Slovo suprotiva zloduhu

Detalji

Kategorija: Naslovnica

Objavljeno Četvrtak, 21 Ožujak 2019 19:03

Napisao/la Super User

Hitovi: 4776

 SLOBODNJACI, SKULPTURE I PREOBRAZBA

Ozbiljna su vremena, ozbiljni su ljudi oko mene, ozbiljna je javnost naša svakodnevna, a mene uhvati potreba za ruganjem. Pa takva potreba upravo me uhvatila. Kako u ozbiljnim vremenima ispričati ozbiljnu priču, kad ozbiljne priče, jer ih je već previše, ni komu više ništa ne znače? Čini mi se da je u ozbiljnom svijetu ozbiljnih priča najbolje postati neozbiljan pripovjedač neozbiljnih pričanja. Bolje će uspjeti pričanje, prisilit će mnoge na „misao“. Čak i onda kad ozbiljni kažu: ovo je krajnje neozbiljno, ovaj je sasvim neozbiljan. A baš ću ostati „ne ozbiljan“. Ne sudite lako, neozbiljnijega teško da će te ikada više naći.

Kad su u daljoj prošlosti austrijski Isusovci, poslani u Bosnu, na hrvatskom jeziku održali svoju prvu propovijed, zaprepastili su vjernike svojim predstavljanjem. „Mi smo „bekrije iz vaša šupa“.“ Tako su iz rječnika preveli rečenicu: mi smo redovnici, došli raditi u vašu župu.

Začuđeni vjernici odmah su postali sumnjičavi: dajte vi nama našeg Ujaka, on nije bekrija, bećar, ni baraba, jest strog, ali on se ne skriva u šupama, a dosta nam je i naših bećara. Od njih nema koristi, a za razliku od vas, tuđih, oni znaju barem pjevati.

Ja sam „liberal“: puno sam puta ovo čuo. Kad mi netko reče da je liberal, zbuni me. Posegnem za rječnikom i prevedem, po istom postupku austrijskih Isusovaca: ja sam „frajer“.

„Pojma nemaš“: svatko mi to može reći. Pomisli na slobodnjaštvo, prosvijetljenost, spomeni se francuskih revolucionara, i engleskih zidara. A jednostavno rečeno, riječju „frajer“ ne možeš prozvati svjetsku elitu, koncentrat mudrosti visoko prosvjetljenih, pročelnike sveučilišta, visoke sudce, svjetske novčare, pa i „ljubičaste“ crkvenjake. Oni su „slobodnjaci“, nisu „frajeri“.

Sličim bosanskim katolicima njihova doba, zbunjen prigovorom, jer nisam siguran da svi ti „slobodnjaci“ nisu „frajeri“. Mislim da sam ja slobodnjak, a da je i u mome vremenu previše tuđih „frajera“, a dosta mi je i naših. Najradije bih da svi ti „frajeri“ svoje slobodnjaštvo siju na nekim drugim njivama, nikako na mojoj, nikako na našima.

Slobodnjake svih vrsta susretao sam u vlastitom trajanju, slušao njihove uspone i padove, i pretjerano čitao njihove knjige i ideje. Slobodan sam neke od njih priznati slobodnjacima, ali mnogi su ništa drugo nego puki „frajeri“. Sa slobodnjacima mogu ući u „sve razgovore“, o svemu i svačemu, iako uvijek imam pred sobom uspravan štit: to što vi o meni mislite, slatkorječivi, i ja o vama isto mislim, ne slatkorječiv. Frajeri nemaju baš ni kakvog izgleda: ponekad grubom riječju, a ponekad i grubom rukom, lete van, ma tko bili, i kojim se sve „pozadinama“ štitili.

Izdvojit ću, da priča bude jasnija, dvojicu slobodnjaka. Prvi od dvojice svake bi nedjelje na „Misu“ dovozio vlastitog oca, majku, ženu i djecu, a sam sjeo u „gostinjac“ i čekao. Bio je neobičan, pa kad sam znatiželjno pokušao doznati o čemu se radi, čovjek mi je otvoreno rekao: U Boga ne vjerujem, ja sam liberal, slobodnjak. Ako moja obitelj želi vjerovati u Boga i pripadati katolicima, ne smetam. Oni su svi slobodni, i svi mogu donositi vlastite odluke, a i ići u život kako žele. A vama, ako zatrebate novac, radio ću pomoći, jer moja obitelj ima dovoljno, više nego treba. Pravi istinski slobodnjak, u njemu ni trunka „frajera“.

Drugi od dvojice također se nazivao slobodnjakom, krajnjim liberalom, a tako i živio. Bio je jako zanimljiv, krajnje inteligentan, i krajnje sposoban. Sve je pretvarao u šalu i cirkus: ženinu vjeru, sinovljeve vjeronauke, i sve moguće „sakramente“ svoje vlastite obitelji, a nije štedio ni druge. Često smo se susretali, pa ni mene nije izostavljao iz svojih slobodnjačkih pričanja. Ipak, „bezazlenost“ je bila osnovica njegova ponašanja, a u ozbiljnim stvarima, uvijek ozbiljan. Pokušao sam s njim „ozbiljno“ razgovarati, svjestan dovoljno svjedoka za izgovoreno

Ovako je protekao moj i njegov „ozbiljni“ razgovor: “ Kažu pametni ljudi da je na pazaru puno više mladih janjaca nego ovnova, pa nisam siguran tko će od nas dvojice prvi umrijeti, jer malo sam mlađi od tebe. Ali, ako budem morao doći na tvoj sprovod, doći ću. Bit ću u najboljem odijelu, stavit ću kravatu, pa i ne bila crna, a stajat ću pored tebe miran, i uspravan kao svijeća, posebno dok budu svirali „Tišinu“. Ali, da ću za te izmoliti „Oče naš“, to se ne nadaj. To od mene ne ćeš dobiti. A i zašto bi? Ne vjeruješ u Boga. Tada ćeš biti vječno mrtav. Pa što bi ti i značio moj „Oče naš“? Tvome meštru ne trebaju ovakvi kakav sam, a ne trebaju mu ni moje molitve.“

Ova dvojica slobodnjaka samo su mi ulaz u nastavak priče o slobodnjacima zvanim liberali. Još uvijek nastojim odvojiti slobodnjake i njihov životni put, od puta onih što su obični „frajeri“. Kad bih prethodnoj dvojici pridao osobine „frajera“ teško bih sagriješio, jer to nikada nisu bili, ali da prihvatim njihov način života, ni to mi ne pada na pamet. Da su „frajeri“ ne bi ni ušli kroz vrata moga slobodnjaštva, pa iako dosljedni svojim mislima, a ponekad i“ ljudskoj časti“, nisu moj svijet, i nikada ne ću biti takav slobodnjak. Mi smo ipak ljudi suprotnih svjetova.

Na sve dosadašnje napisano navela me vijest: umro je Mate Meštrović, liberal, kako mi je sam rekao, kad mi se predstavljao i pozdravio. Za života, iako je od toga proteklo više godina, Mate Meštrović tražio je susresti se sa mnom, pa smo se i susreli. Predstavio se kao slobodnjak, liberal, meni, slobodnjaku druge vrste, meni sasvim drugačijih misli. Nije mi bilo jasno, a ni danas mi nije jasno, iz kojega je razloga „liberal“ takve „vrste“ imao potrebu susresti slobodnjaka moje „vrste“. Zašto?: tek naslućujem. Oba smo ostala pri svojemu: svatko na svojoj misli, potpuno suprotnoj sugovorniku: dvije vrste slobodnjaka, a ni jedan nije „frajer“.

Kako je Meštrovića pratio „Slobodankin novinar“, najvjerojatnije pod dojmom suprotnih svjetova, dobio sam nadimak „kontroverzni“. U svoj svojoj „kontroverznosti“ prepoznao sam novinara kao „malog crvenog“, iako je „crnilom“ bojao već davno posjedjelu kosu, začuđen s kim Meštrović, kao vrlo iskusan svjetski političar i diplomat „hoda po svijetu“. Pored svega neobičnog svrstati Matu Meštrovića u neozbiljne „frajere“ ne pada mi na pamet. Zaslužuje isto ono dostojanstvo dvojice liberala ove priče, pa to dostojanstvo i pozdravljam. Kad bih mogao doći na sprovod liberala Mate Meštrovića potražio bih pravo odijelo, čistu košulju i cipele, a došao bih, i opraštao se od njega najdostojanstvenije što znam. Ali, zasigurno bez „Očenaša“, „pokoja, spokoja i svjetlosti vječne“. To liberalima i ne znači ništa, a ako me i ne bude na sprovodu, nitko to ne će ni primijetiti.

Prije nego zaista otkrijem zašto pišem ovo što pišem, svjestan da mi se ni kamo ne žuri, jer tko zna hoće li ovo što pišem ikada itko i čitati, prisjetit ću se svega onoga što me osobno veže uz obitelj Meštrović. A ima toga puno, puno.

Prva osoba obitelji Meštrović koju sam upoznao bila je Marica, kći Ivana Meštrovića i sestra Mate Meštrovića. Upoznali smo se za njezina posjeta rodnom kraju svoga oca. Nije mi rekla da je liberal, a ni slobodnjak bilo koje vrste. Razumio sam je kao vjernicu. Bila je to „dama“ visoke kategorije, a od vremena kad smo se upoznali, kad god bi došla u Otavice i Drniš, nije propuštala priliku sa mnom se susresti. Tako je iz tih susreta došla i namjera: Marica Meštrović dopušta da se napravi treći odljev brončanog kipa Sv. Ante Padovanskoga. Tu skulpturu njezin otac Ivan Meštrović napravio je za crkvu Sv. Ante u predratnom Beogradu, drugi odljev postavljen je u crkvi Sv. Ante u Bugojnu. Četrdeset godina iza drugog svjetskog rata, treći odljev te vrhunske skulpture doći će u Drniš.

Koliko je u meni tad bilo radosti? Takav poklon kao da je pao s neba: sve muke novog vremena, a neimaština do neba, a onda netko donese djelo nedostižnog svjetskog kipara, baš u tu neimaštinu. Takva skulptura nije mogla stati u malu crkvu Sv. Ante, ali je mogla pred crkvu. Nisam posustajao: Marica Meštrović molila je kipara Sikiricu da odredi mjesto skulpturi. Za samo nekoliko dana velebni Meštrovićev Sv. Ante našao se pred crkvom Sv. Ante u Drnišu. Puno ga je ruku moralo nositi, ali su ga i donijele. Čekao je dovršetak postamenta kako bi našao svoje trajno mjesto. Najavljeni rat brzo je stigao i do Sv. Ante. Skulptura je ušla vidljiva u rat, ali iz rata nije izišla. Ali, ovdje o tomu prekidamo priču.

Tragajući za povijesnim stvarnostima petropoljskog ozemlja, stvarajući građu od koje će se stvoriti povijesna istina o jednom Gradu i jednome kraju, obitelj Meštrović bila je nezaobilazna. Ivan Meštrović kipar je i umjetnik svjetskoga glasa i ugleda, bilo bi krajnje neozbiljno to ne znati, ali Ivan Meštrović bio je liberal. Kad sam upravo to pokušao napisati kao oslobađajuću istinu, imao sam puno protivnika. Ivan Meštrović savršen je umjetnik, ali kad ga netko priključi kalendaru „katoličkih svetaca“ zaobilazi istinu. Meštrović je liberal, a nije augustinski pustinjak. Zašto bi bilo potrebno drugačije o njemu govoriti? Meštrović nije „frajer“, Meštrović je slobodnjak. Bez obzira što ga „fratri upisuju u svoju vanjsku braću“, a njegova rodbina, kivna na me što tako o Meštroviću pišem, Meštrović je upravo svoj. Nije ni čiji, svoj je. Pa takvoga sam ga i upoznao, tako će barem u mojoj misli ostati. Sliči mi prvom liku priče o liberalima: poštujem sve oko sebe, počevši od vlastite obitelji do čitavoga svijeta. Neka svatko ide svojim putem. A mene pustite da budem samo to što hoću. To je meni Meštrović, slobodnjak dospio do umjetničkih nebesa. Puno poštovanje neponovljivom umjetniku, bilo mi je drago što je „drugi vrhunski umjetnik“ započeo svoje djelo, tada po mojoj uputi, kujući ga preda mnom u Kašteletu, na nakovnju kipara Ivana Meštrovića. Zašto na to ne biti ponosan? Jedino, kao i kod svakoga liberala, propitkujući tko je „pročelnik“ takvih slobodnjaka, ostajem bez odgovora. Ne mogu preskočiti Karađorđeviće i sav taj znani slobodnjački svijet. Možda je i to jasan odgovor: s kim si, takav si.

Drniški župnik Meštrovićeva vremena, a i fratri oko njega, svime su podupirli Meštrovića kao umjetnika, ali cijeneći mu narav, nisu ga „poslali u fratre“. Divili su se njegovu umjetničkom uspjehu, znajući da će jako visoko doprijeti, ali su ga izbacio s ručka, kad se kao nadobudan umjetnik prestao „za ručak“ moliti. Ponavljam isto: Meštrović je vrhunski kipar, a nije ni kakav „fratar“. Neka tako ostane „za vike vikova“.

Ponovno me misao vodi do sada pokojnog Mate Meštrovića. Postao mi je zanimljiv o objavi smrti njegova oca Ivana. Želeći se pokopati u grobnici sagrađenoj u Otavicama, Meštrović je natjerao Broza i njegove razbojnike da od njegova sprovoda naprave čitavo kazalište. Brozovci su to i napravili. Prisiljeni pokopati ga u obiteljskoj grobnici u Otavicama samo zbog pritiska „svjetske javnosti“, dovezli su ga teretnim vlakom kao što se vozi ugljen ili cjepanice, želeći da ga nitko ne dočeka, župnika su prisilili da pred zoru otvori crkvu, želeći sakriti gdje je Meštrovićev lijes, a sinu Mati nisu dozvoljavali ni doći. Za sprovoda u Otavicama ružili su splitskoga nadbiskupa Franića, prekidajući obred i mlateći neposlušne.

Matino ime posebno me zanimalo s one političke strane, kad sam u Münchenu mogao slobodno pratiti njegovo djelovanje i njegov politički napor, usmjeren „hrvatskoj slobodi“. Sve što mi je dolazilo pod ruku jednostavno sam gutao, ali sam polako počeo shvaćati da je i to svijet pod „nadzorom“. Kad netko u Londonu izdaje listove kakve sam tada čitao, a nema utjecaja na pisce i političare, posebno kad se u Londonu razgovara o „hrvatskoj slobodi“, malo je to vjerojatno, a meni je i tada sumnja razdirala dušu. Počeo sam sumnjati u sve ono što se zove liberalizmom. A sve sam liberale jednostavno podveo pod sumnju i pitanje: za koga rade? Tko je njihov „meštar“? Tako je u tu sumnju upao i Mate Meštrović.

Oduševljenje kojim sam gutao dotad strogo zabranjenu literaturu, vremenom je kopnilo. Tako mi je i „hrvatska emigracija“ postajala sve tužnija priča, svi izdanci kao rogovi u vreći, stotine pravaca, stotine planova, stotine svega i svačega. Počeo sam zdvajati: je li igdje bolje nego „kod svoje kuće“? Nisam bio siguran tko je jači: siromašni fra Danko u Kozici, ili bogati fra Bernard u Frankfurtu? Dva su se svijeta prelamala i u „svijetu slobode“. Fra Pijo Fržop i pročelnik misija diljem Zapada nisu mi bili isto. Fra Pijo je izbjegao Bleiburg, postajući „svjetski beskućnik“ i lutalica, progonjen od „države do države“. Stanković je došao mirno, putovnicom, „poslan“. Dva su se svijeta sukobila: Stanković je fra Piju zabranio govoriti baš stoga što je „to i to“, a fra Pijo mu je uzvratio zvonko glazbenom riječju: bijedniče…

Stanković je imao sve što treba, ured, novac, pomoćnike, pozadinu. Fra Pijo, tužeći za izgubljenom Hrvatskom, četrdeset i šest godina nije se obrijao, nije nikada obuo čarapa, a nad životom mu je sve to vrijeme visio mač: ako te izruče „vilajetu“ pokojnoga Broza, uvijek je dovoljno Dubajića da te strijeljaju. Nisam više bio siguran što je pametnije: prihvatiti lagodan svijet u komu se može svašta govoriti, ako se ne okrzneš o „gazdu“ tu gdje jesi, ili se vratiti „odakle si došao“, trpjeti, šutjeti i čekati. Biti fra Pijo, fra Danko, ili biti izdanak nekih čudnih „frankfurtskih škola“.

Vraćaj se kući, tamo je jedino dobro, i kad nije nikako dobro. Tako sam krenuo nazad. Na zaprepaštenje mnogih, uvjerenih da sam upravo time upropastio vlastitu „karijeru“, prevladalo je ono drugo. Spoznao sam da je fra Danko, tu gdje jest, hrvatska „budućnost“, puno stvarnija od svih slobodnih „fatamorgana“, i da je puno jača od svih mogućih fra Bernarda.

Vratio sam se u fra Dankov svijet. Siromah kao i dotad, pod stalnim nadzorom „žbirova“, prisiljen „šuteći čekati“. Za razliku od Radice, i dočekati. Tako sam počeo razmišljati o svijetu „naših mudraca“. Prateći sve što govore, ali i ispitujući i što jesu, nisam mogao uteći pitanju kako se u istoj misli mogu naći Vinko Nikolić i Bogdan Radica. Čitam obojicu, ali sa svoje strane slobodnjaštva. Tako je s te strane slobodnjaštva dospjelo i ime Mate Meštrovića: svjetskog diplomata, nasljednika uglednih Meštrovića, slobodnjaka, liberala, i „upornog borca hrvatske stvari“.

Vinka Nikolića slušao sam s razdaljine: vidjevši mu društvo, radije sam bio „publika nego sudionik“. Pa kad sam dočuo da me želi posjetiti liberal i diplomat Mate Meštrović, nisam imao ništa protiv. Stajat ćemo nasuprot jedan drugome: Mate Meštrović liberal, a ja slobodnjak. Svatko sa svojim svijetom. Matu nemam namjere proglasiti „frajerom“. Da sam to mislio, ne bi on prešao moga praga. Tako o Mati i sada mislim. Ne znam je li Mate Meštrović mene prepoznao kao „barabu iz šupe“?. Nisam ni pitao. Ali, sigurno nije bio oduševljen, jer, zašto bi me poslije svega njegov pratitelj proglasio „kontroverznim“.

Živeći u sasvim drugačijem svijetu, Meštrović nije bio svjestan da se tek u jednome slovu nalazi mudrost. Nije znao da se izvan hrvatskih granica „Slobodanka“ zove „Zlobodanka“. A što od Zlobodanke dolazi, mogao sam spoznati trpeći, šuteći i čekajući. I dočekati. Splitski nadbiskup Frane Franić, pod kišom psovki i prijetnji nadobudnih brozovaca, vodio je sprovod Ivana Meštrovića. Ne znam hoće li neki od današnjih nadbiskupa voditi Matin sprovod. U jedno sam siguran, od mene sve drugo, osim „Očenaša“.

U vrijeme kad me posjetio tadašnji diplomat obnovljene Hrvatske države, dr. Mate Meštrović, morao je o meni već puno toga znati. Nije morao znati da su me, meni jednaki, dozvali tu gdje su me dozvali, da se suprotstavim vlastitim slobodnjaštvom dotad uljuljanim „frajerima“. Ni sam nisam znao svoju ulogu, dok nisam postao zanimljiv velikim svjetskim novinarima i novinama. Tako je i Meštrović mogao doznati tko duhovno upravlja rodnim krajem njegova oca. Mogli su mu dojaviti, ako ga je to zanimalo, da su svi liberali na mojim vratima nepoželjni, i kad nisu, „frajeri“, a na tržnici mojih misli i namjera, jeftini do bescjenja. Morao je znati da sam zamolio njegovu domovinu Ameriku da mi svojim smiješnim zrakoplovima, kao prognaniku u tuđoj kući, ne plaše vrapce na krovu. Morao je znati da sam od okupljenih „hrvatskih junaka“, među njima i od ministra vanjskih poslova, u zgradi Državnog sabora, zatražio da odu pred američki konzulat, te spale američku zastavu, kao odgovor na podmuklu „rabotu“ kauboja zvanog „Džejms“. Razlog: kad te vode na stratište, umri muški. Morao je znati i da su mi pripadnici „slobode i demokracije“ u istoj kući, gdje sam i Meštrovića primio, uperili osam automata u prsi i pozadinu. Morao je znati i da su me pisari haaške „ljepotice“ upisali na listu „svjetskih osumnjičenika“. Morao je puno toga znati. A je li znao? Ne znam. Zašto me posjetio, znajući kakav sam? Ne znam, a nikada to ne ću ni saznati. Ako već nije sve otkrio naziv njegova pratitelja: kontroverzan. Mogao je spoznati: nisam kontroverzan, ali sam tvrdoglavo slobodan.

Čini mi se da sam postao preozbiljan, a ovo pisanje nema uopće namjeru biti ni ozbiljno, ni preozbiljno. Ponajprije zbog posljednje rečenice ovoga pisanja. Bilo je to vrijeme svega i svačega, vrijeme kad živiš u porušenoj Domovini, porušenom gradu, i na mjestu gdje mnogi dođu, a onda još brže odu. Tako je prvih poratnih dana kroz moj život prolazilo svega i svačega. Političari, generali, potrebnici i znatiželjnici, novinari i kamere, nevoljnici i zlonamjernici. Tako sam postao jako „važan“.

U vrijeme kad me posjetio liberal Mate Meštrović, k meni se doselila grupa mladih Berlinjana. Njihova znatiželja „o ratu“ bila je jača od neugodnog spavanja na podu, u vrećama, i jela koje su tada, bez velikog izbora, mogli imati na tanjuru. Bili su zaprepašteni: svaki dan netko važan: gradonačelnik, general, policija, bojnici, na kraju ogroman diplomatski automobil, i veleposlanik daleke države, i iz daleke države. Počeli su pitati tko sam, jer, sumnjali su da je moj radni i prljavi „kombinezon“, tajanstvena kamuflaža. Što su sve ispričali Berlinjanima? Stvarno sam postao „važan“. Sve zbog prilika, sve zbog posjeta, sve i zbog svjetskog političara i diplomata, liberala Mate Meštrovića.

Sada se moram vratiti na razlog ove priče. Ponovno mi se spomenuti Marice Meštrović i njezina poklona crkvi Sv. Ante u Drnišu. Već sam rekao sve o dolasku vrhunskog odljeva, treće kopije, koja se uračunava u „original“. Sada je vrijeme da spomenem „odlazak“ skulpture Sv. Ante iz Drniša. Skulpturu tešku nekoliko stotina kilograma, brončane tamnije boje, uz napor smo donijeli i postavili pred župnu kuću. Kad su srpske granate zasule Drniš, morao sam otići, a brončani „kolos“ morao je ostati. Kako je svaka sila za vremena, tako je prošla i srpska sila. Vratio sam se kući, ali kod kuće nisam zatekao poklonjenu skulpturu Sv. Ante. Tražio sam je posvuda, nitko ništa o tomu nije znao, nigdje joj nije bilo traga. Čudno, nije muha da ju je mogao pojesti „pauk“.

Rastužio sam se, ali skulptura kao da je u zemlju propala. Nije u zemlju propala, ali bilo je još gore. Oprezno čisteći podivljalo šiblje pred kućom, ušao sam u trag skulpturi. U grmlju se skrivala „ruka“ Sv. Ante. Tada sam doznao istinu: razbojnici su barutom raznijeli skulpturu, a komade bronce odnijeli na „buvlju pijacu“. Ruka se sakrila u grmlje pa je ostala svjedokom barbarstva. Bilo je sve uzaludno, skulptura Sv. Ante, svjetskoga kipara Ivana Meštrovića nije više postojala. Da sam znao sudbinu skulpture zasigurno bih to rekao Mati Meštroviću. Nisam znao.

Gdje su preostali komadi skulpture? Gdje je „buvlja pijaca“ na kojoj se nesmetano mogla prodati skupa bronca? U Kistanjama. Tamo je postojala „talionica metala“. Da bi imali što taliti, tamo su dovozili zvona porušenih katoličkih crkava, i sve vrijedne obojene „metale“. Tako je tamo prispio na „preobraženje“ i Meštrovićev Sv. Ante.

Zbog „preobraženja“ Meštrovićeve skulpture sve sam ovo i pisao. Tko je „preobrazitelj“? Dovelo nekoga beogradskog „vajara“ u Kistanje. On u Kistanjama „navajao“ čitav niz nadgrobnih skulptura, za poginule četnike, a i za ostale poklonike kistanjske naive. Sreća da se Simo Dubajić još nije bio ubio. Možda bi i Simi „navajali“ glavu. „Navajali“ su glavu „heroja Medakovića“, knindže Kapetana Dragana, junaka „Miljevačkog platoa“.Njegov život znamo kamo je otišao, ali ne znam gdje je otišla njegova brončana glava?

Čudni su putovi Gospodnji. Najprije sam pronašao ruku Sv. Ante, zatim kistanjsku „buvlju pijacu“ i „talionicu beogradskog „vajara“. Sada sam tako blizu Groblju na kojemu, glava do glave, stoje uglavnom kistanjski odljevi. Katastrofa: rekao bi Kapetan Dragan. Moje junake napravilo od „kaurskog sveca“. Kad se ovo sazna što će nam tek reći ustaše? A što i ja mogu reći? Sve sam ovo pisao baš zbog posljednje rečenice. Moj Sv. Ante „preobražen“ u glave svojih psovača. Neobična kazna, Meštrovića rastopili u četničke glave. Da sam to ranije znao, ovo bih rekao Mati Meštroviću. Sad je kasno, čak i za liberale. Možda ovo ipak pročitaju Amerikanci. Pa Meštrović je njihov. Kad već moraju ukloniti „Indijanca“, neka ga ne daju Srbima u ruke.

Čudni su putovi Gospodnji. Beograd vrije, a Porfirije se više ne može ni iščešljati. Ne smije se više ponoviti Brozovo vrijeme, da netko umre, a onda mu idu graditi grobnicu. Iz srpskih „povjerljivih izvora“ doznaje se da se „odredilo mjesto patrijarhova vječnog počivališta“, a da će skulpturu Sv. Ante, iz crkve Sv. Ante u Beogradu, rastopiti u skulpturu „brončanog Porfirija. Tako će iz jednog „kuršuma“ pogoditi dvije muhe: kaurski svetac dobit će izgon iz Srbije, a državni srpski proračun uštedjet će na bronci.

Tko ti je „povjerljivi izvor“? Bokan? Ne vjeruj Bokanu ni kad laže. Ima li još tko posvjedočiti? Ima, Marić. Ne vjeruj Mariću ni kad govori istinu.

Reći ćeš da se ovo nije ni dogodilo. Ne budi naivan. Pogledaj skup: Karađorđevići i Porfirije, kardinal Nemet i biskup Puljić, sve nekako potajno i čudno. Nema spasa Sv. Anti, bit će mu kao i onome drniškome. Čini se da ga ni Čkalja ne može spasiti.

Karađorđevići će posredovati kod Meštrovića, a privolu će dati biskup Puljić i kardinal Nemet. Pa tko kaže da je Prva Jugoslavija iluzija?

Na ovo je bijesan i Kapetan Dragan. Pa, dragi Srbi, šta će da nam kažu Amerikanci? Meštrović je Amerikanac, ako njihova „sveca“ rastalimo u „našega“, imat ćemo grdnih muka.

Šešelj je odrješitiji: Amerikanci ima da se pomire sa „srpskim argumentima. Ako ne će da se pomire sa „srpskim argumentima“ mogu da arlauču po kozmosu“.

Biskup Puljić nije se posve zadovoljan vratio, jer ne ide sve kao po loju. Dobio je prigovor: Sv. Antu u Beogradu platili su „fratri“, a Puljić kao „sarajevski pop“ nema nadležnost Antu pretvoriti u Porfirija. Nemet bi to prihvatio, ali se plaši „bosanskog slučaja“. Uvijek se nađe neki don Baković pa napiše: da se u mojoj župi traži zvonar, e, ti ne bi mogao biti ni zvonar. Zamisli, da ti to netko reče, a ti to što jesi. To su nekoć pisali Talijancu, a ne bi bilo drugačije da to napišu Mađaru.

Nešto ranije baš je mađarski „nadbiskup“ u Bosnu poslao „ subaše i sejmene“. Brzo su se vratili, ali bez „poreza“. Nemet zaboravlja što mu je otpjevao Jelačić. Puljić oponaša Trumbića. Čim se dočepao hrvatske granice odmah se uputio u Pravaše. Tko zna što su još porfirijevci od njega tražili? Možda su mu sada pravaši zaklon. Kao nekoć Trumbiću. Blago Starčeviću kad ga prizivaju i Trumbići, i Puljići. Blago nama. Možda ipak treba priupitati ponešto i „Prkačina“.

Ipak, čudni su putovi Gospodnji. Svaku silu odnesu vremena. Glupost puno više odolijeva, ali i ljudsku glupost odnesu vremena. Točno po Božju. Da nije lošeg vremena možda bih se nečim drugim bavio. Ovako, što mi preostaje nego se igrati poviješću, događajima, i ljudima? Pa, igram se. Tako završavam priču o liberalima. Najbolje bi bilo da ostanu „bećari u svojim šupama“, a da k meni ne idu, ni „frajeri“, ni slobodnjaci. Možda mi uspije molitva: oslobodi me od Zloduha. Čudni su putovi Gospodnji. Kao da me Gospodin nagoni da ovako pišem. Pa pišem. Čudni su putovi Gospodnji.

 ANTE ČAVKA

 NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne I i Kolumne II!