Ante Čavka - SAMOTNJAK

Čovjek i čovjek 2

• 
• 

Detalji

Kategorija: proza

Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 18:53

Napisao/la Super User

Hitovi: 16534

Ante Čavka

Čovjek & Čovjek

roman

Dio DRUGI

 

 

III.

U DOBA ZAPADA

Tako se čudno zbivanje isprevrće osamljenu starcu, ishlapjelu u danima trajanja, potrošenu u težnji da mu se nešto dogodi. A nije se ništa dogodilo. I kao da se i ne namjerava ništa dogoditi. Dosadno dugo jesenje popodnevlje, dosadno dugo vrijeme oko njega, dosadno duga jesen, možda već posljednja prije odlaska. Silasci u nerazumljive snove i prodiranje u unutrašnjost ljudsku, moguću samo kad je čovjeku kraj, čudnovatim se slikama poigravaju njegovim staračkim lijekom.

Odlaziti? Kamo to? Nikamo čovjek to ne odlazi. Kad se vatra gasi, kamo to ona odlazi? I vjetrovi?I sunce? I vrijeme? Privid samo nekoga nerazumljiva zbivanja, a u stvari, nema ničega i ništa se ne dogada.

Sunčana zraka samotno mu je bliska, tako prosuta po baršunastu zastoru. Ništa više ne preostaje. I ona kad ode, kad se polako popne sa sunčanim hodom s jednog ugla prozora prema drugom, činit će se da se neko veliko vrijeme dogodilo. Tko će to odbrajati kucaj po kucaj vremena, nevidljiva, ali nemilosrdna odbrojača? Nitko. Sklop neki suprotnih s krajnosti, između zla i dobra, između svjetlosti i mraka, sklop neki želje i stvarnosti vara čovjekovu svijest da pomisli na odlazak. A nikamo se ne odlazi jer nema ničega. Kad se sve ovo završi ništa više ne će preostati. Mrak nad jednim imenom, jednom sudbinom, jednim prevelikim htijenjem u premalenim mogućnostima sklopit će se kao što se sklapa val nad bespomoćnim utopljenikom. I ništa, baš ništa ne će preostati.

 

Koje li je to vrijeme bilo? Nekada, prisjećao se, tako mu se svijet predstavljao, ne dajući mu

nikakva izlaza. Sve staro, sve izgovoreno , davno ranije proživljavano, nekadašnji razlozi za radost ili razočaranje svodili su se sada samo u nepregledan svijet ništavila. Ništa nema svoje svrhe. Sve je ovo neka čudna i nerazumljiva igra, luda slučajnost, od koje ljudskoj sudbini preostaje tek nemir i mučnina.

Odlaziti! Zapela mu je ta misao za svijest i nikako da je se oslobodi. Ako nikamo čovjek ne odlazi, nego se tek gasi i pretvara u smrt, drugim riječima prestaje biti onim što je dosad bio, čemu se toliko zadržava na suvišnoj misli? Htio bi je se osloboditi. Pokušao se koncentrirati na sunčanu zraku, na red knjiga na policama, na zastor pred očima, htio je o bilo čemu sada misliti, samo ne o toj dosadnoj i suvišnoj riječi. Ali ga ona nije nikako htjela ostaviti.

Odlaziti. Gotovo neprimijetno, kao kakva žena sakrivenih namjera, ali i te kako odlučna da ih dovrši, ta gaje misao ponovno odvukla od stvarnosti. Iako je sada svjesno gledao oko sebe, videći svoju sobu i shvaćajući svoj položaj teško bolesna starca, sve je više tako svjestan, prodirao u svijet misli "odlaziti". Neobično je da se čovjek tako lako zaokuplja nemogućim i nestvarnim i da ono tako lako ovlada čovjekom kao moguće. Svako dijete zna da su miševi u crtanim filmovima nestvarni i lažni, svejedno, daleko su im bliži nego tako blize i realne slike stvari oko njih. Lažni miševi oduševljavaju dječju unutrašnjost. Pojavi li se pravi, živi miš, ne samo da ne će biti oduševljeni nego naprotiv: realnost će ih zbuniti, prestrašiti i izmamiti osjećaj nelagode. I sada: daleko mu je lakše prepustiti se nestvarnome, tražeći nešto višega u već dovršenome, nego li se pomiriti jasnom činjenicom ograničenosti i skučenih mogućnosti. Nema ničega izvan čovjeka, nema nijedne druge mogućnosti osim gašenja, ništa osim tek jasan prestanak trajanja. Ne preostaje ništa nejasnoga. Kao što je nekada bilo vrijeme bez njega, tako sada dolazi ponovno vrijeme poslije njega. Kratak tijek vremena, u njemu kao nešto zaživljena, sada će ponovno istom stvarnošću nestati. Sve je privid. Sve san o nečemu. A nema ničega.

- Ni tvoga imena. Ni tvoje književnosti. Ni sve one težnje za nečim neprolaznim što ti se iz života neboskladom prosula? Je li i sve to bila laž?

- Tko to pita? On sam? Nikoga nema pored njega. Svjesno se ogleda u sunčanu traku na baršunu i knjigama, dugo već neotvorenim i neprolistanim.

-I težnja za ljepotom? Otelo mu se pitanje.

- I težnja za ljepotom. Kao da mu je neka nepoznata jeka tisuću puta u kratku vremenu ponavljala u svijesti nedovoljno uhvaćenu misao. Zar je moguće da je sve dosadašnje tek velik promašaj? Čemu sve dogođeno? Čemu njegova muka, trud, poniženje, čemu ljubav, čežnja borba za uspjehe, težnja za velikim? Sad kad ga neznan apsurd gurne preko ruba svijesti u besvijest i kad mu neznan besmisao smrti pretrgne posljednju nit životnog smisla, što će to za njim preostati? Ništa. Ništa ne će preostati.

- To je tek neka moja stara misao.

Tako prepušten nepomičnu razmišljanju kao da se dijelio na dvostruka sugovornika. Sam sebi postavljao je pitanja jednim dijelom sebe, drugim je to isto pokušavao drugačije vidjeti. Staro i novo kao da se nisu dali otrgnuti jedno od drugoga, a njemu je stalo da se to upravo dogodi.

- Što će ostati od tvoga djela, imena, znamena, ako nema ničega? Tvoj je trud bio uzaludan. Sve što si činio bilo je besmisleno. Da ništa nisi radio, da se za ništa nisi brinuo, da za tobom ništa ne ostaje svejedno bi se nalazio tu gdje jesi. Možda bi ti smrt bila laganija jer se ne bi naučio tako je čudnim pitanjima salijetati. Sve što si učinio, spoznao ili naučio, sve je sada usmjereno protiv tebe. Sva mudrost što si je stekao, sada se kao kakva teška lavina sručuje na tvoju dušu daje učini besmislenijom i da je mačem apsurdnosti do krajnje granice ponizi. Kao da se tobom netko poigrava. Izgledaš kao gladan pas u zlobna i bezdušna Gospodara: stavio ti je komad mesa pred izgladnjele oči, a svaki put kad pokušaš uzeti tek viđeno, svaki put to ostaje žalostan pokušaj. Tvoja bespomoćnost i Gospodareva ti besdušnost čine tvoju sudbinu određeno bezizlaznom. U svojoj zloći Gospodar će zaboraviti na tvoju glad. Kad te ne bude, kad skapaš od duhovna pomora, naći će nekoga drugoga psa. Hoće li se netko sjećati tvoga laveža, tvoje težnje za sitošću, potrebe da se nešto u dvorištu tvoga Gospodara dovrši? Tebe ne će biti. Ne zavaravaj se ni svojim lavežom. Ma koliko izgledao kao neprolazan krik, prvi će ga vjetar raznijeti do mjeseca. Pomiješan s drugim lavežima, istim takvim kao krik dugotrajnim lavežima, teško da će tko razumjeti da si i ti nekada jednom lajao. Lavež kao lavež. Jedan više ili manje u dvorištu neredna Gospodara. Ništa ne će preostati. Ništa do spomena na tvoju uzaludnost, pomnoženu s milijunima uzaludnosti, svih onih tebi sličnih. Život je apsurd, zar to ne shvaćaš? I ništa nema iznad nalivena vrča. Ništa, ama baš ništa.

- To je stara misao. Nisam više takav.

Što se promijenilo? U čemu si drugačiji? Nekada dok si dugo u noć produbljivao Hegelovo, Feuerbachovo, Niezscheovo ili Marxovo mudroslovlje i sada kad opterećen svim izvana ne znaš više tko si i što si ništa se nije promijenilo. Samoća svemira, ostavljena samu sebi i apsurdna po sudbinu svih u njemu zagubljenih, nekada dok si bio mlad i tražio svoj tijek i današnja nesigurnost u sve oko sebe i nevjera u išta pozitivno u svijetu zar nisu isto?

- Ne znam.

- Vjeruješ u apsurd?

- Ne znam čemu bih vjerovao. Vjera i nije potreba. Vjera je san, a ja se nisam rodio da sanjam. Davno je vjera prepuštena vjetrima.

-I siguran si da uskoro ne će biti ničega?

Neka nesigurna ravnoteža. Što svjetlost posije, požanje mrak. Što ljubav sagradi, mržnja razruje, što veličina podigne niskost ponizi. Nikako kraja. Čudan se omjer suprotnosti razrastao u mojim dubinama. Zahvatila me sudbina svega svemira: nekomu sam u rođenju ukrao življenje, došlo je vrijeme da to netko i meni uradi. Rodila me suza radosti, sad će me pokopati suza žalosti. Ništa se drugo ne će dogoditi. Sve moje želje, čežnje, boli, sve moje radosti, stremljenja, usponi, tako će postati tek igrom dvostrukosti. Tamo gdje je davno prevagnulo dobro, danas će prevagnuti zlo. Sve zato da se negdje drugdje ponovno neko drugo dobro dogodi. U nedogled.

- To je isto. Nisi otišao dalje od onuga početnog. Ništa ne govoriš o sebi. Tebe ni tu ne će biti. Tebi je svejedno koje se to dobro dogada, kad tebe zapravo zahvaća samo konačno zlo. Od toga se nisi pomakao. Apsurd ostaje glavninom u svemu što nam ostaje.

- Neznano.

- Vrlo znano. Tako je ispunjena tvoja dubina. U njoj nema ničega osim komfuzna apsurda. Svijet je tako uzaludan. I ti također. I tvoje djelo. I ljepota i potreba za plemenitim i smisao dobrote. Sve je tako svejedno. Ta ionako ničega ne će biti.

- Materija će promijeniti svoj oblik.

- Čemu to kad tebe ne će biti? Čemu to spoznati, kad ne možeš dovršiti, čemu to da osjećaš, a onda ti netko poput tata pokrade dubinu, ostavljajući samo hladnu prazninu?

- Što ima drugo osim apsurda? Za što da se drugo uhvatim?

- Za ljudsku nemogućnost. Ona ne može sve razumjeti.

- Opet ćeš mi donijeti crtiće kao djetetu. Hoćeš me utješiti nestvarnim, skrivajući mi stvarno. Ta znaš da nisam rođen za to da svemu vjerujem.

- Nije li to samo beskrajna taština? A tko si ti da možeš sve razumjeti? Ne zaboravljaj da si kao neznan i neznatan mikrob. Tko će tebi dati otvoren put u tajnu života?

- Ponovno isto. Hoćeš da se vežem uz nestvarno. Meni je do vidljiva smisla, ne do nedosanjanih ljudskih željenja. Ne želim se zavarati ni jednom bajkom. Ma kako ostao apsurd i ma koliko ubojito ječala praznina u nedovršenu ljudskom živovanju.

U nedogled mu se otvarao razgovor sa samim sobom. Pokušao se pomaknuti, ali je snaga bila već nešto nedodirljivoga. Sav taj pokušaj tek je ostao negdje u predjelu zamišljene boli, tek zamišljene jer kao da ga ni boljeti ništa više nije moglo. Tako bi rado da se povrate neki drugi sugovornici, da se teme drugačije rasporede, da se razgovara o nekim drugim stvarima. Te čudne šprice već mrskih liječnika nisu mu više dozvoljavale da lako, kao dosad, zamijeni javu odlascima u nepoznato i da se tamo suočava s nekim drugim, čudnijim sugovornicima.

Koliko god čovjeku poput njega, već dugo odvojenom od svih nadnaravnih iluzornosti, poniranje u duhovno izgledalo neostvarivim i nerealnim, sad se tako rado prepuštao upravo takvoj ljudskoj mogućnosti. Neobično je da se pred ljudskom dušom tako lako otvara kao beskraj mogućnosti, materijalno nedodirljivih, ali prisutnih, a da ih čovjek tek željom dotiče. Beskraj, neograničenost, savršenstvo, iskon, neprolazno: tako su lak plijen ljudskoj misli. Tako lako čovjeku je nadohvat spoznanje o velikom, ali sve to ostaje samo spoznaja. Ništa više. Vidljivim rukama to ne znači ništa. One stare i prolaze, a s njima i čovjek. Da se pozabavi obnovom? Promjenom? Uskrsnućem? Malo je samo ljudski san o svemu tom, na kraju ostaje tek kruta stvarnost, gdje je mogućnost velikoga u snu, a prizemno i ograničeno u stvarnosti. Platonov idealni svijet, gdje je stvarnost tek blijeda sjena nadnaravnog života, to je samo divan san mudroslovnika, drugačijeg pogleda i drugačijeg životnog usmjerenja. Ništa ne navodi drugačiju misao. U njegovu se životu ona nema za što uhvatiti. Najvažnije vidljivo ne daje potvrdu nevidljivomu. Njegove oči nisu više kadre nešto drugo vidjeti. Ipak, nije bio siguran da li su mu to nekadašnje misli ili to on sada tako vidi. Neobična mješavina svega i svačega u dubini duše, nekakva mudroslovna splačina sada od svega viđenog, proživljenog i domišljenog zaustavljala je vrijeme. Zna li on to gdje je sada? Čini se da mu je duša kao od nekada: nespremna da se suoči s veličinom životne tajne, takve da nadilazi ljudske okvire i mogućnosti, takve čiji tek trak dopire do ljudske dubine, a izvorište joj je u nekoj drugačijoj stvarnosti, veoma različnoj od uobičajene ljudske.

Je li on to sada kruti ateist, čovjek bez priznata duha i sveden samo na vidljivo, zatvoren u neznan proces materije, samo nakane poigravati se novih života i novih smrti? Ilije on to tek upamtio razvojni put vlastita duha, sada u trenutku čudna i krajnjeg životnog zbivanja bačenog iz prošlosti na površinu sadašnjosti? Stoje on? Bezbožac, kako imenuje ljude bez vjere fra Perar, pri izgovorenoj riječi pokušavajući dočarati svu moguću glupost i zaostalost bezbožnosti. Što je to on?

- Otići od takvih misli. Što dalje, što dublje. Nije sada ni važno što je istina.

- Gdje smjestiti ljubav, težnje za savršenošću, pokušaj nadrastanja vlastite sudbine? Zar kad zaklopi oči više ničega ne će biti?

Sad ih je zaklopio. Umjesto tračka svjetlosti, umjesto baršunasta zastora i polica prepunih mudroslovnosti na skupu papiru vidio je prazninu i mrak. Beskraj mraka iz koga nikako da utekne. Nije mu uspijevalo opustiti se i misli vratiti tijeku koji ne donosi toliko mučenja. Neka umire, neka nestaje, svejedno sada je suvišno razmišljati samo o proteklome. I varljiv san, spuštanje nepoznatoj rijeci, čudnome Kerberu, čas divljem i zastrašujućem, čas tako pitomu i privlačnome, bolji je i primamljiviji od krute stvarnosti, uporne da iz čovjeka iscijedi ono krajnje. Zar je moguće čovjeku odrediti se prema sebi i svijetu? I čemu? Proteklo i buduće, ma kamo kretalo neka se podvrgne svojoj zakonitosti, neka se dogodi što se dogoditi mora, samo da to tako bolno ne bude.

Otvarao je oči, ponovno ih zatvarao, ponovno otvarao. Priželjkivao je neznane sugovornike, negdje u vlastitu po duševlju zatvorene. Prokleti morfij. Proklete injekcije. Sve su mu u tren pokvarile. Umjesto da pomognu one su mu oduzele mogućnost da bude makar s nepoznatim dubinama. Ovako, morao je ostajati sam, vodeći beskrajno duge razgovore, gotovo prepirke, s vlastitim mislima, čas na jednu, čas na drugu stranu okrenutima. Tako je mučno ostati sam sa sobom u trenu kad je vrijeme da umreš i da te nestane. Nestat će te i ne će te više biti, a tebi se pričinja da si se spremio na nekakav put, nesvjestan da je to nemoguće. Sve vrijeme navodi ga misao na to da smrti nema, a poznato je da će za samo nekoliko trenutaka, možda, od njega ostati tek prošlost za zaborav. Zašto je to tako? Smrt je očita činjenica, a eto i do posljednjeg daha duh je ne priznaje. Zanošenje drugim stvarima: je li to samozavaravanje ili nešto drugo? Ima li u životu nešto neznan, izvandodirljivoga, nekoga, tko je čovjeku tako vješto zameo tragove u dubinama?

- Nema nikoga i ničega.

- To govori protekla mladost. Davnina, iz doba kad je čitav svijet imao neku dubinu sadržanu u samome sebi.

- Ni do danas ništa se nije promijenilo.

- Jest, promijenilo se. Mnogo toga.

- U čemu je razlika? Nekadašnje i sadašnje tako je očito isto. Nema Boga, posebno nema fra Petrova Boga. Nema nadnaravnosti kakvu može u sebi naći krajičak duše otvoren za vezu s nepoznatim. Sve je gotovo kao i nekada. Ništa se nije promijenilo.

- Nekada sam bio posve siguran i samouvjeren. Sve sam korijene ljudskosti crpio iz vidljivoga. Vrijeme me naučilo teretu nesigurnosti. Sve ljudsko tako je relativizirano da se od stvarnosti svašta može očekivati. Nisam našao ništa nova, samo sada ni u što više nisam siguran.

- Beskrajan niz neodređenosti. Negdje se mora otpočinuti, negdje se mora zaustaviti luda neodređenost i jurnjava kroz ništa.

- Nikada kraja. Što je smrt bliža, neodređenije je ljudstvo u dubini. Sve su se vrijednosti sada izokrenule. Ničega više nisam svjestan ni u što više siguran.

Zatvorenih očiju, tako nesiguran i gotovo nepokretan, nesposoban da pomakne i dijelić vlastita tijela ili da se pokrene ma i za beskrajno slabašan centimetar, prisiljen ostati svjestan, tek s uklonjenim osjećajem vanjske i tjelesne boli, osjećao je kako mu odnekud izranjaju neobični svjetlaci. Kao zvijezde. Plave, ljubičaste, srebrnaste, zlatne, svakakve. Kao da se pred njim otvorio neki majušan svemir, prepun zvijezda, nad mrakom tek nazrijevajući da se beskraj svjetlosti ne očituje uvijek istovjetno, nego je tek nešto naslućenoga čovjeku ostavljeno u vidljivome, a mnogo većega i snažnijega u nevidljivome. Zvijezde: kako neobična riječ. Polako se prepuštao mislima, sada i ne razmišljajući jesu li to prave zvijezde ili nešto pridošlo iz ljudske slabosti i nedostatnosti.

Zvijezde? Što čovjek zna o zvijezdama? Tu su, a nisu tu. Naoko blizu, svakovremeno kad se od tmastih oblaka raskrči beskrajan nebosklad i kad se očima otkrije sva dubina svemira. A tako daleko, nedohvatno, računicama gdje se tek prve računaju s milijunima i milijunima sunčanih godina. Tko im je ikada stao u račun? Čovjeku je da samo zašuti, njemu, odbrojenih vremena u malenu prostoru krhke zemlje gdje je nešto veliko, ne stoga što je veliko, nego stoga što je čovjek malen. Ti sitni treptaji daleke svjetlosti, vidljive tek kad se ukloni jasnoća ljudskoga sunca, što su i što mogu govoriti čovjeku poput njega. Rekao bi ništa, neka su tako svesilne i tako tajanstveno velike.

- Sve je to tek slučajna igra materije. Mora joj jednom čovjek stati nakraj.

- Tko da joj stane na kraj? Čovjek?

- Čovjek.

Svemu tom skladu da oduzme početak, ostavljajući ga neizvjesnoj slučajnosti i samome mu se činilo previše jednostavnim. Nikako da se u to uklopi zadivljenost dječaka, kad se zagledaju u jasnu noć prepunu gotovo romantična daleka svjetla. Ni trud zvjezdoznanaca,pogleda godinama uperena u noćnu bezdan da zapaze nešto dotad nevidljivo u šetnji zvijezda. Od onih najranijih, od pećinskoga čovjeka, do ovih najsuvremenijih, uvijek s istim ciljem: da među tajnom knjigom svemira pročitaju skrivenu tajnu čovjekovu. Krene li nazad i susretne u povijesti i vremenu izgubljene mudrace, Istoka ili Zapada svejedno, i rekne li im da nema nikakve tajne u svemiru i daje vidljiva materija nešto glomazno i veliko, a istovremeno i sve što se može naći, možda bi ga pogledali tako čudno, razočaravajuće i tužno. Bili bi poput pjesnika s urođenim ritmom, sposobnim prodrijeti u tajnu skladoglasja, a nema nikoga komu bi mogao izrecitirati svoju pjesmu. Tako i pjesma i pjesnik ostaju sami. Ili slikar nemoćan da nekoga susretne, kadra razumjeti njegov kist i zadiviti se nijansama boja posloženih na platno. Pitanje je, veliko i zamršeno pitanje, ima li pjesma samo ono čujno i vidljivo. Pitanje je ima li slika samo nekoliko grama okvira, platna i boje. Nešto lebdi u čovjeku kad stane pred jedno i drugo. Vrlo je nenadaren čovjek, nesposoban da osjeti dubinu pjesme i poruku slike. I nije do slike niti do pjesme. Do čovjeka je jer ne vidi i ne osjeća i nije onda slika nedostatna niti stih bezdušan, nego je čovjek bezdušan i njegovo ograničenje previše očito. Kad mu se predoči slika staroga svijeta, onog iz doba zemlje

Sumerana ili ona iz doba velikana Nilske doline, pomisli kako su sve to bili samo daleki mitski stvorovi različni od današnjega doba i veoma zaostali, razumljivi samo u kontekstu svoga vremena. Pitanje je tko je zaostaliji. Oni, pored znanja i volje da sve pred sobom tajanstveno ostave tajanstvenosti, tražeći u njoj samo svoje mjesto i oduševljavajući se ujedno veličinom pred sobom ili on, zajedno sa svojim novim vremenom i mnoštvom sumišljenika, svu svoju spoznaju ostavljajući u vanjštini, bez ikakva oduševljenja i sasvim racionalizirano. Slika bez duše. Pjesma bez unutrašnjosti. Svemir ostavljen samo vidljivosti. Nepojmljivo. Bezdušno je tako lako razobličiti svemir i čovjeka, svodeći sve što jest na ono što čovjek njegova kova može vidjeti i osjetiti. Isto je tako nerazumno prepustiti se osjećaju vjere, te neutemeljeno sagraditi sebi kulu u pijesku. Vjetar razumnosti tako će je lako razoriti.

Nije znao gdje bi. Zašto se uopće time opterećuje? Imaju li prednost ljudi lako vjerljivi nevidljivome, kadri da se bez ikakva ljudskog utemeljenja oduševe za ono što skriva prisutna nevidljivost? Je li bilo potrebno čitav svoj život potrošiti u traganju za nečim što se pokazalo samo kao varka, potpuno bezdušna varka, neutemeljena i nestvarna, ma koliko je čovjek držao svojom i ma koliko joj vjerovao. Jedno nije nikako mogao ne vidjeti. Ljudi lako zanosljivi nevidljivim začas steknu radost i nešto neshvatljivo upornoga, gdje sve vrijednosti, do vrijednosti i vlastita života, postaju nevrijednim u odnosu sa zacrtanim ciljevima. Tko ih može spriječiti? Ni smrt, ni život, ni glad, ni muka, ni tamnica. Ideal za nečim što se ne može ljudskom mišlju dokučiti tako ih čini sretnima daje razumnjaku poput njega takav način nepojmljiv. Sve što on sada o svemiru zna, spoznatom kao čista materija, još nedokučena principa i nerazjašnjena djelovanja, preokretljiva u načinu davanja života i smrti, čini čovjeka tako stranim i hladnim. Kad sve to zna, kad sav svemir svede na hrpu materijalnosti, ma ne znam kako velike i čovjekovu oku nesagledive, nad njegove oči nadvija se neka mrklina i ozbiljnost, a hladnoća nalazi svoje izvorište u vlastitoj dubini, neznano kako da ga ubuduće i naziva. Kad spozna da nema ničega izvan vidljivosti i opipljivosti postaje tako sam i ostavljen, kao da se upravo jasnom spoznajom taj divni i zanosan svered nad njegovim očima ruga njegovoj praznini, predstavljajući se prosjakom, on prebogati i ugledni kraljević. Ne zna se što je tragičnije: ako uistinu nema ničega izvan materije i vidljivoga, te je svijet samo hrpa slučajnosti, nedovršenih nečijih planova i promašaja ili ako on ništa drugo ne može vidjeti. Svodi se po njemu na isto. Apsurd je jedino što mu preostaje, svejedno je li svemir bez duše ili je on bez nekih zamislivih duhovnih očiju.

Nije se lako opredijeliti. Iako samo jedno vidi, samo prazninu i bezdušnost stvari od vidljive materijalnosti skovanu u tisuće različitih oblika, nikako da mu smrt postane nešto posve ljudsko. Nikako da se pripravi na nestanak i ništavilo. Sve vrijeme osjeća kao da će nekamo daleko otputovati i kao da očekuje već u prvom susretu smrti nekoga pred sobom. Trebalo bi da ga zahvaća praznina, a ne nekakav nepredočiv unutrašnji svijet, prepun čudnih likova i predvorje za neku drugačiju duhovnu palaču. Trebalo bi da se boji smrti. Njemu je sasvim svejedno i ljuti se što ga ne puste da umre. I opet nije u ništa više siguran. Praznina ili odlazak, vjera ili nevjera, dubina misli ili plitkost čovjeka ostavljena izvanjskome, sve je to sada samo čaša pomiješana istovremeno žučju i medom, otrovom i lijekom.

Da pokaže sliku svemira, ogoljenu samo na hrpu zemlje i kamenja, oblikovanu u različnost po plodu vode, vatre i zraka, semitskome seljaku dok sagiba svoja koljena pred nevidljivim Tvorcem sunčana putovanja, kako bi izgledalo njegovo lice? Začuđeno, zabezeknuto, razočarano. Nikako ljutito, nikako sablažnjujuće. Siromasima treba pomoći, pomislio bi. Na njih se ne treba srditi, ljutiti, istjerati ih iz svoga okruga. Siromaštvo ostavljeno u naslijede njihovim umornim nogama, nesposobnim da svoj kruh sami priskrbe, najveće je poniženje što ga mogu imati. Ne imati sliku Tvorca u sebi, semitskom je seljeku bilo najdublje siromaštvo i nezamislivo tragična bijeda. Ne imati Boga u svemiru. Nepojmljivo. Prepustio se slici, sada istinski htijući vidjeti lik zamišljena seljaka, tražeći sjaj njegovih očiju negdje po skrovitosti vlastite dubine. Oči, te oči. Duboke, velike, sjajne, kao ogledalo s ocrtanim likovima pred sobom. Tu su Istok i Zapad istovremeno. Sto rade zajedno? Istoku je da rada svjetlost. Zapadu da misli o mraku. Seljak začuđeno gleda svijet pred sobom.

- Moj Bog? Koji jest. Ime mu znam, karakter, boju, veličinu mjesto gdje boravi? Čemu? Pa to je moj Bog. Kakvo čudno pitanje, gdje je? Zar veličina sagiba svoja koljena pred malenkošću i lavovi strepe pred cijukom miševa? Tko je vidio da se vjetrovi plaše umišljenih cedrova. Ma koliko veliki, libanonski, neslomljivi, vjetrovi nevidljivo prolaze pored njihova plesa ne obazirući se na njihov ponos. Sto je čovjek kad nije savita koljena? Ništa, uvjereno u nešto. Prolazan glupak, zadivljen da mu je nemoć moćna.

Olimp, bogovi, podizanje zvijezda, sređivanje svemira, a onda pijanke, svađe, ljubomore, nevjerstva, izdaje: nenadmašna komedija onih koji sebe zovu mudrima. A tko je pedljem premjerio more i tko stao pored Gospodara kad je zasukanih rukava udarao temelje zemlji? Ni Grci ni Egipćani ni prastanovnici propale zemlje Sinear. Poput glinenih pločica vrijeme je izbrisalo njihovu moć. U preobilnu skladoglasju svereda nada mnom stoji Neizmjerljivi i Neizbrojivi. On mi je Bog. Evo, pred njim jedinim prigibam svoja koljena.

- Ni ne usuđuj se stati pred seljačku mudrost. Ne govori mu daje svemir samo prazan hod slučajnosti. Reći će ti da si odavna izgubio zdrav razum. Neka su tisuće godina među vama, nemoj biti previše uvjeren da ti je nauka ozbiljno sigurna i da si u mudrosti nadišao čudna podzemnog klanjatelja.

- Njemu je spoznaja bila tako ograničena, slikom svijeta zatvorena u krug neznatnosti. Nije znao da je njegovo nebo tek njegova stvorena slika i ništa više. Nije znao koliko je svemir beskrajan, što je sunce, što mjesec i zvijezde, a što kiša, oblaci i vedrina.

- Ti misliš da danas znaš?

- Više, mnogo više.

-I to što vidiš svemir danas mnogo većim i nepreglednijim daje ti pravo da mu oduzmeš dušu i unutrašnjost?

- To je nevidljivo. Nedodirljivo.

- To bi seljaku bilo razlogom da se dublje klanja i žarče moli, tebi je to razlogom da nerazumljivo proglasiš nerazumnim i velikome oduzmeš veličinu jer je sam ne možeš sagledati.

- To je i nadalje samo beskraj nejasnoće. Što joj se čovjek više približi, to joj je nesagledivost veća i tajnovitost tajnovitija.

- To ponovno nije razlog da joj u vlastitoj nemoći oduzmeš dušu. Nešto nadilazi tvoju ljudsku spoznaju, nešto daleko nedokučivije nego si to možeš predočiti i mnogo tajanstvenije od unutrašnjosti gdje sve pokušavaš ljudski prizemljiti. Ma koliko ti htio, nikada ne ćeš izrasti mišlju nad semitsku zadivljenost, niti svim svojim snagama privući Istok Zapadu. Postoje granice suprotnih svjetova. Nitko ih nikada nije spojio, nitko približio. Ne će ni tebi uspjeti. Poslije svih borbi ostaje samo gorčina i muk unutrašnje praznine, poprište praznih ratova, samo s mrtvim duhovima i suvišnom izgubljenošću koja od svoga početka pa do kraja nikada i nije imala svoga smisla.

- Zar je onda uzaludan most na Drini? I Višegrad nestvaran prizemni san?

- Svakako. Ljudi koji su ga gradili odavna su presanjali vremena i vječnost. Ništa se drugo ni tebi ne će dogoditi.

- Svejedno ostaje sve samo materija.

- Materija s unutrašnjom i zacrtanom dušom, velika onoliko koliko joj je dano i onolika koliko je to netko nepoznat htio.

- Hoćeš da budem fra Petar. To je njegov način.

- Na drugoj strani ostaje samo suvišnost: prazna slučajnost nerednih zvijezda ili tvoje prazne duševne oči, nesposobne da vide bilo što, osim ono što im u vlastitoj prepotentnosti i ludoj uzgoritosti dozvoljavaš. U oba si slučaja izgubljen: u prvome jer je svemir izgubljen, a i ti s njime, a u drugome jer ti nevidljiv Pjesnik ne će oprostiti što si njegove stihove, tako lijepo izgovorene, prečuo i nazvao nemogućima. Uzalud tvoja dob i raskorak od trotisućljeća: semitski seljak nadmašio je i tebe i tvoj svijet nepremostivim napretkom. I da je on ostavio svemir bez duše lakše bi mu se oprostilo nego tebi, jer je manje mogao vidjeti i imao mnogo više razloga da pogriješi. Ali u tomu i jest tajna života. Veliko se često naruga bezrazložno umišljenome i ponižava ga njegovim oružjem. Stoga neznatno i začuđuje veličinom, neprimjerenom ljudskoj običnosti, i mnogo puta razumije teške stvari lakše od velikoga i mudroga.

- Kako dalje? Obješen sam između Istoka i Zapada. Kao da mi nigdje nije mjesto. I više nisam siguran, ponovno nisam siguran, jesu li ovo stare misli ili stav sadašnjosti. Nevjerojatno, koliko čovjek ostaje uvijek u istome kruženju. Jednom započeto samo se na različite načine iskazuje iz ljudske unutrašnjosti. A uvijek je ista. Opora bezdušnost svijeta, nekada tako kruto osuđenog samo na vidljivost, nikada i nije otišla iz njega. Danas je samo opreznija, s manje riječi, naoko drugačija, ali zasigurno ista, zasigurno ista. Poslije svega, poslije svih tih misli, razmišljanja, pouka, različitih pristupa stvarnosti i čovjeku, njemu se otima samo jedan, jasan i opipljiv promišljaj: život je apsurd i nema ničega iznad vidljivog.

Tako ostaje za kraj. Sunčana zraka na zastoru, police s knjigama i Dedinje, prokleto Dedinje, bit će posljednje u njegovoj sudbini. Bez obzira što se smrt pričinja kao odlazak, a ne prestanak i što mu je sva unutrašnjost okrenutija nekoj unutrašnjoj tajnovitosti, ispunjenoj očekivanjem nečega velikog, nego li apsurdnosti i misli o posljednjem odbrojavanju sasvim slučajna kozmičkog životarenja. Neka unutrašnjost buči, on nema ništa izvan vidljivoga. Sve je već viđeno. Posljednje slike odnijet će i posljednju mrvu sumnje. Pričinjalo mu se da sada pored njega prolaze procesije seljaka, i da mu se svaki začuđeno pokušava unijeti u lice. Nije ni shvatio da je polako iščezla ona zraka svjetlosti i da su prestale svjetlucave kao zvijezde, satkane od različitih boja i nastale razložnom nepoznatom bolesti i ljudske staračke nemoći. Kao u kakvu skazanju gdje mu je dodijeljena nejasna uloga glumca, neznano glavna ili sporedna, u komadu bez jasna sadržaja i s nekom čudnom namjerom. Bio je nasuprot svemu. Čemu toliki govor o zvijezdama? To je bila tek kratka misao, nadošla samo zato što su mu se poigrali pred očima čudni svjetlaci, nalični igri zvijezda u vedroj noći bez mjesečine. Sada su pred njim i nadviruju mu se u unutrašnjost. Nisu ga ni držali osobom, čovjekom, ljudskim bićem. Kao da su se nadvirivali nad bunar, čvrsto se prihvaćajući rukama za njegov rub, isklesan od kamena bloka, da utvrde što je unutra. Je li to voda ili samo suh zdenac, presahnuo u ljetnoj žegi, nekada bogat vrutak, sada prijevara slična fatamorgani? Je li to zatrovana tekućina, nalična vodi samo radi omame, prije nego li svojom prljavom unutrašnjosti čovjeka ili životinju ostavi bez života?

I on je istom čudnovatošću gledao njih. Raspoznavao ih je po odjeći. Ogoljene sumerske mudrace razlikovao je od indijske crnoputnosti i latinske tunike od odijela tajanstvenih Inka. Bili su različiti u odijelima, ali kao da su svi imali istu misao. Sažalno su ga gledali i čudili se njegovoj nastranosti. Čitav svijet stoji na jednoj, a on na drugoj strani. Čitav svijet diše svojom dušom. On bezdušan, nije kadar ništa promijeniti u krutoći svemira, ostavljena na milost i nemilost materiji. Kad će procesija završiti. Već mu je dosta takva mimohoda.

- Nikada ne će završiti. Dirnuo si se u beskraj nebeskoga reda. Pred tobom je sada da vidiš sebe i njega.

Učinilo mu se da razgovara sa starcem Baltazarom, jednim od trojice Mudraca, otkrivačem čudne zvijezde u prostranoj tajni nebosklada. On se nije dotakao ruba njegove duše. Stajao je nekim neobičnim očima gledajući prema njemu, ispunjen nečim nesvakodnevnim i neobičnim. Mogao mu je iz sjaja očinjega čitati na neobičan način otvorenu knjigu života, siromašnu vidljivom stvarnošću, ali zato napunjenu nedogledom tajanstvene mirnoće, prirođene ljudima koji znaju što hoće i za čime to teže.

Božansko nešto događalo se pred njim. Koja zanosna unutrašnjost čovjeka, neprepoznatljiva u svakodnevlju. Tu su sve one neprospavane noći, uprte u putanje veličanstvenih planeta, umor od zanosa za velikim i jasnim, za čim čovjek nikada ne kreće bez teška razloga. I žed da susretne nesvakidašnjost odsijevala je negdje iz naoko bezdane duše. Na što je ovaj čovjek, Baltazar, mudrac, zvjezdoznanac potrošio svoj život? Sav svoj vijek, do starosti i sjedina tražio je trak zvijezde, kadre iz svedene svemirske bezdušnosti naći izlaz prema nesvodivoj i neograničenoj duševnosti? Što je našao? Radost, oduševljenje, usklik ravan pjesniku kad napokon, nakon sušna razdoblja konačno ponovno pronađe stih prikladan svome traženju. Baltazar je našao Betlehem. Što će naći Ivo Andrić, akademik, nobelovac, književnik.? On će naći Dedinje.

- Ponovno smo na istome. Prokleto Dedinje. Nikako da se od njega maknem.

Ima neka tajna sila, tako ju je sada čitao u očima istrajala starca, sila nagona za nečim nepoznatim. Nije uobičajena i nije posve ljudska, makar sve svoje namjere pronosi kroz ljudsko. Iz neznana razloga zahvaća tek pojedince. Neznano je je li prokletstvo ili blagoslov. Pred oči mu se sjatiše starodrevni likovi ljudi, naučenih da se suprotstave svome vremenu, bez obzira što im je smrt i patnja bila jedini ishod. Prometej pred božanskom kaznom: samo zato što je darovao vatru ljudima. I pored grozne kazne i drame nikada svodive na mjeru prolaznosti, svejedno je morao tako učiniti, uvjeren da je to najviše što vlastitoj unutrašnjosti može pokloniti. Zašto je baš tako morao postupiti? Ili Diogen. Usudio se izrugati najmoćnijega čovjeka svoga vremena, odbijajući ustati iz svoje bačve dok je Aleksandar Makedonski stajao pred njom, prezirući poklon koji mu je u srebru ili zlatu bio nakan darovati. Tko je natjerao Sokrata da umjesto mudre šutnje i ugleda u bogatstvu, izabere protivno: govor o božanskome, važnijem od ljudskoga i čašu otrova, jer njegov govor nije se slagao ni s vremenom u kojem je živio ni s duševnim uzrastom ljudi njegova doba? Tu su Izaija, Jeremija, Ivan Krstitelj, šepavi car Klaudije, znani i neznani kipari, pjesnici, astrolozi, proroci? Svi podjednako nerazumljivi u načinu života, ali podjednaka nagona da ono što su naumili provedu u djelo, ma koliko cijena bila visoka. Krstitelj, na primjer. Izrasti u duhovnog gorostasa iz surovosti Jordanske pustare, ne gledati svoje vanjštine ni udobnosti, ne pomislili na jelo polugladan, ne tražiti odjeću u polu golotinji, ne htjeti tijela raspusne i do divljine zaljubljene princeze spremne učiniti sve što on zaželi, istjerati cara iz Hrama i umrijeti bez suze i straha. Kakav li je to morao biti čovjek kad je uspio nadvladati sva tri kronične napasti ljudskoga trajanja: ne htjeti robovati radi kruha, ne povinuti svoje glave pred silom i ne htjeti uzeti ponuđeno tijelo lijepe, ali zavodljivo otrovne Herodijade? Jednom riječju, svi ti ljudi ostali su na površini povijesti samo zato što se nisu pokorili svome vremenu. Lako je shvatljivo da nisu htjeli nešto i da su zbog toga umirali, ali nije mu jasno otkud čovjeku, otkud takvim ljudima tolika snaga da se tako lako suprotstave uobičajenome stremeći neuobičajenome i ostavljajući ugodnu običnost radi neugodne i nesigurne neobičnosti.

Sada i taj Baltazar. Više mu obraz sliči nekom nadzemaljskom stvoru, tek po vanjskom, tjelesnom izgledu ostavljenom prostoru zemlje, dok mu oči kolutaju za nekim nepremjerenim kozmičkim daljinama i ne zbunjuju se nikakvim materijalnostima oko sebe.

Da može, čini se, već odavna bi odlebdio putem svojih misli, daleko za nepoznatim, daleko, nad zemaljsko, nad ljudsko, nad sve obično, izguljene bilo kakve privlačnosti i zavodljivosti. Ima li išta što ovakve ljude može povratiti u realan svijet i uobičajen ljudski tijek? Čini se, ništa. Nevjerojatnom lakoćom prolaze pored stvari i ljudi, ne zaustavljajući se ni pred lijepim ni pred ružnim, ne bojeći se nikakve sile, ali isto tako ne nasijedajući na ponuđenu ugodnost. Teško je gladnu čovjeku ne uzeti ponuđeno jelo. Teško je isto tako sačuvati svoje dostojanstvo pred silom i moći pred kojom se čovjek ustreptala duha odjednom nade u položaju da kao mlad i neiskusan miš upadne u šape staru i iskusnu, a zlobnu mačku. Još je najteže odhrvati se strasti. Sitost i sloboda u duši nedovoljno izrasloj nad svakodnevicu jedina je preokupacija suprotan spol. Ne ima li išta u sebi, drugačijeg i jačeg od ljudske stvarnosti, bez utemeljenja u idealiziran cilj, ma kojeg usmjerenja bio, čovjek postane ovisan o otrovu strasti. To više nije ljubav, nije tek potreba za nježnim darivanjem igre nekomu drugomu radi uobičajena nastavka ljudske vrste. To je podzemna ljudska deformacija, u pohoti da ude u posjed svakoj ženi ili svakome muškarcu, ako se nedostupni oni svakodnevni, na scenu se dovode oni nestvarni, tko zna odakle izvučeni. Od tako deformiranih, kao i kod najljućih pijanaca, potječe izreka: nema loše žene, kao što pijancu nema lošeg vina. Samo neka je žena: može biti i plastična lutka. Samo neka je žena. Može biti najgora splačina, otrov, katran. Samo neka je imenom vino, rakija, konjak. Othrvati se strasti vlastite naravi, pohotnije što je čovjek prizemniji i duhovno prazniji, jest stvarno umjetnost nad umjetnostima.

Da Baltazaru ponudi komad kruha, tako gladnome i izmorenome od očekivanja neočekivanog. Da mu zaprijeti smrću ne primiri li se i ne prestane lutati za nečim što nitko nikada ne će nazvati normalnim. Da mu, sada već ostarjelu, ponudi ženu, djevojku, da ga navede na strast i obnovi u njemu davno zaboravljena čovjeka. Uzaludno. Starčeve oči govore da je to već nemoguće. Neka se kaže daje čovjekova promjena moguća sve do posljednjeg časa života, Baltazarov je obraz, prožet nekom unutrašnjom svjetlosti i zaboravljene uobičajene boje, primjerene uobičajenim ljudskim stvorovima, gotovo potvrđivao da je o promjeni uzaludno govoriti. I da se skupe sve sile svijeta, da se svuku sve žene zemaljske, da je Baltazarova usna već od gladi usahla, a pred njom stoji izobilje, svejedno će taj produhovljen izraz očiju ostati takav kakav jest.

- Bog je stvorio vrt, Eden. Dao je stabla, ptice i životinje od početka čovjeku na poslugu. Ne gledaj u nebo. Gledaj plodove oko sebe i živi, ne izigravajući luđaka.

- Odstupi. Eden su ljudskim jezikom ljudi ispričali. Meni je gledati duboko u pričama. Nevidljiv me trak goni dalje.

- Bog se zaustavio na granici jednoga naroda. Izabrao je i podijelio narode na prosvijetljene i pogane. Vladarska je palica dana da se svijet umiri u sili.

- Jao narodu koji svojata Boga. Nema granica, nema naroda, nema ljudi kadrih zatvoriti Boga u svoje granice. Znate li, budale, koga zatvarate? Neizmjerljivo, nedokučivo, nepredočivo, vidljivo tek po svome djelu pred mojom sviješću, zar da ljudskom voljom zavezujete. Ne budite smiješni. Ostavite me da gledam, da gledam u beskraj.

- David je trebao ženu. U osamdesetoj su mu godini darovali priložnicu. Kad više nije mogao ženu ljubiti, umro je, jer je snaga života iskazljiva mjerom žene.

- Bio je točno to što ste vi. Vidio je svjetlost, ali za njom nije znao hodati. Gdje li ste vidjeli da se proroci zaustavljaju radi žene? Odstupile od mene. Meni je zaboraviti ljudsko, a tragati za božanstvenim.

- Bože, kakva je to sila?

- To se ne može razumjeti. Govor je o vrijednosti. I stari govor prošlosti: gdje ti je blago, tamo će ti i srce biti.

Svakodnevno se dogadaju ljudi i neljudi. Zemlja ne razotkriva svakome svojih tajni, a nebo još manje. Oni očiju okrenutih zemlji i ne mogu biti drugačiji: sanjaju o tomu da dobro jedu, da se dobro obuku i da se dobro ižive. Oni očima okrenutih nebu i ne vide ono pod nogama. Ponese ih nepoznat zanos i odvede daleko od stvarnosti, povede ih u snove, nedovršive i neisanjane kao što je neisanjiva ljudska tajnovitost. Tek kad zapnu za kakvu zemaljsku nevolju, shvate da su još ljudi i da su tu pored zemlje. Dva svijeta, ništa više. Sila ne postoji. Sve je to tako čovjeku prirođeno. Baltazar se hrani nečim nevidljivim, odijeva se isto tako nevidljivim i uživa u nevidljivome. Nema nikakve razlike.

Učinilo mu se da se starčev pogled pokrenuo. Pogled, dosad zagledan u beskraj nebesa i zvijezda, pokrenuo se kao svjetlost velikih zrcala. Prepao se gotovo od sjaja. Sada kao da sebe može vidjeti u njihovu sjaju.

- Kakvo je tvoje mjesto? Zemaljsko ili nebesko? Jesi li ti prvi ili drugi svijet?

Starac nije ništa rekao. Pita li on to sada samoga sebe? Uzaludno, pa on zna da čovjek sam sebi ne može postavljati pitanja i istovremeno davati odgovore na njih. Bude li glup moći će: svaki će odgovor biti točno onakav kakav on želi, a ne onakav kakav bi odgovor uistinu trebao biti. Gledajući sada promijenjen starčev pogled, videći sebe u njegovoj blistavosti gotovo cijela i takva kakav jest, povratio se u prošlost, sjećajući se davnih rasprava iz mladenačkih dana, dok se danima i mjesecima, prepušten besposlici praznika družio s fra Petrom i ostalim srebrnobosanskim "ujacima". Bila su to vremena za nezaborav, toliko puna i zanosna, sa svakodnevnim iznenađenjima i nikada začahurena u same sebe. Toliko bi puta ostao na večeri, jedući već što fratri imaju, a onda do dugo u noć slušao, samo slušao, nešto čemu dosega nije mogao lako dokučiti. Ujaci izgledaju jednostavni i priprosti, ali tko ih dovoljno ne poznaje vrlo lako zaluta i ništa ne razumije. Čudo je u gotovo svakome fratarskom razgovoru, da započne o tužnome, a završi u lakrdiji i da započne banalnome, a onda ode u sveto i nedokučivo. Nerazumljivi kao i Baltazar, lako varaju, pokuša li ih čovjek vidjeti prvim i nedovoljno opreznim prosuđivanjem. Ispadnu smiješni, nedovoljno naobraženi, tupavi, zaostali, nalični svome narodu u svemu pa i u načinu razmišljanja, ali prevare upravo u konačnome. Sva su vremena pored njih prošla, a oni su ih nadživjeli. Tisuće ih je nevolja lomio, ali ih nije slomilo. Na njih su ustale sile, ratovi, zatočenja, ubojstva, poniženja i sve vrste ljudskih nepogoda. Prošla su silna carstva, prošle nevolje, ugasile se sile, propale ljudske namjere, a fratri jednako tu, jednako živi jednako nerazumljivi.

- Što ima u njima takvima? Pitao se svemoćni turski sultan. Kruha nemaju, odjeće nemaju, moći nemaju, hvale se bijedom i zavjetuju se sirotinjom, a ne možeš im nikada i nigdje stati u kraj. Pusti ih neka hodaju. Što ih više tamaniš, to sve brže niču.

- Tajanstven je to soj ljudi. Pisao je francuski general svome caru Napoleonu. Ne sliče na uobičajene katoličke svećenike. Nema na njima sjaja ni moći, nemaju ništa za što bi oko ljudsko moglo zapeti, nemaju ni kruha ni ruha, ne znaju ni što će sutra s njima biti ni koja će ih strana udariti. Ali ne stupaj s njima u rat. Sve su ratove dosad dobili jer su uvijek uspjeli ostati ono što su uvijek bili. Želimo li ovladati Bosnom i želimo li se približiti Bosni, sprijateljiti nam se samo s tim čudacima. Ne znam zašto, ali oni su Bosna. Divlji, nezgrapni, trpki kao klima i hladnoća, ali jedini što određuju sudbinu ovih prostora. Uzaludno drugi prijatelji i neprijatelji. Od njih započinje i u njima se dovršava sudbina zvana Bosnom.

- Da mi se kako prikrasti, pa skrovito poslušati razgovor kad ga fratri povedu o božanjstvima poslije obilna jela i pića. Vjeruj mi, ima se što čuti.

Tako su govorili počesto seljaci u mjestima gdje bi ih imao priliku susresti i poslušati njihovu seljačku tajnovitost i želje.

- Ma kakvi razgovori, kakva mudrost, fratri kao fratri. O čemu bi ljudi mogli neobično govoriti? O ljudskome, fratarskome, svejedno.

- Mlad si ti još. Dok ti brkovi ne posijede ne ćeš znati što se krije ispod fratrova namigivanja. Budi mudar koliko hoćeš, kad god budeš mislio da ti je sve rastumačeno, fratar će ti izmaknuti. Zato, vjere ti, misli što hoćeš, a ja ti ponavljam: želja mije najveća slušati kad fratri poslije ručka govore o božanstvima.

S druge strane, ponovno ga sjećanje na takve događaje godinama nije ostavljalo ravnodušnim. Ipak je u svemu banalnom ostajalo nešto neobičnoga. To ga je iznenađivalo do dana današnjega. Je li fratarska običnost sličila zemaljštini Baltazarovoj? Imali su seljaci pravo. I kad se sasvim pričinja da je govor o običnoj ljudskoj stvari, na kraju uvijek izmakne nešto što se ne da zatvoriti u ljudsko. Stara slika, uspomena iz prošlosti, na lik fratara po večeri u razgovoru, sada spojena u neki čudan izraz zamišljena biblijskog mudraca, ponovno u svezi s njegovom stvarnošću. Sve jednostavno, a ponovno, ništa baš posve jednostavno.

Sjeća se: zasjeli fratri, gvardijan izmolio molitvu, nekoliko minuta mira, pogled što je u zdjeli, a onda, kao i uobičajeno, razgovor. Kapelan fra Anto, po običaju, zakasnio.

- Za vas mlade nema više nikakva reda, mrmlja fra Petar. Da možeš, okasnio bi i umrijeti.

- Da vi znate barem zašto je zakasnio, dobaci drugi fratar, više sam znatiželjan nego što mu je stalo do kapelanove obrane. Neka kasni, čovjek imao posla.

- A vi stari mislite da je čitav svijet u redu kad prispijete u sedam na večeru. Hajde, bolan, eno sve stabla ne će više listati kad vi sve tako odredite.

- Red čuvaj i red će te čuvati.

- Dosta više, nemojte svakakvim razgovorima sablažnjavati ovoga mladića.

- Samo se budala svačim sablažnjava. Pusti mladića na miru. Nije bedast da ga baš ti možeš sablazniti.

- Pazi što govoriš. Po običaju, od tebe ni jedne pametne.

- To je prava riječ. Gdje si ti vidio da pametni igdje uspijevaju. Nadi mi iti jednoga pametna čovjeka daje ikada išta uspio. Svijet su uzdržali ludi, od pametnih nikakve koristi. Oni nigdje ne kasne, uvijek se lijepo ponašaju, stalno biraju društvo i uvijek zakasne umrijeti. Da barem u tome ne okasne.

- Opet bedastoće. Može li u povijesti ove Provincije proći iti jedna večera, a da čovjek ne čuje toliko bedastoća? Podignite razinu jednom barem tim vašim razgovorima.

- Meni je fra Nikola podizao razinu. Od svega što sam iz prirodopisa naučio od njega jest to da sam glupi konj, a povišena razina vidi mi se još na ušima.

- Malo sam ti ih istegao. Sto te nisam uredio, dok sam mogao. I ne vrijeđaj konje. Više je vrijedio rep moga dorata nego ti sav.

- E ljudi moji, tek sada mi je jasno, zašto su ti uši tako klempave.

- Konačno daje i tebi nešto jasno. Pazi samo da se ne dogodi kakva veće nesreća. Požar, tako, od tvoga paljenja.

- Svaku večer isto. Dajte ljudi malo mira, čovjek bi htio nešto reći, a vi mu nikako ne date doći do riječi. Daj ti nama, fra Anto, kaži što je nova u župi? Znam te ptico, nisi ti slučajno zakasnio. Previše si ti mudar da bez razloga zakasniš na molitvu, a i na večeru.

- Ja mudar. Ne laskaj. Pa sva braća javno i tajno govore da smo ja i fra Serafin ludi.

- Ti sebi govori što te volja, ali moga imena da nisi izustio.

- S istinom se mora suočiti. Takva je kakva jest. Volio bih da je drugačije, ali nema mi druge. Kad ti dva kažu da si magarac, požuri kupiti samar.

- Ima ovdje i gvardijan štogod upamtiti. Za slijedeći kapitul. Tako, neka se ne zaboravi.

- Baš velik razlog za zabrinutost. Misliš da je meni važno gdje će me premjestiti. Kaže pijevac da su sva dvorišta ista, ako ima smetlišta.

- Bit će ti važno.

- Poštovani oče, vi tako mislite, ali ja ne mislim. Meni je svugdje dobro. Vama je bilo uvijek loše jer ste uvijek mislili da ima više. Meni je dobro gdje god dođem, jer sve svoje sa sobom nosim.

- Tako je govorio i onaj razvratnik. Sada su za njim deset repina.

- Rekli mu da se oženio. Jake stvari. Svakome tko može dva mjeseca izdržati tamo gdje su njega poslali Provincija mora odobriti tri žene. Ko da je lako na njegovu mjestu služiti svetoj majci Crkvi katoličanskoj. Ne zna se jesu li gori muslimani, pravoslavni ili s oproštenjem ono naše šake jada. Svi jednaki, Bože mi oprosti.

- Ne vrijeđaj, da ne bi pala krv.

- Oprosti, nisam se sjetio da si se ti tamo rodio.

- Nisi se ti sjetio! Znaš ti gdje se belaji legu. Tko te ne zna puno bi za te platio.

- Ljudi moji, prođe večera, a vi mladu čovjeku ne date nikako doći do riječi. Ima nešto osobito. Da nije osobito, već bi on sve ispričao. Te bio kod ovoga, te susreo onoga, te rekli mu ovo o fra Nikoli, ovo o fra Iliji, ovo o gvardijanu, ovo o župniku. Slutim nešto jako važnoga.

- Ima nešto, ali ne smijem kazati.

- Nisi se ti bojao ni kad si bio derište. Što sada to igraš?

- Da sam ja vas slušao, gdje sam mogao biti. I bolje da vas nisam slušao.

- Znao bi sve latinske deklinacije i konjugaciju perifrastičnu.

Dobro sam ja to upamtio. Fra Serafine, ispravite me ako što u nastavcima krivo rečem. Dakle: Tuus kapus uskus est, tuus glavus širokus est. Ergo, non odgovaratur.

- E to nije samo latinski. Vidim ja, filozofija je tu. Silogizam, pravi pravcati.

- Treba vas u posao, u posao. Besposlen pop jarce krštava.

- Blasfemija, ljudi, blasfemija.

- E ti se" ujače" sablaznio. Znam ja sve. Sve su meni ispričali. Kad ste vi bili naših godina. Sto ste vi radili? Tko je vama u kraj stajao? Sva vas rimska Rota nije mogla uloviti, a kamo li tkogod u Bosni kršten.

- Ja sam samo do neke mjere. Ovo je davno prelilo sve kace.

- Opet se otišlo od teme. Daj fra Anto, novosti

- Ljudi kad ste već kod teme, zvao mene neki dan fra Ilija da mu održim duhovnu obnovu u župi. Kažem mu, tema: o čemu je tema? Kaže, ma bolan kakva tema, tri puta spomeni Boga, ne zaboravi svetoga Ivu i Antu, kad spomeneš đavla, tri puta zatabaj nogama i eto ti.

- Nije tebe fra Ilija zvao. A i ne će, dok si takav. A i ne će, dok je fra Ilije živoga.

-Pustite ga. To on samo da ne reče. Ljudi moji, ima nešto vrlo važnoga.

- Nema.

- Ima.

- Može li se narediti. Pod posluh. Gvardijane, ima li u tebe kakve vlasti?

- Ne sluša on nikoga. Što je gvardijan? To je nekada nešto značilo. Dok je fra Petar bio gvardijan, nešto se i moglo. A danas? Nitko nikoga ne sluša.

- E, dok je fra Petar bio živ. Ali nije više, na radost.

- Razbojniče mladi. Govori što te volja, ali bojao si me se i bojat ćeš me se i kad budem tri dana mrtav.

- Nije ni čudo. Koliko si me puta kao daka namlatio. Još mi se masnice vide.

- A što si pokrao duhan, zapalio sijeno, obojao konja crvenom farbom. I još, hoćeš li još?

- Hoću ljudi, novosti. Stanje je napeto. Nastavi li se tako dalje, trojici će večeras od uzbuđenja pasti kap. Fra Anto, spašavaj, ako Boga znadeš. Pomrijet će braća od nestrpljenja.

- Nema ništa.

- Ima, znam te.

- Ne smije se. Nije baš pristojno.

- Ne ćeš ti čistunca. Sto može biti gore od onoga što si pred tri večeri otpjevao? Gori si od cigana. I oni znaju mjeru.

- Nije za šalu. Bolje ovako kao i do sada. U ozbiljnim vremenima, najveći je grijeh biti ozbiljan.

- Oho, neka nova mudrost. Otkad si ti za ozbiljna vremena?

- Dosta, govori jednom.

- Ozbiljno vam kažem da stvar nije za šalu.

- Ne komedijaj. Kakva je to sada stvar o kojoj se ne može tako govoriti za večerom?

- Može za večerom, ali nije za neozbiljno.

- Župniče, recite molim vas, vašemu pomoćniku da nas više ne drži u neizvjesnosti.

- Novi zapadnjački pastoral, najnovije latinske pastoralne smjernice upućuju sve pastoralce na suradnju bez vlasti i titula. Mome kapelanu ne mogu naređivati, nego samo savjetovati.

- Jaki pastoral. Ajme Crkvi kojoj takvi služe. Sve ste okrenuli naopako. Pošten se svećenik ne može više snaći ni na vjeronauku, ni u sakristiji, a o novim knjigama, Bože mi prosti, nije časno ni govoriti.

- Jest, jer kad vi stari odete, ništa više ne će ostati.

- Ne skreći s teme. Fra Anto, da čujemo.

- Ništa osobito. Bio sam kod Joze gore u brdu, iznad rudnika. Zadržao me, ispričao mi nešto o jednom mladiću iz rudnika.

- Je li mu se što dogodilo? Da nije stradao?

- Ma kakvi. Obrnuto. Nikad zdraviji.

- Dalje, bolan, dalje.

- Taj momak, nije baš ni momak, mlad čovjek, oženio se ima već pet godina. Momčina, ko od brda odvaljen. Znate da dolje u rudnik silaze mnogi iz naše župe. I on silazi već godinama. Znate i tko je gazda od rudnika.

- Znamo znamo.Tu smo, dakle.

- Znate i da je gospodar stariji čovjek.

- Znamo, znamo.

- Znate i da taj gazda, slabo govori hrvatski.

- Znamo, znamo.

- Znate li da on puno toga ne čuje, ne vidi, niti vjeruje. Osim kad šuškaju novčanice ili se broje kakvi zlatnici.

- Znamo. Jedino ne zaboravi fra Iliji donijeti redovinu.

- Škrtica bezbožna.

- Znate li vi da taj i takav srebroljubac, u fra Iiijinoj župi ima veliku kuću, a pred kućom lijepo iskopao bazen, te se u njemu nikada ne kupa.

- Tko se kupa?

- Žena.

- To žena. Reci raspuštenica. Trebalo bi je protjerati prije nego nam iskvari ovo ljudi.

- Tu sam vas i čekao. E, vidite. Ta i takva žena, kojoj muž ništa ne vidi, ne čuje, niti u što vjeruje, pokupila iz rudnika našu momčinu, oprala ga, obukla, stavila za kućnog majstora, namazala i...

-I...?

-I onda vratila u rudnik.

- Kako vratila? Zašto vratila?

- Eto zato. Čovjek radio sve što je od njega tražila. Tražila da počisti dvorište, poreže ruže, da se brine o kući, sobama, da pregleda i pogleda sve što se popraviti dalo.

- A tamo se mnogo toga ima popraviti.

- Mora. Znaš koje je tamo bogatstvo.

- Ne pometaj. Čovjek sve to radosno napravio, jer je bolja plaća, a ne mora se silaziti u rudnik. Ali radost kratko trajala. Kad je gospoda sve tiho pripremila, skinula ono krpa sa sebe i našega momčinu da će u ruke...

- Stidi se. Mogao bi ti i kraći jezik imati. Nisu ovo razgovori za fratre.

- Ozbiljno vam govorim. To pričaju svi rudari.

-I što se onda dogodilo?

- Čudo. Čovjek gospodu uhvatio za ruke i udaljio je od sebe. A onda ko najbolji svetac, lijepo i mirno rekao: Gospodo, kad danas dođem kući što ću reći mojoj ženi. I kad sretnem gospodara koji mi je dao posao kako da mu pogledam u oči?

-I...?

- Ništa. Gospoda ga poslala nazad u rudnik. Sad ga dolje rudari pitaju kako je u bazenu.

- Svetac, to je svetac. Takvih nam ljudi treba.

- Istina, fra Petre. Ali sva čaršija priča o tome.

- Što govore?

- Jedni ga hvale na sva usta. A grupa momaka zaprijetila da će ga ubiti, jer da je za sva vremena osramotio muški rod.

- Aj, razbojniče. To si ti nadodao.

- Nisam, vjerujte mi. Jedino ne znam, morat ću pitati koga starijeg, pametnijeg.

- Znam što ne znaš.

- Što ne znam?

- Ne znaš na koju ćeš stranu. Ne znaš bi li se čovjeku divio što je bio kršćanin ili bi se priključio ko kakva stara momčina u obranu poljuljana muškog ugleda.

- E ovo je već previše. Ovi se razgovori ne mogu više slušati.

- Ujače dragi, vrijeme je da pođete na počinak.

- Jest vala, ama neću. Ako ja ne popijem rakiju, popit ćeš je ti i takvi, pa sutra ponovno od vas ne će biti moguće živjeti.

- Eto vam vidite. To je narod koji smo mi odgajali. Što će donijeti vaš novi pastoral? Hoće li vaši biti takvi? To je junačina.

- A čiji su oni drugi, što brane momačku čast?

- U svakom žitu ima kukolja.

- Ne zna se je li više žita ili više kukolja.

- Dok ti ostariš ne će se ni znati što je to žito. Ajme Crkvi kad spane na takve stare momčine.

- Imajte povjerenja u Gospodara svemira. On čini nemoguće. Stoga će i od vas štogod učiniti.

I tako večer za večeri prolazi. Zajedno. Tužni. Radosni. Nepredvidivi. Uvijek izokrenuta očekivanja. Sve što se događa, postaje nerazumljivo, bilo ono radosno ili tužno, jednostavno ili zamršeno. Nešto čudno od života, vidljivo i jasno u takvim ljudima poprimi oznaku nejasnoga i nedovršiva. Najveća moralna pitanja rješavaju rugalicama i najveće rugalice okreću u moralne probleme. I sve neupadno. I sve kao slučajno i nehotice. Kao da se u njima nalazi duša Baltazarova. Nikako da ih prizemlji iako djeluju kao da su najdublje u zemlju ukorijenjeni. Razumije njihovu prisutnost i osjeća njihovu različnost od običnoga i uobičajenoga, ali njega kao da ne umiju dodirnuti unutrašnji svjetovi, proroka, pjesnika, osobenjaka, punih u unutrašnjosti nečega njemu nevidljiva i nerazumljiva. I sada, dok ga tako čudno gledaju oči biblijskog starca Baltazara i dok on gleda u njih kao u čudna i nerazumljiva ogledala, dotle mu se iz dubina nižu slika za slikom nečega njegovog, uvijek između dvije krajnosti. Jedna pokazuje nadnaravnu težnju da se u životu nešto velikog i neprolaznog dogodi, a druga mu ostavlja sjenu vidljivosti, nesposobnu da nadvisi životni smisao izvan već viđenoga i da mu dopusti tračak nade u nečemu drugom, različnom od smrti. Sve, sve je uzaludno. Toliki dobri ljudi, tolika nauka, tolika mudrost, sve kao na pladnju ponuđeno. Njemu nije dano da išta od toga poprimi. Ostaje tek kruta realnost: bezdušna svijeta, ostavljenoga samome sebi, polako s njime umire. Dedinje ostaje njegovim životnim dosegom.

- Dano je, ali dok je nuđeno, nisi ni htio uzeti. Druga strana života ostavila je veći utisak na tvoju mrtvu dubinu. Jesi li živ? Crna ruka ima moć, ali nije u svemoći. Ni sve kamo si posegnuo nije bez granice. Velike proročke oči, slijepe za svijet pred sobom, mogu vidjeti nazrutke drugih svjetova. Dano je tebi koliko i drugima. Još više. Ne govori stoga da nisi vidio.

- Kako živio, tako i obršio, rekao bi seljak iz njegova kraja, kad čuje za sudbinu sličnu njegovoj.

Kamo da se on okrene? Baltazar je obasjan u svoj svojoj težini životnoj nečim čovjeku nerazumljivim. Da bi se to moglo vidjeti potrebno je istančanim unutrašnjim očima pronaći vid, kadar uhvatiti podražaje vanjskim očima nevidljive svjetlosti. Tu su svjetlost i rasvjetljenja mnogi oko njega vidjeli i doživjeli. Njemu je bila duboko skrivena. Je li tomu sam skrivio? Možda.

Tako nakanu unutrašnje svjetlosti nikada nije vidio, nikada se od nje nije daleko ni pomakao. Čini se da se dosad više zanimao upravo za takve ljude i sudbine. Je li istina da se istoimeni odbijaju? Vjera drugih kao daje tako dobro pristajala uz njegovu nevjeru. Istinito. Možda stoga da kontrast bude jači. Jer bez mraka nema svjetlosti, niti bez mržnje ljubavi, niti bez zla dobrote. Neznano je samo što njemu više znači. Ima li stvarnost koja može određivati sudbinu? I zašto su drugi drugačiji od njega?

- Možda zato što si dopustio da zbog kruha od tebe naprave najnižeg roba. Možda zato što si dopustio da ti bogovima najprije postanu zlatnici i tajanstvena moćnost Karadordevića dvora, poslije zamijenjeni zmijskim osmijehom Josipa Broza, do danas ne znajući kojeg je tipa ubojica i dokle je njegova prljava stvarnost duboko doprla. Možda zato što nikada nisi bio kadar uteći od strasti. Ne ćeš priznati, ali ti je nepojmljiva moralnost seljačka, rođena iz pravednosti tvoga naroda, kadra da strast ostavi radi dobrote. Ništa od svega navedenog ne bi lako ostavio. Zato su ti i oči zatvorene i zato nema traka svjetlosti sposobna da ti ude dublje u dubinu. Izbor je trebalo davno napraviti. Dok se kalila duša Baltazarova i umorne noge tragale za zvijezdom tvoja se prepustila ropstvu, poštivanju sile i trčanjem za suknjama. Sada, kad je dob od završetaka svatko ima svoj dio: Baltazar je našao zvijezdu, ti si našao svoje. Što su vam ciljevi bili različni, to je samo stvar vašega odabira.

Vremenom tako provedenim pred nekom tajanstvenom duhovnošću starca iz dalekih prednovozavjetnih vremena, stvorena kao da je tek unutrašnji odražaj njegove duše, u njemu se otvarao novi niz nejasnoća, većih, što je više ulazio u nestvaran tijek gotovo smrtnoga zanosa. Za njim ostaje djelo, pismo, prodor u ljudsku dušu, ostaje zapisana ljudska mudrost i pokušaj da se svijet razjasni i razotkrije u svojoj tajanstvenosti. Kako da ostane duša njegovu djelu, kad on duše ne vidi? Tko će i zašto sačuvati njegovu misao, njegovu raspravu o ljudima, o Bosni, o fratrima, seljacima, o vremenima i nevremenima? Ta sve je isto, sve je samo materija i nema duše. Odakle da udahne dušu on, koji u nadnaravno ne vjeruje? Ili je to samo tek nerazumljiv govor čovjeka koji tvrdoglavo ostaje pri svome, bez obzira na sve ponuđeno, samo zato da ne bi morao odstupiti od zacrtana života. Takvim se mislima bavio dok je kolona nadnaravnih duhova polako prolazila pored njega. Sve zanosniji od zanosnijega: produhovljena lica uprta u nadnaravnost i prožeta nečim tajanstvenim. Baltazar je već otišao u gomili, ali svejedno je svaki lik njemu naličan. Da li da i on korača s njima i za njima? Ne, on stoji. On je nešto suprotnoga, on ne pripada takvoj vrsti svijeta. Njegovo je lice tek tvrda zemlja, hrpa vješto spojenih molekula, usitnjenih do nevidljivoga, ali svejedno samo vidljivo i ništa više. Ovi što prolaze kao da se u njemu zagledaju u putokaz. On im je upozorenje kamo ne smiju skrenuti, žele li sačuvati sjaj nadnaravnosti na obrazima i ostati produhovljenih očiju punih nečega tajanstvenog. Oni su obučeni duhovnim. On je razgoljen do krajnje granice i nema ništa na sebi, poput cara prevarena za svoje novo, carsko ruho.

- Kako je ime dječaku koji će povikati daje gol?

- Nikako. O tomu neka se šuti.

Iz gomile se izdvojio nepoznat fratar, ujak, negdje iz davnih sjećanja zapamćen samo kao lik. Gledao ga je dubokim, prodornim očima. Bilo je kao daće se zastidjeti od takva pogleda.

- Zašto si takav? Izdao si svoj rod, vjeru, Bosnu. Hoćeš biti nešto drugo, a sam si odavna naučio da se to ne može. Tvoje je mjesto znano, svi znaju tko si bio i što si sada. Samo ti to ne znaš iako bi jedini ti to trebao znati.

- Nemojte sada o tome, molim vas. Nije sve tako kako ljudi govore. Ništa nije jasno ni određeno, ništa nije posebno tako da se ne može promijeniti.

- Zašto šutjeti. Radi straže? Ovih nekoliko prokletih masonskih njuški kojima si do jučer služio i koji su ti dali sve osim tebe. Sad će ti uzeti i to. Čim umreš pokupit će ti najprije rukavice, zatim papire, zatim imovinu.Sve ostalo već su ti davno uzeli. To što su ti dali sada će i uzeti. Samo više nikada tebe ne će vratiti.

- Nemojte o tomu, molim vas. Nije vrijeme.

- Vrijeme je. Nikada nikakvih drugih vremena ne ćeš imati.

Ljutit ujak samo ga je još jednom prodorno pogledao do u

dno duše i nastavio, odmahujući rukom, pratiti nepreglednu kolonu zanešenjaka.

Odakle samo izviru? Ne bi se reklo da u svijetu ima toliko produhovljenjaka. Činilo se da je masa neodređena i nepredvidljiva. Ima ovdje mnoštvo neznanih, duše gotovo jednake najvećima. Odakle ta promjena? Nisu svi ovi proroci, pjesnici, slikari, književnici. Neznan glas sada je razgovarao s njim dok je gomila dalje prolazila. Suprotstavljao mu se jasnom misli o svijetu i životu.

Umjetnost nije samo to što vi umišljeni i veliki dozvoljavate da bude. Ona je dubok duševni poriv i dana je svakome čovjeku podjednako. Da nije tako zar bi Stvoritelj svijeta bio pravedan.

- To nije istina. Umjetnici se rađaju. I veoma su rijetki.

- Umjetnici nisu rijetki. Umjetnost je znati orati, kopati, sijati, diviti se lijepome, ponizno dozvoljavati da pripadaš drugima i još poniznije prihvaćati druge, umjetnost je biti zaljubljen i dozvoliti da drugi u tebe budu zaljubljeni. Svi ovi ljudi stekli su svoju dušu zato što su našli pristup nadnaravnome i jer su znali biti umjetnici.

- Ne mislimo o istome.

- Mislimo. Samo što si ti stavio granice. Tebi je jedna pjesma umjetnost, a njiva nije. Tebi je jedna slika umjetnost, a radosna duša djeteta koje se nečemu divi nije. A menije umjetnost jedno i drugo. I vjerujem da se iz svake životne stvarnosti može naći način za lijepo i plemenito. Kad tako počneš usmjeravati svoj život, život te obdari ljepotom i tamo gdje joj se najmanje nadaš. Ti toga nikada ne ćeš dokučiti. Zato će vrata duhovnosti za te ostati trajno zatvorena, a tvoja zemlja ne će nikada nadrasti vlastito kamenje, paprat i groblje. Tebi je čudo odakle snaga Diogenu da se suprotstavi Aleksandru Makedonskom, zašto je nesmotrenim sukobom Krstitelj ostao bez glave, zašto je tisuće takvih, a ima ih koliko hoćeš, umjesto pristojna života izabralo smrt. To je samo tebi čudno, ali ne i njima. To što ti nikako ne shvaćaš, oni su shvatili. Znali su vrijednosti. To je bila njihova umjetnost. Zato ih vrijeme ne će zaboraviti i njihova duša ostaje neprolazna. To ne možeš razumjeti, ma kakvim se imenima i doktoratima kitio. Vlastitom krivnjom oduzeto ti je vidjeti dubinu, kao što je škrtu lihvaru oduzeto vidjeti u životu išta drugo osim vrijedne novčanice. Ljepota je tu i nije kriva što je škrtac ne vidi i ne osjeća. Duhovno i nadnaravno su tu posvuda. Do tebe je ako ih ne vidiš i ne možeš shvatiti.

- Tko mi ih je oduzeo? I kako mi ih je oduzeo?

- Ti sam.

- Kako?

Da si rekao nekoć u Grazu da ne ćeš nikomu duše prodati za komad kruha, danas ne bi imao tako puno kruha, ali bi imao dušu. Da si rekao Karadordeviću da je ubijanje moralna pokvarenost, završio bi u grobu, ali bi imao dušu. Da si želio razlikovati laž od istine i onda kad si radi istine mogao umrijeti, umro bi, ali bi imao i sebe i dušu. Da si i Brozu stao na put i da si mu neke stvari razjasnio, sada bi bio mrtav, ali te ne bi mučile sumnje ovakve naravi. Eto, u tomu i jest razlika između tebe i nadnaravnoga. Nije Krstitelj velik zato što mu je netko poklonio veličinu, nego stoga što je sam narastao u velikana. I nitko te nije vodio, sam si sebe vodio i sam si birao životni tijek. Previše si mudar da to ne bi vidio, a previše i slabić da bi to javno priznao. Znaš dobro što je takvima pripravljeno: budući da nisi ni vruć ni hladan nego mlak, ispljunut ću te iz svojih ustiju.

- Neodređenost, samo neodređenost.

- Određenost, gospodine akademiče, samo određenost.

I ponovno prazan hod, praznina. Dokad? Do nekog novoga lika. Prolaze tako, prolaze nebesnjaci s nogama utemeljenim u zemlju. Njih vrijeme ne zaboravlja. On ostaje samo slijepim promatračem. On je samo putokaz: da ne zalutaju od svoga puta, da ne skrenu na stramputicu. Da nije njega, takvoga, ne bi se jasno moglo vidjeti što je to ideal, što jasna ljepota, što čovjek neba, a što čovjek zemlje ostavljen da čeka povratak u ništavilo kamena, iz koga je slučajnoj igrom svemira ponikao i u nju se istom igrom vraća.

Prolazi gomila zanesenjaka. Njemu kao daje sve već rečeno. Nikakva lika više da na njega svrati pažnju, da ga pozdravi, prozbori, da ga pohvali ili da ga pokudi. Nikoga više. On je bio nešto drugo, suprotno, nešto iz vidljivoga otesano i ništa više. Kad dovrši crv to što su davno započele nevidljive bakterije, hoće li ostati iti spomena? Nevažno, jer je svejedno u kojem je materija obliku. Svejedno je je li ona čovjek, kamen, prut na vjetru, žaba, riba, zrak ili oblak. Svejedno je. Sve je to ista tragika igre u slučajnosti. Ništa više.

- A tvoje djelo, otela mu se misao.

- Podjednako svemu. To je krik čovjeka, nemoćna da išta promijeni. Moje je djelo moj krik. Koliko će ga vrijeme upamtiti? Malo ili puno. Svejedno. Sanjao sam o lijepome tek. A njega nema. Neka prolaze gomile. I one su samo nejasna igra moje unutrašnjosti. Kad nestane mene, nestat će i svega unutra. Neki će novi crvi prenositi neke druge bakterije, za neki drugi život, ili za neku noviju smrl.

- I pored toga što ti se sve vrijeme pričinja da ne nestaješ, nego se pripremaš za nepoznat odlazak?

-I to je samo privid.

-I pored toga što ti je darovan umjetnički talent tako vješto dopro do u dubinu čovjeka, nikada tebi nalična i prebogata tajnom duhovnošću i osjećajem za nadnaravno?

- Bez obzira na sve.

- Nema ništa izvan čovjeka?

- Ništa izvan čovjeka. Samo vidljiva igra, još nerastumačena, ali igra. Uzaludno se zalijećati za nevidljivim. Ono izgleda prisutno, ali to je samo igra. Okrenimo se čovjeku. Sve što imamo već je u nama. I uzmimo što nam se daje.

- Tko daje?

- Igra molekula u nevidljivu smislu materije. To je sve što vidim.

- Zaista, malo se vidi. Zapravo ništa.

Tako se povlačio u misao dok je neznana već grupa duhovnjaka mirno i dalje prolazila. Nikoga da prepozna. Ipak se naglo iznenadio. Prolazio je njegov sarajevski poznanik, glasoviti Teški Radnik. Začudo sasvim ozbiljan, kao nikada i gotovo nepredočivo stvaran. Zvao gaje imenom. Pokušavao je dati znak. Trudio se svim silama svratiti na se pažnju. Teški Radnik naglo se izdvojio iz grupe, iz procesije.

- Ja sam, zar me se ne sjećaš. Slušao sam te na sarajevskim ulicama. Neobično mi je da si i ti u grupi duhovnjaka.

Teški Radnik kao da nije ništa čuo.

- Ja sam. Andrić, književnik, akademik, nobelovac. Valjda znaš.

Teški Radnik ponovno nije ništa rekao. Činilo se da on i ne vidi više pred sobom ljudski lik. Pa što je on to uistinu postao?

- Stup. Baš dobro da ovdje ima stupova. Baš me briga za putokaz i kamo vodi. Važno je da se čovjek putnik ima gdje pošteno zapišati.

- Ja sam nobelovac, akademik, čuješ li, akademik.

- Blaženo, blaženo je imali ovakve korisne stupove.

Osjećao je kako ga zalijeva prljav urin. Nije valjda i ovdje

samo od alkohola i prljavih voda.

- Jest jer nema razlike. Sve je samo zemlja. Bezizlazna. Ništa više.

Od smrada i poniženja naglo se trgnuo. I opet ništa. Samo soba na Dedinju, samo sunčana zraka na policama s knjigama i samo njegovo umorno i mokro čelo.

- Dobro je da se znoji, rekla je liječnica pored njega. Ovo je dobar znak. Pogodili smo pravu dijegnozu.

- K vragu. Ponovno samo san. I mučenje, produženje, nečega što se ne da i ne može produžiti.Teški Radnik nije bio stvaran. Stvarna je injekcija otrova: daleko djelotvornija za otrov duha više nego li za pomoć tijelu.

Svejedno. Materija će naći neki novi oblik. Napravit će nešto drugo. Svejedno što mu se pričinja da ne nestaje nego odlazi i što nikako ne može razumjeti odakle mu toliki osjećaj nadnaravnoga, njemu tako naravnome i prizemnome. Nejasno, kao i sve drugo.

II.

Probuditi se tako naglo iza čudna sna ili nesvjestice, sa spoznanjem da Teški Radnik nije ništa drugo do li neki neprotumačiv unutrašnji dogadaj njegove duše, jest tek kratka utjeha prije nego nadođe istinska stvarnost. Svejedno, oko njega su sada liječnici smrdljivi od nepoznatih lijekova, tko zna od kakve sve materije načinjeni i tko zna s kakvim istinskim djelovanjem. Činilo mu se da mu je bolje ono predašnje. Urin Teškoga Radnika nepodnošljivo smrdi, ali barem zna što smrdi i lako se oprati. Stvarnost mu sada truju daleko nepoznatijim smradom, njemu već dokraja sazorenu za nestanak i rastanak sa svim ljudski prizemnim. Tako je svejedno java ili smrtnička nebuloza. Ni za jednom ništa više ne preostaje osim smrada, jasnog ili nejasnog izvorišta.

- To je život. Ništa više. Iz života treba izvući miris prije nego li preostane samo smrad.

- Kakav miris? Sve je tako relativno. Ono što je pčelama izmet, to je ljudima i medvjedima med. Najkrasnija salata raste iz najboljega dubra i najsočnija jagoda najbolja je iz najsmrdljivijega otpada.

- Samo igra neka nedovršenoga svemira.

- Samo potajan prelazak materije u materiju. Ništa više.

Buljio je u točku na stropu. Svjetlost zrake, gotovo

nepromjenjive u toj minuti zvanoj već vječnost. Nevjerojatno koliko vremena stane samo u jednu minutu i koliko dogadaja moguće je nanizati samo u jednom vremenskom djeliću. Nikada dosad nije mu se činila svaka sekunda tako sporom i neumitno dugotrajnom. Ništa nije očekivao, ničemu se više radovao, ničemu se nije nadao, ali svejedno: sekunde su tako prolazile kao da su odjednom postale tako nepregledno spore.

- Leptir živi tek jedan dan. I njemu je jedan dan jedan život. Raspored vremena od jutra do večeri jednak je rasporedu njegova života od rođenja do smrti. Leptiru ništa ne promakne. Prije nego li umre osjeti što je to svjetlost i mrak, što je to vjetar, kamen, rosa, list, stablo, što je to let i pad, uspon i povratak. Osjeti isto ono što i čovjek: u jednom danu, kao u jednom dahu: sve. A što je to sve?

Sve je točka u koju sada gleda. To je zraka sunčana, slobodna da pored prozora i tamna baršunasta zastora dođe na njegov stol i da tamo neometana stoji i promatra kako nestaje nešto od njegova vremena. Misli se, ovdje se neko dugo vrijeme dogodilo. A nije. Tek nekoliko minuta smrtne agonije na Dedinju. Tek časak jedan jednoga života sazrela da umre, ali još uvijek između dvaju svjetova: jednoga već isteklog i drugoga njemu nepoznatog, za koga i ne misli da će ikada doći i da će išta ikada za njega moći učiniti. Osim dugih misli, ovdje zaista nema ničega. Potrebno je samo da netko od liječnika dođe i samo nehatno uzbiba baršun i već će nestati svjetlosne zrake. Dođe li oblak ponovno će je nestati. Doći će mrklina na strop i na police prepune knjiga, doći će za tili trenutak nešto dotad neviđeno. I sve u tako kratak trenutak. Sve, ama baš sve u tako kratkom trenu.

- Kakav li je ovo svijet?

- Uzbiba li se neznana sila u unutrašnjosti, za čas ni ti ne ćeš biti ništa drugo. Odnijet će te kao i sve drugo: iz tvoga kratkog, leptirastog vremena u nešto drugo, u neko drugo, neizgovorljivo, nedokučivo, neispričljivo.

- U ništa, u ništa se neću pretvoriti. Ovo je vrijeme za kraj vremena.

- Čemu sve ovo?

- Ničemu. Igri. Ništavilu.

Gledao je svoju točku na stropu. Ništa se nije promijenilo. Zraka je ostala gdje je i bila. Liječnica nije došla i ništa nije pitala. Zastor se nije pomakao. A ni on: nije nestao, svijest mu se nije ugasila, nikamo niti je otišao niti se u što nova promijenio. Samo mirnije može razmišljati, čekajući da sekunde poprime svoju nekadašnju brzinu i da sati postanu ono što su oduvijek bili. Sati od trideset minuta, sati brzog prolaska i takvi da u njih ne stane sav ljudski život i htijenje. Nitko ga više nije slušao. Sekunde su umislile ne samo da su sati. Umislile su da su vječnost. Umislile su da su neprolazne, umislile su da su sav njegov život.

- Je li ikada i u ičemu bilo ljepote, okrene li se nazad i vidi što mu se sve u životu dogodilo?

- Suvišno pitanje. Beskrajno nedorecivo. Zbunjujuće.

Točka na stropu ništa ne govori, ali njemu se pričinja daje u

njoj neko duboko ogledalo za ogled vlastita trajanja. Zemlja mu je bila majkom. Da je imala više, više bi i dala. Kao i majka. Umjesto seoske pralje, umjesto priučene seoske kuharice, mogla je biti kraljicom. Umjesto radosti u zagrljaju voljena muža, njegovo ju je rođenje prestrašilo, ostavljajući je samotnom i osramoćenom, u očekivanju da li će se njezina tajna ikada rasvijetliti i vječno tajanstvenom kad je netko upita tko mu je otac. Neka je rođenje isto i život isti: siromašnim praljama i skupocijenim kraljicama, kao i život tetošenih prinčeva i neželjene kopiladi. Da je majka mogla, više bi dala. I Zemlja. Da je imala više, više bi i poklonila.

- Nema nepotrebnih govora o nadnaravnome. Gdje jesam, jesam. Drugoga nemam. Uzaludno sanja pralja o sjaju bogatih kraljica. Ono je nedostižno. Uzaludno je govoriti o većemu. Ono je samo neispunjiv san onih od početka po smrtnoj zemlji osuđenih na umiranje. Ničega nema više.

Kroz misao mu je strujalo neko davno vrijeme, prepuno misli, od kojih se, činilo se ni do danas nije ni za milimetar pomakao. Zemlja je ljudski svijet, čovjek drugoga ne može imati, ma o čemu sanjao i ma što u životu želio. Od Zemlje je čovjeku dužnost napraviti život. Svi oni što neprestano govore o nadnaravnome, sliče liječniku kad lažu da čovjek nikada ne će umrijeti, iako je već do pasa u grob pokopan. Pokatkad im treba stvarno začepiti usta.

- Zar bi zaista mogao ubiti fra Petra? Ne samo njega. Morao bi onda maknuti Sokrata, Platona, Pitagoru, Vergilija, Dantea, Gothea, Mažuranića. Sve bi njih morao izbrisati iz povijesti jer su svi i te kakvi zagovornici nedokučivoga. Malen je fra Petar. To ti je običan bosanski franjevac, uspomena iz tvoje rane mladosti, zanesenjak, fanatik. Ali nemoj reći daje malen Gothe. Bio je dosegao vrh ljudske mudrosti. Svejedno ju je izdao i otišao u nadnaravno.

S kime to sada ponovno govori? S točkom na stropu? Sa sekundama toliko bezobraznim da ga bez stida varaju? Ili možda s nekim zaostalim u vlastitim dubinama, u ovom trenutku spremnim da mu svu unutrašnjost ispremiješa neumijesnim tijekom starih razmišljanja? Neznano, ali misao za mišlju nizala se i tako neprimijetno u točku na bijelu stropu njegove sobe. Polako kao da je do njegovih ušiju dopirao glas nekoga govora, neke nauke, neke poruke. Nije mu dozvoljavala da više o ičemu misli osim o njoj. I nije znao, kad bilo što odgovori, hoće li to biti sabor tuđih misli, pao kao talog na dubinu njegova života ili možda njegova prava misao, njegovo uvjerenje, njegov stav prema životu i stvarnosti. Bez obzira na njegovo neznanje i nesigurnost, svejedno mu se pred očima pojavljivao svijet kao prizemnost, oslobođen od svega duhovnog i nadnaravnog.

- Život je samo jedan, samo od zemlje i samo ograničen na vidljiovost. Ništa više. Ali njega treba imati upravo takvog kakav jest. Oslobođena svih iluzija, natruha, svega vanjskoga, treba ga ostaviti njegovoj prolaznoj unutrašnjosti.

- Fra Petra da uklonimo?

- I njega.

- Čime da ga prisilimo na šutnju? On ne će šutjeti dok živi.

- Pa ubij ga. Tada će šutjeti.

- Ali Pitagora, Goethe i Mažuranić? Čime da njih ušutim?

- Ostavi ih prošlosti. Ne spominji ih. Neka povijest počne tobom. To je najbolje.

- To nije istina. Kako se mogu zanijekati sva prošla vremena?

- Istina je ono što tebi odgovara za istinski zemaljski život. Treba stvoriti stvarnost oslobođenu od svih natruha suvišnosti. Sve je zapreteno u nevidljive konce nevidljivosti. Sve mora postati vidljivo i jasno ili ga više ne će biti. Cilj opravdava sredstva. Da možeš stvoriti čovjeka, oslobodi ga nečovječnosti. Zato će krajnji cilj opravdati sva moguća sredstva. I smrt fra Petrovu. I slanje Pitagore u daleku prošlost. I novi početak svega od samoga tebe.

- Kako će mi ljudi povjerovati?

- Ljude ništa i ne pitaj. Natjeraj ih da ti povjeruju. I ne pitaj roba hoće li slobodu. Slomi njegov zatvor. I ne zaboravi da ptica rođena u kavezu ne zna letjeti. Lete samo ptice rođene u stvarnosti slobode.

- Nisu svi svjetovi isti. Stara ropkinja koju svaki dan ljubi mala i nedorasla princeza, gotovo zaboravljajući da joj je majka kraljica, a ropkinja ropkinja, nije više ropkinja nego princezina svakodnevica. Umre li, princeza će za njom mjesecima plakati, pokatkad više nego za rođenom majkom. I kažeš li ropkinji da ode jer je sada slobodna, ne će otići jer je svijet u kojem živi i njezin svijet. Što ćeš s njome učiniti?

- Sve treba dovesti u red. Svi se moraju povinuti novini: stvoriti život kakav jest, slobodan od svih uzaludnosti i ostavljen da bude ono što uistinu jest. Život i zemlja moraju vidjeti svoj realitet. Ne smiraj se dok ne ostvariš cilja.

- Vjeruješ li zaista u idealna čovjeka?

- Vjerujem. Zato i govorim.

- Ali svi ljudi nisu jednaki. Svatko ima svoje želje, snove, ljubavi, radosti. Ne raduje svakoga isto i svatko se ne zanosi istim.

- Sve to mora postati službom čovjeku. Sve što čovjeku ne služi na uzdignuće treba iskorijeniti.

- Silom?

- Silom.

- Kad uništiš ljude s nadnaravnim u mislima, kad književnicima oduzmeš slobodu izbora i prisiliš ih da ti služe, kad oslobodiš pjesnika ideja i slikare duševnosti i klesare dubinskog istraživanja, kad ih sve odvedeš iz uobičajena života i suvišnim napuniš groblja, misliš li da će netko preostati?

- Preostat ćeš ti. I novina koju zastupaš.

- Ali ne će biti ljudi?

- Dovoljna je samo jedna žena za rasplod. I ideja koja će stvoriti novoga čovjeka.

- Hoće li to biti nastrano? Hoće li se izroditi življenje u monstruma?

- Ne će. Sila će donijeti novo vrijeme i nove ljude. A Zemlja će konačno spoznati vrijednost same sebe. Sve će staro iščeznuti i jednostavno se zaboraviti.

Čudno li je da tako razmišlja čovjek već jednom nogom odavna prekoračenom u beskraj nevidljivosti. I još je čudnije da mu se nikako misao ne odvaja od ljudi sumnjiva životnog značenja. Tko to sada s njime razgovara? Nije više siguran je li to što misli Hegel, Feuerbach, Marx, Nietzsche ili je on to sam stvorio svijet tako ubojita apsurda. Na koncu i svejedno je. I nije važno je li on to prenio tudu misao u vlastitu dubinu ili mu je njihova misao, istovjetna njegovoj misli, samo potvrda životnog stava.

Ima li ikakve osnove povjerovati svim tim mislima? Tko ih izgovara? Ima li posla sa zanesenjacima koji istinski vjeruju u ono što govore ili je riječ samo o govoru radi govora? Je li i ovakva vrsta govora o životu i zemlji istovjetna zanosu proroka, pjesnika, ljudi duboko okrenutih u neki drugačiji svijet od ovoga svakodnevnoga? Činilo se da su ovo isti zanesenjaci, s razlikom što su sada umjesto u nepoznato nebo pogled usmjerili poznatoj zemlji.

Zbunjuje štošta iz njihova života. Baltazaru nisi ni svijećom mogao naći manu. Diogenu si mogao ponuditi čitav svijet, svejedno ne bi ustao iz svoje bačve. Na Mažuranića si mogao podignuti i glas i oružje, mogao si ga sasvim zanijekati, ukrasti mu djelo, rugati mu se i poniziti ga: taj ne bi ni prstom mrdnuo da se obrani. Ne zbog nemoći nego obrnuto. Smiješno je da se lav štiti od miševa, ma koliko se miševi trudili izazvati lava. On očito ima posla s drugom vrstom ljudi. Marx mu se brinuo za sreću čitavoga svijeta, a usput zaboravio na vlastitu ženu i vlastitu djecu. Unaprijed osuđenu nesposobnost, bolest i invalidnost Nietzsche je primijenio na sve vrste osim na samoga sebe. Nešto nedostaje njegovim primjerima. Nisu do kraja dosljedno otišli za onim o čemu su govorili. Možda stoga što su kao i on gledali samo u zemlju pod nogama.

- To je moj svijet i moj život. Ničemu se drugome ne mogu okrenuti osim zemlji i vidljivoj prolaznosti. Nevidljivu neprolaznost nisam kadar sagledati.

- Ne želiš je sagledati. Ovo je bila tvoja misao. Danas više nije. I znaš zašto nije?

- Ne znam. Više zaista ništa ne znam. Sve jednom sigurno okreće se lako u sveopću nesigurnost.

- Znaš ti to dobro, ali o tomu ne želiš ni misliti. S njima si i ti stvarao svijet. Neki drugi od svakodnevnoga. Dragi gospodine nobelovče, ljubakao si s vragom videći u njemu ženu, sada si izrodio monstruma. Priznao ti ili ne priznao, on je i tvoje kopile.

Nema drugog oblika življenja osim vidljivoga.

-I da je to točno odakle ti pravo da silom stvaraš svijet svoje iluzije? Odakle ti misao da čovjeka oko sebe podrediš sebi kako bi mislio ono što ti hoćeš, kako bi radio ono što ti hoćeš i kako bi služio tvojoj ideji. Svatko je od ljudi slobodan da izabire vlastite misli i vlastite ideje, čak i u tvojoj zemlji, oslobođenoj svake natruhe nadnaravnoga.

- Htjeli smo bolji svijet.

- Htjeli ste vi sebe. Sve ostalo krvava je budalaština.

- Stvarali smo boljega čovjeka.

- Sve protivno. Ako je čovjek blijeda slučajnost nastala u igri sumanuta svemira, čemu da se za njega itko brine? Sasvim je svejedno što radi i kamo ide čovjek. Svaki je pojedinac oslobođen bilo kakva zakona. Ničemu nema pravo služili i nema nitko prava nametati mu bilo kakvu normu ponašanja. Čemu? Ionako je život tek spoznat trenutak prije nespoznatljiva apsurda. Zašto trošiti energiju na nešto što je ionako samo po sebi izgubljeno?

- Ima neka humana norma. Negdje vez veže čovjeka uz čovjeka.

- Čemu i taj vez? Ništa nije potrebno. Čovjek živi na zrncu prašine u veliku i nerazumljivu svemira, spremnom svakoga trena rađati i ubijati, ne imajući za to ni potrebe ni svrhe. Pusti onda da se život odvija kako ga volja. Neka ide kao kamen kad se otkotrlja u prodolinu. Ili kao kap vodena u slapovima. Zar nije svejedno je li se jedna kap prelila lijevo ili desno, pala na kamen, granu, na galebov rep ili na lice čovjeka. Sve je u tvome svijetu nepotrebno. Na kraju i ti sam.

- Tako na kraju i izađe.

- Zašto si se trudio život potrošiti na sve na što si ga potrošio? Koga se sada tiče tvoj nauk, tvoj trud, tvoje akademske titule tvoja književnost, tvoj doktorat, tvoja nobelovština? Sve je to jednako životu seljaka na njivi, potpuno neopterećena brbljanjem čovještvu i slobodna u svakome trenu otići od svih suvišnih mudroslovnosti na koje si ti sav svoj životni tijek potrošio. Za seljakom ostat će uzorana njiva, a za tobom prljava hrpa zabluda još prljaviji trak nepravdi što si ih vlastitom glupošću ljudima nanio.

- Tko si ti da se usuđuješ reći mi da sam glupan?

- A tko si ti da možeš drugačije o sebi misliti? Manji si od točke u koju sada buljiš ne znajući da li razgovaraš sam sa sobom, da li to sanjaš ili se nešto drugoga s tobom događa.

- Sve što sam htio, želio sam da bude dobro.

- To ništa ne će pomoći onima koji su radi tebe i takvih kakav si ti, proživjeli užas vlastite sudbine.

- Htio sam dobro.

- Istina ostaje i neumitno govori. Sada bi htio da ničega nema. Ne pitaš tko će popraviti sudbine koje si ti pokvario. Htio bi stoga da je ništavilo posvuda. To što bi ti htio to je jedno, a što se istinski sa životom dogada, nešto je sasvim drugo. Smrt kakvu poznajemo i tajna drugotnosti u onostranom nerazumljivu bivstvu odgovor je na samovolju i glupost vas miševa umišljenih da ste lavovi. Smrt će opravdati vaše žrtve, a vas prizemljiti do najnižega.

- To je tek dio ljudskoga življenja. Neko traganje, neko traženje.

- Nisi samo tražio. Ti si pred Božjim nosom ubrao najzabranjeniju jabuku dobra da bi na nov plod navrnuo najzlobniji navrtak zla. Stvarao si i još uvijek stvaraš svijet čiji si djelić ukrao od drugih i sada ga svojataš, sve pretvarajući u ništavilo.

- Opet me odvodiš iz vidljivoga i dodirljivoga.

- Najgora vrsta ljudi, ikada zaživjela na svijetu i zemlji, jest vrsta takvih kao što si ti. I nema ničega goreg od intelektualca, naučena da sve vidi kako gaje volja, nesposobna da i za milimetar odstupi od onoga što je naumio. I onda kad misli da rada, ubija i onda kad misli da sije, on žanje, i onda kad misli daje na najvišem vrhuncu propao je u najdublju provaliju. Bože me oslobodi od mudraca pune glave, a prazna srca.

- Ništa nije jasno. Ništa do kraja shvatljivo.

- A ti si dosad tako živio. Ti si stvarao uvjerenje o ljudskoj svemoći. Dao si čovjeku nešto što nema, a oduzeo si mu ono što istinski ima. Sada se čudiš vlastitoj prošlosti prepunoj samo zloće, krvi i zabluda. Davno je sazidana Kula babilonska. Svaki pošten i priprost čovjek savršeno je razumije. Naučene budale uvijek je ispočetka grade. Na žalost uvijek oni jedu kiselo grožđe, ali sirotinji, nevinoj i neodgovornoj, trnu zubi. I ti si jedan od graditelja. Od tvoga djela ljudi umiru.

- Ništa od toga nisam htio.

- Nisi htio? Tko te natjerao u Mladu Bosnu? Tko te natjerao u diplomaciju? Za koga si čuvao prvu Jugoslaviju? Za koga čuvaš drugu Jugoslaviju? I ne pravi se nevinašce. Zar ti je nepoznat teror kraljevske žandarmerije, a ti si prvi čovjek Karađordevića? Znaš li ti što je to Bleiburg? Tamo je poklan tvoj narod. Dvjesto tisuća mladića moralo je umrijeti da bi pišljivi engleski lordovi mogli prodati svoju prljavu maglu, zavitu u ideju slobodarstva. Svoj si narod prepustio prljavim i ofosiljenim starudijama, ma koliko im novčanici bili puni i ma koliko moći ljudske posjedovali.

Znaš li za zatvore prepune ljudi koji drugačije misle? Znaš li za sve što Broz čini? Komunizam je djelo tvoga svijeta. Nažalost, tvoj liberalizam otklanja ti odgovornost od središta, ali te nalazi duboko u sjeni. Možeš ti govoriti što te volja. I misliti kako te volja. Možeš ti graditi svijet vlastitih zabluda koliko god hoćeš. To ne znači da nisi svojih ruku okaljao tuđom krvlju.

- Nikoga nisam ubio.

- Nikoga nožem. Ali duhom? Ti si duhovni tvorac milijuna krvavo teških sudbina, a to je mnogo gore nego biti mali zavedeni ubojica. Sva komunistička zlodjela padaju na tvoju dušu. Sva patnja duboko zaorana tisućama nevinih žrtava sručit će se poput pogroma na tvoju dubinu. Ti si stvorio svijet koji sudi čovjeka jer je ubio čovjeka, a kad čovjek ubije tri tisuće ljudi pozivate ga u diplomaciju i dajete mu generalske oznake. Zar si toliko glup da nešto takvo ne razumiješ?

- Ničega nema. Davno je završila patnja. Zemlja ne prelazi drugih obala.

- Tako se tješiš. I zaslužio si da te zahvati vječno ništavilo. Ali ne će, jer je ljudski umirati, a božanski se preporadati. I da ti je zlo beskrajnije od ljudske gluposti, još uvijek si pred Bogom tek blijeda, sitna ljudska sudbina. Božje je dobro toliko svemoćno da sve može izokrenuti u pozitivnost. Slušaj: najgori divljak siluje ženu. I ona zamrzi svoje začeto dijete. A kad se dijete rodi ponovno je pozitivan stvor koliko najveći čovjek može biti pozitivan. Ništa se ne može zbiti, a da Bog ne promijeni konačan ishod. Stoga je i smiješna vaša borba za ono što vas je volja. Zar ne vidite da se nevidljiv netko igra vašom glupošću?

- Tako bi govorio fra Petar u najboljoj svojoj zanešenosti.

- Za njim je ostala samo ljudska dobrota. Za tobom krv i patnja.

- Ničega ne će biti. Još malo. Još samo malo.

- Tko zna? Kad se umire ne odrcduje čovjek. Uostalom, kao što ne odreduje ni kad se rada.

Samo jedna točka na stropu. Ne zna spava li, sanja, ne zna s kime govori, ne zna jesu li to njegove ili neke druge zaostale misli. Tako se pred njim prostire življenje kao duga krpa, tek još na kraju podignuta od prizemlja. Nekada je lepršala visoko iznad zemlje. Nosili su je vjetrovi i ispirale kiše. Danas je prepuna blata, prljavštine i smrada, nesposobna da se podigne ikada više. To je bio život. Nikada više. Nikada više, ničega.

Podigao bi glavu da može. I prstima bi dotakao nedostiživu više točku na stropu. I uvjerio se da je to još uvijek on, takav kakav jest, kakav je uvijek bio, takav kakvog će ljudi dugo pamtiti. Nije mogao. Od svega je ostala pusta nesigurnost, veća od svih njegovih želja i misli, veća i od njegova imena i znamena, upravo kao beskrajna i nedodirljiva. Koliko li je ranije bilo vremena. Za rad. Za razmišljanje. Za preispitivanje postupaka. Za traženje najboljega u nemogućemu. Za zaključak na sve proučeno od života i dogodeno od očekivanoga. Doživljaji, težnje, želje, ljubavi, mržnje, uzleti, padovi: sve se to sada svelo na časak, tako kratak, a toliko neumitno dug i kao neprolazan. Svijest da hoće, a svijest da ne može više ništa, niti pokrenuti jednoga prsta, niti izustiti jednoga krika, niti promijeniti ništa na bolje, izbezumi jivala gaje i nagonila da priželjkuje ono konačno. Jednostavno da nestane, samo da nestane. Nemilosrdno su ga dohvaćale sekunde svojim beskrajem. Kao da se i ne namjerava ništa drugo ni dogoditi. Zamisliti spoznaju da tako mora dalje trajati, da tako bespomoćan mora gledati dubinu vlastite nemoći, da mora proživljavati nešto neželjeno, sve gaje to gotovo bacalo u očajanje. A sve je tako izgledalo mirno. Da sada dođe liječnica ne će u tako mirnu i staloženu pogledu uprtu u jednu jedinu točku na stropu gotovo ništa vidjeti. Ne će opaziti ništa osobito. Jer ljudski je biti i bespomoćan, ne moći se pomaknuti, a živjeti, trajati, ljudski je sve to podnijeti. Jer je to zemlja, život, trajanje, nešto slučajno započeto u tajni svemira, a što se isto tako mirno i slučajno mora dovršiti. Mogao je mirno tako patiti. Nitko nije došao, niti tko namjerava doći. Oni oko njega samo gledaju da možda nije umro. Svejedno im je je li to nekoliko minuta prije ili nekoliko minuta kasnije.

Bijela točka povela ga je ponovno negdje drugamo. Lagani zaborav nepomičnosti, zaborav uzaludna napora da se pokrene i osjeti da još traje polako ga je odvodio granici podsvijesti. I ponovno bi da s nekim razgovara. Treba nekoga s kime bi izmijenio svoje misli, možda mu se suprotstavio, možda protuslovio, možda s nekim ušao u polemiku, makar i o smislu života i o neutemeljenosti nadnaravnoga. To je barem lako. Na granici svijesti i podsvijesti tako se lako nadu sugovornici i tako lako dolazi do razgovora. Svejedno, sa samim sobom ili s nekim tko se nepozvan ušuljao, te potajno stanuje u nepoznatu i neprovjerljivu kutku unutrašnjosti. Treba samo posegnuti u podsvijest. Graničari su tu. I carinici. Pokatkad mrki i osorni kao dželati, pokatkad ponovno u liku najodgojenijih djevojaka.

Tko li će mu sada prići? Nepoznat netko kao ladar među svjetovima, naličan psu i čovjeku istovremeno ili netko koga već dobro poznaje. Neka samo netko dođe. Makar i Teški Radnik, makar i posljednji probisvijet, makar najgori lupež, samo da nije sam dolje u dubinama. I samo da ga ponovno ne povrate nazad, gore među ljude neznanim djelovanjem morfija, kao prijevarom za naivnu bolest, spremnoj da se lako zavara, misleći daje nema, a i te kako je ima.

Ponovno mu je bilo dano povratiti se u davnu prošlost. Dječačko doba, pa mladenačko, pa muževno, davno prije nego li je došao do posljednjeg trajanja, pripremljena da se istopi u neumitnu protoku prolaznosti. Čemu je prispodobiva patnja njegova njemu dana, ali i njegova drugima pridodana? Nešto je kao i beskraj u korjenu zloće. Neželjena je, a tako moćno zarobi ljudske dubine, pokatkad neprimijetno, pokatkad tako bezočno i nemilosrdno svjesno. Mnogo je toga, mnogo, mnogo. Odakle da pode? Od svoje ili tude?

- Nema sretna čovjeka koji čineći zlo zadržava svoju radost. Posljednja radost iščezava pred posljednjim zlom. Samo se nevinost smije iskreno i od srca, ne imajući potrebe za namještenošću niti glumljenjem. Radost i raspoloženje zlobnika uvijek su samo vješto izrežiran teatar. Ljudi opterećeni tuđom krvlju i nevoljom nikada se i ne smiju. Njihova su lica ozbiljno teška, makar im se od sile niti u lice ne smjelo gledati.

- Kad sam se posljednji put nasmijao? Ne da bih zaveo neku diplomatsku damu ili da bih zabavio društvo sebi jednakih. Kad sam se posljednji put smijao? Ne znam.

- I ne znaš kad ti je zlo počelo davno prije nego je ugasla mladost u tebi. I kao da si tada umro. Čovjek bez istinskog osmjeha već je odavna mrtav. To od njega preostaje tek kostur vidljivosti. Sve ostalo davno je već iščeznulo.

- Tko si ti? Tko ponovno sa mnom govori?

- Svejedno tko. Isto bi ti bilo da ti se kaže bilo koje ime. Bitno je već u tijeku. Razgovaramo o tvojoj zloći. Ostalo ništa nije važno.

- O mojoj zloći?

Zloća? Rijetka tema ljudi njegova kova. Ima načina da čovjek utekne iz škripca vlastite sudbine i da proživi život baveći se samo odredenim, njemu pozitivnim mislima. On je zaista vješto utjecao. Tko bi se još sjetio da bi ga se moglo nazvati teroristom, duhovnim porobljivačem i ideologom mnogih zala, da bi mu se moglo predbaciti veleizdaja, kukavičluk, gramzljivost, farizeizam, a nadasve velika ljudska spoznaja da je velik i da pred njim moraju zadršćati mnogi manje važni.

Nepoznat mu i neimenovan sugovornik nijemo ga je gledao kao da želi u njemu razotkriti početak zala, neka davna zla, korjenita, takva da je bilo dovoljno snage da na takvu korijenu izraste šuma zla. Sugovornik mu je pružao kao u ogledalu jasan lik, njegov lik, nekadašnji. Bio je dječak, nestašan kao i svi dječaci. Bilo mu je malo godina kad je prolazeći s majkom kroz rosno polje u proljeće pronašao na ledini velika puža. Ponio ga je kući, s njime se igrao i na kraju ga bacio u užarenu seljačku staru i crnu peć. Zašto gaje ubacio? Ne zna zašto. Da vidi kako puž gori, da vidi što će se s njime dogoditi, da vidi kako izgleda kad vatra polako raznosi nečiji život ucviljen i nesretan ? Plamen vatre tiho je odnosio nevinost. Možda je i puž nekomu bio kriv, ali nije jasno zašto je svemir dodijelio njemu ulogu egzekutora? Zašto mu je bilo potrebno da ga baci u vatru? Radi ničega. Iz obijesti. Iz znatiželje.

Puž je cvilio. Ispočetka slabije, a onda sve jače i jače. Komu je otišla njegova bespomoćnost? Je li tko zapisao, je li tko zapamtio da je ljudska obijest urođena u nestašluku dječaka upravo ubila jedan život? Kakva li je to igra svjetova? Kakva igra? Sto je puž jače cvilio, to je spoznaja učinjena zla bila prisutnija. Neka je dječak, svejedno ga je duboko u dušu ubola bolna pjesma nevina puža. Još je imao toliko prisebnosti da pokuša zaustaviti vlastito zlo. Uzaludno. Vatra je upravo dovršavala nagon za uništenjem. Za samo nekoliko sekundi puževa se žalopojka ugasila. Od njega nije ostalo ništa do li nekoliko sprženih komadića i nedovršena osveta nad nepravdom što se upravo dogodila. - Nikada više neću dirati puževe.

Dječaci osjete snagu zla i onda kad im je samo sedam godina. Prvi put učinjeno zlo osjetio je kao svoje. Neka prođe i osamdeset godina. Nikada ga više ne će zaboravili. I svaki put kad bi susreo puža, znao je da je nekoga davno poslao u besmislenu smrt. Koliko puževa strada? Tko će sve to pamtiti. On mora jer to je njegovo prvo veliko zlo. I još ima vremena sebe nazvati zločincem. I radi jednoga puža. Okajao je svoj grijeh i zakleo se da nikada više nitko radi njega ne će patiti.

Život ide dalje. I ogledalo na liku njegova sugovornika. Neka je to podsvijest. Tako je i toliko toga vidljivog i jasnog. I ponovno je bio dječak. Peo se na stabla, trčao posvuda, zanimao se za svašta. I za glazbu. Jednom je u proljeće kad nabuja sok u jasenove i kad jaglaci najave veliku promjenu u prirodi, naumio odsvirati na trubi od jasenove kore svoju novu obijesnu, melodiju. Velikim nožem, potajice ukradenim iz majčine kuhinjice i već tako staro zubatim da se svakoga časa sam od sebe mogao prelomiti na više komada izrezao je veliku sviralu i ostavio stablo ogoljeno i bijelo. Kratko je svirao jer kora se brzo suši kad nije tamo gdje joj je pravo mjesto. Već ujutro nije imao ništa do uspomene na svoje nedjelo. Sva su okolna stabla listala, cvjetala, napredovala. Nekoć stasiti jasen nije dočekao svoje jeseni. Osušio se, svakodnevno gubeći svoju stasitost. I kad je došlo novo proljeće nije više prozelenio. Ostao je dugo kao spomen njegova zla. Kad god bi prolazio pored mrtva jasena znao je da je mrtav samo zato da bi on mogao istrubiti nekoliko nota naličnih rici obijesnih bikova.

- Neznatna je sudbina jednoga stabla.

- To kažeš ti. A ono je živo i traje. Jednako kao čovjek. Istovjetno. Samo što nikada nisi pitao kako je njemu s tvojom obijesti. Nisi ni htio čuti njegove boli, njegov govor, ljubavi, zaljubljenosti, straha od nestanka i svrhovitosti njegova trajanja.

- Tko bi sve to vidio?

- Ne možeš uteći od odgovornosti. Ono je uvenulo, a ti nikada nisi i ne ćeš zaboraviti da si ga upravo ti usmrtio. Nitko te zbog toga ne će kazniti, ali si kažnjen već, jer njegovu smrt nikada više ne ćeš zaboraviti.

Nije se njegov sugovornik više zaustavljao. U njemu kao zrcalu sve je više ulazio u sačuvan svijet svoga zla. Kao u kakvoj tajanstvenoj pohrani do u detalje je sačuvano sve njegovo. Kako li vješto unutrašnjost čuva i sačuva sve zgodovljeno, te se čini da je to tek od jučer, a ne od nekoga vremena davnog.

Bio je još uvijek dječarac. Jesen budi nagone pticama koje moraju odletjeti. Već su lastavice pravile posljednje krugove nad oblačnim kolovoškim nebom i okupljale se u tajanstvena jata, spremne da dolete do dalekih mora, Bog samo zna, zbog zime ili zbog nekog drugog nepoznata razloga. Kišno popodne i njegova obijest. Tek praćka kojom se vješto služio i ptica zaostala na mokroj grani. Sveti Bože, i ona je zaostala kao daje znala da su za nju već završeni svi letovi. Mirno je stajala i nije se osvrtala na njegovu obijest. Možda joj je tako i bilo suđeno. Uzeo je kamenčić, praćku zategnuo i izbacio. Za samo nekoliko sekundi smrt je tiho pozobala nevinost lastavice. Polako, kao u nekom obredu, savršeno tiho, gotovo svečanom tugom, raširila je slabašna ptičja krilca, a onda se lagano uputila svojoj posljednjoj zemlji. Njezin su posljednji let ispratila otpala perca, a onda se u nekoliko sekundi sve dovršilo.

Ni sam nije bio svjestan što je učinio. Iznenadilo ga je to da je pogodio pticu, ali kad je vidio njezinu tišinu, smrt i prignutu glavu, u njemu je zamrla svaka radost. On je pogodio nju kamenom, ona njega bezazlenom, bespomoćnom, tihom smrću.

- Tko ubije lastavicu umrijet će mu majka. Lastavica je sveta ptica čije se gnijezdo ne smije rušiti. Ona se ne boji čovjeka jer zna da je čovjek ne smije dirali.

Tako su mu grozničavo letjele misli u trenu dok mu je do svijesti dopiralo to što je upravo učinio. Strah, kajanje, uznemirenost, zapanjenost: sve se najednom probudilo u dječačkoj naoko nedozreloj dubini.

- Zašto sam to učinio?

Bacio je praćku daleko u grmlje, a onda dugo gledao bespomoćnu, mtrvu pticu. Dušu mu je zahvatila neka beskrajna tuga kao da se pred njim sada dogodilo nešto nevjerojatno teškoga. Boljelo gaje i progonilo to što je učinio.

-I dogodilo se nešto zaista teško. Vrijednost jednoga života neopravdano je poništena. Ne će biti suda kao što nema suda ni za poklane janjce, telad, volove, ne će biti suda ni za pojedene ribe, za počupane biljke, za mnoštvo tužnih usmrćivanja oko čovjeka i u čovjeku. Ostaje međutim nešto od čega se čovjek ne može osloboditi: spoznaja da je nekomu ili nečemu njegovim rukama oduzet dah života. Zato je smrt velika nepravda, ma koliko čovjek sebe uvjeravao da tako mora biti.

Tužno je još uvijek promatrao mrtvu lastavicu. Činilo se da bi sve dao samo daje ponovno može oživjeti i reći joj da slobodna odleti.

- Nemoj se na me ljutiti, htio joj je reći. Nisam te htio ubiti. Htio sam se samo igrati.

Uzaludno. Lastavica ne će više ništa reći. Gledao ju je samilosno, a onda otišao kući, donio majčinu motiku, iskopao grob u zemlji i pokopao lastavicu. I svaki put kad bi prolazio pokraj njezina groba, pa i u najzanešenijoj igri s drugim dječacima, uvijek bi naglo zašutio čim bi se približio njezinu grobu. I nikada nikomu nije htio reći zašto se tu uvijek naglo uozbilji i zašto najednom prekine igru. To je znao samo on i lastavica koje više nema.

- To je bilo zlo, ali je dosad u tebi postojala isprika. Bio si žalostan što se to dogodilo. Tvojom je dušom tada upravljala ljudska nedovršenost i svijet komu pripadaš. Činio si zlo i pravdala te vlastita sjeta. Dogodio se i drugi svijet, mnogo teži od ovoga učinjenog. Za njega nemaš isprike, jer nikada i nisi pokušao uteći od njegove niskosti.

- Sve je to bio samo život. Sa mnom, kad ugasnem, i on će nepovratno otići. Kao što su i svi ostali tereti ljudski u smrt otišli. Kao što je svaka sudbina podjednako otišla. Ništa nema ostati.

- Ostala je nerazjašnjena smrt puževa, sasušen jasen i mrtva lastavica. Zar bi bilo pravedno da ama baš nitko ne posluša vapaj puža nepotrebno zapaljena, lastavice dok tiho pada udarena i mrtva nizašto, jasena tiho sasušena, bespotrebno ogoljena i ostavljena da tek čezne za nedovršenim svojim proljećima? Da si i ti svijet stvarao, bi li ti ostavio sve tako nedovršeno? Bi li ostavio zlo neporaženo i bi li ostavio tugu bespomoćnosti neosvećenom?

- To je život.

- To je ljudska isprika. Čovjek je umislio svoju veličinu. Zato ga ne zanimaju ni ljudski vapaji, a kamo li da bi ga brinulo to što misle janjci kad ih kolju i šume kad ih iskorjenjuju.

- Ne može se ništa bolje učiniti.

- Nisi ni pokušao. Ni ti, a ni drugi. Može se mnogo drugačije. Problem je što moraš u tom slučaju mijenjati sebe, a to ti se nikako ne dopada, niti ćeš se ikada promijeniti.

- Sada je već kasno. Za sve kasno.

-I da ponovno ustaneš ponovno bi sve bilo kao i ranije.

Njegov sugovornik nalik ogledalu sada se naglo uozbiljio. Njegov odraz davao je ton čudne optužbe. Ogledalo kao da je oživjelo, postalo mudrije, dublje, kao daje odlučilo iznijeti nešto čega se oduvijek bojao i o čemu nije bio nikada kadar ni s kime govoriti.

-I jest doba dubljih govora. Lako je bilo dosad. To se zvalo slučajnim zlom, nenamjernošću, nesavršenošću, ljudskom nedovršenošću. Ali odsad?

Dotaknuo ga je u bolno mjesto. Duboku ranu koju nikada nikomu nije ni priznao niti bi to ikada učinio. Ni samoga sebe nije htio do kraja o svemu obavijestiti, nije dao ni samome sebi razviti tu temu niti bi joj ikada dopustio da je do kraja razmotri. Znao je samo to da je bila do kraja negativna, prljava, do kraja nehumana i neljudska. Uhvatio bi se pokatkad kako o njoj razmišlja, a kad bi prevršila mjeru, lako bije otjerao iz površine u neku drugu ljudsku skrovitost.

To nije bila samo obična priča. To je bio dogadaj od koga počinje njegova ozbiljnost i doba od koga se prestao smijati. Jednom zauvijek. Svi su mislili da je to zbog njegove ozbiljne naravi, zbog političkih, ljudskih briga, poslova, zbog njegove teško započete ljudske sudbine. A jedino je on znao zašto.

Davno je to bilo, još tada kad je privodio kraju svoje zaista uspješne akademske graduse. Upoznao je sasvim slučajno prelijepu djevojku. Bila je mnogo mlada od njega, ali već od prvoga trena vidio je da nije sasvim obična. Zapravo, bila je kao i svaka druga djevojka. Čeznutljivim očima neke neodređene patnice, kad joj se već pružila prilika, gledala gaje kao da prvi put gleda nekoga posve dragocijena. Našao je vremena da s njome razgovara, da zajedno prošetaju, da zajedno ostanu nekoliko sati. Nikamo mu se nije žurilo. Ni njoj. Pričao joj je o svome životu, školama, gradovima u kojima je boravio, trudio se pokazati joj svu svoju muževnost, prožetu vlastitim pogledom na svijet i vlastitom neovisnošću o običnost i svakodnevlje. Slušala ga je kao što plaha košuta osluškuje glasove. Tako predano i strastveno upijala je svaku njegovu riječ. Potajno divljenje nije više ni znala sakriti. Činilo mu se da svaka njegova riječ pada na već uzorano tlo.

I ona je pričala. O sebi, o svojoj obitelji, o poslu rijetku za ženski rod. Pričala je i o momku koga je imala i o tomu da nije više nevina i o tomu kako ima mnogo iskustva s ljudima. Nasmijao bi se svoj toj njezinoj priči. Jadna mala. Nije znala da je potpuno različita od njega. Samo istinski nevine djevojke tako se naivno razmeću iskustvima i lako govore o nepoznatome. Njene su riječi bile tek neka puka djevojačka nespretnost. Znao je da pred njim stoji djevojka spremna za život.

Već pred prvi sumrak držao ju je za ruku. Branila se nehotice, ali njezin je otpor bio neuvjerljiv. Zagrlio ju je i dotakao njezin vrat vrškom svojih usana. Bespomoćno gaje gledala svojim sada duboko prestrašenim očima. Znao je da ona nikada nije dodirnula ruku muškarca, a kamo li daje koga ikada poljubila. Nešto gaje tako tijesno k njoj privlačilo. Rastali su se uz pozdrav, ali tu je noć nešto od nje s njime pošlo.

Idući dan bili su ponovno zajedno. Pogledom prepunim ženstvenosti dodirivala mu je dubinu. Njega, hladna i iskusna zavodnika, dodirivale su čeznutljivo uzbuđene oči gotovo nevina djeteta. Koje li ljepote, kolikog beskraja. Različna je samo stvarnost dvaju svjetova: ona bi htjela sigurnost i ljubav, on vidi u svemu tek trenutak igre, neodoljiv za narav mu i godine. Osvajao joj je dušu najprije, a sve više i sve ostalo. Tako se tiho uz nju vezao i veoma brzo stvorio čvrstu vezu.

Tko je zapravo koga vezao nije se sasvim znalo. Njega je vezala priprosta ljepota i mladost, nju ugledan muškarac blistave karijere, duhovit, muževan, prepun mudrosti i umjetnički duboko nastrojen. Govorila mu je da je oduvijek ludovala za tridesetpetogodišnjacima, za muškarcima koji tako vješto znaju osvajati cure. Optuživala ga je da ju je osvojio na prepad, da nikada ništa među njima ne će biti jer ona ima i još nekoga koga voli, da je ipak već starac i da od svega nikada i ništa ne će biti. On je sve više šutio, osjećajući daje njezina ruka čvršće stisnuta i da joj se zapravo nikamo ne žuri.

Dan za danom tako ju je susretao sve do doba kad je trebao otputovati. Zajedno su dugo šetali osamljenim parkom. Oko njih su stabla najavljivala jesen, ljepota skupljena u boje dovršena lišća tako se izobilno pretakala u očima. Ijedan još tren. Možda nikada više. Nije gotovo ništa trebalo da sva njena djevojačka ponositost padne. Njemu, naviklu na žene nije bilo ništa novo. Ali njoj? Više kao da i nije bila živa. Bila je negdje drugdje, negdje daleko, negdje u svijetu sna, uvjerena da sada nema više ničega nelijepa i ničega stvarnoga. U njegovim je rukama bila prelijepa mladost, tijelo prestrašeno novinom, djevojka što sada pod vrelinom poljubaca i strašću postaje ženom. Dva svijeta, prokleto oprečna. Ona, još dijete gotovo, traži u njemu utočište i njemu žrtvuje već sada razgoljenu mladost, on ništa drugo do li raspojasan mužjak koji će još jednom samo obljubiti ženu, a onda otići dalje.

Kad su se rastajali ljubila ga je čeznutljivo, željna da ga zavezana spona nikada više od nje ne otrgne. Njemu je još samo preostajao sasušen ženski znoj i nestrpljivost da se još jednom što prije oprosti i sam, sada zadovoljene strasti, otputi gluhim i mračnim gradskim ulicama. Ostavio joj je novu adresu i obećeo da će pisati. Dugo su ga čeznutljivim očima pratile njene misli. Sve što se dogodilo hoće da bude nezaboravno.

- "Trudna sam i trebam te." Tako je stajalo u pismu što ga je uskoro primio. Uznemirio se, najprije iznenađen događajem, zatim se pitao da li ga možda laže, zatim je sam sebe uvjerio kako bi bilo pogubno doživjeti sličan skandal, nastavljajući započetu vezu s gotovo nepoznatom i neprikladnom djevojkom.

Odlučio je ne javljati se više i ništa više ne odgovoriti. To će se samo od sebe razriješiti. Ne smije sada prekinuti uspješno započetu karijeru. Tako je i učinio. Nije se više javljao. I ništa više zasigurno nije čuo.

- Možeš li sebi i predočiti što je ostalo u duši te djevojke?

Lice njegova sugovornika tako ga je detaljno i podozrivo

ispitivalo da ništa više nije moglo ostati nedodirnuto. Prošla su desetljeća, prošle su godine, kiše, vjetrovi, ljeta snjegovi, dogodila su se nova rađanja i novi nestanci. Ostala je svejedno njezina sjena. Nju se ne može ni jednom ljudskom uspješnošću rasvijetliti.

- Što je istinski djevojka pretrpjela?

- Voljela te. Sve što se dogodilo dogodilo se jer te htjela ljubiti. Onako kako sve cure ljube, spremne da nešto veliko donesu usamljenim samotnjacima. Njoj je tvoje tijelo značilo oslonac i začeto dijete beskrajnu radost. A tebi je ona značila samo muški poriv, utaživ samo u slijepoj tjelesnosti i dalek od svake ljubavi. Ona je u tebi vidjela nebo, ti u njoj tek jedan od oblika zemlje.

- Bila je samo jedna od žena.

- Ali jedna od tvojih. Iskorištena kao stara krpa, ostavljena, sama, razočarana, prestrašena, odveć mlada da sve podnese tako mudro i odraslo. Je li te ikada boljela duša. Radi djeteta.

-I mene su ostavili.

- To ne znači da i ti imaš pravo činiti isto zlodjelo. Znaš li uopće gdje ti je vlastito dijete?

Šutio je jer već desetljećima nije do njega doprlo ništa osim nesigurne priče. Ostavljena na milost i nemilost svijetu čudna morala, najprije je napravila pobačaj. I kad se vratila od "tetke" naviknute da spašava takve cure od trenutne sramote, uz nadoknadu u svemu što joj se moglo donijeti, više kao da i nije bila žena. Zaliječila je tjelesnu ranu, duševnu nikada. U dubokim mladenačkim osjećajima ugaslo je izvorište radosti, a s njome i potreba da se dalje za život bori. Priča je daje više nema. Odnijeli je virovi hladne i podivljale rijeke još istoga proljeća, prije nego li su ponovno prozelenjeli listovi na stablima tajanstvena parka. Tvoje pismo nikada nije stiglo. A priče mnogo puta nisu ništa drugo nego puka, gola i neumitna istina.

- Teško se svega toga sjećati.

- Nikada se nisi ni pokajao. Nikada nisi zažalio što si to učinio. Nikada nisi smogao hrabrosti da kažeš da se ubila samo zato što si se igrao snagom njene ljubavi. Tebi je njezina svetinja bila strašću. Nikada stoga i ne ćeš imati ništa osim strasti. Rijeka je odnijela njezino tijelo i tvoju dušu.

Tišina. Beskrajna tišina. Nema hrabrosti da išta pomisli. Ovo je doba kad se ne može pobjeći od stvarnosti. Da se bilo s kim drugim pravda, već bi iznašao vješto opravdanje. Ali pravdati se s nekim za koga ne znaš jesi li ti ili je to netko drugi i to u vrijeme kad se svakoga časa može prekinuti nit zvana životom zaista je uzaludno. Ovo su trenuci kad je šutnja najbolja jer i nema ničeg drugoga kadrog daju nadomjesti. Barem da zna je li u snu ili na javi. Zapravo je i to svejedno. Priča o sudbini djevojke kojoj je jedva znao ime, ali koju je vlastitom sebičnošću poslao u očaj, zločin i smrt bila bi jednaka sanjao on ili ne sanjao. Ona je njegova najavi ili snu.

- Da si barem napisao jedno pismo. Tebi književniku, nobelovcu bilo je teško napisati jedno pismo. Koliko li te večeri čekala? Sanjarila, sanjala, koliko je od tebe očekivala? Ona nemoćna, osamljena, bespomoćna. Mogao si mnogo, imao si mnogo, radi sebe ništa nisi dao. Da si joj barem riječ rekao. Možda bi živjela. Rekla bi ti da si sebičan pokvarenjak, da si isti kao i svi drugi muškarci na zemlji, da nikada više ne će imati s tobom posla, da će hraniti i othraniti dijete, tebi za prkos, daje jača od tebe i da joj više niti he treba tvoja pomoć. Sve bi ti to rekla, ali bi živjela. Ništa nisi rekao i zato je umrla. Njezinu si ranu do kraja povrijedio. Zato ju je hladna voda progutala.

Šutio je i nadalje pred sobom imajući samo jednu jedinu točku na bijelom stropu. Više i nije pitao tko je njegov sugovornik. Osjećao ga je kao neumitnu sudbinu tu pored sebe dok mu se zaputiti drugoj obali neznane rijeke.

Dok prelazim rijeku hoće li mi još jednom doći vapaj njena nemira? Tu negdje iz valova. Hoću li je još uspjeti prepoznati? Što se zbilo s onim mekašnim djevojačkim tijelom, tako zavodljivim i tako čarobnim? Sve je iščezlo. Što li je s dušom? Hoće li sudbina biti jednaka: meni koji sam je u smrt poslao i njoj nizašto krivoj i žrtvi moje hirovitosti?

- Kasno je za odgovore. Nje nema. Rana učinjena u svijesti jednoga života ostat će nezacijeljenom i za raspravu u nekome drugom svijetu.

- Kad bi postojalo išta izvan zemlje, zaputio bih se tamo daje zamolim za oproštenje. Ovako, posljednja točka moje sudbine jest bijela točka na stropu moje sobe. Ništa više.Od mene će ostati tek zapis, za jedno vrijeme kao mudrost, za drugo kao umjetnost, za treće tek za zaborav.

- Zaboravio si daje snaga tvoje književnosti krik života nad svim prljavim i neuspjelim. Snažan si na peru jer si kukavica. Kao i mnogi tebi slični. Takvi kao ti nikada ne umiru na bojištima, nikada ne osjete siromaštine i nikada nisu bez nadprosječne dubinske grešnosti. Ti si izrastao iz vlastita zla. Htio to ili ne htio, ti znaš što je dobro, ali ga ne činiš i znaš što sve ne valja, ali to ipak činiš. Tvoja je literatura samo odraz neuspjele duše. Na papiru ostaje ono što nikada nisi bio.

- Tražio sam idealno u stvarnosti.

- Tom se parolom kite već čitavo stoljeće i pol stotine književnih perjanica tebi potpuno naličnih. Govorite o stvaranju idealna čovjeka, a sve moguće radite da toga čovjeka ogolite i ostavite bijedi njegove naravi. I u tome uspijevate, nažalost.

- Literatura je uvijek bila avangarda.

- Možeš to sebi lagati, ali ne i meni. Literatura je ono što ste vi. Puna onoliko koliko ste vi puni i prazna isto onoliko kolika je praznina vaše duše. Nemate što dati ljudima, ma koliko se u suprotno uvjeravali. Europa je počela umirati otkako ste joj ti i takvi postali duhovnici. Srušili ste sve, a ništa i nikada ne ćete sagraditi.

- Vodila nas je najbolja namjera.

- Glupači. Od vaših namjera umrli su milijuni ljudi. Ima stvari tako očitih da se ne mogu skrivati tek nerazumno sročenim pravdanjem o dobrim namjerama. Krik austrougarskoga princa i žene mu na sarajevskom mostu označio je krik jednog vremena u čija si ti prsa zajedno sa svojom bandom razbojnika ispalio hitac smrti.

- Austro-Ugarska nije valjala ništa.

- Valjalo je duhovno ustrojstvo prepoznatljiva dobra i prepoznatljiva zla. Ustao si oružjem na vlastitu dušu. Nije mnogo toga valjalo, ali se točno znalo što ne valja. Doveo si u duhovni prostor tisućama godina građen, divljinu bizantinaca, neodgojenih da išta znaju i uvijek podmuklih da išta dobra učine. Na jasno zlo doveo si nejasno zlo, na ograničeno i vidljivo doveo si neograničeno. Ti krici ubili su za duga stoljeća dobrobit tvoga vlastitog naroda.

- Nije se dalje moglo trpjeti.

- Koga? Graditelje velikih kuća, kazališta, crkava, cesta i širokih sarajevskih ulica.

- Nije se mogao trpjeti teror.

- Ti da govoriš o teroru. Bili ste tek sredstvo u rukamapokvarenjaka što negdje u Nici ili Savoji igraju karte, a za gubitak započinju ratove. Umiru tisuće ljudi kako bi oni mogli kartati, kako bi se mogli nesmetano kurvati, kako bi im i djeci isto bilo. Ti si ih podržao. Rušio si sirotinju da na njihovo mjesto postaviš obijest nevidljivih i nedodirljivih kartaša ljudskim sudbinama.

- Tako je moralo biti. Odležao sam tri godine zatvora. Znam što je to austro-ugarska tamnica.

- Zatvor? Ubili ste čovjeka ni kriva ni dužna da srušite njegovo izvorište. Vaša je igra prozirna. Pomogao si da se sruši jedina katolička država u svijetu. Niste vi pucali u čovjeka: pucali ste u svijet katoličanstva. Ubili ste čovjeka u trenutku kad je i došao navijestiti slobodu svim narodima tadašnje Austro-ugarske.

- Rušili smo bogatstvo i moć Vatikana.

- Bogatstvo i moć Vatikana? Kojim to papa vojskama raspolaže? U Vatikanu su bogati samo ljudi koji služe tvojim prljavim nalogodavateljima. Vatikan je bio stožer svijeta tisućama godina sigurnog u se, s jasno izraženim dosezima zla i jasnom namjerom da se čini dobro. Vatikanska moć samo je vjetar od vas raspuhan da zbunite istinski dobre ljude. Ništa više. Pokvarenjaci i bogataši tebe su unajmili da im opereš prljavo rublje. Za to su te školovali, dali su ti diplomu, doktorat, za to si postao akademik i za to si dobio Nobelovu nagradu. Zar misliš da se nešto takvoga postiže iz dobrote? Istinski ljudi umiru redovito siromašni i zapušteni. I književnici redovito žive bez kore kruha. Tko je ikada doživio da veliki književnici ikada dobivaju velike nagrade? To je pravo ostavljeno samo poslušnim ljigavcima, a ne onima što se razumiju dobro s dosezima pera i književne riječi. Okači stoga sve svoje diplome mačku o rep. I pošalji ga da pozdravi sve tvoje krvave prijatelje.

- Nije to baš sasvim jednostavno.

- Jednostavno da ne može bili jednostavnije. U Austro­ugarskoj se znalo što je to nedjelja, a što rad, znalo se gdje što treba stajati, znalo se kada se i zašto se odlazi u zatvor. Vidjelo se točno što ne valja. Vaš svijet uništio je stožer. Danas radi toga ne valja ništa. Vi ste stvorili pokolje dvaju svjetskih ratova, vi ste na frontove izveli proletersku sirotinju gladnu i žednu, golu i bosu da jedna drugu kolje, ubija, da ugasi nikada razumljenu strast zla u sebi. Ti si prijatelj "Crne ruke", Karadordevića, ti si prijatelj ubojica, toliko nisko nemoralnih da im ništa ne predstavlja ubiti čovjeka, a onda mu majci poslati račun za metak. To je duhovni doseg tvojih novotara. To je plod tvoga srpstva za kojeg si prodao dušu, ljudstvo, vjeru, razum i sve što se još iz ljudstva dalo unovčiti. Srušio si siguran svijet. Gradiš nesigurni, a znaj, on će, upravo on će sve u tebi porušiti.

- Htjeli smo.

- Pakao je popločan lijepim željama, a ljudska patnja radi vas postaje beskrajnija od gluposti. Tako umišljeni i oholi uvjeravate svijet u poniznost i mudrost. Svaki vas prosjak pred gradskim trgovima čita bolje od knjige. Zato on umire mirno, a vi ne znate biste li željeli ikada išta drugo osim smrtna ništavila. Da vas, tako nemoćne, možda jači od vas ne bi štošta priupitao.

- Za mnom ostaje bogat opus. Moja je književnost prožete čežnjom za plemenitošću.

- Koga varaš? Sebe.Ti si rasist, podlac, izdajica, farizej. Ti si zapravo tamna strana života, stavljena silom na svjetlost. Dive ti se samo tebi jednaki. Pomagali su te da ti ne bi možda vidio kolike si bijednike nasljedovao. Oni mogu gospodariti tijelom, ali su daleki od duše. Ljudi ih mogu poštivati iz straha, ali kad prestanu o njima ovisiti, začas ih izrugaju. Ti si svoju dušu prodao vragu. I toliko te uhvatio da niti ne znaš koliko robuješ.

- Trebalo se boriti.

- Ti da govoriš o borbama? Borbe pripadaju časnicima. Ti to nisi. Časnici teško prežive jedan rat i jednu bunu. Ti si ih preživio tisuće. Tko to može biti Hrvat pa onda Srbin, biti diplomat i preživjeti sve krvave zaplete, tko to može služiti dvojici gospodara? Ti si služio desetorici, odjednom. Svaki si put ispočetka morao dušu dublje zatamnjivati. U Travniku odakle potječeš, za čašu vode darovane nacistima, komunisti su strijeljali ljude. Ti si potpisao "pakt" s glavnim "nacistom". Nije ti ni vlas s glave pala. Možda ni sam ne znaš koliko te to koštalo.

- Bilo je to teško vrijeme. Za preživljavanje. Za opstanak. Odbio sam objaviti iti jednu knjigu za vrijeme njemačke okupacije Beograda. Nisam htio pristati na duhovnu pomoć nacionalsocijalizmu.

- Sve je to vaša prljava igra. Dok su ljudi umirali igrali ste karte i brojali zaradu od oružja. Ne vjeruje vam više ni posljednji naivčina na svijetu. Sva su zla došla iz istoga izvorišta. Jednaki su vam i Hitler i Staljin i Churchil. Vi se nadmećete u moći i sili preko smrti i umiranja bespomoćne sirotinje, vi ušljivi bijednici, toliko glupi i pokvareni da niti vlastitu nemoć nikada ne ćete razumjeti. Svi ste vi podjednaki. Jedino će vam Bog u koga ne vjerujete konačno stati nogom na šiju.

- Neizmjerno je teško razumjeti ljude i vremena.

- Sva su vremena teška. Nikada ne će biti bolje jer čovjek od dobra rođenja putuje prema lošoj smrti. Svejedno je da si umro za nešto dobro. Mnogo je gore preživjeti za nešto zloga, dajući sve što imaš: dušu i slobodu.

- Tako je moralo biti.

- Tako govore sve kukavice. Zavukao si se u književnost. To isto rade stotine tebi naličnih. Za nešto lijepo sakrivaju sebe ružne.

- To je već uvreda. Pretjeravaš, ma tko da si.

- Ne govori o uvredama. Naličiš čovjeku ubojici koji poslije trideset postrijeljanih ljudi pita fratra je li grijeh otkinuti vrbovu granu. Nobelovac si i akademik. Nije li ideal književnosti stvaranje boljega i ljepšega svijeta? Nije li razgovor o ljepoti i pisanje uopće sredstvo za oživljavanje dobrote u kaljuži tisuću zloća? A što si ti pisao?

- Što sam pisao različno tomu?

- Pamflet o Siptarima koje treba jednostavno pobiti. Zamisli, koja li plemenita i liberalna misao: jednostavno zavesti vojsku kroz sela i jednostavno pobiti sve Albance. Takav rasizam i podlost rijetko se susreće. Nije se tako otvoreno nešto takvo usudio reći ni Ilija Garašanin u svojim najboljim godinama. Da gaje napravio netko drugi već bi odavna bio imenovan zločincem. Ti si imenovan nobelovcem. Kao slučajno, komisija za dodjelu Nobelove nagrade to nije znala. Jer ona je navodno zaokupljena idealom svjetske književnosti i umjetnosti. Slučajno nije to djelo uvrstila u izbor tvoje literature. Nema veze što u svakoj drugoj knjižnici možeš pronaći i pročitati to sotonsko djelo i nema veze što je pomoglo da i ono malo razumnih Srba prestane misliti, hraneći se ispočetka glupošću rasizma, rata i kompleksom srpske pobožanstvenjenosti.

- To je bio tek trenutak slabosti. Shvatio sam da je to bilo nehumano. Sada to više nikada ne bih napisao.Utjecala je na me i proživljena stvarnost Bosne, uzrokovana ponajviše nehumanim i podmuklo silovitim postupcima muslimana. To je bilo vrijeme neshvatljivo i veoma zamršeno.

- Za Albance je kasno. Tvoja je knjiga donijela tisuću premlaćenih, osiromašenih, tisuće bespomoćnih među Albancima. To što si ti činio knjigom, to je žandarmerija činila puškom. Zar ti je nepoznata metoda: najprije ubiješ čovjeka, a onda mu udovici ili majci pošalješ račun za metak. Ne osjećaš li u svemu nešto sotonskoga? A sve je to i tvoje djelo. I onih koji te pomažu. Znaj, mudri su kao zmije, a pokvareni kao kuga. Čega god se dotaknu umrijet će. I tebe su ubili. Samo ti to još niti ne znaš.

- Koja bi bila razlika da je umjesto mene Krleža postao nobelovac?

- Gotovo nikakva. Svijet vam je obojici jednak.

- Hoće li ikada biti bolje?

- Ne će. Jer nikada ne će nestali ljudi poput tebe. Svijet će uvijek biti takav kakav jest jer se pravi ljudi bave sobom, a krivi drugima. Čitav si život učio druge, prije nego si sagledao što ti u dubini boravi.

- Boravi čovjek slijepa odredišta, zemljan i bezizlazan, kao meteor prije nego li ugasne.

- Ništa drugo i nisi mogao biti. Slijepim si očima govorio o svjetlosti onima koji vide. Mucavim si glasom pjevao glazbenicima pjesmu o ljepoti. Praznom si dušom govorio o punini, savršenstvu i ljepoti. Govorio si onima prepunim savršenstva, ljepote i punine. Osjećaš li barem sada, na umoru vlastite sudbine, koliki ti je promašaj bio život i koliko je smiješno biti tebi sličan?

- Samo jedan meteor koji prolazi.

- Nasljedovat će te mnogi. Hvalit će tvoju mudrost, čitat će tvoje knjige. Ali jao svijetu koji tebe slavi. Jao tvojoj Bosni, jao Hrvatima, jao Europi. I tko god pokuša vidjeti ikako drugačije, jao njemu. Od tvojih čudnih prijatelja, od tvoje nehumane farizejštine, od tvojih pogleda na život i svijet, još ponajviše od tvoga kukavičkog spašavanja zemlje u sebi. Neznatno je zlo u sudbini puža, ogoljena jasena, ubijene lastavice, prevarene djevojke i poniženih Albanaca u usporedbi sa zlom što ga priželjkuješ: da ih nema tko osvetili i da nad svime ostaje samo ništavilo. Ti si ga i zaslužio, ali kandže tvoga dosega ne prelaze u duhovno. Tebi ostaje zemlja, a njima se ostavlja nedodirljivo nadzemlje.

Sekunde su teške kad su tako same i kad su gotovo odbrojene. I točka na stropu. I nepomično tijelo koje više nema snage niti ratovati protiv uznemirene unutrašnjosti. Morfij mu ne da da zaspi, da odlula u snove, da negdje drugdje prenese vlastiti tijek. Zlo je oko njega. Njegovo. Uvijek prešućivano, skrivano, potajno.

- Sve nastalo u tajnosti dovikivat će se s krovova.

- Već se dovikuje. Već je sve znano. Svima, osim, možda njemu samome. A vremena kao da ima. Jer sekunde su kao vječnost. I točka ustrajno sama na stropu u njegovoj sobi. I zraka sunčana, utekla pored baršunasta zastora.

- Seljaci ti se podsmjehuju, a nisu ni nobelovci ni književnici ni akademici.

- Život te popeo visoko i sada te stropoštava niz klisure. I tebe i sve tebi slične. Jer život ne oprašta pogrešaka, a kamo li da grijehe oprosti. I ostavlja same. Ponajviše nobelovce. Ponajviše akademike. Ponajviše slabe ljude u liku velikih književnika.

Prokleta točka. Proklela zraka. Prokleti morfij. Da se bar jednom sve to zastalno završi. A ne će. Mirno je Dedinje. I rana jesen na stablima. I sunce kadro da i sutra ponovno neke nove sudbine ogrijava.

- Proklete umišljene njuške, sve vas treba iskorijeniti. Mislili ste da je Teški Radnik klaun. Vi ste klaunovi, teški, najteži. I niste iz cirkusa. Vi ste odvratni vražji klaunovi.

Ni njega nema, a možda bi dobro došao. Da posluša njegove govore o svijetu unaprijed na propast osuđenu. Je li mu bilo bolje biti nešto poput Teškog Radnika? Možda bi imao neki drugi mir. Ovako nema ničega drugog do li mir Dedinja, mir Srbije, mir najdubljeg i najnesnosnijega ljudskog nemira. I ne će da se ublaži. Dedinje. Beograd. Srbija. Kao pakao. Kao muka. Kao izgubljenost. Odsada dovijeka.

III.

Sunčana zraka na stolu kao neki nepoznat put od prozora dalje u beskonačnost. Sunčana zraka, tu, dok se umire, neznano od čega i zašto, bez mogučnosti da se išta promijeni u teško skrajanome usudu, moćnu da mu nitko nikada ne utekne. I svi su ljudi već u njega stali. Oni prošli i iščezli. I oni što sada misle tko zna na što, najmanje da će u usud stati. I oni budući, nepredočivi još, što će jednom ispuniti već nastanjene pećine, potleušice, sojenice, probrane stanove probranih gradskih četvrti kao i najizvrsnije bogataške vile, pune izobilja. Sunčana zraka na stolu, s tragom svjetlosnim od prozora nadalje, odvojena od čudna i nerastumačiva svjetlosna snopa. Ne može joj uteći. Kao što ni usudu ne može nikako uteći. Prokleti morfij. Tako čovjeka privede stvarnosti, ne pitajući se da li je to čovjeku potrebno, hoće li on baš to i bi li želio nešto drugo. Prokleti morfij. Od njega čovjek ne može jasno potonuti u unutrašnjost vlastite unutrašnjosti i udaljiti se od svega gorkog okolo. Umiri tijelo, istina je, ali zato ogoli dušu. Osamljena i bezvoljna, kao prikovana za stijenku snagom nevidljivih ruku opijuma, duša je tako uzrujana. Izgleda kao ta te svim bičevima tuku, a onda ti zabrane plakati. Da nije morfija već bi bio negdje daleko unutra. Dedinje bi se zamijenilo nekim drugim^slikama, pokatkad potresnim i neugodnim, ali daleko plodonosnijim od onih kad čine da ostane i opstane samo prazan prostor jedne duše u praznu prostoru stvarima ispunjene sobe. Rado bi da se povrati san. Makar i onaj o prošlosti, o Kerberima i drugim obalama, makar i onaj što stalno prekorava, makar i onaj od koga strepi tako osamljen čitavo vrijeme vlastite agonije. I smrt da dođe, pa više ne će biti ničega. Za trenutak sve će biti sređeno: jedna će se sudbina pridružiti drugim sudbinama. Ništa više.

- Može li se sa sunčanom zrakom tako razgovarati?

Zapela mu misao baš za neznatnu sunčanu zraku. Umjesto mrtve točke na bijelome stropu, promatrao je gotovo ukočenim pogledom nepomičnost svjetlosti, tajanstveno nazočne u njegovu posljednjem životnome susretištu. Nikoga i nema osim nje. Nikoga o komu bi mislio. Sav mu je svijet stao u tu posljednju zraku.

Odakle zraka dolazi? Kamo ide? Koja joj je svrha? Zašto je baš zastala tu kraj njegova uzglavlja i zašto upravo tu nalazi svoje otpočivalište? Neznano. Nema veće tajnovitosti od svakodnevlja. Neka se netko usudi reći da zna što je to svjetlost. Neka reče. Neka razjasni, ako ima mudrosti.

- Kako sve to prispodobiti tvojim nijekanjem svega što nadilazi vidljivo? Nije li ipak prevelika tajnovitost sažeta u svakodnevlje, toliko obično da te upravo običnošću ponajviše prevari?

- Tko sad ponovno sa mnom govori? Budan sam od morfija. Potpuno sam svjestan svega. I zrake na stolu. I zastora. I knjiga na policama. I liječnika koji se trude, neznano zašto, da i dalje podnosim ovo nedovršivo ljudsko lutanje.

- Zar si zaboravio da je čovjek podvojen. Uvijek razgovara. Ponajviše s nekim drugim dijelom samoga sebe. Zar je sada neuobičajeno da razgovaraš sa samim sobom? Pa to si čitava svoga vijeka činio.

- Dodijalo mi je neprestano sučeljavanje. Mir nastaje kad prestanu dotjecati mogućnosti da se u svemu stekne neprijatelj.

- Bez sučeljavanja se ne može.

- Ni bez sučeljavanja sa sunčanom zrakom, običnom zrakom?

- Nikada. Bez sučeljavanja se ne može. Da nije mraka ne bi ni znao što je svjetlost . Zraka što te opsjeda znak je osporenosti. Gdje je nje tu nema mraka. I gdje nje nema nema nikakve svjetlosti.

- Čemu?

- Da između tisuću mrakova nađeš tračak svjetlosti. I između tisuću zala nađeš mrvu dobra.

- Govoriš kao fra Petar u svojim najboljim godinama.

- Govorim kao tragač tajne svjetlosti.

- Nikada se do tajne ne može doći.

- Jasno, kažeš li sam sebi da je čovjek čedo apsurdne slučajnosti u vrtoglavu svemiru, gdje je sve podređeno ljudskoj misli i prosudbi i vrijedi samo ono što kao vrijednost od čovjeka potekne. Upitaš li svjetlost za njezino podrijetlo drugačijim načinom onda ćeš doći do fra Pertova mudroslovlja.

- Opet će mi izmaknuti tlo pod nogama. Opet ću odlutati nekamo daleko u nevidljivo i nedohvatljivo.

- Ako je čovjek samo vidljiva materija, ne moraš se dalje mučiti. Odgovor već posjeduješ. Osim apsurda nema ničega.

- Ni time nisam zadovoljan. Čini mi se da iz mene izvlačiš već proteklo, davno proživljeno razmišljanje. Ne vjerujem više samo u čovjeka i ne vjerujem više samo u vidljivo. To su bile zablude moje mladosti.

- Ili razlog za samovoljan bijeg od problema. Čini se da si čitav svoj život bježao od vlastite sjene. Kako vidiš, ne možeš nikamo pobjeći. Ma koliko se ti skrivao u mraku, ma koliko se uvjeravao daje sve svjetlosti već pobralo ljudsko mudroslovlje, kao što vrijedna seljanka vješto bere bijelo i sočno maslo, čim si izišao iz vlastita mraka vidiš svoju sjenu: nikada tako jasnu kao sada, makar je stvarala tek jedna slučajna sunčana zraka, nazočna tu na tvome prozoru.

- Sunčana zraka, na mom prozoru. Umjesto mrtve točke na bijelome stropu sobe. Ne više praznina, ne više mrak. Ne više apsurd. Svjetlost jedne zrake. I što sada?

- Ništa, kao i dosad.

- Koja je onda razlika između praznine u točki na stropu i svjetlosne zrake, takve da joj se ne može ući u trag?

-I jedno i drugo dio su tebe. Da nema praznine ne bi ni znao što je to punina, niti bi bez svjetlosti spoznavao mraka.

- Što mi je činiti? Nije li već sve prekasno?

- Nikad nije prekasno. Važno je vidjeti svjetlost. Praznina iščezava u trenu kad svjetlost nade načina za rasvjetljavanje. Možeš znati za svjetlost i svejedno sjediti u mraku. A možeš izaći iz vlastite sjene i krenuti za svjetlošću, makar ti bila toliko velika koliko ti je sada velika sunčana zraka na vlastitu pisaćem stolu.

- Kamo da krenem?

- Za nevidljivim.

- Za fra Petrom?

- Ne, za nevidljivim.

- Za nevidljivim? Poslije svega? Poslije toliko lutanja, licemjerja, laži, zločina? Poslije toliko uvjerenja kako sve završava tamo gdje sve smeće trune? Samo za jednom sunčanom zrakom? Zar samo za jednom sunčanom zrakom?

- Zaboravljaš da čovjek vuče svoj korijen iz nepoznatoga. Što čovjek ne može, može mu skrovit Pokretač.

- Ali fra Petar govori dogmu?

- To ti misliš. Tko svjetlost zatvara u dogmu, naliči djetetu što zatvara mrak u kutiju. Tko svjetlost spozna, spozna joj i snagu. I ničim je ne zatvara.

- Zašto onda tako govori?

- Govori ljudskim načinom. Govori kako može i zna. Ti nažalost ostaješ samo na njegovim riječima. Ne vidiš što mu pod riječima stoji.

- Vidim samo tvrdu dogmu fanatika koji utjernje nadnaravno tamo gdje je moguće samo naravno.

- Ne možeš vidjeti drugo jer si istom takvom dogmom u ljudsku veličinu zatvorio pristup svemu drugome. Zato ćeš svjetlost tek vidjeti, ali joj se nikada ne ćeš primaći. Još manje ćeš ikada biti svjetlošću.

- Tražim smisao vlastita čovještva, tu gdje je, među stvarima, među dogadanjima, u običnoj ljudskoj svakodnevici.

- Ali počinješ nestvarnom vjerom da si velik i da ti se sve može razjasniti. A tko si ti da ti se stvari moraju razjašnjavati? Tko si ti da dobiješ odgovor? Možeš li slijediti put svjetlosti?

- Imam pravo na odgovor. Nitko me nije pitao kad me stvarao. Nitko me nije pitao želim li trpjeti. Nitko mi nije dozvolio da izbjegnem zlo na svojim putovima. Nitko me ne pita ni sada želim li nestati, želim li umrijeti. Bunim se, protestiram, hoću jasnoću. Ne ušutkavaj me onda kad pitam.

- Odgovor daje fra Petrov Bog.

- Neću. To je fikcija. To je fanatizam. Hoću jasan ljudski odgovor. Hoću jasan odgovor.

- Sve je drugo tek hladni intelektualizam, proračun, matematika, fizika.

- Ali moja, naša. Bez zavaravanja. Bez laži. Stvarna i nepromjenjiva.

- Tako ti misliš. A svjetlost ostaje tajnovita, nedodirljiva, nerastumačiva. Isto onoliko koliko je nerastumačiva tajna življenja. Takva kakva jest: kad te bez pitanja rada, kad te bez pitanja i sućuti ponižava i muči i onda kad te bez samilosti ubija, ne pitajući te ništa, baš ništa. Tajna poput življenja, ali s tobom, posvuda, tamo gdje god nije mraka.

Da ga sada netko gleda, bespomoćna, poluotvorenih očiju i gotovo već u posljednjem životnom trenu, nikada se ne bi dosjetio o čemu to razmišlja. Začudio bi se bistrini misli i temi kojom se zaokuplja. Ne može čovjek pobjeći od svoje sjene. Jesu li sve smrti ovakve? Ima li iznimaka? Priča o Duki iz njegova rodnog kraja, onom što je ustao na vlastitu sprovodu, te se kasnije stalno kajao što je ponovno oživio, kao i sudbonosne priče iz svakodnevice o ljudima sposobnim darovati sav imetak samo da uteknu smrti, jesu li negdje u nekome unutrašnjem i nevidljivom sjecištu podjednake? Tko bi to još znao?

- Što je to uistinu smrt? Što uistinu življenje? Nikada kraja odgovoru. Kamo god kreneš ostane golo čovještvo, prepušteno samome sebi. Da ide za fra Petrom? Ili nekim drugim putem? Samo kojim? Kojim?

Jedna sunčana zraka pred očima čovjeka spremnog za dovršenje. Morfij djeluje. Boli nema. Sve se tako pakosno primirilo i kao daje negdje odlučeno da se ništa više ne dogoditi. Tko kaže da vrijeme ne zna stati? Stalo je. Osim zrake sunčane i prokleto neumitnog Dedinja ničega. A zraka? Sunčana zraka?

Gledao ju je kao da prvi put vidi svjetlost. Veliku kao početak nečega novog, poslije razočaranja u ono dotad vidljivo. Kako li su neobične stvari i događaji kad im se pristupi s nekog drugog polazišta i kad se promijeni uobičajeni kut gledanja. Ljudski naučena i ljudski priviknuta istina proširuje svoje prostore tamo gdje nije uobičajeno gledati i gdje nije svakodnevica u pitanju. Uobičajeno je da gledaš rasrdena tigra u njegovu kavezu. Misli se, tigru i jest mjesto u kavezu, jer bi bilo opasno pustiti ga da šeta ulicama. Kad se upita čemu tigra uopće dovoditi iz njegove šume u ljudske kaveze i čemu se uopće truditi da tigar ne može otići kamo ga je volja, već jest vrsta neobična pitanja. Većinu ljudi ne zanima što tigar misli i zašto je potrebno uložiti toliko snage da bi ga se ulovilo i dovelo iz njegova životnoga prostora. Zašto? Da ga djeca mogu vidjeti. Da im se može ispričati kako je tigar divlja i krvoločna zvijer. A tigrovi ne love ljude, nego ljudi love tigrove. Tko je onda krvoločan i tko je divlji i te kako je veliko pitanje. Postaviš li ga ispast ćeš smiješan, budeš li na njegovoj istini predugo ustrajao u opasnosti si da ti obuku bijelu košulju i da te smjeste za rešetke gore od kaveza. Jer što se obijesna čovjeka tiče što je u dubini tigra. Zar bi se uspio uvjeriti da je tigrova sloboda vrednija od svih ljudskih potreba da ga vide i označe kao opasno stvorenje. Koga zanima tigrova bespomoćnost kad ostane sam među nemilosrdnim željeznim šipkama, kad osjeti čežnju za svojom šumom kao za jedinim rodnim domom, kad se tako osamljen nema u koga zaljubiti, kad se ne može dosjetili te početi protest glađu i umrijeti da napakosti čovjeku u njegovoj potrebi da na tuđem ropstvu sagradi svoje radovanje? Većina ne želi imati više kutova. Najvažnije je ono što trenutno služi. Pomiče se tek kad dođe za to potreba. Nikako drugačije. Suvišni su drugi kutovi gledanja, posebno kad nisu za neku drugačiju svrhu i ne služe nekom višem interesu. Suvišno je onda pitati kako je tigru, dok služe ljudskim sinovima za radost. A svjetlost je mnogo tajanstvenija od tigrova. Tigrov je životni tijek naličan ljudskome. Rađaju ih nagoni tigrova, hrani ih mlijeko materino, žive od komada hrane što ga sami pronađu i poje izvori gorski kad ih susretnu. Žive od igre dok su mladi i ozbiljnosti kad ostare. Ispunjavaju uobičajen i uhodan način života, primjeren tigrovima. Gotovo kao i čovjek.

A svjetlost? Odakle ona dolazi? Gdje spava, gdje joj je početak i kraj, gdje otac, majka, kuća, dom, gdje osjećaj, tuga, radost, ropstvo, sloboda, gdje ono sve čime se odlikuje čovjekov svijet? Svaki dan je tu, svaku noć u mislima, tako obična kad je imaš, a gotovo nezamjenjiva kad usahne. Vidi li ona sama svoju snagu ili je i to tek jedan od oblika ljudske prijevare? Da nije čovjekova oka, što bi se o njoj znalo? Bi li bilo svjetlosti da nije očiju?

Beskrajan niz pitanja tako mu je navirao sada na misli kao da svjetlost prvi put vidi i kao da je prvi put susreo nešto do kraja nobično. Tako lako vidljivo, a tako neodgovorivo, krene li se putem tajanstvenosti. Najveće tajne i stoje u svakodnevici. Da nije tako kruh bi davno obljutavio i svjetlost postala dosadnom. Ovako, s nestrpljenjem se dočekuju nove zore, neka će na isti način sunce izići i po tko zna koji milenij istovjetno se rasprostrijeti rukovet svjetlosna. Ima nešto neznana u toj svjetlosti, nešto neuhvatljiva čovjekovu svijetu u svemu što svjetlost donosi. Je li ona glasnik nekoga, nečega, kad tako brzo trči, prevaljujući hitrim nogama nepremostive razdaljine? Koja joj je svrha, kad tako veličanstveno tajnovita ima vremena i volje stajati tako na njegovu stolu, prolaziti mimo njegova baršunasta zastora i čekati da se on, tako iscrpljen i gotovo na umoru nečemu novome dosjeti. A čemu se novome može nadati? Što još o svjetlosti može reći?

- A što je dosad rečeno? Koliko je izrečeno? Koliko je od svega toga vrijednoga rečeno?

Tako zadubljen u misao o svjetlosti polako je nadmudrio morfij. Neki mu se unutrašnji svijet nehotice uspio približiti, a da ga ne opazi. Svratio mu je pažnju na misao o svjetlosti te ga ugurao u razgovor, možda bolje rečeno prisjećanje. Upravo o svjetlosti.

Vidio se u vrijeme dok je još bio dječak i s majkom morao uTravnik. Sada kao i nekada, u to davno doba, pred više od sedamdeset godina, kao da se slika nije ničim promijenila. Sjeća se slijepca, prosjaka s ulice, tugaljiva glasa. Nikada nije zaboravio riječi što ih je slijepac izgovorio kad mu je njegova majka darovala gotovo bezvrijedan bakrenjak.

- Ne prolazi se kraj nevolje, a da je se ne ublaži, učila ga je mati.

- Ne znam ni tko si ni što si, ali dao ti Bog da nikada ne ostaneš u mraku, bez svjetlosti očinje. Dao ti Bog radost svjetlosti za tvoju dobrotu.

- Kakva neobična zahvala? Zar nije mogao materi poželjeti nešto drugoga? Kakva je vrijednost u svjetlosti? Čudio se dječačkim čuđenjem.

- Što je to svjetlost? Od tog slučajna susreta sa slijepcem u Travniku do dana današnjeg kao da mu se pitanje samo produbilo, a odgovori istančali. Zaista, što je to svjetlost?

- Pišite, govorio je učitelj: svjetlost dolazi od sunca da nas grije i da nam osvjetljava dan. Kad sunce ode na drugu stranu ostaje mrak i tada je vrijeme počinku.

Ali što je to svjetlost?

Svjetlost jc kad se snop energetskih čestica pravocrtno kreće od predmeta koji ižarava do predmeta na koji ižaravanje djeluje. Brzina mu je oko tristo tisuća kilometara u sekundi. Tko hoće više o tomu znati neka se posluži enciklopedijom općeg znanja. Ovo je dovoljno za uzrast još nedoraslih gimnazijalaca.

- Ali što je to svjetlost?

- Svjetlost?

- Da, što je to svjetlost?

Duboko zamišljenim očima uporno je inzistirao na odgovoru kad je sa svojim mentorom razglabao rubna područja ljudskog djelovanja. Nije bio svjestan, posebno ne tada, da su i mentori nemoćni ljudi, rođeni pod zvijezdama i podložni unakrsnoj tajnovitosti svjetlosnoj, i samo u pokušaju da nešto velikoga razjasne.

- Sve je svjetlost. I brda i ljudi i zvijezde i rijeke i bujice i Travnik i slijepci i kraljevi: sve je svjetlost. Idi i pokori svjetlost.

- Slijepac je drugačije govorio. On je zaželio radost svjetlosti, a ne to da joj zagospodarim.

- Što slijepac zna o svjetlosti? Ne osvrći se nad proteklim?

- Ali toliko je neobičnosti u toj tajni? Može li joj se čovjek tako lako primaknuti i može li joj postati gospodarom?

- Može, ako hoće. U čovjekovoj je ruci ogromna snaga, od Boga darovana, da dovrši njegovo djelo. Ni jedna tajna stoga ne će ostati neprotumačiva.

- Od koga darovana? Od Boga?

- Od Boga? Komu?

- Čovjeku.

- Neobično. Zar sam morao sve ovo dosad učiniti da dođem do fra Petra i njegove teologije? Bio sam se uvjerio da nema Boga.

- Svjetlost je Bog.

- Bog je svjetlost, to ponavlja i fra Petar.

- Svjetlost je Bog, a nije Bog svjetlost. U tomu i jest razlika.

Kao da je to danas govoreno, tu na Dedinju još jednom se razlijegala puna uspomena na vrijeme davno, na početke njegova uspona, na kovanje i iskovavanje nekoga svijeta samo izabranima dostupna, upravo jer žele biti izabrani. Je li ih birao čovjek, Bog ili su se oni sami izabirali nije više ni važno. Ništa se više ne može promijeniti, makar on uspio prevariti djelovanje morfija i odlutati od stvarnosti u ponor uzbibana duha. Glas mentora kao daje današnji. A ne davni, nekadašnji, tamo iz Austro-Ugarske, iz Graza, dok se spremao položiti najviši stupanj ljudske mudrosti.

Što i koristi mudrost kad se sve vraća na početak. Još uvijek nije se makao od početnog pitanja. Što je to svjetlost i zašto je slijepac tako blagosivao? Nije moguće da je slijepac više vidio od njega i njegova mentora i tako neuk nadmašio sve njihove nauke?

- Tko bi to sve znao, kad je život tako čudna stvarnost, odgovorio je samome sebi, tako od zanešena učenika postajući svojim vlastitim mudracem. Kroz glavu mu je strujala misao za mišlju, naučena da neprestano osvaja. Ponovno, kao i ranije duša mu je postala velikim kazalištem. Nije znao je li on sam svoj glumac, svoj gledatelj ili nešto treće. Možda mjesto zbivanja, možda stanje gdje se nešto zbiva, gdje se nešto već dogodilo ili će se nešto tek dogoditi.

- Teatar počinje. Neka se zastor podigne.

- Ne diraj zastora. Nestat će svjetlosti.

- Ne će nestati. Teatar i jest o svjetlosti.

- Tko igra?

- Slijepci, mentori, učitelji, fratri, bezbošci, molitelji: svi igraju.

- Tko nedostaje?

- Nitko ne nedostaje. Diži zastor.

- Bog vam dao da nikada ne osjetite mraka. I darovao vas radošću svjetlosti, ponovno je odjekivao glas slijepca negdje izvana, nadmašujući zvonkošću praznu tišinu. Unedogled tako ponavljao je i ponavljao. Pa on nije ni pokušavao odgovoriti što je to svjetlost.

- To i nije problem slijepaca, nego mentora, suprotstavljao se već poznat glas, glasniji od slijepca, ali i mutniji od Mure negdje u dubinama. Stvarnost je mnogo dublja i izazovnija.

- Kako?

- Svjetlost je bog. Nema ničega osim svjetlosti. Vječno kruženje, ižaravanje, vječni poklič, brzina, hitrost, spremnost da se djeluje. Mi smo svjetlost, mi smo bogovi. Nema drugih, ustajte, sve tajne moraju se rasvijetlili, sve nejasnoće iščeznuti, sve što je pred nama mora se rastvoriti.

-I svjetlost?

-I Bog. Ne svjetlost

A snaga, mogućnosti? Nisu li možda ljudske mogućnosti precijenjene?

- Čovjek sve može kad hoće. Zraka što ju gledaš jest glasnik. Nama je da joj uđemo u trag, daje slijedimo i da uberemo plodove njezinih mogućnosti. Svaki novi korak, svaki novi pomak, put je u budućnost, put je bogova, put je bezgraničju svjetlosti. Zato naprijed, samo naprijed.

- A slijepci? Što oni govore?

- Ne osvrći se na prošlost. Svijet je podijeljen na one koji vide i one koji ne vide. Tajna svjetlosti i jest u tomu što joj svi ne ulaze u tragove. Pusti slijepce. Ostavi ih da kopaju, oru, sade, žanju, ostavi ih njihovu piću, jelu, ostavi ih njihovim strastima. Oni su sinovi mraka: naše je da svijet dovršimo.

- Kako?

- Misao je ljudska kao i svjetlost. Još veća. Jer svjetlosti možeš uskratiti ulaz, ali misli ne možeš postaviti prepreke. Ide kamo je volja i vraća se kako je volja, strelovitija i brža od bilo čega.

Misao je kao svjetlost. Njome kreni da osvojiš stvarnost u kojoj živiš.To je volja Božja. To je i jedini smisao čovjekov. Tako se postaje Bogom.

- Još to uvijek nije odgovor što je svjetlost?

- Vrijeme će pokazati sve svoje tajne. Otvori oči i vladaj svime. Sinovima svjetlosti dan je sav svijet. Sve što valja i što ti koristi tvoje je. Sve što ti ne koristi odbaci u mrak. I ne zaustavljaj se ni pred ičim. Ideal je od mraka doći svjetlosti. Ideal je odbjeći od Zapada, svednevice grleći Istok kao svoju ljubav. U ime Boga, u ime svjetlosti, sjedni na tron ljudstva i vladaj svime, učeći mrak svjetlosti i svjedočeći savršenstvo nesavršenome. U tvoje ruke Bog predaje čekić i dlijeto. Gdje god je mraka udaraj. Neka te nadahnjuju muze ljepote, muze snage i bogovi mudrosti. Približiš li im se što više možeš spoznat ćeš da se vječni preporod dogada oko tebe. Ponajprije u svjetlosti. Ustaj stoga. Budi svjetlost. Budi Bog.

- Nije li premalena ljudska snaga? Ljepota je nedovršiva. Snaga je neodređeno velika, a mudrost ljudska negdje granicom zaustavljena.

- Čovjek sve može kad hoće.

- To je samo riječ, samo neodredeno snovanje, gotovo neostvarivo jer nema temelja u stvarnosti. Kako da ti povjerujem?

- Ne zaustavljaj se na malome. Vjeruj u vlastito čovještvo.

- Čemu koristi vjera u čovještvo kad je sve tako neodredeno i izvan dosega vidljivosti? Rado bih ti povjerovao da sam Bog, ali me progoni vlastita nemoć. I to što ni sada ne znam što je to svjetlost? I čini mi se da sada manje znam nego što sam prije znao.

- Čovjek mora pronaći vlastitu snagu i osloboditi se mraka.

- Sve je to želja. Ali ja hoću znati što je svjetlost.

- Čovjek će iznaći mogućnost da i to razjasni.

- To sam već ranije čuo. Tako se govorilo i onda kad se nije Boga smjelo stavljati u kontekst ljudskosti da se čovjek rastereti svih natruha otuđenosti. Koja je razlika?

-I to je bilo u službi prosvijećenih .To je metoda da se ljudima skrene pažnja na njih same.

- Ali to je onda laž?

- Kakva laž? Sve što koristi čovjeku da izgradi sebe i svijet jest istina.

-I onda kad drugi radi nje stradaju

- Ništa ne će propasti. Vječno kretanje svjetlosti kroz nas ne će nikoga izgubiti. Jer sve je bog. Jer sve je svjetlost.

- To znači da nema ni ljubavi ni mržnje, ni grijeha ni opraštanja, ni početka ni svršetka, to znači da je život varka, privid, fikcija?

- Nikako. Život je svjetlost, bog.

- Što je svjetlost nikad se ne će znati?

- Pa već se zna. Dovoljno je da joj udeš u trag. Već ćeš je posjedovati?

- Ali što je to svjetlost?

- Rekao sam već: život, trajanje, to je svjetlost.

- Čemu da onda uopće radim disertaciju? Čemu nauka? Jer sve što smo razgovarali djeluje kao besplodna filozofija. Ni za što se konkretno ne mogu uhvatiti. Daje ovdje samo malko srca i Bog kao tvorac života, ponovno bih morao doći do fra Petrova vjeronauka. Ovako, ni sam ne znam više gdje sam.

- Gdje god ti nešto dobra može koristiti uzmi. I od fra Petra. Vladaj životom kako ti najbolje odgovara. Tako ćeš dovršavati svijet, ispunjajući Božju volju i postajući sinom svjetlosti.

- Pitam li se istinski, ne znam jesmo li se iti koraka makli od slijepca.

- Vi da ste se makli od slijepca? Vi ste za njim tisuću sunčanih godina. Vi nikada ne ćete dosegnuti slijepce. Tajna je to sakrivena vama što vidite, a dana onima što ne vide.

- Tko si ti? Tko te ovlastio da tako govoriš? Suprotstavljaš se najvećim umovima svijeta, moćnima da ti začepe tu labrnju.

- Jakih li moćnika! Umišljene budale i ništa više. Čitav život love maglu, naplaćujući za to visoke poreze jadnoj sirotinji koja nikako da nade načina za oslobođenje. Krvopije, varalice, pokvarenjaci. Sav ste svijet učinili budalaštinom.

- Tko si ti? Odakle si ispao?

- Ja sam Teški Radnik: Zar me više ne prepoznaješ. Viđao sam te dok si se klatio sarajevskim ulicama, misleći tko zna što će od tebe biti.

- Bilo bi bolje da šutiš? Inače...

- Inače bi mi mogao začepiti labrnju. A upravo to ne ćeš. Jer to nisu mogli i moćniji od tebe i to u vrijeme dok sam još bio živ. Sada pogotovo kad sam u snovima. U snovima sam, ali podjednak kao i prije. Moćan da ismijem svu tvoju nauku i mudrost. Zbogom sada. Eto ti svo tvoje prosvijećenje i sva tvoja filozofija. Možeš je zakačiti mačku na rep ako nadeš tako glupa mačka pa da ti takvo nečega dozvoli.

- Stani, ne žuri.

- Važnije mi je pozdraviti slijepca nego s tobom gubiti vrijeme. Sretan ti morfij. Sretan li put u lov na ljepotu, mudrost i snagu. Ja idem dalje.

- Ne odlazi prije nego mi rečeš što je to svjetlost.

- Suvišno pitanje. Time se u svako doba ne bave ni slijepci. Jer su pametni da shvate da su ljudi i ništa više. Zato i vide više od vas umišljenih budala.

- Stani. Teatar ne završava tako. I ne spuštaj zastora.

- Ja sam Teški Radnik. Slobodan sam da činim što me volja. Da odgovaram i ne odgovaram, da prezirem, izrugujem, da izvrgujem ruglu ljudsku glupost. Samo zato što sam slobodan i pameta.

- To nitko ne bi rekao.

- Nitko od tvojih, tebi sličnih. Ali slijepac, što bi rekao slijepac?

- Ma tko si, neka te moje oči ne vidjele, osjećam ljepotu i iskrenost u tvome pozdravu. Bog ti dao radost svjetlosti.

- Ja sam Teški Radnik. Kažu, gradska luda, pijanica, probisvijet, nedovršeni školnik, ništarija. Čemu zahvaljuješ kad nemam ni bakrenjaka da ga ubacim u tvoju kapu.

- Ne smeta. Bog ti dao radost svjetlosti, Bog ti dao svjetlost radosti.

- Što je to svjetlost?

- Ah, ispočetka. Komu nije dano, nije mu dano. Moraš biti slijep da bi znao smisao svjetlosti. Gotovo umireš, a još si u mraku. I bojim se da ćeš u njemu i ostati.

- Ne idite prije nego spoznam smisao života.

- Nas to da pitaš? Da te uče slijepac i propalica. Izrugat će te svi tvoji moćnici.

- Neka izrugaju. Dajte mi putokaz.

- Kasno je. Jer ovo je san. Pred smrt. U agoniji morfija. Na Dedinju, dok još preostaje dosadno vrijeme i sunčana zraka na stolu. I doba kad je vidljivo koliko li je čovjek neznatan i kolika li mu je tajna nad sudbinom.

IV.

U DOBA SAMO DRUGIH

Uzaludno se sunčana zraka trudila stvoriti uobičajenost dugog i dosadnog jesenjeg popodneva na Dedinju, čineći stvarnost budnom i svakodnevnom. Nobelovci, akademici položeni u dubine nekadašnjeg travničkog seljačka, odjezdili su u unutrašnjost sna, ne dajući se buditi i ne dozvoljavajući da dan bude dan, a noć noć i da san bude san, a java ljudska uobičajenost. Ivo Andrić, akademik, nobelovac, velikan prepun slave i moćnik iskustveno dobro potkovane ljudske mudrosti nije se dao probuditi. Da je zraka svjetlosna tako pala djetetu na lice, već bi se prenulo ili barem odsanjalo sunčane poljane, rodne šljivicima i debelim kruškama, gdje su potoci kao stvoreni za gradnju dječačkih brana, gazova i mjesta gdje je najprikladnije sagraditi vodenice od hrastovih šišaka. Da to ona sada pada na lice djevojačko, nasmiješilo bi se snatreći o poljupcima, o nenadnim bijelim konjima i prinčevima, od kojih dah zastaje. Sunčana zraka budi starca u agoniji, natovarena bremenom nesredenosti, nepoželjenog i neprijateljima. Breme života, visoko uzdignuto, kao samo zato da nisko, prenisko padne, nije dalo da se probudi. Tako je kratak tijek jednoga trenutka, to susretište svjetlosti i sna u sudbi jednog čovještva da je nevjerojatnost koliko toga u njegovo biće stane. Nepremjerljivo izgleda bivstvovanje samo jednoga časka, jedne samo minute, dviju minuta možda, kad čovjeku dođe da u njih svega sebe smjesti. Zato je nemoguće svjetlosnim zrakama buditi nobelovce kad počnu umirati.

- Probudi se, akademiče Andriću.

Ni spomena o tomu. Duboko negdje, u svijetu običnom smrtniku nepredočivom, već je položio svoje korake, neka je gotovo nepomično tijelo: tu u polumračnoj sobi, prepunoj dragocijenosti, slika, skulptura i obilja.

- Probudi se. Popodne je na sanjanom Dedinju. Ovo je Beograd, Srbija, evo se jesen prikrada dunjama a bršljani polako rumene bakrenastim nijansama. Ovo si čitav svoj tijek sanjao. Mir Dedinja. Srbiju. Piemont balkanskih vilajeta. Probudi se, razgrnuli su zastore od baršuna. Moćnije sada svjetlost pada po tvojim umornim borama. Ima toliko toga što se još može reći. Ovdje će ostati tajna. Bit ćeš možda iznimkom Dedinja. Ne će te morati uklanjati. Dali su ti ime, put, sudbinu, dali su ti obilje. Ne zaboravi da su ti bespomoćno čovještvo podigli moćnosti zvijezda. Najvažnije je od svega da šutiš. Prekrasno izvršavaš zavjet mučanja. Njime ćeš nadmašiti i Dedinje. Pustit će te da sam umreš. Mučeći. Ne će te ušutkati. Kako je uobičajeno u Srbiji, u Beogradu. Na Dedinju.

Ni spomena o buđenju. Akademik, nobelovac, časni diplo­mat svjetskoga glasa sada je zaokupljen nečim drugim. U jednom trenu, tako beskrajno dugom, spominje se nekog vremena davnog. Tko mu je u snovima? Tko to sada s njim govori? Je li mogućno sada razlikovati stvarno i nestvarno, mrtvo od živoga, prošlo od sadašnjega? Ni zraka neka se više ne primiče, neka ne ometa, neka ne stvara drugovjetnosti. Vrijeme je za potpun muk. Neka se dovrši što se ima dovršiti.

- Čudni sugovorniče, neznan, od Boga si ili vraga, od svjetla li si ili od mraka, od znanog li si ili neznanog, što se još ima dovršiti? Zar se nije odavna završilo, prije nego je išta i započelo? Sto bi se još moralo dovršavati.

- Nema čudnih sugovornika. To dubinom prolaze struje životnosti, nekada davno zastale u dubinama, a sada jasne jer si se zaputio u dubine. I prije su one bile tu, ali nisi nikada ni slutio da se tako duboko može prodrijeti u čovjeka.

- Ovo je kao bezdan. Kao ponor, bez kraja i konca.

- I više. Ponor je negdje ograničen, svijet gdje si upao beskrajan je i neograničen.

- Zašto me onda ovamo strovaljuješ? Zar je bilo potrebno ovamo dolaziti?

- Radi sreće.

Ima li sreće? Nije vrijeme takvoj raspravi. Pitam li što je sreća hoće li mi biti kao i tada kad sam pitao što je to svjetlost? Samo beskrajno mrcvarenje gdje je na kraju Teškom Radniku prepušteno da odlučuje. I da me ponizuje.

Nobelovci bi se morali manje plašiti. Dana im je moć višeg razlučivanja. Pred njima su se otvorila prostranstva ljudskih tajni, veličina ljudskosti prirasla im je za misli, veličanstvenost im se zaprela u smisao.

- Kako to sada govoriš? Nije li ljudsko sve tek neznan prolazak kroz tijek nestvarne prošlosti? Što se još može dogoditi? Što se uopće ima dogoditi u čovječnosti?

- Ima. Kad hoćeš da se dogodi. Neotkrivenom snagom možeš vidjeti mnogo toga, što nikada i nisi mislio da ćeš vidjeti.

- Kada? Gdje? Nije li tijek dosadašnjosti pokazao da se sve svede na ovaj glupi trenutak beznadnosti: niti si živ niti si mrtav, niti si čovjek niti si ništavilo, niti si svjetlost niti mrak.

- Pokloni mi se i sve ću ti pokazati. Za komad sreće komad duše. Koliko daš, toliko ćeš i primiti.

Gdje je to sada bio? Duboko negdje u ponoru samoga sebe, u stjecištu neprotumačivih svjetova, gdje se u tako uzak prostor smjeste strah i ushićenje, grijesi i kreposti, vidljivost i nevidljivost, božansko i davolsko istovremeno. Gdje je to sada? Kako je moguće da mu se u dubinama nalazi svijet nepoznatih govornika, iz njegova dna, kojima nikada ni imena nije čuo, a kamo li da im htijenja i namjere razazna. Da je barem moći razlučivati. Ovako, sve je tako ispremiješano i tajnovito, neznano je li jedno ili drugo, kreposno ili prokleto, božansko ili davolsko ili sve tako istovremeno. Nemoćna je zraka da probudi i uprisutni neodredeni ponovni ponor u nepoznato stjecište svjetova. Ponovno je negdje duboko, kao u nekom tajnom kazalištu, kamo se potajno odlazi onda kad je sigurno da nitko drugi isti komad ne može promatrati, niti do istog ulaza doprijeti. Uzaludan je trud svjetlosti. Gotovo kao i ljudi u bijelome, kao i stražara pred vratima, kao i čitava vidljiva svijeta. Nitko ne može povratiti tijek takva trenutka. Sada je vrijeme da se ponovno porazgovara s Teškim Radnikom, Dukom što se vratio iz smrti, fra Petrom ili nekim drugim, stvarnim samo tu u njegovoj nestvarnosti. Sve ih je već dobro upoznao. Svaki od njih kao da je u njemu našao neko svoje pritajeno mjesto, te tako skrovito stanuje u njegovoj dubini, sličan studentu ilegalcu u studentskom nastaništu. Tko sada dolazi? S kime će se sada susretati?

- Pokloni mi se i učinit ću te sretnim. Sve što vidiš sve će biti tvoje.

- Zar sam ja Sin Božji? Čemu ti služi moj poklon? Uostalom, ova je tema već otrcana.

- Pokloni se i ništa dalje ne pitaj. Sve je ostalo moja briga.

- Čemu može služiti ljudski poklon? Sto ti može značiti moje klanjanje? Uostalom, tko si ti? Vidim te kao čovjeka. Smrtan si kao i svatko drugi. Jednako si nogama zemlji prizemljen. Kako da dokučim smislenost klanjanja? Poklonio bih se kad bi barem djelomično mogao dokučiti čemu služi klanjanje čovjeka čovjeku?

- Ti me vidiš kao ravna sebi, ali nismo ravni iz jednostavna razloga što ti ne vidiš u sebi vrijednosti, a ja je vidim. Razlika je među nama u tom što sam ja svoj gospodar, a ti nisi. To je razlogom da smo jedan drugomu suprotni. Stoga te i molim dušu: dozvoli mi da te učinim sebi ravnim.

- Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka. Zar to nije istinita izreka drevnih mudraca? Novo branje voća zavodljivosti ne će donijeti ništa drugo osim novog istočnoga grijeha. Nisam cura da me zavodiš.

Samo kad se prestraše samih sebe. Drvo spoznaje, umjesto straha donosi slobodu samosvojnosti. To ti hoću razjasniti. Ispunit ću ti dušu tobom. Tada ćemo biti jednaki.

Da li i sretni?

-I sretni. Pokazat ću ti da je i to moguće.

- Želiš od mene sporazum?

- Jest, ti meni dušu, ja tebi sreću.

- Dušu sam davno zaboravio. Nemam ti što predati. Tisuću puta sam je već prodao.

- Ne smeta. Meni je dovoljan ostatak. Zauzvrat, traži što te volja.

II.

Kao i nekada, dok je kamenčiće bacao u rijeku, gledajući kako se kolut za kolutom vodenim zatrčava i sada se povratio u neko njemu davno doba. Travnik mu je pred očima, bistri dan za danom kao da su u jedan pregršt skupljeni, najednom otkrivajući sve svoje čarobnosti i ljepote. Prekrasne zelene šume, tajnovite i dostojanstvene, mala rijeka i ljudi marljivi u svojim tegobama. I on kao dijete. Još dijete u snovima, prepuno maštanja, čežnji i nevjerojatnih planova.

Sav je svijet bio njegov. Ništa tu nisu ometala sirotinjska, jedva dostatna sudbovanja. Nitko kao siromah i dijete ne znaju biti zadovoljni s malim. Kao da mu ništa i nije nedostajalo. Kao ni drugima. Sva su stabla bila njihova, sve šume, igra do igre, smijeh do smijeha, dječja radost beskrajna. Znali su za sva gnijezda, skrivali su se u svaku zemljinu udubinu, znali su kad cvjetaju jaglaci, kad se rastapaju snjegovi, kad se vraćaju rode i kad se janjci janje. Hladna voda Lašve gasila im je žed po igrama i jabuke zasladivale ionako kratke jeseni. Mjesečevim su se trakom umivali, brojali zvijezde, podnosili prve poglede djevojčica, pravili se važni, derali turove, tukli se, plakali, mirili. U svemu kao da su bili sretni. Neka je tek rijetko dostajala kukuruzna pita i sanjarenje bilo najveće njihovo imanje: bila su to sretna djeca.

Znali su i mirovati. Zajednički su sanjarili o tomu što će tko biti. Zajednički bi prepričavali ono što bi slučajno od starijih čuli, diveći se pričama pokatkad neukih besposličara. Čak i kad su bili zlobni i kad su u zlobama oponašali starije, sve je to još bilo kao u nekom nevinu, nepatvorenu svijetu. Sto je više maštanja proizlazilo iz priča, to su oči bivale sve krupnije i duša im punija nekih nedosanjanih otajstava. Tako bi satima raspredali je li se planina u daljini spustila za nekoliko centimetara jer bi netko primijetio da je naglo postala neobična i da je kraća nego ranije. Sto može nastati kad planina utone u ponor? Potresi? Poplave? Nagle riječne bujice? Kakva bi sve fantazija provrla. A samo zato što bi netko vidio planinu neobičnije nego li jučer. Znali su satima istraživati vilinska kola na pokošenim livadama, iznoseći priče kakve nikada nitko dotad nije čuo, a niti ih je tko kadar naknadno ikada više čuti ili ponoviti. Takav je život seljačkih dječaraca.

Potreba za umjetnošću nastajala je kao kakva neobična epidemija. Kad bi došlo vrijeme triljanja tad bi svi triljali. Na velikim i očišćenim zemljanim površinama ucrtavali su svoje crte te se domišljali kako da svladaju isto tako uporna protivnika. Igra kamenim pločicama koje bi dugo tražili spadala je u strasti dječinjih igara. Ratovi, bune, strategije, osvajački pohodi, pljačke, prepadi, bijeli konji i prinčevi: sve bi se to odvijalo u određenu vremenu nadomak zelenim pašnjacima, livadama, kukuruzištima ili riječnim koritom. Sve tako nenadano, ali sve kao u već zacrtano vrijeme. Djeci je samo bilo poznato zašto baš tako i zašto baš ta igra u baš to vrijeme.

Tako bi i umjetnost dobivala svoje mjesto. Najdraže bi im bilo, kad bi se dočepali oštrih i prikladnih noževa, nožića, od drveća rezbariti štapove, praviti različite šare i baviti se domišljanjem niza ukrasa u drvetu. Oni siromašniji teško da bi dosanjali takvo nešto, jer tko će dati nožić. Oni moćniji ljubomorno bi čuvali takvu vrstu umjetnosti, bez obzira što se među siromašnijima nalazilo zaista spretnih dječaka. Imati nožić za rezbarenje, eh, to je bila velika stvar i dovoljan razlog za zvati se glavnim.

Njemu nožić gotovo i nije bio dostupan. Izgledalo mu je da ga nikada ne će imati i da nikada ne će dobiti priliku izrezati nešto tako željeno. A tako je to želio, beskrajno želio. Majci to i nije bilo korisno reći. Čime da mu pomogne? Jedva da priskrbi kruh perući tude rublje i vječno trljajući ruke, promrzle od hladnih lašvanskih voda. Nož što su ga u kući imali kao da i nije nož: star, izglodan, jedva da je mogao prerezati krišku kruha. Sve drugo bilo je beznadno. »

Da nožić posudi? Ni to nije išlo. Tko bi njemu dao nožić? Prije njega morali bi se svi izredati. Kad bi to i bilo moguće znao je da bi drugi dječaci namjerno zatezali, samo da njega nikada ne dopadne nešto izrezbariti. Da se usudi moliti? Ni govora. Opsovali bi mu majku mulačku, jer njegovo je da šuti i da se ne miješa u stvari ozbiljnih dječaka.

Svu sezonu igre s nožićem proveo bi sanjareći. Tako bi zagledao stablo po stablo, tražeći prikladno drvo, kako bi odmah znao koje će drvo izrezbariti, pretpostavljajući da će jednom ipak doći do nožića. Nije se zadovoljavao samo jednostavnim štapovima niti sitnim rezom. Čuo je kako fra Petar govori o velikim rimskim kipovima, s točno odnjegovanim rezovima, dugotrajno radenim ne samo u drvu nego i u kamenu. To je prava stvar, tako bi i on htio raditi. O, da samo jednom dođe do nožića. Satima bi tako sanjario, kako rezbari najljepše kipove, veće od brda i napravljene od najdebljih stabala. Kad bi neki nepoznat gost došao i poklonio mu nožić! Kad bi svi ljudi pobjegli iz sela, kad bi sve kuće ostale prazne, kad bi svi ljudi odjednom odletjeli nekamo: pa da on može slobodno proći kroz selo i uzeti nožić. Samo san.

- Nema nikoga. Svi su nožići sada tvoji. Biraj i radi. Hoćeš li onaj koričnjak oštar kao britva, hoćeš li onaj na rasklapanje o komu je govorio stari Boraš, ili neki još tajanstveniji, dotad neviđen, a tako oštar i tako prikladan za rezbarenje. Ili onaj što se za skup novac kupuje na sarajevskim sajmovima. Za koji da se odluči?

Tako bi se zanio za svojim mislima i sanjario.

- Da negdje nađe neki, zaostao od prošlih ratova. Da netko prođe selom i da mu se od pojasa otrgne nožić, a da ga baš on pronađe. Kad bi se barem neka od tih maštarija stvarno dogodila.

Nožić mu je ostajao san. Ništa se ipak nije dalo promijeniti. Njemu, siromašnu malom seljačku, sumnjiva podrijetla i djetetu za seoski odstrel, kao da se nikada nije moglo dogoditi da nade nožić. Šteta za kipove. Toliko će ih ostati neistesanih. A drugi imaju nožiće, ali ne znaju rezbariti. Činilo mu se, sve bi ih u mali prst strpao. Svejedno, to nikada i nikomu ne će moći pokazati.

- Sreća je, beskrajna sreća imati nožić.

- Tako malo, jedan nož.

- Nož je puno. Tako je u meni beskrajno željenje. Da mi gaje imati dao bih sve.

Dječaci su u svojim igrama znali biti i obijesni. Izdaleka bi pratio sve što se zbivalo, ne upuštajući se lako u veće nestašluke, ali znatiželjno prateći sve što se zbiva. Slučajno je u takvoj svojoj znatiželji doznao tajnu. Trojica dječaka njegove dobi polomili su šljivik seoskoga gazde. Napravili su veliku štetu i gazda je tražio krivce. Psovao je, prijetio žandarima, govorio je da će ubiti, zaklati, daje šteta neizmjerna, da on već zna tko je, da će smisliti paklensku osvetu. Djeci prešla duša u stopala. Dozna li se tko je polomio stabla, znali su da će biti nevolje. Nitko nije htio izdati. Gazda odjednom promijenio način istrage. Dat će dukat onomu tko krivca otkrije. Dat će rakiju, dat će kukuruz, dat će, eh sanjano, nožić kupljen na sajmu u Sarajevu.

- Nožić će dati. Pravi nožić, za rezbarenje.

Nekoliko dana lomila ga napast. Da li da izda ili da ne izda? Nožić dobar, a izdaja teška. Ima li obraza ikada više izići pred fra Petra? Doći na ispovijed i reći: izdao sam radi nožića. Kako će gledati drugima u oči? Ipak, nožić iz Sarajeva samo se jednom nudi. Odlučio se izdati. Predvečer se privukao kući. Gazdi je sve rekao. Zauzvrat je dobio obećani nožić uz obećanje da se nikad ne će saznati tko je izdao grešnike.

- Dobar si ti dječak. I pravedan. I zaslužio si nožić. Tapšao ga je gazda dok mu se već usna pjenila od zlurade bjesnoće.

 

 

Dječaci su dobili grdnih batina. Roditelji im morali platiti nadoknadu za počinjenu štetu jer se od udaraca i psovki više ništa nije moglo sakriti. Poljar je nemilosrdno odredio nadoknadu. Za opomenu da se nikada slično ne ponovi. A tko je izdao nije se nikada saznalo.

Kad se oluja oko polomljenog šljivika stišala, mogao je mirno uživati u svojoj sreči. Nožić je bio predivan, oštar, debelih i tvrdih korica od roga. Gotovo se sjao od uglancanosti. Popeo se na proplanak gdje je ranije zamjerio svoje stablo za rezbarenje, ali i kad gaje odlomio i počeo rezati nije više bilo one ranije radosti. Sjedio je osamljen gledajući čas u odrezanu granu, čas u blještavi, oštri nožić.

- Jesi li sretan? Imaš nožić. Sada možeš rezbariti do mile volje. I ne moraš više nikoga ništa pitati.

- Sretan?

Gledao je dugo nožić, odlomljenu granu, pa ponovno nožić. Radi ovog komadića metala njegovi su sudrugovi dobili batine. A on je izdajnik. Nije više mogao rezbariti. Nije više bilo radosti kao nekada. Nepoznata unutrašnja uznemirenost nije mu dozvoljavala da se iskaže u rezbarenju. Kad bi to i pokazao dječacima, prvo što bi ga pitali jest: odakle mu nožić.

- Ovo nije sreća. Možda se činilo daje rezbarenje sreća. Nije više.

Uspravio se, još jednom pogledao nožić i njegovu sjajnu ulaštenost. A onda ga bacio u virove rijeke. Neka nitko ne sazna daje imao nožić. Ni to daje izdajica. Makar ne napravio nikada nijednoga kipa. Makar nikada ne zarezao niti jednim rezom toliko priželjkivano drvo. Makar ne znao što to znači slast stvaranja.

- A sreća? Nije bila ni u nožiću, još manje u izdaji.

III.

Noževi bačeni u rijeku nisu kadri izvršiti svoje poslanje. Namijenjeni za sreću ljudskog djelovanja, nisu korisni kad ih odnesu neznane riječne bujice u još neznanije ponore. I iziđu li ikada više na površinu ne će se njima moći rezbariti. Poslije nego se nakratko u njihovu sjaju ogledaju rijetke pastrve, hrda će ih zauvijek izjesti. Toliko se toga moglo stvoriti. Upustiti se u tajnu umjetnosti, dajući drvenim likovima tek moćnim umjetnicima primjetljivu duševnost, znači upustiti se u vlastitu sreću. Koliko li je samo mogućnosti iščezlo zbog nepoznata dječačkog straha?

- Ne od straha. Od zla. I to moga, jer ja sam ga počinio.

- Od tako malo zla? Od jedne prijave. Zaslužene prijave radi počinjene štete.

- Ipak moga zla. Dječačkog i mala, ali zla. Tako bi bilo i daje bilo veće.

- Dao sam ti mogućnost da rezbariš, da djeluješ i stvaraš. Da si dotakao drvo pod tvojim bi se rukama oduševili mrtvi izrazi likova i oživotvorili se kao janjci kad ih obuzmu zelenila proljetnih livada. Sada si sve uprskao. Nožić si bezrazložno bacio u rijeku prije nego si se i okušao u umijeću. Kao da si zaboravio što ti je bio davni san. Nožić. I unutrašnji nagon za stvaranjem nedorečenoga.

- Okus zla ne da mi mira. Donio si mi nožić opterećen nečasnim izdajstvom.

- Previše si malen da se opterećuješ suvišnim. Ne smiješ zastajkivati.

- Dovoljno sam velik da znam da ovo nije put za uspone. Dječačkim govorom primjeruješ sada stvarnost već dovršena starca. Umirem, ne započinjem života. Poistovjećuješ me davno prošlome. Ovo su već odavna uspomene.

- Kakvim jezikom govoriš? Ovo nije dječački jezik. Starački razmišljaš, a starac zaista postaneš kad sve putove privedeš završetku. Ne daj da ti se svi putovi zaustave na zakrčenim raskrižjima. Ostani dječakom i traži svoju sreću.

- Neka je ovo samo san i prisjećanje. Svejedno, dječaci vide zlo zrelije od staraca. Zato mi ne prilazi. Nisi mi donio sreće. Nemem stoga ni duše da ti je darujem.

- Ne povlači se prije nego si i započeo borbu. Kroz život ne prolaze puzavci, kukavice i strašljivci. Život pripada odvažnima. Ne odustaj stoga na prvome koraku da se ne ubrojiš među puzavce. Ustaj i hodaj.

- Preko zla naprijed? Ja sam htio sreću, a ona se ne rada rastom na tuđim bolima. Zašto mi nisi darovao nož da rezbarim, a ne da se kajem što sam izdao i što mi se san o stvaranju zagorčio začinom podlosti. Htio sam čistoću, nevinost, rad i stvaranje primjereno dobru čovjeku, a ne samozadovoljenje dječačke znatiželje ispunjeno podmuklom izdajom? Zašto mi to ne priskrbiš? Zašto se sve uspješno mora uprljati neuspješnim i sve nevino okrvaviti ružnim?

- Previše opterećuješ vlastiti život suvišnošću. Ne valja se uvijek ogledati natrag.

- Mogu sebi lagati, ali to što je za mnom ostalo zlo je. Mogu otići dalje, ali tko će popraviti nepravdu što sam je upravo počinio? Upravo što ona preostaje nakon svega željenog, tako željeno postaje gorčinom. Toliko sam želio raditi drvene kipove, bolje od rimskih, bolje od onih što ih fra Petar može i zamisliti, a sada znam: nikada više neću uzeti nožića u ruke. I nikada više neću željeti raditi kipove. A sve radi toga jer mi nožić ne daješ slobodno, nego ga, prije nego mi ga daješ, provlačiš kroz prljave vode zla.

- Tako se tebi samo pričinja. Ne smiješ gledati natrag. Oslobodi se suvišnih razmišljanja i kajanja. Budeš li se osvrtao na svaku sitnicu nikada ne će od tebe biti ništa. Ostat ćeš zarobljen u vlastitu uzdu i nikada ti noge ne će dosegnuti veličanstven sunčan kas, postavljen preda te i moguć samo kreneš li naprijed bez zadržavanja na beznačajnim sitnicama. Zlo je nešto što se tebi pričinja. Udeš li dublje u život njega i nema. To je samo putokaz u uspon. Bez spoznanja malog ne možeš dosegnuti veliko. Malo ti mora služiti da dođeš do velikoga. Nikako opterećenje za stalna zastajkivanja.

- Dok nisam imao nožića bio sam istinski sretan u svome snu, siromaštvu i želji. Praznim sam rukama vidio svijet tako divan, sanjan, dohvatljiv. I tako mije malo trebalo da ga dohvatim i da bude moj. Praznim sam rukama htio dohvatiti nožić, mali, obični nožić za djeljanje, za tesanje. I da sam ga dobio tako bih bio sretan. Tek kad sam ruke ispunio dodirom nožića iščezla je božanstvenost sna, dotad kao idila, a nadalje samo kao nestvaran promašaj. Nesreća je nastala kad sam osjetio da nožić nije došao sam. S njim mi se pridružio i neznan teret izdaje. Dobra želja opterećena zlim djelom sada je raskršće s koga se ne može bez zdvojnosti. Možeš li me osloboditi tereta zla, a ostaviti mi čisti ideal stvaranja? To je put na kojemu slutim sretan završetak i vlastito usrećenje. Možeš li mi dati nešto takvo?

- Idealizam je pregaziti put kojim si pošao. Ne gledaj na sitnice.

- Unutrašnji mi poriv govori daje idealizam stvoriti svoj svijet takvim da istovremeno bude moj, lijep i bez zla. Ne mogu biti sretan ako osjećam kako moj rast čini da drugi uvenu. Htio bih rasti zajedno s drugima. Divno je kad si jablan: kraj tebe ima mjesta za svakoga. I možeš svoje vrhove podignuti tako visoko, ne smetajući da pored tebe još netko nesmetano traži svoj sunčani trak. Čičak ima potrebu da mu sve stoji u sjeni, jablani ne. Zato čičak i jest čičak. Htio bih biti jablanom. Rasti sam i slobodan, ne gušeći druge u njihovu rastu.

- Budeš li tako razmišljao nikamo ne ćeš stići. Ostajući sam sebi dostatan i sretan u malome nikada ne ćeš saznati kolik je izazov osvajati neosvojiva prostranstva nepoznatoga. A to se ne može gledajući na sitnice i obazirući se za svakom na putu pregaženom slamkom.

- Zašto me savijest u to ne uvjeri? Tko me to u unutrašnjosti progoni? Nitko nije znao odakle mi nožić: Svejedno me unutrašnje nešto natjeralo da ga bacim u rijeku. Tek tada sam postao miran.

- Savijest? Natruhe ljudskoga otuđenja. To je samo glas tvojih učitelja. Budeš li slušao fra Petra nikada se ne ćeš pomaknuti naprijed. Da te nešto drugo učio, čak i obrnuto od onoga što te učio, isto bi tako postupao. Probudi se i hodaj svojim putem. Nauči se biti slobodnim. Samopouzdanje prizovi kad ti ne ide i prevladaj svaku prepreku, ne zaustavljajući se nad svakom sitnicom. Nisi baba, momak si.

- Nije li prerano da dječaci tako razmišljaju? Moji se dani odbrojavaju još uvijek mirnim protokom rijeke u daljine podjednako kao i dani svih mojih vršnjaka. Zašto su moje misli njihovima suprotne?

- Oni nikada ne će dosegnuti tvojih misli. Ti si rođen za nemire i nema ti spokoja. Tvoje je da vlastiti život učiniš velikim. Oni će mirno sijati svoje njive, kovat će plugove teškim čekićima, znojit će se kopajući, napijat će se rakijom, skrivat će se po šljivicima ljubeći tude djevojke i žene, a onda će se ispovijedati fra Petru, okajavajući sitne svoje živote onim što zovu kajanjem. Ti si rođen za nešto drugo. Put ti je otvoren. I ti možeš biti to što su oni. To je lako: prepusti se i nemoj ništa raditi. Bit ćeš im naličan kao jaje jajetu. Ali to nije tvoj cilj. Ti hoćeš više. O tebi ovisi hoćeš li više.

- Hoće li seljaci, takvi kakvi jesu, biti sretni?

- A što će im takva sreća?

- Pitanje je jasno. Hoće li? Je li moguće u tako malome naći sama sebe?

- Postavljaš suvišna pitanja. Da ti netko i reče daje to sreća, što će ti sreća takve vrste. Sretan seljak okopava kukuruz. Sretan seljak prljav od gnoja, krava, kokošiju, prljav od znoja mjesecima neoprane i nepromijenjene odjeće. Da ti svu sreću seljačku skupe na jedno mjesto i daruju ti je, bi li je želio uzeti? Posebno kad znaš da ima mnogo višega i mnogo izazovnijega.

- Oni imaju barem tako malu sreću. Sreću naličnu mojoj, gdje je nožić načinjen za rezbarenje skulptura, uprljan izdajom nikada neću naći. Odvodiš li ti mene od važnoga? Ne znam je li važno biti sretan ili je važno biti nešto. I mala čaša kad je puna vezana je sretnošću. Velika čaša, napunjena pelinom i medom nikada ne će dovršiti započeto. Nije li onda bolje da ostanem tamo gdje jesam? Ovdje vidim sreću neka je tako mala. Tamo kamo me vodiš tek se sreća osjeća. A hoće li je biti drugo je pitanje. Posebno, kad je ne želiš odvojiti od primjese zla.

- Božanski je biti zadovoljan malim.

- Božanski je slijediti Boga na njegovu putu. Sve ostalo samo je zavaravanje. Fra Petar zida barikade. Svaku sitnicu predbacuje ljudima. I čini ih smiješnim patuljcima preplašenih vlastitim sjenama.

- Fra Petar slijedi put tisuća svojih prethodnika. Polako, ali sigurno sagradili su svijet naoko sitan i dosadan, prepun zakona i zamki, ali u svojoj pravoj biti svijet dobra. Samo zlo odudara od njega. Neka su seljaci neugledni i prljavi, oni znaju vrijeme svoga rada i svoga počinka, znaju razlikovati svanuće od omrknuća, jesen od proljeća i kaplju svoga znoja zamjenjuju za kaplju okrepljujuće rakije. Nije to baš malo. Znaju voljeti svoje naoko prljave žene iskrenije od najljepših gospoda. Čini se da oni jedino pravo i žive. Pod njihovom je prljavštinom i neuglednošću neka unutrašnja ljepota. Isto kao što je pod prevelikom vanjštinom šminka unutrašnje rugobnosti. Fra Petar čuva ono bitno. Svijet komu pripada zvao sam malim sve dok od tebe nisam uzeo nožić. Sada znam da ima mnogo sakrivene ljepote u običnosti fra Petrova svijeta. I nije tako malen.

- Što onda ne ostaneš s njime? Ostani zatucana selječina. Kopaj, ori, znoji se, nosaj gnoj, pij rakiju i pjevaj seljačke neotesane pjesme. Nadi prvu seljakušu. Napravi joj deset seljačina sebi naličnih. Ali ne govori onda o velikome. Ne govori o sreći. Ne spominji velike stvari: umjetnost, profinjenost, skulpturu, pisanje. Idi kamo hoćeš. Htio sam ti uzeti dušu da izideš iz svega toga. Vidim da se s tobom uzaludno razgovarati.

- Nikako da me razumiješ. Pitam jasno: ima li sreće oslobođene zla?

- Ima, seljačka. Fra Petrova sreća utjerana strahom u svakoga čovjeka. Za pokoru: pet "očenaša".

- Ne govoriš o bitnome. Fra Petar provodi svoj život u vlastitu uvjerenju. Hoću biti načistu: ima li sreće nepovezane sa zlom?

- Oslobodi se suvišnih pitanja. I ne kukaj nad svakom nevoljom. Želiš li doseći dubinu života okušaj njegovu stvarnost.

- Čini mi se daje stvarnost u spoznaji dobrote. Bog i idealizam idu zajedno. Htio bih upravo to: mirnu unutrašnjost za čijim stopama ostaju božanski koraci.

- Javi se fra Petru. Ispovjedi se. Pokaj se. Izmoli pokoru. I odluči da se nikada više ne ćeš baviti nečistim mislima.

- Hoću oboje: hoću i dobrotu i dubinsku mudrost. Hoću vlast nad sobom i stvarateljsko umijeće. Bez nožića uprljana izdajom. I bez potrebe da sve u nakani postane zlom.

- Nema tih putova. Nemoguće se baviti velikim i malim istovremeno.

- Zašto postoji idealno u mojim mislima? Tko gaje stavio u moju dubinu? Tko me svaki put upozori kad se samo korak maknem od idealnoga?

- Fra Petar.

- Fra Petar je čovjek. Nema moć vladati mojom unutrašnjošću.

- Neprimijetno te zarobio. I sada ga se bojiš.

- Nemir me zahvaća iz unutrašnjosti. Nikako strah od dobra čovjeka.

- Idi naprijed i ne osvrći se. Zaboravi fra Petra i njegov svijet. Želiš li doći do velikoga dozvoli mi da te tamo odvedem. Očistit ću ti dubinu od suvišnih pitanja, neprimjerenih zastajkivanja i straha od svake sitnice. Veliki ljudi kroz život prolaze velikim koracima.

- Velikim koracima?

- Ne zapitkuj suvišno. Idi. Uberi ružu dok još miriše. I uzmi sve što ti život pruža. Kad zaželiš ostavit ću te da u svojoj sreći počivaš. Tada ćeš mi i dati dušu. Tek tada ćeš biti to što sam ja.

Seljačka opora duševnost, muka, znoj, neobrađene njive, gladna i neuka djeca: sudbina teško pomirljiva. Ali i sreća. Neka tiha, nezavidljiva, jedva prepoznatljiva. Ali sreća. Nije li bolje da ovdje ostanem? Prije Dedinja. Prije Srbije. Prije nevidljiva prljavog svijeta, zlatna vani, klimava iznutra. Nije li bolje da sam i ostao neotesana i nedogradena bosanska seljačina?

Vrijeme tako dugo u svojoj kratkoći. U minutu jednoga života stane tako mnogo. Gotovo beskraj. Gotovo sva nebesa i sve planete. Stane sve ljudsko i božansko istovremeno, ne imajući kraja ni konca. Ne imajući predodžbe stvarnoga u svojoj dubini.. Dječaci i starci razgovaraju se istim mislima. Koriste se istim riječima. Koriste se istim suprotnostima. Griješeći. Ponovno griješeći. Pa se kajući. Pa sumnjajući. Pa zbunjujućom upornošću tražeći nedostiživo. Sve se već dogodilo. Sve je ovo već netko drugi rekao. Sva se umjetnost već dogodila. Sva istina već rečena. Bog se predstavio ljudima i ljudi postali bogovima. Sve u tijeku jedne minute, sve u vremenu dok zraka sunčana pokušava biti nešto u polumraku polumrtve sobe, sa stražom pred vratima i liječnicima opkoljenim smrdljivim ljekarijama i nezabrinutih hoće li uspjeti djelo njihova truda. Tko da se još brine hoće li izmožden starac umrijeti sat prije ili sat kasnije? Pa makar se on zvao imenom kojim se zove i nosio značaj koji nosi. Minuta jedna. Dovoljna za sve moguće svjetove. Božansko i ljudsko zajedno. Fra Petar i Mefistofel. Babuša prepuna jednostavnosti skovana u naivnosti uporna fratra zajedno s teškom mudroslovnošću Gothea. Sve zajedno i sve u jednoj minuti. Na Dedinju. U bezveznoj zemlji Srbiji, u bezveznom trenutku smrti, kad je svejedno jesi li proslavljen uglednik svjetskoga glasa ili si davno započeta i nikada otesana bosanska seljačina. Tajna je život. I sreća nedokučiva. Onda kad misliš daje najveća pokaže se neprisutnom i onda kad se čudiš da je nema, ona mirno i staloženo napaja svoje izabranike. Tko je predugo traži plati visoku cijenu jer Mefistofel puno traži. Komu se posreći da sreću veže s božanskom jednostavnosti nikada i ne primijeti daje bio sretan. Samo nesretni znaju što je sreća jer je nemaju. Dedinje donosi obilje spoznaja o sreći. Makar i u vremenu jedne minute. Ali jao onima koji sreću susreću na Dedinju. U kratkom vremenu jedne minute. U vječnosti jedne minute.

IV.

Čovjek posjeduje u vlastitoj unutrašnjosti nevjerojatno veliku silu, jaču od sve materijalnosti i moćnu prodrjeti u sve naumljeno. To je stjecište vidljivoga i nevidljivoga. Slika Boga preslikana u naličje čovjeka čini svijet neodoljivim izazovom. Prodrijeti u tajnu božanstvenoga: tajni je zadatak ljudskog roda. Tko hoće istinsku veličinu neka krene na put. Ne neki vanjski, od nogu i kaldrma, pružen vijugavim krajolicima, premošćen nad rijekama klimavim mostovima, nego duhovni, unutrašnji put, dan na uvid samo hrabrima, odvažnima, onima nespremnim zaustaviti se pred svakom sitnicom.

Velika su i nedokučiva prostranstva pred ljudskim razumom. Zvijezde, nebesa, svjetlosti, mrak, rađanja, nestanci, zore, zalasci, uranci i okasnuća: toliko toga u jednom dahu kao izazov. Može li čovjek mirno promatrati kako se pred njim slika života dovršava, a on da stoji sa strane i nijemo promatra, čekajući da se s njime nešto dogodi. Svatko onaj tko samo čeka da mu se sa životom nešto dogodi nije prava i istinska slika božanskoga. Nema stoga mira čovjeku. Poći mu je za izazovima, djelotvorno stvarajući život životom i podižući svoj hod od zemlje prema svjetlosnim zvijezdama. Tražiti Boga, božansko, tragati za Iskonom, to je istinski razlog ljudskog postojanja.

Božanskom se voljom dogodio kaos. Velika neredna eksplozivnost neobuzdanih atoma raznijela je beskrajem krhotine nekoć skladna svijeta. Sada lete, padaju, propadaju, kako ih put nanese, jedni pored drugih kao suputnici, pateći od neznano strastvene žurbe. Kamo će doprijeti? Lete li da dolete jedni drugima ispočetka, da ispričaju svoje doživljaje prožete fantazijama lutalaca, selilaca, čergaša, nesposobnih da na jednome stalnom mjestu provedu i djelić vlastite sudbine? Lete li da učine nešto velikoga, veličanstvenoga, skladnog, da svemir proslave i nadu u njemu neku nedodirljivu svrhovitost? Božanskom se voljom dogodio kaos. Sada lete da dolete. Do svrhe. Do smisla. Do vrhunaca. Čeznući za izvornom ljepotom, izvornom snagom i iskonskom mudrosti.

Tko će im razumjeti priče? Nisu li to na djelu mornari što su zavirili preko ruba Zemljina, hrabro puzeći niz stupove Zemljina utemeljenja, znatiželjno istražujući tko joj je to postavio tako čvrsta ležišta. Nisu li to argonauti što Zlatno runo vide svaki put kad ih dob zatekne u zlatnom sunčevu zalasku, od morskih pučina čineći zemlje čudesnosti. Kad se vrate i ispričaju ljudima o snažnim levijatanima, opasnih zubiju i zastrašujuće mrgodnima, tko će im vjerovati? Udivljenje će prožeti svakoga tko ih čuje, uvjerljivije od priče koju slušaju i zanosnije od razumnosti onih koji se pričom zanose. Ovo je doba novoga Odiseja, sirena, božica, ratova i uspjeha. Bog je stvorio bogove. Da dovrše njegovo djelo, da od ničega naprave nešto, da od maloga učine veliko. Razbacao je šaku zaigranih planeta, onako kako se prosipa zrnje iz ruke snažna sijača i naredio da niknu u novi božanski sklad.

Bog je ostavio svijet na dovršenje. Novi smo Zeusi, novi Olimpi, nove su borbe pred nama. Tko smo to mi? Oni koji to hoće, koji žele koji su kadri pregaziti svoje putanje nadahnuti božanskim stremljenjem. Tko je hrabar neka se upusti u borbu s kaosom. Tko je kukavica neka se ukloni s puta ili ćemo ga mi ukloniti. Kao što se uklanja nečasno, kao što se uklanja kaos, kao što se uklanja sve što smeta.

- Fra Petar govori o Bogu s nama. Ne o kaosu.

Svijet se dijeli na sinove svjetlosti i sinove mraka. Sinovi svjetlosti ne zaustavljaju se pored prepreka. Prelaze ih jer to hoće, jer ih unutrašnja božanstvenost potiče na stalno previranje. I nema ničega što vlastitom snagom ne mogu doseći Sinovi svjetlosti.

Božanska spoznaja obuhvaća dubokim prožimanjem dubine Sinova svjetlosti. Kleče samo pred razumnošću, prosvijetljeni učiteljskom snagom božanstvenosti, potaknuti da dovrše dostojno započeto djelo svemogućeg Stvaratelja. Njima ništa nije nemoguće. Upravo zato što dovršavaju već započeto djelo božanstvenosti. Beskrajna je snaga u ljudskome razumu, sposobna da se pohrve s bogovima ljepote, mudra da ih nadvlada i prisvoji. Sinovi svjetlosti, letite, beskrajno letite. Svijet vam je ostavio Bog u kaosu. Uredite ga i dovršite, izvucite Dlijeta, Čekiće, premjerite ga metrima i učinite skladnim. Neka litice budu kipovi, zemlje plodnovite, neka se pokaže snaga ljudska na pročelju božanstvene neurednosti. Izađite stoga iz sjene mraka. I radite. Dovršujte. Klešite. Činite sve potrebno da se dovrši Zemlja. I nedovršeno u čovjeku. Podredite sebi svijet dostojan čovječnosti.

- Čovjek je tek neznatan stvor, živ na zrncu prašine i snažan samo zato što Bogu pripada. I nije sam. Umisli li se u vlastitu snagu sliči biku umišljenu daje Zeus. Fra Petar stalno ponavlja daje važnija ljubav od mudrosti.

Svijet je podijeljen na prosvijetljene i neprosvijetljene. Želiš li biti istinskim čovjekom i upoznati svoju snagu u vlastitu dostojanstvu pusti neprosvijećenima njihov put. Ostavi ih njihovoj neukosti, gluposti, zabludama i molitvama. Neka zazivaju svoje bogove čudnim zazivima. Neka blagosivlju, proklinju, neka jedu, piju, pare se i ubijaju. Njihov je put ionako davno ophrvan mrakom Zapada. Dobaci im šaku novčića da se igraju i pusti da se zasite sitnicama. Tvoje je da budeš nešto drugo.

Idi za Istokom. Za Suncem, za svjetlošću, za ljudskim porivom da nešto znači i da nešto može. Neka te, prosvijetljena snagom razuma, putovi povedu pravim odredenjem. Zavladaj svime što ti pred očima stoji. Udahni u njega božanstvenost razuma i ne prepuštaj nijednoga dana svojoj slučajnosti. Veličanstveno je biti odvojen od nerazumnih masa, prosvijetljen za dostojanstvena djelovanja i mudar da se nadvladaju zemljani mrakonosci.

Nek ti se pokori svaka sila. Neka uzdršću svi koji su ti protivni. Neka nestanu svi što tvoje korake u uspon usporavaju. Kakav fra Petar. Kakav Papa. Kakav moral izgubljene generacije. Dozvoljeno ti je sve što te čini velikim. Dana su ti vremena i sudbine. Predani su ti temelji svemira na dovršenje. I rođeni otac stane li ti na put, neka ga nema. Strmoglavi ga niz litice Olimpa. Tek tada ćeš se zvati istinskim Zeusom. Ništa ne smije stajati na putu Sinovima svjetlosti.

- Nema grijeha što ga čovjek ne može počiniti. I nema čovjeka bez grijeha. Stoga dobro provjeri da visoko leteći nisko ne padneš.

Vjeruj u čovjeka. U njemu je božansko ©stavljeno da se dovrši. Idi naprijed. Rasti. Svijet ti je ostavio Bog. Sinovi svjetlosti jedini će budućnost doživjeti.

- Ljepota je u tvojim riječima. Ali i gorak nesklad u mojim dubinama. Može li istovremeno biti usklađen odnos toga što govoriš i ovoga što hoću. Meni treba svijet bez zdvojnosti.

- Zaglibljen si u uobičajenost i svakodnevlje zatvoreno zaostalim vremenom. Moraš ga nadvladati želiš li biti nešto više.

- Svi su ljudi jednaki. Svi imaju dvije noge, dvije ruke, nos, glavu.

- Nemaju iste misli ni iste namjere. U tomu i jest razlika. Veličina se čovjeka ne mjeri rakama nego mislima.

- Tvoj govor sliči govora zanešena čovjeka. Ne prepoznaje se božansko nagnuće, nazočno svaki put kad želim nešto istinski lijepoga i plemenitoga.

- Božanski je rasti za božanskim stremljenjem. Zato je veličanstveno biti velikim i misaonim. Stupi za stremljenjem i vidjet ćeš koliko će te oduševljenja zadesiti.

- Imam svoje mjesto, rodni kraj, narod, vjeru, prijatelje i neprijatelje. Svijet pred kojim stojim i komu pripadam malen je, ali jasan. Što će mi donijeti novi tijek?

- Zaboravi sve to što si naveo. Sve to sputava slobodu i zanos čovjekov i ne daje mu uzleta velikome i božanstvenome. Kako izgleda tvoj svijet? Sanjaš o nožiću za djeljanje, a možeš ako hoćeš biti najveći skulptor svijeta. Zaglibio si se u blatnjavu Lašvu i bacaš kamenčiće tražeći vlastitu sudbinu u nemirnim vodenim krugovima. Pred tobom je tisuće rijeka, slapova, snaga neukrotive veličanstvenosti. Samo ako to i želiš. Stoje to tvoj narod? Hrpica nerazumnih seljaka, različitih od drugih samo zato što se ujutro krste s pet prstiju i piju u slavu izmišljenih granica. Što to znači Hrvat? Ništa: neznačajna želja tisuću godina utapana u čašama rakije, nestvarna koliko i svaka granica među ljudima. Pred tobom su svi ljudi samo tvoji slijede li u sebi nagon božanstvenosti. Otac su ti i majka oni što se s tobom penju u visine. Svi ostali su sinovi mraka i s njima ne bi trebalo ni da se družiš, a kamo li da se s njima poistovjećuješ. Sinovi svjetlosti moraju razbiti sve granice i sve narode učiniti jednim narodom. Milom ili silom, u skoroj budućnosti smijat ćeš se samome sebi što si iakda i pokušao biti Hrvatom. Sva je zemlja tvoja i svi narodi isti. Planete neka te zanose, nikako nerazumljive ljudske granice.

Vjera? U što vjeruješ? Naučio te fra Petar priču o raju, o paklu, o grijehu i pokori. Odbaci sve to kao nerazumnu priču. Prepusti je seljacima nesposobnim da se suprotstave svojoj sasvim glupoj sudbini. Preskoči sve te gluposti i idi za pravim razumskim Bogom, jedinim u svemiru, s povjerenjem u velika i razumna čovjeka. Podreduj zemlju svojim mislima i snagu upotrijebi da tako bude. Nema pravovjerne slike o Bogu, ako je čovjek sam ne pronađe. Zato i izađi u potragu za njom. Oslobodi se svih spona i ne zaustavljaj se pred svakom sitnicom. Cilj opravdava sredstvo: to nikada ne zaboravi. U trenutku kad te zbuni vlastito zlo ova će te spoznaja opravdati. Sve što učiniš za Sinove svjetlosti bit će tvoj vlastiti rast. Put do cilja činit će te sretnim. I opravdati tvoje postojanje. Jer će preživjeti samo Sinovi svjetlosti.

- Divno je znati. Oduševljava me spoznaja da ovladam ljudskim znanjem i da doznam svu ljudsku mudrost. Ali ja sam samo siromašni seljačak, sretan kad dobijem komadić kukuruzne pite. Kako da ikada savladam ljudsku mudrost i pođem putem velikih?

- Tvoje je da ideš za mnom. Moje je da iznadem mogućnosti.

- Za sve škole i nauku?

- Za sve što hoćeš i za sve što želiš.

-I za sreću?

-I za sreću. Ljudsku. Čovječju. U životu ovdje i sada.

V.

Radost je dječja u spoznaji da školska klupa ostaje praznom i da će ljeto moći provesti slobodnq u svojoj prirodi, loveći ribu na nemirnim riječnim brzacima, kupajući se ili se naganjajući razuzdanim šumskim proplancima. Posljednji dan škole po običaju: ultima hora, nula hora. Šiba stoji netaknuta u svome kutu. Strogost učitelja popušta pred zadnjim: djeca će se ionako rastrčati čim saznaju za svoje ocjene i dobiju dozvolu da odu. Zadovoljstvo je dobiti ocjenu: nekima dobru, nekima manje dobru. I nezabrinutost roditelja za to.

- Važne stvari ima li pet ili dva. Ko da će mi biti fratar ili sudac.

Roditeljska se mudrost tako zaustavlja na sudbini dječaka. Znat će čitati i pisati, znat će kopati i orati . Što više treba dječacima kad su rođeni pod znakom bezglave raje. Gospoda mogu kako hoće. Škole su i nauke za moćne. Seljaci su moćni samo na motici.

- Četvrtaš Ivo Andrić najbolji je đak ove škole. Ne će prestati ići u školu jer bi to bila zaista šteta. Veoma je nadaren i za pet kopalja nadmašuje svu ostalu djecu. Njegove su ocjene samo ono najizvrsnije. Njegovo ponašanje i njegovo zanimanje za stvari otkriva da će uspjeti postati nešto drugo od obična seljaka. Stoga će od jeseni nastaviti gimnaziju u gradu. Naša škola pronašla je mogućnosti za to. Dobri ljudi pomoći će mu da se dalje škola. Želimo mu da uspije i pratit ćemo ga na njegovu putu.

- Najbolji đak, a seljačak s Lašve, u Višegrad prispio kao najzadnja sirotinja.

- Nevidljivi ga zaštitnici čine takvim. Tko zna tko mu je otac? Ne uspijeva se lako.

- Muleći sin, kako to uspijeva?

- Muleći sin. Zna se kako to uspijeva. Ne će draga, poštena djeca.

- Treba mu dati podršku da se u velikom gradu ne izgubi.

- Treba mu pomoći da uspije, ali mu i dobro potprašiti tur da se ne izgubi. Jer poznajem ja dobro gradsku gospoštinu. Skrene li, nikad od njega čovjeka.

- Vi fra Petre stalno prijetite. Ne sjećam se da ste ikoga u razredu ikada udarili.

- Zna fra Petar što radi. Dijete se lako ne udara. Ali ovoga ću Andrića izmlatiti čim zastrani. Ima sve mogućnosti da bude dobar, ali i svoju glavu u koju, vjerujete mi, nitko od nas učitelja nije pronikao. Ima on svoj kutak. Treba ga učiniti pravim čovjekom. Imat ćemo tek tada i velika čovjeka.

- Ma tek je dječak. Deset mu je godina. Sirotinja i poruge u selu učinile su ga mudrim. Pustimo ga da uči.

- To u svakom slučaju. Ustreba li prodat ću crkveni kalež. Ali svejedno, nije ovo običan dječak.

Tako se raspredala priča o neobičnom i nadarenom sirotinjskom dječaku pred njegov sudbonosan životni put. Raskršće do koga je dopro, a koje se moglo i drugačije završiti, sada će ga povesti sanjanim putem. Ne će ostati seljakom s dodijeljenom motikom kao jedinim životnim sigurnim simbolom. Ići će dalje u nauk, dopirat će do viših spoznaja, krenut će putem za nedodirljivim predjelima božanstvenoga. Gazeći granice, preskačući uske okvire nacionalnosti, vjerujući u sva stabla svijeta kao u svoja stabla, istovremeno se moleći svim bogovima kao podjednako svojima. A sve to u vrijeme dok još i nije znao što je to molitva, što narod, što vjera i što vlastiti kutak duše koji tek kad nekomu pripada može pripadati svemu ostalome. Izvrnut svijet vrijednosti dječak ne spoznaje, ali spoznaje ih život. Jer ovo nije početak života nego preispitivanje, ovo je hod u tančinu jedne sudbine, u liku dječaka ostarjela na beogradskoj bogataškoj četvrti zvanoj Dedinje.

Slijed zbivanja jedne minute ide dalje. Liječnici se zagledaju u njegovo tako primireno lice, otkrivajući da spava i da nije mrtav. Samo da se ne probudi! Samo da ga ne povrate nekom novom injekcijom otrova zvanoj lijek. Samo da se ne prekine slijed dječaka u zamišljenoj duši, prije nego li odraste i postane nešto. Samo da ne pogriješi u traženju. Čega? Kad se već sve dogodilo. I kad je sve ovo samo nestvarna i neprovjerljiva književna priča.

Nemirna Drina i most pored višegradske dosadne i umišljene "čaršije" bili su mu utočište kad se trebalo sastati sa samim sobom i razriješiti nagon neznanog unutrašnjeg nemira, neprimjerena dječacima, posebno ne dječacima njegove dobi. Je li on već odrastao? Kakve sve njega misli opsjedaju? One su teške i neprelomljive i težim životima od njegova, ali takva ga stvarnost nikako nije ostavljala na miru. Ozbiljnost mu je bila namijenjena Kalvarija od čije ga gorčine kao da ništa nije moglo odalečiti.

- Najbolji je đak u razredu. Ide dalje. Našli su mu ljude da mu pomognu. Trebao bi biti presretan, a on sada promatra nemirne vode rijeke poznate po divljini, i nikako da osjeti ono što bi svako dijete na njegovu mjestu osjetilo.

Trebalo bi da se nasmiješi sam sebi i da se samozadovoljno prepusti vlastitu uspjehu. Sve što su govorili bila je istina. Svu je nastavu s lakoćom svladao. Sve što se od njega tražilo, sve je znao, pokatkad se dosađujući čekanjem da druga djeca konačno shvate zadan problem. Imao je vremena razmišljati o drugim stvarima, istovremeno čekajući da drugi učine ono što je on s tako velikom lakoćom činio i svladavao. Svejedno, nije bio ni sretan ni zadovoljan. Drina mu je puzala pod nogama i u nepovrat nosila slike uhvaćene u pokretu vremena i prostora. I njegovo ozbiljno lice nosila je u nepovrat, ne znajući zašto se ozbiljnost tako lako prikrada veselim naravima bezazlenih dječaka. Čemu se druga djeca raduju? Zašto kriče i vrište od radosti, a jedva da su prošli razred? Još uvijek slovkaju, nemaju pojma što učitelji govore, ne znaju se smiriti kad treba i ne znaju se ponašati kako treba. Čemu se raduju? On bi trebao imati razlog radosti. Ipak, oni se raduju malome, a on ni velikome ni malome. Gdje je sreća?

- Malo je ovo što sam naučio. Ima još mnogo toga. Naći ću svoj spokoj kad doznam sve što se doznati može.

- Pred tobom su neizmjerne mogućnosti. Idi naprijed. Ne zaustavljaj se među običnima. Što te briga čemu se seljačine raduju. Sve je to glupo. Ne zaustavljaj se i idi.

Jesen je brzo došla i odlazak u Sarajevo dogodio se kao njegova vječna potajna želja. Morat će se nešto velikoga dogoditi sada kad mu je već odavna motika ispala iz životne mogućnosti. Gimnazija: otvoren put u ljudsku najvišu mudrost, njemu je bila gotovo kao nepredočiv san, a sada istinska stvarnost. Doznat će sve što se doznati može, nema toga tko će mu stati na put. I nema toga zadatka, postave li mu ga na vidljiv način, koga ne će genijalnošću seljačkog umnika najhitrije riješiti.

I život njemu ogromna velegrada: neka je Sarajevo tek velika turska kasaba s tek započetim utjecajem, moćne i kulturne Austro­ugarske, radovao gaje gotovo koliko i upis u gimnaziju. Veliki ljudi ovdje žive. Velike se stvari upravo ovdje događaju. Veličina se čovjeka počinje ovdje premjeravati. Sve ono ranije željeno tako je malo. Uistinu ima pravo njegov nevidljivi sugovornik kad tvrdi da su spoznaje često sputane veličinom učitelja a savijest umrtvljavana nepotrebnim strahovima. Ovdje su sada svi putovi i mogući i otvoreni. Nepregledni su i moćni. Jedan će ga od njih dovesti do veličine i usrećiti. Sarajevo, toliko sanjano, sada je njegovo.

Osam godina proteklo je kao san. Godina za godinom, uspjeh za uspjehom. Niz neprocjenjiva znanja iz humanistike, jezika i prirodoznanstvenosti slio mu se u pametnu seljačku glavu, namjeravajući iz nje lako ne izići. Latinski, grčki, gramatika, povijest, matematika: ne zna se uistinu gdje je bio bolji i na kojem području sposobniji. Već odavna uvažen među sarajevskim profesorima kao netko na koga se može do kraja računati oslobođen je završnog ispita. Ozbiljan i nadaren mladić, već sazorio za nove razgovore o naukovanju i naprednosti, nije se smio zaustaviti u svom hodu u veličinu. Na utjecajnim mjestima razgovarali su o njegovoj karijeri, podržavajući njegovu istinsku i nepatvorenu nadarenost. I bili su spremni pomoći je da nikada ne ugasne.

Sarajevo mu je s vremenom postalo uobičajen grad. Navikao se na gradska iznenađenja. Navikao se na raskorak života između mudrosti i ludosti, bijede i bogatstva, između siromašne iskrenosti i moćne bogataške licemjernosti. Veoma brzo nije imao ništa nova saznati. Grad je već savladao i postao mu je tako običan. Nisu mu više bile smiješne klaunovske scene Teškoga Radnika, niti namješteni bezizražajni pogledi ljubopitljivih turskih moćnika. Sve je bilo kao i uvijek. I nije znao čemu se raduju njegovi kolege iz razreda nad običnom prolaznom ocjenom. I nije znao u čemu je radost o kojoj toliko govore. Vremenom je spoznao daje tek sada ništa. Drugi ga nisu više mogli razumjeti. Sve mu tako lako polazi za rukom. Sve zna i sve lako osvaja, ali nikako da mu radi toga izmame osmijeh. Već je postao kao drvena rezbarija: sve može samo se ne može nasmijati.

Puno je toga ostalo. Znanje je kao nepremjerljiv ocean. Bit ćeš sretan uzrasteš li i ne prepustiš li se masi. Oni će se radovati da mogu biti kolodvorski činovnici, mali seoski učitelji ili profesorčići na neuglednim varoškim školama. Ti moraš dalje. Veličina je u hodanju. Neka te ne zbunjuje još neoslobođena vlastita unutrašnjost.

- Sanjana sreća i mir tako mi se vješto skrivaju.

-I oni će doći. Budi uporan.

Mudroslovnost je najbolji način za prodor u istinski svijet znanja. Tamo se čovjek osjeća tako veličanstveno. Kao kad dječak od šest godina ušeta u biblioteku ugledna i moćna djeda te vidi koliko mu je blaga na raspolaganju, a sve je tako veličanstveno i tajanstveno. Biti studentom filozofije stoga nije stvar bez osnove. Andrić se odlučio nastaviti svoj hod prema velikom sada kao nadaren filozofski kandidat, kroz studij se posvećujući iskonskoj dubini ljudske mudrosti. Sarajevo je bilo već premalo. Zagreb mu je bio izazovniji. Ne više toliko kao sanjani grad njegova naroda i jak prirodni grad u određenu povijesnom hrvatskom prostoru, koliko kao poznato kulturno središte, neprimjereno balkanskom prostoru iz koga se usudio krenuti u svijet. Znao je već mnogo o Zagrebu. Grad akademije, znanosti, umjetnosti, grad kao polazište mnogima, odlučnima da nešto budu i nešto znače. Sanjati o Zagrebu bilo je isto kao sanjati o Beču. Podjednako su zgrade secesijski skladne a ulice prepune udobnih kočija. Podjednako pršti voda na urednim fontanama a odnjegovani kestenovi doimlju se jednako ponosnim kao i oni bečki. Čistoća ulica i neka neuobičajena urednost, probrane gospođice u najluksuznijim europskim toaletama, jednako zavrćući glavom i svilenim rupčićima zatvarajući nos, sablažnjene konjskim izmetom na cesti, koga još nisu širokim smetiljkama pokupili ponizni međimurski čistači. Ovo je posve drugačiji svijet od onog sarajevskog. Ovdje je manje psovki, prostakluka i neodgojenosti. Neka je drugačija razina ovdje nazočnošću navela ljude na neki neobičan način ponašanja. Ljudima kao da je stalo do ljudi. Ude li u kavanu svi konobari začas se rastrče, kao da će im njegova kupljena kava upravo spasiti život. Ovdje ljudi žele biti nešto drugo i ovdje se može očekivati mnogo višega. Ovdje se za praznike sviraju valceri i ide u kazalište, a nije kao u Sarajevu: u grmljavini nabijenih kubura i količini razbijenih čaša. Činilo bi mu se da bi ga strpali u ludnicu kad bi na uredan pod kavane bacio čašu i razbio je, makar je stostruko više platio nego li košta.

- Zagreb je predivan. Ovdje se može mnogo toga naučiti.

Divan je osjećaj sjediti u pristojnu društvu Sveučilišne knjižnice i studirati satima neometano, stranice duboke ljudske misli, sabrane u neprocjenjivim svescima visoke filozofije. Ima razloga za oduševljenje. Kamo god da krene, dočekuju ga spomenici, kultura, umjetnost i veličina do veličine. Osjećao se stvarno velikim i važnim pored toliko toga velikog i važnog.

Vremenom se sve ponovno sleglo i postalo uobičajenim. Premalo je biti samo studentom. Premalo je samo čitati i učiti. Premalo blistavim ocjenama polagati ispit za ispitom. Ljudi su pristojni, ali rezervirani. Uzaludno je tragati za prijateljstvima. Ovdje svaki čovjek ima svoj kut. Jedno je ulica, a drugo kut života, skriven od očiju javnosti i prepušten samome sebi. Tko zna što se skrivalo iza lijepih obraza sanjanih gospođica? Tko zna što je stajalo za moćnošću gospode u cilindrima? Osjetio je da su jedno vanjština, a sasvim drugo unutrašnjost ljudskih značajki ovdje u Zagrebu. I ovdje ima Teških Radnika, samo s drugačijim imenima, i ovdje seljaci prodaju za sitniš svoje krvavo stečene trude, i ovdje su djeca nepoznata podrijetla, siromašni, ubogi i sami. I ovdje se plače i smije, laže, krade, psuje, moli i ispovijeda. I ovdje je život samo malo život, a puno više neostvarljivo čekanje nečega dobrog, isto tako s velikom istinom nedočekano.

- Malo je biti studentom. Zagreb nije to što sam mislio. Pjesme su mi neugledne. Ne mogu se približiti ljudima kao ljudima. Ovdje su granice sjaja i bijede lažno prikrivene nerazumljivim frakovima i toaletama. Malo je da ovdje pronalazim Spinozu i Leibnitza. Malo je da čitam Gothea i Schullera. Malo je čisti tramvaj i konjske zaprege, malo su travnati parkovi i zavodljive djevojke. Malo je da ovdje sjedim i čekam vlastita sebe. Požuri. Hoću dublje i veće spoznanje vlastita imena. Hoću više od onoga što vidim i što mogu.

- Zagreb nije dostatan? Hoćeš li Beč? Tamo je izvorište moći ovih prostora. Carski grad i sve ono što uz njega ide bit će ti na raspolaganju.

Beč mu je kratkotrajno bio zanimljiv. Drugi Zagreb, samo što se s više razine licemjerje ljepše skrivalo i sirotinja izgledala mnogo uglađenijom nego u Zagrebu. I ponovno ispočetka. Dubinsko proučavanje filozofije. Blistavo položeni ispiti na studiju. Velike knjižnice i veliki filozofi ulazili su mu u život kao kakvi zasanjani likovi u dječju maštu. Tako je lako bilo pratiti filozofske putove. Istovremeno, tako teško nalaziti vlastita sebe u svemu oko sebe. Nije obraćao pažnju što je zapravo stranac u svijetu kojemu ne pripada i u kojemu nije odgojen. Sve je pokušao prevladati kozmopolitizmom i htijenjem za uspješnošću. Točno po dogovoru s nevidljivim sugovornikom. Vješto se izvlačio na pitanje tko je: mogao je reći što hoće. Svejedno, svaki put kad bi razgovori završili, ma koliko on dobro vladao njemačkim, znalo se da to nije njegov svijet i da je u njemu pored svega svoga kozmopolitizma samo obični namjernik i stranac.

Ni Beč više nije bio dovoljan. Što se više peo, činilo se da su mu za leđima veće dubine, a nesigurniji novi uspon. Onoga krajnjeg nigdje, pa nigdje. Znanje je tu i gotovo je nepremjerljivo. Ugled je tu, studij ide dobro, svi su njime zadovoljni. Jedino se njemu ništa ne mijenja. I Beč je samo jedan od svjetova. Običnih, kao što znaju biti gradovi u kojima živiš, a nikada ti tu nije bilo mjesto.

- Prekinut ću studij. Što će mi sve ovo?

- Jesi li poludio? Pred tobom je velika karijera.

- Ali i neostvarena želja. Nisam sretan. Sada još manje nego kad sam čeznuo za nožićem, daleko odavde u rodnome selu.

- Ustraj. Budućnost pripada samo odvažnima. Još uvijek nisi se oslobodio natruha prošlosti. Još uvijek nisi slobodan od granica nacionalnosti, isprazne fra Petrove vjere i svega onog što te sve ovo vrijeme pokušava povući natrag. Nasmijat ćeš se kad sve to zaboraviš.

- Beč je dosadan. Isti valcer. Iste djevojke. Isti parkovi. Isti stranci. Ista nauka, koju što više vidiš i upoznaš manje je poznaješ i više u nju sumnjaš.

- Hoćeš li u Krakov? Možeš slobodno, želiš li. Jedino će za tobom žaliti profesori koje istinski oduševljavaš. Takvoga studenta teško se profesori odriču.

- Svejedno. Samo da nisam u Beču.

- Ne padaj u malodušje. Sreća ti se mora osmijehnuti. Ona stoji pred tobom.

Krakov je kao i sve drugo. Slavenski zavodljiv, ukrašen brončanim spomenicima neobičnih oblika, prepun zmajeva i polunagih djevojaka, sliči Zagrebu i Beču kao što sliči jaje jajetu. I tamo se gospođice kreću ukočeno i s prezirom gledaju na ljude manjih vrijednosti, jednake su im duge suknje, kao da su sve sašivene baš u istoga krojača i podjednako je sirotinji teško kao i svugdje drugdje. Krakov nije više izazov. To je traženje nečega. Hoće li ikada doći?

- Hoće. Budeš li uporan.

Već sam umoran.Od Sarajeva. Od Zagreba. Od Beča. Od Krakova. Ponajviše od traženja da se nasmijem, a tako se lice ukoči od ozbiljnosti i nikako da nade razloga.

- Tvoj je uspjeh u Grazu. Miran je i romantičan grad. Dovrši započeto. Kad postaneš doktorom filozofije i kad se okitiš najvišim stupnjem ljudske mudroslovnosti, mnogo će se stvari promijeniti.

Nevoljko, ali još vjerujući da će se dohvatiti dubinskog traka ljudske smislenosti i ostati sretnim u onomu što radi, prihvatio je i taj izazov. Graz, mala rijeka, odgojeni ljudi, težnja za ugladenošću i bogatstvom: život do života. Svatko kao da nalazi svoje mjesto, a on je još uvijek nigdje. Sve je to svijet bez njega, krut, zavodljiv i prazan. Makar izgledao tako punim i savršenim.

- Časni sud ovoga Sveučilišta, gospodine Andriću, proglašava vas doktorom znanosti i ovom poveljom časti nagrađuje vaš dugogodišnji znanstveni rad. Blistav uspjeh i visoka ocjena, rijetko viđena u ovom obliku na ovom Sveučilištu, odaje vašu sposobnost i genijalnost. Čast nam je što ste sve ovo postigli upravo na našem Sveučilištu.

- Sada bi se četvrtaši njegova razreda u Višegradu beskrajno radovali. Maturanti bi obukli najsvečanija odijela. I studenti bi bučali zbog obične diplome, danima slaveći i časteći pićem sve poznanike.

- Raduj se. Imaš razloga. Znaš li, slutiš li, do čega si dopro?

- Do ničega.

- Do znanja. Do mudrosti. Do ugleda i ljudske nezamislive veličine.

- Nisam do sreće. Ona nije nikako u ljudskome znanju.

Nije ovo neko novo zbivanje. Još uvijek ovo je razmišljanje

stalo u vrijeme jedne minute na Dedinju. Samo da ga ne probude. Oni što ga prljavim otrovima vuku nazad. Ili smrt, kadra već da ga svakog časka povuče nekamo naprijed. Samo da se to ne dogodi. Neka san traje dok je vremena za ponavljanje.

VI.

Snoviđenje se čudna kazališta nastavlja. Duboko je u sebi i nitko ga ne će probuditi. Nikako, posebno sada kad ta dugovječna dedinjska i beogradska minuta prepričava stare dogadaje, jednom dogodene, ali nerazbrano prepuštene stihiji mudroslovlja. Nije se nikada dovršio smisao svega što se dogodilo. Krajnje je vrijeme da se i to dogodi. Hoće li, drugo je pitanje. Jer što se osamdeset dugih godina nije spoznalo, teško se može spoznati u jednoj preostaloj minuti.

Višegrad i komad proživljena djetinjstva vraćao gaje ponovo u čarobnu divljinu dopuštajući mu da bude ono što nitko nije: dječak koji budan sanja i ostaje vječnim djetetom. Vraćao se Drini kad god bi mu to vrijeme dozvolilo. Neka je tu samo škola. Mnogo je više u Drini vidio. Sjedio je i gledao kako Drina otiče, nemiran što se obećana radost nikako ne dogada i što se neki čudan izazov u njegovoj unutrašnjosti nikako ne da ukrotiti. Tako bi pokatkad rado bio kao i ostali. Radovao bi se običnosti, malim ocjenama, malim stvarima, malim planovima i svemu što zaokuplja radost njegovih sudrugova. Pokatkad je svoj način života i vlastitu sposobnost osjećao kao težak i nepodnošljiv teret. Nije mu bilo jasno što se to sve u njemu zbiva. Nikada nije to nitko rekao, ali mu je bilo jasno da mu mnogi oko njega zavide. Zavidjeli su mu na njegovoj sposobnosti, lakoći učenja, ugladenosti i priprostosti. Zavidjeli su mu što je idealan. S druge strane, on je zavidio drugima što mogu tako lako biti zadovoljni malim i priprostim. I nije razumio na čemu mu zavide.

Dok su drugi odlazili u društva, šetali i pričali o curama, on je redovito bio osamljenik, sam i onda kad je sa stotinama i upravo najosamljeniji kad je bio u najvećim masama. Nije ga se lako moglo navesti na neprimjereno ponašanje. Ponajgore je za njegov krug bilo to što je redovito prema svima bio hladno ljubazan i ponajviše rezerviran. Rijetko bi imao toliko važna prijatelja da bi mu baš pretjerano posvećivao svoje vrijeme i svoju pažnju. Kad se društva ne bi mogao lako riješiti, našao bi načina da se duhovno odvoji od njega. Odlutao bi svojim mislima nekamo u daljinu, tek djelomično slušajući svoje prisilne sugovornike. Iz svakog se društva nastojao povući i vladati svojim vremenom zaista samostalno i bez mogućnosti utjecaja. Nije volio masu i potajno je mrzio svako okupljanje gdje se morao gurati s ljudima. Od najranije mladosti oduševljavalo ga je tek važno i sve bi pretvarao u svijet neke vlastite unutrašnje raščlambe. Od igre i od ozbiljna rada činio bi kazalište suprotnosti. Sve mu se moralo ispovjediti unutrašnjom logikom, ako bi htjelo da on svrati na nešto pažnju. To je bio razlog zašto ga njegovi sudrugovi nisu lako prihvaćali. Sve su njegove priče bile istinite, pogledi na život genijalno točni, nevjerojatnom preciznošću otkrivao je probleme kao kakav prastari vidovnjak. Upravo zato i nisu bile razumljive. Osjećao se kao kraljević na okupljalištu pijanaca. Svi pijanci imaju svoje fantastične priče i sve znaju tako vješto podignuti u vrijednosti, da i priča istinskoga kraljevića postane smiješnom. Počne li dokazivati svoje podrijetlo nitko mu ne će vjerovati jer ljudi kojima priča nisu u stvarnosti. Njima su u njihovoj prizemnosti sve vrijednosti u rakiji. Nije im zamjeriti da ne poznaju realiteta. Tako je bilo i s njegovim društvom. Neka su oni bili gimnazijalci i neka su mnogi od njih dobro učili, nisu bili kadri pratiti naboj od nepoznatoga sahranjen u njegove dubine. Zato se uzaludno trudio nešto dokazivati. Prerano se rodio i prerano pokazao svoju dubinu: nisu je mogli ni pratiti, a kamo li razumjeti. Makar uvijek imao pravo, uvijek je ostajao osamljenikom jer nije bilo dječaka kadrog razumjeti taj naboj. Stoga je njegova sudbina bila sudbina osamljenika.

Sjedio je nerijetko na višegradskom mostu, na mjestu gdje je prošlost spojila nespojivo, natjeravajući Istok i Zapad da se dodirnu, ne spoznajući da se dva svijeta ne mogu spajati. Istok i Zapad uvijek su suštinska suprotnost. To se ne smije zaboravljati.

- Tko onda u meni pokušava spojiti veliko i malo? Zar se ne će razlomiti vez silom spojen, makar ga najtajanstvenija sila vezala i vez čuvala? Hoću li se ikada nasmijati razumljivo i bezazleno, onako kako želim i kako bih htio, oslobođen prisile zla? Hoće li se ovo lice, sada utopljeno u brzak mutne i divlje rijeke ikada nasmiješiti Dobru oslobođenu zla?

- Sedamnaest ti je godina, a već bi htio biti najveći. Prihvati život kao i drugi, podi za životom kako to drugi čine i ne padaj u smiješne tugaljivosli. Imaš daleko više mogućnosti nego drugi. Dok ti sjediš i tuguješ drugi su ti zauzeli mjesto. Pjevaju, igraju, smiju se, šale, ljube se već i skrivaju svoje djevojke. Ti buljiš u dubinu rijeke i čekaš da ti se netko smiluje i donese sreću. Sam je uzmi.

- Sve olako proglašavaš srećom. Istovremeno su ti sreća sposobnost u nauku, visoke težnje i planovi, marljivost, posebnost, čast, djevojke, vlast i tko zna što sve još. Čega god se dotaknem ništa mi ne polazi za rukom. U ničemu ne nalazim ono krajnje. Hoću sagledavati dubinu i smisao svemu što susrećem.

- Dubina je tu već. Samo ti nikako da oslobodiš dušu za prihvat velikoga i sretnoga. Zar ispočetka da ti ponavljam sve već rečeno: oslobodi se natruha prošlosti, preskoči zidine što si ih sam sebi sagradio od fra Petrova straha, od pakla, raja, od morala i ostalih bajki. Nauči se živjeti prirodno i otvoreno, uzimajući od života što život daje i sam ćeš spoznati istinsku sreću.

- A dubina? Smisao?

- Pusti isprazne tlapnje. Dubina je onoliko duboka koliko ti hoćeš.

- Izaziva me istinska ljepota.

- Pokazat ću ti je. Ali mi dozvoli i nemoj uvijek samo kukati.

- Istinsku ljepotu? Neprolaznu? Trajnu?

- Pogledaj se. Rijeka ne daje baš ponajbolji izričaj tvoje ljepote. Staneš li pred ogledalo vidjet ćeš kakav si. Za tobom bi poludjela i najljepša cura. To ne želiš vidjeti, niti spoznati. Izrastaš u momka neodoljiva izgleda i ljepote. Usreći se i iskoristi vrijeme.

- A trajno? Istinsko?

- Ponovno. Zaboravi brige i odbaci nerazumljivu potištenost. Raduj se životu i uzmi ponuđenu čašu. Pomoći ću ti da ti lice ne poružni i da ga vrijeme ne pregazi svojim utjecajem.

- Vrijeme prolazi i donosi bore. To je istina.

- Odvaži se. Nadi svoj užitak i mir. Tisuće je mogućnosti da to i učiniš. Žene su pred tobom. Ne možeš pojmiti što to znači žena. Nema veće ljepote nego je posjedovali, obilno posjedovati.

- Žena donosi nemir.

- Samo filozofiraš. Žena je sreća. Ukoliko se u to želiš uvjeriti, pomoći ću ti da to i učiniš. Samo nemoj već sutra trčati fra Petru na ispovijed.

Prisjećao se. Davno nekoć koliko davno može biti kad imaš tek šesnaest godina i već si rastavljcnošću od rodnog doma imao priliku novim slikama zaboravljati stare, susretao je seosku djevojčicu kad se o praznicima vraćao u rodno selo. Bilo je mnogo djevojčica, ali se nje više puta prisjećao. Zašto, to nije sebi mogao nikako objasnili. I sada kad gleda kako Drina protječe ispod njegovih nogu i nekamo žuri praveći likove i prevrćući raznorodne slike kroz ćud nemirnih voda, kao da u svakoj takvoj slici vidi njezin lik. Nije vidio sebe. Nije znao daje već poprilično odrastao i nesvjesno se još uvijek osjećao sitnim dječakom, nesposobnim da bude išta drugo. Nije znao da vrijeme namjerno odrasta dječake u mladiće i da ih za to ne pila nikakve dozvole. Tako se život poigrava svojim prolaskom, na drugima ispisujući svoje tragove, nekima presporo ispisuje, nekima od toga dođe panika. On nije razgovarao s vlastitim vremenom. Nije bio svjestan da dolazi neko drugo sasvim drugo ljudsko doba. Dječaci vide djevojčice očima različitim od muškaraca. Nešto je svetoga' u skromnim očima djevojčica. Posebno kad ih tako slabo poznaju kao što ih on poznaje i kad nili vlastite sestre nemaju da upoznaju čovjeka sebi različna, ma koliko istovremeno sebi i nalična. Da je zatražila od njega bilo što sve bi učinio. Potajno se zakleo da nikada ne će naškoditi jednom tako bespomoćnu i dražesnu biću. Jer njemu su sve djevojčice u to doba bile bespomoćne. Jedva da ih je i viđao. Bile su gotovo kao on. Krive su što su se rodile. Kao da su bile neka vrsta suviška na planeti zvanoj Bosna. Nikad ih nitko ništa nije pitao, ako bi i govorile, govorile bi samo međusobno. I kad ih je sretao to bi bilo samo tek slučajno. Znalo se dobro što smiju, a što ne smiju. Između kopiladi i djevojčica njegova vremena bilo je veoma malo razlike. Djevojčica i škola. Nezamislivo. Znalo se točno što smiju. Radili. Služiti. Šutjeti. Čekati da ih netko uda. Rjeđe da ih netko uzme. Kako li je tada osjećao samilost prema djevojčicama.

Nju je sasvim slučajno susreo. Tumarao je osamljeno šumskim proplancima, tužan što će se rastati od prekrasne Lašve i svega onoga što se nade u nevjerojatno pitomoj divljini rodnoga ognjišta. Čuvala je krave na livadi podalje od sela. Znao je već čija je i kako joj je ime, ali nije poznavao ništa što bi je moglo istinski karakretizirati. Da je znala da on prolazi možda bi se sakrila, možda bi se okrenula i pravila se da ga ne vidi. Iznenadio ju je i takvim iznenađenjem izvukao od nje pogled. Nije ga nikada više zaboravio. Pogled djeteta, pogled djevojčice, pogled bezazlenosti. Što se tu sve ne pomiješa: ženstvenost, ponos, nevinost, čežnja, pitomost, stid, bespomoćnost? I što veže tek propupale mladiće da baš to zapamte? Neka sila za to namijenjena. Tom silom i on je njezin pogled zapamtio.

Nije zapamtio razgovor što su ga izmijenili jer to nije bilo niti malo važno. Gledala gaje kao nekoga posebnog. Njoj i jest bio nešto posebna. Vidjeti Višegrad, Sarajevo, vidjeti izloge, velike kuće, željeznicu, nepredočivi tramvaj, sjediti u klupama gdje svoj nauk razlažu strogi i veleučeni gradski učitelji, njoj je bilo kao nestvaran san. Sve je to on mogao. Zato je njezin pogled nosio primjesu zadivljenja. Još moći s njim razgovarati. Tu potiho, sasvim slučajno, daleko od svakoga pogleda, daleko od svake stvarnosti. Njoj je to bio neprocjenjiv nebeski dar.

Što se istinski dogodilo? Ništa, reklo bi se. Ništa. I on je zbunjeno pogledavao njezine oči. Dječaci njegove dobi i ne vide sve: Ne vide dubinske i istinske djevojačke ljepote, posebno ne onako izvorno i zavodnički, kako bi je vidjeli odrasliji. Ona je njemu tek nedozrelo dijete. Nije to njegova dob. Previše je mlada za njega. Ta ne može joj biti više od trinaest. Ipak, taj prvi čeznutljiv pogled ostao je s njima. I nije ga se mogao, a možda ni htio osloboditi.

Dok bi pratio duga i dosadna predavanja, čekajući da zazvoni za neki drugi sat, potiho bi mu se pridružila u razredu. Samo ju je on mogao vidjeti, sakrivenu među duga povijesna zbivanja i još duže obračune između sinusa i kosinusa. Tiho bi ga gledala, očima kao tugaljivost uprtim nekamo u njegov lik. Kamo bi god hodao išla bi s njime i ne dajići mu mira ni počinka.

Kad bi se povukao u tišinu svoje postelje tek tada bi se s njime pravo i razgovarala. Kao daje tu s njime, baš pored njega, baš u njegovu krevetu. Zamišljao bi daje grli. Gotovo kao u snu, čekao bi da zaspi, polažući joj na kose svoje dlanove. Daje ništa ne dodirne osim njega. Da joj se nasmije kad se probudi. Da bude sretna pod njegovim zagrljajem. Da nikada više od njega ne ode. Do duboko u noć tako bi je gledao, čarobnu gotovo, zanešen njezinom pojavom, ne znajući kad misli tonu u san. Nastavio bi je sanjati, ponovno u snu videći ono što je na javi vidio. Nikada, nikada, ne će joj ništa učiniti nažao. I ne daj Bože, da to netko drugi pokuša. Glavu bi mu otkinuo. Život bi založio samo da u nju netko dirne.

Poznavao je i druge djevojčice. Gradske ulice u Sarajevu bile su pune djevojaka. Svetkovine u kojima bi smio sudjelovati, bilo katoličke bilo muslimanske, davale su mu priliku da ih susreće. Poznavao je neke i osobno. Bile su lijepe, zanimljive i tajanstvene. Kad bi ga koja od njih pogledala gotovo bi se prenerazio od sreće i radosti. Prevario bi se kadgod, zaboravljajući vlastitu ozbiljnost, pa bi o djevojčicama progovorio i s drugima. Ponajviše bi slušao kako drugi govore gdje su se ljubili i koju su upoznali, koja je od njih laka i koja se može zavesti. Slušao je o velikim i tvrdim grudima, tajanstveno se zamišljajući nad neuvjerljivim i pokatkad neukusnim opisima, ali kad bi ostajao sam ona bi se uvijek isponova vraćala. Bila je zaista samo jedna, takva kakvu ju je zamišljao.

Drugima je mogao posvećivati pjesme. Mogao je sanjariti o rasnim ženama i ne znajući što to znači. Mogao je dugo tugovati nad smrću sarajevske poznanice koja se ugušila u kupaonici jer su joj roditelji stavili užaren ugljen u kut da joj ne bude hladno, a onda je našli ugušenu ugljičnim monoksidom, jer je kupaonica bila mala i neprozračena. Danima joj je kovao epitaf koji nikada nitko osim njega nije ni pročitao, a kamo li stavio na njezin grob. Mogao je slušati satima dugo priče drugih polumladića, a poludječaka o velikim bordelima gdje se može za novac kupiti i deset djevojaka. Sve je on to slušao, svime se zanimao, za svakom se mišlju povodio, ali na kraju svih tih priča, želja i snovanja, uvijek bi se kao feniks nad pepelom pojavljivala neobična sirotica iz njegove Lašve. Htio on to ili ne htio, nešto se ipak dogodilo. Ona se nastanila u njegovoj dubini.

Ništa ga nije nagnalo da mu škola postane dosadna koliko pomisao na njezine male očice. Brojio je dane i čekao završetak školske godine kako bi je možda ponovno mogao vidjeti. Možda. Jer tko zna hoće li ikada više čuvati krave baš tamo gdje ju je prvi put susreo. Nije ni pomišljao da li gaje ona zapamtila i da li i ona ikada na njega misli. To je vrijeme kada su suvišne sve vrste misli osim onih željenih. Nije ni bilo važno što ona misli. On je znao da mora nešto u njezinim očima ostati.

Vratio se kući i svakodnevno tumarao šumom, jednako noseći njezin lik u sebi. Nije ju nikako vidio. Uzaludno se trudio naići na nju, uzaludno se primicao njezinoj kući, uzaludno tražio mogućnosti da je ma i na trenutak vidi. Bila je negdje tu, ali nikako i nikako na njegovu putu. Prošli su praznici, a njegova je želja ostala uzaludnom. Toliko joj je toga želio reći. I nova školska godina ponovno je bila ista. Sve isto. Isto učenje. Isti rad. Iste priče. Isto samovanje i isto druženje. I te male očice, priproste, bespomoćne i tugaljive uvijek kao posljednje. Na satu matematike među tangensima. Na povijesti u ratovima i bunama. U virovima ionako beznačajne Miljacke. U mislima dok čeka san da zaspi i odmori se. I u snovima. Ponajčešće u snovima.

I još su jedni praznici došli. Nije znao da je već gotovo odrastao u stasita momka. Vratio se kući još uvijek sanjajući davno zapamćen djetinji lik. Kamo bi hodao samo bi za njom hodio. I ponovno ništa. Tko zna tko čuva krave? Možda mladi brat, možda neka mlada sestra. A ona? A ona?

Sve mu je bilo tužno. Nije se radovao ničemu, čekajući daje bilo gdje ponovno susretne. Ni Svetome Ivi, kad se zapali na stotine vatri. Ni blagdanu svoga sela kad se izdaleka skupe ljudi na misu, sajam i igranku.

- Čija je ovo cura? Poluglasno je pitao društvo s kojim je došao.

Djevojka ga je netremice gledala nekim tužno umornim očima. Ni u snu nije mogao slutiti da bi to mogla biti ona. Neka je druga djevojka u njoj izrasla. Kad je u tim novim očima pronašao onaj nekadašnji tajanstveni pogled i za krilo ženstvenosti sakrivenu još veću bespomoćnost već je sve bilo prekasno. Tajanstveno iščekivanje za čas se pretvorilo u neku nepreglednu tugu: shvatio je da je tek sada u njoj ubio sebe. Prekasno: jedna riječ ne može nadoknaditi tisuće riječi.

- Više me ne prepoznaješ. A i zašto bi? Zašto da gospoda pamte neugledne, sirote seljanke.

Otišla je zauvijek. Umjesto onoga prvoga sada je sa sobom nosio ovaj drugi pogled. Ali ponovno njezin. Samo sada tužan, stvarno bespomoćan i stvarno izgubljen. A on ju je jedini pamtio. I volio. I nikada mu nije palo napamet pitati je li seljanka. I da li je on gospodin. Udali su je kako udaju seosku sirotinju. Da nekomu čuva kuću. Da nekomu rada djecu. Da nekomu posluži kad se treba ljutiti, udariti i nekoga u strah utjerati. Možda gaje voljela? Zašto bi je toliko razočarao da ga stvarno nije voljela? Ne bi ni opazila njegova pitanja, a kamo li se toliko rastužila. Sada je sve kasno. Sada je sve uzaludno. Nije imao ni vremena ni prilike ikada reći svoga osjećaja i opravdati nešto što nikada i nije trebalo pravdati. Ako je išta i ikada u svome životu imao plemenitoga, to bijaše sretnost toga časka. A u nepovrat ga je odnijela nesnalažljivost i nespretnost. Ili možda nešto drugo? Ili možda netko drugi?

- Nad jednom se ženom ne rastužuje. Sve se djevojčice zaljubljuju. I odljubljuju. I dječaci. Makar imali osamnaest godina kao ti. Idi naprijed. Žena ima i druge odlike.

- Zašto sam je izgubio? Zašto se sve ovo zbiva? Dođe mi da se ubijem? Da si od Boga pomogao bi mi da se započeto dovrši.

- Božanstvenost žene tek ćeš vidjeti. Onda možemo dalje razgovarali. Odustaneš li sada nikada i ne ćeš biti sretan.

- Bio sam sretan i nesretan istovremeno. Sreća je već prošla.

- Tako misle svi tebi slični. Nauči se što je to žena. Idi naprijed.

Nije se dugo mogao oporaviti. Poznavao je mnoštvo žena, ali

kao da ga se nisu ticale. Učio je i završavao godinu za godinom. Kad bi mu se pružila prilika i razgovarati s djevojkama i kad bi mu se isuviše približavale, počeo bi oduševljeno govoriti o djevojci koju voli. Jesu li razumjeli njegov trik? Hvalio je djevojkama izmišljenu djevojku i ostajao godinu za godinom potpuno sam. A daje samo znao što su o njemu mislile? Znao je da je privlačan, ali da toliko lude za njim nije niti pokušavao otkriti. Neka gaje žena kao strast progonila iz najdubljih njegovih dubina i odnosila mu mnogo vremena i energije, nije se nikada kroz sve to vrijeme upustio u stvarno poznanstvo. Kad god bi se pružila prilika, lik one jedva znane djevojke iz njegova sela sve bi pokvario. Onaj tužan izraz i sjetnost koja se jednom glupom rečenicom iz njegova života zauvijek izgubila nije dala da se nešto sličnoga ikada više ponovi. Tisuću mu je djevojaka imalo lik sna i strasti, ali nikada neki odreden i stvaran, neki u koji se istinski može zaljubiti.

Svi su bili uvjereni kako je on neodoljivi ženskar koji žene poznaje i osvaja češće nego što mijenja košulje. Nije se bojao ženskoga društva, nije niti izbjegavao razgovore sa ženama niti o ženama, ali u sebi je ostajao vječnim osamljenikom i čovjekom koji nikada nije upoznao žene. Da to ispriča svemu svome društvu, sasvim u suprotno uvjerenom, nitko mu to ne bi povjerovao. Svoju muku, tugu, čežnju i neko nelagodno i nerastumačivo razočaranje tako je vješto skrivao upravo prenaglašenim pokatkad razgovorima o ženama. Nisu ga dugo mogli ni razumjeti ni doznati prave istine. Fra Petar gaje pročitao kao knjigu. I nije se brinuo zbog glasina o ženama.

- Pričajte vi što hoćete, ali vam ništa ne vjerujem. Vidi kako mu se oči stakle. Nije on još našao prave. Ovako ne razgovaraju ženskari. Drugo mene kod njega brine.

Tako je fra Petar govorio fratrima kad bi se svraćao k njemu u samostan i bio na udaru pokatkad nerazumnih "ujaka". A on stvarno nije znao ništa o ženama. Svijet idealan, preidealan za njegovo poimanje. Nije mogao zamisliti da čovjek može izudarati ženu, da može prema njoj postupiti grubijanski i da joj može učiniti kakvu nepravdu. Istovremeno mu je žena bila nerješiva nepoznanica i obožavani nedostižni svijet. Nije znao ženu udariti, ali je još manje znao prodrijeti u žensku dušu. Raskorak između njega i žena dolazio je iz razloga što je iz svega stvarao krivu pretpostavku. Svakoj je riječi vjerovao, a upravo to nikada nije smio. Žena radi i govori protivno svojoj naravi da nešto dokaže i razotkrije. On je sve shvaćao doslovno. Zato o ženama uistinu ništa nije znao.

Sanjario je. Mladenački. Potajno. Neprestano gaje zaokupljala sjena žene, gotovo kao progon uvijek mu za petama. Čudna se to mladost razrastala u njemu. Činilo se daje njemu žena nešto poznata, a zapravo je u njemu tek tinjao san nikada dovršiv, posebno nedovršiv na način kako je on svijet žena vidio.

- Tijelo žene. Tajna. Kako li samo izgleda?

Tako je razmišljao šetajući dugotrajno sam na predjelima gdje je mislio da se cure susreću. Druge je mogao vidjeti u gradu, na ulicama, na plesovima, na blagdanskim svečanostima. Ali svoje? Tražio ih je upravo lamo gdje su djevojke rijetko susretljive: u samoći i pustarama. Kao da se nikada više ništa ne može dogoditi drugačije od onoga prethodnog susreta na Lašvi. I kao da se prave djevojke susreću samo na Lašvi.

Put gaje u dugo proljetno popodne doveo na Uidžu, sarajevsko predgrade i mjesto kao stvoreno za romantizirane samotnjake. Besciljno se prepustio koracima, ne zanimajući se ni dokle će došetati ni kad će se nazad vratiti. Pored njega tekla je mirna i čista Željeznica, rječica gotovo nalična većem potoku i poznata samo zato što razdvaja na dva dijela raskvašeno i travnato neznano polje.

- Hej! Čuo je povik nepoznata muškarca koji mu je s druge strane rječice nešto dovikivao.

Osvrnuo se da vidi kako nepoznati nekomu drugom to ne bi dovikivao. Kad se uvjerio da osim njega nema nikoga blizu, sumnjičavo je odgovorio.

- Izvolite!

- Želiš li moju ženu?

- Molim?

- Hoćeš li da ti posudim ženu? Radi od nje što hoćeš.

Ništa mu nije bilo jasno. Malim, trošnim i veoma uskim mostićem prešao je rijeku, prepuštajući se nenadanu zbivanju. Kad se približio neznanac mu je stvarno prijateljskim tonom u govoru zaista nudio vlastitu ženu. Ležala je potpuno gola na nekakvu krpeljku i kao nezainteresirano sve promatrala. Na njoj nije vidio ni stida, a ni pretjerana straha.

- Bože mili, kakav li je ovo svijet? Pomislio je gledajući potajice tijelo žene.

- To li je žena: grudi, bedra, golotinja?

- Moja je žena kurva. Sada je kažnjavam. Mora preda mnom imati danas deset muškaraca. Prijatelju, skini se i uživaj. Ja ću ti čuvati stražu. A ona će zapamtiti ovaj dan.

I on i žena podjednako su podozrivo slušali čudan govor prijateljski nastrojena muškarca. Ljubopitljivo gaje pogledala još gotovo djetinjim očima, htijući doznati što će učiniti. Pokretom je ruke pomakla haljetak pored sebe htijući ga staviti preko golotinje.

- Ne diraj to. Neka čovjek vidi. Neka svi vide. Ne ćeš ti raditi što te volja.

Njemu su misli radile grozničavo. Otkriće gole žene, prizor o kojemu dugo sanja, sada je razotkriveno. Istovremeno ga je obuzelo neko gađenje na sve što vidi. Zar je žena tako ogoljena tako odvratna? Stidio se, uzbudio, stišavao u sebi negativnu reakciju na sve što je vidio, ali je pokušao ostati na sve miran. Odlučio se odatle otići što prije jer nije znao je li čovjek uistinu normalan i da li se nalazi u nekoj nevidljivoj opasnosti. Nije se uopće želio sukobiti iako bi najradije opalio šakom u to tako neobičnom prijaznošću optočeno muško čudovište. Naglo mu je bilo žao žene. Ponovno, nije znao čini li i ona to namjerno i nije li to samo čudan i izvitoperen dogovor. Tko zna što oni zapravo i hoće?

- Hvala ti prijatelju na ponudi. Nema potrebe, imam ja ženu kod kuće.

- Ništa, ništa. Ako ne ćeš, dobro. Naći ću drugoga.

Vratio se na drugu stranu rječice i zaputio se prema Ilidži, noseći u sebi sliku ogavnosli. Tijelo žene i dogadaj na Željeznici nikako da se slože u njegovoj unutrašnjosti. Nikako da se dogodi željeno. Nešto idealnoga i nešto dobroga istovremeno.

-I to je tijelo žene? Za ovim da čeznem?

- Ima mnogo ljepšega. Odvaži se. Oko tebe su tisuće pravih. Ne traži pogaču svrh kruha.

Pred završetak gimnazije upoznao je u Sarajevu obitelj s kojom se sasvim slučajno sprijateljio. Obitelj je imala dvije kćeri. Obje su bile već dovoljno odrasle da se mogu zvati ženama. Obadvije su se mrtvo u njega zaljubile, a on jedini ništa nije htio vidjeti. Starija je imala prednost i bila veoma razgovorljiva, a mlada, ljubomorna na sestrinu prednost, nije htjela pokazati ono što je bilo i bez ikakva govora tako očito. Starija je sve činila da ga pridobije, ali se uvijek pojavljivala neka unutrašnja prepreka, takva da bi se svaki razgovor pretvarao u opći. Ili nije znao ili nije htio znati: sve je njezine postupke uvijek gledao suprotnim. A ona se bojala mlade sestre. Njegovu ljubaznost potajno je shvaćala kao odbijanje. Time je pravdala njegovo odstojanje, tako postavljeno da nikada nije uspjela navesti ga na razgovor o bilo čemu intimnom i mladenački povjerljivom.

Bio je veoma uglađen. Ostavljao je dojam mirna i staložena čovjeka koji o stvarima može tako mirno i tako staloženo satima pričati. Osvojio je na prvu majku tih djevojaka, oca malko kasnije. Uskoro su ga i prihvaćali kao kućno čeljade. Imali su za njega dovoljno vremena. Iako rangom bez nekoga velikog ugleda, bili su zapravo svi oni časni i radišni ljudi, jasnih nakana i bez ikakve prikrivene namjere. Osim te da se starija djevojka veže uz njega, pa kasnije i vjenča. Bili su katolici kao i on. Nisu pravili neke velike životne planove. Njegova pravo zacrtana životna putanja mogla bi im priskrbili i nešto takvoga, ali ona nije bila baš u prvome planu. Djevojka ga je htjela jednostavno voljeti kao pristojna i odgojena mladića, dobra gimnazijalca i čovjeka kojemu se možda život poslije svih početnih nedaća nasmiješio, te će ga nagradili pristojnim nastavkom. Htjela se jednostavno udati za čovjeka kojeg je htjela voljeti.

Je li on volio nju? Na jedan način i jest. Daje nije volio ne bi ni ostajao uz njih vezan. Ali sve je to bilo duboko u njemu smiješano s nečim, običnim ljudima gotovo nerastumačivim. Umjesto da joj se nasmiješi i da joj pruži ruku, da joj pruži priliku za vrata ljubavi, redovite među mladim ljudima, on se upuštao u spekulacije čudna genija. Sve je to još uvijek kvarila nevidljiva nazočnost onih starih dobro mu poznatih očiju iz Lašve. Još više neki samo njemu namijenjen način života, nemoguć u svojoj redovitosti i ostavljen njegovoj vrsti ljudi kao prednost ili prokletstvo. Što bi njemu žena? Ženu treba voljeti, brinuti se za nju, treba se vratiti kući svaki dan i naći istu osobu koja čeka, zahtijeva, traži i očekuje. Što on od svega toga može? Može li se vratiti u trenutku kad se zadubi u valove rijeka ili kad se izgubi u lutanjima nenapučenim i samotnim pustarama , gdje su samo putovi divljim životinjama i samotnjacima njegova tipa? Žena je ponajmanje tijelo. On bi tijelo nekako i uzeo. Ali kamo s dušom žene koju uzme?

Nedugo zatim, poslije tri godine poznanstva i nekoga čudnog prijateljstva, gdje je tu obitelj sve više prihvaćao kao svoju, a sve manje se približavao djevojkama s kojima bi mogao dijeliti budućnost, morao je otići iz Sarajeva. Starija se djevojka udala, skrivajući zapravo svoju namjeru. Pomisao na nju donosila mu je i pitanje: kako ga se oslobodila i kako je tako brzo našla muža. Imala je i djecu. Obitelj joj je djelovala skladno. Ali znao je, nešto je u njoj ostalo. Nikada to nije htio priznati. Ona njemu još manje. Nazvala gaje najboljim prijateljem koga je imala i koga će imati, ali o onoj pravoj svojoj misli nikada nikomu nije htjela govoriti. Druga je djevojka uskoro izrasla u pravu ljepoticu. Za razliku od sestre, bila je sasvim tiha i tajanstvena. Kad bi ih posjetio i kad je djevojka ostala u prilici s njima razgovarati, samo bi ga dugo i melankolično promatrala, ne skrivajući svoga pogleda pred njim i ne pokušavajući bilo što skrivati. Možda je spoznala da nikada ništa među njima ne će biti. Možda je znala i nekim samo ženama poznatim instinktom slutila da on zapravo i ne želi ništa više osim to što ima: poznanstvo i susretanje sa sebi dragim čovjekom, a ponajmanje razgovor i kontakt s jednom djevojkom. Zato se više i nije trudila. Činilo joj se da osvaja brdo govoreći s njime. Što kad ga osvoji? Ne može ga prisvojiti. Stoga je bolje ne penjati se. Prije tuge i prije tragike.

- Zašto sam uopće ovakav? Hoću li ikada biti sretan?

- Ne prepustiš li se životu ne ćeš. Nemoj od Zagreba učiniti Sarajevo. Ti ne ćeš ženu. A žena je slast nad slašću.

- Zašto se tako ludo ugasio plamen plemenitosti, tamo na Lašvi, tamo među mojim korijenima?

- Zašto se istopio lanjski snijeg? Bit će snijegova i novih otapanja. Samo naivne budale gledaju natrag.

- Ne mogu naći ženu.

- Lažeš. Da si i prstom mrdnuo mogao si imati tri istovremeno. Mogao si umjesto da dvije godine čekaš i sanjariš o neostvarljivim ljubavima, stvarnim samo u poeziji, onoj maloj s Lašve zavrnuti suknju i gotovo. Misliš da je ona kao ti?

- Ona me voljela.

-I druge su te voljele. Da si bio pametan mogao si u Sarajevu imati tri: i majku i dvije kćeri. Zašto stalno kukaš?

- Ne tražim to. Nije ni moralno uopće tako razmišljati. To su bili moji prijatelji.

- Najbolje, javi se fra Petru. Napiši mu pismo da si imao nečiste misli.

- Glupi apsurd. Pusti fra Petra.

- Odvaži se i ostavi te tričarije. Sreća se pojavljuje kad ti žena bude posjedom. Nenadmašan je osjećaj posjeda žene. Ne ćeš biti sretan dok je ne upoznaš.

- Koju ženu? Ne polazi mi za rukom upoznati ženu?

- Jasno, kad svaki put pretvoriš sve svoje razgovore u puste filozofske traktate i sve baciš u sumnju i neodređenost. Ti i nisi nikada pokušao pitati što žena hoće. Ti si htio da bude samo onako kako je tebi primjereno. Reci "dobar dan" i sve si već rekao. Žena treba tebe, a ne tvoju filozofiju.

- Htio sam ono krajnje.

- Krajnje ne će doći nikada ne počneš li od konkretnoga. Kako da ti darujem puno sreće, kad ti ne uspijevam dati ni ono najmanje? Dozvoli mi da ti konačno pomognem.

- Naći ženu?

-I to. Ima ih na tisuće. I sve su jednake.

Zagreb je s jeseni predivan. Kestenovi su s bakrenozlatkastim svojim bojama svijet romantike uzduž dugih šetališta, čistih kamenitih i dugih ulica. I noć, prepuna plinskih svjetlosti u najužoj onoj jezgri gradskoj, ostavlja čovjeka s nekom prigušenom radosti. On je bio sam i naboj muževnosti razapet između upamćenih slika i vlastite neobične naravi, te je noći činio nemirnima umjesto radosnima. Saznao je gdje se okupljaju "žene za jednu noć". Novaca je imao dovoljno. Dovoljno je bilo i patnje i bijega. Jednom će prekoračiti taj prag straha, stida i neiskustva. Za sreću. Za neki svoj potrebit mir. Tu su žene da ih uzme. U noći plinskih svjetiljki u bakrenastozlatnom večernjem Zagrebu. Da se konačno oslobodi slike nevinih očiju, davno zapamćenih i izgubljenih na Lašvi. I da konačno nade sreću.

- Što se tu motaš? Reci želiš li ili ne želiš? I bježi u sjenu da ne navučeš redare.

Pošao je za njom. Koljena su mu klecala, srce mu je bilo u peti, nije znao bi li sada pobjegao, bi li sve to raskinuo, ili bi se prepustio neodredenu svijetu nepoznate i propale žene.

- Kako ti je ime? Pitao je samo da pita.

- Kakvo ti je to pitanje? Kad ti rečem ime što ćeš imati od toga? Čini mi se da s tobom nešto nije u redu.

Nakon nekoliko uglova uvela gaje u podrumsku prostoriju, prljavu i takvu da je odisala posljednjom ljudskom bijedom. Potreba za ženskom, potreba da izvrši zakon muškoga nagona, potreba da joj skine odjeću, da joj dodirne grudi sada se utapala s novom spekulacijom.

- Jadna žena. Pomislio je zaboravljajući gdje je i što se s njime zbiva. Kako može ovdje živjeti? Kako može pasti ovako? Kako može biti društva da prepusti tolikoj bijedi ljudsku sudbinu? Je li ona ikada ikoga voljela? Je li nju ikada itko volio? Jadna žena. Činilo mu se da se eto sada on ponavlja u svojoj bijedi i siromaštvu u nekom drugom sebi ravnu čovjeku. Odjednom se sve promijenilo. Kao da više nije trebao tijela. Dušu mu je ispunio neki težak, čemerno težak osjećaj samilosti i sućuti nad svim onim što se zbiva. Znao je daje svijet pun njemu naličnih. Tragika i bijeda tu su u mnogima. On je samo jedan od bijednika. Ona je u još gorem položaju. Nju će zvati kurvom, a njega ne će. On ima dovoljno novca da i ovamo dođe, a ona nema da odavde ode. On ima što jesti i ima mogućnosti bivati u nekom drugom svijetu, a ona ne će imati ni kruha ne bude li imala ovakvih njemu sličnih. Sve ostalo u njihovim životima bilo je gotovo jednako.

- Što čekaš? Vrijeme prolazi.

Dogodilo se sve. I nije se dogodilo ništa. Imao je žensko tijelo, sve je imao. Tu je sanjana strast našla svoje zadovoljenje. I bilo je kao i ništa.

- Čini se da nemaš iskustva. A ja sam već pomislila da si utekao ženi i sada se prenemežeš. Što si do sada čekao? Zar stvarno nemaš nikoga?

Gledala ga je sada pomalo tugaljivim očima, bez one osorosti i surovosti u glasu. Najednom je vidjela da nije sama nesretna i nije sama tako nisko. Bijeda sobe u koju se skupljaju nesretnici misleći da jedno drugome mogu pomoći: ona njemu što će misliti da je našao ženu, a on njoj što će sutra imati što jesti, poznaje odavna znanu istinu. Nije žena tijelo. Nije žena strast. Taj mali tajanstveni pomak u njezinu glasu, kadar da čuje tudu nevolju, bila je žena. Sve ostalo samo bijeda.

- Rekao sam da me ne možeš usrećiti. Sto si mi dao? Ovo je tako ogavno ponižavajuće i podlo.Osjećao sam kao da koljem košutu uhvaćenu u zamku i slomljenih nogu.

- Trči fra Petru na ispovijed.

- Možda bi me i mogao spasiti.

- Ne budi lud. Tako se dogada svakome muškarcu kad prvi put osjeti tijelo žene. Već ćeš se naviknuti.

- A bijeda? Ona soba? Siromaštvo? Ona jadna žena tako ponižena? Zar sam je i ja morao poniziti?

- Vrag će joj biti. Pretrpjela je ona već legije i legije. Da njoj to ne paše ne bi to ni činila.

- Imala je neku sjetnost u glasu.

- Tako razgovaraju sve kurve. Da joj nisi dao novac vidio bi njezinu sjetnost. I da njoj to ne odgovara ne bi ona to ni činila.

Tu se večer dugo zadržao u gostinjcu. U polumraku ispijao je gutljaj za gutljajem rakije, ne mareći za svijet oko sebe. Sve je to tako problematično i teško shvatljivo. Što čovjeka tako vuče ženi? Čim ustane ujutro i prođe miris rakije iz njegovih ustiju, ustat će i nastaviti svoj studij. Nema više žena. Ne će uspjeti ni jedna druga prići. Ni dobra ni loša. Nikakva.

Posvetio se studiju. Čitavu godinu gotovo i nije upoznao neko novo posebno društvo. Osamio se šetajući dugo pored Save, ili odlazeći dugim Maksimirom. Slika večeri i izgubljene žene stalno se kao nešto nesretno proživljena vraćalo natrag. Nikada više žena. Nikada.

- Ostaneš li na prvome pragu nikada ne ćeš postati čovjekom. Idi naprijed želiš li biti sretan. Ne daj se zbuniti. Nauči se uživati u tijelu.

- Nikada više žena.

- Glupost. Tako govore razočarani. Već ćeš se ti pribrati i početi drugačije živjeti.

Nova godina studija u Beču ipak je donijela promjenu. Šetao se trgovima, šetalištima, posjećivao je jezera, hranio labudove i upoznavao novi grad u životnoj postaji.

- Vi ste stranac? Čuo je glas žene pored sebe.

I ponovno se dogodio nov početak. Nije bilo nikakve razlike između one zagrebačke i ove bečke žene. Samo više vanjskog sjaja i manje vidljive bijede. Ili se to samo njemu tako čini? Ili i ona u svemu tome uživa?

- Možda i treba biti ovako. Možda se ovako i stječe sreća.

Navikao se na žene, ali ne više unutrašnjim nekim dodirom

nego jednostavno vanjskim. Nije htio više u sve unositi duše. Jedna za drugom nizale su se u tijek njegova trajanja. Koliko ih je? Svejedno koliko. Potreba i strast tako se lako utope kad se nadu dvoje kadrih se jedno pred drugim skinuti. I više nije bio problem žena. I manje od jednog "dobar dan" bilo je potrebno da ih stekne i posjeduje.

- Možda se sreća ipak pojavi. Tako je ugodno biti ljubavnikom.

Što god je više ljubavnica stjecao sve je postajao hladniji i sebičniji. Nije više ni pomišljao što je u tim ženama. Važno je zadovoljiti poriv. Ostalo ništa više. Hladno bi se opraštao od prethodnih, hladno primao nastale probleme i tako vješto izmicao bilo kakvoj odgovornosti. Što ga se i ticala njihova sudbina? I tako se natječu koja će mu se prva podati.

- Nema ovdje ništa osim strasti. Nema ovdje sreće.

- Ne budali. Uživaj dok te još služi mladost.

Već je studij dokončao i već je doktorat i zaboravio. Četrdesete su mu bile već na pragu. Karijera u usponu i putovi poprilično uspješni. Sve je mogao imati osim osmijeha. Gubio gaje redovito na isti način kako ga je izgubio kad ga je neki unutrašnji nagon natjerao da u virovitu Lašvu baci nožić za rezbarenje. Upoznao je predivnu djevojku, mladu od sebe nekih desetak godina, posebnu među svim ženama s kojima se susretao.

- Što god o tebi rekli, okovan si ledom i bez duše si.

- Zašto? Iznenadio se.

- Ti nikoga ne voliš. Nikoga zapravo ne vidiš.

- Zar da tebe volim? Mogu ti biti otac.

-I mene, kad bi mogao. Probudi se, čovječe.

Njezine su ga riječi gotovo ubile. Otišao je, ali se njezine pojave nije mogao osloboditi. Poslije dugog desetljeća ne vlada više sobom. Taj obični i tek dozreli curetak izvrnuo mu je unutrašnjost. Jesu li to neke nove oči stare djevojčice s daleke Lašve? Svejedno jesu li iste, dogodilo se isto. Pozvao ju je u ljetnikovac koji je posjedovao. Dugo joj je i predano pričao o svome životu i radu, o svojim uspjesima i namjerama.

- Dosadan si s time. Kad sve to ispričaš, što ćeš sutra ispričati?

- Voliš li ti mene?

- A voliš li ti mene?

Promijenila mu je život. Poslije dugo, dugo vremena bilo mu je do nekoga stalo i osjetio je da se u životu ne mora sve pravocrtno događati. Vidio je da ima oblika življenja gdje se sreća zaista može osmijehnuti.

- Mali vrag.

Mislio je kad je ostao sam. Nije ga zanimala njezina ljepota ni vanjština. Htio ju je imati takvu kakva jest. Jedan su dan proveli zajedno. Bila je otvorena i tako lepršavo jednostavna. Poslije duge šetnje legla je na travu i gledala ga duboko crnim djevojačkim očima. Stavio joj je ruku na kose, plave, polukestenjave, kakve li i pomilušio je po obrazu. Nadvio joj se nad lice, a ona se pravila kao da spava.

- Ovaj dan neću nikada zaboraviti. Ne znaš što si od moga života učinila.

- Ne budi dosadan. Nisam ništa učinila. Samo mi je lijepo biti s tobom.

Ponovno ju je gledao u oči. Sagnuo se i dotakao joj vršak usana čeznutljivim, dotad nikada tako željenim poljupcem. Kao da se dotakao raja. Ona mu je uzvratila tek kratkim, nježnim uzvratom.

- Možda želi da je milujem, da je uzmem?

Tek što joj je pokušao rukom dotaknuti grudi već se oprla. Osjetio je da sliči njemu u onom trenu kad je prvi put upoznao ženu u liku zagrebačke žene za jednu noć. Ona o muškarcima nije znala ništa. Vidio je to onog trenutka kad se i na nov pokušaj stidno oprla njegovoj ruci.

- Predivno. Ovakav dan nikada nisam doživio. Ovo ti neću nikada zaboraviti.

- Do prvoga ugla. Znam ja vas muškarce.

- Ne želiš li, neću te nikada više poljubiti. Ali hoću da budeš moja.

- Vidiš da već jesam.

- Potpuno me zapanjuješ.

- Dosadan si stalno jedno te isto ponavljajući.

Kad su se rastali nije se više htjela vratiti tamo gdje ju je duševno poveo. Njoj je nešto takvoga bilo samo igra. Već sutra šutjela je i nije se htjela s njime susresti. Bilo mu je kao da mu je netko odsjekao dušu. Od neke unutrašnje tuge htio je umrijeti. Od napora mu je bilo i pozlilo. Nitko osim njega nije znao što mu se dogodilo. A ona se više nije javljala. Njoj se ništa nije ni dogodilo. Jedan se slučajan poljubac lako zaboravi. On se vratio svojoj melankoliji i spekulaciji. Da li da se ubije ili da se ne ubije? Pištolj je stalno držao pored sebe. I stalno prelazio od uvjerenja do uvjerenja. Živjeti ili ne živjeti. Sve započeto završi tragikom. Čemu živjeti?

- Zašto si mi to učinila? Zašto si poništila moj mir i otišla?

- Zato da se okreneš drugima. Sada znaš da i drugi mogu činiti tebi ono što ti činiš drugima. Činilo mi se da te volim, a nisam te voljela. Ti nisi ni pokušao nikada voljeti, neka si mnoštvo žena ostavio takvima kakvu ja tebe ostavljam.

- Sve su žene iste. Vrati se i uživaj. Ne daj da te ovakve žene izbace iz uobičajene sretnosti i mira.

- Ona mi je istovremen mir i nemir. Morao bih se okrenuti drugima.

- Opet ti nedostaje fra Petar za odriješenje. Zar ćeš prekinuti započetu uspješnost? Ona se lako ne obnavlja. Nemoj kasnije prigovarati da nisi sretan. Jer svaki će ti takav pokušaj završiti razočaranjem.

Odlučio je plemenitije gledati življenje i dati nešto od sebe drugima, drugačije nego li je to činio dotad. Preokret. Promjena. Za ljubav i povjerenje.

Tog gaje ljeta put naveo u Mtinchen, bavarsku prijestolnicu i grad kulture, lijep kao san. Tamo je slučajno upoznao predivnu djevojku, studenticu s jednoga od dalmatinskih otoka, kojoj je život, otprilike kao i njemu, sasvim slučajno donio mogućnost da može studirati, neka je potekla iz sirotinjske sredine. Trebao ju je otpratiti do njezina stana. Zanio ju je pričom o vlastitu putu i radu, recitirao joj je pjesme i pokušao ostaviti na nju dojam zrela i uglađena čovjeka. Nije ni mislio na ništa dok ju je pratio. Nije niti pomislio da mu ona može nešto značiti.

- Tko će mi sutra recitirati kad odeš? Opet ću ostati sama u gradu daleku mome svijetu.

Nije znao kako da reagira. Kao da mu je predala vapaj duše s pozivom da je ne ostavi samu i da je izbavi iz pakla samoće. Nešto je ljudski toplo provrelo iz njezinih riječi. Nešto duboko ljudski zavezalo ga je za nju, neka se poznaju tek tih nekoliko sati.

- Netko će već doći. Netko tko je i bolji i ljepši i mladi. Zar da djevojka tebi nalična ostane sama?

- Tako me samo tješiš. A meni sutra nitko ništa ne će imati reći.

Gledala ga je svojim pitomo tugaljivim očima, tako jednostavno, priprosto, tako nevino da nije znao što bi poduzeo. Tiho joj je dotakao ruku, tiho je zagrlio i stavio u krilo, nježno, onako kako otac zagrli voljenu kćer. Ispratio ju pogledom sve dok nije za sobom zaključala velika vrata ograde od kovana crnog željeza.

Sutradan su ponovno bili zajedno. I preksutra. I večer prije njegova odlaska. Sjedili su na klupi u raskošnu parku pored Išara i dugo se gledali.

- Što ti zapravo hoćeš? Ušao si u moj život kao uragan. Što da sada s tobom činim?

- Ostani tu gdje jesi. Osjećam kako si mi blizu, ma koliko kilometara od tebe bio udaljen.

- Ne govori više ništa. Ništa se ne može dogoditi. Otiđi. Jer ništa ne može bili.

- Zašto to tako govoriš? Pa ničega i nema. Htio sam jednom biti čovjek, jednom voljeti.

- Možda si ponovno naišao na pogrešnu ženu.

- Ti to možeš biti ako hoćeš.

- Izudaraj me ako misliš da će ti biti lakše, ali ništa ne će biti. Sve što si uzeo, taj zagrljaj, taj poljubac na mojem obrazu, ta tri dana uzastopne šetnje: sve si sam uzeo.

- Da te izudaram? Da udarim ženu? Začudio se veoma njezinoj riječi.

Oprostio se od nje slomljen i tužan. Pisao joj je daju je zavolio i da mu je ona rijetko kada darovana plemenitost. Prvi put htio je nekoga istinski uzeti. Činilo se da je to žena s kojom je htio iskoračiti korak iz svoje samotinje. On je htio, ali ona nije. Zašto? Radi mladosti? Radi nezrelosti? Zbog toga što ju je razočarao? Tko zna? Malo je on znao o ženama. Žene još manje o njemu.

Koliko priče. Koliko zbivanja. Koliko oproštaja. Hladnoća i razočaranje uvijek su ostajali kao konačno.

- Kad nikada ne oslobodiš vlastit užitak od onoga krajnjeg. Sve pokvariš svojom sumnjičavošću. Zato i nisi našao ženu za uživanje.

- Zar se i može? Zar žena i jest za uživanje?

- Može, zaboraviš li što ti nisi htio zaboraviti.

- Jedno ne zaboravljam. Nema sreće u ženi. Kao ni u školi i znanju. Kao ni u nožu. Jer nisi mi ih htio pokloniti same za se. Poklanjaš mi ih uvijek tek onda kad ih duboko u zlo uroniš.

VII.

Stablo spoznaje iz tajna biblijskog Edena, nikada nije do kraja reklo što je nagnalo prvoga čovjeka da se odvaži ubrati zabranjen plod božanstvenosti. Sto je stajalo pred njim kad mu je zavodljivost oduzela i posljednju mrvu razboritosti? Uspraviti se i dodirnuti Boga u njegovu temelju bijaše odista velika hrabrost. Nikada, upravo nikada ne će se rastumačiti ljudskom potomstvu Zemljinih prvorodenaca iz kojeg su uzroka ostali pukim siromasima napitim božanstvenim bogatstvima. Tajna nad tajnama: čovjeku je snovati tek o prošlome. Tri su poriva na završetku svakoga razmatranja o uzroku prve zaslijepljenosti. Jedan je od njih potreba ljudska za silom.

Kao da je odnekud do dedinjske samrtničke postelje utjelovljene u sudbinu akademika Andrića nepoznat neki duh, naličan pokretljivosti vjetrova, donosio davni glas vjeroučitelja. Probrano je već razočaranje nad prva dva: već je vidio kako moć čovjekova u bogatstvu iščezava kao kad se ruši kula od karata. Ne će ga probuditi razočaranje. Dubok je san nad njima, predubok da bi nešto mogla učiniti sunčana zraka, još manje potih i odalečen romor nejasnih glasova. Ne će se probuditi jer nije vrijeme od buđenja. Sada će se ponovno sve ispremiješati. Sve se zajedno događa: sva tri čovjekova kronična zla, od kojih je jedan sigurno uzrokom najvećim ljudskim padovima. San to može, ali živ čpvjek ne može. Zato je ispočetka gledati i treće zlo, tako, kao da je samo i da se Andrićeva sudbina čitav svoj život upravo njime bavi.

- Nema kroničnih zala čovjekovih. To te naučila savijest ljudi, stvorena da im služiš. Nemoj služiti. Vladaj. Dozvoli mi da ti otvorim putove i da ti omogućim brze uspone. Poslušaš li me, brzo ćeš uznapredovati ispred ljudi: ne će te moći više ni pogledima dostizati.

- Stablo se spoznaje nije dalo dirati. Dok je tamo stajalo gdje mu je bilo mjesto, tamo u središtu vrta zvanog mir, sve se moglo pravo vidjeti. Vedrim očima čovjek je gutao beskrajne nebeske prostore, bliske mu u svim svojim i najvećim udaljenostima. Vidjela se plavina, oblaci, rijeke i vode, druga stabla prepuna plodova i stasitost čovjekove smislenosti posvuda. Kad se stablo pomaklo vidjeli smo strast: čovjek je osjetio krv pod ubodima, zasmetala mu je podjednakost u prostoru, osjetio je da mu je moć ostavljena da moću drugima zavlada ili da moću drugi zavladaju njime.

- Svi neka se polože u moju sjenu. I jablanovi i cedrovi i levijatani i slonovi. Dana mi je moć čovjeka. Nepokorni neka mi se s puta sklone jer će umrijeti. Snaga je čovjeka nevjerojatno moćna.

- Za svim će ostati samo gomila zločina. Upravo sada kad pomisliš da si sve već postigao, upravo sada sjedaš na gomilu ljudske bijede, od koje te nitko ne će osloboditi, ne dođe li ti neznan Bog u pohode.

- Koga ćeš slušati: fra Petra i njegov svijet, otuđen u svome najvažnijem dijelu? Ili mene mogućna da ti poklonim moć ljudsku?

- Dječacima nije mnogo toga jasno. Ne razaznajem sve trakove riječi što mi ih životom razbacuješ.

-Izaberi silu. Ne stidi se čovještva u sebi. Zauzvrat ću ti pokloniti moć nad ljudima. Što god budeš htio, što god zaželiš, sve ću ti ispuniti.

- Dječaci ne razumiju.

- Dječaci mogu rasti. Veoma brzo, ako to žele.

- Bez bojazni od nemira i osamljenosti?

- Nije dječacima primjereno govoriti ni o nemiru ni o osamljenosti. Idi za mnom i ne pitaj mnogo. Pokazat ću ti moć ljudske moći.

San je svakoga dječaka biti čelnikom vlastita razreda. Bio je izvrstan učenik i za tri je koplja nadmašivao sve svoje kolege. Ipak nikako se nije dogodilo da ga predlože i da bude čelnikom razreda. A upravo mu je to bila potajna i žarka želja. Nije znao što još nedostaje pa da sve to postigne.

Sanjao je o tomu da ga dječaci jednom počnu slušati. Potajna je to želja, izrasla iz neke duševne potištenosti ili nekoga, samo njemu poznata unutrašnjeg progona. Nešto ga je činilo uvijek posebnim dječakom. Nije volio nikakve sukobe, ali su se oni veoma često dogadali. Mimo njegove volje, kao da ga na to nagoni netko nepoznat iz vlastita duševnog podzemlja ulazio je u duboke verbalne ratove, čudeći se da ga ne razumiju i da se nikako ne mogu naći na istovjetnim mislima. Znao je da ima pravo, ali ga sudrugovi ili nisu mogli pratiti ili ga nisu bili kadri razumjeti. Mnogo dana kasnije, kad bi se obistinilo ono što je govorio i kad bi u tančine bilo točno sve ono o čemu se s njima prepirao, htio je pobjedonosno pokazati da je imao pravo. Iz zavisti ili zbog prevelikog ranijeg uvjeravanja rijetko bi mu kada to i priznali. Svemu se tomu čudio. A imao je potrebu da govori istinu i da ga prihvate kakav jest.

U svojim najranijim godinama pokretao je sve moguće poslove, dječacima dostupne i lako se oduševljavao za sve što nije bilo uobičajeno i što je u sebi sadržavalo ma i trunak neobičnosti. Zato je u svim školskim grupama, bilo umjetničkim, bilo glazbenim, bilo glumačkim dobivao uvijek najizvrsnije pohvale. Svejedno, nikada ga nisu izabrali za vodu razreda.

- Htio bih da se nešto dobra dogada. Volio bih kad bi me drugi slijedili. Dosadno je uvijek igrati iste igre, baviti se malim i običnim stvarima kad ima mnogo toga zanimljivog, gdje bismo mogli biti veliki. Hoću biti voda.

- Praviš se važan.

- Zašto me vrijeđate? Hoću događanje, a ne samoga sebe. Vidite li koliko se može učiniti? Zar ne bismo mogli lako i činiti?

- Od učitelja ćeš dobiti izvrstan. Od nas: isplažen jezik.

Po takvu završetku razgovora dugo bi razmišljao gdje je njegova pogreška i zašto nikako ne može naći načina po kojem bi bio kao i sva druga djeca u razredu. Nikako mu to nije uspijevalo, ali mu nije uspijevalo to ni razjasniti. Zahvaćala bi ga sjeta. Toliko je toga želio, a sve bi tako lako padalo u vodu samo zato što nikako nije mogao dokazati ono što bi htio. Tada se danima ne bi ni s kime družio, bježeći od sukoba i želeći se na jedan način i svojom šutnjom drugima dodvoriti.

- Ne gledaj sebe u drugima. Rođen si da zavladaš ovom nesposobnom masom. Nemoj misliti daje pogreška u tebi. Ovo je rod seljačina, sitnih trgovčića i najamnika. Zavladaj njima. Za to ću ti dati i snage i mogućnosti.

- Svi su ljudi jednaki. I ja sam priprosta travnička seljačina.

- To ćeš i ostati nastaviš li se mučiti da jednom te istom metodom postigneš nešto od života. I to što si rekao nikada više ne ponovi.

- Htio bih pokrenuti ove dječake da me slijede u dobru.

- Što ti znaš o dobru i zlu? Još uvijek si prepun fra Petrove savijesti. Dobro je ono što ti hoćeš. Ostalo sve zaboravi. Ili budi kao i masa oko tebe.

- Vlast može toliko dobra učiniti.

- Ali i ostaviti te da nikada ne postigneš ono što hoćeš.

- Kako da oboje postignem?

- Glupost. Tko hoće vladati mora sve zapreke ukloniti.

- Ljudi nisu zapreke. Preko njih se ne smije gaziti.

- Gazi sve. Cilj opravdava sredstva. Želiš li doći tamo kamo si se uputio, ne gledaj ni na šta oko sebe. Rasti. U tom ćeš rastu pronaći sreću. Jer sretan je čovjek komu su pod vlast podloženi ljudi i stvari. Želiš li naprijed, gazi.

Dugo je želio stvarno postati vođom. Ipak se to dogodilo. Doduše ne onda kad je to sam očekivao nego sasvim slučajno, kad ni sam nije ni pomišljao da je to tako lako. Bilo je to u posljednjoj godini pred malu maturu. Dječaci su se igrali preskačući preko klupa jer profesor je kasnio na sat. Vrata su još bila otvorena i buka se daleko čula. Kao u kakvu ratu, dječje topništvo sklopljeno od grudvica papira, od zamotanih šubara ili istrošenih cipela, tako se ubojito nadvijalo nad podijeljen razred. Netko je neoprezno opalio cipelom prema protivnoj grupi i udario sliku Cara, obješenu visoko iznad školske ploče. Staklo se razlomilo u stotine komada i slika se nagnula kao da se Car napio. Naglo je nastao muk kao u grobu. Dječaci su se zaprepašteno gledali. Dječak što je bacio cipelu gotovo je premro od straha.

Za nekoliko se minuta pojavio profesor. Zbunila ga je mrtva tišina u razredu. Ogledao se, a onda vidio razbijenu sliku, staklo na podu i cipelu.

- Tko je ovo učinio?

Razredom je vladala grobna tišina. Sva su djeca buljila u nepoznato ili su se prestrašeno međusobno pogledavala.

- Tko je vođa razreda?

Dječak iz prve klupe ustao je polako i neodlučno, ali je nastavio šutjeti.

- Govori tko je ovo učinio?

- Gospodine profesore, ne znam, nisam gledao.

Tako dakle, ne znaš? I nitko drugi također ne zna? To se vjerojatno samo dogodilo. Cipele same lete i slike se same razbijaju. Posebno careve.

- Dječak je pognute glave i nadalje šutio.

- Idi po ravnatelja.

Za samo nekoliko minuta u razred je ušao mrk i opasan čovjek, djeci po nemilosrdnosti dobro poznat. Znali su da sada počinje zlo.

- Tko je ovo uradio?

Djeca su ponovno šutjela.

- Andriću, tko je ovo uradio.

- Validžić. 

- Tako dakle: dođite sva trojica u moj ured. Validžić, Andrić i ti koji štitiš nered.

Ravnatelj je sjeo za velik pisaći stol krcat papirima i strogim glasom odredio pravdu.

- Uzmi svoje stvari i do daljnjega nisi više učenik ove gimnazije. A sada vani i ovdje se više ne pojavljuj. Ti više nisi voda razreda tako se ne ponašaju vode. Dobit ćeš na prvoj sjednici velik ukor. A sada vani. Andriću, ti sjedni.

Neodlučno se ogledao oko sebe kao da ne vjeruje da se to njemu dogada. Sjedit će u udobnoj fotelji u ravnateljevu uredu, on, tek četrnaest godina star. To se ni većim sarajevskim glavama nije dogodilo.

- Od sada ćeš ti biti voda razreda. Znam da si izvrstan učenik i da se trudiš. Ali moraš biti redan. Ništa se u razredu ne smije dogoditi da ti ne saznaš i da to ne dojaviš ili meni ili profesorima. I odsad možeš k meni doći kad god za to imaš razloga. A sada se vraćamo u razred.

Koračao je polagano ispred ravnatelja i vratili su se gotovo istovremeno u razred. Stao je pored table, u razredu u kojem kao daje život zamro.

- Validžić je otpušten iz gimnazije. Zaštitnik razbijača i nerednjaka ne smije biti voda ovome razredu. Tu će dužnost odsada obavljati Andrić. A sada na posao. I nemoj da čujem više jednoga slovca.

Sve do kraja nastave sva su djeca zurila u klupe ne usuđujući se niti pogleda dignuti prema tabli ili Carevu razmrskanom portretu. Kad se oglasilo posljednje školsko zvono mirno su pokupila svoje školske torbe i polako se išuljala iz školske zgrade. On je ostao sam i posljednji. Taj dan nitko ga nije sačekao da izađe. Trebalo bi da slavodobitno u njega gledaju, a svi su pobjegli. Nikoga od dječaka nije više ni vidio u svojoj ulici. Ni drugoga dana nije bilo ništa bolje. Susreo je bivšega vodu. Iz njega je kuljao pritajen bijes, ali i neki čudan ponos. Nije htio biti izdajicom, zato je izgubio svoje mjesto vode. Da mu je barem nešto dobacio. Mogao bi mu zaprijetiti ravnateljem. A dječak je sasvim mirno i bez riječi prošao. Kad se našao u grupi druge djece, potajno se ogledao da vidi gdje je, a onda se dugo s drugom djecom došaptavao.

- Izdajica. Znao je da mu upravo to govore.

- Reda mora biti. Svejedno bi se doznalo. I čitav bi razred bio kažnjen. Ovako je samo jedan pravedno kažnjen. I treba. Razred nije za obijesne igre.

- Izdajica.

- Neka govore. To je samo mali problem u svemu. Ne zaboravi da si voda i da ti sada u razredu odlučuješ. Odmah si do profesora. I možeš k ravnatelju kad god te volja.

Ostao je vodom, a ostalo se samo od sebe sredilo. Zaboravila su djeca otpuštenog dječaka prezimenom Validžića i ponovno su s njime razgovarala. I nekadašnji voda nije nikada spominjao ono što se dogodilo. Jedino bi mu se činilo da na njegovu licu uvijek trepće tajanstven osmijeh prezira.

- Zaboravi to. Važno je da si postigao što si htio. I ne osvrći se nazad.

Tumarao je osamljeno sarajevskim ulicama. Kako god se hrabrio i ma koliko se oslanjao na glas nevidljiva sugovornika, ma koliko htio da napredak bude istina, progonio gaje prezriv osmijeh njegova razrednog suparnika. Znao je daje postao vodom jer su ga druga djeca voljela, a on je svoje vodstvo izborio još jednom izdajom. Da mu je sada nožić kao nekada na Lašvi. Bacio bi ga duboko u virove rijeke. Ovako, nešto se u svemu ovom zbivanju ne da više baciti. Negdje se sve to bilježi, negdje se taloži.

- Nema mira ni sreće u vladanju.

- Budi strpljiv. Ta još nisi ni započeo.

Lik mu se ocrtavao u vodi prohladne Miljacke. Lik izdajnika obavijen prezirom razreda koji ga prezire, ali ga se boji. Lik izdajnika od koga se sada rada stid.

- Ne budi lud. Ne vraćaj se natrag. Zar da te u blistavu usponu zaustavi običan prezriv pogled. Uskoro će sve proći. Sve će biti zaboravljeno, a ti ćeš ostati vodom.

Vlast je kao i sve ljudsko: tako se lako relativizira. Negdje izgleda neoborivo velika, a negdje je sasvim neznatna i slabašna. Ovisno gdje stoji i koliko je moći u njenoj ruci, toliko se silnom i pokazuje. Biti vodom jednoga razreda: kad nema ništa drugo to izgleda veliko, ali to je u usporedbi s drugim kao ništa.

- Vođa razreda? Želiš li stvarnu vlast podi korak dalje.

Velika su ovo vremena. Dolazi vrijeme prevrata. Ni ne sluti

se što će se sve u ovim vremenima dogoditi. Pred potocima smo krvi. Ljudi će ustati na ljude, narodi na narode, ideje na ideje: neka padne i propadne kurva Austrija. Svesrpstvo i sveslavenstvo ovdje će polomiti sve granice. Balkan ne će više nikada krvariti kad se dogodi ovo posljednje krvarenje. Ni Bosne ne će biti. Samo jedna zemlja slavenska.

- Budi razuman. Tako se o državi ne smije govoriti. Žandari mogu čuti. Uostalom, ja sam Hrvat.

- Ujedinjenim snagama moramo razrovati ovu zemlju i napraviti neku drugu. Zato nema više važnosti tko je tko. Važno je da se ruši Austrija.

- Ona je sagradila sve što ovdje u Sarajevu vrijedi. I gimnaziju koju pohađamo.

- Ti si kruti klerikalac i zaostali monarhist. Otrijezni se. Ovo mora biti zemlja snova. Ubit ćemo svakoga tko nam na put stane. Naša će moć biti beskrajna. Nikoga se ne ćemo bojati. Sudjeluj s nama. Dat ćemo ti vlast pravu i odgovornu. Pred tobom će dršćati narodi.

- Uistinu.

- Samo se ne okreći natrag. I pamti: Mlada Bosna neka ti je ubuduće ime.

- Uskoro odlazim. U Zagrebu nema Mlade Bosne.

- Ima je posvuda. I Crna je ruka posvuda prati. Moćni smo vidjeti već u najdublju mrklu noć, čitajući misli najtajnijih sjena.

- Nije sila i ubijanje ono za čim težim.

- Babe kukaju, a muškarci kroče naprijed. S kime ja govorim? S babom ili muškarcem željnim vlasti?

- Tako je to teško. Ljudska krv je teška.

- Ideali ispiru sve krvave tragove. Život je ništa, treba li ga darovati idealima.

- Koji je moj svijet sutra? Krv, teror, razbojstvo?

- Pred našom će moći ustuknuti car. Ta debela i uobražena neman, nad sudbinom svega što nas okružuje dospjet će nam u ruke. Izbost će ga bodeži srpski, ma kako se skrivao. Za sve vjekove ovo će biti slobodna Srbija.

- Ja sam Hrvat.

- Zaboravi to sada. Naći ćemo vremena za imenovanja. Silom moramo porušiti svakoga tko nam stane na put. Odsada razmišljaj o krvi, o puškama, barutu i bajunetama. Želiš li biti istinski moćnik hvataj se sredstava moći. Ubiti čovjeka ili piti vode mora biti isto onomu tko hoće istinsku vlast. Drugoga puta nema.

- A sreća?

- Sreća je biti neovisnim i vladati.

- Uvijek se odnekud prikradaju sjenke sumnji. Kao da nad svime vlada nevidljiva ruka.

- "Crna ruka" poništit će tragove nevidljivim rukama. Svim, jer je moćna, nepredočivo moćna. Kreneš li za nama, ona će i tvoje putove čuvati.

Zagreb je još jednom pokazao pravilo vlasti i moći. Komarac je moćan pred svojima, ali stane li mu slon na pute začas se osjeti tako malenim i bespomoćnim. To jest sanjani grad, to je srce Hrvata, jest to centar toliko puta željeni, ali nije više u

Zagrebu ono što je bio. Ovakvih kao on more je na Ilici. Svi su im planovi lako nalični i moć otprilike jednaka. Veoma brzo čovjek se i među svojima osjeti strancem, posebno kad su putovi iskrižani nepoznatim porivima. On je Zagrebu ubrzo postao stranac. I Zagreb njemu. Crni putovi već su mu stajali pod koracima. Sve više se dogadalo da mu je bivalo svejedno gdje je. Zlo mu se zaprelo u duševne kose kao što se nestalnim i nemirnim ovcama zapliće trnje zabranjenih i preskakivanih ograda. Svejedno je gdje je: Zagreb, Split, Beograd, Sarajevo. Posvuda je tu bio on, nitko i ništa više.

- "Crna ruka" pomoći će ti da uspiješ.

I pomagala je. Imao je moć, novac, zaštitu. I tajne planove i tajne putove i tajne namisli. Sva je to isto: i kad si u Zagrebu na Ilici i kad ljetuješ na nekome od splitskih kupališta.

- Siromasi se ne kupaju u ljetnikovcima. Primorskoj je djeci bilo zabranjeno kupati se jer se poslije kupanja mnogo više jede. Kako da opravdaš svoju moć i novostečenu imaštinu, ako je nisi uzeo od krvarine? Da, od krvarine, jer najlakše se stječu bogatstva od krvarine.

Do njega je ubrzo dopro glas, čekan, planiran, dočekan: ubijen austrijski princ na sarajevskom mostu. "Crna ruka" zapisala je prvi redak novoga vremena. Znao je daje Mil jacka krvava. Znao je da je započelo zlo. Znao je da to Bosnom sada harače neki nemilosrdni dželati, različni od nekadašnjih samo po tom što si nekadašnje mogao vidjeti i znao tko su. Sada se više ni to ne zna.

Čekao je glasove. Znao je da će netko trznuti pištolj. Znao je da će se dogoditi pad čovjeka odvažnog da se približi granici dvaju nespojivih svjetova. Znao je da su određeni već dželati i žrtve. I on je u svemu svoj dio učinio. Nema veze što je još uvijek tek nerazuman student i što nije sagledao što slijedi u duši poslije prve prolivene krvi.

Čekanje se ispunilo. Pala je krv. Pao je jedan čovjek. Pala je jedna žena. Pao je mrak na jedan dobro uhodan svijet, toliko u sebi ponosan da nikada nije pomislio da može pasti i da se netko može usuditi njegove konce pomrsiti. O krvi je razmišljao dok se šetao Splitom, dalek Sarajevu, zaboravljajući daje svijet tako malen i da se često tako daleki putovi tako lako prevaljuju. More mu je teklo rukama. Pričinjalo mu se da se to niz njega sliva Miljacka, prljava od ljeta i od razlite krvi. Bio je previše mlad da bi olako prešao preko vlastitih zala. Lako je gledati tudu prolivenu krv. Mnogo teže onu koju si sam prolio. Ma koliko se trudio, ljeto i more, Split i davna duboka njegova prošlost, nisu dali da se nasmije. Progonila ga je krv. Makar i bila krv "Crne ruke". Makar ne znali da je to njegova krv.

- Austro-Ugarska: tamnica naroda. Tamnica Slavena.

- Jest, ali i jedan sigurno uhodan svijet. Hoćeš li na ruševini staroga uistinu sagraditi bolji? Imate li vi, novi, snage, moći, mudrosti i iskusnosti da na porušeno staro donesete nešto boljega? Ima li smisla nešto rušiti prije nego li se pripravi istinska gradnja. Sve to djeluje na bizantsku potrebu da se samo ruši, a manje da se nešto gradi. Ovdje se dosad vidjelo zlo i nikako nije dobro. Vaše je zlo mnogo veće, a najgore od svega jest to što je i nevidljivo.

- Rušimo nevaljalo.

- Ti rušiš ropstvo i mrak. Tvoji suveznici ruše Katoličku državu. Jesi li toga svjestan?

- Beznačajna je jedna krv za boljitak.

- Ako bude boljitka i to je sporno. Ne zaboravi: sve što se sa zlom svezuje, teško se zloga oslobađa.

Putovi su tako kratki kad se traga za zlim. Nema toga traga, ma koliko bio sakriven i vješto uklonjen, a da se ne dozna. Tako je i žandarmima bilo znano već: Andrić Ivo, student, član Mlade Bosne, sudjelovao je u ubojstvu u Sarajevu. Koliko: znat će vrijeme.

- U atentatu. Ljepše zvuči.

- Svejedno. Tri godine zatvora i mladost uništena među rešetkama. Cijena ljudskoga vladanja. Cijena uspona. Već je rat odavna počeo. Milijuni su već umrli. Sto od pušaka, što od noževa, što od gladi. Ponajviše od ljudske gluposti. On je sanjao majku. I slobodu i samoubojstva i sve ono što se pričinja mladu čovjeku iza rešetke.

Ni zvijerima nije drugačije. Tri godine ropstva za krv i tisuće milijune drugih krvi. On sanja o slobodi dok drugi radi njega umiru.

- Pred nama će se ukloniti granice.

Ovo je Zagreb. Objava je rata već izrečena. Momke novače za nerazumna klanja. On piše pjesme, a nitko ih ne čita. Zagrebu su druge misli na pameti. Stranac, Bosanac, pomiješane duše između dvaju svjetova ne zna gdje je. Nije siguran jesu li to napali njegova princa. Ili je to možda njegova grupa ubila princa? Da plače? Da se raduje? Da ostane hladan? Da se prijavi na frontu?

- Takvi na frontu ne odlaze. Njima je fronta cijeli život u dubini. Naći će se tko će te uvesti u nova zla.

- "Crna ruka" će te čuvati. I sačuvati.

Jugoslavija je osnovana. Granice su poništili. Malo milom, malo silom. Zaboravio je da Hrvate nitko nije pitao žele li Jugoslaviju. Previše se zanio, a da bi htio vidjeti da Jugoslavija više sliči na Jugotamnicu.

- Živio novi svijet. Živjela nova sila, rođena iz krvi. Sada znaš tko si. Nema granica. Sada si Jugoslaven.

- Nalazim trenutnu sigurnost, ali sreću?

- Ne gledaj neprestano nazad. Idi naprijed. I ne broji leševa. Nisu to tvoji ljudi.

- Idem naprijed.

Već je odrastao. Prve su mu sijede trgnule. I već je trebalo da nosi naočale da bi bolje vidio. Nije padao, rastao je. Sada je pred putem. Već za dva dana vratit će vjerodajnice jugoslavenskog veleposlanstva u Madridu. Princ regent kraljevske kuće Karađordevića ima s njime neku novu namjeru. Gledao je kako se rijeka gubi pod večeri u usponu. Posljednja večer u Madridu. Tisuće ljudi. Poštovanje. Strahopoštovanje. Tajanstveni svijet uglednika, tajanstveni svijet moći, tajanstveni svijet žena, pića, priča, umjetnosti i bogatstva. Sve mu se to dogodilo, njemu sada iskusnu diplomatu, doktoru filozofije, akademiku srpske akademije znanosti. Oprostio se od diplomatskog zbora dostojnom večerom, gdje je već predosjećao što mu je pred životom.Tajanstveni svijet uspona sada je stajao pred drugom vrstom rata. Još prljavijim, još krvavijim, još okrutnijim. Ima li tajne daju ne poznaje? Malo. Sada će otići. Kamo?

Tu je večer neobično dugo razgovarao s vatikanskim nuncijem u Madridu i od mnogoga što je u posljednje vrijeme čuo, ponajviše je pridavao upravo tom razgovoru. Diplomati ne razgovaraju da nešto kažu, pokatkad niti da nešto doznaju jer imajući pred sobom sugovornike sebi ravne teško da mogu lako doći do onoga što im se ih zanima. Zato su diplomatski razgovori prepuni nevidljivih trikova, gdje se tek po brzini odgovora ili intuitivnosti nešto može naslutiti i pretpostaviti. Na pretpostavkama grade se svi drugi govori, uvijek dobro proračunati i uvijeni u najprofinjeniju tajanstvenost. Tu je večer nuncij bio neobično razgovorljiv i kao daje skinuo svaku vrstu opreza, neuobičajenu za ljude iz vatikanske diplomacije. Gledao ga je kroz stakla svojih naočala pitajući se što mu je krajnja namjera i zašto mu posvećuje baš toliko pažnje, razgovarajući naoko o nevažnim stvarima.

-I mene i Vas, gospodine Andriću, doveli su u isto vrijeme i vraćaju nas u isto vrijeme. Putovi su nam se ukrstili. A ni zemlja gdje služimo nije nam baš blagoslovljena, još manje ona kamo odlazimo.

- Priče varaju. Moj je premještaj kao i imenovanje fra Petra za biskupa. Znate, to je moj dobar prijatelj iz Bosne. Svaki put kad biraju novoga biskupa u Bosni, uvijek je fra Petar kandidat, a kad se objavi, uvijek izađe netko do tada nečuven.

- Svejedno da tako vješto govorite o svećenicima, kod vas, slobodnih zidara, drugačije se konji potkivaju. Ne brinite, već su vam ispisane nove vjerodajnice. Poslat će vas u Berlin jer vaš Regent ne zna na koju bi stranu. Vi ste navodno u Madridu upoznali prvoga prijatelja Trećega Reicha. Bosansko vas podrijetlo uči kako se spajaju nespojivi svjetovi. Bosna je jedina zemlja na svijetu gdje fra Petar može biti vaš prijatelj.

- Pa sad. Ne zna se baš sve. Ne će me čuditi, Ekselencijo, da se nas dvojica u Berlinu i sretnemo. Možda ne ćete biti nadbiskup ili kardinal, ali se svakako ne će bez vaše riječi velike stvari dogadati.

- Iskreno govoreći ne bi mi bilo žao tamo otići. Međutim vi hoćete sigurno, a moji su nešto drugo odlučili. Promoveatur ut moveatur. Mora da ste veoma povjerljivi kad vas vaši šefovi odlučuju u ovako presudnom momentu poslati u Berlin. Tamo vas ne šalju na Paunov otok, nego zbog toga što je u Europi nekima stvarno vruće.

- Rat. Još jedan.

- Tomu se čudite. Svi su ratovi vašima dobro znani. Kakvi bi to bili gospodari svijeta kad bi im netko drugi započinjao ratove. A ni topovi nisu zanemarivi. Čini se da ih po svoj Europi nalijevate. Najbolja je zarada zarada od topova, tko istinsku zaradu voli.

- Lako je Vatikanu kad nema vojske.

- Eh, baš da nema. Kako vi slobodnjaci napadate, morat ćemo uskoro osposobiti vatikanske opkope.

- Ne može se vas lako srušiti.

- Vi ste se u to već uvjerili. Izgledate kao Osmanlijsko Carstvo. Napali ste nas najprije u Španjolskoj. Nije išlo. Napali ste nas sa Istoka. Ni to nije išlo. Srušili ste nam Austro-Ugarsku i polako nas opkoljavate. Skoro ste do Bosne došli. Ali mi još, gospodine Andriću, nismo počeli kopati opkope.

- Šala je to što je još preostalo.

- Mislite. Zaboravljate da ste u Bosni upoznali fra Petra. Lako ćete vi za Vatikan. Ali ne ćete lako s fra Petrom. Njegove su pjesmice drugačije od onih što vas je učio drugi vaš učitelj imanom Max Loewenfeld. Sjećate li se još pjesmice o Zeusu kojemu drugi vaš prijatelj Gothe kroz usta slavnoga Maxa poručuje da makne prste od čovjeka jer je čovjeku dovoljna zemlja?

- Vješti ste, nema što. Tako bih vam rado predstavio svoga prijatelja Maxa.

- Maxa ili Marxa?

- Reakcionarna propaganda. Max i Marx nisu isto.

- Fra Petar ne će biti ponosan na svoga nekadašnjeg vjeroučenika. Što se vama na sve to čini? Osim toga, čujem daje Max ovdje u Španjolskoj. Među republikancima, dakako. Ruski prodor u Europu ne ide više preko Srbije. Ide preko Španjolske. I veliki internacionalizam. Sreće je što ja neću vidjeti plodove internacionalizma. Posljedice već vidim i nisu mi baš prirasle srcu.

- Slavenska Rusija ima pravo ujedinjavati Slavene.

- Ne znam je li joj više do Slavena ili do zlata što gaje upravo u Španjolskoj porobila. Fra Petar bi imao što ispovijedati kad bi mu Slaveni na ispovijed prispjeli.

- Zaista ste vi iz Vatikana vješti. Tko bi se dosjetio da baš meni stavljate fra Petra kao zapreku? Koje vas sve tajne službe opslužuju?

- Raspitajte se kod Goebelsa. On će vam više moći reći. Do tada, pamtit ću fra Petra.

- Ni vama ne bi bilo zgorega kod njega se ispovijediti. Ako želite, mogao bih upriličiti susret s njime.

- Ne, s njime. Ako biste mi mogli upriličiti sastanak s Josipom Brozom. Bio bih vam veoma zahvalan. Nama u Vatikanu nedostaje nekoliko biskupa. Taj bi Slaven mogao mnogo o slučaju znati.

- Oprostite, s kime? Nikada čuo za to ime.

Zovu ga Tito. Pripada vašim terorističkim skupinama. Taj vam je, gospodine Andriću, krvav do ušiju. Priča se daje pobio polovicu Španjolske.

- To je već Frankov problem.

- Sretno vam bilo. Berlin je lijep grad. Bog vas blagoslovio. I ne zaboravite daje njegova posljednja.

- Sjetit ću se kad mi bude teško. I kad mi fra Petar padne na pamet.

- Češće se sjetite. I ne zaboravite da Vatikan ne kopa opkope. Samo tako, na znanje, gospodine ambasadore. Ima životinja što su navikla jesti vlastitu djecu. Oprostite, ako se rakovi mogu svrstati pod životinje. Ne potječem s obale nego sam kontinentalac, pa se, istinski govoreći ne razumijem u prirodopis.

- Znate vi gdje se đavli kote. Svejedno, bit će mi drago vidjeti vas u Berlinu.

- Negdje drugdje: u Berlinu nikako.

- Pozvat ću vas na inaguraciju. Do tada moj naklon.

Posljednja madridska noć. Tišine, slutnje, previranja. Sve

uvijek isto, ali i uvijek istoga kraja. Nikako da se smiri ona unutrašnja težnja za konačnim mirom i mjestom gdje se može vidjeti odraz ljudske sreće.

Ovako je nekada protjecala Lašva. Ovako su protjecale Drina, Miljacka, Željeznica. I Sava.

- Zagreb? Sava?

- Vi Srbi imate veliku budućnost budete li se držali uputa Londona. Kao da mu je do dubine, sada iz hladne vode, mutne i prljave, govorio glas lorda Caringtona. Sretao ga je po svim važnijim diplomatskim susretištima od Nice, Savoje, Madrida, Londona, Amerike, Lige naroda i tamo gdje rijetko kada ulaze neprovjereni i brbljavi. Beograd je Piemont Balkana. Udesite ga da vam bude po željama. Mi ćemo Englezi pripomoći da vam se nitko ne umiješa u planove.

- Zagreb? Nikada me nije pozvao. Nije mi dao da budem akademik.

- Izdajico. Kako te nije stid prodati ime i ponos? Jesi li ti uopće čovjek?

Kao da mu je velikom glavom nekadašnjeg sarajevskog dječaka sada jedan čitav grad uputio šutljiv i preziran pogled.

Zašto me uistinu zove Regent? Možda se mijenja nešto? Jesam li pogriješio? Nuncij ima dobre informacije, ali svejedno. Berlin je nezgodna stvar u ovo doba. Kestenovi su u vatri. Izvadim li ih opeći ću ruke. Ne izvadim li ih, mene će opeći drugi.

- Ne boj se. Crna je ruka s tobom.

Osiguran nevidljivom policijskom pratnjom, u za to pripravljenom vagonu specijalnog vlaka, već je bio na putu za Beograd. Promatrao je sve oko sebe: šume, rijeke, livade, obrađena i neobrađena polja. Sve je bilo kao život: strano, nepoznato, brza i nezaustavljiva protoka.

- Čemu sve ovo? Toliko se toga dogodilo. Toliko je toga ostvario. Toliko je toga već stekao. Jedino sreća? Nje nikako da se nagleda.

Regent gaje primio uz najviše počasti, uobičajeno već kako se dočekuju ljudi visoka povjerenja. Sve je u baršunu, zlatu, srebru. Posvuda su skupocijene toalete, bijele rukavice i tajanstvenost, beskrajna tajanstvenost.

- Veleposlaniče Andriću, imenujem Vas za najpovjerljiviju osobu Kraljevine Jugoslavije. Već sutra hitno ćete otputovati na novu dužnost. Predajem Vam veleposlanstvo Kraljevine u Berlinu.

- Berlinu?

- Znate da pušu novi vjetrovi. Rat je već u začetku. Zadatak Vamje težak, ali častan. Morat ćete dobro upoznati Hitlera.

- Poslije Madrida Berlin nije lak.

- Zato smo Vas i pozvali. Iskustvom i mudrošću razborita čovjeka znat ćete što treba činiti.

Otputovao je u Berlin, ali se relativno brzo i vratio. Hitler je srušio Beograd. Ivo je Andrić uz Regentovo odobrenje ubrzo u Berlinu potpisao kapitulaciju Jugoslavije i ostavio potpis pod ugovorom pristupa "Trojnome paktu".

Samo nekoliko dana poslije Englezi su u Beogradu izvukli srpske lajavce na ulice. Prijetili su, lajali, psovali, vikali. Zauzvrat, Hitler je poslao zrakoplovstvo i u tri dana raskomadao ono što nikada i nije trebalo biti sastavljeno. Sada se više nije znalo ni tko pije ni tko plaća.

- Znaš li gdje si? Sudjeluješ u najvišim svjetskim odlukama. Postao si velik koliko su veliki carevi.

- Svejedno nije se ništa u meni promijenilo. Kamo će sve ovo krenuti?

- Tebe štiti "Crna ruka". Ništa ti se ne će dogoditi. Naši se iza svake ove odluke. Neka te ne bude strah. Budeš li poslušan i budeš li izvršavao što ti se naredi, ne ćeš nikada doživjeti poraza. Imaj povjerenja.

- Ni ako se izgubi rat?

- Sudi se malima. Ti odavna nisi malen.

- Nisam ni sretan.

- Idi naprijed.

Silna se krv prolila. Razrušeni gradovi, razoreno ljudsko povjerenje, razorena ljudska dubina i sreća za duga vremena protjerana iz ljudskih pojmovanja: sve je to bila slika vremena. Njemu se nije dogadalo ništa. Imao je vremena. Imao je moći. Imao je novaca. Imao je zaštitu. "Crna ruka" dostojno je pratila njegove korake. Prvi put gledao je Dedinje kao miran rezervat od koga su svi ratovi daleko. U gradu su Hitlerovci. Povremene srpske buke i protesti nisu ozbiljnije prijetnje. Nitko ga nije dirao. Imao je sve što mu je trebalo. Posebno mnogo mira i volje za pisanjem. Dok se god prilike ne srede i dokle ne dobije nova upute od pretpostavljenih, ostat će gledajući svoje korake. One prošle. I one buduće.

Nije više ni razmišljao tko je i što je: vremenom je zaboravio gdje su ljudski korijeni i što je to kuća. Već nije potjecao niotkud. Isto tako nije znao kakvoj se to budućnosti približava. Imao je sve što ljudi žele. Nije bio međutim ono što ljudi žele. Nije se više ni pitao tko je.

Rat je završio. Znao je za novu komunističku revoluciju koje se nije namjeravao taknuti, ali mu započet put nije još bio završen. Već po dolasku komunista u Beograd na Dedinje i poslije iseljenja starih stanara, da bi novi uselili, pozvali su ga da iziđe iz dozvoljene anonimnosti. Najavili su mu dolazak nove vlasti i obavijestili ga da se ničega ne mora plašiti.

- Tko zna? Strijeljaju za jednu čašu vode danu Nijemcima. Vrag zna kad će se sve naopako izokrenuti? Jednom se mora dogoditi pogreška. Ma koliko se savršeno ophodio prema svemu, nisam više siguran u ništa.

- Ja sam Moša Pijade. Predstavio mu se najavljeni voditelj naoružane vojne pratnje.

- Židov?

- Jugoslaven, druže. Imam naredbu da te dovedem pred Maršala.

- Pred Broza? Sjetio se nuncijeva govora nekoć u Madridu. To je dakle Broz.

I ponovno se nije ništa dogodilo. Tamo gdje je na Dedinju pred nekoliko godina ostavio Regenta optočena kraljevskim zlatnim epoletama, našao je sada maršala optočena istim takvim zlatom.

- To je taj prokleti Zagorac. Ne zna ni čitati, a nosi maršalsku uniformu.

- Znamo Vaše misli, vaša Ekselencijo Andriću. Znamo i naše namjere. Nova je Jugoslavija tu. Vratit ćete se na svoj stari posao.

- Tko ste Vi? Meni ne mogu zapovijedati svi. Morali biste znati tko meni zapovijeda.

- Niste valjda nasjeli na propagandu. Isto je ovo izvorište. Nemojte se zavaravati neukim zagorskim seljacima. Ubrzo ćete saznati tko nosi maršalsku uniformu. Do tada ja sam samo Tito.

- Što da činim?

- Ovdje su vam vjerodajnice nove države. Javite se Churchilu i posebice lordu Caringtonu. I nastavite se do daljnjega družiti s odbjeglim Kraljem u Londonu. Imate sve naše ovlasti. Bez obzira što će se u javnosti sasvim drugačije propagirati. Nastavite svoj posao

Kao da se ništa nije dogodilo. Znao je: za suradnju s Nijemcima Tito je nemilosrdno ubijao. Znao je za austrijski Bleiburg i dvjesto tisuća Hrvata što su ih Englezi dali na pokolj komunistima. Njemu ne će ni vlas s glave pasti. Znao je: nova Jugoslavija nastavila je sa starim metodama, samo mnogo brutalnije i bezobzirnije. Svjetovi su se sporazumijevali kao ljubavnici, pred javnošću bez pozdrava, a gdje god je to moguće sasvim ujedinjeni. Komunizam, kapitalizam, fašizam, antifašizam, semitizam, antisemitizam, zapad, istok: sve je to isto, jer svijet se dijeli samo na dobro i zlo, ni na što više.

- Tebe prati "Crna ruka". Nikada ti se ništa ne će dogoditi.

- Dogodilo se već. Sada najmanje znam što hoću. I sve manje znam tko sam i što sam.

- Uživaj u proživljenome. Ovo je novi početak. Ljudi te gledaju sa zadivljenjem. Tako blistav život rijetko je tko imao. I teško će ga imati.

- Od svega sam tako umoran. I nesretan.

- Bit će bolje. Još uvijek je mnogo toga pred tobom.

- Sanjam mir. Sanjam Bosnu.

- Ima vremena i za to. Zar misliš da ima prikladnijeg od tebe za osnutak parlamenta u Sarajevu?

- Parlament u Bosni? Tamo gdje tri svijeta sjede jedan nasuprot drugomu već tisućama godina i ruše svaki put kad dođu kiše kako se ne bi prepoznale diverzije. Tamo gdje se istok i zapad uzaludno približavaju, uzaludni kao najbedastiji ljudski potez. Parlament u Bosni. I još ga on mora utemeljiti.

- Ništa se ne brini. Sve ćeš traženo naći.

- Osim sreće. Čemu da me dalje mučiš? Nemoguće ti je usrećiti ovakvu vrstu ljudi poput mene. Zato je najbolje da me ostaviš mome beznađu.

- Ima još mnogo. Ne odustaj pred svakom preprekom.

VIII. 

Sve što se dotad dogodilo u životu opsjednutom ljudskom veličinom, u Andriću je ostavljalo tek trag nesigurne ozbiljnosti i gotovo ništa više. Sve čega se hvatao i sve što je pokušao raditi započinjalo je u težnji za savršenim skladom, a tijekom se procesa zbiljnosti pretvaralo u običnost, tek vani blistavoj i zavidljivoj, ali u svojoj srži veoma praznoj i razočaravajućoj. Sve mu se to sada otvaralo kao neka skrivena škrinja, nedotaknuta ljudskom mišlju izvana, ali iznutra, u njemu samome veoma opterećujuća i preteška. Minuta i pol Dedinja, u vrijeme kad je suviše kasno za bilo kakav prevrat, tako teško žari, iako je zakovana za djelovanje nerazumljiva morfija. Sve je bilo prijevara. Sve pa i ovaj morfij. Sve pa i ova minuta. Razlagala se pred njim stvarnost šarena kao najšareniji tepih: crvena od krvi, zelena od nedozrelosti, smeđa od prijevara: svih mogućih oblika osim onoga posljednjeg: smislenosti. Sve je gorčina, nepremostiva ljudska gorčina. Ma što o životu govorili, on nije ništa drugo do li hrpa neispunjenih željenja, opterećena čistinom besmislenih promašenosti. Život nije ništa drugo, ma što god o njemu govorili. Dedinje i Beograd to potvrđuju. Tako ubojito istinski o ničemu drugomu ne svjedoče

Tražio je nauk. Našao ga je, ali ne onakvoga kakvog je htio. Tražio je ljepotu. Vidio je samo izvanjsko blještavilo, od ljudi nastalo i u ljudima vrijedno, ali nije mogao naći trajni opstanak vlastitog teženja. Tražio je ženu, žene, ljubav. I nalazio ženu, žene, mnoštvo žena. Nigdje ljubav kakvu je htio. Tražio je moć, htijući mijenjati svijet. Našao je hladno zapovijedanje, gdje je dugo vremena strepio od drugih, a onda su dugo vremena drugi od njega strepili. Svijet se nije promijenio. Samo se nova krv prolila, za razliku od nekadašnje, sada od njegove ruke i od njegove volje. Nigdje nije našao ono što je tražio. Nigdje i ni u čemu nije se dovršila davna težnja travničkog dječaka, željna da mu život bude uzvišena pjesma svemira. Nigdje kao da nije nazirao kraja bilo kakvoj smislenosti.

- Mora biti nešto višega. Mora postojati stjecište ove stvarnosti, meni dane u pravocrtnosti. Bilo gdje i bilo kada mora se dogoditi krivulja za spajanje. Upoznaj me s tajnim svijetom, zaleđem stvarnosti, s nedodirljivim, ali odlučnim da se sve dogodi upravo onako kako se događa. U svemu postoji neka unutrašnja logika dobra, ali vidim da se ona nečijom voljom poništava. Dat ću ti dušu, tijelo, bogatstvo, žene, čast. Sve ću ti vratiti natrag. Sve što je već dano sve ću zaboraviti: pokaži mi izvorište. Tko zapovijeda dobrom i zlom?

- Najviše što si zatražio. To se ne udovoljava svakomu.

- Upravo to hoću. Sto je to dobro? Sto je to zlo? Tko im gospodari?

Ne mogu ti pomoći budeš li svijet gledao natruhama fra Petrove teologije. Tamo su jasne granice dvaju sasvim suprotnih svjetova. Tamo gdje si sada i gdje dublje želiš proniknuti ne dijeli se svijet takvim načinom. I dobro i zlo jedno su: ovisno o svrsi koja je potrebita. Nema sukobljenja među dobrom i zlom. Privid je ostavljen samo onima određenim da umru.

- Zar ljudi nisu jednaki?

- Nikako. To je samo potrebita parola, potrebna da se prije konačnog cilja umire mase ionako slučajno rođene i ionako u svijetu suvišne. Božansko se mora odvojiti od ljudskoga. Božanski ljudi naliče samo na obične ljude. A oni to nisu i svjesni su da to nisu.

- Čudi me govor o Bogu? Zar odavna nije Bog kao otuđenje izbačen iz života Sinova svjetlosti?

- Put na koji krećeš ima svoju tajnovitost. Svaka svrha opravdava se ciljem pred kojim se nađe. Rasprava o Bogu stoga je podjednaka. Kad treba da ga ima ima ga. Kad treba da ga nema, nema ga. Sve u svrhu ideji pred kojom stojimo.

- Ideji?

- Nama je dano da zavladamo svijetom. Već odavna izdvajamo božansko od zemljina. Ulažemo sav trud iz vlastitih dubina da se to i ostvari.

- Zar nije jednostavnije činiti ljudima dobro? Čemu onda tolika krv, sila i tajanstvenost.

- Proces je tek počeo. Imamo već razrađenu metodu. Sve je već predviđeno. Krv i ratovi tako su samo dio procesa. Doći će vrijeme nekoga drugoga čovjeka.

- Božanskoga?

- Pobožanstvenjena čovjeka. Slobodna da se vidi u svoj svojoj vrijednosti. Čovjek je Bog. Potječe iz neizmjerne veličine. Svima koji to shvaćaju dana je moć božanstvenosti. Prosvijetljeni su od Boga da postanu bogovima. Svi ostali ljudi, neprosvijećeni i s nekim drugim životnim ciljevima nisu više uračunljivi. Hoće li umrijeti od noža, otrova, puške ili robovanja, sasvim je svejedno. Uopće nije važna njihova smrt. Samo Sinovi prosvijetljenja mogu živjeti kao ljudi.

- Sve svodiš ipak na zemaljsko. Pomislio sam da nad zemaljskim postoji nešto božanstvenoga, nešto što čovjeka odvaja od smrtnosti i govori o besmrtnosti.

- Bog je ostavio svijet. Mi ga dovršavamo. Snaga mudrosti, snaga ljepote i snaga moći darovi su nam od njega poklonjeni. Sve ostalo je ostavljeno nama.

- Ima li improvizacija? Zar se ne može pogriješiti?

- Sinovi prosvijećenja ne griješe. Njima je upravo prosvijetljenjem ostavljena nepogrešivost. Iz svoga žarišta zrače sunčanu moć, prenoseći je na sve one, spremne otvoriti dubine za prosvijetljenje. Prejaka je snaga u izvorištu, a da bi se spotakla o vlastite putove. Ne boj se, korakneš li, bit ćeš siguran u svome putu. I velik kao izabran između ljudi. I prosvijećen naukom.

- Što mi je činiti da dođem do središta?

- Oslobodi se svih strahova. I budi odlučan. Odsada polažeš račune samo svojoj partiji. Ni jedan drugi sud nije mjerodavan osim njezina. Ona će te uputiti u način djelovanja.

- Da idemo? Gdje je ulaz?

- Prije nego li krenemo moraš se zakleti: ni jednom riječju, ni jednim znakom ljudskim nikada i nikomu ne ćeš govoriti o onomu što znaš. Kad jednom prodeš ova vrata i kad ti se otvore putovi u unutrašnjost tajnovitosti nikada se više ne ćeš moći vratiti. Samo smrt ostaje povratnicima: "Crna ruka" jest zaštita od svijeta, ali i zadnja pratnja onih što ne znaju šutjeti.

Činilo se kao da se on to ne prisjeća nekoga davnog događanja iz daleke prošlosti dok su ga kao studenta salijetali različitim idejama i zagovarali ga za nejasno zacrtane planove o promjeni svijeta, posebno kad su ga posjećivali u zatvorskoj ćeliji, onako osamljena i zatočena, nesposobnog da do kraja sve razložno preispita, nego da se to sada vraćaju na Dedinje stara nekadašnja vremena. Činilo se kao da ga neki nevidljivi sugovornik stvarno uvodi u tajni svijet ljudske moći i da se sada ponovno ponavlja ono već davno dogođeno i ono zbog čega se duboko bio u životu razočarao. Prazne riječi, prazne želje, praznina do praznine, nije se sada sama od sebe htjela pokazati nad svime što je već u životu prošao. Da nije bilo takva svijeta, ne bi zasigurno daleko dopro, ne bi vidio gradova, ne bi poznavao toliko ideja, ne bi se družio s toliko ljudi i ne bi obavljao tako značajnih poslova. Isto tako, da nije bilo takva svijeta ne bi ni spoznao puninu vlastite praznine i ne bi sada u jednoj i pol minuli promatrao tako duboko u dušu porinutu ljudsku suvišnost i ljudsku besmislenost. Možda bi mu motika travničkog seljaka, potekla iz tko zna kakva odnosa među ljudima i nejasna rodnog ishodišta ostavila više mogućnosti za veći duševni mir i određeniji vlastiti nestanak iz svijeta. Sve što je znao, sve što je mogao, sve što je bio sve ove godine otkako se za dušu dogovorio s nepoznatim trgovcem, nejasnih obrisa i nejasno tamne prošlosti i ishodišta, bilo je samo neshvatljivo lagodno putovanje prema ničemu. Da se nije prepustio divljim mislima, ostvarljivim kroz divlje ljudske želje možda bi sada negdje drugdje mirnije nestajao. Sve što se dogodilo, preostalo još samo u tih nekoliko posljednjih minuta, učinilo gaje nejasno suvišnim: vidio je veliko, a ostao je malen, vidio je izazovno, a ništa nije dodirnuo, vidio je svjetlost, ali ga je za sva vremena, činilo se, zapuhnuo nerazgoniv i neukrotiv mrak. Čemu se za sve to mučio?

Veliki nevidljivi Graditelj svjetova, zasukanih se rukava potrudio iz vatri, voda, zemlje i neba učiniti svjetove reda, nama ostavljene da ih dovršimo. Nema stoga svijeta dobra i svijeta zla: ima samo cilj. Nama je dovršiti započeto.

"Mi". Riječ neodređena. Nejasna. Pripada svima onima koji se od neprosvijećene mase glupaka naličnih ljudima uspiju uzdignuti do ideje da im je dovršavati svijet, davno započet, a još nedovršen. Nema razgovora o vječnosti, nema razgovora o Bogu, nema počela: sve se već dogodilo i u slijedu zbivanja ne će se ništa velikoga dogoditi. Nema ukazivanja vječnosti, nema drugoga svijeta. Ima samo slijed materije ostavljene i prepuštene prosvijetljenima daje dovrše u ime Graditelja. Postoji samo jedan cilj i ništa više. Dostojni ga slijede, a nedostojni otpadaju.

Stoci sličnoj ljudima ostavljeni su osjećaji, plač, smijeh, igra, strasti: prosvijetljeni poznaju samo jednu jedinu riječ: vladavina. Sav svijet mora potpasti pod ideju dovršetka nedovršenog. Cilj je svakoga prosvijećenog i pozvanog u svijet nevidljiva, ali prisutna Graditelja da se upravo dokaže snagom vlasti. Sva su mu sredstva dozvoljena. Sve su mu prepreke uklonjive, sve moći na raspolaganju.

Stokom se sličnom ljudima najlakše vlada osloncem na silu i strah. Kao i sva ostala stoka, sklona više zlu nego li dobru i neprosvijećenosti daleko više nego li prosvijećenosti batina sile otvara bezbroj mogućnosti. U tomu i jest bit vladavine i ono što se dosad od tebe skrivalo. Od danas ne postoji dobro i padanje na osjećaj: postoji samo nemilosrdno uklanjanje svega što priječi osnutak vladavine nad cijelim svijetom i vladavine nad svime što je stvoreno u svemiru. Spoznajom mogućnosti zla daleko se više postiže nego li mogućnostima dobra. Zato je pribježište zlu metoda svijeta u koji si ušao i iz kojega, po već ranijem naputku i slobodnoj zakletvi nikada ne ćeš moći izaći.

Vladati masama može se ukoliko se pod vlast podrede sve mane mase.Težnja za vlašću, prisutna u svakome čovjeku, požuda za suprotnim spolom i urođena sebičnost moraju postati svjesne igračke u rukama prosvijetljenih. Nema te mase koja ne pada upravo na tim principima. Masi daj da se najede, osiguraj joj golicave igre i onda od nje čini što te volja. Naoko neukrotiva snaga zna se tako lako podrediti brutalnoj sili. Primjenom zakonitosti po kojoj dolazi sila nad svakoga pojedinog iz mase čini ga pokornim i uvijek predvidljivim. Zakon je stoga izvorište vlasti.

Mase to nikada ne smiju saznati. Među njih, da bi im se moglo vladati treba uvijek ubacivati liberalne ideje o neograničenoj slobodi i o težnji za nekim višim ciljevima. Nepomirljive i nespojive ideje odvodit će mase u vječna sukobljenja, a zakonitošću od nas danom onda ćemo ih smirivati.

Pretjerana težnja za liberalizmom redovito završava općom anarhijom. Nitko nikomu u masi tada nije blizu. Jednima se daje novac, druge se ostavlja siromašnima. Međusobni sukobi mase ispočetka dolaze i traže novac: tako nemir mase nikada ne će imati kraja, a ni sređivanje stanja ne će ih navesti na drugačije postupke.

Nikakav moral ne dolazi u pitanje kad je masa u pitanju. Sva su sredstva na raspolaganju. Poticanjem nemorala, a onda sablažnjivanjem nad nemoralom istovremeno, tako vješto stvaraju nered iz kojega se teško nalazi izlaza. Samo onaj tko vuče konce sa strane i iz daljine promatra sukobe morala i nemorala moćan je reći kad se mijenjaju strane: koja dobiva, a kojoj je red da izgubi. Dobiva ona koju mi za to predodredimo.

Mase ne treba voditi razlozima i dokazima nego anarhijom, nemoralom i nastojanjem da sve ostane nedovršeno i površno. Kao što bik nerazumno reagira kad mu netko pred oči zamaše crvenom krpom, tako mora reagirati ljudska stoka kad joj se zamahne novčanicom, pornografskom novinom, nogometnom utakmicom ili vrstom neke druge zabave. Sto manje razmišljanja i što manje udubljenja u bilo koji problem na svim razinama društva jest cilj kojim se može lako podjarmljivati ionako nerazumne. O pravim školama i učilištima treba samo govoriti, ali samostalnost i odlučnost pojedinaca treba upravo najzamršenijim školskim sistemima u samome korijenu sasjeći. Nitko ne smije biti neovisno pametan jer tada postaje neukrotiv i nezarobljiv. Glupači i najneinteligentniji, podložni manama i porocima svih vrsta, moraju zauzimati važna mjesta tako da sposobne i odlučne izbacuju iz takta i sužavaju prostor svoga djelovanja.

Površnost je najidealnija karakteristika mase, ako se njome želi do kraja vladati. Demokracija kao politička forma jest samo floskula. Demokracija u biti ne postoji: svaki put kad se mase počnu osvješćivati i pribranije razmišljati o zbivanjima, iz samog se početka potiče potreba za liberalnom demokracijom. Na taj način nikada ne će biti kraja vladavini o kojoj govorimo.

Potajna društva, izabrana među masama koriste da se u svako doba unese u masu željena poruka. Oni su prikladni za sve prve redove i šalju se tamo gdje zbog ljudskih razloga prosvijetljenima postaje sve opasnije. Iz njihovih redova nastaju sitni vladari, a nama je da njima vladamo kako nam u određenome trenutku odgovara.

Svaki vladar među običnim masama koji pribjegava pravdi, milosrđu i ljubavi prema svojim podanicima mora biti uklonjen. Mora se stvarati vladarska unutrašnjost nastala na nemoralu, prijetvornosti, licemjerju i spremnosti na svaku moguću podvalu. Političari moraju biti prepuni mana, jer tako lako postaju poslušni.

Svatko tko prispije na političku scenu bez izraženih mana mora biti srušen trajnim sijanjem nepovjerenja, sumnjičavošću i svim mogućim lažima, sve dotle dok se ne razočara masom i ne odstupi ili dok se razljućen ne pridruži broju nepravednih i despotski odredenih politikanata.

Hvaljenje jednih, a kuđenje drugih također su principi ponašanja prema političarima. Alkoholizam, bludničenje, lakovjerno uvlačenje u intrige i potpomaganje razvratnosti svih vrsta neka su uvijek prisutne pred onima koji trebaju nešto izvršiti što se od njih traži. Iz istih razloga uvijek ih se može uklanjati i uvijek ucjenjivati.

Sljepoća i mlitavost masa uvijek se mora provocirati dvostrukim metodama: terorom i povremenim tajnim ubojstvima nastalim u nejasnijim situacijama uvjerava se masa da se uvijek može i njoj nešto takvo dogoditi, te neprestanim govorom o bratstvu, jednakosti i slobodi koji se nikada ni u snu ne smiju ostvariti. Masa mora uvijek biti usmjerena na bilo kakvu čast pojedinaca: bezglava masa mora rušiti svakoga tko bi se usudio izdići iznad mase i drugačije razmišljati. Nikada se ne smiju otkriti tragovi nereda i nikada masa ne smije ni naslutiti čemu svi li neredi služe.

Slabost i strast moraju uvijek biti među masama. Ona čine masu nesposobnom da ikada išta drugo vidi i da o ičemu drugom razmišlja, a kad se sva bespomoćna počne ogledati oko sebe naći ćemo uvijek izvorište krivnje i tamo usmjeriti mogući bijes.

Vječno mora biti poticana tiha nepodnošljivost vladara i mase, vječno se mora sukobiti narod i njegova vlast. Kad god je potrebno razjariti narod iznose se mane i nedostaci vladara, a kad treba ukloniti vladara, masi se baci kost njegove nezakonitosti. Kad tome dođe vrijeme i narode i njihove vladare primat ćemo u zaštitu i činiti što nas je volja.

Stalna mogućnost sukoba među narodima također je jedan od vidova napretka vladavine i podređivanja svijeta pod vlast. Poticanje velikih naoružavanja, stalne opasnosti od sukoba i svakodnevan sukob negdje na svijetu neprestano nas učvršćuje. Svaki narod u strahu od drugoga naroda doći će k nama da mu prodamo oružje. Oružje mora ostati samo u našim rukama, mora biti jako skupo i mora se naći načina da se do oružja osim kod nas nigdje drugdje ne može doći. Tko god pokuša drugačije pristupiti pitanju oružja mora biti uklonjen pod optužbom velikih zarada, malverzacije ili nečega sličnog ili jednostavno biti maknut.

Opasnost od rata uvijek treba poticati da tinja među masama. Jednoj strani treba omogućiti da pobijedi, ostaviti je da tlači drugu dok ne dođe vrijeme za novi sukob, gdje će se tada obrnuto događati. Mržnja, strah, teror i nesigurnost moraju naći svoje mjesto u svakodnevlju. Izazov ratova i svjetskih ratova prava je stvar za održavanje masa u pokornosti. Kad iskrvare i kad im rata bude dosta, treba poticati neku ideju mira gdje nas je red posredovati i opet sve u rukama zadržati. Ekonomski ratovi i sukobi država zbog interesa moraju se stalno ostvarivati. Tako se ostvaruju veliki profiti od ratovanja, a stalno pritjecanje kapitala omogućuje nam lagodan život i u svakom trenu kontrolu.

Masa nikada ne smije misliti. Javno mnijenje i svakodnevna kontrola svijh mogućih informacija moraju biti dobro smišljeno oružje druge vrste. Ništa se ne smije dogoditi, a da to naša izvorišta ne znaju ili ne propuštaju kao istinu. Svaki mogući ideal treba jednostavno ukloniti. Vjeru u Boga treba ismijavati kao nešto zaostalo i nenapredno. Pojmove bilo kakve duhovne slobode treba sasjeći odmah u korijenu. Svaka takva ma i pomisao mora odmah u svijetu mase stvarati umor, dosadu i nešto gdje se čovjek nelagodno osjeća i gdje mu uistinu nije mjesto. U ljudima treba stvoriti osjećaj za vrijednosti novca, poticati sebičnost, podmuklost, djelovati na porok gramzljivost da bude što jači i vidljiviji, a pošto poto stvarati odvratnost prema politici, slobodnome razmišljanju i svemu što bi moglo dovesti do drugačijeg stava.

U religioznome svijetu, kao i kod vlasti, treba nastojati kompromitirati svećenike svih konfesija, usmjeravajući ih jedne na druge, treba produbljivati jazove među religioznim grupama i stalno poticati upravo vjerske ratove. Tu se čovjeka najviše osvijesti: pomisao na Boga čini ga trezvenim i udaljava ga od poroka pa se njime teže manipulira i teže mu se zapovijeda. To se svim sredstvima mora spriječiti, ako treba i ubojstvima.

Poseban neprijatelj nove vrste vladavine jesu katolici. U njihove se redove treba infiltrirati i rušiti ih što je moguće više iznutra, jer su duge tradicije i na principima koji nam i te kako smetaju i odlažu osnutak naše trajne vlasti. Svaki je katolik naš neprijatelj. Svaka država katoličkog usmjerenja i ponašanja mora biti uništena. Protestantizam joj je potrebno poticati na sve strane kako bi se prije svjetovi sukobili. Osnutak vjerskih fanatičnih grupa također je jedan od načina rušenja katoličanstva. Među njihove ljude treba unositi trajan nemir i destabilizacijom katoličke određenosti treba ih poljuljati u njihovu korijenu. Biblijske forme, gdje je svakomu dozvoljeno da tumači Bibliju kako ga je volja idealan je način da se rasloji veoma složen i čvrst katolički duh, dubokih ideala i teško zavodljiv uobičajenim metodama djelovanja na mase. Sve vrste negativnosti treba govoriti o papi, o biskupima, o kardinalima i stalnim poticanjem govora o njihovu nemoralu i o njihovu raskošu nasuprot siromasima, treba slamati njihov odlučan moral i pravednost. Sve moguće, ma koliko to koštalo, treba činiti da ih se posebno u Europi poljulja i stavi na koljena.

Sudstvo, školstvo, činovništvo: sve se mora podrediti korupciji i podzemnim makinacijama, odakle se neprimijetno stvara vječni nered. Suci ne smiju pravedno sudili. Moraju štititi zločince, a razočaravati žrtve i činiti sve da se stvori opća nesigurnost i opća anarhija. Utjehu smiju naći samo onda kad se obrate nama. Pokazat ćemo im moć pravednosti kakva nam odgovara i u mjeri kakvu vidimo da nam koristi.

Glumački se moramo prilagodavati svakome narodu i znati se ponašati na našu korist u svakoj nastaloj situaciji. Nema nagrade koju mi ne dajemo, a ni kazne koju mi ne izričemo. Tisak, novine, knjige i sve ono što predstavlja javni govor mora biti samo u našim rukama. Sve što vrijedi mora dolaziti od nas. Sve ostalo bit će uništeno. Moćne i talentirane pisce, novinare ili pjesnike moramo prisvojiti i staviti u našu službu ili javno ismijati, proglasiti dosadnima i učiniti bespomoćnima. Nitko ne smije ući u trag koncima naših novinskih ili knjižarskih udruženja. Na čelo bilo koje takve svjetske udruge mora biti postavljen naš sluga ili se vještim manevrima mora ugasiti protivno mišljenje. Izmaknu li knjige kontroli i postanu li nam protivne treba ih omalovažiti, ili u krajnjem slučaju otkupiti i uništiti. Nevidljivom cenzurom mora se ukloniti svaka pomisao na slobodu pisanja. Sloboda pisanja samo je prazno naklapanje za umirivanje mase.

Ne smije se dogoditi niti jedna nepredvidljiva situacija na bilo kojem području života koja nam može izletjeti ispod nadzora. Cilj opravdava sredstvo. Zacrtanu vlast tako ćemo provoditi kroz vrijeme do konačnog uspjeha.

Izmučene i nesigurne mase jednom će prestati same razmišljati i zamolit će nas pokorno da preuzmemo trajnu vlast. Tek tada ćemo izdati zakone koji se tisućama godina ne će mijenjati i tek tada uspostaviti temelje nepromjenjivu svijetu zakona, našeg morala i vrste sretnog ljudstva. Moći ćemo reći da smo uspješno dovršili nedovršenu sliku svijeta, na dovršenje nam ostavljenu od zagubljena velikog Graditelja, izgubljena na nekom drugom poslu, negdje pored nas u svemiru. Priča o zlu kao principu trajna svijeta time se dovršava. Daleko jednostavnijom metodom dokazujemo da je moguće ljudskom snagom stvoriti savršene svjetove ljepote, snage i mudrosti.

U zadnjih nekoliko stoljeća ništa se važnoga nije dogodilo, a da nije proizišlo iz našega djelovanja. Pobune, ratovi, nemiri, ubojstva, atentati, pobjede i porazi, uspjesi i neuspjesi pojedinih država, ljudi ili pojava: sve je režirano i sve proistječe iz istoga izvorišta. Nema dvora, pokreta niti predsjedništva, nema visokoga suda, nema banke ni kakve druge udruge od kazališta do sveučilišta i igrališta, a da tamo nema netko nama vjeran. Snaga i moć našega vladanja posvuda je već uhvatila korjen i u našim je rukama određenje ljudske vrijednosti: kad mi kažemo da nešto vrijedi, to vrijedi, a kad mi kažemo da nešto ne vrijedi, uzaludno je sve ostalo dokazivanje. Već odavna zauzeli smo ljudsku vanjštinu. Sada je na redu da se uselimo u ljudsku dubinu. Već odavna uspješni su samo liječnici i lijekovi koje mi proglasimo uspješnim, uspješne su teorije i profesori koji pripadaju nama, uspješni su književnici koji služe našim idejama, uspješne su akademije, sveučilišta i pokreti kojima smo mi na čelu. Sveukupno društvo polako poprima oblike naše duše: polako se uhodava način razmišljanja, gdje se točno unaprijed zna gdje čovjek može biti uspješen, a gdje čovjek može biti neuspješan. Ništa se ne će dogadati ni u ljudskoj duši što ne ćemo mi u nju postaviti. Prosvijetljeni imaju već takvu dušu. Svi ostali vremenom će je steći.

Istina, gorka istina vlasti, bila mu je sada sasvim jasna. Prekasno je već za nešto drugo. Ovo je već Dedinje i vrijeme kad se umire. Da se bilo izvući iz svega ponuđenoga u vrijeme dok mu se to nudilo. Da je bilo razlomiti sve to prije nego li je prvim korakom uopće ugazio u tu močvaru živoga blata iz koje se izlazi ugledom i čašću ljudskom, ovjenčanom epoletama, zlatom, ljudskom moći i titulama svih mogućih vrsta, ali se ugiba u dubini, gdje se duša uguši u krivo procijenjenoj ljudskosti i nestaje zauvijek u odlasku zla. Nije bilo moguće. Da se to ranije dogodilo nitko za njega ne bi znao, malo bi mu ljudi znalo za sudbinu, malo za životni tijek i trajanje, malo bi bilo ljudi koji bi imali potrebu njime se baviti. Ali bio bi nešto drugo, sretnije, zadovoljnije, manje napeto i opterećeno nemirom, bio bi netko nepoznat drugima, ali zato poznat sebi. Ovako, čitav će svijet vidjeti njegovu veličinu, a samo on vlastitu bijedu. Čitav će svijet poznavati njegove vanjske svijetle značajke, a on će jedini poznavati unutrašnji nesklad izazvan prodajom vlastite unutrašnjosti. Drugi će se diviti njegovoj spoznaji, mudrosti i uspješnosti, a on će se plašiti načina na koji mu se omogućilo da sve to vidi.

Dobro poznaje ljudsku dušu. Drugi će misliti da je to neka unutrašnja mudrost, neki prirođeni dar nepoznata Boga u unutrašnjosti. On zna da je to iskustvo vlastita zla. Ubijao je: zato tako dobro poznaje dušu ubojica. Izdavao je: zato poznaje tako savršeno ljudsku bijedu judinske nastrojenosti i tako se lako o njoj izražava. Ostavljao je sebično one što ih je trebao voljeti: zato sada tako vješto govori o ženama, ljubavnicima, razočaranima, zato tako vješto iznosi teško shvatljive istine o ljudskim promašajima. Padao je na najniže načine, neprimjereno imenu i ugledu jednoga takvoga čovjeka: zato tako dobro poznaje dubinu ljudskog zla. Prekasno je za bilo kakvo kajanje. Jedna minuta na Dedinju nije dovoljna ljudima za opravdavanje. Bogu jest, ali njegov je Bog odavna poprimio značajke svih mogućih bogova svijeta. Gdje god se što o njemu reklo, sve je to njemu odgovaralo: točno onako kako bezvoljnu čovjeku istovjetno odgovara svaka situacija u kojoj se nade, da bi je pretvorio u bezvoljnost i negativnost. U općoj potrebi da i Bog postane sredstvo i ostvarenje vlasti, kroza zlo srasle s čovjekom u nepremostivu strast, nije bilo moguće ni sada pozivati da dođe upomoć i da razriješi užas zvan njegovim životom.

Ovo je doba kad je mogao odstupiti. Trebao je reći da se sve u njegovu životu ne poklapa s tim što su mu otkrili i što su mu kao tajnu iznijeli. Ovo je bilo vrijeme za povratak.

Pred njim je stajalo zlo. To što mu je rečeno graniči s najdubljim užasom nečijeg poremećenog uma i dugo i vješto iskivana zla. Sve što je čuo, vidio, sve što mu je predočeno kao tajna: vidio je u zrelim plodovima svuda oko sebe. Vlastito siromaštvo, bijedu, nevolju ljudi oko sebe, grčevite borbe za vlast, laži, krade, licemjerje, nepravedne sudove, promicanje nesposobnih, a poniženja sposobnih, bogatstva, nezasitnosti: sve je to već tako dobro djelovalo u svijetu gdje se rodio i gdje je prvi put zaželio postati nešto izvan svijeta. Znao je da se dobrota tako vješto guši, ostavljajući predjelu zla da se šepiri ljudskim prostorom poput umišljena pauna komu je uzrastao tako dug vrat da bi se mogao diviti svome vlastitome repu. Svijet zla tako mu je savršeno sličio na paunovu stvarnost. Umjesto da leti kao što lete druge ptice, umjesto da osvaja visine i da se divi oblacima, cvijeću, morskim pučinama ili nečemu opravdano lijepom, po čitav Božji dan gleda sebi u rep, mrzeći i uništavajući svakoga tko se usudi ustvrditi da umjesto njegova repa ima i nešto drugo u svijetu.

Izopačeni umovi, stvoreni su samo zato da ovo malo ljudskosti u čovjeku obore i iskorijene. Tako je savršeno shvaćao problem i želju zla. Sve ga se to tako dojmilo daje samo čekao kad će se odnekud pojaviti neki nakreveljen i isceren đavolski oblik i nasmijati mu se: zna što je to zlo, spoznao je svu njegovu prljavštinu i odurnost, a svejedno ne će odustati od svoga pohoda. Ići će i dalje. Dokle? Do granice kad se više ničim ne će moći osloboditi i ne će ničim više moći pomoći vlastiti povratak. Da se to dogodilo "Crna ruka" prerezala bi mu vrat, ali bi ostao čovjekom. Ovako, sada polako umire na Dedinju kao zlo, prljav, umrljan ljudskom krvlju, podao i na najnižoj ljudskoj razini, a "Crna ruka" mirno sjedi pred njegovim vratima i čuva da može mirno otići sa svojim zlom i da može sačuvati uspomenu na njegov lik u najboljem svjetlu.

Izopačeni umovi: radi njih je gladovao, radi njih ubijao, radi njih je tako ponižen i sam. Sve je ovo tako kruta istina, ali je bilo suvišno i razmišljati o promjeni. Imao je nekada snage da se samo vlastitim ljudstvom odupre zacrtanoj izopačenosti. Sada je za sve kasno. Znao je daje svijet dobra upropašten uspješnim djelovanjem zla. Znao je da mu se čovjek može suprotstaviti vlastitom samosviješču u svemiru i da je bespomoćan kad se čovjek odluči po svaku cijenu sačuvati zlom nedodirnutu vlastitu dušu. Ipak to nije učinio. U tomu i jest različan od fra Petra. Nije mogao nikada prihvatiti istinu neprihvatljivu svim mogućim graditeljima Babilonskih kula: da je ljudska moć i u zlu ograničena neka to ne izgleda uvijek točno i da neka nevidljiva sila dobra ponajveću ljudsku glupost nadvlada čudnim preokretima. Njemu to nije bilo dano razumjeti. Beskraj misli, sada na kraju, u gotovo posljednjoj minuti ostajao je ono što je uvijek bio: skrivanje od samoga sebe i još jedan neodlučan put u neizrecivo tajanstvenu budućnost.

 

• < Prethodno
• Slijedeće >