Početna
Slovo suprotiva zloduhu
- Detalji
- Kategorija: Naslovnica
- Objavljeno Četvrtak, 21 Ožujak 2019 19:03
- Napisao/la Super User
- Hitovi: 5059
KUKAVELJ, DRIPCI I NEVIDLJIVE USTAŠE
Zaustavite „Reuters“! Iako je ovaj usklik nastao prije nego sam se rodio, ovaj usklik želio je pokazati kolika je „novinarska sila“. Do svoje starosti čuo sam je tisuću puta, na sve moguće načine. Ako se ove sile bojao i Staljin, a zašto je se ne bih i ja preplašio? Kakva američka sila, kakva ruska sila, Kinezi su u to doba bili još u povoju: moć novinarstva nadilazi snagu „atomske bombe“. Sve sile su umjetne, novinarska sila jedina je „prava“. Do dana današnjeg, nezaustavljivi „reuters“ svakodnevno pokazuje svoju snagu. Pozadina svih „reutersa“ vučje je naravi: iz nejasnoga zakutka čudne šume, pune tajanstvene tišine, zatuli prvo vučje grlo. Ne prođe dugo, iz iste mračne tajanstvenosti odjek tuljenja, sada umnoženog, do svitanja čitava šuma nije ništa drugo nego vučje zavijanje. Strah i trepet od „vučjega reutersa“ obuzme sve slušače, a strahotnost zavijanja sledi „krv u žilama“. Ima li itko tko se može suprotstaviti porukama vučjeg čopora?
Nitko, osim lovca Luke. On ne rastjeruje divlje šumske orijaše puškom ni zamkama. Kad zatuli prvo vučje grlo, lovac Luka snimi ga na „snimač“, a onda ga „razglasa“ tajanstvenom šumom. Zbunjen čudnim odgovorom, ne znajući tko se to ne prestraši njegova strahoglasa, a tko ne odgovara njegovoj „naredbi“, još je silovitije ponovi. Odgovor je isti: uskoro će čitava šuma zakričati „krikovima vukova u bijegu“. Tako lovac Luka uspije takvim silama stati na kraj. Tko se ne boji vukova kad zavijaju noćnom tišinom? Lovac Luka. Tko se ne boji strašnoga „reutersa“? Onaj tko umjesto straha pred moćnim, silovitim „reutersom“ pita najprije samoga sebe: a što je, i tko je „reuters“? Tko su i što su svi ti naši siloviti „novinari“, moralne vertikale, sveznalice, junaci našega doba, pravednici svih vrsta? Odgovor dolazi kad jednoga po jednoga svrstaš u čopor, prije toga upravo sveden na proste faktore. Tad se otkrije da to nije ni kakva sila, naprotiv, kukavelj do kukavelji. Sveprisutni su, posebno tamo gdje je „bukare i korita“, a posebno tamo gdje se na ovčja runa „penju rasplodni prazovi“. Ne budete li lajali što vam se kaže, ostat ćete bez bukare i korita, lajte!
Ne znam što će drugi razumjeti kad ovakvi čopori zatule današnjicom, a meni je ovo „reuters“: Laj, kad ti se kaže, i šuti kad ti se kaže. Ima onaj tko za te misli. Igram se i ovim pisanjem, jer,U znajući tko je „reuters“ umjesto sile vidim kukavelj, a niti ću misliti što „reuters“ misli, niti ću lajati kad „reuters“ zalaje. Učio sam o „reutersu“ od lovca Luke. Lovac Luka zna kako rastjerati čopor. Ne znam hoće li meni to uspjeti, ali, trudim se svim silama „rastjerati čopor“. Da sam drugi i drugačiji, sve sam ovo mogao reći u dvije rečenice. Ne, to ne ću, hoću puno rečenica.
Prisjećam se „svjetskih sila“ jučerašnjice i sadašnjice: DW - Deutsche Welle, Algemeine Zeitung, Le Monde, Liberation, The Guardian, Swizerland News, Associated Press, El Pais, BBC, CNN, Politika, New York Times, TV France, Washington Post, RTS, Corriere della sera. Uz najbolju volju od svih ovih „svjetskih medijskih sila“ nisam još čuo nešto dobro, rečeno o mojoj Hrvatskoj. Naprotiv, često sve loše, najgore, najlošije: sve od ustaša, sve zbog ustaša. Ulazim u duboku istragu, spoznaju veoma čudnu, jasnu istinu. Do nekog vremena srpsku su Glavu vodile “svjetske medijske sile“, a sada srpska Glava vodi „svjetske medijske sile“. Čim srpska Glava, posebno ona na hrvatskom medijskom tijelu, kurjački zatuli tamnom europskom noći, sav svijet ustane na „strašne ustaše“. Što Glava reče, udovi ponove. U svim ovim „magnatima novinstva“ kao da Srbi vode „glavnu riječ“. Kad će doći mir? Nikada. Tako mi Dobrice Ćosića: kad joj ovakvi Srbi određuju „istinu“, svjetske medijske sile baš su na „pravome putu“. Ugledani na Raškovićev „ludi narod“, uz Ćosićevu „živu istinu“ da je sve srpsko nastalo „u laži“, i uz Cecinu pjesmu: „nitko nema što Srbin imade. Srbin ima ono što ukrade“, europske i svjetske medijske sile zaista su na putu „prosvjetljenja“. U laži su kratke noge, još kraće u onoga tko živi od laži. Ovo je „reuters“, a njega ne treba zaustavljati. Ovakav, sam se odavno zaustavio.
Ovo je svjetska medijska sila pod upravom srpske Glave. Ovo ne bih znao da se pametan netko nije potrudio pokazati srpske Glave. A koliko je toga još, znanoga i neznanoga? Gdje je Radio London, Radio Washington, Radio Slobodna Europa? Uz to Oriana Fallaci, Moris Gent, Geffry Hard, Grga Zlatoper. Ima ih „beskrajno“. Tko da ne zadršće pred ovom “svjetskom silom“? Kad ova sila zatuli, tko se ne prepadne, i komu se to ne sledi krv u žilama?
Sve sam ih slušao i čitao. Poneke javno, morajući slušati Vladimira Dedijera. Ponekad tajno, skrivajući novine od znatiželjnih pogleda, ili u kasnim satima prigušeno slušajući što se nije smjelo slušati. Prigušen strah okopnio je kad sam spoznao tko je Vladimir Dedijer, i njegov svakodnevni „Raselov strašni sud“. Istina oslobađa: Dedijer je komunistički razbojnik, a „ televizija njegove glave“ kazalište guja pod posteljom, i procesija bijelih miševa. Kad svakodnevno moram slušati „bulimentu“ svjetske novinske i medijske sile“ pomislim na njihovu stvarnu moć, dok se ne zapitam tko su ti „velikani“? Dođe na isto kao i kod Dedijera. Sitna kukavelj, „špiclovi“, izjelice, pijanice, serija likova s nadimkom „bez veze“, vjernici boga Baala, potomci Moloha, duhovni Gomorci i Sodomci. Morao bih se uplašiti. A koga? A čega? Istina oslobađa: „svjetska medijska sila“: čopor srpskih „dripaca“. Nema nigdje ustaša, zato je svugdje srpskih „dripaca“. Jer oslonac „svjetske medijske sile“ upravo čine teške hrvatske „srbende“.
Prisjetim se, stojeći pred „svjetskom silom“ ovakve vrste, još jedne „svjetske sile“ moga vremena“. Prisjetim se „Raselova suda“ i lika gotovo svakodnevnog na moćnoj „dalekovidnici“, moćnoga Vladimira Dedijera. Strahovitom moći svjetskoga „strašnoga Raselova suda“ svakodnevno je progonio „ustaše“. Toliko me puta izvijestio gdje su „ustaše“, tko su „ustaše“, da sam zaželio jednom uživo susresti jednoga jedinog „ustašu“. Nisam uspio naći ni jednoga. U toj želji sličio sam jednome Crnogorcu u Lukavici. Kako je stažist u „činu rezervnog poručnika“ u političkoj nastavi neprestano spominjao „Vatikana“ kao najvećeg neprijatelja „naših naroda i narodnosti“, Crnogorac ga je jednom prekinuo, tražeći da ga pošalje tom Vatikanu, pa da se on s njime „obračuna. Žarko sam želio da mene Crnogorac Dedijer pošalje „ustašama“. Nit je Crnogorac obračunao s Vatikanom, nit sam uspio vidjeti „ustašu“. Počeo sam sumnjati u Dedijera, a i njegove sveopće „ustaše“. Sve ove „novinske sile“ kao da su nastavile Dedijerov put: malo je dana kad se sve ove „svjetske javne kuće“ ne bave „ustašama“. Zašto? Što to danas „svjetskim silama“ znače „mrtve ustaše“, i tko se u svijetu boji „mrtvih ustaša“? Opasnost mora biti veoma velika kad iz dana u dan ovakve „svjetske javne kuće“ strijepe od tristotinjek davno umrlih „ustaša“, pobjeglih od „zubi Aleksinih kurjaka“, a koje nam je poimence nabrojio nitko drugi do li velikomeštarski mladunac, naslovljen Krizmanom.
Budući da u „svjetskim medijskim silama“ kao nekoć u Dedijera, nema dana bez „ustaša“, ista mi je želja kao i ranije kod Dedijera: želim susresti barem jednoga „ustašu“. Počinjem sumnjati u „svjetske medijske sile“, i sve njihove „ustaše“, posebno kad osobno želim susresti jednoga jedinog njihova „ustašu“. Čini mi se da ne ću uspjeti, jer Dedijer je, po srpsku rečeno, bio „obični dripac“. Kad se uđe u tajnu „ustaštva“ svjetskih medija, i kad se otkrije tko to vidi „ustaše kojih nema“, jesu li svjetski mediji, ponovno po srpsku rečeno, „obični dripci“? Kad sve saberem na pravu misao, svjetski mediji nisu ništa drugo do li „lajavi dripci“, od prvoga koji počinje tuliti, do posljednjega, što tuljenje vječno ponavlja.
Ne bi valjalo detaljnije ne spomenuti moćnu silu „Dedijerova Raselova suda“, pa je izjednačiti sa „strašnom silom“ lajavih „reutersa“. Priča o „svjetskim medijima“ i njihovoj „moći“ podsjeti me na vrijeme „mladosti“ i svakodnevni, po srpsku rečeno „Raselov sud“. Svako nekoliko, eto Vladimira Dedijera, u ime „Raselova suda“, progoni usraše, a njih nema, jer ih je već ranije pobio, progoni svjetske čelnike svega i svačega, vidjevši posvuda nove naciste, počevši od „sekretara sjedinjenih naroda“, pa do posljednje „tipkačice“ zlokobnog vremena. Čim Dedijer „zatuli s ekrana“, ne treba dugo čekati: odmah za njim zatule svi „mediji“, svi novinari, sve redakcije, sve kulturne „ustanove“. Po kurjačku, rekli bi Srbi. Moraju: Dedijer rekao, a nije se lako igrati sa snagom „jednoga Raselova suda“. Nije bilo teško domisliti kako su „Dedijerove ustaše“ Dedijerova „partizanska bolest“, a bijeli miševi i guje pod krevetom „neonacisti preobučeni u čiste fašiste“. Čovjek pijan i lud. Ništa drugo. Zatvaraj i liječi: jedino je trebalo reći. Hajde reci, ako te majka rodila. Nitko to desetljećima nije rekao. Nije pametno prkositi takvoj „svjetskoj sili“. Dodijao mi Dedijer i njegov „Rasel“, dodijao i mojoj „šutljivoj“ generaciji, ali, pokrij se ušima, šuti i pokori se „Raselovu sudu“. Jer, to ti je „strašni sud“.
Ljudi naviknuti na takvo „lajanje“, dočekali su vrijeme kad je „pametan netko“, preskačući zamku stalnoga straha i progona svega „nededijerskoga“, javno zapitao: što je to „Raselov sud“? Saznalo se da „Raselov sud“ ima samo dva člana, jednoga „stalnoga sudca“, Vladimira Dedijera, a povremeno pridruženu sutkinju, Dedijerovu ženu. To vam je bio taj „strašni sud“. Možda su „junaci svoga doba“, gorostasi „novinarstva“ u likovima Iveka Mihovilovića, Milolože Modrić, Krasne Babić, Milosava Lilića, ili Krkovića-Galić, zavijajući po Dedijerovu, prenosili poruku: istina je „voda duboka“, zavijajte kao vukovi, da vas ne prepoznaju kao janjce. Stoga je i mojoj generaciji poručeno: kad „Raselov sud“ nešto reče, imate ga slušati, da ne postanete janjci. Pametno vrijeme doznalo je da je „Raselov sud“ postojao samo u Dedijerovoj glavi. Što je tom čudnom čovjeku: pitali su mnogi, konačno slobodni pitati za istinu?
Rođeni Dedijerov brat, na pitanje što mu se to događa s bratom, nije bio daleko od riječi: bijeli miševi, guje pod krevetom, svi obučeni u ustaške uniforme, a bratu televizija ušla u glavu, otkad je izgubio moć biti na televiziji. Što se događa s „medijima“? Da ne bude zabune, o svim medijima, onim oko sebe, a i onim dalje od sebe, ne ću biti daleko od istine: manje vukovi, a više kupljene kuje. Umjesto „ustaša“ ispod postelja gmižu im guje, a bijeli miševi , prepune ih bukare i korita. Tko su vertikale hrvatskog medijskog prostora: hanžekovići, mrtvi i živi, kljakovići, živi i mrtvi, babići, neskriveni i skriveni, tomići, klauškovići, pilići, modrići, dežulovići, markovine, klasići, jakovine? Bulimenta neokomunista, krštenih u „hramu orjune“. Sve su to u debelom „delirium tremensu“, oboljeli poput „Galićeve dalekovidnice“, čudni likovi: umjesto guja i bijelih miševa iz njih ispuzavaju „nevidljive, ali strašne ustaše“. Znano je da su guje i miševi plodovi bolesti propalih pijanaca. Meni je znano da su „nevidljive ustaše“ bolesti duhovnih pijanaca. Bilo ovih naših svakodnevnih, bilo onih bjelosvjetskih, takozvanih „svjetskih medija“.
Moram se osvrnuti na moć „svemoćnih medija“. Moram potvrditi moć „ustaša“. Švedska, Nizozemska, Italija, Njemačka, Engleska, Francuska, Belgija, Danska, Španjolska, Švicarska, Amerika posebno: počesto se bave vlastitim zemaljskim problemima, ali sve to padne u drugi plan, kad dođu u pitanje „ustaše“. Srbin zagrmi, a čitav svijet od straha viče „slava“. Kad se samo spomene riječ „ustaša“ u svim tim moćnim zemljama stane život, a milijunima njihovih građana „sledi se krv u žilama“. Kao maštovitom dječaku u šumi punoj vukova. Kao meni nekada, kad sam slušao riječi „Raselova strašnog suda“. Svi se problemi svakodnevice mogu nekako i savladati, ali kako svladati strah od „ustaša“? Važna tema, prevažna, zato nema dana, a da „svjetski mediji i svjetski novinari ne ukažu na opasno „ustaštvo“. Zbog ovoga, rekao bi Ewelin Waugh, svjetske drugarice gube „mjesečnice“, a svjetska „elita“ zamre od straha. Nema na svijetu ni jedne opasnije stvari od „ustaštva“. Kažu svjetski mediji, gotovo, nema dalje. Tako mi svjetskih medija. Tako mi Dedijerova „strašnog suda“. Tako je, nikako drugačije.
Iako nije dozvoljeno dovoditi u pitanje snagu duha svjetskih medija i onih koji po vučju straše slobodne misli svega njima suprotnog, zavirit ću u istinsku vrijednost takvoga „ljudstva“. Uoči Domovinskog rata došla k meni dvojica upravo „svjetskih novinara“. Rekoše svoja imena, a rekoše i tko ih je k meni poslao. Došli su iz Knina, bili su Martićevi gosti, imali su nekoliko dana tri osnovice pravih svjetskih „moćnika“: obilno korito, duboku bukaru, a ženskica izobilje, po izboru, i do mile volje. Zbunili su se kad sam im, predočujući im „ugostitelja“ rekao da mene i ne moraju slušati. Oni će napisati u svojim „svjetskim novinama“ ono što im je već „ugostitelj“ napisao, kako bi ponovno kad se vrate, mogli ponovno za korito, bukaru, a i ženskice. Od mene ne će dobiti ništa osim istine.
Dobra je istina, ali se rijetko isplati. Ostadoše pri svome: nisu napisali istinu. Naprotiv, postupili su po „Tetkovoj mudrosti“: kriv je onaj tko se brani, da se ne brani, ne bi ni bilo rata. Kriv sam, po njihovoj mudrost, ako dođe do rata. Oni su otišli, a rat je došao. Preživio sam rat i mudrost „svjetskih medija“. Obojica su mrtvi: čuo sam iz njihovih medija da su poginuli u traganju za „svjetskom istinom“. Na čudnom su mjestu poginuli, a nisam siguran jesu li umrli „gladni i trijezni“. A šteta bi bila da nisu ispraznili korito i osušili bukaru. Jer, dug je put do Hada.
Meni je ostalo važno pitanje: ima li i jednoga „slobodnog novinara“, i jednoga „slobodnog medija“, komu „ugostitelji“ ne odrede što smiju? Ne vjerujem, nema „slobodnih medija“. Tko onda u svjetski medijski svijet uvodi pitanje „ustaša kojih nema“? Ugostitelji kao vlasnici korita i bukare. Po uzoru na vukove. Prvi odredi o čemu će tuliti. Slobodni novinari tule zatuljeno, što svjetskija sila, to jače tuljenje, i strahotnije zavijanje. Tko se boji mrtvih ustaša? Tajni ugostitelji. Tko su? Pitajte „svjetske medije“, pa oni su svjetska „sila“.
Da je pitati pravo obične Šveđane o „ustašama“, ne samo da nisu za „ustaše“ čuli, nego većina nije čula ni za Deutsche Welle, za BBC, a kamo li za Corriere dela sera, ili za Politiku. Nizozemci stvarno nemaju drugoga posla nego li bježati od „strašnih ustaša“. Polovica ih ne zna ime svoga pročelnika, a za Carla Bilta ne zna je li Šveđanin, Maur ili Turčin, a za Merkelicu je li roditelj broj jedan, ili je roditelj broj dva. A što ih briga za sve. Pa tko to uporno nadvija „ustašku opasnost“ nad sve ove narode? Odakle potreba o „ustašama“ vječno govoriti? Nekomu je to u interesu, kaže povijesna „činjenica“. Nekomu trebaju ustaše, svakodnevno, svugdje. To tuli prvo grlo svjetskoga čopora. A čopor tuli od jutra do večeri. Jedno te isto, besmisleno. Od srpske Glave do „svjetskih udova“.
Vrijeme je da zagledam dublje u lavež svjetskoga čopora. Tko su mediji i tko su medijski „poslužnici“? Čini mi se da će sa svom tom svjetskom silom biti kao i s Dedijerom. Desetljećima je terorizirao dvadeset milijuna ljudi, sudom u komu je bio sam. Stoljeće već svjetski mediji teroriziraju živu istinu, lajući poput bijesnih pasa na sve što im nije u korist, a možda su tako sami, drogirani, pijani, otkačeni od svega normalnoga, a na kraju tako osamljeno sami. Kao i Dedijer.
Hrvatska medijska sila ima svoje „jake snage“ u imenima što ih nabrojiše, čudeći se upravo hrvatskoj medijskoj sili, jer ni jedan od „dojavljivača“ nije Hrvat, naprotiv, gotovo su svi Srbi, osim Poturica, a ostali ni sami ne znaju što su. Cinici bi se narugali: crnoj udovici povjeriše da čuva dojenče u kolijevci. Hrvatska medijska sila, okrenuta svjetskoj medijskoj sili povjerena je slijedećim Dedijerima: Jovanu Vukosavljeviću, Stevi Krivokući, Nikoli Vukobratoviću, Sandi Blagonić, Aleksandru Holigu, Željku Peratoviću, Dušanu Stojanoviću, Svetlani Milosavljević, Srboljubu Živoinoviću, Pertu Štefaniću, Vojislavu Mazoccu, Dejanu Joviću, Ivi Goldsteinu, Žarku Puhovskom, Hrvoju Zovku, Slavenki Drakulić. Pa kad se zapitamo komu trebaju „ustaše“, evo odgovora? Ovim „svjetski poznatim imenima“ otvorena su širom vrata svih svjetskih „javnih kuća“. Eto zašto su „ustaše“ europsko i svjetsko svakodnevlje. Ustaša mora biti, kao što je moralo biti vukodlaka Raosovu don Pavlu. Od čega bi smo mi živjeli, ako nestane „ustaša“ pitaju ovi Srbi? Zato trube o „ustašama“ javljati cijelome svijetu? Ustaša mora biti: zato su svakodnevlje svjetskih medija. A zato su i svakodnevlje hrvatskih malomedijskih kukavelja.
Pored sve ove svjetske medijske sile nisam susreo ni jednoga ustašu. Tražim ga svakodnevno, ali ga nigdje. Samo se bojim, od ovolikih prizivanja „ustaša“, odavno mrtvih, da se neki stvarno i ne pojavi. Poput lovca Luke. Pa da kurjaci prerušeni u vukove, ne pobjegnu u neke druge svjetske, tamne šume.
Kad sve sagledam, i tko su izdanci „svjetske medijske sile“ spomenem se Andrićeva fra Serafina i njegova pitanje ocvalom svjetskom diplomatu: vi medijska svjetska sila, bogata, moćna, tako uvjerljiva i grlata, na što ste to spali? Zar niste mogli sebi naći neke malo pametnije i trjeznije „službenike“, nego ste se oslonili na nove Dedijere, i na strašne svjetske „Raselove sudove“? Možda niste ni svjesni u kojoj ste bijedi, vi i vaši „službenici“. Da nije „ustaša“ smetlište povijesti davno bi vas Hadu primaklo. Ustaše su vaši spasitelji, vi bez ustaša ne možete.
Ne zaustavljajte „reuters“! Ovaj „reuters“ sve nam otkriva: iznosi likove i njihove dosege, počevši od Srba pa do „vasceloga sveta“. Ovaj „reuters“ govori po „srpsku“. Zato ga cijeli svijet razumije. Neka stoga govori, ne treba ga zaustavljati. Makar, poslije svega, sam ne znam što je „reuters“. Znam komu treba, ali nikako ne mogu razumjeti zašto treba?
Postoji skraćenica riječi i medija „Reuters“ – RTS. Otkrio sam kako ga „opslužuje“ medijski magnat Podlivoguz, hercegovački iscjedak, presađen u Imotski, a taj spada u onaj red podlivoguza: pošteno, kad ne može drugačije, istinito kad ne uspiješ slagati, sve biti osim ono što jesi. Imoćani su ipak drugačiji: nit u Imotski smije oficirčić Podlivoguz, a niti smije podofirčić, slavni imotski vitez Pod-podlivoguz. Znam Podlivoguza, ali još uvijek ne znam komu Podlivoguz šalje „ustaše“? Je li Podlivoguz službenik Srpske radio televizije, ili je službenik povijesnoga „Reutersa“. Svejedno, ne ću ni ispitivati, jer , reklo bi se, oba jednaka.
Kad se reče Politika, nisam siguran je li to srpska ,ili neka svjetskija politika. A opslužuje Politiku Vojislav Mazocco. Zanimljiv lik i imenom i prezimenom. A bio jednom u Sinju jedan Franjo Mazocco. Za njim slijedi Ljubo Mazocco. Prirepina Josipa Smodlake, Prvoslav Grizogono, Aleksandrov ministar, za koga Marko Bogdan nije bio siguran je li „radikal“ ili „redikul“, razočaran sinjskim „dočekom“, pobjegao je iz Sinja. Medij spominje kako ga je tada dočekala „prirepina Ljubo Mazocco, i neka čudna ciganska glazba“. Možda je Grizogono pomogao svojoj prirepini Mazoccu prolaz u Beogradsku čaršiju“. A što bi njegovi potomci trebali biti, ako iz Beograda ne vide milijune ustaša? Vojo, Vojo, da mi je znati jesi li to ti?
Sjećam se i neke Slavenke Drakulić. Nisam siguran jesu li je ubrojili u „vještice iz Rija“, ali se sjećam da je prkosno napustila Hrvatsku. Otišla od svih ustaša i nacista, a onda je odveli na grob Hitlerova generala Rommela. Njemačka digla spomenik Hitlerovu generalu Rommelu. Jadna Drakulićko, kako ćeš sada u napad na naciste? Ostali su joj Musolinijevi fašisti. Ona u Italiju, a unuka nastavlja „djedov fašizam, a ponudili joj privjeske s Musolinijevim likom. Jadna Slavenka, kud će sad? A čvrsto odlučila lutati svijetom i loviti „ratne zločince“. Kako su joj propali njemački nacisti, a nije bolje prošla ni s Musolinijevim fašistima, odlučila je obračunati s „ustašama“. Samo ti piši, Corriere della sera sve će objaviti. Kako sam, spletom okolnosti dobro upoznao lik i djelo Veljka Drakulića, poručio sam Slavenki Drakulić da se ne mora truditi, lutajući svijetom za ratnim zločincima. Ima jednoga u vlastitoj kući. Nisam nikad dobio odgovora, ali takvi baš trebaju Corriere dela sera. U večer i u jutro. Ne poznaje Corriere della sera ni jednoga fašistu. Ustašu svakako.
New York Times posebna je priča, ona prekooceanska. Golema zemlja i golema „medijska sila“ zaslužila je „moćnu silu“: Dejana Jovića. Kad on vikne:„Ustaše“! zatrese se sva Amerika, a i Engleska bi, da je već prije nisu razdrmali. Hrvatska tadašnja predsjednica, dršćući pred „silom zvanom Jović, prostrla je crveni tepih nikomu drugomu nego, kako Srbi pišu, ustaškome unuku Aleksandru Vučiću. Tog mi se dana posrećilo. Zahvaljujući gospođi Kitarović, uspio sam vidjeti „ustašu“ baš na slavnome Markovu trgu. Dejan Jović imao je prigovor na ustašizaciju Markova trga, a Kitarovićka se branila kako ona ima „nonu i nona, slavne partizane“. I partizani su ustaše, rekoše joj. Snašla se. Svim tim uzbuniteljima pokazala je svoju njegovanu ruku, s naglašenim srednjim prstom. Zvala je za svjedoka Zvonimira Čička, ali se dogodila nezgoda. Taman da zasvjedoči, a ono mu pred cijelim svijetom „spadoše gaće“. To mu se nije dogodilo ni dok je stajao pred Dragicom ispod Mosta. Dršće Europa, dršće Amerika, nema spasa. Jovićeve ustaše upravo paradiraju New Yorkom. Ustaše, nevidljive ustaše okupirat će Ameriku. Tako govori Dejan Jović, a tako sluša New York Times.
Nastavim li ovako svlačiti jedno po jedno nikad kraja. Tko su Jovan Vukosavljević, Stevo Krivokuća, Nikola Vukobratović, Sandi Blagonić, Aleksandar Holig, Željko Peratović, Dušan Stojanović, Svetlana Milosavljević, Srboljub Živoinović, Petar Štefanić, Ivo Goldstein, Žarko Puhovski, Hrvoje Zovko? Ovo je „orjuna“. Jasno i glasno.
Zar duhovni potomci Josipa Smodlake, okosnice zavnoha iz Topuskog, mogu biti išta drugo osim „orjuna“? Nema sumnje tko „svjetskim medijima“ podvaljuje ustaše. Dok ovih bude bit će i ustaša. Ne samo u Gospiću : u New Yorku, Londonu, Parizu, Madridu, Berlinu, Rimu … Posvuda ustaše.
Dosta je. Ne će dalje. Tek sažetak: pod upravom srpske Glave, sve ove svjetske novinarske i medijske sile obična je kukavelj. Ništa više. A ja ponovno nisam uspio susresti ni jednoga ustašu, iako sam žarko želio. Možda mi pomogne sumnja: Aleksandar Vučić, prerušen u četnika, jedini je živući ustaša. Jest, tako mi Dedijera, a tako mi i Dobrice Ćosića.
ANTE ČAVKA
NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne I i Kolumne II!