstvo. Ulazeći u vlak za Zagreb mnogim je doušnicima dao do znanja kako upravo bježi. Na otvorenoj pruzi kad se vlak udaljio od naselja i kad je povećao svoju brzinu, iskočio je iz vlaka i sakrio se u guštiku pored pruge. Kad se spustila noć, kriomice se vratio kući i ponovno sakrio u svome podnome skrovištu. Neko je vrijeme ostao skrovit u kući, a onda je doznao kako u selu postoji još nekoliko momaka istovjetnih njegovoj sudbini. Potajice su se našli pa je njih nekoliko odlučilo krenuti u šumu.

Nekoliko su mjeseci skrovište pronalazili u pustarama Svilaje i Moseća. U selo su dolazili pokatkad uzeti hranu, nastojeći uteći komunističkim zamkama. Zamci nisu uspjeli izmaknuti. Mladić je imao curu u rubnome dijelu Polja, već zaručenu, i mislio je kako je kod nje i njene obitelji najsigurniji. Iako nikoga nisu ni napadali niti su što komu odnijeli, od malog se svoga automata nije nikada rastajao. I tog je predvečerja čekao pravi mrak kako bi mogao vidjeti zaručnicu, mirno jesti, a onda se ponovno izgubiti u šumi. Kad je večerao i oprostio se od zaručnice, djevojčin ga je otac pratio do šume. Kako je u hodu još držao u ruci komad kruha i jeo, strojnica mu je s ramena spala na ruku. Djevojčin mu je otac pritrčao pokazujući kako mu želi pomoći. Mladić mu je prepustio strojnicu ne pomišljajući na nikakvo zlo. Kad je tast uzeo njegovu strojnicu, zaostajući koji metar za njim, mladić se, još jedući zalogaj okrenuo. Tast mu je u prsi ispalio čitav spremnik strjeljiva. Polako padajući, sada s krvavim kruhom u ustima, skončao je na ledini, trnući polako začuđen i iznenadan pogled.

U posvemašnjoj nesigurnosti, omrknjujući, a da nisu bili sigurni hoće li osvanuti, pučanstvo cijeloga kraja nalazilo je svoje mjesto u crkvi i tišini. Komunisti su očekivali nešto sasvim drugo. Taj opijum, kojim je narod opijen svim su silama pokušali ukloniti, ubijajući masu svećenika i tek sretnike puštajući i preživjeti i raditi, postajao je sve snažniji i vidljiviji. Nije bilo mise bez mase svijeta. Zato su komunisti pokušali uništavati. Svetkovinu svete Barbare, rudarske zaštitnice proglasili su nevažećom, a njezin su kip iznijeli iz rudnika i bacili. Proglasili su svetkovinu radnim danom, ali se malo tko od rudara pojavio na poslu. Ni Božić nije bolje prošao. Naredili su kako svi radnici moraju za Božić raditi, ali ih ljudi nisu poslušali. Od nekoliko tisuća rudara nije ih se moglo naći tog božićnog jutra niti tridesetorica. Prepune crkve nisu označavale veselja. Po završenim obredima ljudi su odlazili svojim kućama, preskačući kolo, igranke i uobičajeno pučko veselje.

Partizansko bratstvo i jedinstvo i ravnopravnost narodna počeli su hlapjeti već u prvoj poratnoj godini jer su Srbi snovali svoj stari velikosrpski san. Doznalo se to kad je Ilija Čolović, radnik ugljenokopa u Siveriću, u svatovima gdje je bio kum, zaboravljajući svoju komunističku Partiju čiji je bio član, počeo govoriti kako će se uskoro vratiti kralj Karađorđević, a kako će Brozu dati neko drugo, manje važno mjesto. Govorio je kako se Srbi već spremaju preuzeti veću i važniju ulogu u novoj politici i kako se već za to mnogi spremaju. Pričao je i to kako Vjeku Širinića i nisu ubili “špiljari” kako se ljudima govorilo, nego su u tome ubojstvu prsti zastupnika Sučića, jer da je Širinić živ bio, nikada Sučić ne bi prispio u Beograd.

O “špiljarima” i “križarima” sve se više čuje i čitav kraj bruji o pobunjenicima u šumama i planinama. Dolaze glasovi kako su ti “nepoznati” u Ramljanima ubili četvoricu ljudi, a opet drugi glasovi kako su se u kamionu survali u provaliju. Riječ Hrvatska gotovo gubi svoj prizvuk i već komunistima postaje sumnjiva. Dva siverićka mladića, dva Ramljaka zapjevali u gostionici “Još Hrvatska ni propala”, a narodna ih vlast osudila na robiju. Sudac Mrduljaš predvodio je sudsko vijeće, a porotnici Širinić i Pranić, uz tužitelja Krstu Ivaza, svađali su se samo oko visine kazne. Mladići da su izazivali, ali partijaši nisu imali predočiti koga su izazivali.

Još mnogim komunistima nije presahlo govoriti o Državi bez poreza kad se ta strašna riječ obrušila na pučanstvo gore nego ikada. Ne samo da ima poreza nego nema toga tko porez neće platiti. Vlast naređuje tko što ima dati za porez, a nitko ne pita ni na kojoj se osnovi propisuje i može li ga čovjek platiti. Nestalo je posjednika i trgovaca, kulaci su ostali tek s minimumom, na pomolu je bila glad. Nitko ništa nije pitao: porez se platiti morao.

Kulak: kako to strašno zvuči. Već odavna su svi imućnici objesili gaće na štap. Nije više postojalo ni trgovaca, ni posjednika, niti privatnika bilo koje vrste. Kulak je mogao postati svatko, posebno onaj na koga se obruši Odbor. A taj komunistički prisilni organ stalno je snižavao razinu riječi kulak i određivao tko što na svome posjedu ima kao višak. Višak žita, višak mesa, višak vina, vune, tkanine. Nitko nije smio pitati je li dovoljno obitelji to što su odbornici propisali kao dovoljno. Kulak je mogao biti svatko tko nije bio proleterski udružen u Radnu zadrugu. Odbornici su poput termita, u grupi do dvadesetorice ovršnika, obilazili kuću po kuću. Određivali su visinu porezne sume. Kad je prozvani kulak ne bi mogao isplatiti u gotovini odmah su pristupali ovrsi. Odnosili su iz kuće sve što su nalazili: hranu, namještaj, odjeću, pokrivače. Događalo se posvuda da obitelj na koju su se obrušavali jednostavno ostane bez igdje ičega. Kad bi netko od poreznih obveznika uspio isplatiti u gotovini iznos što su mu je odbornici propisali, njegov je mir trajao tek jedan dan. Odbornici su već sutradan dolazili ponovno, sada s novim poreznim obračunom. Ako je netko dan ranije uspio uplatiti svoju poreznu obvezu sutradan nije više mogao jer bi mu odbornici napisali takav iznos o čijoj se isplati nije moglo ni sanjati. Kad bi čovjek priznao kako nema mogućnosti takav porez platiti, odbornici kao da su to i čekali. Pljenidba bi odmah započela jer njima je bilo puno draže u ime poreza odnijeti meso, odjeću ili namještaj, nego li nosati novce za koje ionako nigdje i ništa ne možeš kupiti.

Po uzoru na svoje lenjinističke učitelje, komunisti su propisivali što je komu u mjesecu potrebno. Devet kilograma kukuruza i šezdeset dekagrama pšenice bile su mjere koje su morale hraniti seljačko ljudstvo. Da čovjek miruje i da je ko talijanski pjevčić možda bi mu to i dostajalo. A kad čovjek svakodnevno kopa, krči ili radi sve moguće težačke poslove, usto krupan, kao od brda odvaljen, tada mu nema druge nego gladovati. A kad čovjeku tog podneblja usto netko odnese vino iz konobe i onemogući popiti čašu, nema mu druge, nego li svisnuti od jada i nevolje.

Tiha mržnja skupljena kao čir u seljačkim dubinama ništila je svaku pomisao na povjerenje u novu, toliko hvaljenu proletersku Državu. Sila, samo greza sila u teroru i svakodnevnom progonu odvraćala je ljude od pobuna. Neki su bježali u “špiljare”, novovjeke hajduke, što su se počeli skrivati od progona u mosećkim i svilajskim špiljama i pećinama. U zadnje su doba orobili Zadrugu u Kljacima. Uz njih se povezuju mnoga tajanstvena zbivanja, zbog kojih “ozna” svaku noć naoružana trči po brdima i čukama. Da su vremena kuma Paje, eh, bilo bi tako lako. Njegovi su hajduci imali što i ukrasti. Kud ćeš sada? Sve sirotinja, na kaši kukuruznoj i smrekovim bobicama. Tko zna više što je ovan, janje, što li tele ili čaša mirišljivog opola? Odavna su ih pojela večernja odbornička sijela u znak novog doba i u ime poreza.

Predratni načelnik Adžija poznat po nosanju zastava za više vjetrova ni sam se nije snalazio. Počeo je u svoje ideale sumnjati.

Nije mu se svidio stalan progon, smrti i ubojstva što je o njima slušao svakodnevno iz svakoga zakutka, čim bi ljudi bili sigurni kako nije milicija blizu. Bio je u Zagrebu i išao se žaliti Bakariću na ponašanje milicije i vlasti. Kad se vratio iz Zagreba, bio je još zbunjeniji. Sa sobom je donio priču o sumnjivome Titu. Čuo je u Zagrebu, na sva se usta priča kako Tito svira klavir, govori nekoliko svjetskih jezika i kako nije ni nalik na onoga kumrovečkog bravara. Visoka je roda, uglađen gospodin, ni nalik onome hochstapleru što je krao, pljačkao i provaljivao po Zagorju i Zagrebu, pustopašan i pokvaren, tako da je za njim žandarmerija stalno trčala. Taj Broz nije ni znao što je klavir, a što se jezika tiče, nije znao ni svoga. Pitanje je, Adžija je o tomu razglabao, tko je ovaj i gdje je onaj stari. Čisti posli svakako nisu.

Nije Adžiji drago što hrvatski seljak, želeći do bilo čega doći, mora se pokloniti Srbinu, njegovom milošću dobivajući zatražene mrvice, kao da ovo nije nova nego stara Jugoslavija. Ne razumije tko smije i tko može zatvoriti u logor hrvatske momke jer su u gostionici zapjevali stare hrvatske pjesme. Ne može se načuditi zašto se pored jugoslavenske ne vješa o svetkovinama i hrvatska zastava. Zar ovo nije Hrvatska država? Zar se polako vraćaju stara vremena? Kud vodi ovo sve nasilje, ludost i beznađe?

Tajnika Kotara Crnčevića nisu morile Adžijine brige. Naprotiv. On je bez uvijanja tvrdio što su drugi tek smjeli u zakucima šaptati.

- Jest, istina, ovo je diktatura. Držimo narod pod terorom i želimo ga držati pod terorom jer ne želimo da nam se iz uzda odveže. Stiskamo i još ćemo više stiskati. Ima da nas se svi i u snu boje.

Seljaci nisu imali čime prehranjivati mnogobrojnu djecu. Gagin se i pored najbolje volje nije mogao dosjetiti čime bi mogao trgovati. Odavna je uvidio kako je s vragom tikve sadio, te je odavna i postao sumnjivac onima što su ga svesrdno pokušavali uvući u svoja djela i zlodjela. Jolkas, Dripac i Muta nisu se odavna ničemu više čudili. Kad su se do sita najeli pure i varenike, sami su sebe prozivali bogatim kulacima. Svetina i Čvorak nisu se omastili mjesecima. Zato je Svetina uputio molbu fra Ivanu Ušljebrki.

- Vra Ivane! Dede, onu kazivaj o lisici. I glasan budi. Znaš da ti ja slabije čujem.

- Ajde, jadan ti si, kako ti nije više dodijala. Uvik isto. Lisica ko lisica.

- Svedno. Ajde kazuj. Radi mrsa.

Fra Ivan je najprije nekoliko puta zatreptao jednim okom, zatim je obadvije ruke stavio na trbuh iznad pasa, zagledao se u daljinu iznad mirne vode i otpočeo svečano svoju pjesmu.

- Lisica je poljem tumarala, ne bi li se čega dočepala.

Kad je zastao, Svetina je nestrpljivo zatražio dalje. Čvorak je također napetim ušima iščekivao nove stihove.

- Dalje! Pivaj dalje!

- Da je digod kakav batak tusti. To mi želi moj želudac pusti.

- Tu stani. I pitaj, kad smo mi vidili batak tusti? Kazivaj ako znadeš?

- Diko, teško da bi se sitijo. Izili oni od poreza.

- Teško da smo mesa vidili cilu ovu godinu. Jest da ja slabije vidim, ali pamtim. A nisam upamtijo.

Čvorak je protresao glavom želeći istresti iz nje kad se posljednji put u Samostanu nešto mrsna jelo.

- Ovoga je trena bolje i lisici. A nami, da je nami doći i do kakva čvarka.

- Da je i do cicvare. Da meni jedan težak cicvaru kad sam iz Karina odijo u Banjevce. Diko moja, još je nisam zaboravijo, neka je od toga doba dabi dvadeset godina.

- Dobro se ne zaboravlja nikada. A di smo sada? Sriću da im đava lipi odnese. I onima ko ji je vamo dove.

- Sad neispravno govoriš. I sad te napast povalila. I vi svitovnjaci ne znate ništa nego psovati. Neću vam više kazivati pisme, kad ste taki.

- Ajde, isti si vra Petar. To si sigurno od njega naučijo.

- Ne smiš dozvoliti da te Napast valja. Ni onda kad se mrsa nisi omrsijo isto ki ni lisica.

- Dašta ću. Lipi da ji đava odnese. Ni lisici nije vako štumak zapeka. A kad počme zavijati, na nju bar niko ne grinta.

Tako su se na klupi pored porte vazda prepirali svitovnjaci Joso Svetina i Stipan Čvorak protiv redovnika fra Ivana Ušljebrke. A da je bilo njima dvojici ostati bez ono njihova đavlekanja i da je fra Ivanu bilo oduzeti pravo svjetovati uvijek na grijeh spremne svjetovnjake, a što bi od njih ostalo? Gladni su bili sva trojica. Barem su mogli svaki dan, eto tako, jedan drugomu biti to što su bili. A što je vrijeme više odmicalo kao da su postajali trojstvo. Što bi bila Rijeka i Otok da na njoj nije bilo njih trojice. Bila bi siromašna, pusta, bila bi neka Rijeka koju nema tko voljeti. A njih trojica bili su joj prijatelji i onda kad su zavidjeli lisicama i kad su se svakodnevno barem jednom posvađali.

Drniški župnik tog je dana naredio da se ukućani do mile volje najedu pure i varenike. Skuhala kuharica sve kako je bilo naređeno. I dok su fratri jeli pohlepno svoju puru i mlijeko, navratio k njima susjed Mate Živković. Pozvao ga župnik k stolu.

- Ajde k nama. Ima pure i varenike.

- Paroče, ma je li to moguće?

- Šta, Mate?

- Da drniški Parok, drniški dekan za ručak ide puru i vareniku?

- Gledaj je. Žuti se. A slatka.

- Paroče, paroče! Di smo mi ovo došli? Da drniški župnik spane na puru i vareniku. Iđem odma ća. Ne mogu ovo ni slušati ni gledati.

Mate je zalupio vratima na župnoj kući i čim se našao na ulici iz sveg je glasa počeo psovati Grad u kome župnik jede puru i vareniku.

- Šta mu je? Da nije prolupa?

Pitali su se tako ljudi što ih je Matina vika natjerala na vrata kućna i prozore. Šef komiteta Kušpilić s balkona je priupitao Matu.

- Šta vičeš? Koga psuješ? - Grad u kome Parok ide puru i vareniku.

Kraj “oznine” zgrade oznaš je naredio Mati da ne psuje.

- Otkad je zabranjeno psovati? Ako je to nezakonito počmi odma od komiteta hapsiti. A ja psujem Grad u kome Parok ide puru i vareniku.- Ajde k vragu i ti i Parok. Koga briga šta Parok ide.- Ja bi tebe posla vragu, ali ne bi te primijo. Zato je najbolje da ostaneš di jesi.- A di sam? Di ja stojim?

- Stojiš na balkonu. I stoj tu. A take ni đava ne bi primijo.

 

Poglavlje deveto

 

Kotar drniški imao je početkom lipnja te zloglasne četrdeset i sedme godine provesti izbore za kotarske delegate. Nisu ljudima bili nepoznati izbori jer su do prije rata bili sudionici svih mogućih izbornih kampanja, nego su se čudom čudili komunističkome konju koji jedini trči i jedini mora pobijediti. Samo kandidat koga odredi Komunistička partija ima pravo biti na listi, nitko više. Čitav se Kotar složio s time, osim seljaka u Mirlović Polju.

- Mi oćemo za kotarskoga delegata Antu Buzova. Ako njega stavite na listu, mi izlazimo na biralište. Ako nećete, mi na biralište ne izlazimo. Eto vam, pa ga sami birajte.

Seljaci su bili uporni i nepopustljivi. Tajnik kotarskog odbora Crnčević jasno je i glasno odredio: delegat će biti Mate Buzov, dosadašnji pročelnik. Izbrisao je ime Ante Buzova s liste i na nju napisao Matu Buzova.

- Delegat će biti Ante Buzov.

- Neće, nego Mate Buzov.

- Kad je tako, odosmo mi svojim poslom.

Jedan po jedan mještanin sela s izvora Čikole otišao je svojim putem. Tajnik Crnčević i Mate Buzov začuđeno su se gledali ne razumijući da ih se i poslije svega što se zbivalo seljaci ne boje. Njihova začuđenost nije značila i njihovo odustajanje. Sljedećih nekoliko dana obilazaili su od kuće do kuće, prijeteći seljacima i podmićujući one za koje su mogli povjerovati kako se mogu za sitno kupiti.

- Mate Buzov mora proći. Pazi što bi ti se moglo dogoditi, jer Ante Buzov je ustaša, a Mate Buzov komunist. Na čijoj si ti strani? To ja tebe pitam? Na čijoj si ti strani?

Za nekoliko dana selom je zavladao mir i muk. Seljaci su šutke odustali od daljnjega bojkota, Mate Buzov je ostao na listi za kotarskoga delegata, a Antu Buzova su imenom pretresali u “ozni” ne bi li čime i potvrdili njegovo ustaštvo.

Tako su kotarski izbori bili spremni, a svi delegati su bili komunistički delegati. Da ne bi tko posumnjao u komunističku demokratičnost, stavljali su tri glasačke kutije. Prva je bila komunistička i na njoj je bio ispisan komunistički delegat. Na drugoj nije bilo ni imena ni natpisa, a treća se zvala “crna žara”. Čuvar prve žare slušao je zvuk ubačene kuglice. Kod druge kutije glasač je već morao pokazati ruke bez kuglice, a onaj tko se usudio kuglicu baciti u “crnu žaru” upisivao se u sumnjivce. A biti sumnjivac u lipnju četrdeset i sedme? To ti je gore nego da ti netko zaprijeti atomskom bombom. Čuvar “žare” brižno je bilježio tko je gdje koju kuglicu ubacio. A njegove zabilješke nisu bile daleko od “oznina” oka i nisu bile nedostupne odbornicima za procjenu poreza i nameta.

Drniški Kotar imao je izabrati svoj Izvršni odbor, a među svijetom pronio se glas kako dotadašnji predsjednik i potpredsjednik neće biti ponovno birani u odbor. Pričalo se kako je tajnik Crnčević već premješten, a predsjednik Skelin također se uklanja. Za predsjednika Kotara bi trebao biti postavljen Sučić, “narodni” poslanik, a za tajnika Lovrić iz komiteta. Kad su pročitali devet kandidata što ih je Partija odredila za izbor, nemalo se iznenadio Sučić jer to što je želio nije mu se ostvarilo. Sučić je tada ispred svih zatražio riječ.

- Drugovi, nemam ništa protiv ove liste, ali želim znati zašto je s liste izostavljen Skelin, dosadašnji predsjednik?

Skelin se ustao i ponizno odgovorio.

- Drugovi, ja vam se zahvaljujem na povjerenju, ali se ne osjećam sposobnim za tu dužnost.

Sučić ga je prodorno pogledao, a onda nadodao.

- Kako to da tako do danas nisi govorijo? Ali, ajmo dalje. Ka šta vidim, na listi je Mate Buzov. On se s liste ima isključiti.

- Zašto? Pa Partija određuje.

- Drugovi, Matu Buzova nije tilo na listu njegovo čitavo selo. A kad nije proša na listi, onda je terorom utjera svoje ime na listu. Kad ni to nije išlo, onda je stavijo pištolj protukandidatu na čelo i zatražijo: ili se odreci liste, ili se odreci života.

- Šta udi? Ante je Buzov svakako ustaša. Je li zabranjeno partizanskome prvoborcu staviti pištolj ustaši na čelo?

- Drugovi, Mate je Buzov pištoljem skupljao za se glasove. Postavlja se pitanje koja je komisija nadgledala izbore i šta je rekla kad je vidila kako kandidat pištoljem otima kuglice ljudima iz ruke? Kakva je to komisija? A i ono da je Mate Buzov partizanski prvoborac, i o tome se može razgovarati.

- Kako nije?

- Lako nije. Znadem i ja ponešta, jer i ja sam bijo tamo. A Mate Buzov je lupež, kriminalni tip. Još prije rata dopa je pržuna jer je napravijo zlodjela i osuđen na godinu i po zatvora. Poveselijo se bijo Talijanima, a kad su oni potvrdili kako je lupežima misto u zatvoru, pobiga je u šumu i sad je prvoborac. O ovome bi štogod mogao reći i državni javni tužitelj Ivaz.

Tužitelj Ivaz stavio se na stranu Mate Buzova.

- Drugovi, što je tko radio za bivših režima i čime je tada bio kažnjen to se nas ne tiče. Mate Buzov vjeran je radnik Partije, te stoga i nemam primjedbi na njegov rad.

Mate Buzov skočio se kao ris i zaprijetio Sučiću.

- Kad te se dočepam, živa ću te poisti.

-Drugovi, ovaj i ne zna ništa nego prititi.

Buzov mu nije ostao dužan.

- Je, tebe ubi znanje. Čim dođeš u Beograd i čim te vide, odma znaju koja je ura. A ja ću znati kako se tebi izbijaju zubi.

- To ti pritiš? Meni, «narodnom» zastupniku, prid čitavom Partijom? I nikom ništa?

- Drugovi, dosta, pristupamo glasovanju.

Po glasovanju predoložena je lista dobila šesnaest potvrdnih i tri protivna glasa. Videći rezultate izbora Sučić se razljutio i iz protesta napustio skup. Tajnik Crnčević javio se za govor.

- Drugovi, bez obzira što je Sučić teško optužio Buzova za predratno zločinstvo, Buzov nije smio prijetiti. To što je rekao prijetnja je poslaniku cijelog jednog kraja, te stoga i velika sramota. Predlažem stoga da se Mate Buzov isključi s liste. Ovo je razlog da Buzov ne može biti niti članom izvršnog odbora.

Buzov je skočio kao oparen. Bijesnim je riječima preduhitrio Crnčevića.

- Ne morate me ni isključivati. Sam se isključujem. I ne birajte me nigdi više. I ne dirajte me. Lipi da vas vrag odnese. Sve skupa.

- Ostavka se uvažava. A ovo zadnje ka da nismo čuli.

Tako je određena lista kandidata za upravu Kotarom. Otpala je ona Sučićeva lista, a i ona Skelinova. Nekoliko dana kasnije Lemo, šef političkog odsjeka Partije, pročitao je listu osoba određenih za biranje: Kotarska jugoslavenska narodna fronta donijela je odluku da se izaberu Ivić predsjednik, Perišić potpredsjednik, Lovrić tajnik, Lemo, Pranić, Knez, Kalin...

- Ima li tko što protiv ove liste? Ako ima neka digne ruku.

Lemo je zaviknuo okupljenima. zatim je još brže, i ne čekajući da tkogod štogod reče i donio odluku.

- Ova je lista izabrana.

Nazočni su se pomalo u čudu gledali. Jedan od nazočnih prezimenom Čupić odvažio se priupitati Lemu.

- Zašto tako brzo? Skupština bi tila da glasovanje bude tajno.

- Glasovanje je bilo. Nema drugoga glasovanja. Kako bi to bilo da se dva puta glasuje za istu stvar? Zbor je završen. Možete ići kamo želite.

Lemo je završio. Članovi su se u čudu gledali i još čudnije razišli. Mislili su kako će u tajnome glasovanju izabrati Skelina. A Ivić kotarski predsjednik? Svašta.

Kad se pročulo kako je Nogavica novi kotarski predsjednik svi su mislili da je to neka šala, doskočica. Nogavica je bio mlinar, čitav je svoj život proveo na Slapu, nije znao ni čitati ni pisati. Partija ga primila u članstvo jer je u posljednje vrijeme bio “aktivan”. Kad je Sučić postao “narodnim poslanikom” i kad se iz Beograda vratio noseći pod rukom dva praščića, psujući glazbu što ga je dočekala jer će mu prasad uteći, mnogi su ljudi toga kraja mislili da se nema što gore dogoditi. A od najgorega uvijek ima gore.

Kako se ta vrsta «pulitike» bila dovaljala do Dripca, Jolkasa i Mute, pored sveg opreza i pored opomena što ih je Jolkasu upućivala žena svaki put naglašavajući «da muči, jezik mu đava crni slomijo»,  tako su i oni počeli o tomu govoriti.

- Đerma. Da nisi iša u školu moga si sada biti kotarski načelnik. Vidiš li kako je to uspilo Nogavici. Ne zna ni jednoga slova.

- Ako je po tome, moga bi i ti biti kotarski načelnik. Šta ti vali? Blesav si, ružan ki ponoć, a jezičina ti za tri advokata. Muta, reci, ako nije tako!

- Imaš jednu zapaliti?

- I tebe odnijo đava. I tebe, i duvan, i lulu, i cigaru. Kakav si ni tebi ništa ne bi valilo za načelnika. Tražu lude, ne tražu pametne.

Doktor Skelin tu je večer s posla došao ranije nego obično i čitavu je večer proveo samujući. Kad je već bila kasna noć i gotovo se ponoć primakla, zavikao je iza svega glasa, zovući susjedu.

- Mande. O, Mandeeeee!

- Šta je dokture. Već sam legla.

- Ajde ustani i nali onaj dvolitraš. Žedan sam.

Mandin se muž odmah umiješao.

- Lezi, da se nisi pomakla. Ko je vidijo u ovo doba piti.

Kako Manda nije dolazila, a vrijeme odmicalo, doktor je ponovno zavikao.

- Mande! Ajde uzmi onu Jokinu domižanicu od pet litara i nalij, pa da se možemo napiti. Žedan sam.

- Ustaj, šta čekaš! Brže, kad doktur govori.

Tako su se doktor i njegov susjed Joko gasili u velikoj žeđi, mrakom okruženi i spremni iskapiti do posljednje kapi.

- A da ulijemo koju kap? Da ne bude prižestoko, dokture!

- Kad piješ, ne vodni. Za to ćeš imati vremena.

- A kako to da ti, dokture, vino nije odbor popijo?

- Bi oni. Ma boje se da ih ne otrujem. Da nisam to što jesam, davno bi mi tkogod glavu bacio pred nogavice.

- A tu smo, dokture! Nogavica nam je predsjednik Kotara.

- Je, čuo sam. Imamo se čime hvaliti.

- Da su jako, jako učeni?

- Jesu. Čitavi odbor nije uspio skupiti pučku školu. Možeš misliti kakvi su to znalci kad im je Pranić najpismeniji. Ma jednoga se ti čuvaj. I to ne zaboravi nikada, makar to govorili pri dobru piću.

- Šta to, dokture?

- Oni ne znaju čitati, ali znaju ubiti. Što su nepismeniji i neukiji to ih je lakše uputiti kamo ne treba. Zapamti, izleti li ti štogod protiv Nogavice, neće te spasiti ni jedna škola. Zato idi leći. A to što sam ti rekao, ne govori ni Mandi. A sad, ajde k vragu pijan. Opet si mi poloka više od dvolitraša.

- Oba, oba, ajte k vragu. Ko me namiri na pijančine u kući i isprid kuće? I ne vičite toliko. Čuje vas se do Knina. Vrazi, pijani.

- Ti, ženska glavo, muči. Leći ajde! Šta tu stojiš na prozoru?

- U Antifašistički front žena ću ja. Pa ćemo onda čuti oćeš li tako govoriti!

- Dokture moj, pa mi ne znamo s kim živimo. Slušaj joj pogana jezika!

- Ne znamo ni di živimo čim je Nogavica kotarski načelnik.

Poglavlje deseto

 

One što su nekada Talijani zvali banditima, a starojugoslavenski žandarski narednici odmetnicima, a još odranijega hajducima, te iste su komunističke vlasti zvali špiljarima, a ponekad i križarima. Znajući što ih čeka predaju li se komunistima, oni što su bijegom ili kakvim drugim načinom uspjeli preživjeti pokolje na Bleiburgu i Križni put svibnja 1945., a znajući i što ih čeka uspiju li ih Englezi zarobiti, odlučili su se skrivati po planinama i šumama. A kako je trebalo jesti, a u šumama uvijek i nema naročitog izbora, morali su pokazivati svoje tragove. Pokatkad, znajući da su ljuti neprijatelji komunistički, iz osvete su pravili prepade na komunističke vlasti ili svečanosti, svjesni kako im je svejedno umrijeti, pa su sa sobom u smrt htjeli i komuniste povesti. Ali ni komunisti nisu mirovali. Od jutra do večeri, bez sveca i praznika, komunistički su oznaši jurili brdima i dolinama tražeći špiljare i križare, teško kažnjavajući i sumnju da bi im netko dao čašu vode. Svakoga tko bi se usudio dati špiljarima i čašu vode nazivali su suradnicima neprijateljskim i špiljarskim jatacima. A tko je neprijatelju jatak, znalo se što ga čeka.

Krajem kolovoza te 1947. godine, na dan pravoslavne svetkovine Velike Gospe kad se sa svih strana okuplja svijet kako bi trgovao ili što kupio, a ponajviše i onaj svijet što je došao vidjeti tko što prodaje i tko što kupuje, odjeknula je teška eksplozija u drniškome Budišinom oboru. Bilo je skoro pa ponoć. Po zaglušnoj buci slijedili su krikovi i zapomaganja ranjenih. Jedno je beživotno tijelo ležalo u lokvi krvi, a sedmorica su prostrijeljeni krhotinama bombe, zapomagali pokušavajući zaustaviti vlastitu krv i gledajući vlastite iskidane organe.

- Tko napravi ovo, majku mu razbojničku?

- Križari, tko bi drugi?

Tako je odmah milicija utvrdila počinitelje i krivce. A krivca nitko nije vidio niti pronašao. Čitav će događaj ostati tajnom.

Pričalo se da je počinitelj imao namjeru raznijeti zgradu komiteta Komunističke partije. Oni koji imaju iti malo soli u glavi odmah su mogli znati da je to mjesto jedino s koga se upravo napad na komitet ne može izvesti jer je komitet na suprotnoj strani ulice. Da je bomba onomu tko ju je želio baciti na suprotnu stranu ispala te se otkotrljala među pripite ljude, malo je vjerovati. Što se zapravo dogodilo, pored sve priče preživjelih svjedoka, ostat će tajna. Kad su fratri u drniškoj župnoj kući jutrom rano čuli za događaj što ih je tu noć o ponoći razbudio, slutjeli su veliko zlo. Stari pomoćnik tužnim je i zabrinutim glasom tako govorio župniku gradačke župe fra Julijanu, koji je tu noć u drniškoj župnoj kući prenoćio.

- Moj fra Julijane, nije mi ovo drago. Gdje puklo da puklo, to će sve po nama pasti.

Komunistička je milicija vršila istragu. Odmah je uhitila sedmoricu Hrvata. Slipčević, Mianović, Zoričić i drugi sumnjivci proveli su gotovo mjesec dana u zatvoru, a onda su pušteni. Nitko ih ništa nije pitao niti ispitivao. Upravo to pojačavalo je sumnju u događaj. Ljudi su ustvrdili da uhićene “ozna” ne ispituje jer zna već tko je počinitelj, a to uhićenje služi njihovoj svrsi.

Od bombaškog napada u Budišinom oboru prošao je već čitav mjesec dana, a “ozna” i milicija još su uvijek pročešljavale okolna sela, ispitivali seljake i privodili sumnjivce. Pronio se glas kako je neki četnik iz Baljaka sve odao “ozni”. On se jedno vrijeme skrivao sa špiljarima. “Ozni” je odao sve kuće u koje su špiljari dolazili i u kojima su nalazili pomoć ili zaštitu. Privedeni su kao križarski jataci Pilip Gotovac, Ivan Matić i Ante Buzov. Istraga je trajala, zatvori su se punili i punili, a nitko još nije mogao proniknuti ni kraja ni namjere.

U ime križara i špiljara neki su pokušali skrivati svoja vlastita zločinstva. Tako je jednu noć u listopadu probudila vika ljudstvo što se spremalo na spavanje na vrhu Drniša, na cesti za Miljevce i Slap. Poreznik Riste Subota kričao je i derao se iza svega glasa zovući pomoć. Za čas se već skupilo ljudstvo, a nije trebalo dugo pa da i milicija sazna o čemu se radi.

- Napali me križari. Odnijeli novac i sve papire. Čini mi se da su ubili Klasnića.

Naoružana milicija izišla je na mjesto napada. Našli su mrtvoga drugog poreznika, ali i ništa više. Nikakvi tragovi nisu ukazivali na nazočnost veće grupe napadača. Svejedno, nekoliko narednih dana milicija je privodila seljake okolnih sela i držala ih u istrazi. A onda je kao sumnjivca privela Subotu.

- Jesi li ti ozloglašeni kockar? Jesi li nekoliko dana prije Klasnićeva ubojstva izgubio na kockanju čitavo brdo novaca? Ako ste vas dvojica imali mogućnost autom se s Miljevaca prevesti do Drniša, zašto ste petnaest kilometara pješačili noseći više od šest tisuća dinara? Kako to da si ti cipelom udario napadača, a on onda umjesto da ubije tebe, ubio Klasnića? Priznaj, jesu li ovo čudni događaji? A pitamo te, da i ti nemaš u napadu svojih prstiju?

Nekoliko dana kasnije Subotu su pustili na slobodu, a također i nekoliko privedenih i uhićenih seljaka. Neke i nisu. I nadalje se skrivalo njihova imena i u potaji držalo u tamnici.

Da je čitav slučaj imao veze sa svećenstvom, uskoro se bilo i pokazalo. “Oznin” četnički svjedok iz Baljaka, koji je miliciji kazao tko su sve jataci križarski u Petrovu polju, prokazao je seljake Gotovca, Šarića, Božića, Gotovca, Šarića i Skeju. Tko u ruke “ozne” dospije i koga ona nešto priupita, nema mogućnosti da taj ne prizna. A služba koju je u tom kraju još od krvavog partizanskog ulaska u Drniš 1944. osnovao Ilija Grubić nikada nije imala ni jednoga slučaja “nepriznavanja krivnje”. Ljudi su sve priznavali, sve što bi Grubić od njih tražio. I potpisivali. Čak i kad nisu znali pisati. Pa propitivati se jesu li u “ozni” navedeni seljaci “sve priznali” nema ni potrebe. Dakako da su “priznali”. Sve, ama baš sve. A priznali su kako je župnik gradački fra Julijan glavni suveznik križara i špiljara. Čim su to priznali šef drugoga udbina odjeljka za Dalmaciju, Mirko Rončević, žurno je izdao nalog za uhićenje.

“Na temelju manjkavih agenturnih podataka te materijala koji je proizašao iz istrage nad grupom glavnih jataka špiljarske grupe Bogića, kotar Drniš, iz čega proizlazi neprijateljski stav naprama postojećem poretku u zemlji, aktivni neprijateljski rad i veza sa špiljarima, predlažem da se uhapsi i stavi pod istragu Ramljak fra Julijan, župnik u selu Gradcu, kotar Drniš, rođen 5. 11. 1919. u Siveriću, kotar Drniš, svršio franjevačku gimnaziju u Sinju, a bogosloviju u Makarskoj.

Za vrijeme okupacije osjećao se ustašom, kretao se stalno u njihovu društvu te propagirao ustaška načela i rovario protiv NOP-a. Po oslobođenju zauzeo je jednak neprijateljski stav u odnosu prema svemu što je narodno a u tu svrhu osim ličnog kontakta sa seljacima, koristi i svoje propovijedi u crkvi. Vrlo je aktivan u skupljanju i privezivanju omladine uz sebe i crkvu s namjerom da ih odvaja od omladinske organizacije i rada u okviru N.F-a.

I ako mlad svećenik kod naroda, neprijateljski raspoloženog prema NF-u, usljed svoje aktivnosti i ozbiljnosti u vršenju svećeničke dužnosti, uživa ugled. Nekarakteran je i prefrigan. Ekonomski je dobro obezbjeđen, jer ga pomažu i izdržavaju reakcionari Petrovog polja. Njegova brojna familija je bila i ostala ustaški raspoložena. Brat Marko aktivni ustaša je napustio kraj 1942. g. i otada se za njega nezna.

Preko saradničke mreže i istrage nad jatacima bande utvrdili smo slijedeće:

1. da je 1944. g. učestvovao u raznošenju imovine fra Ivana Tomasovića u selu Širitovcima, kad je ovaj stupio na oslobođeni teritorij i to u momentu kaka su ustaše pljačkali i raznosili istu imovinu.

2. da je u proljeće 1946. g. bio u kontaktu sa razbivenom špiljarskom grupom Bogić-Klepić i da je baš zbog razbijanja te grupe povukao se u Drniš, a samo povremeno odlazi u svoju župu Gradac. Tom prilikom mu je, na našu sugestiju, fra Tomasović postavio pitanje, da li bi se preostali špiljari predali Narodnim vlastima, a on mu je odgovorio da nebi.

3. da je 1947. g. ponovno stupio u kontakt sa grupom bandita Bogića.

4. da je uhapšenog jataka Šarić Duju Jerkova iz Moseća, kotar Drniš, upućivao da ide u špiljare a kad ovaj nije htio ići, onda je prekinuo svaki odnos sa istim. U istom zapisniku Šarića postoje indicije da je uspio nagovoriti Čavka Petra Marina iz sela Sedramić, kotar Drniš i da se ovaj priključio banditu Bogiću, a kasnije se povratio iz zdravstvenih razloga. Ovo nismo mogli utvrditi, jer se Čavka nalazio osutan, a mjesto njegova boravka do sada nismo mogli saznati.

5. da je preko uhapšenog jataka Šarić Jose tražio od špiljara Kulušića da mu nabavi jedan pištolj.

6. da je preko jatačke mreže obavještavao špiljare o svim akcijama sa strane vlasti koje bi se odnosile na gonjenje bande.

7. da je materijalno pomagao bandu, a prema nekim indicijama i sam lično. Istraga nad uhapšenim jatacima nije još dovršena, pa njegovo direktno, lično pomaganje njie utvrđeno.

8. da je održavao najuži kontakt sa ljudima iz raznih odbora sada otkrivene ustaško-križarske organizacije iz okolnih sela njegove župe.

Pomenuti fra Ramljak Julijan pk. Luke vrši dužnost u kraju koji je čitavo vrijeme okupacije bio pod kontrolom neprijatelja, a ranije za bivše Jugoslavije pod uticajem bivše pučke stranke, te kasnije bivšeg HSS-a i po njima iskorištavan u razne političke svrhe. Ovaj kraj je krvno vezan uz ustaše jer su iz tog kraja ustaše regrutirali gro svojih snaga sa kotara Drniša od kojih su mnogi u tim redovima izginuli ili napustili zemlju u momentu oslobođenja. S druge strane NOP nije imao nekoga naročitog uticaja niti uporišta na ovom sektoru za vrijeme borbe.

Svojim neprijateljskim stavom naprama N.F.-u uspio je, vješto taktizirajući da nezdravo utiče na nepismen i ekonomski loše stojeći živalj ovog dijela siromašne Zagore i Petrova polja, i da oko sebe, kao intelektualac i svećenik, okupi zavedene ljude, žene i omladinu, preko kojih djeluje u pravcu razbijanja svih akcija N.F.-a.

U sklopu mjera koje poduzimamo na kotaru Drniš u cilju čišćenja terena od bande i poboljšanja situacije na samom kotaru, njegovo hapšenje i izvođenje na javno suđenje sa grupom izrazitih pomagača bande i članova ustaško-križarske organizacije, pomoglo bi mnogo raščišćavanju i poboljšanju prilika, a osim toga uklonilo bi za duži period temelj za stvaranje novih ustaško-križarskih organizacija. Zbog gore spomenutog smatram da je neophodno potrebno da se ovaj predlog usvoji, tim više što posjedujemo dovoljno materijala za njegovo gonjenje.

Ovim predlogu prilažem izvatke iz saradničkog materijala, te zapisnička saslušanja uhapšenih: Šarić Jose pk. Martina, Gotovca Filipa pk. Mate, Skejo Bože Matina i Šarić Duje Jerkova, te Božić Dragutina pk. Ante.

Napominjem da istraga nad uhapšenim jatacima nije završena.

Smrt fašizmu -Sloboda narodu!

Šef II. otsjeka: Rončević Mirko “.

Nije prošlo dugo otkako je udbaš Rončević otputio svoj zahtjev do trenutka kad je milicija došla zavezati i uhititi fra Julijana. Ono što nije uspjelo Tomasoviću već od četrdeset i četvrte, što nije uspjelo u noći kad je fra Julijana spasila Gaginova i Pastuovićeva žena i što nije uspjelo u zasjedi na Moseću, zakleo se Rončević, sada će uspjeti. Sproveli su ga u zatvor, splitski i šibenski, gdje je u mučeništvu, gladan i žedan, danima stojeći na nogama, pa onda ruku zavezanih o strop, gol kao od majke rođen, s nekoliko cigli obješenih za genitalije, odgovarao na udbaška pitanja. Istražitelj Kujundžić moći će veoma brzo javiti svojim gazdama: začudo, sve “priznaje”.

Komunisti su odredili suđenje na pazarni dan jer je trebalo fra Julijana jednostavno dokrajčiti. Očekivali su kako će pred masom svijeta moći izvesti svoju predstavu, poručujući teške poruke svakomu tko se usudi drugačije i pomisliti. Ipak, nije bilo sve kako su zamislili. Vjerujući kako je još od Isusova suđenja masa uvijek i samo glupa masa i vikat će što joj kažeš, komunistički su pravdodijelci i izabrali dan kad su očekivali veliku masu. Sve su imali u pripremi, ali se ipak nije dogodilo sve što su naumili. Masa ne samo da nije slijedila komunističke namjere, nego je u trenutku postala “kritična masa” zbog koje su sudski službenici stavili pouzdanje u milicijske puške. Kad su o ranom jutru doveli fra Julijana u do posljednjeg mjesta ispunjenu sudsku dvoranu masa ga nije prepoznala kao optuženika, nego žrtvu nečasnog suda. Svaki postupak, gdje su zdrave glave vidjele sukob istine i neistine, okupljeni su popraćali izrugivanjem. Predsjednik suda Srećko Berlenghi smirivao je dvoranu, udarajući svojim čekićem. Izlazili su svjedok za svjedokom, ali pored svega truda, tko je barem malko bio prijatelj logici, mogao je vidjeti kako ništa od sudačkog optuživanja ne drži vodu.

Sudac Berlenghi najavio je tada glavnoga svjedoka i fra Julijanova križarskog «suradnika» koji će pred čitavim sudom, porotom i okupljenom masom posvjedočiti o suradnji fra Julijana i križara i pred svima dokazati koliki je fra Julijan lažov. Udbaški poručnik uveo je pred okupljeno ljudstvo krupnog čovjeka patničkog lika, obraza obraslih u veliku sjedinama prošaranu bradu, zavezanog milicijskim lisičinama na leđima. Dvoranom je zavladala mrtva tišina. Udbaški poručnik skinuo je tajanstvenome svjedoku lisičine i prepustio ga sudačkom ispitivanju. Nitko ga nije prepoznavao, čovjek, činilo se i nije bio iz tog kraja. Fra Julijan je tek kratko promotrio čovjeka, videći u njemu neznanca koga nije imao mogućnosti smjestiti u bilo koji dio svoga života.

- Ime i prezime?  - pitao je sudac Berlenghi svjedoka.

- Zovem se Petar Turalija. Sasvim je mirno progovorio neznanac.

- Mjesto rođenja i življenja?

- Kupres.

- Zašto si u zatvoru?

- Jer se nisam poslije povratka iz rata predao, nego sam se skrivao u šumama.

- Kako si prispio u zatvor?

- Uhvatila me milicija.

- Nad tobom je provedena istraga. Priznao si i svojim potpisom potvrdio ono što su te pitali u istrazi. Doveden si da sve što si ranije rekao sada i potvrdiš. Poznaješ li optuženika ispred sebe, svećenika fra Ramljaka?

Turalija je najprije kratko šutio kao da se promišlja, a onda je mirnim i staloženim glasom odgovorio na Berlenghijevo pitanje.

- Ne poznajem. Nikada ga nisam vidio, nikada s njime nisam razgovarao, a niti što o njemu znadem. Rekli su mi samo da me vode na suđenje jednome fratru. Samo odatle poznajem njegovo ime.

Sudsko se vijeće zaprepastilo. Nastala je kratka tišina u kojoj se mogla čuti muha. Predsjednik se suda naglo trznuo, a olovka što mu je ispala iz ruke i otkotrljala se po podu, bila je jedina stvar što se tog trena mogla čuti. Čitava se dvorana pretvorila u uho.

- U istrazi si sve priznao. Ovdje piše da si već dvije godine u vezi s optuženim Ramljakom i da te često pomagao. Laž je kažnjiva. Ovdje je tvoj potpis.

- Još jednom tvrdim. Ovoga čovjeka nisam nikada dosad vidio. Božja je grijota lagati i lažno svjedočiti. Rekli su mi jučer u Splitu da ću umrijeti ne rečem li šta su napisali i ne budem li svjedočio protiv fratra. Pa neka umrem. Bolje to, nego čitavi svoj život bježati od ljudi. U Božje ruke. Nikada ja ovoga fratra ranije nisam vidio.

- Potpis je ovdje. I priznanje.

- Ne znam ti ja pisati, gospodine! Tko je to napisao, ne znam. Ja nisam.

Sudac se bijesno obrušio na poručnika.

- Veži ga i vodi! Bandu ustašku!

Nastao je neopisiv metež i žamor. Udbaški poručnik ponovno je zavezao čovjeka. Jedan jedini, posljednji pogled izmijenili su fra Julijan i svjedok što je do samo nekoliko prethodnih trenutaka imao odlučivati o njegovoj sudbini. A znao je fra Julijan kako će jadnik platiti svoju pravednost. Ruke u koje je upao bile su bezbožne, nasilničke i nepravedne. Valjalo je moliti za njegov pokoj čim se dovoljno snoća da svjedoci odu spavati. Taj blagi svetački pogled, taj spokojni odbljesak očinji neznanca koji mu je postao bratom, fra Julijan će zapamtiti za sva vremena, zauvijek. Koje li hrabrosti kad čovjek sebe u smrt šalje ne želeći uprljati svoga obraza?

Sudsko se vijeće povuklo na vijećanje ispraćeno prezirnim dobacivanjima okupljenoga ljudstva. Dvorana se nije praznila. Svi su s nestrpljenjem čekali presudu.

Dugo je i dugo vijeću trebalo dok se konačno vratilo kako bi optuženome fratru izreklo presudu. Sumrak se hvatao i pomalo je noćalo, ali se nitko od nazočnih nije udaljavao satima čekajući upravo tu sudačku odluku.

- Kriv je. Osuđuje se na osam godina strogog zatvora.

Sudac Berlenghi izgovorio je presudu kao da ničega prije nije bilo. I naredio da se osuđenika odmah sprovede u tamnicu. Nazočne je ljude pogodio šok. Nisu mogli vjerovati da je to moguće.

- Kakav je ovo sud? Kakva je ovo pravda? Ovo je lakrdija, komedija! Nikakvog dokaza, ništa istinitoga, a osam godina zatvora. Jesu li ovo ljudi?

Razočarana masa odlučila se suprotstaviti sudu i očitoj smišljenoj nepravdi. Mnoštvo nazočnih, posebno žena, stvorilo je zaglušnu buku. Žene su počele kričati, prijetiti, počele su izvoditi takvu zaglušnu buku da se više u metežu nije moglo glasa raspoznati. Sudac i sud osjetili su se ugroženima i počeli su razmišljati kamo uteći u slučaju nevolje. Videći kako stvari idu kamo nisu željeli, sudac je naredio milicijsko uredovanje. Naoružani milicajci upali su u masu, tukući i vežući. Više od šezdeset žena tu su večer strpali u tamnicu.

- Puštaj me! Suca uhiti, on je varalica i lažac. Suca uhiti!

- Šuti, kujo pogana. Boga ću u tebi ubiti.

- Pokušaj samo udariti. Znam ja tebe. Znam ja i šta si.

-  Muči, kujo ustaška!

Zatvorene u tijesne i tamne zatvorske ćelije žene nisu odustajale od svoga prosvjeda. Čitavu se noć nisu smirile. Čitavu noć ponavljale su kako je to nepravda i kako je sudac nepravedni sudac. Ipak, to su bile prostorije iz kojih se krikova ne čuje. Svejedno, žene su neprestano ponavljale.

- Fratar je nevin! Fratar je nevin!

Čitavu noć orilo se iz zatvora. Grad je bio na nogama, a milicija pod oružjem. Fra Julijana su sproveli u Šibenik, a suci su se razišli.

Julijan je nevin, a Berlenghi je prispio na večeru. Rončević je odahnuo jer još je jedan grlati i pametni iza brave. Osam godina, pa nešto kasnije još deset godina, fra Julijan će imati dovoljno vremena o svemu razmišljati.

- Farsa. Pristrano suđenje. Unaprijed donesena presuda. Sve na klimavim nogama i sve nema nikakve veze sa sudom ni pravdom. Donijeli presudu u kojoj obrana nema što reći jer je sve razvidno lažno. Pozvali se na narod, a kad ih je narod izrugao, na narod su poslali oružnike. Tako je tumačio čitav taj proces odvjetnik Štrkalj znatiželjnome Adžiji koji zbog pretijesne dvorane nije uspio ući i pratiti raspravu. Adžija se zamišljeno izjasnio.

- Fijasko suda i Države! Nikamo ovo ne može odvesti.

“Fra Julijan je nevin”. Započeo je u tamnoj i mokroj samici starogradiškog kazamata noktom ispisivati natpis u zidu. Nokat nije dugo izdržao jer je žbuka bila tvrda. Imao je vremena. I stotinu puta istrošen bi nokat ponovno narastao i ponovno se trošio na slovima.

- Piši, samo ti, pope, piši. Imaš vremena.

Tako bi fra Julijanu dobacio Jovo Mudrinić, pomoćnik logorskog zapovjednika, onaj isti što ga je svojevremeno po brdima lovio ustaški pukovnik Jure Rukavina zvani Juco zbog sumnje da je izvršio pokolj u Siveriću. Jovo je zbog tih triju dana provedenih u ustaškoj istrazi postao “prvoborcem” partizanskim, a samo zato što je gledao Jovino uhićenje, Pešo Mrčela je dobio petnaest godina robije. Jovo mu je bio zapovjednikom u zatvoru.

- Samo ti piši da si nevin.

Ponavljao je Mudrinić, a fra Julijan ga ne bi ni pogledao. Odgovarati na pitanja i izazove takvih ljudi bilo je uzaludno. Svaka riječ što bi dolazila od ovakvih spodoba kakav je bio Mudrinić fra Julijana nije zbunjivala nego učvršćivala. Ništa nije mogao osim prkositi. Prkos je znak snage čovjeka koji se ne da pokoriti, poniziti i slomiti. Fra Julijan je odlučio: neće ga slomiti pa da od njega ne znam što čine. Neće ga nikada slomiti.

Pravoslavni pop Jona kao da je zamjenjivao fra Julijana. Mudrinić je od njega dobivao to što mu nitko drugi nije smio reći.

- J ... mater, špijunsku!

- Znaš li ti da možeš za to dobiti što ne bi želio dobiti, špijunčino talijanska?

- J ... mater, četničku!

- Ponovi to još jednom!

- J ... mater! Koju oćeš!

- Kakav si ti pop? Sramota me reći da su me takvi krstili.

- J ... mater! Ti i onaj ko te krstio. Više bi na pasu našo ljudskosti.

- Ubiću Boga u tebi.

- Ubij, j ... mater blesastu. Ko da išta drugo znadeš. Da išta znadeš, ne bi ni činio što činiš. Kad mi kogod reče da si ti Srbin, dođe mi da se odrečem roda i poroda.

Fra Julijan je nevin. To on zna. To su znali svi njegovi progonitelji. To su znali svi oni što su na junaštvu Kuprešaka Turalije čuvali svoju dušu od laži i zloga, sami dopadajući komunističke tamnice. Svejedno, fra Julijan je bio u zatvoru, a Turalija mrtav. Razbojnici, ubojice i nasilnici bili su suci, istražitelji, porotnici, milicajci i zatvorski čuvari. Turaliji se ni groba ne zna. Za razbojnicima ostadoše mrtvi i obespravljeni, za Turalijom tišina. Za njim ništa ne ostade osim onoga blaženog pogleda Božjeg pravednika. Ako je imao koga, majku ili oca, ženu slučajno ili koga od potomstva znaju li koga su imali? Znaju li da su imali nepatvorena i odvažna Božjeg pravednika? Znaju li da je za Turalijom ostalo nešto nezamjenjivo i vječno? Ostao je obraz. Obraz je ostao. Mudrinić ima palicu i moć, fra Julijan i Turalija imaju svoj obraz. Treba li čovjeku više? Treba li čovjeku išta osim obraza?

• < Prethodno
• Slijedeće >