Operacija Gaon 3

Login Form

Operacija Gaon 3

Detalji: Kategorija: proza; Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 19:49; Napisao/la Super User; Hitovi: 5028

OPERACIJA GAON 3

Sud na temelju iskaza drugih svjedoka ima sasvim suprotno uvjerenje. Na temelju tih svjedočanstava nalazi vas krivim. Sud nastavlja daljnjim ispitivanjem. Optuženi Viskoviću, Optužnica vas tereti da ste prekrštavali Srbe. Što imate reći u svoju obranu?

Nisam mogao prekrštavati Srbe kad su oni kao pravoslavni vjernici već kršteni. Katolička crkva priznaje pravoslavno krštenje i nikada nije prekrštavala pravoslavaca. Oni se mogu sjediniti s Katoličkom crkvom, a ne trebaju novoga krštenja.

Vi ste sudjelovali u obredima prekrštavanja?

Rekao sam da nema prekrštavanja.

Što ste radili u Petrinji s Pavelićevim dvorskim svećenikom fra Dionizijem

Juričevom?

Na molbu sam išao pomoći kod ispovijedanja.

Koga ste ispovijedali?

Vjernike.

Ti su vjernici bili Srbi prisilno pokatoličeni. Vi ste u tomu sudjelovali.

To su meni bili vjernici koje sam imao dužnost ispovjediti. Nisam imao ovlasti primiti ih u jedinstvo s Katoličkom crkvom, a za to me nitko nije ni zadužio. Ljudi koje sam susreo u Petrinji, bili su ravnopravni članovi Katoličke crkve. Moja je dužnost bila ispovjediti ih, što sam i učinio.

Jeste li krštavali Židove? Jesam. Kako to tumačite? Je li to zločinstvo?

417

Ni u kojem slučaju. Ja sam krstio šest Židova, ali onih koji su došli u naš ured i zamolili nas za to. Imao sam zadatak duže vremena pripravljati grupu Židova koja je zatražila pristup Katoličkoj crkvi. Neke sam od njih odbio jer sam shvatio kako nemaju vjerski, nego neki drugi motiv. Šestorica Židova koje sam spremao za krštenje i krstio htjeli su biti katolički vjernici. Nisam napravio ništa ni nasilno ni protuzakonito.

Tužiteljstvo misli drugačije. Iz svega proizlazi kako ste prisilno krštavali Židove i prekrštavali Srbe.

Molim vas izvedite svjedoke koje sam tako prekrstio ili krstio. Neka svjedoci potvrde to za što me optužujete.

Što mislite o bivšoj Jugoslaviji?

Mislim da je to bila tamnica naroda, posebno hrvatskog naroda.

Jeste li se radovali njezinoj okupaciji i rušenju?

Svim srcem i dušom.

Što vam je ona toliko skrivila?

Bila je tamnica, država tamnica. A nisam se radovao okupaciji nego uspostavi Hrvatske države.

Vi ste polazili na poklonstvenu deputaciju ustaškom poglavniku Anti Paveliću. Kakav ste vi to posao kao svećenik imali kod njega?

Nisam išao poglavniku Paveliću kao ustaškome poglavniku, nego kao poglavaru Hrvatske države, a išao sam k njemu jer sam bio svom dušom za neovisnu i slobodnu Hrvatsku.

Pa dobro, što vam je donio taj poglavar te Hrvatske države?

418

Na primjer, jedva da je došao na vlast, a u željezničkoj koloniji u Dubravi odmah je sagradio stotinu kuća za siromašne radnike?

Boga ti!

Još više, što se tiče Hrvatske države. U četiri godine izišlo je u Hrvatskoj više knjiga nego u dvadeset godina stare Jugoslavije.

Dosta! Dosta više. Ni Pavelić se ne bi branio bolje nego što ga ti braniš tužitelj Ranogajec već se pjenio i počeo bjesniti. Sudac je nastavio ispitivati.

Optuženi Viskoviću! U vašem samostanu pronađeni su letci protunarodnog sadržaja. Jeste li znali za te letke?

Ne znam o tomu ništa.

Jeste li ikada čitali zabranjene časopise, s očitom protudržavnom propagandom? Jeste li čitali kakve zabranjene ustaške novine?

Čitao sam list Danicu.

Jeste li znali da je to ustaško zabranjeno glasilo?

Jesam.

Jeste li ikada i ikakvim svojim činima vršili propagandu protiv Narodne vlasti i države?

Nisam.

Jesu li vaše propovijedi često protunarodna propaganda?

Ja naviještam vjeru, a ne propagiram ništa.

Jeste li držali u samostanu zakonom zabranjene sastanke zabranjenih udruga?

Nisam.

419

Kad se kod vas u uredu sastaju sveučilištarci, kako se zove taj skup? Nije li to zakonom zabranjena udruga koju vi okupljate protuzakonito?

Ja mladima tumačim vjeru, a to je dio moga svećeničkog posla. Udruga mora imati svoj statut, a mi nemamo ništa. Samo razgovaramo o vjeri.

Zašto ste prestali s okupljanjem? Jer mi je to preporučio župnik. Zašto ste ga poslušali?

Zato što je on župnik, a ja njegov pomoćnik. Poslušao sam iako nisam bio uvjeren da je to trebalo. Podložnik sam pa sam odustao od daljnjeg rada.

Poznajete li Jolandu Bauer?

Ne poznajem.

Je li se u vašem samostanu razgovaralo o politici? Ako jest, koliko dugo i tko je sve o tomu razgovarao?

Ne znam ni za kakve posebne političke razgovore što bi se vodili u samostanu.

Što znate o diverziji u tvornici Gaon?

O diverziji ne znam ništa, a o tvornici Gaon prvi put sam čuo u Optužnici.

U vašem samostanu osnovana je terorističko špijunska organizacija. Što o tomu znate?

Ne znam ni za kakvu organizaciju u samostanu koja bi bila ni špijunska ni teroristička.

Iskazi ostalih optuženih potvrđuju da ste vi aktivni član te organizacije.

To je obična kleveta i izmišljotina.

420

Poznajete li optužene Matošića i Salamona? Ne poznajem. I ne sjećam se da sam ih ikada vidio. Poznajete li ustaškoga bojnika fra Jozu Mikulića? Poznajem. Kad ste ga posljednji put vidjeli? U svibnju 1945. Kasnije ga nikako niste vidjeli? Nikako.

Vaša optužena subraća svjedoče sasvim drugačije. Svjedoče da je fra Jozo Mikulić u Zagreb dolazio s lažnom putovnicom dva puta u ljeto 1946., da je bio u vašem samostanu i da ste vi nazočili sastancima s njime.

Fra Jozu Mikulića nisam vidio od svibnja 1945. Nisam sudjelovao ni u kakvim sastancima, nemam pojma o čemu se radi. Onaj tko tvrdi suprotno obični je klevetnik. Laže!

Jeste li čuli od ikoga da je fra Jozo Mikulić viđen u Zagrebu i u vašem samostanu?

Čuo sam prvi put u istrazi. To su me pitali istražitelji. Ni od koga više? Ni od koga.

Ostali optuženi govore suprotno vašemu iskazu. Mikulić je u Zagrebu bio u lipnju i kolovozu 1946. godine. Dao je nalog za aktivan protudržavni rad, uputio je fratre kako trebaju antidržavno djelovati, donio je paklenu mašinu kojom su kasnije preko Jolande Bauer Matošić i Salamon izvršili diverziju. Optužuju vas da ste vi jedan od članova te terorističkošpijunske grupe.

421

Za Matošića i Salamona nikada prije nisam čuo. Spominjali su u istrazi i nekoga Kvasnicu. Ne znam ni njega. Nikada uživo nisam vidio Jolandu Bauer. Nikada nisam vidio fra Jozu Mikulića i nikada nisam čuo ni za kakvu diverziju.

Optuženi Viskoviću! Odmah vas suočavamo s izjavama svjedoka. Optuženi Rajiću, ustanite i odgovorite na pitanje.

Fra Serafin Rajić sjedio je treći po redu na optuženičkoj klupi i kad su ga prozvali najprije je malko oklijevao, odajući čovjeka koji od umora ne može ni sjediti, a kamo li na pitanja odgovarati. Pogledao je ispred sebe. Zloglasni major Ilija Grubić sjedio je u prvome redu prepune sudske dvorane, prekriženih nogu i ruke stavljene pod podvoljak. Fra Serafin je spustio glavu prema podu, ne gledajući u pravcu fra Josipa Viskovića. Onda je jedva čujnim glasom i napola odsutnom mišlju odgovorio.

Fra Josipe! Znao si za Mikulića. Ja sam ti o svemu tome govorio!

Lažeš! Kako te nije sram? To je đavolska kleveta! fra Josip Visković počeo se derati kao mahnit. Ništa manje žučljivo nije se skočio sa svoga mjesta javni tužitelj Ranogajec.

Dosta! Zabranite Viskoviću govoriti!

Sudac je nastavio raspravu. Nastavio je prozivati svjedoke na kojima se temeljila optužnica.

Optuženi Vodanoviću, svjedočite li da je optuženi Visković sudjelovao vašim sastancima?

Čini mi se da je sudjelovao prvi put. Nisam siguran za kasnije.

422

Optuženi Bukiću! Je li optuženi Visković znao za sastanke u samostanu?

Nešto je znao.

Nisam ništa znao i nisam bio ni na prvome, ni na ikojemu drugom sastanku. Ne mogu pojmiti kako i zbog čega ovako možete lagati. Posebno vi, oče fra Alberto. Pa ja sam vas, otkad vas znadem, smatrao časnim čovjekom. Kako možete ovako klevetati? Ovo je meni nepojmljivo. Ovo je velika kleveta.

Druže predsjedniče, zabranite Viskoviću govoriti, zabranite Viskoviću dalje govoriti!

Ranogajec je već histerično skakao po dvorani. Sudac mu je odgovorio kako to prima na znanje i nastavio ispitivati fra Josipa.

U istrazi ste pred istražiteljima priznali kako ste ipak o nečemu znali što je vezano uz diverziju. Znali ste za eksploziv. Možete li pred ovim sudbenim Vijećem razjasniti o čemu se radi?

Ne znam ni o kakvome eksplozivu, ni sada ni prije.

Što znate o događaju iz listopada 1946.? Priznali ste u istrazi kako je ipak bilo govora o eksplozivu.

Bilo je govora, ali to nije bilo vezano ni uz kakvu diverziju. Slučajno sam ušao u župni ured, a tamo su bili provincijal Grabić i župnik Vodanović. Kad sam htio dirnuti neki paket zamotan u papir, župnik mi je rekao da to ne diram jer je to eksploziv.

Nije vam rekao tko mu je eksploziv donio?

Nije mi ništa rekao. Ja dalje ništa nisam pitao, ali sam se začudio da fra Matej Vodanović u uredu čuva eksploziv zaostao iz rata i da se o tomu razgovara s Provincijalom.

423

Zašto ste se začudili?

Zato što je eksploziv zadnje što bi fra Mateju Vodanoviću sličilo. Njega puno više sliče filozofske knjige nego pucaljke.

Priznajete da ste vidjeli eksploziv kojim je izvršena diverzija?

Ne priznajem jer niti znam išta o diverziji niti o eksplozivu.

Zašto priznajete da ste vidjeli paket, a ne priznajete da ste sudionik u organizaciji?

Zato što je istina da sam paket vidio i ne lažem da nisam kad častan čovjek nikad ne smije lagati. Pod istom istinom i savješću i nadalje tvrdim: "Nikada nisam čuo o bilo kakvoj organizaciji u samostanu, nisam čuo ni o kakvoj diverziji i nikada ni od koga nisam čuo da je fra Jozo Mikulić bio u Zagrebu i u samostanu. Da je sve ovo i meni velika zagonetka, to je sve što mogu kazati. Ovdje računi nisu čisti, a ja ne znam komu sve ovo stoji u računu."

Dakle, optuženi Viskoviću, vi i nadalje poričete svoje sudjelovanje u bilo čemu u čemu vas ovaj narodni sud optužuje.

Poričem. Osjećate li se krivim po bilo kojoj točki optužnice? Ne osjećam. Sjednite na svoje mjesto, optuženi Viskoviću!

Sud je poslije fra Joze Viskovića pozvao fra Leonarda Bajića. Iako se na njemu vidio umor, iscrpljenost i usporenost u mislima, u odnosu na prvooptuženike izgledao je prilično svježe i razumno. Predsjednik suda

424

naznačio ga je kao sedmooptuženoga i započeo ispitivanjem.

Optuženi Bajiću! Jeste li razumjeli Optužnicu? Jesam, razumio sam Optužnicu. Osjećate li se krivim? Ne osjećam se krivim.

Vi ste oslobođenje dočekali u Zagrebu, u samostanu u Vrbanićevoj ulici. Kakav je bio stav vašeg samostana o novonastalim prilikama. Jesu li vaši svećenici i redovnici razgovarali o novim vlastima?

Jesu.

Zašto su imali razloga za posebne razgovore?

Sve nas je zanimalo kakav će stav nova vlast zauzeti prema Crkvi.

Pa što ste zaključili?

Ništa nismo zaključivali. Mučile su nas vijesti o puno ubijenih svećenika.

Jesu li vaši razgovori bili slučajni ili organizirani?

Slučajni.

Kad su se najviše vodili?

Ne znam. Iza ručka i večere. Onda kad su fratri zajedno.

Jeste li za vrijeme tih razgovora govorili protiv Narodnih vlasti?

Nismo govorili protiv Narodnih vlasti.

U vašem smo samostanu pronašli letke protunarodnog sadržaja. U istrazi ste istražitelju priznali da

425

ste pročitali jedan letak. Što je bio sadržaj tog letka i tko vam ga je dao?

Niti znam sadržaja, niti se sjećam tko mi ga je donio. Sjećam se samo da sam nešto takva pročitao.

Lažete li vi, optuženi Bajiću, kad ovako tvrdite? Ako je to vaš dogovor, kako ćete se braniti stalno ponavljajući kako se ne sjećate?

Ni s kim se nisam dogovarao ni o čemu, tako ni o tomu da bih ovdje o ičemu lagao.

Jeste li ikada čitali časopise ili novine neprijateljskog sadržaja?

Nisam čitao takve časopise ni novine.

Ostali optuženi tvrde da ste čitali časopis "La croix". Je li taj časopis neprijateljski Narodnoj vlasti i državi?

Po meni taj časopis nije takva sadržaja.

Znate li da je zabranjen?

Znao sam da je zabranjen.

Jeste li taj časopis čitali pred drugim redovnicima u vašem samostanu?

Čini se da jesam. Sjećate li se pred kime ste ga čitali? Ne sjećam se. Od koga ste ga dobili? Od našega samostanskog vratara Poljaka. Znate li odakle njemu takvi časopisi?

Nisam siguran. Najvjerojatnije iz Engleske čitaonice u konzulatu.

426

Jesu li se u vašem samostanu pisali letci protunarodnog sadržaja?

Nisu, koliko je meni znano.

Jesu li se u vašem samostanu letci umnožavali i raspačavali?

Ništa mi od toga nije poznato.

Je li vam znano da su preko propovijedi vaši redovnici vršili protudržavnu propagandu?

Nije mi znano da bi tko u samostanu propovijedao protiv države.

Pročulo se kako se događaju neka "čudesa". Što o tomu znate?

Čuo sam o svemu tomu, ali ni sam nisam bio posve načistu.

Jeste li propovijedali o čudima?

Jesam, neko vrijeme.

Jeste li propovijedali "čuda" kako biste rušili državni poredak?

Nisam zato govorio o čudima.

Jeste li od koga dobivali upute kako "čuda" treba koristiti?

Ni od koga nisam dobivao nikakvih uputa.

Jeste li znali da u vašem samostanu postoji organizacija za protunarodno djelovanje?

Nikada ništa o tomu nisam čuo.

Vjerujete li da bi takva jedna organizacija mogla postojati u vašem samostanu?

Nisam u to uvjeren.

427

Poznajete li Jolandu Bauer?

Viđao sam je na hodniku našega samostana. Više bi puta čekala fra Alberta Bukića. Ne sjećam se da sam s njom riječi prozborio.

Je li Jolanda Bauer primala pomoć od vašega samostana?

Jolanda Bauer nije primala pomoć od samostana. Možda je ponešto dobivala od župne udruge za siromahe.

Kad ste posljednji put vidjeli fra Jozu Mikulića?

U svibnju 1945.

Nije vam poznato da je dva puta dolazio potajno u vaš samostan u lipnju i kolovozu 1946.?

Nije mi o tomu ništa poznato. I sumnjam. Braća u samostanu do danas ne znaju je li živ ili je mrtav.

Jeste li čuli da se govori u samostanu kako ga je netko ipak vidio?

Bilo je govora, ali nitko od nazočnih fratara nije ništa vidio ni zasigurno čuo. Sjećam se da je prvi glas o tomu dolazio baš od te gospođe Bauer. Mi smo fratri tada zaključili kako su to samo pusta naklapanja.

Župnik vaše župe fra Matej Vodanović predao je ustaškom bojniku Mikuliću Izvješće o stanju u našoj zemlji? Što vam je od toga poznato?

Niti znam za Mikulića, niti znam za Izvješće, niti znam za kakve razgovore o stanju u zemlji.

Imamo iskaze ostalih optuženika koji tvrde da ste sudjelovali s Mikulićem i na prvom i na drugom njegovu sastanku. Očitujte se o tomu.

428

Nisam vidio Mikulića i nisam bio ni na jednom takvom sastanku. Tko tvrdi nešto takvoga o meni, taj kleveće, laže.

Optuženi Rajiću, je li optuženi Bajić bio nazočan prvome sastanku?

Jest. Optuženi Bajić bio je nazočan sastanku s Mikulićem.

Ti nisi normalan. To je ordinarna laž. To je kleveta!

Optuženi Rajiću, je li optuženi Bajić imao aktivno sudjelovanje na sastanku?

Imao je aktivno sudioništvo.

To je izmišljotina. To je laž!

Optuženi Vodanoviću! Je li optuženi Bajić bio nazočan sastanku s Mikulićem?

Jest. Ali je moje Izvješće Mikuliću primio na znanje.

I to je laž. Ništa ja od toga nisam znao, niti sam s tobom o tom razgovarao.

Optuženi Bukiću! Je li optuženi Bajić nazočio sastancima s Mikulićem?

Nisam posve uvjeren. Bilo je više braće, ne sjećam se je li on nazočio tom sastanku.

U Zapisniku stoji da je optuženi Bajić nazočio tom sastanku s Mikulićem, ali da je "energično ustao" protiv toga prevratničkog rada.

Sad sam se sjetio. Fra Leonardo je bio sasvim svemu tomu protivan.

Ne znam što je tebi, fra Alberto to što govoriš meni bi bilo u prilog. Ali i to je laž. Ne znam zašto to govoriš, ali ja nisam nikada bio s Mikulićem, nisam bio s vama na

429

nikakvu sastanku, ne znam ništa ni o kakvim diverzijama. Ovo je meni sve neka velika i čudna enigma.

Optuženi Bajiću, iz predočenja vaših izjava što ste ih sami dali u istrazi, priznali ste da je Mikulić bio u samostanu.

Posumnjao sam u sama sebe misleći ako su mnoga braća vidjela Mikulića da bi ja mogao griješiti, jer čovjek zaboravlja. Posebno sam posumnjao u svoje sjećanje kad su mi predočili fra Albertovu izjavu. Fra Alberto je meni častan čovjek, pa kad nešto kaže, to je vjerodostojno.

Pa zašto vam nije i sada vjerodostojno?

Više nije, više ne vjerujem u njegove izjave. Otrijeznio sam se, ovo je sve velika neka enigma. Ja u toj enigmi ne ću ništa reći u što nisam posve siguran. Ni fra Josip Visković ništa ne potvrđuje. Dovikivali smo se u samicama i to mi je rekao. To je meni znak da stvari nisu čiste.

Jeste li znali da fratri vašega samostana Topić i Budimir ispred Narodnih vlasti bježe preko granice?

Oni nisu bili fratri našega samostana nego gosti prolaznici. O njima i njihovu bijegu nisam znao ništa.

Jeste li znali za bojne dezertere Šipića i Modrića?

Nisam znao za njih i njihove namjere. Vidio sam ih u samostanu i to je sve.

Jeste li znali da su u samostanu dobili odijela i novac?

Nisam znao ništa o tomu.

Je li i provincijal Grabić bio u samostanu za vrijeme njihova boravka?

Nije mi znano je li provincijal Grabić bio u to doba u samostanu.

430

Optuženi Bukić izjavljuje kako ste sve to znali.

Ne znam zašto to izjavljuje, ali od toga ništa nije istinito.

Jeste li slušali strane radio postaje i slušali propagandu protiv naših Narodnih vlasti?

Nisam slušao nikakve radio postaje.

Optuženi Bukić tvrdi suprotno.

On može tvrditi što hoće. Ja nisam slušao strane postaje.

Optuženi Bajiću, pored sveg vašeg nijekanja, mi vas nalazimo krivim. Kajete li se za svoja zlodjela?

Zlodjela nisam počinio, ni u čemu me savjest ne grdi, nemam se za što kajati. Moja je savjest čista.

Sjednite, optuženi Bajiću. Samo sjednite.

Poslije fra Leonarda Bajića, sud je kao osmooptuženu pozvao preda se Jolandu Bauer. Pred sud su je doveli sudski milicajci. Nije bila sigurna u hodu niti je odavala neku osobu pretjerano sretne stvarnosti. Čim je zauzela mjesto na optuženičkoj klupi otrpljujući zabrinute i prestrašene poglede ostalih okrivljenika, sudac je započeo ispitivanje.

Optuženice Bauer! Jeste li razumjeli Optužnicu? Jesam. Razumjela sam Optužnicu. Osjećate li se krivom?

Jolanda Bauer nekoliko je trenutaka zastala prije nego je odgovorila na sučevo pitanje. Pogled joj je pao na Iliju Grubića, udbaškog majora, koji je s nogom preko noge sjedio u prvome redu sudske dvorane. Jolanda s Grubića

431

nije skidala pogleda. Sličila je psu koga gospodar upravo mlati, a on sklupčan u kutu čeka sljedeći udarac.

Osjećam se krivom. Otkada ste u vezi sa svećenicima? Od svoje najranije mladosti. Pojasnite to.

U Drvaru, gdje sam stanovala do početka rata, često sam bila u crkvi. Tamo sam osnovala pjevačko društvo i često pomagala pri svetkovinama. Otkako sam došla u Zagreb često sam pomagala kititi oltare i crkve i često sam pjevala u crkvenim zborovima.

Kad ste prvi put upoznali svećenike u Vrbanićevoj ulici 35?

Odmah po dolasku iz Drvara u Zagreb. Na koji ste ih način upoznali? Od samostana sam dobivala novčanu pomoć.

Vi ste postali sudionikom u protudržavnoj organizaciji osnovanoj u samostanu. Zašto ste prihvatili taj protudržavni rad i zašto ste se uvukli u terorističko djelovanje protiv postojećeg državnog uređenja?

Nisam mogla drugačije. Bila sam ovisna o samostanu i da nisam prihvatila suradnju, zasigurno bih ostala bez pomoći. To bi meni i mojoj bolesnoj majci donijelo velike poteškoće.

Dakle, iz materijalne ovisnosti prihvatili ste suradnju s antidržavnim elementima, sada optuženim za diverzantsko djelo?

To sam morala činiti iz materijalne ovisnosti. Koga od optuženih svećenika posebno poznajete?

432

Posebno poznajem fra Alberta Bukića i fra Petra Grabića. Ostale sam upoznala u posljednje dvije godine jer sam od završetka rata češće odlazila u župu Majke Božje Lurdske.

Kad ste upoznali prvu dvojicu?

Fra Alberta Bukića poznajem još od mladosti, a i fra Petra Grabića češće sam sretala još dok sam bila u Drvaru. Oni su mene bolje upoznali od završetka rata.

Kako ste upoznali optuženog Vodanovića, Rajića, Bajića i Viskovića?

Dolazila sam slušati njihove propovijedi.

Jeste li s nekim od njih posebno bili u vezi?

Najbolje poznajem fra Serafina Rajića i češće smo razgovarali otkako smo se upoznali. S fra Matejom Vodanovićem razgovarala sam nekoliko puta u hodniku samostana ili u vrtu ispred crkve.Tako sam sretala i fra Leonarda Bajića i pomoćnika Viskovića.

Što su svećenici od vas željeli?

Tražili su od mene da se priključim pjevačkom društvu, a da u društvo pozovem i sve druge koje mogu pridobiti. Tražili su od mene i to da utječem na djecu kako bi išli na vjeronauk.

O čemu ste ispočetka razgovarali sa svećenicima?

Tražili su da se više angažiram oko vjere. Tvrdili su kako je u novije vrijeme ugrožena Katolička crkva i kako treba za vjeru mnogo više činiti nego pasivno čekati.

U čemu ste trebali biti više angažirani? Tražili su od mene rad u promidžbi. Što ste konkretno morali učiniti u radu u propagandi?

433

Morala sam širiti letke.

Jeste li to i činili?

Jesam. U nekoliko sam navrata bacila letke u Vlaškoj ulici i u Ulici Crvene armije.

Jesu li ti letci sadržavali protudržavnu djelatnost?

Jesu. Pisalo je na njima kako će uskoro doći do preokreta u vlasti, a čitači su se pozivali da i sami porade na rušenju postojećeg sustava vlasti.

Tko vam je od svećenika dao te letke? Letke mi je davao fra Serafin Rajić. Što vam je tom prigodom govorio?

Govorio mi je da treba stupanjem u križarske redove pripremati rušenje vlasti. Govorio je kako treba pojačati promidžbu protiv vlasti i tražio od mene da ga upoznam s pokojim povjerljivim svjetovnjakom, dobrim Hrvatom i čovjekom dobre prošlosti.

Jeste li ga upoznali s takvim svjetovnjacima?

Upoznala sam ga s Vladom Kvasnicom i od tada smo zajednički širili letke. Kvasnica je doveo kod Rajića Ivana Matošića, a Ivan Matošić Ivicu Salamona.

U tvornici Gaon izvršena je diverzija i poginuli su radnici. Kad ste o diverziji prvi put razgovarali sa svećenicima?

O diverziji je bilo govora u prosincu 1946. Tada smo za diverziju odabrali tvornicu Gaon.

Tko je od svećenika bio nazočan sastanku? Sastanku je nazočio fra Serafin Rajić. Je li optuženi Rajić vodio glavnu riječ?

434

Jest. Optuženi Rajić vodio je glavnu riječ.

Što ste se tada konkretno dogovorili?

Matošić je dobio zadatak izvidjeti mogućnost diverzije u Gaonu, a Kvasnica u Radi Končaru.

Jeste li od optuženoga Rajića dobili novčanu pomoć?

Jesam. Dobila sam 10 000 dinara.

Što ste učinili s novcem?

Predala sam ga Matošiću i Kvasnici.

Čime možete dokazati tu vašu tvrdnju?

Novac sam predala uz pismenu potvrdu.

Je li optuženi Rajić na vas vršio kakvu prisilu?

Tražio je da sve ostane u najstrožoj tajnosti. U protivnom, bit ću ekskomunicirana iz Katoličke crkve.

Je li od vas tražio kakvu zakletvu? Morala sam se pred njim zakleti na Križ. Zašto ste sve ovo činili?

Imala sam neograničeno povjerenje u svećenike. Oni su me uvjeravali da je obrana vjere u pitanju. To što sam činila, osjećala sam svojom dužnošću.

Osim svećenika iz samostana u Vrbanićevoj ulici, jeste li poznavali neke druge svećenike?

Poznavala sam svećenika Karlovića.

Što ste činili za njega?

Posjećivala sam ga više puta. Donosila sam mu hranu i odjeću.

435

Jeste li znali kako je svećenik Karlović ustaški satnik i kako se skriva pred Narodnim vlastima?

Znala sam da se skriva pred Narodnim vlastima.

Jeste li na koncu svećeniku Karloviću pomogli pobjeći preko granice?

Jesam. Pomogla sam svećeniku Karloviću pobjeći preko granice.

Sjednite, optuženice Bauer.

Poslije saslušanja Jolande Bauer sudac je još jednom napomenuo kako se sudski postupci protiv osumnjičenih u slučaju Gaon i osumnjičenoga provincijala Grabića spajaju te je pozvao sudske službenike pred sud pozvati i posljednjega od optuženih fra Petra Grabića. Grabić je od svih uhićenika djelovao gotovo najbjednije. Jedva su ga dovukli do optuženičke klupe. Svakomu tko ga je vidio odmah je bilo jasno kako je to čovjek isprebijan, izgladnjen i upravo doveden ispod groznih muka. Kad bi pomakao bilo koji dio tijela činio je to uz vidljivu bol i krajnji ljudski napor. Oko usana bile su mu rane. Morale su ga jako boljeti jer i ono što je morao govoriti govorio je izobličeno i iskrivljena glasa. Tko ga je otprije znao teško da bi to izmučeno tijelo mogao povezati s gordim, ponosnim i prkosnim Grabom.

Provincijal Grabić ipak nije bio slomljen kako se na prvu činilo. Pored svih muka i nevolja pokušao je sudu i takvu suđenju pružiti otpor. Njegov izobličen glas i usporeno kretanje nisu utjecali na njegovu duhovnu odlučnost. On je sudu bio krupna lovina, a sve prethodno ispitivanje sud je izveo upravo kako bi njega ulovio. Provincijal Grabić još je bio barem duhovno slobodan. Sudac ga je počeo ispitivati načinom kao i svakoga dotadašnjeg optuženika.

436

Optuženi Grabiću! Jeste li razumjeli Optužnicu? Optužnicu sam razumio. Osjećate li se krivim? Ni u kojem slučaju ne osjećam se krivim.

Jeste li bili ustaša, jeste li simpatizirali ustaše i jeste li pomagali Pavelićev režim?

Ustaša nisam bio, iako sam se radovao Hrvatskoj državi. Nisam pomagao Pavelića nego bojnike Hrvatske države.

Jeste li ustašama dali prilog od 50.000 dinara?

Prilog sam dao, ali sam to dao za pomoć bojnicima, a ne za pomoć ustašama.

Je li vas Pavelić odlikovao ordenom Zvonimirove krune?

Jest. Odlikovao me.

Jeste li bili u audijenciji kod Pavelića?

Jesam.

Jeste li se družili s ministrima Budakom, Cankijem, Mandićem i drugima?

Jesam. Družio sam se s ministrima.

Jeste li dozvolili svećenicima svoje Provincije biti ustaškim dušobrižnicima?

Jesam.

Jeste li im napisali Okružnicu u kojoj potičete suradnju s novim vlastima?

Jesam. Jeste li kažnjavali one koji su imali vezu s partizanima?

437

Jesam. Njih sam suspendirao.

Zašto?

Zato što partizani nisu trebali dušobrižnike nego pristaše.

Jeste li znali da se u samostanu vaše zajednice tiskaju, pišu i šire letci protudržavnog sadržaja?

Nisam znao za to.

U Zapisniku u istrazi tvrdite da ste za to znali. Zašto sada mijenjate iskaz?

Nisam znao i nisam to dao u Zapisnik.

Ovdje to piše.

Neka piše. Ja nisam dao to priznanje i nisam znao ni za kakve letke u samostanu.

Jeste li znali išta o svrsi Mikulićeva dolaska u Zagreb?

Nisam znao ništa o tomu.

Stvari izgledaju drugačije. Svjedoci potvrđuju da ste znali i za Mikulića i za njegove planove.

Nisam znao ni za kakve planove, a o tomu da bi Mikulić dolazio u Zagreb tek sam čuo, a u to ni sada ne vjerujem.

Od koga ste doznali za Mikulića? Je li vam o tomu tkogod pisao?

O tomu mi je pisao fra Matej Vodanović.

Je li vam pisao i o ilegalnom radu u samostanu?

Nešto je pisao o aktivnostima samostana, ali se ne sjećam tko bi bio uključen u taj rad. I to nisam shvatio kao neki protudržavni rad.

438

Optuženi Vodanoviću, jeste li provincijala Grabića izvijestili o Mikulićevu dolasku?

Izvijestio sam ga o Mikulićevu dolasku.

Optuženi Bukiću! Je li provincijal Grabić znao za ilegalan rad u samostanu?

Nešto je o tomu znao.

Optuženi Grabiću! Što imate reći na izjave svjedoka?

Možda su me o tomu izvijestili. Ako kažu da jesu, onda možda i jesu. Ja se toga teško sjećam. Ni sad se jasno ničega ne sjećam.

Sjećate li se sada da su se u samostanu čitali letci?

Ne sjećam se.

Optuženi Rajiću, jeste li vi razgovarali o letcima s provincijalom Grabićem u listopadu 1946. godine kad je došao posjetiti samostan?

Jesam. O tomu sam mu osobno govorio.

Što vam je tom prilikom odgovorio?

Svjetovao me da budem veoma oprezan.

Optuženi Grabiću, niječete li i nadalje da ste znali za letke?

Meni je to nevažno. Čak da i jest sve to istina, što znači čitati? Od papira nitko ne pogiba.

Priznajete li konačno da ste znali za letke?

Nemam ja što priznati. Stav sam vam već rekao.

Zašto niječete kad znate kako su nam stvari poznate?

439

Tražite. To vam je posao. Zar sam ja bedak pa da vam sve rečem što je vas volja. Ni po jednom zakonu, ni Božjemu, ni ljudskomu, nisam dužan sam sebe optuživati.

Je li vam u listopadu 1946. godine Vodanović potanko predstavio rad organizacije i nabrojao sve njezine sudionike?

Nije mi govorio ni o organizaciji, ni o sudionicima.

Optuženi Bukiću! Je li provincijal Grabić znao za sve za što ga ovaj sud tereti?

Morao je znati jer ga je Vodanović o svemu podrobno obavijestio.

Što imate ovomu dodati, optuženi Grabiću?

Tomu nemam što dodati. To jednostavno nije istina. Žao mi je što sumnjam u vjerodostojnost časna čovjeka. Sve ovo što se zbiva meni je velika enigma. Zato ne mogu trijezno misliti o svakoj izjavi što je ovdje čujem.

Jeste li znali za pripremu diverzije već u listopadu navedene godine?

Nisam znao ni za kakvu diverziju.

Optuženi Rajić tvrdi drugačije. On vam je o tomu govorio. Zašto ne priznate?

Ne priznajem jer je sve ovo velika podvala. I Rajićev govor i sva ova svjedočanstva, a i sva pisma što sam ih primao od Vodanovića. Sve je to podvala.

Da je i podvala u pitanju, priznajete li vi kako ste znali za diverziju? To od vas tražimo. Ne objašnjavajte okolnosti. Odgovorite jeste li o diverziji čuli ili o diverziji niste čuli?

Na veliku podvalu nemam što odgovarati.

440

O kakvoj vi podvali govorite? Tko je napravio podvalu?

Onaj tko ovo sveukupno razumije. Ja ništa više ne razumijem, a kad ne razumijem i ne odgovaram. Tražite druge da na to pitanje odgovore.

Jeste li znali za eksploziv? Je li vam optuženi Vodanović sve do u tančine ispričao?

Čak da mi je sve ove namjere ispričao fra Matej Vodanović, ja bi o cijelome slučaju mogao donijeti samo jedan jedini sud.

Koji?

To da je riječ o neozbiljnosti i lakrdiji. Tko bi razuman to i pomislio, a kamo li učinio? Posebno fra Matej Vodanović.

Jeste li vidjeli paklenu mašinu?

Vidio sam podvalu. Opet to ponavljam.

Optuženi Vodanoviću! Je li provincijal Grabić u vašemu uredu u listopadu 1946. vidio paket u kojemu je bila paklena mašina?

Vidio je paket.

Optuženi Grabiću, niječete li i dalje to što vam Vodanović u lice govori?

Kažem vam, vidio sam podvalu.

Nije li vas sramota lagati?

Moja je savjest čista.

Ne glumite Stepinca. Ni njemu to nije pomoglo. Odgovorite nam, jeste li znali za bijeg Ambroza Budimira?

Znao sam.

441

Ako ste znali da on bježi ispred narodnog suda, a pomogli ste mu pobjeći, jeste li i vi sudionik u njegovu zločinu?

Da mu nisam pomogao, vi biste ga ubili. Život fratra bio mi je važniji od moguće kazne. Kaznu sam za to voljan prihvatiti.

Jeste li znali i za bijeg dezertera Modrića?

Za njega sam čuo od braće u samostanu, ali mu nisam odobrio bijega jer me nije ni pitao. Moram vas preduhitriti. Da me pitao, ja bih mu to odobrio. Iz istoga razloga kao i ranije.

Vi sve skrivate.

Zar vi od mene očekujete da ja sam sebe tužim? Pa gdje toga ima? Rekao sam vam da nisam dužan govoriti sam protiv sebe. I ne ću.

Jeste li vi kao poglavar Provincije propuštajući zabraniti i kazniti ponašanje svojih podređenih, krivi za njihovo ponašanje?

Kao poglavar Provincije spreman sam na se preuzeti odgovornost.

Kao provincijal vodite svoj dnevnik. Što ste, slušajući zabranjeni radio, zapisali o Pavelićevu izručenju?

Moj dnevnik privatna je moja stvar. Tko je vama dao dopuštenje čitati moje osobne stvari?

Napisali ste kako nije red Pavelića na takav način izručiti njegovim neprijateljima jer su oni "neprijatelji slobode i nezavisnosti hrvatske države". Znate li vi da je ovo direktan napad na državni poredak?

Ne vjerujem u knjige koje ruše poredak. Da sam ja drugačije mislio ne bih to ni pisao, a da sam se bojao ne

442

bih vam dnevnika ni ostavio. Niste vi moj dnevnik otkrili. Da sam se ja bojao ja bih dnevnik uništio. To što govorite kako ste ga otkrili jednostavno nije točno.

Optuženi Grabiću! Ako vi tako mislite onda nije ni čudo što su vaši podređeni svećenici postali teroristi. Oni se samo ugledaju na vas.

Moja je savjest čista. Moji svećenici nisu teroristi. Ja u to ne vjerujem.

U što vi vjerujete, optuženi Grabiću?

Vjerujem u podvalu.

Sjednite, optuženi Grabiću. I čekajte ishod toga što zovete podvalom. Nadam se da vas ishod ne će obradovati.

Sudska rasprava započeta 23. srpnja završena je 27. srpnja 1947. Javni tužitelj posljednji je govorio pred sudom tražeći za sve optužene najveću moguću kaznu. Obrana nije imala velikih mogućnosti.

Neki su od odvjetnika pokušali odigrati svoju ulogu, ali to nije išlo. Kad je odvjetnik fra Leonarda Bajića počeo iznositi obranu dodirujući se nelogičnosti suđenja, javni je tužitelj Ranogajec pobjesnio. Skočio se s mjesta, otrgnuo dr. Ćirilu Brajši spise iz ruke, zaprijetio mu da će i njega posjesti na klupu za izdajnike i dalje mu zabranio govoriti. Dr. Brajši nije preostalo drugo nego sjesti. Odvjetnik fra Serafina Rajića odigrao je besramnu igru. Zvao se Mate Tafra. Nije ni bio nazočan prvome danu suđenja, a kad se pojavio bijesno je zatražio od suda da njegova branjenika osudi na smrt kao izdajnika, a da on ne će, iako bi to po službi morao, braniti nikakve državne neprijatelje i izdajnike naroda. Predsjednik suda poslije toga raspustio je sudište i najavio da će se presuda obznaniti u ponedjeljak, 28. srpnja, u petnaest sati.

443

DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Predsjednik sudskog vijeća, sudac Livije Anger okončao je sudski proces u petak, 25. srpnja i najavio kako će presuda biti izrečena u ponedjeljak, 28. srpnja u petnaest sati. Vrijeme od petka do ponedjeljka sudac i sva njegova tajna i javna družina još jednom su pretresli tekst presude kako bi sve bilo pravnički opravdano i na "svome mjestu". Nisu smjeli dozvoliti nikakvih iznenađenja. Uostalom, da je koje iznenađenje i došlo, javni tužitelj kakav je bio Ranogajec mogao je svakomu zaprijetiti da će i njega posjesti na klupu za optuženike, a samo sudac kakav je bio Anger mogao je mirno gledati ono što optuženima i procesu čini takav javni tužitelj. Da je tko i pomislio kako je ovo sud "koji se Boga ne boji i svijeta ne stidi", i da je to poželio reći, to ne bi imao komu reći. Tamo gdje su prestajali konci zdrava razuma i gdje je razuman čovjek slijedeći logiku mogao postaviti pitanja o nejasnoćama, stajala je čvrsta šaka komunističkih silnika, spremna ubiti svakoga znatiželjnika. Takav je to bio sud i takvo sudište.

Uhićenici su odmah poslije završetka procesa vraćeni u svoje zatvorske samice. Ta dva dana ničim ih nisu mučili, ali su se sami mučili iščekujući svoju sudbinu. Nitko nije očekivao milosrđa, ali se svatko od njih bojao i najgorega. U čijim su rukama bili i što su sve dotad prošli, nisu ni mogli drugačije nego li strahovati. Njihova rodbina pokušala je doći do propusnica jer je sudac Anger naredio kako u sudnicu za vrijeme izricanja presude ne smije doći nitko bez sudske propusnice. Tek malen i simboličan broj propusnica stavio je na slobodno, ostale su bile namijenjene udbašima svih vrsta i unaprijed spremljenim provokatorima. Provokatori su imali glasnim povicima pečatiti što je sudac presuđivao. Isto tako,

444

dođe li do pobune među rodbinom, ima je tko ugušiti. Komunistički i masonski pravdoljupci ničega se nisu bojali osim šakate pobune.

Sudsku propusnicu uspjeli su pribaviti tek neki od fratara i ponešto studenata teologije koji su se mogli predstaviti "partizanskim borcima". Uz još ponekog od bliže rodbine okrivljenika, propusnicu je uspjela dobiti i majka fra Josipa Viskovića. Kad je na samom ulazu u sudsku dvoranu pokazala propusnicu sudskome milicajcu, udbaš joj je vidjevši čija je majka ironično dobacio.

Dobro si odgojila sina!

Viskovićeva majka nije se prestrašila, nego mu je prkosno i kao iz topa odbrusila.

Vas vaša nije nikako odgojila. Da je vas vaša majka odgojila kao što sam ja svoga odgojila, ne bi se imala za što stidjeti. Recite svojoj što radite, pa ako ima obraza, otpast će joj od stida.

Kujo ustaška! bio je sasvim stvaran udbašev odgovor uz krdo neumjesnih psovki i beštima.

Kad je sudac Anger ušao u dvoranu i dao znak da se može početi nije morao nikoga pozivati na mir. Dupkom puna dvorana bila je tako tiha da se mogao čuti let muhe. Izveli su okrivljene. Svoja su mjesta zauzeli javni tužitelj Ranogajec, odvjetnici okrivljenika i sav sudski aparat, potreban pri takvim procesima. Sudac Livije Anger točno u petnaest sati počeo je čitati presudu.

PRESUDA U IME NARODA! K. 375747.

Okružni sud za Grad Zagreb u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od predsjednika vijeća Livija Angera, te sudaca porotnika Gerjević Josipa i Pavleković Franje, uz sudjelovanje zapisničara Gostl lvke, u krivičnom

445

predmetu protiv Matošić Ivana i družine, radi krivičnog djela iz č1. 3. t. 3. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, č1. 3. t. 8. i 14. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, povodom optužnice javnog tužitelja za Grad Zagreb u Zagrebu od 17. 7. 1947. br. U. I. 301/47 te optužnice od 20. 7. 1947. broj U. I. 577/47 na temelju rješenja ovog suda od 19. 7. 1947. određenog glavnog pretresa, na dan 23. 7. 1947., i nastavljenog dana 24. i 25. 7. 1947. nakon provedenog postupka u nazočnosti optuženih Matošić Ivana, Salamon Ivice, Rajić fra Serafina, Vodanović fra Jerka Mateja, Bukić fra Petra Stjepana Alberta, Visković fra Predraga Josipa, Bajić fra Leonarda, Bauer Jolande i Grabić fra Petra Šimuna, koji se nalaze u zatvoru, te branitelja Zubčić dr. Ljubomira, za 1. okrivljenoga, Vidman dr. Vladimira za 2. okrivljenoga, Tafra Mate za 3. okrivljenoga, Stožir dr. Ive za 4. okrivljenoga, Krstulović dr. Aurela za 5. okrivljenoga, dr. Franceschi Vjekoslava za 6. okrivljenoga, Brajša dr. Ćirila za 7. okrivljenoga, Maraković dr. Ive za 8. okrivljenu i Srkulj dr. Vladimira za 9. okrivljenoga, te javnog tužitelja za Grad Zagreb Vladimira Ranogajeca, te nakon prijedloga javnog tužitelja da optuženi budu suđeni prema optužnici što strože i prijedloga obrane, da se izreknu blaže kazne, dana 28. 7. 1947. donio je sljedeću

PRESUDU:

PRVOOPTUŽENI – MATOŠIĆ, IVAN, sin pok. Luke i majke Dragice, rođene Šakić, rođen 12. svibnja 1926. u Sanskom Mostu, Hrvat, državljanin FNRJ, neoženjen, bez djece, radnik, bez imovine, s prebivalištem u Zagrebu, sada u istražnom zatvoru od 9. 2. 1947.

DRUGOOPTUŽENI – SALAMON, IVICA, rođen 10. 3. 1919. u Zagrebu od majke Helene Salamon, Hrvat, državljanin FNRJ, oženjen, otac jednog djeteta, radnik,

446

bez imovine, s prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 9. 2. 1947.

TREĆEOPTUŽENI – RAJIĆ, IVAN SERAFIN, rođen 2. prosinca 1913. u Cisti, kotar Šestanovci, od oca pok. Ante i majke Jele, rođ. Šitum, Hrvat, državljanin FNRJ, neoženjen, bez djece, redovnik, bez imovine, s prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatovru od 19. 4. 1947.

ČETVRTOOPTUŽENI – VODANOVIĆ, JERKO MATEJ, rođen 3. siječnja 1885. u Visu na otoku Visu, od oca pok. Duke i majke pok. Ane, rođ. Burić, Hrvat, državljanin FNRJ, neoženjen, bez djece, redovnik, bez imovine, do sada kažnjavan uvjetno 6 mjeseci prisilnog rada, nalazi se u istražnom zatvoru od 19. 4. 1947.

PETOOPTUŽENI – BUKIĆ, PETAR STJEPAN ALBERT, rođen 26. studenog 1877. u Šibeniku, od oca pok. Aleksandra i majke pok. Ane, rođ. Kužina, Hrvat, državljanin FNRJ, neoženjen bez djece, redovnik, s prebivalištem u Zagrebu, u istražnorn zatvoru od 19. 4. 1947.

ŠESTOOPTUŽENI – VISKOVIĆ, PREDRAG JOSIP, rođen 21. ožujka 1915. u Tučepima, kotar Makarska, od oca pok. Marka i majke Lucije, rođ. Šimić, Hrvat, državljanin FNRJ, neoženjen bez djece, redovnik, s prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 19. 4. 1947.

SEDMOOPTUŽENI – BAJIĆ, MIŠKO LEONARD, rođen 27. studenoga 1889. u Vojniću, kotar Sinj, od oca pok. Stjepana i majke Anđe, rođ. Krce, Hrvat, državljanin FNRJ, neoženjen bez djece, redovnik bez imovine, s prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 19. 4. 1947.

OSMOOPTUŽENA – BAUER, JOLANDA, rođena 27. travnja 1911. u Siveriću, kotar Drniš, od oca pok. Ivana i majke Olge, rođ. Draganić, Hrvatica, državljanka FNRJ,

447

neudata bez djece, bez imovine, kućanica, s prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 13. 3. 1947.

OPTUŽENI – GRABIĆ, PETAR ŠIMUN, rođen 28.10.1882. u Miljevcima, kotar Drniš, od oca pok. Ivana i majke Jelene, rođ. Bačić, Hrvat, državljanin FNRJ, redovnik, stalnog boravika u Splitu, u istražnom zatvoru od 13. 7. 1947.

krivi su:

l. Optuženi MATOŠIĆ IVAN, da se mjeseca svibnja 1942. god. dobrovoljno javio u III. vod 1. jurišne ustaške satnije VII. krajiške kombinirane bojne u Kostajnici, a u vremenu kad su ustaške i njemačke vojne formacije vršile ofenzivu na Kozaru. U sastavu te jedinice sudjelovao je u akciji kojoj je bila svrha, da se pohvata preostalo pučanstvo te da se zajedno s imovinom dotjera u Kostajnicu. U izvršenju toga zadatka dotjerao je sa svojom jedinicom u Kostajnicu 1520 pohvatanih ljudi, oko 200 komada rogate marve i oko 80100 komada svinja dok je sve ostalo pučanstvo već ranije pobijeno, a njihova imovina dijelom spaljena, a dijelom opljačkana. Nakon toga ostao je u sastavu svoje jedinice u Kostajnici kao posada sa zadatkom da prikuplja dovedene ljude i imovinu. U izvršenju tog zadatka davao je stražu kod pohvatanih ljudi koje su u grupama povezane odvodili na strijeljanje. Osim što je kao stražar čuvao pohvatane ljude, odvodio je više grupa do obližnjih jama gdje su ih ustaše strijeljali, a potom u jame zakopavali, sudjelujući i sam u strijeljanju jedne grupe od oko 25 ljudi.

Zatim što je sudjelovao u ustaškoj akciji "čišćenja" u selu Kuruzari gdje su izvršili masovno hvatanje stanovnika tog sela i pljačku njihove imovine. Pohvatani su bili zatim zajedno sa svojom imovinom odvedeni u Kostajnicu gdje

448

su strijeljani. Zatim što je osam dana iza toga sudjelovao u drugoj akciji "čišćenja" u selu Slabinju gdje su uhitili 4 osobe, opljačkali mnogo pokretne imovine, a pohvatane su zajedno s ostalim pohvatanim ljudima u drugim akcijama u Kostajnici ubili.

Zatim što je nakon tih akcija otišao na ustaški dočasnički kurs u Zagreb, a odatle u domobransku podoficirsku školu u Varaždin, potom se ponovno vratio u ustaški tzv. sabirni sat Zagreb gdje je 1943. godine demobiliziran. U ljeti 1944. god. kad je bio pozvan u bojnicu, uspjelo mu je putem nekog satnika doći na diverzantski kurs u Petrancu kod Koprivnice gdje je za vrijeme od 2 mjeseca pod vodstvom gestapovskih stručnjaka za diverzije obučavan za osposobljenje u diverzantskim akcijama, poznavanju i rukovanju raznovrsnim eksplozivom, te bio određen i dao obvezu da će i nakon eventualnog povlačenja okupatorske i ustaške bojnice ostati u zemlji i nastaviti svojim zločinačkim radom. Zatim što je, nakon završenog kursa, prešao u sastav Bobanove "Crne legije" s kojom je sudjelovao u borbama protiv NOVa u Kloštru Podravskom.

2. Optuženi SALAMON IVICA, što je 1942. godine otišavši na rad u Njemačku 1943. godine stupio u njemačku tajnu špijunsku službu "Gestapo", gdje je ujedno završio i večernji obavještajni kurs. Nakon toga preuzeo je zadatak prikupljati među radnicima podatke o osobama, koje dolaze u obzir za špijune. U izvršenju tih zadataka bio je vezan s inspektorom "Gestapoa" Kostfeldom, a bila mu je podređena jedna grupa od 56 špijuna s kojom je on sam vršio špijunske poslove. Prikupljene podatke, kao i one koje je primao od sebi podređenih špijuna, dostavljao je izravno inspektoru Kostfeldu, primajući za taj rad nagradu u novcu koju je

449

onda dijelio sa svojom špijunskom grupom. Za sve vrijeme svoga rada među radnicima pronašao je točno neutvrđeni broj osoba koje su preuzete u njemačku tajnu špijunsku službu, no najmanje 15 osoba. Kada se 1944. godine povratio u Zagreb povezao se s gestapovskim špijunom Kolarom koji mu je redovito, sve do oslobođenja naše zemlje, nalazeći se kao tobožnji domobran na službi u Zagrebu i u Makruševcu, dostavljao razna špijunska izvješća primajući putem njega za taj svoj rad novčanu nagradu.

3. Svi optuženi: Matošić Ivan, Salamon Ivica, fra Rajić Serafin, fra Vodanović Matej, fra Bukić Alberto, fra Visković Josip, fra Bajić Leonardo i Bauer Jolanda, da su odmah poslije oslobođenja pristupili neprijateljskom, posebice špijunskom radu, a zatim stvorili i špijunsko terorističku organizaciju u franjevačkom samostanu Majke Božje Lurdske u Vrbanićevoj ulici broj 35 u Zagrebu, smišljali i sprovodili diverzije i ubojstva.

Optuženi Serafin Rajić, Matej Vodanović, Alberto Bukić, Josip Visković i Leonardo Bajić da su poslije oslobođenja naše zemlje 1945. godine u namjeri da stvore nezadovoljstvo i nerede u zemlji, da izazovu neraspoloženje u narodu i pripreme teren za nasilno obaranje postojećeg državnog i društvenog poretka FNRJ, izmišljali i širili lažne glasine o stanju u našoj zemlji najprije u međusobnom prepričavanju, a zatim dalje svaki od njih u svome krugu znanaca. Progon ratnih zločinaca, narodnih neprijatelja, kolaboracionista i gestapovskih špijuna iz redova narodnih izdajnika prikazivali su kao da u FNRJ nema slobode uopće, posebno slobode vjere, da se Katolička crkva progoni, da se svećenici ubijaju, da se imovina građana i vjerskih ustanova prisilno oduzima, da se dobri katolici i dobri Hrvati progone samo zbog toga što su katolici i Hrvati, da

450

se stanje u zemlji mora promijeniti, da se Narodna vlast mora srušiti itd.

Da su u drugoj polovici 1945. godine uviđajući kako njihova usmena agitacija ne daje očekivanog učinka prešli na agitaciju putem letaka, a kako bi na taj način svojom smišljenousmjerenom agitacijom obuhvatili veći broj osoba. Oni koriste samostan kao zaklon i u njemu, u stalnom međusobnom dodiru i savjetovanju, rade organizirano te stvaraju centar ustaškoterorističko špijunske djelatnosti. Da bi svoje protunarodne svrhe što bolje ostvarili, oni sastavljaju letke s navedenim protunarodnim sadržajima, umnožavaju ih sami ili pomoću samostanskog vratara Vladimira Poljaka, i onda ih daju svojim prijateljima na čitanje i dalje kolaju ili ih proturaju preko Vladimira Poljaka. Oni održavaju propovijedi u kojima neki od njih na uvijen, a neki na otvoren način, kao fra Josip Visković, lažno prikazuju naše prilike, nastoje unijeti nemir i zabunu u narod, klevetajući FNRJ i zauzimajući otvoreno neprijateljski stav prema našoj državi. Osim toga što je s istim ciljem optuženi Matej Vodanović propagirao "čuda". U svemu tome pomažu, daju podršku i upute neki crkveni dostojanstvenici s Kaptola.

Zatim da su s proljeća 1946. godine optuženi Vodanović, Bajić, Visković, Bukić i Rajić održavali zajednički sastanak na kojem donose odluku da se pristupi energičnijem radu na rasprostiranju neprijateljske propagande putem obilnijeg širenja letaka s protunarodnim sadržajem i to preko svjetovnih osoba. Tim sastankom rukovodio je Vodanović. Ostvariti postavljeni zadatak bilo je povjereno Rajiću, povezati se s raznim ustaškim i terorističkim elementima i s njima dalje raditi. Rajić odmah predlaže da na terenu tim radom rukovodi, odnosno vezu sa svjetovnim osobama održava optužena

451

Jolanda Bauer koja treba služiti kao veza za prenošenje uputa i svega ostaloga između navedene petorice optuženih franjevaca i vrbovanih svjetovnjaka ustaša. Pošto su optuženu Jolandu Bauer svi poznavali ranije kao osobu koja je u pogledu rada uživala kod njih potpuni ugled i povjerenje, taj je prijedlog prihvaćen. Na to Rajić stupa u još užu vezu s Jolandom Bauer. Ova mu najprije preporučuje Vladimira Kvasnicu za suradnika u njihovom špijunskom i terorističkom radu, a zatim i Ivana Matošića.

Na taj način u nastojanju da svoj izdajnički i špijunski rad što više prošire i pojačaju te što uspješnije sprovedu, optuženi fra Matej Vodanović, fra Serafin Rajić, fra Alberto Bukić, fra Leonadro Bajić i fra Josip Visković u toku 1946. godine proširuju svoju špijunskoterorističku organizaciju uvlačeći u nju i svjetovnjake. Tako je njihova špijunskoteroristička organizacija postala veća ili organizaciono potpunija. Pošto su već prije toga angažirali Jolandu Bauer, poslije su vrbovali prema njenim preporukama Vladimira Kvasnicu i Ivana Matošića, a preko ovoga potonjega najzadnjeg Ivicu Salamona. Vezu između svjetovnjaka špijuna i terorista i franjevaca špijuna i terorista, prema donijetoj odluci održava optuženi Rajić. On ih poziva na sastanke i tim sastancima rukovodi. Vezu sa špijunima i teroristima svjetovnjacima izvan samostana održava Jolanda Bauer. Rad na širenju letaka sa sadržajem klevetničke lažne neprijateljske propagande biva sve veći. Oni i dalje primaju letke od osoba izvan samostana, svjetovnjaka ili svećenika, kao što je kaptolski kanonik Pavle Jesih i drugi. Sami ih pišu i umnožavaju, opet djelom uz suradnju svoga vratara spomenutog Vladimira Poljaka. Rasturanje tih letaka osim njih samih vrši njihov vratar Vladimir Poljak, Jolanda Bauer, Vladimir Kvasnica i Ivan Matošić. Ovi ih rasipavaju po ulicama i ostavljaju po kućnim vežama, guraju kroz vrata u stanove, dijele svojim poznanicima. U

452

tome radu svi su angažirani i svi sudjeluju, a naročito se ističu optuženi Vodanović i Rajić. Optuženi fra Josip Visković posebice što je od raznih reakcionarno raspoloženih osoba kriomice primao izvjesni tisak kao "La croix" i "Hrvatski list Danica", ustaška glasila koja su radi svog klevetnčkog pisanja protiv FNRJ zabranjena u našoj državi. Davanjem tih listova poznanicima na čitanje i usmenim prepričavanjem njihove su izmišljotine širili dalje.

U drugoj polovini 1946. godine optuženi Rajić održava sve više sastanaka s Jolandom Bauer, Matošićem i Kvasnicom u kojima im daje program rada i upute, a prema instrukcijama optuženoga Mateja Vodanovića. Na tim sastancima pretresaju se razna pitanja u vezi sa širenjem lažne propagande, proturanjem neprijateljskih parola, rasturanjem letaka ilegalnog sadržaja, a to sve naročito postaje predmet razgovora i pretresanja na sastancima koji su slijedili nakon uputa, a koje je špijun fra Jozo Mikulić donio iz inozemstva. Tu se također raspravlja mogućnost pravljenja diverzija u poduzećima i stvara se plan da se pristupi vršenju sabotaže, upućuju se na vršenje propagande među radnicima, te da rade malo i polako. O tim sastancima optuženi Rajić redovno obavještava optuženog Vodanovića, Bukića, Bajića i Viskovića kojemu također daje mišljenja i upute za daljnji što uspješniji ilegalni rad. Na tim sastancima Rajić predaje Jolandi Bauer, Kvasnici i Matošiću letke s neprijateljskim sadržajem, a koje oni onda proturaju dalje na izloženi način.

Polovicom 1946. godine ilegalno se prebacuje iz Austrije u našu državu ustaški bojnik fra Jozo Mikulić koji se nalazi u službi nekih inozemnih špijuna. On dolazi u Zagreb i tu, pored uspostavljanja veze s nekim drugim zaostalim prikrivenim ustaškogestapovskim suradnicima, odlazi na Kaptol te se sastaje sa špijunom kanonikom

453

Jesihom komu daje upute za zločinački rad u zemlji, a od koga prima špijunske vijesti. On također odlazi u franjevački samostan u Vrbanićevoj ul. 35. i dolazi u vezu s organiziranim špijunskoterorističkim centrom koji se u tome samostanu nalazi, a kome pripadaju Vodanović, Rajić, Bukić, Bajić i Visković. On u samostanu održava sastanak s Vodanovićem na kome sudjeluju Bukić, Bajić, Rajić i Visković. Svi oni Mikuliću daju lažne obavijesti o prilikama u našoj zemlji, a primaju od njega upute za svoj protunarodni rad. Na traženje Mikulićevo, Vodanović mu daje izvješće o prilikama u našoj državi, pun raznih izmišljotina da među narodom vlada nezadovoljstvo, da seljaci nisu vlasnici svojih proizvoda, da je trgovcima i obrtnicima onemogućena egzistencija, da obrtnici nisu vlasnici svojih radnja, da se ljudi samo zato što su Hrvati osuđuju na logor, da je svećenicima onemogućavan vjerski rad, da izbori nisu bili slobodni, itd. Sva ta lažna i klevetnička prikazivanja imala su pored ostalog za cilj da se povede haranga za miješanje stranih država u naše unutarnje stvari. To izvješće predaje Mikulić inozemnim špijunskim i reakcionarnim klikama za klevetanje naše zemlje što se odražava u pisanju reakcionarnog tiska u inozemstvu. Ovaj tisak te laži inozemnoj javnosti prikazuje kao vjerodostojne podatke o prilikama u našoj zemlji kako bi svjetska javnost lažno i krivo bila obaviještena o političkim, ekonomskim i društvenim događajima u FNRJ. S druge strane na tom sastanku Mikulić daje Vodanoviću i ostalima upute u pogledu daljnjeg rada njihove organizacije, preporučujući im da porade na uvlačenju pouzdanih ljudi u narodne odbore i razne ustanove, te da onda iznutra sabotiraju kao otkup žita i dr. Da se na masovnim sastancima prave istupi i neredi, te da se pristupi terorističkim aktima i ubijanjima pojedinih istaknutih funkcionara narodnih odbora i fronti, itd.

454

Prilikom tog sastanka, obzirom na vođene razgovore o vršenju terorističkih djela, Vodanović je tražio od Mikulića da u tu svrhu donese eksploziv što je ovaj kasnije učinio. Nakon toga Mikulić ponovno ilegalno dolazi u Zagreb oko mjeseca kolovoza 1946., obavještava se o njihovom dosadašnjem radu i daje im nove upute za daljnji rad. Ovoga puta donosi i predaje paket s eksplozivom i oko 1000 dolara u novcu za nagrađivanje osoba koje u ilegalnom radu sudjeluju. Od tog novca Vodanović kasnije preko Serafina Rajića predaje neku sumu Jolandi Bauer koja dio novca zadržava za sebe, a dio daje Kvasnici, da ga on podijeli između sebe, Matošića i Salamona. O vođenim razgovorima s Mikulićem na ovom sastanku i primljenim uputama iz inozemstva za daljnji teroristički i špijunski rad, Vodanović upoznaje opt. Viskovića, Bajića, Bukića i Rajića koji se u svemu suglašavaju. U jesen 1946. godine optuženi Vodanović, Rajić, Visković i Bajić održavaju sastanak na kome donose odluku da se iz inozemstva preko špijuna Mikulića s dobivenim eksplozivom izvrši diverzija u jednom od poduzeća, a prepušteno je Rajiću da u dogovoru s Jolandom Bauer, Matošićem i Kvasnicom izaberu preduzeće u kome će se diverzija izvršiti. Pošto su razmotrili mogućnost za diverziju putem Kvasnice i Matošića, odlučeno je da se eksploziv postavi u tvornici C. D. Gaon u Zagrebu. Prema toj odluci postavljanje je na sebe preuzeo Matošić koji je u toj tvornici bio zaposlen. Rajić je s planom upoznao osumnjičenog Vodanovića, Bajića, Viskovića i Bukića koji su se suglasili i dali svoje odobrenje.

U izvršenju zaključaka donijetih na presudnim sastancima u siječnju, 1947. godine Rajić predaje Jolandi Bauer eksploziv koji im je prethodno donio fra Jozo Mikulić. Ova ga uručuje Kvasnici koji ga zatim predaje optuženom Matošiću. Matošić je već prije primanja

455

eksploziva pozvao optuženog Salamona koji je s njime radio u istoj tvornici da zajednički izvrše postavljanje eksploziva u tvornici C. D. Gaon. Kada je optuženi Matošić koncem siječnja 1946. godine priopćio Salamonu da je dobio eksploziv, ovaj se u ugovoreno vrijeme sastaje s Matošićem na Savskoj cesti kod Podvožnjaka i prima od njega jedan dio eksploziva. Drugi dio eksploziva unio je i sakrio optuženi Matošić u ugljen, kao što je to učinio i Salamon. Izvjesno vrijeme nakon toga otvorili su skladište u kome su bili smješteni demontirani strojevi, te je Matošić, dok mu je Salamon čuvao stražu, namjestio eksploziv među demontirane strojeve i to tako da pri premještanju strojeva eksploziv mora eksplodirati. Dana 4. veljače 1947. godine oko 4 sata poslije podne kada su radnici počeli podizati strojeve radi prenošenja u druge prostorije, namješteni eksploziv je eksplodirao, tako da su na mjestu ostali mrtvi tvornički radnici Franjo Hrouda i Silvestar Badovinac, teško je ozlijeđen Szabo Josip koji je od zadobivenih ozljeda na putu do bolnice također umro, dok su ranjeni Golubić Ðuro i Heregić Stjepan.

4 a Optuženi VODANOVIĆ, fra MATEJ, da je poslije oslobođenja naše zemlje u ljetu 1945. godine kad se ustaša fra Ambroz Budimir spremao pobjeći i ilegalno preći granicu, dao istome iz samostanskih sredstava za put hranu i novac, da bi mu olakšao bijeg, a to po uputi provincijala fra Petra Grabića, te Budimir uz tu pomoć i uspijeva pobjeći.

4 b. Optuženi, fra MATEJ VODANOVIĆ i fra ALBERTO BUKIĆ u jesen 1945. godine znajući da se fra Petar Topić koga Narodne vlasti iz Knina traže zbog njegovih nedjela izvršenih za vrijeme okupacije sprema na bijeg putem ilegalnog prelaska granice, daju ovome, opet po uputi provincijala fra Petra Grabića, materijalnu pomoć za

456

izvršenje bijega, time što mu Vodanović daje civilno odijelo i upućuje Bukića da mu izda novac i hranu za put, što ovaj i čini. Nakon toga Topiću uspijeva, preko Sušaka i Rijeke, posredstvom kapucina u Rijeci, prebaciti se u Italiju. Optuženi tom prilikom daje Topiću u zadatak da se u Italiji poveže s izbjeglim ustašama radi usklađivanja zajedničkog špijunskog i izdajničkog rada.

4 c. Optuženi fra MATEJ VODANOVIĆ koncem 1945. godine ili početkom 1946. godine znajući da je bojni obveznik Luka Modrić došao iz bojne jedinice na odsustvo i da u samostanu priprema plan za bijeg iz Jugoslavenske armije i ilegalan prijelaz u inozemstvo, daje mu neutvrđenu sumu novca za put, te na taj način Modriću uspijeva pobjeći iz Jugoslavije.

4 d. Optuženi fra MATEJ VODANOVIĆ i fra ALBERTO BUKIĆ što su u svibnju 1946. godine pružili materijalnu pomoć bojnom obvezniku Jakovu Šipiću koji je iz svoje bitnice dezertirao. On je došao u samostan optuženom Vodanoviću i Bukiću i izložio im svoju namjeru za prelaz preko granice. U izvođenju te namjere pomažu mu optuženi Vodanović i Bukić time što mu prvi daje hranu i novac za put, a drugi civilno odijelo. Time pomognut, Šipić uspijeva dezertirati iz Jugoslavenske armije i ilegalno prijeći u inozemstvo.

5. Optuženi fra JOSIP VISKOVIĆ, fra LEONARDO BAJIĆ i fra SERAFIN RAJIĆ što su znali da Vodanović i Bukić sudjeluju u pripremanju i izvršenju krivičnih djela opisanih gore pod /a,b,c i d/, ali o tome nisu izvijestili državne organe.

6. Optuženi fra JOSIP VISKOVIĆ, da je surađujući na sprovođenju Pavelićevog plana za istrjebljenje Srba, a po odobrenju svojih starješina u drugoj polovici 1941. sudjelovao u Kotaru Sunja na prinudnom prekrštavanju

457

Srba i njihovom prevođenju na katoličku vjeru vršeći pri tome vjerske obrede.

7. Optužena JOLANDA BAUER, da je od konca svibnja 1945. godine sve do bijega ustaškog satnika fra Velimira Karlovića koji se skrivao pred Narodnim vlastima najprije u Našicama, a zatim i na Kaptolu u Zagrebu, u više ga mahova posjećivala, donosila mu razna izvješća o stanju u zemlji kao i razne predmete, zimski kaput, hranu i drugo.

8. Optuženi GRABIĆ, fra PETAR ŠIMUN, što je povezan iz vremena okupacije s pojedinim protunarodnim elementima iz redova višeg klera na Kaptolu, nakon oslobođenja naše zemlje donosio u više navrata iz Kaptola letke protunarodnog sadržaja u samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu koje zajedno s ostalim redovnicima, naročito s Vodanovićem, Bukićem, Rajićem, Bajićem i Viskovićem čita i prepričava. Na taj način pritajene i po oslobođenju naše zemlje zastrašene ustaše ohrabruje i potiče tako da su ovi organizirano prišli primanju, pisanju, umnožavanju i širenju letaka uperenih protiv postojećeg državnog poretka, te širenju propagande s ciljem da se u pučanstvu stvori zabuna i nezadovoljstvo i građani odvrate od aktivnog rada na obnovi i izgradnji zemlje. Ohrabreni radom, djelovanjem i držanjem optuženog Grabića, Vodanović i ostali proširuju svoj rad i u svoju organizaciju uvlače svjetovnjake ustaše, špijune i teroriste kao npr. Jolandu Bauer, Kvasnicu, ratnog zločinca i koljača Matošića, gestapovskog špijuna Salamona i druge.

Nakon njegovog odlaska u Split, a i u vremenu kad se nalazi u samostanu u Zagrebu, dostavljao mu je Vodanović, rukovoditelj cjelokupnog rada ustaške špijunskoterorističke organizacije koja je djelovala iz samostana Majke Božje Lurdske , povremeno pismena i usmena izvješća djelovanja kako organizacija i njeni

458

članovi šalju špijunska izvješća preko špijuna Mikulića, a preko kojeg su se povezali sa stranim agentima i špijunima, kako pripremaju vršenje diverzija i atentata, nadalje da su osim direktiva za propagandu primili od Mikulića i eksploziv za vršenje diverzionog rada, kao i novac za plaćanje izvršitelja diverzije, itd.

Budući da je taj i takav rad u cijelosti odgovarao njegovom stavu prema Narodnoj vlasti i poretku u našoj zemlji, on ga je u svemu odobravao i naročito opominjao članove te organizacije da budu na oprezu kako ne bi bili po organima državne vlasti otkriveni. Potaknuti i ohrabreni tim odobravanjem i opomenama na hrabrost prišli su Vodanović i družina pripremanju diverzije u tvornici C. D. Gaon u Zagrebu, pa kad im je optuženi Grabić i taj rad odobrio, predao je Rajić od špijuna Mikulića dobiveni eksploziv Bauer Jolandi, a ova Matošiću koji ga je zajedno s gestapovskim špijunom Salamonom montirao u tvornici Gaon u Zagrebu, uslijed čega je uništen jedan dio strojeva te tvornice, a trojica radnika ubijena. Kao i za taj rad ranije, tako je Vodanović po izvršenoj diverziji i o njenom rezultatu izvijestio optuženog Grabića.

9. U jesen 1945. godine kad se još nalazio u Zagrebu u samostanu Majke Božje Lurdske, a kad su se Budimir fra Ambroz i Topić fra Petar kojeg su Narodne vlasti iz Knina tražile zbog njegovog ustaškog djelovanja za vrijeme okupacije, spremali pobjeći preko granice, izdao je naređenje Vodanović fra Mateju da im pribavi civilna odijela, a Bukić fra Albertu da im izda novac i hranu potrebnu za put, što su ovi i učinili, a sam im je izdao potvrde da su redovnici provincije Sv. Otkupitelja kako bi se mogli lakše kretati, pomoću čega je ovima doista uspjelo prebaciti se preko granice u svrhu nastavka svog ustaškog i protunarodnog djelovanja.

459

10. Dosljedan svom ustaškom uvjerenju dočekao je i pozdravio okupaciju naše zemlje po njemačko talijanskim okupatorima, te proglašenjem tzv. NDH s oduševljenjem, prikazujući svjesno tu nacističkofašističku tvorevinu kao ostvarenje vjekovnih nacionalnih težnji hrvatskog naroda. U tom smislu izdao je i Okružnicu upućenu svim franjevačkim samostanima svoje Provincije u kojoj je zahtijevao od svih redovnika toga reda pokoravati se ustaškoj "vlasti", te s istom surađivati. Od novca s kojim je kao provincijal Provincije Sv. Otkupitelja raspolagao, poklonio je din 50.000 kao pomoć ustaškom pokretu za organizaciju ustaške bojnice. Zatim što je cijelo vrijeme okupacije, a naročito nakon 1944. godine surađivao i održavao tijesan kontakt s ratnim zločincima Pavelićem i njegovim ministrima Mandićem, Cankijem, Makancem i drugima, sudjelovao na raznim primanjima i večerama koje su se održavale na Kaptolu i drugdje, rješavajući s Pavelićem između ostaloga i pitanje propagande protiv NOPa u Dalmaciji. Nadalje, što je omogućio da njemu podređeni redovnici preuzimaju dužnost ustaških dušobrižnika u najpoznatijim ustaškim koljačkim jedinicama. Istovremeno je redovnike koji su surađivali s NOPom kao npr. Ivana i Pilu Vukovića, te Ivana Tomasovića i druge suspendirao u vršenju vjerskih funkcija radi njihove suradnje. Prilikom i neposredno prije povlačenja okupatorske i ustaške bojnice iz Jugoslavije dopustio je svim pripadnicima toga reda koji su se za vrijeme okupacije ogriješili o interese naroda, da se mogu povlačiti s razbijenim ustaškim bojnicima u inozemstvo, hrabreći ih riječima: "Vi idite, a ja ću ostati, pa što Bog bude dao."

Za sav taj svoj protunarodni izdajnički rad primio je od Pavelića za nagradu odlikovanje Krune Kralja Zvonimira II. reda s mačevima.

460

Čime su počinili i to:

Optuženi Ivan Matošić i Ivica Salamon radnjama pod I. i II. krivična djela iz čl. 3. t. 3. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države.

Svi optuženi: Ivan Matošić, Ivica Salamon, fra Serafin Rajić, fra Matej Vodanović, fra Alberto Bukić, fra Josip Visković, fra Leonardo Bajić i Jolanda Bauer radnjama pod 3. kriv. djela iz čl. 3. t. 8. i 13. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države.

Optuženi fra Matej Vodanović i fra Alberto Bukić radnjama pod 4. a i b, a optuženi Bukić radnjama pod 4. b, kriv. djela iz čl. 3. t. 14. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države.

Optuženi fra Matej Vodanović radnjama pod 4. c i 4. d, a optuženi Fra Alberto Bukić radnjama pod 4. d, kriv. djela iz čl. 3. t. 2. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države.

Optuženi fra Josip Visković, fra Leonardo Bajić i fra Serafin Rajić radnjama pod 5. kriv. djela iz čl. 8. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države.

Optuženi fra Josip Visković radnjama pod 6. kriv. djela iz čl. 3. t. 3. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države.

Optužena Jolanda Bauer radnjama pod 5. kriv. djelo iz čl. 3. t. 14. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države.

Optuženi Grabić Petar radnjama pod I. kriv. djelo iz čl. 2. stav 1. u vezi sa 6. 3. t. 8. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, radnjom, pod 2. kriv. djelo iz čl. 3. t. 14. istog zakona, a dijelom pod 3, kriv. djelo iz čl. 3. t. 6. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, pa se stoga

presuđuju:

461

OPTUŽENI MATOŠIĆ IVAN, po č1. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak političkih i svih građanskih prava te konfiskaciju imovine.

OPTUŽENI SALAMON IVICA, po č1. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu smrti strijeljanjem, te na trajan gubitak političkih i svih građanskih prava, te konfiskaciju imovine.

OPTUŽENI RAJIĆ FRA SERAFIN, po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu smrti strijeljanjem te trajan gubitak političkih prava te konfiskaciju imovine.

OPTUŽENI VODANOVIĆ JERKO MATEJ, po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu smrti strijeljanjem te na trajan gubitak političkih i svih građanskih prava i konfiskaciju imovine.

OPTUŽENI BUKIĆ PETAR, po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 7 godina te na gubitak političkih i građanskih prava na penziju i pomoć socijalnog osiguranja u trajanju od 2 godine.

OPTUŽENI VISKOVIĆ JOSIP, po č1. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 15 godina, te gubitak političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje na trajanje od 5 godina.

OPTUŽENI BAJIĆ LEONARD, po čl.4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 12 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 3 godine.

OPTUŽENI GRABIĆ PETAR, po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države i čl. 3. Odluke o zaštiti nacionalne

462

časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 14 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 5 godina.

Svi presuđeni moraju platiti troškove krivičnog postupka i ovrhe kazne koji se proglašuju neutjerivima, te se oslobađaju od plaćanja paušalnog iznosa.

Osuđenicima na vremenitu kaznu ima se u istu uračunati sav do sada izdržani pritvor, kao i istražni zatvor.

RAZLOZI:

Na optužnicu Jav. tužitelja za Grad Zagreb, u Zagrebu, od 14. 7. 1947. br. U. 1. 301/47 u krivičnom predmetu protiv Matošić Ivana i družine, te na optužnicu od 20. 7. 1947. br. U. 1. 577/47 u krivičnom predmetu protiv Grabić fra Petra Šimuna koji su predmeti po prijedlogu Javnog tužitelja za Grad Zagreb u Zagrebu rješenjem raspravnog suda spojeni, radi vođenja jedinstvenog postupka pošto stoje u međusobnoj vezi, optuženi se brane i to:

l. Optuženi Matošić Ivan, osjeća se krivim i priznaje da je dana 25. svibnja 1942. dobrovoljno stupio u III. vod. I. ustaške jurišne satnije u Hrv. Kostajnici nagovorom jednog ustaškog bojnika koji je zalazio k njegovoj sestri. Isto tako, priznao je da je kao ustaša sudjelovao u akciji na Kozari sa zadatkom da pobire kućanstvo i blago od tamošnjega pučanstva i da to prenese u Kostajnicu. Priznao je da je prve zgode dotjerao oko 25 ljudi i oko 200 komada blaga na koje je naišao u šumi zajedno s ostalim ustašama. Ljude i blago dotjerao je s ostalim ustašama u Kostajnicu, a kako su pohvatani ljudi bili strijeljani, držao je stražu u udaljenosti oko 200 metara od mjesta strijeljanja. Navodi da je strijeljanje vršio iz strojnice Eduard Ćorić zapovjednik II. voda. One ljude koji su u jami pokazivali još znakove života, likvidirao je Eduard Ćorić strijeljajući

463

po njima iz strojnice. Optuženi Matošić Ivan dalje priznaje da je sudjelovao i kod strijeljanja 25 1judi, samo ne zna je li koga iz metka pogodio. Priznaje da je u selu Kuruzarima sudjelovao u hvatanju 20 obitelji. I ovaj put je držao stražu kod strijeljanja ljudi te se brani da kod samog strijeljanja ljudi nije sudjelovao. U akciji čišćenja na selo Slabinju bio je jednu noć u zasjedi sa zadatkom da dočeka partizane koji se vraćaju kućama, a kojom prilikom su uhićene 4 osobe. Priznaje da je tom zgodom bilo opljačkano mnogo pokretne imovine, a također su i ljudi bili strijeljani. Brani se da od te otimačine nije imao nikakve vlastite koristi jer je jedan dio opljačkanog blaga bio otpremljen u Zagreb, a jednu tuhicu i jednu deku, te 2 jastuka i madrac nosio je po nalogu Eduarda Ćorića njegovoj sestri Mariji Ćorić. Priznaje da je za vrijeme ofenzive na Kozari u Kostajnici čuvao logor u kojem su se vršila strijeljanja, te priznaje da je sam sudjelovao kod jednog strijeljanja rodoljuba. U svoju obranu navodi da je u ono vrijeme imao oko 15 godina te da zapravo nije ni shvatio da sudjeluje u istrjebljenju naroda. U daljnjem svojem iskazu priznao je da je bio u ustaškoj dočasničkoj školi zatim u domobranskoj središnjoj školi te u ustaškom sabirnom satu, sve dok nije demobiliziran. Također priznaje da je god. 1944. na nagovor ustaškog bojnika stupio u diverzantski kurs u nadi da će materijalno bolje prolaziti. Taj je kurs održan u Peterancu kod Kostajnice, a njime je rukovodio uz ustaše i jedan gestapovac. Rečeno mu je da kurs mora ostati u najvećoj tajnosti i da se on kao i ostali kursisti, nakon povlačenja Nijemaca i ustaša iz zemlje, imaju povezivati međusobno te i sa ostacima ustaša i vršiti diverzije, pa je u tom pravcu položio prisegu i potpisao svoju obvezu na neki formular. Nakon kursa stupio je u Bobanovu "Crnu legiju", a prilikom sloma povlačio se s ustašama u Sloveniju, gdje je bio zarobljen u blizini Celja. Okrivljeni Matošić Ivan u daljnjem svojem

464

priznanju detaljno opisuje da je nakon oslobođenja radio u tvornici Gaon kao radnik. Kvasnicu Vladimira poznaje iz djetinjstva. Isti mu je nakon oslobođenja govorio i upućivao ga da se treba organizirati i širiti propagandu protiv Narodne vlasti jer je to njegova ustaška dužnost. Priznaje da se dao nagovoriti, a brani se da cijelu stvar nije dobro promislio tako da je prvi ilegalni sastanak održao u samostanu Majke Božje Lurdske u mjesecu prosincu 1946. Osim njega bili su prisutni fra Serafin Rajić, Jolanda Bauer i Kvasnica. Glavnu riječ je vodio optuženi Rajić. Govorio je o potrebi organizacije, o političkim prilikama kod nas i vani i davao upute o širenju propagande, kako se sa strane Narodnih vlasti ide za tim da se ukine vjera i da se moraju na vjerski način boriti protiv Narodne vlasti, te da će naskoro vlast preuzeti Pavelić i Maček. Fra Rajić ih je uputio na daljnje širenje tih vijesti među poznatim. Govorio je da treba izvršavati diverzije iako tada nije bilo govora još na kojem mjestu će se izvršiti. Kvasnica je dobio zadatak izvidjeti mogućnost diverzije u tvornici Rade Končar, a on, Matošić Ivan, u tvornici Gaon. Priznaje da se nakon toga sastao s Kvasnicom i Jolandom u stanu kod Kvasnice. Sa Salamonom Ivicom upoznao se prigodom traženja namještenja na Burzi rada. Kad su namještenje našli u tvornici Gaon, zalazili su često zajedno u gostione gdje su se u razgovoru malo po malo jedan drugomu povjerili. Salamon je njemu, Matošiću, pripovijedao, da se u Njemačkoj nalazio i završio gestapovski kurs, a Matošić opet njemu, da je za vrijeme okupacije bio aktivni ustaša. Kad mu je Matošić pričao o svome zadatku kojega je primio na sastanku u samostanu, Salamon je odmah pristao pomoći. Nakon što su pregledali mogućnost diverzije u tvornici Gaon, zaključili su da se paklena mašina postavi u šupu među demontirane strojeve. Matošić isto tako priznaje, da je polovicom siječnja 1947.

465

godine bio drugi sastanak u samostanu Majke Božje Lurdske gdje su i opet bili prisutni Rajić, Jolanda Bauer, Kvasnica i on. Opet je Rajić imao glavnu riječ. Govorio je o vanjskoj političkoj situaciji, te je naglasio da je tri četvrtine naroda protiv Narodnih vlasti i da Narodna vlast ne može dugo opstati i da ne će dugo trajati. Tom zgodom priznao je Matošić da je prikazao kako u tvornici Gaon postoji mogućnost da se podmetne pakleni stroj te je točno opisao i mjesto na koje kani stroj postaviti, što je Rajić prihvatio i obvezao ga neka to uredi. Matošić dalje iznosi da je obavijestio Rajić Serafina da je završio diverzantski kurs i da je vješt u rukovanju paklenim strojem. Priznaje da je eksploziv primio od Kvasnice koji je taj eksploziv u svome stanu primio od Jolande. Eksploziv je odnio svojoj kući i sakrio ga u podrum. Tvrdi da je eksploziv bio težak oko 3 kg., zamotan u papir, a pakiran u limenoj kutiji. Oko 6 sati poslije podne u određeno vrijeme sastao se sa Salamonom u Savskoj cesti kod Podvožnjaka. Tu su razdijelili eksploziv tako da je svaki uzeo jedan dio eksploziva kojeg su potom sakrili u dvorištu tvornice Gaon pod naslagani ugljen. Priznao je da je eksploziv postavio u šupi pod ploču na kojoj su bili postavljeni demontirani strojevi. Tvrdi da je eksploziv bio postavljen na povlaku tako da je morala uslijediti eksplozija u času kad se pomaknu demontirani strojevi koji su bili u vezi s paklenom mašinom. Eksplozija je uslijedila nakon tri dana iza postavljene paklene mašine. Priznaje da je od Jolande Bauer za ovaj svoj zločinački rad dobio kao nagradu din 1.800., od koje svote din 900. je dao Salamonu, a din 900 zadržao za sebe. Optuženi Matošić naveo je kod priznanja svog zločinačkog rada da ga je optuženi Rajić na sastanku nagovarao da eksploziv podmetne ispod strojeva koji se nalaze u pogonu, te da treba diverziju pripremiti da padne što više žrtava. Također je priznao da je na sastancima bilo

466

govora i o mogućnosti diverzije u tvornici lvančica, te mu je u ime nagrade, da ga se čim više potakne na rad, obećano din 8.000.

2. Okrivljeni Salamon Ivica osjeća se krivim. Priznao je da se u god. 1942. nalazio na radu u Njemačkoj, da je zbog jedne premetačine u logoru došao na Miliciju i po uputi koju je tamo dobio pristupio u "Gestapo". Navodi da je to morao učiniti jer se bojao pritiska sa strane Gestapoa. Priznaje da je računao da će u službi Gestapoa dobiti privatni stan i dobru plaću. Priznaje da je vrbovao naše ljude za gestapovsku službu u kojoj se sam nalazio godinu dana, da je završio specijalni kurs, a imao je dužnost špijunirati i nadzirati naše radnike koji se nalaze na radu u Njemačkoj. Priznaje da je pridobio 15 ljudi za špijunsku službu, te u ime nagrade za taj svoj rad primio 1000 maraka. Kada se vratio u godini 1943. natrag u Zagreb, nastavio je svoj zanat. Stupio je u vezu s nekim Slavkom Kolarom, a preko njega opet se latio službe u Gestapou. Ovaj put je davao vijesti o bijegu rodoljuba koji su prebjegli u partizane boriti se protiv okupatora i njegovih pomagača. Kako i sam navodi ovu svoju službu u korist neprijatelja, a na štetu svoga naroda vršio je vjerno. Brani se da je nakon oslobođenja od svoga brijačkog zanata u Markuševcu teško živio, da su mu materijalne prilike slabe, što ga je ponukalo potražiti mjesto u tvornici Gaon gdje je radio kao pomoćni radnik. Navodi da je Matošića upoznao na Burzi rada, da su zajednički pohađali gostione. Matošić mu je malo po malo povjerio da je bio ustaša, da je završio diverzantski kurs, a on, Salamon, povjerio je opet Matošiću, da je bio gestapovac u Njemačkoj pa ih je ovo saznanje međusobno zbližilo. Matošić je njemu pripovijedao da se sastaje s nekim ljudima, govorio mu je o akcijama i diverzijama, ali imena ljudi s kojima je stajao u vezi nije odao. Pozvao ga je na suradnju. Salamon priznaje da je

467

na suradnju pristao jer je bio zadužen, a trebalo mu je novaca. Dogovorili su se da bi trebalo postaviti eksploziv najprije u javnim zgradama, a onda su tek zaključili postaviti eksploziv u tvornici Gaon i to u šupu gdje su se nalazili demontirani strojevi. Priznaje da je obećao da će nabaviti ključeve od šupe, ali ih je Matošić prije njega nabavio. S Matošićem se sastao isti dan kako je bilo dogovoreno, na Savskoj cesti kod Podvožnjaka oko pet sati poslije podne. Tu mu je Matošić predao jedan dio eksploziva kojeg je odnio kući i spremio u dvorište. Ujutro je došao ranije u tvornicu, stavio eksploziv u svoj ormarić, a nakon pola sata sakrio ga je u ugljen nasuprot šupe što je nešto kasnije učinio i Matošić. Iskazuje nadalje da mu je Matošić rekao da je eksploziv na povlaku. Znao je on, kao i Matošić da će strojevi u kratko vrijeme biti preneseni iz šupe u tvornicu, a do eksplozije je moglo doći samo prenašanjem strojeva. Rad na tom prenašanju strojeva je napustio kako ne bi i on stradao.

3. Optuženi Rajić Serafin, navodi da je bio pristaša NDH jer je smatrao da su u njoj oživotvoreni svi sni hrvatskog naroda kao i da je oslobođenje dočekao s nepovjerenjem. Tvrdi da su se i ostali redovnici veselili i voljeli NDH dok su prema Narodnoj vlasti bili neprijateljski raspoloženi. Optuženi Rajić priznaje da su svi optuženi nakon oslobođenja u samostanu razgovarali o političkoj situaciji kojom zgodom su osuđivali Narodnu vlast, slušali su strane radio vijesti, a bili su to u početku nevezani razgovori, poslije ručka i večere, na kojima se još nisu stvarali nikakvi zaključci. Tek kasnije počelo se među okrivljenima govoriti o potrebi ilegalnog rada, da treba prijeći na usmenu i pismenu propagandu. Dobivali su letke o Mačekovoj djelatnosti koju je donosio Nosić Ivan. On je donašao i vijesti iz grada, a letke su čitali i davali ih dalje Jolandi Bauer. Vodanović i Bajić donašali su letke o izborima koji su se zajednički čitali, a koji su svi bili

468

neprijateljski raspoloženi prema našoj državi. Priznaje da je godine 1946. sam sastavio dva do tri letka prema vijestima radio stanice Kolumbia o apstinenciji izbora, te je te letke dijelio Jolandi Bauer i ostalim svjetovnjacima, da ih šire i rasturuju. Priznao je da je Jolandi prvi put dao 15 do 20 komada letaka. Navodi da je Vodanović također sastavio jedan letak. Ističe da su u mjesecu svibnju 1946. godine bili potpuno organizirani u jednu organizaciju koja se sastojala od njega, Vodanović Jerka Mateja, Bukića, Viskovića i Bajića. Za ostvariti postavljeni zadatak bilo mu je povjereno povezati se s raznim protunarodnim elementima i dalje s njima raditi. Priznao je da je predložio da na terenu tim radom rukovodi, odnosno vezu sa svjetovnim osobama održava okrivljena Bauer koja služi kao veza za prenošenje uputa i svega ostalog između navedene petorice optuženih franjevaca i vrbovanih svjetovnjaka.

Pošto su optuženu Jolandu Bauer svi poznavali od ranijega kao osobu koja je u pogledu svoga rada uživala kod njih potpuno povjerenje, taj je prijedlog prihvaćen. Rajić je nadalje priznao da je stupio u vezu s Jolandom. Ona mu najprije preporučuje Vladimira Kvasnicu za sudionika u njihovom špijunskom terorističkom radu, a zatim i Ivana Matošića. Vezu između svjetovnjaka špijuna i terorista i franjevaca terorista prema donijetoj odluci održavao je optuženi Rajić. On ih je pozivao na sastanke i s tim sastancima rukovodio. Vezu sa špijunima redovnicima, svjetovnjacima izvan samostana održavala je Jolanda Bauer. Rajić je priznao da Matošića ranije nije poznavao, a isto tako niti Kvasnicu. Navodi da se s Matošićem sastao pet, šest puta kada su bili prisutni i Jolanda i Kvasnica. Na sastanku s Matošićem dijelio je letke i to Spellmannov govor o Stepincu i pjesmu o logoru koji su protudržavnog sadržaja. Letke je davao Jolandi, Matošiću i Kvasnici. List hrvatski glas "Danica" donosio je

469

Visković iz grada. U tim novinama nalazio se članak o Rittigu, Hrvatskom saboru, u svemu se napadala FNRJ. Tvrdi da je taj list dobio od Herenčića i Blaženke Mandić, dok je Bajić donosio list "La croix". Također je donosio "Times" i govor Trumanov. Rasturivanje tih letaka, osim njih samih, vršili su: vratar Poljak, Jolanda Bauer, Vladimir Kvasnica i Ivan Matošić. Priznao je da se tim letcima nastojao prikazati progon ratnih zločinaca i gestapovskih špijuna iz redova narodnih izdajnika kao da u FNRJ nema slobode uopće, posebno slobode vjere, da se Katolička crkva progoni i da se dobri katolici i dobri Hrvati progone samo zbog toga što su katolici i Hrvati, da se stanje mora promijeniti i da se Narodna vlast mora srušiti. Priznao je da se o diverziji započelo raspravljati u drugoj polovini 1946. g. Do onda se širila propaganda propovijedanjem i nagovaranjem na sabotažu.

U to vrijeme održavao je više sastanaka s Jolandom Bauer, Matošićem i Kvasnicom. On im daje zadatke i upute, a prema instrukcijama optuženog Mateja Vodanovića. Na tim sastancima pretresaju se razna pitanja u vezi širenja lažne propagande rasturivanjem letaka ilegalnog sadržaja. O svome sastanku s Jolandom obavještavao je Vodanovića, Bajića, Viksovića i Bukića. Priznao je da se pri prvom susretu s Jolandom i Kvasnicom raspitao za prošlost Kvasnice, a kojom zgodom mu je Jolanda kazala da je isti dobar Hrvat, da je ustaša i da mu je i otac kao ustaša poginuo u Drvaru. Naročito se provodila propaganda širenjem letaka, proturavanjem neprijateljskih parola, a nakon uputa koje je špijun Mikulić donio iz inozemstva. Tu se također raspravljala dužnost pravljenja diverzija, plan da se pristupi vršenju sabotaže, upućuju se među radnicima vršiti propagandu, te raditi malo i polako. Optuženi Rajić navodi da u svim tim aktima redovno obavještava optuženog Vodanovića, Bukića, Bajića i Viskovića, a koji

470

također daju mišljenja i upute za daljnji što uspješniji ilegalni rad. Navodi se da se polovinom 1946. g. ilegalno prebacio iz Austrije u našu državu ustaški bojnik fra Jozo Mikulić. On dolazi u Zagreb pod imenom Kovač, odlazi na Kaptol gdje se sastaje s kanonikom Jesihom komu daje upute za rad, a zatim dolazi natrag u samostan i dolazi u vezu s Vodanovićem, Bukićem, Bajićem, Viskovićem i s njime Rajićem. U samostanu se održava sastanak u kome sudjeluju svi napomenuti. Priznaje da su Mikuliću davali lažna obavještenja o nezadovoljstvu u zemlji, da su nezadovoljni seljaci, trgovci i obrtnici i da se nevini ljudi osuđuju jer su Hrvati i katolici. Vodanović daje izvješća da među narodom vlada nezadovoljstvo, da seljaci nisu vlasnici svojih proizvoda, da je trgovcima i obrtnicima onemogućena egzistencija, da obrtnici nisu vlasnici svojih radnja, da se ljudi osuđuju na logor zbog toga što su Hrvati, da se svećenicima onemogućava vjerski rad, da nisu slobodni. To je izvješće dano Mikuliću da ga preda u inozemstvo u svrhu klevetanja naše zemlje. S druge strane, na tom sastanku Mikulić daje Vodanoviću, Bukiću, Bajiću i Viskoviću te njemu, Rajiću upute u pogledu daljnjeg rada njihove organizacije, preporučujući im da porade ilegalno, da pojačaju propagandu i pripremaju sabotaže. Optuženi priznaje da je bilo govora i o diverzijama, ali se ne sjeća da je bilo govoreno o atentatima. Kad se na sastanku govorilo o diverziji, navodi da su bila prisutna sva petorica optuženih fratara, sa svime su se složili, te je i Visković odobrio Mikulićeve direktive. Tvrdi da je na tome sastanku Vodanović zamolio Mikulića da donese eksploziv što je ovaj obećao. Bilo je govora i o drugim diverzijama koje bi imale slijediti jedna za drugom, ali je Mikulić rekao da odlazi u Ameriku pa će umjesto njega doći netko drugi s određenom lozinkom. Optuženi Rajić navodi da se također govorilo kako bi bilo dobro izvršiti atentat nad

471

državnim rukovoditeljima, ali o nekom konkretnom zadatku nije bilo govora.

Nadalje tvrdi okrivljeni da, osim što se o tome skupno među njima raspravljalo, o istim su stvarima razgovarali i pojedinačno, tako da je o tomu raspravljao pojedinačno s Vodanovićem, Bukićem i Bajićem, dok se za Viskovića ne sjeća. "Kada je fra Mikulić donio eksploziv, razgovori između nas postajali su sve konkretniji". Na koncu u rujnu. 1946., sasvim spontano sastali su se sva petorica: Vodanović fra Matej, Visković fra Jozo, Bajić fra Leonardo, Bukić fra Alberto i optuženi Rajić. Razmotrili su kombinaciju o diverzijama i zaključili da bi se preko Matošića i Jolande Bauer, odnosno preko grupe svjetovnih osoba kojima rukovodi Rajić, načinila diverzija u tvornici Gaon. Optuženi Rajić navodi da su u tom razgovoru sudjelovali Vodanović, Visković, Bajić, Bukić i on. Raspravljali su kako bi za diverziju dolazile u obzir tvornice Rade Končar, Gaon, Ivančica i još neke, samo se on to sve ne sjeća koje, osim ove tri. Priznao je o dogovoru da će on, Rajić Jolandi Bauer, Kvasnici i Matošiću na sastanku dati zadatak da razmotre mogućnost podmetanja eksploziva u spomenutim tvornicama. Nakon toga, kada bi oni izvidjeli mogućnost, a kod čega bi mogle pomoći i druge osobe, izabralo bi se onu tvornicu gdje bi mogućnost o diverziji bila najbolja. Zapravo na tom sastanku nije bila izabrana tvornica Gaon kao objekt za diverziju. Optuženi Rajić tvrdi da su na tim razgovorima svi uzeli živog sudjelovanja. Bilo je govora i o opasnostima kojima se time izlažu, ali su svi bili za to da se u jednoj od tih tvornica načini diverzija. Nadalje je optuženi Rajić priznao da je nakon toga održao sastanak s Jolandom Bauer, Kvasnica Vladimirom i Matošić Ivanom i s njima o diverziji raspravljao. Oni su na to pristali. Kvasnica je kazao, da će i on izvidjeti mogućnost diverzije, ali da bi najbolji za to

472

bio Matošić jer je završio diverzantski kurs. Kvasnica je preuzeo izviđanje mogućnosti diverzije u tvornici Rade Končar jer je ta tvornica važna. Matošić je preuzeo izviđanje mogućnosti diverzije u tvornici Gaon jer je u toj tvornici radio. Kvasnica je obavijestio kasnije da nema mogućnosti za diverziju u tvornici Rade Končar, dok je Matošić kazao da može podmetnuti eksploziv u Gaon.

Optuženi Rajić u daljnjem svojem priznanju izložio je kako je o tome izvijestio Vodanović fra Mateja, da jedino dolazi u obzir tvornica Gaon i da će se u toj tvornici podmetnuti eksploziv, ali je to kasnije pričao i Visković fra Jozi, Bajić fra Leonardu i Bukić fra Albertu, koji su stvar odobrili i složili se pa su svi nakon toga živjeli u očekivanju diverzije. Priznao je da je eksploziv primio iz ruku Vodanovića kojega je predao Jolandi Bauer, a koja ga je opet predala Kvasnici, a ovaj Matošiću. Optuženi fra Rajić se brani da je sve radio po uputama Vodanovića, da je on odredio održavanje sastanaka s Jolandom Bauer, Matošić Ivanom i Kvasnicom Vladimirom te da s njima radi kako isti ne bi imali vezu s ostalim članovima organizacije, već s jednom osobom, a čime se ostali izlažu manjoj opasnosti da budu otkriveni. Za Visković fra Jozu, Bajić fra Leonarda i Bukić fra Alberta tvrdi da nisu imali nekih dužnosti kao npr. on, Rajić, ali su o svemu znali, s njima razgovarali i davali svoje prijedloge i mišljenja. Također su razgovarali i davali prijedloge Vodanoviću u vezi njegovog tajnog rada s Jolandom i drugima. Prisustvovali su sastancima, kao i onom sastanku gdje je donesen zaključak da će se načiniti diverzija.

Navodi da je provincijal fra Petar Grabić došao u Zagreb drugom polovicom listopada 1946. U to se doba baš raspravljalo u kojoj tvornici bi se imala izvršiti diverzija. Fra Matej Vodanović je izvijestio provincijala Grabića

473

opširno i u detalje o radu organizacije, o sastancima s Jolandom Bauer, Kvasnicom i Matošićem, o fra Jozi Mikuliću, o tome kako je donio eksploziv i kako se namjerava u jednoj, ranije spomenutoj tvornici, podmetnuti taj eksploziv. Optuženi Rajić tvrdi da se provincijal fra Petar Grabić nije protivio tom njihovom radu, već da je isti u cijelosti odobrio uz napomenu da budu oprezni.

Tvrdi da je temelj za propovijedi službeno slao Pastoralni institut kojemu je pročelnik bio Jesih. Jesihu je Mikulić donio direktive za propovijedi da treba propovijedati protiv Narodnih vlasti, da govori trebaju biti oštri, da se trebaju upriličiti vjerske manifestacije, tako da su od tada propovijedi bile održane s političkim karakterom i napadom na društveno uređenje u Jugoslaviji. Nadalje, predmetom propagande bila su i tzv. "čuda". Vodanović je 1946. otišao na otok Pag pokupiti podatke o čudesima. Donio je o tomu zapisnik te je održao jedno predavanje.

Uvijeno je govorio kod toga o kratkotrajnosti i propasti Narodnih vlasti. To predavanje je održao katoličkim ženama tvrdeći kako su ta čuda istinita. Optuženi Rajić priznao je o saznanju da Vodanović i Bukić pomažu ustašama fra Ambrozu Budimiru i fra Petru Topiću, te bojnim obveznicima Modriću i Jakovu Šipiću u bijegu i prijelazu preko granice i da o tome nije izvijestio državne organe. Nadalje, tvrdi da su za ova prebacivanja znali osim njega i fra Leonardo Bajić te fra Jozo Visković. Ne sjeća se točno je li Bukić ili Vodanović, a svakako jedan od onih razgovarao je s Topićem prije njegova polaska i dao mu zadatak da se poveže sa svećenicima koji su pobjegli iz Jugoslavije s ustašama pred Jug. armijom, a koji se sada nalaze i u Italiji. Fra Petar Topić otišao je iz Trsta u Veneciju i tamo se u samostanu povezao sa fra

474

Jozom Mikulićem, bivšim ustaškim bojnikom. Da su se Topić i Mikulić međusobno povezali, to se saznalo od Mikulića kad je ilegalno došao u Zagreb.

Tvrdi kako je fra Jozo Mikulić prilikom drugog dolaska u Zagreb sa sobom donio u nekom papirnatom paketu i dao u ruke fra Mateju Vodanoviću oko 1000 dolara. On nije taj novac za Vodanovića odbrojavao, nego je taj paket jednostavno dao Vodanoviću u ruke. Iz pričanja i vladanja fra Mikulića, iako on to nije izričito kazao, optuženi Rajić došao je do zaključka da je Mikulić tom prilikom donio i oveću svotu novaca za Jesiha. Fra Jozo Mikulić je kazao neka tim novcem raspolaže fra Matej Vodanović u svrhu tajnog rada i eventualne pomoći ustaškim obiteljima. Potom je došlo do razgovora kako taj novac promijeniti u dinare. Govorilo se o mogućnosti mijenjanja tih dolara u švercu ili u banci i na koncu je Mikulić predložio da se novac promijeni na Engleskom ili Američkom konzulatu, a za što se Vodanović trebao obratiti Jesihu koji ima s njima veze i tako bi stvar bila uređena. Na koji način je kasnije promijenjen taj novac, nije mi poznato. Vodanović je taj novac stavio u svoj stol. Znam samo toliko da je kasnije Vodanović promijenio novac.

Znam da je za vrijeme napada Njemačke i Italije na Jugoslaviju provincijal fra Petar Grabić želio slom bivše Jugoslavije i da je želio NDH. Mjesec dana ili dva mjeseca nakon osnutka NDH, provincijal fra Petar Grabić darovao je za ustašku bojnicu din 50.000. Osim toga, izdao je za Provinciju Okružnicu u kojoj je priznavao vlast NDH kao zakonitu, pozvao je sve fratre, da se toj vlasti pokoravaju i u Okružnici, u ime čitave Provincije izražavao je radost zbog osnutka NDH. Govorio je protiv partizana i NOPa i družio se s nekim ministrima NDH. Nije sprječavao fratrima da budu ustaše i da postanu bojni

475

dušobrižnici. Tako je ustašku zakletvu iz Provincije položio velik broj fratara, te vjeruje da je i sam Provincijal položio ustašku zakletvu. Kad je došlo do sloma NDH, on je za tom državom žalio i nije sa simpatijom dočekao novu Jugoslaviju. On je odobrio svim fratrima koji su se povlačili s ustašama da se i mogu povući. On ih nije nagovarao da ostanu ovdje, već je bio njihova mišljenja. U vrijeme kada su oni odlazili zajedno s ustašama, provincijal fra Petar Grabić nalazi se u Zagrebu. Pred sam odlazak im je kazao: "Vi idite, a ja ću ostati, pa što Bog bude dao." Provincijal fra Petar Grabić znao je da fra Ambroz Budimir namjerava pobjeći u inozemstvo i za to mu je dao odobrenje. Tim njegovim odobrenjem Budimiru je dan i novac za put. Fra Petar Grabić znao je da po samostanu kolaju letci i da su po optuženim fratrima umnožavani. Znao je da fra Jozo Visković i nadalje održava sastanke sa članicama Katoličke akcije, kao i o svemu što se u samostanu događa jer ga je o tome detaljno izvještavao fra Matej Vodanović. Priznaje da su se nakon hapšenja Jolande, Vodanović, Bajić, Bukić, a možda i Visković, te on sam, dogovarali kako se treba držati.

Dogovoreno je ako koji od njih bude uhićen, neka ništa ne prizna, neka nikoga drugog ne oda. Naročito treba štititi Vodanovića i Bajića jer su oni u upravi samostana. Ono što bi teretilo Jolandu, Kvasnicu i Matošića da ne priznaju, ali ako to ne bi bilo moguće, onda davati odgovore: ne znam, ne sjećam se i slične neodređene odgovore. Na sudu treba sve poreći i negirati ukoliko bi nešto ranije priznali. Ako se pritisne dokazima, onda jednostavno šutjeti ili davati odgovore da nije poznato ili slično.

4. Optuženi VODANOVIĆ fra MATEJ osjeća se krivim prema optužnici. Na početku odmah daje izjavu da žali što je učinio i kaje se što je postao sudionik zločina u

476

tvornici Gaon gdje su stradali ljudski životi i dragocjena imovina potrebna za obnovu zemlje. Ujedno se brani da su na njega utjecali viši crkveni krugovi i Mikulić koji ga je uvjeravao da je poslan od Šarića i Garića. Kao i svi ostali optuženi fratri, Vodanović Matej isticao je da je NDH volio, a oslobođenje dočekao indiferentno. Nije se znao orijentirati i pribojavao se da se što ne dogodi. Tvrdi da do dolaska Mikulića nisu bili organizirani kako je to u optužnici navedeno već su se samo nevezano razgovarali. Priznao je da se razgovaralo o zatvaranju, ubijanju i stradanju svećenika, onih narodnih neprijatelja koje su Narodne vlasti osudile, odnosno tražile radi njihovog protunarodnog i ustaškog rada, te o konfiskaciji i nacionalizaciji imovine, što se sve kritiziralo, te su zauzeli odbojni stav prema Narodnoj vlasti. O tome su razgovarali i pred svjetovnjacima. Poriče da bi imao neku vodeću ulogu u toj organizaciji. Tvrdi da do dolaska Mikulića nije nitko niti mislio na neku organizaciju, a i letci su se počeli izdavati tek nakon Mikulićevog dolaska. Priznaje da je do dva letka dao vrataru Poljaku da ih umnoži u 2030 komada koje je onda on, optuženi Vodanović sam dijelio. U god. 1945. drugi nisu sastavljali letke. Navodi da su osim ove propagande neki fratri u svojim propovijedima nišanili na političku situaciju te priznaje da je on tako činio, ali da to nije radio svjesno, da su se njegove propovijedi mogle tumačiti neprijateljske prema narodnim vlastima. Iskazao je da je Viskoviću i Rajiću prigovorio da budu umjereniji u svojim propovijedima i da ne spominju politiku u svojim propovijedima. Letci koje je dao umnožiti sadržavali su dva Churchillova članka o našoj državi, jedan letak o tome zašto mačekovci ne idu u skupštinu, a jedan letak je sam izdao nakon izbora. Nakon dolaska Mikulića govorio je kako će doći bolji dani, te smatra da se to moglo tumačiti kao najava kratkotrajnosti Narodne vlasti.

477

Želio je da se promjena u državi izvrši mirnim putem. Priznao je da kada je Mikulić prvi put došao, njih petorica optuženih: on, Vodanović, Rajić, Bukić, Visković i Bajić sastali su se s njim i davali mu svoja mišljenja o stanju u zemlji, te je konačno bilo zaključeno, da on, Vodanović, sva ta mišljenja sabere i sastavi za Mikulića pismeno izvješće. Priznaje da je u izvješću naveo kako su neki svećenici ubijeni po Narodnim vlastima, da vlada neraspoloženje među narodom, da je trgovcima onemogućena egzistencija, da obrtnici nisu vlasnici svojih radnji, da se ljudi osuđuju na logor zbog toga što su Hrvati, da se svećenicima onemogućava vjerski rad, da izbori nisu slobodni. Priznaje da su ti podaci i izvješća bila lažna te uviđa da je svrha toga izvješća bila naškoditi FNRJ. Znao je u koju svrhu služi to izvješće i da će ga strani tisak zaprimiti kako bi svjetska javnost lažno i krivo bila obaviještena o političkim, ekonomskim i društvenim događajima u FNRJ.

Tom zgodom ističe kako je Mikulić tražio te informacije da posluže ustaškoj emigraciji vidjeti kakve imaju izglede za svoje akcije koje su spremili vani, i da im to služi u propagandističke svrhe. Kad je Mikulić došao drugi put nakon dva mjeseca, donio je vijesti da će se izvana diplomatskim putem izvršiti pritisak, da se kod nas izmijene prilike, govorio je da će se provesti slobodni izbori, da to treba dalje širiti usmeno i pismeno, da treba uhvatiti vezu sa svjetovnim osobama, te držati propovijedi u tome smislu, organizirati vjerske manifestacije da se narod odvrati od Narodne vlasti i privuče Crkvi, iskoristiti čuda itd. Priznaje da je Mikulić tada donio paklenu mašinu i novac koji je predao optuženom Vodanoviću u njegovoj sobi. Optuženi Vodanović priznaje da je paklenu mašinu stavio u svoj stol i zaključao. Kasnije je taj stroj premjestio na tavan, u jedan mračni kut iza sušione za meso gdje je znao da ga nitko ne će pronaći. U siječnju 1947. novac je

478

dao Rajiću. Ne zna koliko ga je bilo, premda je Mikulić rekao koliku je svotu novaca predao. Tvrdi da Mikulić nije govorio o atentatima na pojedine istaknute funkcionare narodnih odbora ili fronte, već da treba izvršiti diverziju na tvornice te da će ovo biti samo pokus, a ako uspije, da će se nastaviti s diverzijama. Rekao je da sljedeći put ne će doći on u Zagreb nego jedan drugi s lozinkom "Ante Kovač". Mikulić je razgovarao i s ostalim optuženima, tj. Rajićem, Bukićem, Viskovićem i Bajićem, jer je on, tj. optuženi Vodanović iz razgovora s njima vidio da oni sve to znaju. Priznaje da su o tome razgovarali njih četvorica, samo o jednoj tvornici, a kako bi se izvršila eksplozija. Taj zadatak dobio je Rajić fra Serafin, govoriti s Bauer Jolandom u pogledu jedne tvornice, pošto je postojala samo jedna paklena mašina. Rajić je o svojim sastancima s Jolandom i ostalima, tj. Kvasnicom i Matošićem obavještavao optužene Bukića, Viskovića, Bajića. Na sljedećem sastanku Rajić je obavijestio kako je Jolanda našla mogućnost za diverziju u tvornici Gaon, te su svi nazočni odobrili Rajićev rad.

Tvrdi da se s Matošićem nije nikada sastajao, a niti je znao za njegovu prošlost, već se pouzdavao u Jolandu. Jolanda je tražila da se izruči eksploziv pa je Rajiću dao eksploziv i novac. Priznao je da su se njih petorica fratara sporazumjeli oko novca koji je Mikulić donio, namijenjen osobama koje bi izvršile zadatak, a kojeg su i primili od Mikulića. Svi prisutni su to odobrili i primili do znanja. Izjavljuje da je Bauer Jolanda primila na sebe organizaciju svjetovnih osoba koje će izvršiti sve po planu, bez ikakvog rječkanja, a o čemu je Rajić fra Serafin obavijestio njega. O tome su bili obaviješteni i svi optuženi fratri, tj. Bukić, Visković i Bajić. Poznato mu je da je Rajić nagovorio Jolandu da ne govori nikomu ništa u pogledu diverzije, već da drži sve u strogoj tajnosti. Kad je Rajić fra Serafin izručio paklenu mašinu Jolandi,

479

obavijestio je prvo njega, Vodanovića, te Bukića fra Alberta, Bajića fra Leonarda i Viskovića fra Jozu. Od tada ne zna je li se Bauer Jolanda još koji put sastala s Raić fra Serafinom u vezi zadatka kojeg je dobila. Na drugom sastanku koji je održan između optuženih petorice redovnika Vodanović je izručio svotu od din 15.000. Rajić Serafinu, s tim da novac preda Jolandi Bauer, a od koje svote ona da jedan dio zadrži za sebe, a ostalo da razdijeli među osobe koja će izvršiti postavljeni zadatak. Nije mu poznato kada je Rajić fra Serafin dao novac Bauer Jolandi i kako je Jolanda rasporedila novac. Tvrdi da ni on, Vodanović, kao ni Bukić fra Albert, Bajić fra Leonardo i Visković fra Jozo nisu znali kada će se izvršiti postavljanje paklene mašine u tvornicu. Priznaje da je nakon što je Mikulić fra Jozo ostavio samostan o svemu pismeno obavijestio provincijala Grabić fra Petra u Split i da je dobio instrukcije kako i na koji način poraditi protiv današnjeg režima i o ilegalnoj akciji. Zatim da je držao u samostanu paklenu mašinu i novac koji se trebao isplatiti svjetovnim osobama koje će izvršiti eksploziju u jednoj tvornici. Navodi da to izvješće nije poslao poštom, nego po jednoj osobi koja je putovala u Split. Nakon eksplozije pismeno je obavijestio fra Petra Grabića o paklenoj mašini koju je ostavio Mikulić. Opisao mu je da je mašina eksplodirala, uništila neke strojeve, te da je tom prilikom bilo ranjeno pet osoba od kojih su trojica poginula. Poznato mu je da je provincijal fra Petar Grabić one fratre koji su išli u partizane suspendirao, ukoliko su javno nastupali, dok naprotiv one fratre koji su išli u ustaše nije kaznio. Navodi da je Ambroz Budimir, prije nego što je otišao iz samostana u namjeri da ilegalno prijeđe preko granice, govorio s provincijalom Grabićem koji se tada nalazio u samostanu. Priznaje da su on, Vodanović, kao i Grabić znali da napomenuti bježi od naših vlasti. Isto tako, Vodanović priznaje da je Modriću, bojniku Jug.

480

armije pomogao, premda je znao da je bojni bjegunac. Poriče da bi Šipiću koji je također bio bojni bjegunac dao novac da mu omogući bijeg jer se te okolnosti točno ne sjeća. Priznaje konačno i da je samostan bio centar bojnih bjegunaca i špijuna iz zemlje i izvana.

Optuženi Vodanović objašnjavajući podrobnije "čudesa" kaže kako su se i ona imala upotrijebiti u političke svrhe, te se po uputama Mikulića propagiralo da su čuda znak neba i da će skoro doći do političkih promjena. Priznao je bez da se uvjerio o postojanju čuda te ih i propovijedao kao istinita, širio ih putem letaka, a sve sa svrhom da se izmijene političke prilike u korist ustaša i Mačeka. Priznao je i da se blamirao sa svojim predavanjima o čudima. Poduzeto je suočenje između Vodanovića i Rajića u pogledu eksploziva, pošto Vodanović tvrdi da nije tražio od Mikulića donošenje eksploziva. Na to Rajić izjavljuje da je doduše rekao u svojim iskazima kako je Vodanović tražio od Mikulića da donese eksploziv, ali danas da ne zna tko je od njih petorice okrivljenih zatražio od Mikulića eksploziv.

5. Optuženi BUKIĆ PETAR izjavljuje da je optužnicu razumio i da se osjeća krivim, te da se iskreno kaje što nije o svemu što se u samostanu događalo, a što je bilo upereno neprijateljski protiv Narodnih vlasti, obavijestio Narodne vlasti. Tvrdi da je volio NDH te je odmah nakon oslobođenja u društvu s ostalim optuženima zauzeo neprijateljski stav prema Narodnim vlastima radi progona i kažnjavanja svećenika povodom njihovog protunarodnog rada, govoreći da se progone dobri Hrvati. Priznaje da je letke koji su dolazili u samostan čitao, ali poriče da ih je dalje širio. Tvrdi da su letke pisali Rajić i Vodanović. Vidio je list "Hrvatska Danica", a zna da je dolazio "La croix, a koji su sadržavali članke protiv naše države. Zna da su u svojim propovijedima Visković i

481

Vodanović klevetali Narodne vlasti. Priznaje da je bio nazočan prvom sastanku kada je došao Mikulić, te tvrdi da je na sastanku Vodanović preuzeo dužnost da će Mikuliću sastaviti izvješće. Tvrdi da o paklenoj mašini tada nije bilo govora. Navodi da su na tom sastanku bili prisutni svi redovnici i to Rajić, Vodanović i Bajić, te da su se on, Bukić i Bajić na samom sastanku protivili postavljenim zadacima jer nisu odobravali zadatke koje je donio Mikulić.

Poslije toga njegovog protivljenja nije mu o tim zadacima nitko više ništa govorio, tako da mu o daljnjem radu koji je ova organizacija provodila nije ništa poznato. Priznaje da o eksplozivu zna, ali samo utoliko što je Rajić upozorio njega kako je Mikulić donio neko novo oružje. Svjestan je da je morao Narodnim vlastima prijaviti sve što je znao o eksplozivu i da je to bila prvotno njegova dužnost kao starješine. Na suočenju između Rajića i Vodanovića s jedne strane, te Bukića s druge strane, Vodanović i Rajić ostaju kod svoga dosadašnjeg iskaza da su na sastanku kod kojega su prisustvovali svi optuženi redovnici izričito govorili o diverziji, da se nitko tome nije protivio, a isto tako ni Bukić, ni Bajić, ali dozvoljavaju da su optuženi Bukić i Bajić manje sudjelovali u radu. Optuženi Bukić poriče o saznanju da je Jolanda angažirana za diverziju. Priznao je da je bio nazočan kad se spominjala tvornica Gaon, Rade Končar i još jedna tvornica, te da će se izvršiti diverzija tamo gdje bude zgodno, ali tvrdi da su konačnu odluku o tome gdje će se diverzija izvršiti ostali optuženi redovnici donijeli bez njega. Tvrdi da nakon izvršene diverzije, nije znao tko ju je izvršio, a niti je znao da je izvršena s onim eksplozivom kojeg je Mikulić donio. Navodi da je Vodanović o svemu uvijek obavještavao Grabića, te je Grabić bio obaviješten i o dolasku Mikulića i o eksplozivu, a to mu je pripovijedao i sam Vodanović. Tvrdi da je Vodanović bio

482

najaktivniji, da je najviše govorio i davao instrukcije. Visković je prijatelj NDH, te je bio na sastanku kad se govorilo o diverziji i nije se tome protivio, već je šutio. Visković je u svojim propovijedima bio žestok, nastavio je rad s raspuštenim organizacijama, te je bio član Pastoralnog instituta koji je davao skice za propovijedi, a koje su bile uperene indirektno protiv Narodnih vlasti. Navodi da je od Vodanovića i Rajića čuo kako je Mikulić govorio i o partizanima.

6. Optuženi VISKOVIĆ PREDRAG JOSIP izjavljuje da je optužnicu razumio, a da se ne osjeća krivim jer da se ista osniva na lažnim i klevetničkim iskazima ostalih optuženih. Ističe da je propast NDH dočekao kao kaznu Božju. Tvrdi da nije vršio prekrštavanje, već samo ispovijedao one koji su već dobrovoljno prešli na katolicizam. Priznao je da je krstio šest Židova. Priznaje da je kod Pavelića bio jedan put, te ga je pozdravio kao predstavnika Hrvatske države. Poriče da bi vršio bilo kakvu propagandu te ne zna je li uopće bilo govora tada o politici, dok o diverziji na tvornicu Gaon uopće ništa ne zna. Tvrdi da letke nije nikada dobivao, samo jedanput je dobio i pročitao list "Danicu". Poriče da bi stupio u kakvu organizaciju i da bi pohađao bilo kakove sastanke na liniji Mikulićeve politike. Ne poznaje niti Jolandu Bauer, niti Matošića, ni Kvasnicu. Navodi, da Mikulića poznaje, ali nakon njegovog odlaska prilikom sloma NDH nije nikada bio s njime, te je istom od preslušavanja u istrazi doznao za njega. Provedeno je suočenje između Rajića i Viskovića pa Rajić u suočenju kaže Viskoviću kako je znao za Mikulićev dolazak jer mu je Rajić sam o tome govorio. Isto tako i Vodanović potvrđuje da je Visković bio prisutan na prvom sastanku, a isto to na suočenju tvrdi i Bukić. Visković ostaje kod svoje tvrdnje da je to obična kleveta, premda ne zna zašto bi ga ostali optuživali, pogotovo Bukić, koji je častan čovjek. Tvrdi, da je o eksplozivu čuo

483

od Vodanovića kada je slučajno zašao u njegovu sobu, za vrijeme kad je Vodanović razgovarao s Grabićem. Vodanović mu je tom zgodom spomenuo eksploziv, ali Visković da je mislio kako je taj eksploziv ostao od povlačenja ustaša, te se čudio zašto ga Vodanović tako dugo drži. Nije mu ništa poznato o tome u kojoj se tvornici imala izvršiti diverzija. Isto tako poriče da bi što znao o bojnim bjeguncima, kao i odmetnicima Narodnih vlasti: Budimiru, Modriću, Topiću i ostalima. U suočenju Rajić i Vodanović tvrde Viskoviću da je znao za taj njihov bijeg, ali optuženi Visković ostao je kod svoje tvrdnje.

7. Optuženi BAJIĆ LEONARDO izjavio je da je razumio optužnicu, ali da se ne osjeća krivim.

Priznao je da su optuženi redovnici razgovarali odmah poslije oslobođenja o stavu države prema Crkvi, ali u ono vrijeme nisu imali posebnih sastanaka, niti se govorilo protiv Narodne vlasti. Priznao je da je pročitao kasnije u svemu i letak, ali niti njegov sadržaj nije upamtio. Priznaje da je list "La croix" čitalo par redovnika, a dobivali su ga od vratara Poljaka, a koji ga je po svoj prilici donio iz Engleske čitaonice. Nije mu poznato da su se u samostanu pisali letci, te ne zna ništa za propagandu preko propovijedi. Priznaje da je držao predavanja o čudima, premda sa čudima nije bio ni sam načisto, ali u tom pogledu nije dobivao upute ni od koga. Ne zna za bilo kakovu organizaciju, niti mu je poznato da je Jolanda Bauer dobivala mjesečnu pomoć od samostana. Tvrdi da ništa ne zna o tome da se Mikulić nakon svoga povlačenja u inozemstvo ponovno povratio u Zagreb, niti što znade o bilo kakovom izvješću Vodanovića kojeg je predao Mikuliću prigodom prvog njegovog dolaska u Zagreb. Tvrdi da nije bio nazočan ni prvom ni drugom sastanku. Na suočenju Rajić, Vodanović i Bukić tvrde Bajiću da je bio prisutan kod

484

prvog sastanka s Mikulićem. Bajić, nakon što mu je predočeno i njegovo djelomično priznanje u istrazi izjavljuje prema Bukiću, te pretpostavlja da je ono što je Bukić iskazao istina, ali je nadalje i na raspravi ostao kod tvrdnje da o Mikuliću ništa ne zna. Isto tako poriče za Budimira, Topića, Modrića i Šipića, da bi znao da su se sakrili u samostanu i da su dobili odijelo i hranu, te isto tako ne zna da bi u vrijeme njihovog bijega provincijal Grabić bio u samostanu. Ne sjeća se također je li Grabić u listopadu 1946. bio u Zagrebu. Na suočenju Bukić tvrdi da je Bajić znao sve one koji su imenovani u optužnici, a koji su preko samostana pobjegli preko granice, te da je i Bajić raspravljao o stranim radio vijestima koje su bile uperene protiv naše države, te da je i Bajić bio prisutan sastanku kad se govorilo o diverziji, ali se protivio diverziji. Bajić je to porekao.

8. Optužena BAUER JOLANDA izjavila je da je razumjela optužnicu i da se osjeća krivom. Tvrdi da je bila uvijek u vezi sa svećenicima, uređivala je crkve i oltare, osnovala je u Drvaru crkveno pjevačko društvo, a kad je nakon bijega iz Drvara došla u Zagreb, dobivala je novčanu i materijalnu pomoć iz samostana Majke Božje Lurdske. Branila se na raspravi da je ekonomski bila ovisna o samostanu. Raditi i zarađivati nije mogla jer je imala živčano bolesnu majku. Od fratara poznavala je Bukića, Vodanovića, Bajića i Rajića. S njima se sastajala, oni su je zvali da dođe u pjevačko društvo, da privuče i druge i da nagovara djecu učiti vjeronauk. Govorili su joj da katolicizam propada i da treba nešto učiniti u interesu vjere. Rajić joj je u dva maha dao letke koje je razbacala u vežama Vlaške ulice, Ulici Crvene Armije, i Radiginoj ulici i to po uputi Rajića. Sadržaj letaka bio je da će skoro doći do preokreta i da treba stupati u križarske redove. Kazala je da joj je Rajić govorio kako treba pojačati

485

propagandu, pitao ju je poznaje li kojeg svjetovnjaka, pouzdanog i dobrog Hrvata.

Priznala je da je navela Kvasnicu s kim je dalje širila letke, a Kvasnica doveo Matošića, te su svi radili zajednički na propagandi. Iskazala je da je o diverziji bilo govora prvi puta u mjesecu prosincu 1946. godine, te je za to bila određena tvornica Gaon ili Rade Končar.

Matošić je dobio zadatak izvidjeti mogućnost diverzije u tvornici Gaon, što je on i učinio. Nadalje je navela kako ju je Rajić nagovorio dalje predati eksploziv. Priznaje da je od Rajića dobila din. 10.000, te je uz pismenu potvrdu predala din. 5.000. Matošiću, a din. 5.000. Kvasnici. U svome preslušanju dalje navodi kako je bila upozorena da sve treba čuvati u najvećoj tajnosti, osim toga da joj se optuženi Rajić zaprijetio da će biti ekskomunicirana iz Crkve ukoliko stvar oda, te se radi toga morala pred Rajićem zakleti na Krista. Brani se da je imala povjerenje u svećenike koji su je uvjeravali da mora braniti vjeru, te tvrdi da je nakon toga uvjerenja osjećala kao svoju dužnost raditi za tu stvar, tim više što je bila i ovisna od optuženih koji su je ekonomski pomagali. Priznala je za Karlovića; da je znala kako je bio ustaški svećenik kojeg su Narodne vlasti tražile radi njegovog protunarodnog rada, da se s njime nekoliko puta sastajala i pomogla mu da pobjegne preko granice.

9. Optuženi GRABIĆ PETAR ne osjeća se krivim, te na glavnoj raspravi opoziva i ono svoje priznanje u pogledu letaka, a koje je dao u istrazi. Brani se da nije bio pristaša ustaša, ali da je NDH simpatizirao samo u početku. Priznao je da je za ustašku bojnicu dao prilog od din. 50.000, kao što priznaje i da je bio odlikovan Zvonimirovom krunom za zasluge. Također je priznao da je bio u audijenciji kod Pavelića i imao vezu s Budakom, Cankijem, Mandićem i drugima. Priznao je i da je

486

omogućio da njemu podređeni redovnici preuzimaju dužnost ustaških dušobrižnika u najpoznatijim ustaškim koljačkim jedinicama, dok je redovnike koji su surađivali sa NOPom suspendirao, ali se brani da je to morao učiniti, jer njihovo ponašanje nije odgovaralo njihovom staležu. Porekao je da bi znao kako su fratri u samostanu pisali, te organizirano prišli primanju, umnožavanju i širenju letaka uperenih protiv postojećeg državnog poretka i širenja propagande. Porekao je da je bio obaviješten o svrsi Mikulićeva dolaska. Priznao je da mu je Vodanović pisao o ilegalnom radu, ali se ne sjeća tko je bio upleten u taj rad. Konačno, pritiješnjen dokazima priznao je da ga je Vodanović obavijestio o dolasku Mikulića i da su se u samostanu čitali letci. Na sve moguće načine izmiče dati jasan odgovor, je li bio obaviješten o diverziji u mjesecu listopadu 1946. godine. Rajić suočen s Grabićem tvrdi mu u lice da je on sam, Rajić, s njim o tome govorio u Zagrebu, u mjesecu listopadu 1946., te ga je Grabić upozoravao da bude u tome radu oprezan. Isto tako i Bukić izjavljuje da je Vodanović u mjesecu listopadu 1946., kad je optuženi Grabić došao u Zagreb, u samostanu istoga obavijestio o ilegalnom radu nabrojivši i pojedince organizacije. Govorio mu je i o tomu da će eksploziv koji je donio Mikulić staviti u jednu tvornicu i dignuti u zrak. Sve to na suočenju potvrđuje i Vodanović.

Optuženome se Grabiću predočio iskaz Rajića, kojega je ovaj dao u istrazi, a iz kojeg se vidi da je Grabić bio potanko obaviješten o diverziji. Nije ništa prigovorio, niti ju zabranio. Optuženi Grabić priznao je da je Budimiru odobrio njegov bijeg jer da mu je život bio u pogibelji, pa mu je dao i svoj blagoslov i odredio da mu se da sve potrebno za bijeg.

487

Priznao je da je za Modrića čuo u samostanu, da je pobjegao. Nakon što je pročitan iskaz optuženog kojeg je dao u istrazi tvrdi da nije ni po Božjim ni po prirodnim zakonima dužan teretiti i otkrivati samoga sebe, niti se sam optuživati, već se može braniti kako hoće. Pritiješnjen dokazima, kad se više nije mogao izvući optuženi je nekoliko puta kazao: "Savjest mi je čista". Ipak, nakon što mu je pročitan iskaz ostalih okrivljenih redovnika, priznao je da je znao za diverziju, ali se brani da nije mislio da je sve to ozbiljno. Konačno je priznao da je bio posredni začetnik ilegalnog rada u samostanu te uviđa da je propustio zabraniti taj rad odnosno prijaviti Narodnim vlastima, ali se ipak ne osjeća odgovornim za diverziju. Na pitanje bi li optuženi redovnici odustali od izvršenja zločina diverzije da im je zabranio, optuženi Grabić je odgovorio da je provincijal glavar u crkvenim stvarima, ali da su redovnici ipak dužni poslušati ga i u ovim stvarima.

Što misli Grabić o najvećem krvoloku hrvatskog naroda Paveliću, među inim u njegovom dnevniku 23. 8. 1945. napisao je: "Savezničke vlasti, kako javlja radio London, izručit će Pavelića jugoslavenskim vlastima. To znači njegovim neprijateljima i neprijateljima slobode i nezavisnosti države Hrvatske."

Kako se iz sveukupnog tijeka i rezultata rasprave vidi, svi optuženi organizirali su se i postali članovi ustaško špijunske terorističke organizacije koja se sastojala s jedne strane od ratnih zločinaca (Matošić i Salamon), a s druge strane od elemenata koji su se već ranije u svome radu istakli kao ustaše i neprijatelji svoga naroda: Rajić, Vodanović, Bukić, Visković, Bajić, Bauer Jolanda.

Upravo to je i dovelo do činjenice da su se u jednoj špijunskoj terorističkoj grupi našli svi optuženi, premda se neki od njih, kao npr. Matošić, Salamon s jedne, te Rajić i

488

ostali s druge strane do pred kratko vrijeme nisu ni poznavali, a nakon međusobnog upoznavanja svog zločinačkog i protunarodnog rada za vrijeme okupacije stječu međusobno povjerenje i zajedničkim snagama prilaze izvršavanju svojih špijunskoteroristčkih akcija sve do diverzija i ubojstva. Pri tome jasno dolazi do izražaja uloga ustaškog zločinca, stranog špijuna Mikulića.

Optužnica u svojim razlozima ispravno konstatira, a što je konačno tijekom glavne rasprave ustanovljena činjenica, da se u redovima Crkve na istaknutim mjestima nalazio izvjestan broj osoba koje su u navedenom pravcu odgajale svećenički pomladak. Zbog toga je iz tih crkvenih redova izišao prilično veliki broj ljudi koji u doba ustaške, fašističke najezde nisu stajali uz svoj narod. Zbog toga se u redovima Crkve našao prilično velik broj svećenika za koje kaže fra Alberto Bukić da su bili dušom i tijelom za Poglavnika i NDH. Tako se može objasniti da se između njih regrutirao veliki broj ustaških satnika, bojnika i pukovnika i da su bili često svirepiji i krvoločniji nego drugi.

Optuženi su kao ostaci gestapovskoustaških elemenata iz vremena okupacije poslije oslobođenja naše zemlje oformili organizaciju sa sjedištem u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu i na taj način stvorili punkt iz kojeg su se najaktivnije bavili širenjem lažne i neprijateljske propagande, održavanjem veza i davanjem obavještenja stranim špijunima, pripremanjem i izvršenjem terorističkih akcija i ubojstva, primanjem, pretiskavanjem i širenjem letaka.

Iz toga punkta koji je predstavljao samo jednu jedinicu u organizatorskoj mreži tih i takovih punktova u zemlji, organiziranim po ustaškim špijunima iz inozemstva, provodilo se osim već rečene djelatnosti i prebacivanje ratnih zločinaca, narodnih neprijatelja, bojnih bjegunaca

489

i ostalih zločinaca i kolaboracionista u inozemstvo, a u svrhu špijunske i protunarodne djelatnosti.

Iako razbijeni poslije oslobođenja, oni se nisu mogli služiti ranijim načinima i sredstvima borbe. U novim uvjetima primjenjuju nove forme u svojoj protunarodnoj borbi. Sada im laž, špijunaža, eksploziv služe kao sredstvo njihove izdajničke djelatnosti. Iz postupka optuženih jasno se razabire kako je gestapovskošpijunska služba razastrla svoje mreže po raznim crkvenim ustanovama i u njima našla sjedište svog špijunskog rada. Ali to im je bilo utoliko lakše postići što se na prvim mjestima i raznim funkcijama nalaze ustaški odgojeni svećenici, te zloupotrebljavaju te funkcije u svoje nenarodne svrhe. U akcije su uvlačili i druge svećenike, utječući na njih svojom ustaškom ideologijom i svojom starješinskom funkcijom. U tome pogledu i fra Alberto Bukić daje izjavu "U stav koji je zauzeo provincijal fra Petar Grabić za cijelo vrijeme NDH, ugledali smo se u njega, kao pretpostavljenoga i mi ostali redovnici iz našeg reda." Da su takvi ustaškoteroristički punktovi postojali i u drugim samostanima i crkvenim organizacijama vidi se iz toga da se inozemni špijun, odbjegli ustaša Mikulić Jozo prilikom svoga bijega u inozemstvu skrivao u samostanu nedaleko Maribora, zločinac Topić u kapucinskom samostanu u Rijeci, a prilikom ilegalnog dolaska Mikulića u našu zemlju isti je osim samostana u Vrbanićevoj posjetio i donio direktive za rad i ustašama u kapucinskom samostanu u Dubravi, u samostan dominikanaca u Maksimirskoj koloniji, nadalje ustašama kojih imade i među konventualcima na Sv. Duhu, ustašama koji se nalaze među trećoredcima na Ksaveru, franjevcima u Hercegovačkoj ulici i pojedinim ustaškim elementima na Kaptolu.

Optuženi su provodeći svoj špijunskoteroristički rad imali pokriće i u glavaru svoje provincije fra Petru

490

Grabiću. On je bio usmeno i pismeno, kako je to već naprijed rečeno, obaviješten o namjeravanom zločinu u tvornici Gaon. Još više, on je za taj zločin dao svoje odobrenje. Cijela njegova prošlost je ustaška. Od Pavelića je odlikovan najvišim ordenom krune Kralja Zvonimira s mačem. On je oduzeo crkvene funkcije fra Pili Vukoviću i fra Ivanu Vukoviću i drugim fratrima koji su se za vrijeme okupacije našli u narodnooslobodilačkom pokretu uz svoj narod, te kao pravi narodni svećenici i danas aktivno rade u Narodnoj fronti.

Naprotiv, fra Petar Grabić ne samo da nije kažnjavao nego nije niti prigovorio nikada raznim ustaškim dušobrižnicima i koljačima. Štoviše, za vrijeme okupacije zalagao se kod ustaških vlasti da im se povise beriva. Tu je i djelovanje kaptolskog prebendara Pavla Jesiha, kao funkcionara Pastoralnog instituta koji je po riječima optuženog Rajića trebao davati naređenja i usklađivati rad u samostanima koje je dobio iz inozemstva. Pavao Jesih je trebao usklađivati političku aktivnost samostana. I to ne samo usklađivati njihovu aktivnost, već i davati zadatke prema instrukcijama Mikulića. Prema tom programu i rad klera trebao se odvijati u jakim crkvenim manifestacijama, propovijedima, hodočašćima, inscenacijama čuda u raznim proročkim spisima, itd. U duhu uputa koje je fra Jozo Mikulić donio iz inozemstva Jesihu i drugima, Pastoralni institut usmjerio je svoj rad. Rajić je naveo da je Pastoralni institut slao skice propovijedi u kojima je uvijek nastojalo dirnuti politiku i napasti vlast i dalje Rajić navodi: "Mi fratri vršili smo propagandu na dva načina, preko propovijedi i preko ljudi s kojima smo dolazili u kontakt." Napadanje na državu bilo je još jače dolaskom fra Joze Mikulića. Dovoljno je pročitati propovijedi 1947. godine pa se može odmah jasno vidjeti, da propovijedi sastavljene po njihovom primjeru moraju nužno biti s političkom

491

pozadinom. Putem nacrta propovijedima koje je Pastoralni institut upućivao nižem kleru uspjelo je da se na loš put zavede veliki broj svećenika, fratara i redovnica i da se koristi crkvena govornica u svrhu protunarodne propagande.

Kako je već ranije spomenuto, dolaskom Mikulića u Zagreb polovinom lipnja 1946. godine neprijateljski rad optuženih fratara se pojačao i proširio. Mikulić je prije bijega u inozemstvo pripadao istom samostanu Majke Božje Lurdske. Za vrijeme Pavelićeve vladavine bio je ustaški bojnik, nosio je uniformu i pištolj i bio od Pavelića odlikovan. Bojeći se poslije oslobođenja da ne bi pred sudom narodne pravde odgovarao za svoja nedjela, on se neko vrijeme krije u samostanu u okolici Maribora, a potom uspije pobjeći u inozemstvo. U inozemstvu se stavlja u službu pojedinih stranih špijuna koji ga šalju u našu zemlju, a da za njihov račun organizira propagandu nezadovoljstva, laži, pravljenje nereda, vršenje sabotaže, diverzija i atentata. Ovaj tuđinski plaćenik ilegalno dolazi u Zagreb i stupa u vezu s optuženim Vodanovićem, Rajićem, Viskovićem, Bajićem i Bukićem. U Austriji i u Italiji Mikulić se kretao slobodno, a što se vidi iz toga da se prema utvrđenim činjenicama sastajao s drugim ratnim zločincima. U doticaj s ostalim ustaškim emigrantima zločincima došao je fra Mikulić posredstvom utjecajnih ljudi među inozemnim izdajicama i špijunima, kao npr. posredstvom poznatog neprijatelja naše zemlje svećenika Draganovića itd. Mikulić drži vezu između optuženih fratara i inozemnih špijuna, pa se optuženi fratri nalaze u najboljem kontaktu i odnosu s njima u svim pitanjima. Optuženi redovnici daju Mikuliću lažne obavijesti kako je to njihovim preslušanjem ustanovljeno, te stvaraju povoljne uvjete za njegovu špijunsku i ustašku djelatnost.

492

S druge strane Mikulić je uspio optužene i njima slične potaknuti i nagovoriti da zloupotrebljavaju svoj položaj svećenika, da drže propovijedi s tendencijama neprijateljskim prema narodu i državi, da pojačano priređuju razne vjerske manifestacije, procesije, proštenja, hodočašća i tako uza se povežu što veći broj vjernika, da sebi pouzdane osobe uvlače u narodne odbore i razne ustanove, da im omoguće sabotažu iznutra, da izazivaju nerede na masovnim sastancima, itd. Napokon direktiva je sadržavala zahtjev da se pristupi terorističkim aktima, diverzijama i ubijanju pojedinih funkcionara i voditelja Narodne vlasti i Narodne fronte. On je donio eksploziv zajedno s oko 1.000 dolara u novcu za plaćanje izvršitelja zločina.

Poznato je da naše tvornice kao Gaon, lvančica, Katran, Rade Končar u našoj privredi predstavljaju izuzetno važan faktor. Optuženi, te špijuni izvana su znali da je baš naša industrija čvrsta ekonomska osnova demokratske Narodne vlasti, a isto i garancija za naše narodne mase, da nema više povratka na staro. Oni su znali, da je industrijalizacija naše zemlje jedan od najbitnijih zadataka i osnova sigurnosti, pa su baš tu pokušali nasilnim sredstvima i metodama pravljenjem diverzija slabiti i obarati Narodnu vlast.

Ustaški špijun Jozo Mikulić, osim direktiva za špijunsko teroristički rad, donio je u našu zemlju i direktive za propagandistički rad. Trebalo je s jedne strane organizirati razna čuda i prikazivanja, a s druge strane koristiti takva čuda u svrhu propagande da Narodna vlast ne će dugo ostati i kako će se u najkraće vrijeme povratiti "svi oni kojih sada nema", tj. ustaše i Pavelić.

Takva propaganda imala je za cilj obraniti narod i odvratiti od aktivnog sudjelovanja u izgradnji i obnovi

493

zemlje, a kako bi tako oslabljena naša zemlja mogla što brže i lakše postati plijen stranih imperijalista.

Izvješća koja su optuženi davali Jozi Mikuliću služili su kao temelj mnogim žučljivim napadajima na našu državu u reakcionarnom tisku iz inozemstva. Napadaji tog tiska značili su direktan poziv stranim silama na bojničku intervenciju protiv naše države. To je bezuvjetno jedno od vrlo teških djela optuženih, djelo sramotne izdaje svoga naroda u službi tuđina i kod toga djela sudjelovali su svi okrivljeni franjevci, kao organizatori i neposredni podnositelji izvješća.

Prema svemu tome jasno je da su svi optuženi u svome radu pokazali krajnje neprijateljski stav prema svome narodu i novoj Jugoslaviji. Oni su u tom radu bili ustrajni i uporni, obavljajući sve radnje koje su im bile u njihovoj moći.

Ovaj proces raskrinkao je optužene i dokazao da optuženi nemaju toliko ljudskog morala i nacionalne časti i ponosa da bi nakon vjekovnih patnji i oslobođenja našeg naroda prekinuli sa svojim dosadašnjim radom i stupili na stranu svoga naroda, a koji ulaže sve napore za izgradnju i obnovu svoje domovine.

Kada optuženi koji su pred sudom presuđeni ne bi bili pravedno kažnjeni za svoje monstruozne zločine koje su ostvarivali u cilju da naškode našem narodu, tada ni narodnooslobodilački pokret ne bi pobijedio u našoj državi, zločin je okrivljenih to veći i teži.

Ocjenjujući rezultate cjelokupne rasprave i provedenih dokaza sud je na temelju potankog i okolnosnog priznanja kojeg su dali okrivljeni Matošić, Salamon, Rajić, Vodanović, Jolanda Bauer i u istrazi i na glavnoj raspravi, te djelomična priznanja Bukića, Bajića i fra Grabića, a u kojim iskazima nema proturječja, stekao uvjerenje o

494

osobnim krivnjama za svakog pojedinog od optuženih, za sva djela pobliže opisana u dispozitivu presude.

Obrana optuženih Bukića i Bajića da nisu prisustvovali kod svih djela radi kojih su optuženi, te Viskovića da nije sudjelovao pri nijednom od tih djela, sud nije uvažio, s obzirom da iz iskaza drugih okrivljenih proizlazi njihovo sudjelovanje i djelovanje u špijunskoterorističkoustaškoj organizaciji.

Sud je stoga na temelju priznanja optuženih koji se međusobno poklapaju i nadopunjuju stekao uvjerenje o krivnji svih optuženih u subjektivnom i objektivnom pravcu.

Kazna je okrivljenom Matošić Ivanu, za djelo pod l. dispozitiva presude odmjerena po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak političkih i u dispozitivu označenih građanskih prava.

Za djelo pod III. dispozitiva presude odmjerena je po istom zakonskom propisu na kaznu smrti strijeljanjem, kao i za djelo pod I. presude.

Okrivljenom Salamon Ivici za djelo pod II. dispozitiva presude odmjerena je kazna po č1. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od 15 godina, te 5 godina političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje.

Za djelo pod III. dispozitiva presude odmjerena je kazna po istom zakonskom propisu na kaznu smrti strijeljanjem te trajan gubitak političkih građanskih prava, te konfiskaciju imovine.

Okrivljenom Rajić fra Serafinu za djelo pod III. presude odmjerena je po č1. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i

495

države kazna smrti strijeljanjem, te trajan gubitak političkih kao i građanskih prava.

Za djelo pod V. dispozitiva presude odmjerena je kazna po čl. 8. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, na kaznu prisilnog rada, bez lišenja slobode u trajanju od 2 godine.

Okrivljenom Vodanović Mateju za djelo pod III. dispozitiva presude odmjerena je kazna po č1. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak svih političkih i građanskih prava, te konfiskaciju imovine.

Za djelo pod IV. dispozitiva presude odmjerena je kazna po istom zakonskom propisu, kao i za djelo pod III. na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od 2 godine, te na gubitak političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje, te mu je u povišenje teže kazne izrečena jedna jedinstvena kazna kao u dispozitivu presude.

Okrivljenom Bukić fra Albertu za djelo pod III. dispozitiva presude odmjerena je kazna po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države sa šest godina lišenja slobode s prinudnim radom, te dvije godine gubitka političkih i građanskih prava, gubitka na penziju i socijalno osiguranje.

Za djelo pod IV. dispozitiva presude odmjerena mu je kazna po istom zakonskom propisu, kao i za djelo pod III. na godinu i pol lišenja slobode s prisilnim radom, te 1 godine gubitka političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje, te mu je u povišenju tih kazna izrečena jedinstven kazna, kao u dispozitivu presude.

Okrivljenom Visković fra Josipu, kazna je odmjerena za djelo pod III. dispozitiva presude po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode s

496

prisilnim radom u trajanju od 12 godina, gubitka političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 5 godina.

Za djelo pod V. dispozitiva presude odmjerena mu je kazna po čl. 8. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu prisilnog rada bez lišenja slobode u trajanju od 2 godine.

Za djelo pod VI. dispozitiva presude odmjerena mu je kazna po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 3 godine, te gubitka političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od dvije godine, te mu je u povišenju teže kazne određena jedna jedinstvena kazna kao u dispozitivu presude.

Kazna je okrivljenom Bajić Leonardu za djelo pod III. dispozitiva presude odmjerena po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu 12 godina lišenja slobode s prisilnim radom te gubitka političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 5 godina. Za djelo pod V. dispozitiva presude odmjerena je kazna po čl. 8. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, s 2 godine prisilnog rada bez lišenja slobode, te mu je u povišenju teže kazne izrečena jedna jedinstvena kazna kao u dispozitivu presude.

Okrivljenoj Jolandi Bauer za djelo pod III. dispozitiva presude izrečena je kazna po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države s 8 godina lišenja slobode s prisilnim radom, te na dvije godine gubitka političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje.

Za djelo pod VII. dispozitiva presude odmjerena je kazna po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od dvije godine, te 1 godinu gubitka političkih i građanskih

497

prava na penziju i socijalno osiguranje, te joj je u povišenje teže kazne izrečena jedna jedinstvena kazna, kao u dispozitivu presude.

Kazna za okrivljenog Grabić Petra odmjerena je za djelo pod VIII. dispozitiva presude po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od 12 godina, te gubitka političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 5 godina.

Za djelo pod IX. dispozitiva presude odmjerena je kazna po čl.4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 3 godine, te na gubitak političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 2 godine.

Za djelo pod X. dispozitiva presude odmjerena je kazna po čl. 3. Odluke o zaštiti nacionalne časti Srba i Hrvata u Hrvatskoj na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od tri godine, te gubitak političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 2 godine, te mu je u povišenju teže kazne izrečena jedna jedinstvena kazna kao u dispozitivu presude.

Kao glavnim voditeljima ove grupe i organizatorima špijunaže terorističkih djela Rajić fra Serafinu i Vodanović fra Mateju, te neposrednim izvršiteljima ovoga zločinstva Matošić Ivanu i Salamon Ivici, sud je izrekao najtežu kaznu jer je tijekom postupka stekao uvjerenje da ni najduža vremenska kazna ne bi na optužene efikasno djelovala, niti bi ih mogla popraviti kao okorjele neprijatelje slobode i nezavisnosti našeg naroda.

Kod odmjere kazne Bukiću, Viskoviću i Bajiću, uzeta je kao otežavajuća okolnost što su kao članovi te organizacije bili svjesni da je cijeli rad krajnje štetan po

498

našu društvenu stvarnost i narod, te su se pokazali ustrajnima u svome zločinačkom radu, a kod optuženog Viskovića još i odsutnost svakog kajanja za počinjeni zločin, uvaživši pri tome kao olakotno za optuženog Bukić fra Alberta njegovu visoku starost i kajanje. Kod odmjere kazne fra Petru Grabiću uzeto je kao otežavajuće što je široko zloupotrebljavao svoj položaj i utjecaj kao provincijal, a kako bi što veći broj svećenika priveo špijunskom radu i stvorio mrežu narodnih neprijatelja.

Za optuženu Jolandu Bauer otežavajuća okolnost je uporan rad do konca izvršenog zločina, a kao olakotno fanatična religioznost, materijalna ovisnost od optuženih redovnika, kao i veliki duhovni utjecaj koji su okrivljeni redovnici na nju vršili, te njezino skrušeno kajanje za počinjeni zločin.

Uvažavanjem svih ovih otegotnih i olakotnih okolnosti ukazuje se stoga odmjerena kazna primjerena stupnju krivične odgovornosti za svakog od okrivljenih i na zakonu osnovana.

Konfiskaciju osobne imovine okrivljenih Matošić Ivana, Salamon Ivana, Rajić fra Serafina, Vodanović fra Mateja valjalo je odrediti pozivom na propis zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. Osim toga svi okrivljeni u ostalom dijelu presude presuđeni su platiti troškove krivičnog postupka, ovrhe kazne koje se proglašavaju nenaplativima, iz istih razloga oslobođeni su od plaćanja paušalnog iznosa.

SMRT FAŠIZMU SLOBODA NARODU! Okružni sud za Grad Zagreb u Zagrebu Zagreb, 26. 7. 1947. PREDSJEDNIK VIJEĆA: Livije Anger ZAPISNIČAR: Gostl lvka

499

Poslije dugog čitanja presude, pred malobrojnom publikom sklonom optuženicima, šokiranom onim što su upravo čuli, jedno je vrijeme dvoranom ponovno zavladao grobni muk. Optuženici nisu mogli vjerovati to što su upravo čuli. Četvorica osuđenika na smrt odjednom su počeli gubiti iz lica i ono malo krvi što im je bila preostala. Kao da nitko ništa nije imao reći. Ni pripremljeni udbaši kao da se nisu snašli. I njih je ubila tišina. Nisu u prvome mahu ništa govorili, nisu hvalili sudačku odluku i nisu glasno zvali na linčeve.

Poslije izrečene presude svaki se od osuđenika morao izjasniti o tomu želi li se žaliti na presudu i želi li uložiti molbu za pomilovanje. Osuđenici su jedva izgovarali riječi, vidno šokirani tim što su upravo čuli. Njihovi su odvjetnici također bili neodređeni i jedva da su progovorili. Znalo se što je u njima. Odvjetnik Tafra sam je tražio da se njegov branjenik ubije za opomenu drugima. Ostali su se bojali za svoje glave. Ponovno je glasan bio odvjetnik fra Leonarda Bajića dr. Ćiril Brajša.

Moj će se branjenik žaliti Vrhovnome sudu!

Kad je sudac priupitao fra Josipa Viskovića i njegova odvjetnika hoće li se žaliti i hoće li priložiti molbu za pomilovanje, fra Josip je u tom trenu ugledao ponovno na početku suđenja propuštenu priliku. Odlučio je takvu sudu i takvu sucu pokazati bijele zube. Stoga je upao u govor prije nego je njegov odvjetnik uspio i ustati.

Ako vi ovo zovete sudom i pravdom i ako je to što ja vidim, to što ste vi, gospodo, djelitelji pravde, nemam nikakva razloga više s vama imati bilo kakva posla. Da je po pravdi, ja ne bih bio ovdje niti bi mi se događalo što mi se događa. Kad je ovako kako jest, kad je ovo vaša pravda, ne namjeravam se žaliti jer se nemam komu žaliti i ne tražim nikakve vaše milosti jer ni za što nisam kriv. Vi

500

sada sa mnom radite što vas je volja. Ne trebam vašeg pomilovanja i ne ću vam se žaliti.

Sudac Anger na čas je bio zatečen fra Jozinom odlučnošću. Ranogajec bi ga učas ubio da je bio na nekom drugom mjestu. Dvorana je još uvijek ostajala u muku. Slijedila je naredba o razlazu. Proces je završen, presuda je izrečena.

Osuđenike su trebali ostaviti u sudskom zatvoru, ali kako Ilija Grubić nije dovršio sve svoje "istrage" i kako sad može do mile volje utažiti svoju krvožednost nad onima kojima su oduzeli svaku nadu, sve su ih vratili u istražni zatvor. Prkosnoga fra Josipa Viskovića ostavili su u samici, te više od petnaest dana nije nikoga vidio niti je s kime razgovarao. Gotovo je zaboravio govoriti.

Nakon petnaestak dana premjestili su ga u zatvorsku prostoriju s više zatvorenika. Tamo su bili provincijal fra Petar Grabić i gvardijan fra Leonardo Bajić. Čim su dobili priliku razgovarati odmah je došlo neminovno pitanje: "Što se dogodilo?" Oni su od fra Josipa čekali odgovor. To isto je fra Josip želio pitati njih: "Što se dogodilo? Što se događa?"

Prije nego se izvrši volja suda da se osuđenici na smrt ubiju, a osuđenici na vremenite kazne premjeste u svoja robijaška mjesta, svi su osuđenici čamili svaki u svome duševnom kutu. Baš zato što su upali u ruke crnim vrazima, utjelovljenim zlodusima i spodobama bez duše, nikada i ne će moći razumjeti što im se dogodilo. Pa da žive stotinu života, da svakodnevno istražuju svaku riječ i postupak, nikada ne će znati što im se dogodilo. Sinovi ovoga svijeta mudriji su od sinova svjetlosti. Nemoguće je stoga da sinovi svjetlosti ikada i ičim spoznaju što će sve ovo sinovima mraka. Oni se nemaju čime razumjeti.

501

DVADESET I PETO POGLAVLJE

Odvjetnici optuženika, upravo po sucu Liviju Angeru osuđenih na kazne strijeljanja i dugotrajna zatvora, trebali su Vrhovnome sudu pisati žalbe zbog krivih presuda ili molbe za pomilovanje. Oni za to gotovo nisu ni marili. Fra Josip Visković javno je odbio pisati i žalbu i molbu. Neki su od odvjetnika, da se ispune Pisma, tek formalno napisali priziv. Branitelji Ivice Salamona i fra Leonarda Bajića barem su se potrudili opravdati smisao svoga posla.

Odvjetnik Brajša ponovno je, izlažući svoj vlastiti život velikoj pogibli, pokušao biti na visini zadatka. On je zahtijevao posjet svome branjeniku i zajedno s njim sastavio žalbu Vrhovnome sudu. Nisu shvatili ni on, ni njegov branjenik kako je fra Josip Visković tako u pravu. Stajali su pred sudom koji se Boga ne boji i svijeta ne stidi. Pisali su pismo sucu Vrhovnog suda, onom istom sucu što je nekoć pred očima generala Drakulića, u kući Hinka Krizmana i pod vodstvom dr. Ribara, pred svojom okupljenom družinom, uzdignute pesnice vikao: "Smrt Katoličkoj crkvi!" Je li mu ime Mladen, Stjepan ili kako sasvim treće, svejedno je. Duh njihov podjednako je nečist.

Njemu su se žalili odvjetnik dr. Ćiril Brajša i njegov branjenik gvardijan samostana Gospe Lurdske fra Leonardo Bajić. Odvjetnik je vjerovao kako pismo može pomoći. Zato ga je sročio pazeći da bude sasvim pravilno i sasvim na pravnoj visini.

I fra Leonardu Bajiću činilo se kako je pismo pravično i puno nade. On bi mogao biti oslobođen, njemu bi se trebalo nanovo suditi. Pismo tako sročeno Vrhovni je sud primio na znanje.

502

DR. ĆIRIL BRAJŠA

ZAGREB, Vlaška ul. 70 A, 1. kat

OKRUŽNOM SUDU za Grad Zagreb

ZAGREB, K 375/ 47.

ŽALBA: Bajić o. Leonarda, franjevca iz Zagreba, Vrbanićeva ul. 35, kojega zastupa

ODVJETNIK DR. ĆIRIL BRAJŠA

ZAGREB, Vlaška ul. 70A, 1. kat

protiv presude od 28. VII. 1947., radi djela iz čl. 3. t. 8. i 13., te čl. 8 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.

Protiv presude od 28. VII. 1947. br. K 375/47 žalim se iz sljedećih

razloga:

1. U čitavom postupku, niti u istrazi niti na glavnoj raspravi, nije nikakvim objektivnim dokazom dokazana moja krivnja.

Sav dokaz za moju krivnju sastoji se u izjavi optuženih Rajića i Bukića.

Oni hoće smanjiti svoju krivnju time što uvlače i mene među krivce. No i njih peče savjest pa hoće nekako sami smanjiti zlo koje time meni čine. Tako Rajić ističe da nisam imao "nikakvih dužnosti" u tom njihovom društvu, a Bukić naglašava da nisam odobravao "zadatke" koje je donio Mikulić i da sam se protivio diverziji.

Prema tome o. Serafin Rajić ističe jedini da sam se aktivno protudržavno izjavljivao.

No tu ne smijemo mimoići okolnost da je isti živčano bolestan, da se liječio u bolnici na Rebru i ne može ga se

503

smatrati objektivnim. Bukiću je preko 70 godina, stari starac koji bi želio smanjiti krivnju svojih drugova redovnika uvlačeći i mene u zločinačke planove Mikulićeve.

Isto tako i glede pružanja pomoći mladim redovnicima, bojnim bjeguncima, nema nikakva objektivna dokaza da sam ja znao za njihovu nakanu izbjeći bojnoj dužnosti i da sam ih u toj nakani podupirao.

Potpuno je razumljivo da se ovakvi mladići rado ne povjeravaju starom čovjeku kao što sam ja, stoga ni nema nikakvih dokaza o tome.

Činjenica da sam bio gvardijanom samo otežava pouzdanje tako mladih ljudi u mene, a osim toga valja imati na pameti da su oni bili samo prolazno u našem samostanu, tj. da su ostali pod trajnom paskom svojih poglavara i za svog prolaznog boravka u zagrebačkom samostanu.

Moja tvrdnja da nisam znao ni za kakva izričita dogovaranja o izvršenju određenih kažnjivih djela nije nimalo čudna iako sam bio poglavar samostana. Moramo imati na umu da je u samostanu bilo stalno preko 45 osoba, a s druge strane bilo je i razloga da se ta dogovaranja kriju preda mnom budući su ti "suradnici" znali da sam protivan njihovim planovima.

Optužnica ne govori istinu kad se na 15. stranici tvrdi da "Bajić priznaje svoje sudjelovanje u radu terorističke, ustaške, gestapovske grupe."

To mogu razumjeti jedino tako da je tu pomutnjom upisano prezime "Bajić" mjesto "Rajić" jer ja nisam nikada priznao u istrazi takvu suradnju.

504

Kad sve to imamo na pameti, jasno je svakom objektivnom prosuđivaču moje uloge u čitavom predmetu, da ne postoji nikakva moja krivnja.

Stoga presuda nema nikakvog objektivnog dokaza za moju suradnju kod zločinačkih djela, a o kojima radi ovaj krivični postupak.

Može li se pored takvog stanja dokaznog materijala presuditi jednog optuženika na kaznu lišenja slobode u trajanju od punih 12 godina te na gubitak raznih prava u trajanju od daljnjih 5 godina?

To znači da bih imao postati opet čitavim građaninom naše države tek u svojoj 75. godini, a koju sigurno ne bih ni doživio, ako ta presuda ostane na snazi!

Kad se pitamo kakvim je dokazima obrazložena tako teška kaznena moja krivnja, moramo odgovoriti nikakvim!

Ja nisam imao nikakve veze niti s Matošićem, ni s Kvasnicom, niti Jolandom Bauer, niti sa Salamonom.

Stoga nema nikakvih dokaza o tome, osim izjave suoptuženog Rajića koji nastoji smanjiti svoju krivnju uvlačeći i mene u svoj krug.

III. Iz svega proizlazi da nema nikakvih objektivnih dokaza o mojoj krivnji, a svaki objektivni pravnik mora priznati da je kudikamo manja šteta za mir i poredak u jednoj državi te za ugled državne vlasti da ne znam koliko krivaca prođe bez kazne, nego da jedan nevini bude osuđen.

Ako sam pročitao koji broj lista "La croix", te nisam na temelju u njemu pročitanih članaka ništa učinio na štetu naše države, ne mogu biti za to osuđen na 12 godina lišenja slobode.

505

Budući da još nema u spisu priložene punomoći mog zastupnika, premda sam pred sudom izjavio da ga uzimam za branitelja, to predlažem ovdje svoju punomoć pod A i po njemu

predlažem i molim

da se ova žalba uvaži i napadnuta presuda poništi, te mene riješi svake krivnje i kazne ili da se bar odredi ponovna rasprava, a na kojoj bi se imali provesti novi dokazi za moju krivnju, ako ih ima, jer provedenim dokazima nije nikakva moja krivnja dokazana.

U uvjerenju da će viši sud popraviti nanesenu mi krivicu te pojačati moje pouzdanje i povjerenje u naše sudove, očekujem sa sigurnošću povoljno rješenje ove moje žalbe, na čemu se unaprijed najljepše zahvaljujem.

Smrt fašizmu sloboda narodu! U Zagrebu, dne, 5. kolovoza 1947. Bajić Leonard

506

DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE

Uhićenjem i zatočenjem provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita, dr. fra Petra Grabića Provincija i njezini ljudi ostali su bez svoje redovne uprave. Provincijalov zamjenik dr. fra Karlo Nola tada je stupio na scenu i pokušao stvari dovesti "do reda". Njegove su ovlasti u upravi Provincijom bile veoma malene, ali on će u datom momentu sam sebi dati neke "ovlasti". Dr. Nola nije ničim sličio dr. fra Petru Grabiću. Nije bio čovjek koji čvrsto čuva jedan jedini stav i koji pogiba za svoje ideale. Prilagodljivost i snalažljivost, odlike tog fratra kako su to neki fratri mislili, a nošenje svih zastava u svim džepovima, kako su o toj prilagodljivosti drugi fratri mislili, trebali su tog trena poslužiti kako bi "državne vlasti" pustile osuđene fratre samostana u Vrbanićevoj. I dr. Nola bio je uvjeren kako sve to miriše na neku čudnu igru i kako igrači, kad im se ukaže na nepravilnost te igre, ne će dalje istim igračkama igrati. Bio je uvjeren kako će, kad zatraži prijem kod ministra unutrašnjih poslova Ivana Krajačića Steve i kad mu sve rastumači, junački razriješiti stanje u koje je upala njegova Provincija. Iako se rodio na moru i odrastao među ribama, nije shvatio kako svaka riba smrdi od glave. Nije znao da je došao liječiti svoju Provinciju na mjesto gdje je Provincija oboljela i nije znao kako staje pred doktora koji je, izopačen u dubini, Provinciji i propisao smrtnu dijagnozu. Krajačić o dr. Noli nije mogao ništa misliti osim jednoga čudne li budale. Ipak ga nije odbio. Odlučio ga je primiti, a dosjetio se kako će nastavak svoje igre s redovništvom u Hrvatskoj sada još lakše provesti jer će mu sada, umjesto pokatkad nevještih udbaša, stvar dovršiti još nevještiji redovnici. Odlučivši se

507

primiti na razgovor dr. Nolu, Krajačić je dobio nove novcate ideje.

Uhićenje fratara i njihova osuda najprije je duboko šokirala fratre čitave Provincije. S jedne strane svakodnevno ih je bombardirao komunistički tisak, a s druge nedostatak pravih obavijesti sa strane fratarske uprave. Družina Ive Mihovilovića, masona koji je u tisku bio ono što je Krajačić bio u miliciji, svakodnevno je pisala o "zločinačkim fratrima" koji ubijaju, postavljaju diverzije i koje treba izbrisati s lica zemlje. Fratri u to nisu vjerovali. Malo je tko i zadnjom sumnjom mogao povjerovati da bi fra Matej Vodanović mogao i pomisliti nešto takvoga, a kamo li biti vođa "terorističke organizacije, špijun i diverzant". Fra Matej Vodanović većini je fratara slovio za profinjena čovjeka koji nije kadar ni mrava zgaziti, koji je duboki vjernik i koji na zlo ne pomišlja ni u snu. S njim se moglo razgovarati o filozofiji, raspredati o svjetskoj mudroslovnosti, s njim se moglo razgovarati o knjigama, duhovnosti i o idealnosti. O oružju? Smiješno. To normalan čovjek ne može povjerovati.

Franjevci tog trena nisu ni sami znali što se zapravo zbiva. Nisu bili kadri shvatiti novo vrijeme, oni su svoju misao još uvijek navraćali na pravednost katoličke moralke i na sudstvo koje se Boga boji i srami svijeta. Ni oni ni njihov zamjenik fra Karlo Nola nisu ni slutili pred kime stoje. Krajačić zna što radi, fratri ne znaju. Ovo je Krajačićevo doba, nije fratarsko. A Krajačić se Boga ne boji, niti se svijeta stidi. Što može Nola reći Krajačiću?

Krajačić je fra Karla Nolu primio u svome ministarstvu glumeći ljuta i povrijeđena ministra komu su upravo takvi kao dr. Nola napravili veliko zlo.

508

O kojemu vi to inkriminiranom procesu govorite? O Kakvoj vam nevinosti pada na pamet govoriti? Vi ste teroristi kojima treba glavu satrti kao uhićenoj otrovnici Krajačić je umjesto pozdrava dočekao dr. Nolu, skačući kao bijesan ris iz fotelje u kojoj je sjedio.

Kazne su velike. Fratre će strijeljati.

Neka ih strijeljaju. Ne samo da ih ne ćemo pomilovati. Oduzet ćemo vam samostan i ukinuti Provinciju. Vama treba sjeme uništiti.

Druže ministre, može li se išta popraviti?

Može. Javno priznajte da su vaši fratri teroristi i ubojice. Ni o čemu drugom ne razgovaramo. Pokrenuo sam postupak da vas se sve pozatvara i da vam se uništi trag u ovom narodu.

Druže ministre, ovo je zajednica duge prošlosti.

Samo se vi zavaravajte. Dajem vam do znanja što vas čeka. Ako ste iti malo pametni, ovo ćete shvatiti doslovno. Kad se uskoro dogodi da vas ne iznenadi. Sad možete ići.

Fra Karlo Nola izišao je iz Krajačićeva kabineta kao pas koga su upravo šutnuli nogom na ulicu. Ostajući sam, Krajačić se vratio u svoju fotelju i smješkao se osmijehom glumca čija je predstava tako dobro uspjela. Njegov je osmijeh bio veoma znakovit. Malen rastom i pomalo zbog toga kompleksan, svaki put kad bi se tako nasmijao, jao onomu na koga je mislio. Tako se smiješio samo kad je bio sam. I uvijek kad bi dovršio dobar posao. Tako se smiješio i kad su mu partizani upali u očevu kuću u Gradišci, zapalili je i odveli mu iz svinjca krdo svinja. Ni jednoga nije ostavio živoga, ni jednoga jedinog. Kako bi koji pogibao, ostavljen mukama Krajačićeve družine, kadre od svakoga napraviti neprijatelja, tako bi se na

509

Krajačićevu licu pojavljivao taj tajanstveni, zlobnički osmijeh. Kad je to radio svojima, što je mogao tek očekivati dr. Nola? Krajačićev osmijeh sve je rekao. Šteta što Nola nije znao što sve to može značiti.

On samo to prijeti.Nije lako potezom pera ukinuti jednu Provinciju. Pisat ću žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni je sud iznad ministara. Vrhovni će sud uvidjeti kako su fratri zaista nevini. Tako je razmišljao fra Karlo Nola dok se udaljavao od Krajačićeva kabineta i vraćao prema samostanu u Vrbanićevoj.

Fra Karlo Nola nastojao je navesti odvjetnike osuđenih fratara da upute priziv Vrhovnom sudu. Neki su ga poslušali, neki i nisu. Znao je da je dovoljna i jedna žalba pa da Vrhovni sud razmotri čitav proces. Bio je uvjeren kako Krajačić i sudac Vrhovnoga suda dr. Stjepan Iveković zaista nisu jedan drugomu ništa. Grdno se varao.

Priziv na Vrhovni sud brzo je dobio svoju konačnicu. Žurno, već 13. kolovoza 1947. Vrhovni sud i predsjednik vijeća Vrhovnoga suda dr. Stjepan Iveković odgovorili su na žalbe i molbe okrivljenih osuđenika. Nije trebalo misliti kako. Sud je potvrdio sve donesene presude. Dr. Nola ponovno je bio iznenađen. Sud nije prihvatio ni jedne žalbe.

PRESUDA U IME NARODA! Broj K 2. 1730/47.

Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Iveković dr. Stjepana, kao predsjednika vijeća, Krovinović Valentina i Kovačević Petra kao članova vijeća, i tajnika Vrhovnog suda, Šulina Bogoslava kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Matošić Ivana i družine zbog krivičnih djela iz čl. 3. toč. 2, 3, 8, 13 i 14 i čl. 8. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države,

510

rješavajući žalbu opt. Matošić Ivana, Salamon Ivice, Rajić Ivana Serafina, Vodanović Jerka Mateja, Bajić Miška Leonarda protiv presude Okružnog suda za Grad Zagreb u Zagrebu od 28. VII. 1947. br. K. 375/47 u sjednici održanoj dana 13. VIII. 1947.

p r e s u đ u j e:

Žalbe se ne uvažavaju, a prvostupanjska presuda potvrđuje se u cijelosti.

RAZLOZI:

Pobijanom presudom prvostupanjski je sud među inim optuženima proglasio krivim I. opt. Matošić Ivana i II. opt. Salamon Ivicu radi kriv. djela iz čl. 3. t. 3, 8, i 13. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. III. opt. Rajić Ivana Serafina radi kriv. djela iz čl. 3. t. 8 i 13 i čl. 8. cit. Zakona. IV. opt. Vodanović Jerka Mateja radi kriv. djela iz čl. 3. t. 2, 8 i 13 cit. Zak. i VII. opt. Bajić Miška Leonarda radi kriv. djela iz čl. 3. t. 8. i 13. i č1. 8. cit. Zakona te su zbog toga po čl. 3 istog Zakona osuđeni i to: opt. Matošić Ivan, Salamon Ivica, Rajić Ivan Serafin i Vodanović Jerko Matej svaki na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak političkih i svih građanskih prava i konfiskaciju imovine, a opt. Bajić Miško Leonard na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 12. godina, te na gubitak političkih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 5 godina.

Protiv te presude uložili su žalbu II. opt. Salamon Ivica i VII. opt. Bajić Miško Leonard radi izreke suda o krivnji i kazni, a I. opt. Matošić Ivan, III. opt. Rajić Ivan Serafin i IV. opt. Vodanović Jerko Matej samo radi izreke suda o kazni.

Žalbe opt. Salamon Ivice i opt. Bajić Miška Leonarda zbog izreke suda o krivnji nisu osnovane.

511

Opt. Salmon Ivica pobija prvostupanjsku presudu najprije zbog pogrješne kvalifikacije djela pod toč. 2 dispozitiva te presude, koja djela je prvostupanjski sud kvalificirao kao djelo iz čl. 3. toč. 3. cit. Zak., a zapravo da to djelo on nije učinio jer je bio samo doušnik u korist neprijatelja, te da je prijavljivao samo takve osobe koje su htjele iz tvornice pobjeći ili su tamo na radu sabotirale, ali da od njegovog rada nije nitko stradao, pa da se tu radi o blažem djelu kažnjivom po Odluci o zaštiti nacionalne časti. Nadalje navodi u pogledu djela opisanog pod toč. 3. dispozitiva pobijane presude da on nije počinio djelo iz čl. 3. toč. 8. cit. Zak., nego samo djelo iz čl. 3. toč. 13. cit. Zak. jer da on nije uopće znao da je u konkretnom slučaju postojala neka špijunska teroristička organizacija u Franjevačkom samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu u Vrbanićevoj ul. br. 35, a pristao je na diverziju u tvornici Gaon u Zagrebu, na nagovor I. opt. Matošić Ivana jer mu je za to obećao dati nagradu.

Optuženi Bajić Miško Leonard navodi da on nije sudjelovao u spomenutoj špijunskoj terorističkoj organizaciji i da on s tom organizacijom nema nikakve veze, a isto tako da nije istina da je on pomagao kod bijega bojnih bjegunaca, pa prema tome da nije istina da je izvršio djelo pod toč. 3 i pod toč. 5. dispozitiva pobijane presude.

Prigovor opt. Salamon Ivica u pogledu pogrješne kvalifikacije djela iz čl. 3. toč. 3. nije osnovan. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio utvrđenu činjenicu da je opt. Salamon za vrijeme okupacije stupio u službu zloglasne njemačke špijunske organizacije Gestapo služeći u toj organizaciji najprije u Njemačkoj, a poslije u domovini, što je optuženi i sam priznao. Notorno je da je Gestapo bila špijunska teroristička organizacija, a optuženi je i sam priznao da je vršio službu u toj

512

organizaciji, dakle je bio pripadnik terorističkog aparata neprijatelja. Njegova je služba bila za plaću otkrivati naše rodoljube kao protivnike fašizma, bilo da su se oni našli na prisilnom radu u Njemačkoj, bilo da su održavali veze s NOP u domovini ne vodeći nimalo računa kakve će posljedice stići te naše rodoljube, a općenito je poznato da su posljedice takve optuženikove rabote bile teške, da su naši ljudi zbog toga zatvarani, odvođeni u konc logore, premlaćivani i ubijani. Prema tome prvostupanjski sud je pravilno uzeo da u takovoj radnji optuženog stoji ratni zločin iz čl. 3. toč. 3. cit. zak.

Isto tako neosnovan je prigovor optuženog u pogledu djela iz toč. 3. t. 8 cit. zak. Optužni i sam u svojoj žalbi priznaje da ga je opt. Matošić nagovorio na izvršenje diverzije u tvornici Gaon i da mu je kazao da ga u toj diverziji potpomaže neka grupa ljudi. Optuženi Matošić je u istrazi iskazao kako je došlo do toga da su njih dvoje izvršili tu diverziju. Kad je Matošić otkrio Salamonu svoju prošlost, da je prošao gestapovsku diverzantsku školu i da je bio ustaša, a Salamon sa svoje strane, da je i on bio u gestapovskoj službi, oni su stekli time uzajamno povjerenje i pri tom je Matošić upoznao Salamona kakav je zadatak dobio od izvjesne grupe ljudi koja stoji iza njega. Iza toga slijedi da je Salamonu moralo biti jasno da se tu radi o jednoj terorističkoj organizaciji koja se bavi podmetanjem paklenih mašina, kao što je bio slučaj i u spomenutoj tvornici Gaon.

Optuženi Salamon je prema tome svjesno pristao pomagati tu terorističku organizaciju, pa nije bitno što on nije poznavao pojedine članove te organizacije, nego je bitno da je znao o postojanju takve grupa ljudi koja organizira vršenje diverzija.

Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud uzeo da je optuženi izvršio zločin iz čl. 3. t. 8. i 13. cit. Zakona.

513

Navodi i prigovori optuženoga Bajić MiškaLeonarda istaknuti u žalbi. Zapravo su samo ponavljanje njegove obrane na glavnoj raspravi, na koje se prvostupanjski sud dovoljno osvrnuo u razlozima pobijane presude, a koji razlozi odgovaraju stvarnom i pravnom stanju, jer je u njima jasno i određeno navedeno koje je činjenice i iz kojih razloga sud uzeo za dokazane i na osnovu čega se uvjerio o krivnji optuženog.

Svoje uvjerenje temelji prvostupanjski sud na iskazima suoptuženika Rajić Ivana, Vodanović Jerka i Bukić Petra iz čijih iskaza proizlazi da je optuženi sudjelovao zajedno s njima na sastanku sa zločincem i stranim špijunom Mikulićem, a koji je od njih prikupljao lažne i klevetničke izvještaje protiv interesa naše zemlje i našeg naroda, a u korist stranog reakcionarnog tiska, da je prema tome bio suradnik u spomenutoj špijunskoj terorističkoj organizaciji, koja je osim toga išla za ciljem, da se putem nasilja obori i ugrozi postojeće državno uređenje FNRJ i da je bio upoznat s direktivama i zadatkom koje je pred tu organizaciju postavio ustaški zločinac Mikulić, a napose s izvršenjem diverzije u tvornici Gaon.

Pored takovog stanja stvari i osnovanih razloga prvostupanjske presude koje ovaj sud usvaja u cjelini, žalbe optuženih Salamon Ivice i Bajić Miška Leonarda zbog odluke suda o krivnji nisu se mogle uvažiti. Ni kazne odmjerene optuženima Matošić Ivanu, Salamon Ivici, Rajić IvanuSerafinu, Vodanović JerkuMateju i Bajić MiškuLeonardu nisu prestroge.

Poslije pobjede nad fašizmom naši su narodi uložili sve svoje snage u obnovu i izgradnju naše porušene i opljačkane zemlje od strane okupatora i njihovih pomagača domaćih izdajnika. I dok naši trudbenici, savjesni radnici, seljaci i radna inteligencija u mirnodopskoj izgradnji naše zemlje s najvećim elanom i

514

radnim heroizmom ulažu najveće napore na ostvarenju našeg Petogodišnjeg plana industrijalizacije i elektrifikacije naše zemlje, znajući dobro da je to uvjet ekonomske i političke nezavisnosti i sretnijeg života naših naroda, neprijatelji naše nove države izmišljaju nove metode napada.

Kakav je odnos optuženih prema našoj novoj državi, našem novom državnom i društvenom uređenju najbolje pokazuje ovaj proces. Oni su nezadovoljni jer za izdajice naroda nema mjesta u novoj državi i stoga prema novom državnom i društvenom uređenju zauzimaju negativni i neprijateljski stav.

Optuženi Rajić, Vodanović i ostali neprijateljski raspoloženi redovnici šire laži i klevetaju našu Narodnu vlast, povezuju se u špijunsku mrežu u zemlji i u inozemstvu, naročito s odbjeglim ustašama i ratnim zločincima. Njima dolazi iz inozemstva ustaški špijun i diverzant redovnik Mikulić Jozo i nosi im direktive za organiziranje protunarodne propagande za širenje nezadovoljstva i neraspoloženja prema našoj Narodnoj vlasti, za pravljenje nereda, vršenje sabotaže diverzija i atentata. Vodstvo preuzima optuženi Vodanović i stvara centar u samostanu Majke Božje Lurdske, a njegovi pomagači u toj raboti su Rajić i drugovi. Mikulić mu predaje paklenu mašinu i 1000 dolara za plaćanje izvršilaca zločina. Treba početi napadom na tvornice Gaon, Ivančica, Katran, Rade Končara i druge koje predstavljaju važan faktor u privredi, dobro znajući da se slabljenjem i rušenjem ekonomske snage naroda ujedno slabe i ruše temelji države. Preko optužene Bauer Jolande povezuju se s neprijateljski raspoloženim svjetovnjacima, a u konkretnom slučaju s ratnim zločincima Kvasnicom Vladimirom i optuženim Matošić Ivanom i Salamon Ivicom od kojih se posljednja dvojica primaju zadatka i

515

postavljaju pakleni stroj u tvornici Gaon. Osim toga obmanjuju narod raznim izmišljenim vijestima iz inozemstva, daju podatke za strane špijune, šire letke s protunarodnim sadržajem, izmišljaju priče o progonima Crkve i o nekim "čudima", a sve u cilju slabljenja povjerenja prema Narodnoj vlasti i odvraćanju narodnih masa od sudjelovanja u izgradnji i obnovi zemlje i da bi se izazvala strana intervencija protiv naše države.

Kad se sve to uoči, onda će se pravilno shvatiti kakvu ogromnu društvenu opasnost predstavljaju optuženi i njihova djela za naše državno i društveno uređenje, kako je to pravilno uočio i dobro obrazložio prvostupanjski sud.

Prvostupanjski sud je pravilno uvažio sve okolnosti koje utječu na visinu kazne. Kod svih optuženih dosuđene su kazne primjerene težini i posljedicama djela, stupnju krivične odgovornosti i društvene opasnosti optuženih.

Optuženima Matošić Ivanu, Rajić Ivanu i Vodanović Jerku ovaj Vrhovni sud priznaje, doduše kao olakotno priznanje, a optuženome Salamon Ivici djelomično priznanje, ali jer je to priznanje uslijedilo naknadno, kad su optuženici već bili raskrinkani, to ono prema otežanim okolnostima nema utjecaja na odmjeru kazne. Optuženom Bajiću kao olakotno ne priznaje se ništa, a kao otežavajuće ovaj sud povrh već istaknutih otežavajućih okolnosti koje je uzeo u obzir prvostupanjski sud, uzme još i ovo: kod optuženih Matošića i Salamona, Rajića i Viskovića teške posljedice djela što su stradala životom tri radnika, a dva ranjena te kod prve dvojice što su prošavši kroz gestapovsku zločinačku špijunsku i diverzantsku školu postali okorjeli i nepopravljivi zločinci, kako se to vidi iz čitavog njihovog ponašanja u prošlosti i sadašnjosti, a kod optuženih Rajića i Vodanovića, još i zlouporabu njihovog svećeničkog zvanja. Kako su se svi optuženi pokazali bezobzirnim prema teškim

516

posljedicama do kojih dovodi ovakav njihov rad, postali su trajno opasni za današnje društvo, stoga ih je valjalo zauvijek ukloniti iz društva. Za optuženog Bajića razlozi su isti kao u prvostupanjskoj presudi.

Zbog toga su žalbe svih optuženih odlukom suda o kazni ostale neuvažene.

Smrt fašizmu sloboda narodu! U Zagrebu, dne 13. kolovoza 1947. Predsjednik vijeća: dr. Stjepan Iveković Zapisničar: Bogoslav Šulina

Fra Karlo Nola dobio je odgovor Vrhovnog suda u kojemu je ponovno jasno i glasno stajalo kako za "teroriste" ne smije biti milosti. Nije čitao poruku između redaka redovnici moraju nestati. Još uvijek nije shvaćao kako riba smrdi od glave. Okupio je oko sebe "partizanske fratre", pri ruci mu je bio fra Roko Rogošić i fra Ivan Tomasović, pri ruci mu je bio i Svetozar Rittig, "ministar bogoštovlja". Pred Tomasovićem ni jedan normalan fratar nije progovarao, Rogošića su držali izdajnikom i komunističkim špijunom, a za Rittiga su držali kako je teški "poturica", izdajnik Stepinčev i kopile masonskog špijuna Strossmayera. Okupljajući ovakvo društvo fra Karlo Nola ugledom je pred običnim fratrima kopnio kao gruda snijega što se sama izložila suncu. Nitko dobronamjeran od fratara nije više imao što misliti. Strah je postajao glavni fratarski osjećaj. I šutnja, pred svima.

Što nam je sada činiti? pitao je Nola svoju "partizansku" družinu.

Molimo za milost Predsjednika Republike. Misliš, maršala Tita? Uputimo mu pismo.

517

Svetozar Rittig napisao je pismo Maršalu, sastavljeno po mudroslovnosti okupljene Noline družine. Nije štedio pokazati odanost "novoj vlasti" i zasluge za "Novu državu". Ništa to nije pomoglo, a još jednom dr. Nola, premda rođen na moru i među ribama, nije shvatio kako riba smrdi od glave. Josip Broz Tito nije pomilovao osuđenike. Napisao je kako se presuda ima provesti do kraja.

Osuđenici su čamili još uvijek u samicama istražnog zatvora. Sada su sva pravna sredstva dokrajčena. Dolazi doba da se jedne odvede u logore, a druge postrijelja. Ni jedne druge mogućnosti više nije bilo.

518

DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

Poslije iscrpljenja svih pravnih normi, vlasti su mogle mirno dovršiti što su odredile i dosudile. Mogle su fratre osuđene na smrt strijeljati, a fratre osuđene na zatvor u zatvor i odvesti. Poslije odbijene molbe za pomilovanjem što su je Rittig i Nola, a ne pitajući osuđenike poslali Brozu, presude su i bile izvršene.

Fra Matej Vodanović i fra Serafin Rajić pomalo su dolazili k sebi. General Drakulić naredio je Iliji Grubiću da više u njih ne dira. Još samo malo pa će umrijeti. Svoju su ulogu savršeno odradili. Taj grubi kordunski učitelj što se svojim komunističkim djelom pretvorio u sadističkog generala i čija je posljednja žilica krvi mrzila sve katoličko, želio je "korak dalje". Pusti li ih umrijeti gladne i drogirane kao da će im učiniti uslugu. Oni moraju umrijeti siti i zdravi, na stratište moraju doći svjesni svega svoga. Tada će njegovo "djelo" biti potpuno.

Osuđenici na smrt posljednje su svoje dane provodili zajedno. Svijest se vraćala, poboljšana hrana činila je čudo, fra Matej Vodanović i fra Serafin Rajić naglo su se oporavljali. Postali su svjesni gdje su, što su od njih činili i što će im se uskoro dogoditi.

General Drakulić češće ih je posjećivao, sam se želeći uvjeriti u njihovo životno stanje. Mogli su mirno spavati, nitko ih nije dirao niti uznemiravao. Svejedno, nisu mogli mirno spavati. Koji to optuženik pred smrt mari za snove?

Jednu noć prije smaknuća ipak su ih probudili i podigli na noge. Bilo je to neko kolovoško povečerje, negdje oko desetak sati. Stražari su otvorili ćeliju i jako je osvijetlili dodatnim svjetlom. U ćeliju su ušli nepoznati muškarci, obučeni u uredne milicijske uniforme. Zauzeli su mjesto uz

519

zidove, a ruke su prekrižili ispod trbuha, onako kao kad čovjek čeka udarac u genitalije. Fratri se nisu snalazili. Neko se vrijeme nisu mogli priviknuti na svjetlost, a onda im je do svijesti došlo kako bi to mogao biti njihov posljednji životni dan. Pomislili su kao su ih došli odvesti na strijeljanje. Nisu bili u pravu. Dan za strijeljanje još nije došao. Osuđenici su dobili tek posjetu. Netko ih je došao posjetiti, netko važan kad ga prati toliko udbaša, i netko jako prestrašen kad se tako velikom i izabranom družinom štiti od dvojice bespomoćnih fratara.

Na vratima nevelike ćelije konačno se pojavio i gost. Kad su fra Matej Vodanović i fra Serafin Rajić konačno mogli normalno gledati, pred njima se ukazao neki nevelik i plećat debeljko, obučen u civilno odijelo. Debeljko ih je motrio sad jednoga sad drugoga. I fratri su pokušavali raspoznati došljaka. Nisu mogli. Pored njega je stajao oficir koga su u posljednje vrijeme češće viđali, ali ovoga drugog civila nisu nikada vidjeli. Debeljko je konačno progovorio polubolesnim, kričavim i piskutavim glasom.

To su dakle ti klerikalni razbojnici?

Fra Serafin Rajić spustio je pogled, ali se fra Matej Vodanović usudio suprotstaviti. Pogledao je debeljka, a onda uzvratio.

Nikakva zla nisam počinio i nisam nikakav razbojnik. Ne znam što ljudi misle, ali se uzdam u Boga. Ne znam ni što mi se dogodilo. Znam da me ubijaju. Sad najmanje znam zašto. Bog zna. On će suditi posljednji.

Posljednji je tebe osudio Iveković. Sad i možeš pisati priziv Bogu. Nadam se da ćeš mu za koji dan moći i sam predati žalbu. Nadam se da ne ćeš biti posljednji. Takvima kao tebi, glupim i fanatičnim popinama,

520

zagriženim nacionalistima i ustaškim prijateljima najbolje je zavrnuti vratom.

Ostajem kod svoje. Bog će posljednji izgovarati pravicu, ma koliko mu se vi rugali i ma koliko ga ne željeli vidjeti.

U razgovor se umiješao udbaški oficir što je dotad šutljivo stajao iza debeljuškastog neznanca.

Znaš li ti, druže Vodanoviću, pred kim stojiš?

Ne znam. A sad mi je posve svejedno.

Rajiću! Znaš li ti pred kim stojiš? Jesli li ovoga čovjeka ispred sebe igdje i ikad vidio? Mene su obavijestili da si ti vrlo znatiželjan fratar.

Nisam. Ne sjećam se da sam ga ikada vidio.

Dozvolite da vam se predstavimo. Ja sam general Drakulić, a ovaj gospodin predsjednik je Vlade Republike Hrvatske i zove se Vladimir Bakarić. Ovaj drugi ministar je unutrašnjih poslova i zove se Ivan Krajačić. Koju čast imate. Posjećuje vas osobno Predsjednik Vlade. To vam se ne bi dogodilo ni da ste na svojoj propovjednici.

Ni fra Matej Vodanović ni fra Serafin Rajić nisu se ni pomaknuli niti su pokazali kakva iznenađenja. S druge strane, ni Vladimir Bakarić nije pomaknuo niti prsta. Njegova mržnja i prijezir mogli su se iscijediti iz njegova hladna i ukočena držanja. Drakulić je nastavio govoriti.

Druže predsjedniče, uskoro ovi zločinci moraju na stratište. Običaj je ispuniti im posljednju želju.

Jesu li je rekli?

Između posjeta rodbine, cigareta i odabranog jela tražili su ispovijed.

521

Dozvoli im. Od toga svejedno nema nikakve bojazni. Oni su se već ispovjedili.

Nenadana i takozvana visoka državna delegacija ponovno se povukla posjećujući iste večeri još neke od zatvorenika. Što je Bakarić tražio u fratarskoj zatvorskoj ćeliji? Možda nadahnuće za svoje zlodjelo? Redovnici su još živjeli, imalo ih se iskorijeniti.

Komunistička velikodušnost ispunila je posljednju želju fratara osuđenih na smrt. Dopustili su bivšem uhićeniku fra Anti Antiću, čijoj se slobodi odlučno usprotivio major Grubić, posjetiti fra Mateja Vodanovića i fra Serafina Rajića. Ispovjedio ih je u njihovoj ćeliji i pričestio. I kad se vratio u samostan fra Ante Antić nije nikada i ni s kime o tomu progovorio, niti je za sobom ostavio zapisana slovca. Nije ni bilo čudno. I ispod njegovih misli negdje pritajen, čučao je major Grubić. Tko jednom prođe kroz njegove ruke, taj nikada i ni s kim ne govori.

Fratri osuđeni na zatvor prebačeni su u Staru Gradišku. Fra Mateja Vodanovića i fra Serafina Rajića udbaši su u praskozorje 4. rujna 1947. odvezli na Mirogoj, zavezane postavili pored potoka, strijeljali i naredili grobaru da ih zatrpa.

Dr. fra Karlo Nola ponovno se duboko prevario kad je pomislio kako je priča završena strijeljanim fratrima i onim drugima, zatočenim u Gradišku. Bakarić i Krajačić sasvim su drugačije mislili. Njima je priča tek počela. Po čitavoj državi lov se umjesto na zečeve pretvorio u lov na svećenike. Nigdje nije bilo svećenika koji je mogao omrknuti, siguran da će i osvanuti. Pred samostanom u Vrbanićevoj mjesecima dugo, svakodnevno su se okupljali komunistički špijuni tražeći smrt ostalih fratara, spremni u svakome trenutku zauzeti samostan. Vlast nije fratara štitila. Naprotiv, prosvjede je sama poticala i

522

najavila kako će se samostan pretvoriti u "narodni magazin".

Dr. fra Karlo Nola imao je konačno uvid u istinu o slučaju Gaon. Kad su obavijesti o događaju prodrle do inozemstva, po čvrstoj vezi predvodnik "hrvatske kolonije" u Rimu dr. fra Karlo Balić obavijestio je dr. fra Karla Nolu da bude krajnje oprezan jer je sav slučaj izmišljen i pravno utemeljen na laži. Imajući mogućnost i koristeći se pomoću međunarodne diplomacije, provjerio je navode i našao ih lažnim. Upozorio je fra Karla Nolu kako ima najčvršće dokaze da fra Jozo Mikulić, prvooptuženi u procesu zvanom Gaon, nikada nije bio u Zagrebu, nije donio nikakvu bombu i nije mogao učiniti ništa od toga što mu se u zločinstvo stavljalo. Fra Jozo Mikulić, kako je potvrdila i engleska i američka bojna obavještajna služba, u to je doba bio zatočen u logoru i nije mogao bez nadzora napraviti ni koraka. Te službe dobro su ga pratile jer su mu upravo trebale odobriti ulazak u Ameriku. Znalo se, da su iti djelićem sumnjale u njegovu prošlost, bez razmišljanja bi ga izručile kao ratnog zločinca. Znale su gdje je, a to da ga jugoslavenske vlasti nisu ni tražile, bila im je najbolja potvrda kako na njemu nema nikakve krivnje. Jugoslavenske su vlasti tražile tisuće manje važnih ljudi. Tražile bi zasigurno i čovjeka takva profila. To što ga nisu tražile, bilo je najbolja njegova preporuka. Amerikanci će mu bez zadrške dati ulaznu vizu. Ne samo da fra Jozo Mikulić nije bio u Zagrebu. On o tomu što se oko njegova imena zbiva nije imao nikakva pojma. Kad je mogao slobodno govoriti, spremajući se za odlazak u Ameriku, čudom se čudio o čemu to fra Karlo Balić govori. Danima nije mogao doći k sebi kad je spoznao kako su fratre ubili lažući da su bili njegovi špijunski suradnici.

523

Dr. fra Karlo Nola u trenutku kad je trebalo donositi odluke o fratarskom sutra znao je cijelu istinu o slučaju Gaon. Dobro je znao kako njegovi fratri nisu bili nikakvi teroristi i da je to što se dogodilo čisto i cjelovito djelo Udbe. To u što je dr. fra Petar Grabić posumnjao, zabranjujući fratrima više i slovca o tomu govoriti, dr. fra Karlo Nola sada je dokazano znao. Odlučio je postupiti drugačije. Odlučio je lagati. Pod izlikom kako spašava Provinciju, a možda i zbog nekoga gotovo luđačkoga straha pred Udbom, odlučio je samovoljno "priznati krivnju" i "pokajanjem" udobrovoljiti državne vlasti. Okupio je oko sebe "partizansku družinu" i tražio od njih savjete. Nije trebao ni pitati što će mu svjetovati Rittig, Rogošić ili Tomasović. Njih dvanaestorica bili su za laganje, jedan je bio za istinu. Zaključili su kako treba "priznati" i time pomoći "Narodnoj vlasti", Provinciji i fratrima. Zaključili su i to da treba poslati poruku fratrima u slobodnom svijetu da ne prave propagandu jer će time samo pogoršati položaj zatočenim fratrima.

Najbolje bi bilo dati izjavu o krivnji. Ministar Krajačić rekao mi je da bi to uvelike pomoglo situaciji oko Provincije. Bojim se, ne damo li izjavu da će nam ukinuti Provinciju.

Kako ćeš to izvesti? Morao bi to dogovoriti s Provincijalom. Samo on ima takvu vlast?

On je zatočen. Tražio sam s njime razgovor, ali mi ga nisu dozvolili.

Kako će se ponašati vlasti u Rimu? General ti može za zlo uzeti to što predlažeš. Može te suspendirati.

Nemamo drugog izbora. Držim da je najbolje "priznati".

Na temelju čega ćeš priznati? Sve ovo djeluje vrlo mutno. Priča se da Mikulić nije ovamo dolazio.

524

Poslužimo se onim što je fra Jozo Visković rekao. Čuli su ga kako je izjavio da je zatekao Vodanovića u razgovoru s Grabićem o bombi.

Visković nije priznao.

Znam da nije, ali sad nam to služi za spašavanje.

Kako će Visković to primiti ako jednom sazna za to što se govori?

To ćemo naknadno rješavati.

Nola je za savjet pitao ukupno dvanaest fratara. Jedanaestorica njegovih izabranika mahom su bili za priznanje krivnje, a jedan jedini se protivio nečemu što je čisto laganje. Kako je sam dao do znanja, jedini koji se protivio Izjavi bio je fra Ante Antić, a svojih ostalih savjetnika nije spominjao. Znajući da laže, uzimajući ovlast koju mu nitko nije dao, dr. fra Karlo Nola napisao je Bakariću i Krajačiću pismo "isprike".

Gospodine predsjedniče!

Ovih dana, od 24. do 28. srpnja 1947. godine, silnom boli u duši pratio sam krivičnu raspravu franjevaca iz samostana Majke Božje Lurdske. Najbolnije mi je to što glavni i odlučni predmet optužbe rušenje tvornice Gaon je zločin zabranjen ne samo građanskim zakonima, nego i propisima katoličkog morala. Radi toga ostao sam zaprepašten i činilo mi se to nemogućim i nevjerojatnim, ali nažalost, sudska rasprava i osuda izrekla je i dokazala protivno. Iako ja sebi ne mogu protumačiti kako su se neki naši redovnici mogli tako zaboraviti i nešto slična počiniti, sam čin kao takav ne mogu ne osuditi. Vjerujem u moralno shvaćanje i moralni osjećaj dragih naših redovnika pa sam uvjeren da se nešto takvo ne će više nikada dogoditi. Najviše žalim ljudske žrtve koje su nedužne stradale. Žalim puno što je time stavljena

525

smetnja Vladi Narodne Republike Hrvatske u njezinom herojskom nastojanju oko popravka teških ratnih nesreća i nedaća. Konačno, silno mi je žao što je to prva crna ljaga takve nemile vrste u povijesti naše Provincije i Franjevačkog reda koji je toliko zasluga stekao za kulturu hrvatskog naroda, a čiji se jedan dio slavne povijesti poklapa s poviješću Franjevačkog reda u hrvatskim zemljama. Usprkos toj časovitoj ljagi i rani, naša će provincija slijediti nadalje pravi duh sv. Franje Asiškog, velikog socijalnog reformatora čija je lozinka bila mir i dobro. Radeći u tom duhu, radit ćemo za dobrobit naroda, a uvjeren sam da ćemo time pomoći i Narodnu vladu oko uspostavljanja što boljih i sretnijih prilika u našoj Republici Hrvatskoj. Pravim i duhovnim franjevačkim radom pomagat ćemo i ono plemenito nastojanje, a koje je želja sviju nas da uskoro dođe, na obostrano zadovoljstvo, do izmirenja Crkve i države. Molim, gospodine predsjedniče, primite ovo moje izvinjenje i vjerujte u moje poštovanje.

Fra Karlo Nola, upravitelj provincije i samostana.

Dr. Nola ovo je pismo svoje Izjave poslao predsjedniku Bakariću i ministru Krajačiću i mislio je kako će ono ostati tek pismo u kabinetu vlade i kako ne će moći svatko o njemu suditi. Družina Ive Mihovilovića, čim je pismo stiglo na navedene adrese jedva je dočekalo nešto takvoga. Komunistička tiskovina Vjesnik odmah je 8. kolovoza objavila pismo. Kad su fratri u samostanu u Vrbanićevoj pročitali Nolinu Izjavu i u njoj priznanje krivnje, dio fratara gotovo je digao pobunu. Nola se našao na čistu udaru.

Tko ti je dozvolio ovako postupiti? Gori si od udbaša. Imamo ono što je fra Leonardo pisao iz zatvora. On se kune kako ovo ništa nije istina. Odakle tebi onda obraz govoriti u što nisi siguran?

526

Mali, ne žesti se. Gdje je to što je fra Leonardo poslao?

Ne ću ti reći. Tuži me pa će i mene pretresti.

Nisam priznao njihovu krivnju.

Čitaj. Evo ti novine. I ne pravi nas ludima. Ovdje piše što si napisao, da je sudska rasprava i osuda "izrekla i dokazala". Odakle ti znaš da je to istina?

Nisam to napisao.

Ako laže koza, ne lažu rogovi. Čitaj, što piše.

Nola se zagledao u članak i tek tada vidio kako je netko u novinama nadodao riječi koje su bile do kraja sporne. Činilo se kako je sve to postajalo sve teže i mutnije. Dr. Nola je zašutio i neko vrijeme nije prozborio niti riječi. U razgovor se umiješao visoki i mršavi fra Jure pokušavajući svojim neodređenim doskočicama pomoći neslavnom fratarskom upravitelju. Nije mu pošlo za rukom jer se nekoliko drugih fratara potpuno raspalilo.

Ti se javi, samo se ti javi! Misliš da mi tebe ne znamo. Ovdje te doveo da zamijeniš Antića. Misliš da smo ludi pa ne razumijemo zašto ti stalno spominješ Antićev strah u Makarskoj.

Smirite se. Očito je da ne mislimo o istoj stvari.

Ne ću se smiriti. On se ruga prestrašenom magistru jer mu želi uzeti službu, a nije se bojao u Makarskoj partizanskog mitraljeza jer je znao da iz Biokova po samostanu puca njegov brat. Sad se udvara Noli. Zna da će Nola biti provincijal.

Ovo već prelazi sve granice. Neka prelazi. Sad znaš sve.

527

Sazna li Udba? Što je meni činiti kad ti tako preda mnom govoriš?

Pa tuži me. Ja mislim da ti drugo ništa i ne radiš. Čujem da su i Samardžiju zatvorili, a Bedricu premlatili. Zatvorit će sve fratre koji nešto misle. Ostavit će samo svoje podrepke.

Pazi što govoriš. Ne ću paziti. Čovjek ima samo jedan obraz. Pazi. Ja sam upravitelj Provincije.

Idi za svojim poslom. Nisi ti ništa. Moj je provincijal još uvijek fra Petar Grabić. I ne bojim se ni tebe ni ovih što nam se izvana groze. Ubili me danas ili sutra, svejedno je. Ali dok budem živio barem ću živjeti uspravno.

Nola je uskoro napustio samostan u Zagrebu, ali kad se ponovno pojavio u Splitu, dočekala ga je ista pobuna. Vidjevši kako se stvari zapliću, fratrima se pravdao kako je on napisao jedno, a novine objavile drugo. Dokazivao je kako su mu riječi o krivnji udbaši nadopisali. Imao je međutim već povelik problem, većina mu fratara nije više ništa vjerovala.

Što se vijest o Nolinoj Izjavi više širila među fratrima, dopirući sporo, ali ipak i do najudaljenijih i najzabačenijih župa i samostana u Provinciji, to je Nola sve više bio na udaru. Fratri su, krijući se od Udbinih doušnika i izbjegavajući vlastite sumnjivce, čim bi se sastali počeli žestoko napadati Nolu. Opće je uvjerenje vladalo da je Nola neovlašteno i bez dozvole dao takvu izjavu, a za nešto takvoga mogla ga je ovlastiti samo uprava Provincije. Izjava je stoga u potpunosti nevažeća, a Nola je samo netko tko je privatno nešto rekao, potpuno krivo, bez dokaza i bez provjere. Fratri dugo nisu ni mogli znati kako jer je Nola svjesno lagao. Dr. Balić prije Izjave već

528

mu je rekao istinu. On je priznao krivnju fratara, ali krivnju nije priznala Provincija. Ona je imala pravo poduzimati slične korake, ali ne i njezini pojedinci. A njezini su pojedinci, fratar za fratrom, padali u ruke Udbi, pogibali mučeni najgorim načinima i završavali u logorima.

Što god dr. Nola želio svojim svjesno lažnim "priznanjem", ono će mu donijeti trajnu sramotu. Možda je stvarno pokušao spašavati Provinciju. Možda je i on povjerovao Krajačiću istim načinom na koji je fra Albert Bukić povjerovao udbašu Milunoviću. Možda je mislio kako fra Josip Visković, junački se suprotstavljajući sili komunističkih nasilnika, nikada ne će pitati zašto mu je Nola zabio nož u dušu. Možda, veliko i nerastumačivo. Ono ostaje gotovo zauvijek. I kad je dr. Nola ostao tek profesor na Visokome učilištu u Makarskoj, nitko mu nije zaboravljao "Izjave". Čim bi jednom jedinom riječju spomenuo politiku, posebno uoči "komunističkih svetkovina", začuo bi se prvi udarac u pod, za njim drugi, a onda bi studenti u taktu udarali nogama sve dok Nola ne bi zašutio.

Dr fra Karlo Nola obećao je Bakariću i Krajačiću potpunu vjernost i poslušnost. Obvezao se obići sve samostane i župe i osobno uvjeravati svećenstvo na "vjernost". Obilazeći samostane, ostavljao je fratrima nešto slično Okružnici.

"Franjevački Provincijalat Presv. Otkupitelja – Split"

Split, 8. 12. 1947.

Dna, 13. studenoga bio sam s fra Ivanom Tomasovićem u posjeti kod gosp. ministra unutrašnjih djela N.R.H. Krajačića. Saznao sam da je u pogibelji opstanak Provincije radi protunarodnoga stava nekih članova Provincije. Istaknuo sam gosp. Ministru da žalim ako koji naš brat zaboravi dužnosti prema Narodnoj vlasti,

529

ali da ipak Provincija kao takva ima pravo na život, jer krivac u ni kojem slučaju, a ni po kojem zakonu, ne smije škoditi pravednima koji imaju pravo na svoj opstanak. Ali ipak sam obećao gosp. Ministru da ću osobno posjetiti sve samostane i svu braću i uputiti im zadnji poziv, osobito onima, ako ih još ima, koji nisu svjesni sadašnjice i novoga stanja koje je nastupilo i koji još ne bi poklonili svoje priznanje Narodnoj vlasti.

Prema tom obećanju obišao sam svu Provinciju i svima sam živopredočioovemisli:"NarodnavlastvladauF.N. R. J. i u našoj Republici Hrvatskoj. To je činjenica koja je očevidna. Toj vlasti moramo se pokoriti ne samo radi strogosti državnih zakona, nego kao kršćani i svećenici radi savjesti koja diktira da je svaka vlast od Boga i da joj se moramo pokoravati, čak je i pomagati ukoliko radi na obnovi naroda. Ni u kakvom slučaju mi svećenici ne smijemo sudjelovati u kakvim protunarodnim revolucionarnim akcijama jer nam to izričito zabranjuje i crkveni zakonik, can. 141.par. 1."

NOP je izvojštio oružjem pobjedu i sada ima pravo uživati plodove svoje pobjede i voditi državu k boljitku i popravku nemilih ratnih strahota.

Naši franjevci znali su se snaći i živjeti kroz tolike vjekove pod Turcima pa vjerujem da ćemo se i mi puno lakše snaći i pod Narodnom vlasti. Ako je bio koji slučaj nepovjerenja u Narodnu vlast, to se radije ima pripisati još revolucionarnom vremenu od kojega se nije moguće u čas otresti, ali treba što više raditi da revolucionarna psiha padne i u državi zavlada poštivanje zakona i mir.

Ustav i Narodna vlast daju nam slobodu u vjerskom djelovanju. Tu je i to samo na Evanđelju naše polje rada. Bavimo se moralno duhovnim uzgojem naroda, pa ćemo

530

tom narodu dati sa svoje strane najjaču podršku i pomoć!

Narodna vlast dozvoljava da i naše vjerske škole slobodno djeluju, što je također dobar znak da će se odnosi među nama vremenom sve bolje smirivati, a dok se ne dođe do pravoga "modusa vivendi" između Crkve i države.

Mi moramo Narodnoj vlasti pružati i pomoć u pitanju obnove zemlje i na narodnom prosvjećivanju.

Osobito s političke strane mi franjevci svećenici, kao hrvatski intelektualci, možemo biti vrlo zadovoljni politikom F.N.R.J. U Narodnoj Republici Hrvatskoj nam je zadovoljeno naše hrvatsko pitanje i tu se može razviti slobodno nacionalna svijest hrvatskog naroda. F.N.R.J. kao jedna velika zajednica osigurava nas od naših vanjskih neprijatelja, osobito Talijana i Nijemaca. Nikada se oni ne će usuditi napasti jednu jaku F.N.R.J., a što bi lako učinili da je tu samo jedna mala, pa to bila i "Velika Hrvatska" ili Srbija.

Svaki intelektualac koji nije šovinist vidi u F.N.R.J. najbolje rješenje za obranu od vanjskih neprijatelja.

Ponovno apeliram na braću da ni najmanjom političkom akcijom ne daju povoda Narodnoj vlasti da bi se potužila na nas, napose zbog suradnje s narodnim neprijateljima, bilo kojim. Spas Provincije i dobrobit naroda, a i naših života, suprema lex esto.

To su glavne misli koje sam svoj braći stavljao na srce. Istoga dana 13. 11. ove sam misli stavio braći u Zagrebu.

Iste sam večeri ostavio Zagreb i sutra na podne stigao u Drniš. Uvečer sam pošao u Visovac. Tu sam braći ponovio iste misli i vratio se preko Drniša u Split, gdje sam isto braći u Splitu pripelio. Dna, 17. dao sam sabrati braću

531

iz okolice Šibenika u samostan Sv. Lovre i tu im sve potanko istaknuo. Posjetio sam onda bolesnoga, a sada pokojnoga biskupa Miletu i razložio mu situaciju i zamolio ga za intervenciju kod ministra predsjednika dr. Bakarića. On je to i učinio. Ministar predsjednik je blagonaklono na njegovu molbu odgovorio preko msg. Rittiga.

Dna, 24. došao sam u Makarsku. Tu su bila braća iz Zaostroga, Živogošća i Sumartina.

Dna, 25. došao sam u Imotski i dna, 26. skupljenoj braći iznio sve gornje misli i osjećaje. Tom prigodom posjetio sam i Mostar, dna 27. Tamo sam pozvao i provincijala Vlašića iz Dubrovnika. Tu sam i provincijalu Hercegovine i Dalmacije stavio na srce kako je vrlo važno da mi provincijali poradimo kod svakoga brata da se bavi samo svojim duhovnim poslom, da Narodnoj vlasti ne damo povoda tužiti se na nas. Također da je u obnovi zemlje i pomažemo. Oba su shvatila važnost položaja i obećali suradnju u tom smislu.

Dna, 28. bio sam u Metkoviću i povratio se u Split 30. 11. navečer.

Sinj koji je najbliži, posjetio sam dna, 4. 12. i svoj sakupljenoj braći od srca k srcu progovorio.

Kod sve braće naišao sam na razumijevanje i slaganje. Ako je koji slučaj bio, to je sve sporadičnije, a to je zbog položaja samostana i župa, u pustinji i samoći gdje se naša braća nalaze. U buduće vjerujem da će sva braća vršiti svoje duhovne dužnosti, a prema Narodnim vlastima pokazivati lojalnost i suradnju u obnovi države od ratnih nevolja.

Učinio sam što sam mogao. Braća shvaćaju ozbiljnost položaja, izjavljuju lojalnost Narodnoj vlasti, pa vjerujem u dobronamjernost iste, i u izjavu maršala Tita da nema kolektivne odgovornosti, pa se nadam da će Provincija i

532

dalje vršiti svoju uzgojnu i religioznu misiju u Hrvatskom narodu."

Nola je pišući pismo još jednom teško zaobišao istinu. Fratri su ga slušali, ali ga nisu poslušali. Naprotiv, malo je tko, posebno iz sredina odakle je svećenik po svećenik pristizao u logor i imao namjeru Narodne vlasti smatrati ičim osim neprijateljima. Nola je prodao svoj obraz, ali ga nisu prodali fratri. Uzaludno je govorio, stvari su među fratrima ostale po starom. Možda su fratri više šutjeli, ali su više mislili. A njihove i komunističke misli nisu bile iste.

Pored svih Nolinih "isprika" Bakarić i Krajačić radili su dalje. Donesena je odluka da se ukine samostan u Vrbanićevoj. Jedan po jedan fratar selili su u Gradišku. U čitavoj državi stvorena je klima protivna redovništvu. Novinstvo je od dana do dana stalno ponavljalo o fratrima ubojicama i diverzantima, o fratrima špijunima i izdajnicima. Pred samostanom su u Vrbanićevoj stalni prosvjednici tražili linč. Prodirali su u samostan, vikali po hodnicima i natjeravali fratre napustiti samostan.

Samostan u Vrbanićevoj trebao je biti pokus za uništenje ostalih samostana. Komunistički tisak napisao je kako je samostan napušten i prazan iako je u njemu boravilo više od šezdeset fratara, a takozvani Rajonski odbor donio je konačno rješenje 30. rujna 1948.: "Franjevcima se oduzima samostan u Vrbanićevoj i postaje 'narodnom imovinom'."

Dr. fra Karlo Nola ponovno piše pisma Titu, žali se na odluke, dokazuje tko sve stanuje u samostanu i tko mu je od visokih vlasti dotad što obećao. Sve bi to bilo uzaludno da se nije, možda nenadano, dogodilo spasenje. Spas samostana i Provincije nije došao od Nolinih pisama, ma koliko mnogi tako njegov postupak pravdali. Spas samostana i Provincije došao je od

533

"Rezolucije Informbiroa". Komunisti su se nenadano zabavili sobom. Bakarić i Krajačić nenadano su morali puniti Goli Otok. Kad su se međusobno isklali, nenadano pričajući što nisu nikada namjeravali pričati, ponovno su se hvatali fratara. Prekasno, vrijeme im više nije to dozvolilo.

534

DVADESET I OSMO POGLAVLJE

Za razliku od suđenja nadbiskupu Stepincu, kad je ta čudna i posve sramotna sudska farsa rastvorila oči čitave svjetske javnosti, suđenje fratrima provedeno po istom "uzorku" nije u takozvanome Slobodnom svijetu našlo velikog odjeka. I najnaivnijima u takozvanom Slobodnom svijetu postalo je jasno što su to komunisti i što oni podrazumijevaju kad se pozovu na narod i na narodnu pravdu. Nisu trebali domišljati što se zbiva i što će se dogoditi svemu onomu vezanom uz katoličanstvo. To se već dobrim dijelom dogodilo u Mađarskoj, Poljskoj i Slovačkoj. Nije bilo potrebno sumnjati da će se to isto dogoditi i maloj okupiranoj Hrvatskoj. Svaku vrstu redovnika komunistički su moćnici držali "janjičarima". Dičeći se uzorom moćnog Staljina i snagom prve komunističke zemlje Rusije, jugoslavenski su komunisti mogli suditi kako su htjeli. Tko je njima što mogao onda kad je sudski proces ispravan, ali i onda kad je potpuno lažan. Zapad je lajao kad su sudili Stepincu. Koga briga za lajanje? Koga briga budu li lajali o sumnjivom procesu fratrima i o nevino osuđenima? Koga to briga? Novinstvo i javnost Zapadnih zemalja stoga nije izostavilo pratiti sramni komunistički proces i još sramniju presudu zagrebačkim franjevcima zato što je to slobodnim fratrima na Zapadu poručio zamjenik provincijala dr. fra Karlo Nola, nego zato što ih je stanje u Jugoslaviji malo zanimalo. Da se pobilo i zatvorilo cjelokupno redovništvo u jednom narodu, ponovno nitko i ništa ne bi poduzeo. To je Zapadu bila neka daleka zemlja, oni tamo ne žive i tamo ne će živjeti, stoga ih nije ni brigalo što se tamo događa ljudima. Tek nešto duboko povezano s njihovom politikom i njihovim interesima pokreće sve, pa i novinstvo. Je li protivno, ne ima li se interesa, koga briga

535

tko je u zatvoru i koga se tiče gdje će tko nevin stradati. Tek su pojedinci na Zapadu iščitavali prljavštinu politike koja se svakome zlu prilagođavala, a ovisno o svojim mogućnostima nametali su raspravu o zločinstvima Nove Jugoslavije.

Čudni su putovi Božji, a još čudnija zbivanja od kojih se nema što očekivati, a ona se odjednom pokažu kao beskrajno neprotumačiva čudesa. Jedno od takvih čudesa, takozvana "Rezolucija informbiroa", komad papira kojim su velike i sve ostale komunističke zemlje 1948. godine udarile na svoju neposlušnu članicu Jugoslaviju. Taj komad papira, potpisan rukom velikog vođe Staljina, prozvao je Broza, Rankovića, Kardelja, Đilasa, a i mnoge ostale komunističke nasilnike. Ta je prozivka značila skori Sibir, glad, muke i lagano umiranje. Nitko od njih nije sumnjao što ga čeka. Svi su oni bili Staljinovi đaci. Taj komad papira, iako to nevjerojatno zvuči, od sigurne je smrti spasilo hrvatsko katoličko redovništvo. Ništa ih drugo nije spasilo.

Dok se komunističko sudstvo oslanjalo na moćni Sovjetski Savez, nisu ga zanimale ni pravda ni lažne optužnice. Pored sve britanske političke volje, materijalne pomoći i naoružavanja partizanskih boraca, Tito im je pobjegao Rusima. Ta britanska politika toliko je neuspjela da su partizani u Splitu pucali na britansku mornaricu topovima koje su im dali Britanci, a u Istri bili voljni udariti i na britansku kopnenu bojnu. S Rusima u zaleđu komunisti se nisu morali nikomu pravdati. Ali, kad su se Rusi namrštili i kad su krenuli provjeriti tko to tamo vodi politiku Tito i njegova svita odjednom su se strašno prepali. Strah ih je obuzeo kad su spoznali kako će se njima istom tom pravdom suditi. Masoni su se prepali boljševika, a boljševici su pogriješili jer su zakasnili. Boljševici su čekali trenutak kad će se konačno osloboditi masonskih

536

razvratnika, a masoni su počeli cviliti pred spoznajom kako su im ostala samo vrata za Istok. Odjednom su počeli vapiti Zapad, tragati za pravdom i tražiti tko bi ih izvukao iz Staljivovih ruku. Poklali su se kao bijesni psi. U tom sveopćem masonsko boljševičkom klanju moćni će istražitelji i udbaši "operacije Gaon" dopasti u ruke majoru Grubiću. Neki će započeti svoju robiju zatvoreni u samice pored fratarskih i osjetiti što su to muke. Tito se ponovno spremao prodati Britancima. Dobivajući tajnu podršku Zapada, masoni su potrpali boljševike u zatvore, mnoge isprebijali, izmučili i ubili, a mnogima oduzeli vjeru u "svijetlu budućnost". Redovništvo osuđeno na nestanak odjednom se našlo po strani. Bakarić, Krajačić i Drakulić nisu bili načistu koju će zauzeti stranu. Najradije bi bili sve, masoni i boljševici, ali to se nije moglo. Josip Broz Tito odjednom se od komunističkog nasilnika pretvorio u "Zvijezdu Zapada". Zapad nije više pitao za Stepinca i nevine žrtve. Zapad je odjednom počeo slaviti Tita kao sveca. Engleska država spremala se primiti ga na najvišoj razini, pune su ga bile novine, pune vijesti, pune rasprave o demokraciji i budućnosti svijeta. Zdravi i normalni ljudi nisu ponovno mogli shvatiti dokle se može spustiti britanska podla politika i kakve sve ljude ona pokaže na najprljavijoj svojoj strani. Tek su pojedinci u svoj gomili nečasti mogli dizati glas "diabolusa rota" i kvariti idilu prljavih lažljivaca.

Strikane, čuješ li tko nam dolazi u državnu posjetu? Znaš li koga će na najvišoj razini primiti Kraljica i Premijer? Ovo je pitao svoga sugovornika na suprotnom kraju stola u londonskom elitnom klubu član britanskog parlamenta i negdašnji časnik britanske bojnice, gledajući u njemu svoga nekadašnjeg sudruga iz obavještajne službe i časnika čija služba nije "slavno završila".

537

Tko je to začuđujuće važan da ga meni predstavljaš i zašto je važan kad o njemu sa mnom govoriš? Kraljica i Premijer primaju nekoga svakodnevno.

Primit će onoga tvoga partizanskog vođu iz Jugoslavije, onoga Broza. Znam da te to ne će naročito obradovati jer znam da imaš strašno negativan stav i o partizanima i o Brozu, a i o Jugoslaviji.

Ne će primiti njega nego nju. A što se tiče negativnog stava, tu pribroji Premijera i britansku vanjsku politiku.

Koju nju? Broz je valjda muško?

Nije muško. Ja sam bio sve vrijeme rata obavještajni časnik britanske države. Ako ti ja kažem da je netko žensko, onda mi imaš valjda razloga vjerovati. A ja ti ovdje i sada tvrdim: Tito je žensko, nije muško.

Uozbilji se, Strikane, znam da si tamo imao grdnih problema, ali prestani s tom svojom ironijom. Nije valjda britanska obavještajna služba tako naivna pa da na takvog nečega nasjedne?

Nisam uopće ironičan. Broz je žensko i gotovo. A britanska obavještajna služba iz naivnosti bi mogla dobiti oprost, ali ona nije naivna nego pokvarena. Zato i može primati žensko za muško. Što je najgore, to čini sasvim mirno, praveći od svijeta prave lude i pri tom još traži visoku plaću.

Kako se možeš tako šaliti? Ispadaš smiješan tvrdeći nešto što se može u sekundu provjeriti.

Neka Premijer to provjerava. Njegova ekscelencija, premijer Churchil može prije samoga prijema zatražiti od Broza skidanje gaća. Ja to znam i bez provjere, Broz je žensko.

538

Čuo sam da si to tvrdio njemu samome dolje na onom otoku u Jadranu. Sjećaš se, tamo gdje smo se bili iskrcali na Jadranu. Čuo sam da te sam Tito razuvjeravao pitajući te odakle ti nešto takvoga?

Ja ti i nadalje tvrdim: Broz nije muško nego žensko.

Strikane, danas te ništa ne razumijem. Nije mi sada jasno, govoriš li ti to zaista ozbiljno ili se sa mnom uporno šališ?

Ja se s tobom uopće ne šalim. Ja tebi ponovno govorim, taj Broz nije muško nego žensko. Imaš vremena. Istražuj čemu naopake igre trebaju Britaniji. Ja sam ih već istražio.

Strikane, danas si posve neobičan i nerazumljiv.

To sam bio i jučer. A to ću biti i sutra.

Brozova politička igra sa Zapadom, službena posjeta Britaniji i prijam na najvišoj državnoj razini prošli bi bez poteškoća kad ne bi u Britaniji bilo ljudi kao što je ovaj neobični čovjek prozvan Strikanom. Od samog njegova imena britanskom bi se Premijeru dizala kosa na glavi, a nije mu imao čime začepiti usta. Mnogo prije najave Brozova posjeta Britaniji, čime je Britanija željela učvrstiti Titov režim i staviti ga pod svoje skute, britanski Premijer morao je imati obračun u vlastitoj kući. Njegov vlastiti sin Randolph, pripadnik takozvane "britanske bojne misije kod Titovih partizana", vukući podatke o britanskom ponašanju na kraju svjetskog rata gdje je lako doznao za stotine tisuća ubijenih i lako spoznao tko je Tito, puno je toga spočitavao vlastitom ocu. Njemu je Tito bio obični razbojnik, nažalost britanski špijun i netko toliko nečastan da ga britanski Premijer ne bi smio ni spomenuti. Sinu se očeva takva politika jako gadila, a otac mu je bijesno spočitavao da se ne miješa u zemlje gdje nema namjere sam živjeti. Stariji Churchil znao je kako određeni krugovi

539

britanske elite raspredaju o ovomu i kako je baš taj Strikan jedno od tih žarišta. A Strikan je neobičnom izjavom o Brozu kao ženi tek izlazio na vrhunac neraščišćena ledenog brijega ispod kojeg je Britanija imala postavljati mnoga pitanja. Jedno od tih pitanja bilo je i hoće li britanska vlast zatražiti od Broza razjašnjenje "slučaja Gaon", u kojemu su sudske vlasti "dokazale" da je britanski časnik Hardy, djelatnik britanskog konzulata u Zagrebu, dao franjevcima iz Vrbanićeve ulice pakleni stroj, a oni pobili nedužne ljude u tvornici Gaon? Ovo je prilika; neka Broz dokaže tvrdnju svoga sudstva jer je osobno odbio pomilovati osuđene na smrt. Časnik Hardy stat će mu na raspolaganje. Ako to ne može, koga to podupire britanska politika?

Stariji Churchil najradije bi da mu nitko ne postavlja pitanja, ali Strikanov krug bilo je veoma teško prešutjeti. Taj Strikan, doslovna cjepidlaka koja se hvatala pravde i morala kao pijan plota, imao je velik utjecaj na ljude s kojima se družio, a bio je svjedok mnogim britanskim tajnim nedosljednostima. Što je bilo najgore po premijera, taj je čovjek bio prijatelj časniku Hardyju, optuženom za sudioništvo u terorističkom djelu s hrvatskim franjevcima, a njegova sina Randholpha upoznao je u britanskoj bojnoj misiji među Titovim partizanima i još od tada s njime prijateljevao. Oni pitaju za razjašnjenje smrtnih presuda nekih tamo nepoznatih fratara, grlati su, ironiziraju britansku politiku i nikako da s time prestanu. A on mora Britaniju braniti od komunizma.

Strikan je sve o Titu i partizanima znao iz "prve ruke" pa kad ih je javno prozvao "divljom krvoločnom bagrom", to je govorio na temelju svoga vlastitog iskustva. Strikan je upoznao partizane s vrha i izravno u Topuskome 1944. godine. Na poziv svoga prijatelja Randolpha Churchilla pridružio se Britanskoj bojnoj misiji pri "Glavnome štabu

540

antifašističkih boraca Hrvatske". Radio je kao obavještajni časnik noseći čin britanskog kapetana. Tu je doslovce upoznao sve partizanske kadrove, njihovo ponašanje, njihove namjere i karaktere. Strikan je partizanima postao sumnjiv jer je svakoga jutra išao na misu i na misi se pričešćivao. Upoznao je i partizanskog svećenika Rittiga što su ga doveli partizani kad je netragom nestalo staroga župnika. Strikan je tragao za partizanskom "istinom" ne nasjedajući govoru službene politike, a partizani su Strikana slijedili u stopu, za svakim mu korakom šaljući doušnike. Najrevniji Strikanov doušnik bio je Mitar Bakić, greza crnogorska seljačina, podmukla i pokvarenija od najboljeg mućka, s nešto znanja engleskog, naučenog u Americi za vrijeme emigracije, imenovana "službenim prevoditeljem" "glavnoga štaba". Strikanu nitko nije trebao objašnjavati tko je general Hebrang, general Holjevac, general Krajačić, tko general Drakulić, a tko komesar Bakarić, pojugoslavenčeni Židov, čas Bakarić, a čas Kupferstein, ovisno o tomu s koje ga je strane strah obuzimao. Strikan ih je sve upoznao i kad Strikan kaže kako je to "divlja krvoločna bagra", teško mu je u to ne vjerovati.

Strikan je zaista bio veoma nepogodna osoba i za britansku stranu, a za partizansku gotova katastrofa. Za razliku od mnoštva britanskih ravnodušnika, bio je uvjereni katolik, čovjek koji je, ako mu se pružala takva prilika, svakodnevno išao na misu, redovito se ispovijedao i najboljim mogućim načinom pokazivao i dokazivao što je to doslovan vjernik. To je od njega činilo čovjeka kojemu su pri zbrajanju dva i dva uvijek četiri. Tako nisu zbrajali oni koji su ga u goste partizanima poslali, niti su tako zbrajali partizani. Vjernički je promatrao britansku bojničku glupost, nespremnost na svim frontovima i mnogo toga što je trebalo biti uredno, a tako je neuredno, lažno i uzaludno. Vjernički je odmah pročitao

541

partizane. Oni su mu od samoga početka postali hrpa odrpanih lažaca, hochstaplera i razbojnika. Problem je bio upravo u tom što je Strikan to otvoreno davao do znanja jednima i drugima.

Strikan je iz pravca Gibraltara i Sjeverne Afrike britanskim ratnim transportnim zrakoplovom doletio u talijanski grad Bari, a kako bi se po naredbi svojega zapovjedništva kao kapetan obavještajne službe priključio "Antifašističkim snagama narodnog oslobođenja" , to jest Titovim partizanima, stacioniranim negdje u pojasu Jadrana. Od prvog trena kako je doletio sve mu je ukazivalo kako nitko živ ne zna što sve to znači. Dugo je vremena proveo u Bariju čekajući svoj prelet Jadrana i dolazak na mjesto određeno naredbom. Izabrali su ga za misiju jer je znao talijanski i jer je, upravo po tomu i čudan, zatražio otići nekamo u inozemstvo. Kamo je odlazio nije znao ne samo jezika, nego i ništa drugoga. Oni koji su ga trebali uputiti kamo ide i što tamo treba raditi to nisu ni sami znali. Sve mu se predstavljalo u nekom čudnu rasulu u kojemu se ne zna u svoj toj zbrci ni tko tu pije, ni tko tu plaća. Viši časnik objašnjavao mu je kako partizani svojom borbom "vežu više od pola milijuna njemačkih bojnika" i kako su partizani tako dragocjeni. Drugi mu je iza toga objasnio kako to ne bi trebao "doslovno uzeti" jer je taj časnik dobar sa svima, pa je tako dobar i s partizanima. Nijemci da se za to balkansko područje uopće ne zanimaju niti ga brane, a važno im je samo mirno povući svoje trupe iz Grčke. Britanci tek koriste partizane kako bi omeli Nijemce, a još uvijek hvale kraljevskog ministra Mihailovića i pomažu njegovu borbu, neka odavna dolaze izvješća kako general Mihailović britansko oružje koristi surađujući s Nijemcima. Strikan je spoznajući neodređenost svoga posla spoznavao kako mu na to pitanje ne bi znali odgovoriti ni u Londonu, a

542

kamo li u Bariju. U Bariju je sve to izgledalo čudno, nestvarno, a na kraju potpuno ludo.

Dugo je vremena prošlo otkako je Strikan sletio u Bari, a da nitko nije znao što mu je posao i kad će krenuti u svoju misiju. Na koncu se susreo s nekim tko je već tamo u Jugoslaviji bio i tko mu je ispričao što je činio. Predstavio mu je partizane koji su stalno u "pokretu". U kolonama su osamdesetogodišnjaci i petnaestogodišnjaci zajedno, a u prva tri dana dok je on s njima hodao, pojeli su sve magarce, četvrtoga su jeli korijenje i glodali drveće, a onda se vratio jer ga je od tamo pokupio britanski zrakoplov. Strikanu je na karti pokazivao "oslobođena područja" i činilo mu se kako su na karti ucrtane silne trupe, svakodnevne bitke i obračuni i ogromna bojna sila koju treba uzeti zaozbiljno. Ponovno se zbunio kad su mu rekli kako je to samo ime divizija, a da one nisu brojčano ni približno popunjene. Pomoć koju bi i željeli poslati partizanima veoma je teško poslati jer su trupe uvijek u pokretu. Objašnjeno mu je kako će tamo imati grdnih problema "s razumijevanjem" jer partizani drže Britance saveznicima, a Ruse smatraju vođama. Partizanima su Britanci stranci koji šalju pomoć, a oni se bore samo zato da svaka bomba koja padne u Hrvatskoj ne padne na Rusiju. Upravo zato što partizani to i tako rade, dolazi do nesporazuma. Strikanov je sugovornik pričao kako su partizani neobični ljudi, kako se operiraju bez narkoza, kako se žene bore rame uz rame s muškarcima, kako su žene pogubile mjesečnice, a da problema nemaju ni kad spavaju pod zajedničkom dekom. Sve je to njegov sugovornik saznao u dijelu tjedna što ga je za vrijeme "šeste ofanzive" proveo među partizanima, točno prije nego ga je izmorena hodanjem u Bari vratio britanski zrakoplov. Kad se kaže "šesta ofenziva" nije to partizanska nego njemačka ofenziva. Nije mu zaboravio napomenuti

543

da se ne dodiruje politike jer ne će živjeti u Jugoslaviji pa ga ne mora brigati ni kakvu će oni vlast odabrati.

I nakon razmjene tih "dragocjenih iskustava" ponovno je prošlo podosta vremena kako je Strikan šetao Barijem ne znajući što bi sa sobom, ali se svakodnevno javljajući časniku za koordinaciju. Konačno ga je k sebi pozvao brigadir i izvijestio kako tog dana uvečer leti u Hrvatsku, a da će mu časnik s onim velikim "iskustvom" dati posljednje upute. Strikan je poslije svega svratio u pustu crkvu u Bariju i od svećenika zatražio ispovijed.

Kad je Strikan konačno sletio, "slobodni teritorij" se protezao trideset kilometara uzduž i petnaest kilometara poprijeko, a tu je bio smješten "Glavni štab Hrvatske". Mjesto se zvalo Topusko. Sve su ceste bile izrovane, pruga porušena, a seljaci koji su obrađivali polja tim su hranili partizane, a župnici okolnih crkava čekali presude jer su im partizanski špijuni vagali svaki govor. Tri kilometra od mjesta bila je improvizirana zračna luka na koju su slijetala četvorica britanskih zrakoplovaca. Piloti su stanovali u nekom drvenome zdanju napravljenu u blizini seoskih kuća. O Tom prostoru brinule su tri crnogorske ratne udovice, a partizanska straža brinula se da se nitko neznan ne primiče. Uz Britansku bojnu misiju bila je i Sovjetska bojna misija. Tu je Strikan upoznao Mitra Bakića, "prevoditelja", nekadašnjeg političkog emigranta koji je u New Yorku "naučio" engleski. Strikanu su povjerili krugovalnu stanicu, narednika vezistu i pomoćnoga momka.

Po slijetanju Strikan je imao jedva desetak minuta vremena porazgovarati s dotadašnjim časnikom za vezu, jer je časnik koga je zamijenio obolio od depresije te je zrakoplovom kojim je doletio Strikan, časnik letio nazad u Bari. Strikanu je u tih desetak minuta rekao jasno i glasno: "Ovi su drugovi krvoločna i divlja bagra, ne ostavljajte

544

depeše na stolu jer taj je Bakić doušnik i sve čita i ne govorite pred njim ništa što želite ostaviti tajnim."

Strikanova dužnost bila je dostavljati izvješća o bojnoj situaciji na terenu. Bio je potpuno ovisan o partizanskom "glavnome štabu". Strikan je u štabu susretao "ministra unutrašnjih poslova", generala i komesara, nekadašnje španjolske borce, i zamjenika komandanta, nekadašnjeg oficira kraljevske bojnice. Susreo je i dobro "upoznao" tajanstvenog Kupfersteina ili jasnije Vladimira Bakarića, Andriju Hebranga, Vladimira Nazora, Josipa Smodlaku, Ivana Krajačića, Veljka Drakulića, ali i mnoge druge iz "glavnoga štaba" Narodne Republike Hrvatske. Bilo mu je dovoljno upoznati samo neke od njih pa da mu zauvijek postane jasno s kakvom to sortom ljudi ima posla.

Riječ "daj" bila je jedina prava riječ ophođenja partizana i Strikana. Bilteni po kojima je trebao pisati izvješća bili su puni partizanskih pobjeda "moderne i učinkovite partizanske armije", ali je Strikan vidio kako je riječ o nečemu najbolje nazvanom "ničemu". Glavni je štab radio samo noću. Danom su "drugovi" spavali do podneva, popodne jeli, pušili i besposličarili, a tek bi se podvečer došli žaliti na neimaštinu i tražiti veću pomoć. General bi zvao "prevoditelja Bakića" , a on bi Strikana vozio pred "generala". General je zahtijevao od Britanaca listu potreba: topove, lake tenkove, pisaće strojeve i svakako zrakoplov koji bi pripao "antifašističkom glavnome štabu". O visini pomoći koju bi Britanci bacili iz zrakoplova ovisio je odnos prema Strikanu. Zadovoljni pomoću, jednom su ga čak počastili rakijom.

Jadnoga dana u travnju pred Britanskom misijom pojavila se grupa Židova koja je željela razgovarati sa Strikanom, ali ju je Bakić pokušao protjerati. Strikan je to spriječio i dozvolio da troje predstavnika grupe dođe u njegov ured. Došli su trgovac iz Mostara, odvjetnik iz

545

Zagreba i mlađa žena, rodom iz Rijeke i udana za mađarskog inženjera. Žena je govorila talijanski, a Bakić je htio prevoditi na engleski. Židovi su se bojali Bakića pa je Strikan ostao pri odredbi da će se sporazumjeti talijanski, a Bakića je otpravio van.

Židovi su bili preživjeli logoraši talijanskoga logora na Rabu. Neki su bili jugoslavenski državljani, a neki izbjeglice iz Europe. Po talijanskoj kapitulaciji partizani su neko vrijeme držali vlast nad područjem, zauzeli logor i Židove doveli na kopno. One sposobne za borbu unovačili su u partizane, a ostale zarobili. Židovi su morali raditi za partizane. Mađarski inženjer tako je i postao električarom pri "glavnom štabu". Kad su došli Nijemci partizani su pobjegli, ali su Židove poveli sa sobom. Tako ih je tog trena u Topuskom bilo stotinu i osmero.

Židovi su molili Strikana da ih prebaci k rodbini u Italiju. Strikan ih je ohrabrivao kako su sad s partizanima, ali nije odmah shvaćao koliko se ti odrpani siromasi boje riječi partizan. Začudio se kad mu je stari odvjetnik rekao kako im je bilo bolje u logoru na Rabu nego u rukama komunista. Pozvali su Strikana da dođe vidjeti "gdje stanuju", ali se on opravdao kako je on samo časnik za vezu i taj ga se problem uopće ne tiče. Dvojica staraca i žena tada su otišli. Čim su izišli iz Britanske misije, Mitar Bakić protjerao ih je iz dvorišta.

Nakon mjesec dana iza tog susreta Strikan je u parku u Topuskom susreo ponovno onu židovsku gospođu. Trebao je pored nje proći samo s pozdravom jer se trebao držati odredbe kako nema razloga stupati u vezu s civilima. General i komesar postali su ljubazni prema Strikanu jer su saznali kako su njihov štab, Britanska, Američka i Sovjetska bojna misija prebačene u Italiju. Tito je prebacio svoj štab pod savezničku zaštitu na otok Vis. Čim se sve to stišalo ponovno su odnosi postali hladni i krajnje službeni.

546

Strikan je od svoje baze dobio naredbu da se raspita u svome kraju za "raseljene osobe". Odgovorio je bazi da ih je u Topuskom stotinu osmero i da su svi Židovi. Baza je tražila dodatne podatke. Strikan je zahtijevao od Bakića da ga odvede do Židova. Bili su smješteni u školi bez prozora i namještaja. Spavali su u hrpama sakupljenog lišća i slame. Nisu svi bili tu. Čim je Bakić ušao ljudi su skočili i podigli šake u "partizanski pozdrav", a neki su čvrsto prigrlili ono što im je još ostalo od stvari. Bakić je pokušao prevesti to što je Strikan želio reći; kako će im neka grupa Amerikanaca iz Barija pomoći. Kad su Židovi čuli kako im netko želi pomoći, počeli su izgovarati svoje želje. Vidjevši kako se to tako ne može, Strikan je zatražio obavijest o ženi koja je nekoć bila kod njega u uredu. Ona i muž stanovali su u parku jer je muž održavao centralu. Strikan je za razgovora sa ženom otpustio Bakića. Kad je čula o čemu je riječ, nije se odmah uhvatila. Pitala je Strikana zašto bi njima netko pomogao, oni nisu važni, ta sam joj je to rekao. Predložila mu je da o tomu razgovara s komesarom jer se to može shvatiti i kao zavjera. Rekla mu je kako su njezina muža već priveli jer je razgovarao sa Strikanom, a na prijedlog da sastavi listu potreba, složila se da će to učiniti samo ako to komesar odobri.

Tu istu večer Strikana su pozvali u "glavni štab". Dočekala su ga smrknuta lica i atmosfera prijekog suda, a tu su bili svi od "ministra unutrašnjih poslova", generala i komesara, pa naniže. Prevoditelj "štaba", neki mlađi čovjek od Bakića, a i puno boljeg engleskog, preveo je pitanje na koje su svi ostali čekali odgovor: "Zašto je tog dana posjetio Židove?" Strikan je odgovorio kako je izvršio naredbu svoga zapovjedništva.

Strikan i General nisu se uspijevali nikako sporazumjeti. Prigovoreno mu je kako mu "ministar unutrašnjih poslova"

547

mora odobriti popis "raseljenih osoba" i kako je to što je činio nelegalno. Kad je Strikan zatražio da mu "ministar" napravi popis Židova, general je ponovno pitao: "Zašto Židova?" Strikan je izgubio strpljenje i pitao Generala može li svome zapovjedništvu javiti kako odbijaju suradnju? General mu je odvratio kako se tom stvari mora pozabaviti "Savezna vlada". Kad su se rastali Bakić mu je rekao kako je General veoma ljut. Strikan je poslao poruku u svoje zapovjedništvo kako su Židovi u lošem stanju, kako će se situacija još i pogoršati i da se slučajem mora baviti "Savezna vlada".

Tito i njegova "Savezna vlada" bili su na Visu, a Strikan je sve više mislio na Židove. Dobio je obavijest kako Centralna vlada odobrava evakuaciju Židova i kako u Bari treba poslati izaslanstvo koje će sve razjasniti. Strikan je tražio da se kao izaslanstvo pošalje mađarska gospođa i njezin muž, ali komesar na to nije pristao. Odobrio je odlazak starome mostarskom trgovcu i starome zagrebačkom pravniku. Zrakoplov koji je odveo stare Židove doveo je Strikanu nadređenog majora, ali mu je donio i obavijest u Londonu ti je poginula žena i stric, a kuća sravnjena. Strikan je odlučio otići u crkvu. Našao je staroga samotnog župnika koga je poznavao s mise na koju su ga redovito pratili partizanski doušnici. Od župnika je tražio zadušnicu, a zauzvrat mu je dao konzervu i čokoladu. Župnik mu je obećao kako će mu misu zadušnicu za ženu reći sutradan ujutro. Strikan je župniku ostavio na malen papirić ispisano ime svoje pokojne žene.

Strikanov novi zapovjednik počeo se ponašati kao partizan. Spavao je do podne, a onda bio oduševljen partizanskim Prezidijem, novom vladom koja nije imala kulturu, ali je imala ministra kulture, nije imala ceste, ali je imala ministra prometa i nije imala privrede, ali je imala

548

ministra gospodarstva. Na primjedbu kako se partizani uopće ne bore i kako je sve to farsa, pokušavao ih je pravdati kako će se boriti kad uskoro dođu Amerikanci. Strikan mu je skrenuo problem gladnih i zarobljenih Židova, ali je major ponovno govorio "partizanski". Rekao je Strikanu kako je i on Židov, a kako su u Prezidiju trojica vrhunskih partizana također Židovi, ali da pored svega sad treba to zaboraviti i biti samo "antifašist". Nije nikako razumio da su ni kilometar odaljenosti od njih Židovi koji gladuju i umiru. Ni Strikan njega nije razumio.

Strikan je sljedećeg jutra, po dogovoru sa župnikom, pošao na misu zadušnicu ubijenoj ženi i obitelji. Pred vratima crkve već su bila dva partizanska stražara, a u crkvi ostali. Naoružani su stajali iza njega. Kad je došlo vrijeme pričesti Strikan je prišao oltaru, a partizani su otkočili automate, prišli mu na nekoliko centimetara i budno pazili što mu to svećenik daje. Poslije mise naoružana ga je pratnja odvela do Britanske misije.

Njegov nadređeni major raspitivao se za odnose njega i svećenika čim su se susreli. Rekao je Strikanu kako je komesar veoma ljut i da su se potužili na njegovo "nekorektno" ponašanje. Vidjeli su kako svećeniku daje namirnice i papirnatu poruku. Pretresli su svećenikov stan, našli papir i oduzeli čokoladu. Najgore od svega toga bila je spoznaja kako taj nadređeni major brani "partizanski stav", uz to objašnjavajući Strikanu kako ih je umirivao skorim američkim dolaskom, a Amerikanci ne će razumjeti nestanak svećenika i zatvorenu crkvu.

Strikan je znao kako u Topusko dolazi visoko američko izaslanstvo, a s njime francusko i englesko. Trebali su promatrati partizansku borbu pri osvajanju takozvane "neprijateljske utvrde". Delegaciju su pratili fotografi, novinari, umjetnici i glazbenici, a sve se pretvorilo u tragediju jer je zrakoplov s putnicima, umjesto na livadu,

549

sletio u kukuruzište. Zrakoplov se zapalio, a u njemu posada i dio putnika. Američki general nije dozvoljavao odgađanje akcije. Strikan je sve to gledajući shvatio kako ima posla s lakrdijašima za čijim komedijama ostaju samo mrtvi i nesretni. Partizanske su divizije bile manje od četa, a brigadne su generale pretvarali u narednike. Naručeni zrakoplovi bacili su bombe na svoje, partizani su se sami pobili, a kad su najavili njemačke oklopne snage, pobjegli su u šume. Generalu nije smetalo što su pobjegli ispred dvokamionske izvidničke patrole. Nijemcima nije nikako bilo jasno, napao ih je poznati britanski general za kojim je trčkarao fotograf. Mislili su da se radi o nekoj važnoj britanskoj podvali. Strikan je znao da je to glupost, nikakva podvala.

Prije odlaska visokih izaslanstava, čuvši kako je tu američki general, Židovi su se usudili tražiti prijam. Primio ih je poručnik loše volje, a prevodio im je Bakić loše volje. Američkog generala pokupio je transporter u pratnji lovaca, a Strikanov nadređeni major zabrinuo se kako ubiti dosadu u vremenu. Našao je načina i najavio i svoj odlazak u Bari. Strikan ga je molio da ne zaboravi Židove.

Strikan je vrijeme provodio šećući, a doušnik Bakić stalno ga je pratio. Nestalo je župnika. U njegovoj kući stanovali su članovi Prezidija. Strikan je, budući da su svi ti članovi takozvanog Prezidija doputovali britanskim zrakoplovima, mogao nabrojati njihova imena. Tu su bili Druko Brkić, Nikola Brozina, Tomo Čiković, Frane Frol, Maca Gažetić, Aleksandar Kohorović, Slavko Komar, Ivan Krajačić, Vicko Krstulović, Ivan Kuzmić, Filip Lukuš, Božidar Magovac, Ante Mandić, Karlo Mrazović, Stanko Opačić, Kata Pejnović, Mile Počuča, Vanja Radauš, Svetozar Rittig, Zlatan Sremec, Marijan Stilinović, Stanko Škare, Ante Vrkljan, Rade Žigić, Vladimir Nazor, Pavle Gregorić, Rade Pribičević, Stjepan Prvčić, Pavao Krce,

550

Franjo Gaži, Vojo Kosovac, Dušan Čalić, Šime Balen, Franjo Biočić, Nikola Vidović, Antun Cerovac, Katica Nola, a i mnogi drugi. Konačno je stigla obavijest: "Židove će narednog dana zrakoplovi prevesti u Italiju." Nisu otišli. Bila je magla nekoliko dana uzastopno, a onda prvi snijeg. Židovi nisu mogli otići prije proljeća. Iz Barija stigla je obavijest kako će zrakoplovi izbaciti pomoć za Židove. Strikan je morao razjasniti kako je to samo za Židove. General je ljuto pitao kako to da pomoći ima za Židove, a kad je on traži, onda je nema. Kad su zrakoplovi pomoć izbacili, partizani su je pokupili i zaplijenili. Strikan je obavijestio svoje nadređene. Beograd u koji su partizani već ušli, izdao je naredbu da se Židovima podijeli pomoć.

Da se pokažu, partizani su Židovima naredili hodati krajem u kabanicama i kapama. Nakon nekog vremena ponovno je nastao problem. Partizani su odveli Židove u nepoznato. Kamo? bilo je jedno jedino pitanje Strikanovo. Tražio je objašnjenje od komesara. Komesar mu je odgovorio kako je kuća u kojoj su dotad stanovali Židovi bila potrebna "ministarstvu", a Židovi su preseljeni nekoliko kilometara dalje. Objasnio je kako se ostali seljaci bune jer Židovi imaju što oni nemaju, a da sve to razumije jer je i sam Židov. Strikan ga je gledao kao nešto od čega se čovjeku naglo počne povraćati i beskrajno gaditi.

Primio je obavijest kako ga se premješta u bazu, shvaćajući da ga je Beograd proglasio nepoželjnom osobom. Susreo je mađarsku gospođu koja je zajedno s mužem, jedina od Židova još stanovala u kućici do parka. Ona mu je rekla kako su partizani Židove otpremili u negdašnji njemačkoustaški logor Jasenovac. Razjasnila mu je kako su partizani to učinili jer su Židovi razmjenjivali svoje stvari za seljačku hranu, radije primajući židovske

551

britvice, nego partizanske papirnate novce. Partizanima je to bilo dovoljno da Židove uklone.

Strikan je samo nakratko ušao u stan te gospođe, tek tada otkrivajući siromaštinu i bijedu. Preporučio joj je da ne klone duhom, a on će, čim dođe u Bari, dignuti pred zapovjedništvom kuku i motiku. Čim snijeg okopni, sve će učiniti da ih konačno spasi. Kad se našao vani, opazio je kako ga Mitar Bakić prati.

Strikanova se "misija" dovršila. Osim odobrenja za odlazak, ni od koga u "glavnome štabu" nije ništa tražio. Otišao je od njih bez pozdrava. Židovki u malom stanu pored parka poslao je po momku hrpu ilustriranih časopisa. Zaputio se prema Splitu. Dva mu je dana trebalo da bi doputovao. U Splitu je našao usidrenu britansku krstaricu na koju su partizani pucali, ne dozvoljavajući joj se iskrcati na kopno. Naredili su mu da se svojim džipom vozi prema Dubrovniku. Jedinica stacionirana u Dubrovniku uskoro je preselila u Italiju i Strikan se nakon godine dana ponovno našao u Bariju. Rečeno mu je da se slobodno može vratiti u Britaniju.

Strikan je saznao u zapovjedništvu kako su se Židovi iz Topuskoga ipak spasili. Američka udruga za "raseljene osobe" prevezla ih je novim kamionima iz Jasenovca do Trsta. Partizani su se trampili s Amerikancima. Kamione su zamijenili za stotinu Židova. Strikan ih je zaželio posjetiti. Našao ih je ponovno u logoru, ponovno iza bodljikave žice. Zapovjednik mu je rekao kako su ljudi nezadovoljni, ali ne razumiju kako ih nitko ne će, da su stari i da ovdje moraju umrijeti. Strikan se zanimao za mađarsku gospođu i njezina muža. Zapovjednik logora nije ih našao na popisu. Zamolio je tumača i otišao među Židove. Mnogi su ga prepoznali i okupili se oko njega. Mislili su kako im mogu pomoći pritužbe. Strikan je tada saznao istinu. Rekoše mu da su to dvoje mladih ljudi partizani

552

neposredno prije polaska skinuli s kamiona i nekamo odveli.

Strikan se zanimao u zapovjedništvu, želeći doznati što se s njima zbilo. Posjetio je i Židovski ured, ali je gotovo svisnuo od bijesa kad su mu rekli kako ih ne zanimaju oni koji umjesto u Palestinu žele u Austarliju, a ni on ih ne zanima jer im ne nudi novo oružje.

Strikan je imao namjeru otputovati zrakoplovom nekomu od svojih prijatelja u Napulj pa se svratio u zapovjedništvo i tamo konačno saznao ono što je došlo kao tajno izvješće iz Topuskoga. Časnik koji je znao da se zanima za obitelj mađarskih Židova tada mu je prijekorno rekao sadržaj povjerljivog izvješća. A rekao mu je kako je mađarska Židovka bila ljubavnica britanskoga časnika za vezu. Taj je par otprije bio sumnjiv, a sumnja je potvrđena kad je muž izvršio diverziju na električnu centralu. Čitava ta situacija vrlo je kompromitirajuća za Britansku bojnu misiju, a Strikan može biti sretan što je izvješće zakasnilo jer bi zasigurno sjeo na optuženičku klupu. Na pitanje što se dogodilo židovskom bračnom paru, časnik mu je odgovorio kako su izvedeni pred partizanski "narodni sud", osuđeni na smrt i strijeljani.

Strikan je to slušao kao netko komu upravo oduzimaju posljednju nadu. Stisnuo je pesnicu i tako napasno zaželio udariti tog časnika. Odustao je kao čovjek koji shvaća uzaludnost. Vratio se u Britaniju, sam, kao čovjek koji je bio nigdje i koji je radio ništa. Jedno je posve bilo sigurno upoznao je dobro što je to britanska politika i što to znači "čast partizanska".

Britanski premijer Churchil znao je kako sa Strikanom nema šale. Politika traži Josipa Broza Tita primiti na najvišoj razini, kraljica i vlada to moraju. Strikan zna koga se prima.

553

Kad su nekadašnji Strikanovi "suradnici" general Krajačić, komesar Kupferstein, zvani Bakarić i general Drakulić montirali proces nedužnim zagrebačkim fratrima, namjerno su u priču ubacili Strikanova prijatelja Hardeya. Vjerujući kako su Rusi sigurno zaleđe, još jednom su se osvećivali časniku za vezu, optužujući ga kako je u dosluhu s američkom obavještajnom službom fratrima isporučio pakleni stroj za diverziju. Nisu znali kako Rusi mogu postati neprijatelji, a oni doći u ozbiljnu zamku.

Svemoćni Churchill pored sve svoje moći Strikanova društva nije mogao ušutkati. Ni sin mu Randholf nije bio ništa manje glasan. Prije nego se službeno objavi Brozov posjet Britaniji mora se dobiti odgovor pred kakvim su to "narodnim sudom" osuđeni svećenici kojima je ugledni britanski časnik dostavio eksploziv za diverziju? Na kojem su to dokazu sudili suci, kakva ih je obrana branila i za što su bili osuđeni? Podjednaka je panika hvatala britanske političare i Brozov kabinet.

Strikan nije šutio. Tvrdio je kako ta ženska koju skrivaju pod imenom Broz ima lijepo lice, ali ima strašno debele noge. Britanska se politika plašila njegovih pitanja jer se javno pitalo zašto dvjesto britanskih obavještajaca vječno čuva nekoga neslana komunističkog prevrtljivca koji stalno traži novac, a onda ga potroši lumpujući s Rusima. Strikan je svaku diplomatsku priliku koristio za razgovor o takvim ljudima. Vremenom je postao gorljivi katolik koji se svim sredstvima suprotstavlja politici britanske šutnje, a koja komunistima dozvoljava zatrti katolike u Hrvatskoj. Strikan je toliko visoko dopirao u svome nemirnu napadu na britansku politiku, a u njoj razobličujući razbojničku partizansku bagru da je uspio doći do Pape i vatikanskoj diplomaciji pružiti dodatne nevolje. Ni vatikanska diplomacija nije više mogla šutjeti. Strikan je činio nemoguće stvari.

554

U doba kad je britanska politika ponovno nastojala prihvatiti Broza i od Rusa zaštititi komunističke disidente, Strikan je vodio mnoštvo polemika, odgovarao na napade i prigovore i sve više utjecao na britansko i svjetsko javno mnijenje. Ne zna se komu je bilo teže, Brozu ili Churchillu. Jedan se morao opravdavati pred vlastitom javnošću za nejasnu suradnju s "komunističkom razbojničkom bagrom", a "razbojnička bagra" morala je svoje prljave račune prostrijeti pred Strikana. Javnost je tražila račun, a Strikan i njegovo društvo nisu ga dali falsificirati.

Osuđeni franjevci čame u zatvoru. Osuđeni su jer je sud dokazao kako su američki i britanski obavještajci poslali obavještajca Mikulića u Zagreb, a on je od britanskog časnika Hardya dobio pakleni stroj za diverziju. Britanski časnik Hardy je u Londonu, a optuženi obavještajac Mikulić u Americi. Neka se ponovi proces i neka "narodni sud" ponovno dokaže svoje tvrdnje, ako to može. Ako to ne može, ako je sve to laž, neka svjetska javnost konačno sudi "narodnim sudovima".

Strikan i javno mnijenje svjetskih razmjera tako su iščekali Brozove želje uteći Rusima i ponovno steći naklonost Britanaca. Broz je bio prisiljen odgovoriti na pitanja. Pozvao je generala Rankovića i naredio mu strogu istragu koju će morati pokazati britanskim obavještajnim krugovima. I on je već znao kako iza svega stoji neobični britanski časnik koji je partizane i njihov način pravde upoznao vlastitim osjetom, a zna za progon Židova i njihovo zatvaranje u Jasenovac. Kako li su se tek uplašili veliki španjolski borac general Krajačić, a kako tek plašljivi i plačljivi komesar Kupferstain alias Bakarić? Dobro su znali bude li to Brozu trebalo, ovog će puta i oni stradati.

555

DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

Između opasnosti da ga Staljin konačno ščepa i zatoči u kakav "Gulag" gdje će sve "priznati", "gorko se pokajati", a onda sam sebe osuditi na smrt, i toga da se pred "zapadnom javnošću" pravda za postupak nazvan "operacijom Gaon" Josip Broz izabrao je ono drugo. Odlučio se praviti nevještim te sumnjajući u odredbu "narodnog suda" javno zatražiti provjeru čitavoga procesa, a dokaže li se što nezakonitoga, strogo "kazniti krivce".

Broz je dobro znao na čemu mu počiva pravda njegovih "narodnih sudova", a dobro je znao tko su sudske vlasti i kolika je njihova neovisnost od komunističke politike. Dobro je znao tko sve to vodi i kakvim je ljudima povjerio vodstvo takve politike. Kad je naredio generalu Rankoviću kao "saveznom šefu Udbe" provesti detaljnu istragu, znao je dobro koga za što treba pitati i tko će na kraju isplivati na površinu. Krajačić, Bakarić i Drakulić nisu se bojali za svoju kožu jer su nešto učinili za što Broz uopće ne zna. Oni su se plašili hoće li Broz, prisiljen naći krivce, odrediti njihove glave za sječu. Nisu imali nikakvih iluzija, zatreba li to Brozu, uzaludno će se pravdati pravdom ili nepravdom.

Dobivajući naredbu da provede "detaljnu" istragu o nepravilnostima procesa osuđenim zagrebačkim fratrima, optuženim za špijunažu i diverziju u tvornici Gaon, šef savezne Udbe general Aleksandar Ranković za provedbu istrage odredio je službenika zagrebačke Udbe Oskara Piškulića. Ranković je znao kako je jedina pomutnja u svemu tomu što su u slučaj, voljom "glavnoga štaba iz Topuskoga", uvučeni američka obavještajna služba i britanski časnik u službi pri britanskom konzulatu.

556

Problem je bio samo što se slučaj dodiruje upravo tih službi. Ranković je znao kako će morati "priznati" nepravilnosti jer su ga obavjestili da optuženi britanski časnik goni mak na konac, a s njime mak na konac goni moćna svjetska javnost. Znao je kako pored sve diplomatske mudrosti i pored sve političke potrebnosti, britanska vlada ne će moći slučaj ni prešutjeti ni sakriti, a ne će moći ni proces voditi po uzorku "narodnih sudova". Ranković je, kad je već morao, odlučio slučaj do kraja istražiti. Zlu ne trebalo, odlučio je otkriti pokrivač nad prostirkama tajanstvenih moćnika Krajačića i Bakarića.

Shvaćajući doslovno naredbu generala Rankovića udbaški službenik Piškulić prihvatio se posla i pokušao istražiti pozadinu slučaja Gaon. Od njega je to dopisom zatražio načelnik III. odjela Udbe za Jugoslaviju. I sam se Piškulić tomu začudio jer je poznavao slučaj Gaon. O tom se slučaju dotad govorilo kao o vrhunskom djelu istražnih organa, predstavljenom ostalim udbašima kao školski primjer brze, uspješne i savršeno izvedene akcije. Sad se Piškulić čudio; čemu istraga savršene akcije, vrhunskog milicijskog djela novih vlasti?

Oskar Piškulić pokušao je provesti svoju istragu počinjući od nižih Udbinih službenika. Najprije je pozvao udbaša Živka Šerića i pokušao doznati nešto o samom procesu. Udbaš Šerić gledao ga je široko raširenih očiju i zbunjeno.

Tko traži istragu slučaja?

General. Naredio mi je da sve saslušam.

General Drakulić?

Ne Drakulić. General Ranković.

Udbaš Šerić pocrvenio je kao rak i neko je vrijeme šutio. Pravdao se da je on samo jedan od službenika i da

557

bi najbolje bilo o samome postupku razgovarati s majorom Grubićem. Piškulić je pozvao na razgovor Iliju Grubića.

Naredbu o provjeri istrage i postupka u tvornici Gaon dobio sam od generala Rankovića. Zato morate odgovarati na moja pitanja.

Odgovarati na tvoja pitanja? Grubić ga je zasuo svežnjem psovki.

Morate!

Ne ću. Imam ja nadređene. Razgovaraj s njima ako te volja.

Piškulić je sluteći kako sa slučajem nešto nije u redu jer mu se mnogo toga činilo nejasnim, netočnim i nelogičnim, zatražio pismenim dopisom od šefova I. i V. odjeljenja Udbe Hrvatske uvid u saslušanja osuđenika i agenturne podatke dospjele iz inozemstva. Ne samo da mu nisu dali uvida, nego je otkrio kako ga svjesno zavaravaju i odvode na krive putove. Hladnoća s kojom se susreo nagoviještali su potpunu nesuradnju i odbijanje. Znao je kako se nešto debelo iza brda valja kad se usuđuju svjesno odbijati Rankovićevu naredbu.

Istražitelj Piškulić ponovno je zatražio razgovor s Ilijom Grubićem. Grubić mu je s mržnjom u svakoj riječi odgovarao kako je istraga našla krivce, oni su sami priznali krivnju i po svome su priznanju suđeni i osuđeni. Čitav se slučaj vodio po zakonu i izvan zakonskih se odredbi nije ništa napravilo.

Jesu li osumnjičenici priznali krivnju dragovoljno ili pod prinudom?

Priznali su bez prinude. Je li ipak bilo kakve prinude?

558

Dašta je nego bilo. Misliš li ti da se to može drugačije? Da se ne boje, tko bi ikada išta priznao?

Jesu li na samome suđenju osumnjičenici poricali svoje prvotno priznanje?

Neki su kolebali.

Gdje ste vi bili za vrijeme suđenja?

U sudskoj dvorani.

Jesu li vas optuženici mogli vidjeti?

Jesu.

Jeste li s njima razgovarali uoči suđenja?

Dokle ćeš više s tim pitanjima? Grubić je Piškuliću opsovao Boga.

Ne pitam ja. Pita General.

Istražitelj Piškulić otkrio je kako ne postoje pojedini nepravilni dijelovi procesa, nego je proces sama nepravilnost. Nije mu trebalo puno kako bi shvatio zašto je Grubić stajao pred optuženicima. Sve su "priznali" jer im je bilo lakše umrijeti, nego se još jednom vratiti u Grubićeve ruke. Istražitelju nije bilo teško podvući zaključak pod kojim i kakvim uvjetima ljudi u smrti traže svoje spasenje. Mora da su im muke bile grozne. Pokušao je skupiti sve konce tražeći podatke od Marijana, Pečnika, Grubića, Žurića, Vilovića, Ileja. Svi su oni gledali naviše, prema očima s čijih su usta došle naredbe. Pokušali su Piškulića poslati na vrata onih kojima je stajalo u računu ovaj proces voditi i ovo suđenje tako presuditi. Istražitelj je pokušao naći istinu razgovarajući s udbašima povezanim sa slučajem. Pozvao je Milunovića, Cenčića, Šerića, Majera, Milkovića, Ognjenovića, Naglića. Pokušao je razgovarati s Ranogajcem i Angerom. Želio je i do vrhovnoga suca Ivekovića. Svi su oni tajanstveno

559

zavlačili pravo odgovarati, pomalo se čudeći Piškulićevoj upornosti. Uozbiljilo ih je jedino to što su se igrali krupnim imenom; pitanja je postavljao Aleksandar Ranković. Nedo Milunović prebacio je odgovornost na pomoćnika ministra unutrašnjih poslova generala Veljka Drakulića, želeći da pitanja što prije prestanu, Milunović je pitanja slao višem zapovjedništvu.

Oskar Piškulić poslije svih tih razgovora nije uspijevao napraviti zadan posao. Zid šutnje i stalno zavlačenje natjeralo ga je žaliti se pomoćniku ministra unutrašnjih poslova generalu Veljku Drakuliću. Kad ga je Drakulić primio, Piškulić mu je obrazložio zašto dolazi, znajući dobro kako to general isto tako dobro zna.

Druže generale! Svi oni s kojima mi je naređeno razgovarati odbijaju mi dati podatke o slučaju Gaon. Tražio sam uvid u saslušanja, sudski postupak, optužnicu i presudu. Šefovi odjela Udbe ne daju mi uvid. Oni za koje znam da su izravno vodili istragu, ne žele mi reći istinu. Savezni ministar traži od mene izvješće. Što da radim? Kako da prisilim istražitelje na suradnju? Kako mogu saveznom ministru obrazložiti neposluh nižih službenika? Znate li što bi to moglo značiti i u što bi se sve to moglo pretvoriti?

Drakulić je samo naoko mirno i staloženo saslušao istražitelja Piškulića. U njemu je kuhalo jer je bio svjestan kako su i njega dovukli pred provaliju. Znao je kako Aleksandar Ranković dobro poznaje njegovo ime, ali nikada u takvu sustavu nitko nije toliko uspravan da ga ne mogu učas oboriti. I Drakulića je počeo prožimati mrtvački znoj.

Druže Piškuliću! Upoznat sam s tim što od tebe traži general Ranković. Dobio sam dopis od Savezne Udbe. Obustavi daljnju istragu i ne istražuj radnje u vezi zahtjeva

560

iz Beograda. Među nama, nije to bila nikakva savršena istraga, a postoje mnogi dokazi o tomu kako optuženi sudionici izvana nisu sudjelovali u onomu zašto su bili optuženi. Ja ću osobno odgovoriti na zahtjev iz Beograda, a ti i dalje razgovaraj s istražiteljima koji su radili na slučaju.

Istražitelj Piškulić obavijestio je pismeno saveznog ministra Rankovića da mu general Drakulić naređuje odustati od daljnje istrage, a sam je preuzeo na se odgovornost ministru obrazložiti zašto. Ponovno je činio što mu je naređeno. Pozvao je ponovno Grubića prenoseći mu naredbu generala Drakulića.

Druže majore, morate govoriti!

Grubić mu ponovno ništa nije htio reći, usput mu psujući Boga, jednom, dvaput, stalno.

Nema mi koristi od psovke. Morate odgovoriti.

Sam ću razgovarati s Drakulićem.

Kako je istražitelj Piškulić trebao dati izvješće Rakoviću, a njegovi su ga službenici na to poticali vidjevši kako i general Drakulić ne pokazuje stvari na vidjelo, Piškulić je napravio korak dalje. Najavio se generalu Ivanu Krajačiću Stevi želeći na najvišu moguću razinu podignuti slučaj. Krajačić je bio ministar unutrašnjih poslova i njegova se riječ morala slušati. Kad je primio Piškulića, Krajačić se pravio kako o slučaju ne zna ništa. Naredio mu je da ponovno sasluša sve umiješane u slučaj, ali da rezultate istrage ne šalje u Beograd nego ih donese njemu.

Dok se Oskar Piškulić bavio svojom istragom. Krajačić i Drakulić radili su sasvim nešto drugo. Zarobili su sve papire vezane za slučaj Gaon i stavili ih pod oznaku "tajne". Drakulić ih je dobro pročešljao, ništeći sve ono gdje bi se

561

moglo naći nešto nepovoljna. Tako su u vatri završili mnogi papiri. Odjednom je "vrhunski Udbin uradak, školski primjer dobre istrage i suda" postao toliko opasan da mu se tragove mora paliti. Pročulo se kako je jedan od odvjetnika pronio iz zatvora svjedočanstvo optuženog fratra, a tim svjedočanstvom mašu strane novine. Kad su otkrili da se radi o odvjetniku fra Leonarda Bajića, dr. Ćirilu Brajši, udbaši su mu opkolili kuću te mu je pretresli. Pokušali su ući u trag fratru koji je revno dostavio podatke o prvooptuženiku Mikuliću, a tako su američka i britanska tajna služba saznale kako se "narodni sudovi" služe podvalom.

Kad su se i kako američke i britanske vlasti dogovorile na koji će način zatvoriti ovaj slučaj ostat će tajnom, ali su se dogovorile. Jugoslavenska je strana priznala kako je puno toga u slučaju Gaon bilo pogrješno, a britanski časnik Hardy i fra Jozo Mikulić nevini. Britanski časnik nikada i nikomu nije dao paklenog stroja po nalogu američkih i britanskih službi, a fra Jozo Mikulić nikad iza rata nije bio u Zagrebu. Ako nije bilo paklenog stroja, onda fratri nisu mogli ni izvršiti diverziju. Ako nije bilo diverzije, onda su fratri nevino osuđeni. Ako su nevino osuđeni, treba poništiti nepravednu presudu i nevine ljude pustiti na slobodu.

Oči svjetske javnosti bile su uprte u Broza. Lažac je, ne može mu se vjerovati, zato ga nisu puštale s obzora. Čekale su što će učiniti. Broz je naredio oslobođenje Stepinca jer je i njegov proces bila farsa. Udbaši su naredili dr. fra Petru Grabiću i fra Albertu Bukiću da se spreme jer će "dobiti pomilovanje". Bila je to 1951. godina. Fra Matej Vodanović i fra Serafin Rajić bili su mrtvi. I Matošić i Salamon. Fra Leonardo Bajić izdahnuo je u logoru vičući da je nevin. Fra Jozu Viskovića nitko nije spominjao. Ni Jolandu Bauer. On je suđen za nešto

562

drugo. Proširio se Zapadom glas o događaju. Broz je priznao pogrješku, nevini su "pušteni" na slobodu.

Glasovi su mogli dopirati do jedne mjere, preko granice nisu dopirali. Tamo je Broz imao svoje Bakiće, a Krajačići svoje Drakuliće. Stepinca su strpali u kućni pritvor, fra Albertu Bukiću naredili su da se ne miče s Visovca, a provincijalu Grabiću naredili su da se u Omišu svakoga tjedna javi Udbi na ispovijed.

Tito je mogao mirne duše primati britansku potporu, vezati se uz Zapad i računati s Amerikom. Politika se pela ljestvama na koje ništa drugo nije moglo stati. S druge strane granice, tamo gdje nisu padale oči zapadne javnosti još uvijek je bilo isto. Istražitelja Oskara Piškulića osudili su na Gradišku. Osam je godina bio s fratrima, samica do samice. Kupferstein je konačno postao Bakarić, ne spominjući nigdje da je bio Židov. Krajačić je ostao i nadalje tajanstven. Nitko nikada nije saznao je li Staljinov špijun, boljševik, mason, titovac ili rankovićevac. Nije mijenjao navika. Izležavao se do podneva, često ljenčario pored bazena koji mu je služba bojne sigurnosti punila jednom tjedno morskom vodom, iz Rijeke je cisternama vozeći u Zagreb. Živnuo bi samo onda kad bi trebalo učiniti zlo. Sumornost bolesnog vremena davala je čudno svjedočanstvo, samo je nekoliko "drugova" bilo slobodno. Sav je ostali narod bio u tamnici.

Strikane! Tko su to britanski ratni saveznici partizani? Divlja i krvoločna bagra. Što mislite o britanskom savezniku Titu?

Tito nije muško. Tito je žensko. Ima ljepuškasto lice i jako debele noge. A što bi bio ako predvodi divlju krvoločnu bagru, osim divlja krvoločna bagra. Zar i u afričkim pustinjama lavice nisu kraljice ubijanja?

563

Jeste li ikada išta gorega doživjeli od partizana?

Jesam. Britansku politiku.

Strikane, zašto vam je ironija tako teška? Zašto se tako gorko šalite?

Nisam ironičan. Ja se uopće ne šalim.

564

TRIDESETO POGLAVLJE

Riječi fra Leonarda Bajića kako neće dočekati slobode zaista su se obistinile. Umro je u Staroj Gradišci ponavljajući kako "nevin umire". Fra Albert Bukić umro je na Visovcu, ponavljajući kako je teretio "braću" misleći kako će ih Milunović spasiti. Fra Petar Grabić šutljivo je proživio ostatak života. Umro je ne zucnuvši više o ničemu. Fra Jozo Visković odležao je petnaest godina. Nikada nije nikomu ništa rekao, čak ni onda kad je o zatvoru pisao. Jolanda Bauer nikada nije progovorila: od pitanja je drhtala i kad je imala osamdeset. Fra Ante Antić nikada nije progovorio. Fra Mijo Anušić bojao se kucanja na vratima. Nikada nije nikomu ništa pričao.

Ivan Ribar veoma se začudio kad je doznao kako mu je njegova Partija ubila sinove. Vladimir Bakarić zvani Kupferstein dugo vremena nije uspio progovoriti kad je konačno doznao kako mu je partizanski major Franjo Trzun ubio sestru i sestrinu nedoraslu djevojčicu, a nije do njega mogao jer su ga zatvorena u Gradišku, dobro čuvali Manolićevi udbaši. Hinko Krizman nije mogao znati da će mu duboku prosvjetiteljsku tajnu otkriti vlastiti mladunac. Ivanu Krajačiću Stevi partizani su zapalili kuću i opljačkali očevu farmu. On je sve svoje našao. I sve svoje pokopao. Krajačić je doskočio udbaškim zidovima. Javov Blažević prepao se svoje "crvene niti", starački je na smetlište pobacao svoje papire, uznemiren, s papirima i vreće velika, neprebrojiva novca. Ranogajec se bavio loptom. Njegov duh još uvijek pokreće dinamo "svetoga imena". General Drakulić imao je jakih bolova od bubrega. Na pitanje što znaju o Operaciji Gaon neki od istražitelja molili su znatiželjnike da ih "ne muče". Nedo Milunović u smrtnim je mukama priznao: "Operacija Gaon bila je izmišljena, a sve optužbe u njoj lažne". Fra Alberto Bukić znao je mladome Milunoviću govoriti kako

565

se tikve s vragom posađene o glavu razbijaju. To su govorili Bakariću, Krajačiću, Drakuliću i Angeru. A nitko od njih nije to povjerovao.

Umrli su Kvasnica, Matošić, Salamon, Vodanović, Rajić, Bajić, Anušić, Antić, Visković, Bauer. Nitko ih još nije pokušao oprati od strašne nepravde.

Umro je Broz, Bakarić, Krajačić, Drakulić, Majer, Milunović, Grubić, Blažević, Anger, Iveković. Nitko ih još nije pokušao optužiti za nepravdu.

Dragi čitatelju! Kad bi morao birati grupu u kojoj ćeš umrijeti, razmisli dobro gdje bi radije umro. Nema sile koja se nije slomila i nema tajne koja se nije doznala.

Glavni izbornik

Brojač posjeta

0515300

Danas

Jučer

Ovaj tjedan

Prošli tjedan

Ovaj mjesec

Prošli mjesec

UKUPNO

250

448

474462

1554

2266

515300

Vaša IP adresa je: 18.97.14.87

Server Time: 2025-04-18 17:41:04

Visitors Counter