Ante Čavka - SAMOTNJAK

Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image
2

Login Form

Početna

Slovo suprotiva zloduhu

 SVAKODNEVNI NAŠ SUNAJKO

Ima jedan poštar, meni Đavliji Poštar, komu se ovih dana zaletjelo slavnoga pravaša fra Mihu Kotaraša, katoličkog orijaša i fratra nedostižnih djela, proglasiti Srbinom. Kako reče poštar: „Srbin Stevo poslao sina u fratre iz „inata“. Da je znao čitati, ili da je barem znao slušati znalce o fra Mihi i njegovu vremenu, to mu se ne bi dogodilo. Fratar nedostižnog djela bio je pravoslavnih korijena, ali „nepatvoreni katolik i Hrvat, do groba. Nije sam takav, jer hrvatska povijest vrvi hrvatskim rodoljubnim „pravoslavcima“. General Borojević jako bi se začudio da ga je netko prozvao Srbinom, a ne bi bio osamljen. U spisima što su za njim ostali, fra Miho Srbe zove „takozvanima“, na užas orjune, staroga i novoga doba, a na užas i Đavlijega Poštara.

Đavliji Poštar morao je upasti u „velike nevolje“. Možda je orjuni promakla Poštareva vijest, pa je vijest Slobodanka poslala na uvid „vascelome svetu“. Uplašila se da će tisuće Sinjana, što su u Sinju završili osnovnu školu, konačno čuti da je baš tu školu sagradio upravo genijalni fratar Fra Miho Kotaraš. A za njega, katolika i pravaša, osnovnog neprijatelja orjune, nitko ne smije čuti, njega se mora zanijekati, njegovo ime mora nestati. Čini se da nije smjela proći ni Poštareva vijest: o fra Mihi koga je otac Stevo, Srbin, iz inata poslao u fratre. Vijest nije trajala u „vascelome svetu“ niti jedan jedini sat. Vijest ugašena, a ne zna se je li Slobodankina orjuna „izvukla uši Đavlijemu Poštaru.

„Ođe nan je koncentracija“: reče orjuna. Na Filozofskom fakultetu „orjunaška koncentracija“ prodaje nam „slasne bubrege“. Kuhali ih i pekli najslavniji „orjunaški kuhari“. Na jednom pladnju ponudili su knjigu „Miko Tripalo: o stotoj godišnjici rođenja. Na drugom pladnju ponudiše nam „Stotinu povijesnih „Srba“ u povijesnoj Hrvatskoj“. Pročelnik prve knjige profesor je Goran Sunajko, a druge nitko drugi do li Milorad Pupovac. Kad netko Tripala označi stupom „demokracije“ i profinjenim duhom „razumijevanja i tolerancije“, sve postane jasno. To može profesor Sunajko, prvi u spisu do zadnjega, Ive Banca. To može na Filozofskom fakultetu, jer „tu je orjuni koncentracija“. Posumnjao sam da je stvarno istina da je „Nečastivi“ odavno „dekan filozofije“. Da nije, znajući korijen profesora Sunajka, zar bi Sunajko ikada bio tu gdje jest, i radio to što radi? Čiji je Sunajko, i koje su ga profesorske „reference“ dovele tu gdje jest? Imajte strpljenja, sve će se reći. Svi takvi ipak zaslužuju biti odlikovani „Ordenom Svetozara Rittiga“.

Kad netko generala Borojevića proglasi Srbinom, sve postane jasno. To može na Filozofskom fakultetu, pod istom „koncentracijom“, švercer kopirnih uređaja, profesor Pupavac, Pupovac kako on sebe zove. Ako je moguće na fakultetu prošvercati „kopirer“, moguće je hrvatske pravoslavce prošvercati u Srbe. To je Smodlakina škola, uvijek nova, jer orjuna ne umire. Pa i svi ovi zaslužuju onaj isti „Orden Svetozara Rittiga“.

Oba ova pladnja ipak gledam oprezom pametnih seljaka. Oni pokatkad vide da su „bubrezi“ na pladnju nešto sasvim drugo. Jadan ti si, i čiji si, takav kakav si, rekli bi prodavačima. Što drugo rade kukavelji i kukavci? Sve o njima kazuje „njihovo djelo“. Pupovac naviješta proljetne pupove, a Pupavac vječno kukanje. Neka svatko prosudi što to želi njegova knjiga: kukanje ili pupanje?

Meni se ponovno spomenuti izvorišta „čudnog laveža“. Filozofski fakultet kao da je šuma čudnih „kurjaka“. Ponovno se sjetim da su vukovi ipak ponosne zvijeri, onoga duha slavne Mažuranićke, gdje vuk odbija za korito prihvatiti pasji lanac, i stalnoga gospodara. Kurjake ću stoga ostaviti negdje preko granice , u tuđem svijetu, našim se vukovima ispričati što njihovo zavijanje uspoređujem s lavežom vječne orjune. Bolje je stoga govoriti o „psima, psićima, kujicama, pudlicama, kujetinama. Od njih se može napraviti „Gospodskog Kastora“. Od Mažuranićkinoga vuka baš ni kada. Meni se ponovno spomenuti laveža Filozofskog fakulteta, stare orjune u novom udbaškom ruhu, jer orjuna laje, posvud je se čuje. Danas, ovdje, sada. A kad joj postaviš „pravo pitanje“ jednostavno kaže: ne čujem dobro. Meni je ipak ponavljati, dok orjuna ne pročuje.

Nije tomu davno, o obračunu jedne Knjige i jednog autora, s drugom Knjigom jako puno autora, javno sam pitao, jer to gdje postavljam pitanja brzinom munje čuje cijeli svijet: zastarijeva li ratni zločin? Ne zastarijeva: tako pišu svi „zakoni“ suvremenog svijeta. Po tom pravilu Šime Vizental potrošio je cijeli svoj život kao pravi lovac na ratne zločince. I neka je. Zašto bi ikada i koji zločinac ostao nekažnjen za svoja zločinstva?

Po istom pravilu, osnovao sam vlastiti sud i pošao u lov na ratne zločince. Pored svih drugih, nižega reda, našao sam ratnog zločinca prvoga reda: Josipa Broza zvanog Tito. Izveo sam ga pred sud, a za svjedoke sam imao sedamdesetak hrvatskih intelektualaca, onih bez navodnika. Mjesto suđenja nije bila neka skrovita provincijska “rupa”. Bio je to zagrebački Gornji grad, i nekadašnja “rezidencija” “neslučajnog” hrvatskog Predsjednika. Roman “Operacija Gaon”, tu večer predstavljen Zagrebu, bio je “javni tužitelj” Brozu i svim njegovim zločinačkim “trabantima”. Osuda je pala, a porota “zbunjena i zatečena”. Nisam siguran da sam tom osudom baš ražalostio slavnoga profesora Filozofskog fakulteta dr. Stjepana Babića, namjerno ga spominjući, jer mi baš ovdje treba.

Nekoga ipak jesam. Siguran sam da sam neke nazočne suđenju teško rastužio. Znam dobro komu su se požalili i žalili. Posebno sam razočarao „branitelja“ osuđenog ratnog zločinca, a i svu njegovu „svitu“. Branitelj je unaprijed znao kakva će biti osuda, pa se nije udostojao doći i saslušati sudsku presudu. Nisam više siguran kako se ono zvao, a nisam siguran je li još među živima. Znam da je bio prvo grlo nedrage mu Države. Ne znam pravo je li mu ime Stjepan, ili Stevan. Morao bih to pitati Đavlijega Poštara, on to sigurno zna. Nisam više siguran je li Ujdurović, ili je Mesić. Po uzoru na svoga branjenika, ni njemu ne znaš kako se zove, tko je, a ni odakle je. Po izrečenoj osudi reče jednom, a nikad više: „ovih dana Jedan osudi Broza po žurnom postupku“. To „Jedan“ moje je ime. On nije mogao razumjeti, ne razumije, a nikada i ne će razumjeti: ratni zločin ne zastarijeva, Broz je ratni zločinac prvoga reda. Po uzoru na „Wiesentalov sud“, i moj sud je pravovaljan, a nije moja krivnja što ga prije mene nije sudilo stotine drugih sudova. Kad nije nitko, ja sam. Titov branitelj, točno kao i njegov branjenik, može biti svašta, a ja sam u jedno siguran: stari, provjereni orjunaš, nadimkom udbaš. Kad to čovjek zna, što mu treba više?

Orjuna je ovih dana započela „beatifikaciju“ orjunaškog svetitelja“ Ante Tripala zvanog Miko. Budući da je „beatifikacija“ sudski proces, isti onaj kojim je moj sud oduzeo svetačku aureolu „svetome Brozu“, orjuna je za „branitelja“ uzela „Knjigu o Tripalu. Mene je dopala čast da ponovno budem „diabolus rot“ u ovom postupku, a pokušavam biti i „javni tužitelj“. Zadatak mi je, nasuprot orjunaškim svetačkim namjerama, pokazati da je Tripalo puno više proklet. Orjuni sam ovo pokušao već predočiti, ali orjuna kao da ništa nije razumjela, ništa ne razumije, a nikada ništa ne će ni razumjeti. Nije me zvala, ali ja sam došao sam. Ponovno pitam orjunu: kad znate da je Tripalo Brozov šegrt u mnogim zlima svoga vremena, a znate da ratni zločin ne zastarijeva, jeste li vi dio udruženog zločinačkog pothvata, ratnoga zločinca praveći svecem? Svi ste mi već poznati, i sve vas znam. Novost je što se orjuni, takvoj kakva jest, na sastanku za koji ne znam gdje je bio, pridružilo prvo „državno grlo slučajne države“. Sinjski orjunac tako se pridružio ženskici orjuni. Ne bi trebalo da izostane. Pa čiji je, da izostane? On vam je pečat na listini.

Još jednom pitam: Ako ratni zločin ne zastarijeva, znajući prošlost Ante Tripala, zašto ga nagonite u svece?

Ne čujemo dobro. To što govoriš mi nismo razumjeli. Mi to ne razumijemo. Mi to nikada ne ćemo razumjeti.

Telad ne razumije. Niste vi telad pred šarenim vratima. Vi ste orjuna, orjunci i orjunice. Sad ste ojačali čistim sinjskim orjuncem.

Ne čujemo dobro.

Moram glasnije ponavljati: Novost je što se vama orjunašima, takvim kakvi jeste, na sastanku za koji ne znam gdje je bio, pridružilo prvo „državno grlo slučajne države“. Sinjski orjunac tako se pridružio ženskici orjuni. Da je u pitanju orjutelac, mala bi od njega bila korist. On vas može i oploditi. Što vam je nejasno?

Ne čujemo dobro!

Brozova šegrta dižete u sveca. Ratni zločin ne zastarijeva. Zar vam to nije jasno?

Ne čujemo dobro!

Već sam natragao na orjunu, sve ime do imena, sami sve priznaju. Ne treba ih tražiti. Još jednom ću ih ponoviti, od grla do grla: Sunajko Goran, Ravlić Slaven, Mesić Stjepan, Jakovina Tvrtko, Roglić Branko, Šentija Josip, Vujić Antun, Smerdel Branko, Franičević Vojmir, Mikić Mihaela, Potočnjak Željko, Gotovac Viktor, Mačkić Velibor, Puljiz Vlado, Josipović Ivo, Dika Mihajlo, Kregar Josip, Roksandić Sunčana, Obradić Ivan, Jurić Vukašin Marijana, Đulabić Vedran, Pusić Vesna, Budak Neven, Čepo Dario, Radman Goran, Katunarić Vedran, Cvjetičanin Biserka, Maković Zvonko, Visković Velimir, Samardžija Višnja, Mladineo Vanja, Nemet Hrvoje, Flego Gvozden, Družić Ivo, Ilišin Vlasta, Gvozdenović Anja, Kovačić Marko, Marinović Ankica, Markešić Ivan, Pećarević Marko, Rajković Željka, Petričušić Antonija, Banac Ivo.

„Ođe nan je koncentracija“: jezik prljavštine. Gdje je „mjesto koncentracije“ , ne znam, ali sve ove orjunaše po djelu poznajem. Od prvoga Sunajka, do zadnjega Banca. Mogao bih zamoliti „nadinteligenciju“ da mi pobliže predstavi „djelo orjune“, ali baš to nitko od mene ne će doživjeti.

Trebao sam pitati „velikoga brata“ jake „inteligencije“, jer to stvarno ne znam, iako „javni tužitelj“, gdje je provjerena orjuna započela proces „kanonizacije“ znanog nam orjunaša Ante Mike Tripala. Zasigurno bi me izvijestio o tom tako važnom događaju. Malo iz odluke da „velikog brata“ baš nikada i ništa ne ću pitati, a malo iz vlastite lijenosti, lijen upisati „pitanje velikom bratu izuzetne inteligencije“, oslanjam se na ono „rekla – kazala“. Nisam čuo ni vijesti Đavlijega Poštara. Kažu mi da se, ne zna sigurno gdje i kada, možda U Sinju, a možda u Zagrebu, ponovno sastala orjuna. Zadaća joj je o stotoj obljetnici Tripalova rođenja, oslonjena na knjigu od osam stotina stranica, započeti proces „beatifikacije“, a zašto ne i „kanonizacije“. Moram priznati, ova orjuna ima strahovitu moć: natjerala me da svu tu „knjižurinu“ pročitam, gubeći važnije dužnosti, i žrtvujući san i snove.

Čini mi se da sve počinje od Filozofskog fakulteta. Dok sam bio jako mlad, misleći da je Filozofski fakultet doseg profesora Stjepana Babića, sanjao sam tamo se upisati, i dosegnuti mudrost izazovne filozofije. Kad god bih našao slobodnog vremena, slušao sam, iako prikriven i bezimen, upravo časnoga profesora Stjepana Babića. Naivan, nisam znao da je Nečastivi već dugo vremena upravitelj filozofije, i da je profesor Babić iznimka „svetosti među đavlima“. Gdje su Babići, ne znam, znam da je Goran Sunajko profesor Filozofskog fakulteta. Baš on, pročelnik orjune, vodi kauzu Tripalove beatifikacije. Tako svjedoči Knjiga, tako je Sunajko prvi. Razloga radi, ovdje će ostati zadnji.

Da nije časnoga fratra Fra Mihe Kotaraša, i zapisa njegova rata s moćnom orjunom, nikada ne bih mogao sagledati kakav to svijet preda mnom stoji. Na sam spomen: Smodlaka, Bartulović, Grizogono, Tripalo: Hvar, Opatija, Samobor: oprezan sam kao na navještaj kuge. Orjuna nam je darovala svijet izgubljene časti. Kao da je Anđelinovićev „mitraljez“ tu, a prolivena stara krv čeka novu, sve Anđelinoviće čineći Đavlinovićima. I nju, ženskicu među muškim orjuncima.

Svijet izgubljene časti započet ću poetično, od jedne ulice izgubljene časti. Tko ne zna kud ide, upravo ulazi u takvu ulicu: Čim si ušla u tu ulicu znala si da tu prolaze samo oni izgubljene časti. Ma kako da te zovu. I da ti je haljina skupocjena. I cipele od najizabranije zvjeradi. Poštenim si ljudima to, kakvom te vide. Baš te briga za poštene ljude. Neka je tebi haljine kurvanjske. I cipela. Tko misli što je na kraju takvih ulica? Čim si ušla u tu ulicu znao sam kako je tebi govoriti uzaludno. Točno onako kako je uzaludno govoriti ljudima izgubljene časti.

Moram u ulicu izgubljene časti, onu europsku, uvesti zadnjega „debele knjige“, razočaravajući mnoge što u Americi vide išta drugo, osim izgubljene časti. Banac Jale, Bog zna odakle. Džo Amerikanac. O jes. O no. Mlatimudan, kako su ga zvali od ranijega. Tako mi Raosa: teknik: hene, to jest kokoš. Pola varena. Pola pečena. Nerasječena. U povijest se razumije amerikanski: o no, kao magarac u kantar. Pax amerikana: najbolji je Hrvat mrtvi Hrvat. O jes, o jes. Kod nas Amerikanera. O jes, jes. U škude se bolje razumije. O no. Za jedan dolar bezvrijedna banica. O jes, jes. Amerikanski. Džo Amerikaner. Mlatimudan. Blago majci koja ga rodi. O jes, jes. O no. Džoa, Amerikanera, Mlatimudana. O jes. O no. O jes, jese jes!

Da nije bilo Amerikanaca, preslika znanog nam Jale Banca, nikada ne bismo imali priliku spustiti se do poda, ništa ne razumijući. Amerikancima su uvijek dvorske lude bile pročelnici mudrosti, pa smo i mi morali s dna slušati mudrost „dvorske lude“. Čudne riječi dvorske lude: resursi, čerge, i kokošari. Vi to ne razumijete. Vi to niste razumjeli. Vi to nikada ne ćete razumjeti. Resurs cigana, uhvaćena kako preskače žicu u Lukavici. Nekako sažalan, kao da se spašava od samo sebi znana. Sliči jednom što je znao izigravati dvorsku ludu sve dok mu nisu dodijelili ulogu dvorske lude. Mogu razumjeti što mu je Jožek. Ne mogu razumjeti što je tu Paola. Ona što je prijetila ugrizom za srce. Nije valjda podlegla pohoti biblijskih staraca? Koliko god htio nešto razumjeti, kao da ne ću nikada ništa razumjeti. Ni vi to ne razumijete. Vi to niste razumjeli. Vi to nikada ne ćete razumjeti.

Orjuna se ponosi svojim djelom od pamtivijeka. Ne čujem dobro: viče, da joj ne otkriju nečiste krvi. Pitam, a ona viče. Nečista krv, nečista, vrlo nečista. Od davnina, od početka, od Prosinačkih žrtava. A Prosinačke žrtve: žal za slobodom, u kutu trgu, svejedno kojem. Na jednom ili na drugom kraju snijeg, da pokrije crvenu mrlju i banova premirna konja. Osamnaest metaka za osamnaest neposlušnika, Njegovu veličanstvu Pasu. Crvena kuja protrči svednevice. Tu gdje su stari pasi razderali žrtve. Tu gdje se nije smjelo drugačije, u zabrani, nadlajavati istinu Kralja sviju pasa. Djedovi su samo preslici svojih unuka. Očevi nose zastave sinovima. Čemu se iščuđivati lavežu crvenih kuja? Da smiju otrgnuti uzicu sad bi zapišale mjesto zločinstva. Nečista krv. Zato su crvene kuje. I ona, kad maršira trgom soldata, gdje bi, da smiju samo, crvene kuje još jednom ponovile prošlost svojih predaka. Svijet orjune u njoj je svakako.

Svijet orjune i jest svijet kuja. Svakodnevan lavež, ugrizi, nemir. Čini se da su kuje uvijek krvi jako nečiste. Kuje: čudne zvjerke. Kao da su od vukova miraz naslijedile. Nikada ne znaš grizu li jer su bijesne, ili što ih nitko ne zaveže. Bez dozvole nadviruju se mačkama u korito. Neukusno prkose svakom prigovoru. Pare se s vlastitim sinovima. Čudne su i kad ih za uzicu drže najugledniji Europljani. Bogata papica. Skupa uzica. Laju i grizu čim gazda (Jure)trepne pogledom. Kuje ideale mijenjaju za korito. Čudne hrvatske kuje. Kujetine. Kujice. Fifice. Pudlice. Lajavice. Kao da i nisu hrvatske. Kao da su četničke. Kao da su europske. Kuje, čudne zvjerke. Samo zato što im tuđi pasi zapišavaju granice. Svejedno gdje su. Važno je da ima pasa. Važno je da ima korita. Kuje, čudne zvjerke. Svejedno, europske, hrvatske. Kujice. Kuje. Kujetine.

Dva lica jedne te iste „smodlakovine:, ovdje bi orjuna morala prijeći u svijet novoga imena. Ovdje staje Kralj, a dolazi Broz. Smodlaka je u starome orjunaškom zavjetu, još tamo 1922. godine priznao: uništili smo hrvatstvo, da postanemo Srbi. U novome Brozovu zavjetu, u Topuskom, ponovno on odlučuje: uništit ćemo Hrvatsku da imamo Jugoslaviju. To se i ostvarilo. Sada su stari orjunaši samo promijenili ime. Sada su udbaši, tajni čuvari i Aleksandra i Broza. Vičući da su „antifašisti“ Smodlakina duha, viču: mi smo bitange. Najbolje da su bitange. Bitange: Brozovi učenici granice prelaze uvijek čisti. Odijela iz vrhunskih četvrti. Uredna kravata. I nokti očišćeni od posljednjeg ubojstva. Bezgrješnost zloće. Kurvinska nevinost. Poklič: prijetnja i zatvor. Obitavaju u tuđim kućama. Žanju tuđe njive. Uvijek znaju odgovarati na pitanje. Koje li ih nevrijeme na Hrvatsku nanese? Zar opet neko novo stoljeće besplodnosti? Sve zbog bitangi. Bitange. Tange. Tamni zakutci svijeta. Raskotivi bolje od pirike. Tako traju hrvatske bitange. Bitange su uvijek uredne. Mudre. Znaju šutjeti kad treba. Znaju i kad će ugristi. Bitange uvijek prelaze hrvatske granice.

Je li „koncentrat“ Filozofskog fakulteta koncentrat bitangi? Možda nije, jer kako su me učili, bitangama su Hrvati prozvali pridošle strance, Nijemce ili Austrijance. Oni su, ne razumijući hrvatski jezik vječno ponavljali: „bitte“, a zatim „danke“. Hrvati su od toga napravili jednu riječ: prozvali su ih bitangama.

Je li uvreda nekomu reći da je bitanga? Je li uvreda prozvati bitangom profesora Filozofskog fakulteta, štetočinu, duhovnog štakora i provokatora? Ovih su dana upravo takvoga našli u „pekmezu“. Kojeg je roda i naroda ova bitanga? Hoće li se Filozofski fakultet osloboditi ove bitange? Ili će, po pravilu, da vrana vrani očiju ne kopa, sve ostati po starom. Bitanga bitangi ne nalazi mana. Orjuna orjuni očiju ne kopa. Sad slijedi ono s početka: tko je Goran Sunajko?

Goran Sunajko, profesor Filozofskog fakulteta, lijeno mi se propitkivati čemu je vičan, moj je „susjed“. Potječe iz Polače, susjednog sela mome rodnom Kijevu. Tu mu se rodio otac, pop Jovan Sunajko. Ako Polaču ostavimo u sredini, sa sjeverne strane prvi mu je susjed raspop Momčilo Đujić, a s južne strane nekadašnji ministar Antun Vujić. Gdje se rodio Goran, nije mi važno, a gdje se rodio Vujić, ni to me ne zanima. Oni su se našli zajedno, u knjizi „osamsto stranica“, a veže ih znana orjuna. Orjuni nije važno tko je „đendarski“ potomak, a tko popov potomak: važno je da su duhom čisti orjunaši. Djelo ih njihovo predstavlja.

Pop Jovan Sunajko znan mi je „glavom i bradom“. Nekoliko godina susretao sam ga na drniškim ulicama. On je meni bio jako poznat, a ja njemu nisam imao po čemu biti poznat. Da je njega netko pitao tko sam, ne bi znao reći niti riječi, a ja sam o njemu znao toliko puno. da ni ovoga trena ne znam odakle bih počeo. Jer o popu Sunajku mogu govoriti na ozbljan, a još uvjerljivije na smiješan način.

Još davne 1922. godine u selu Kosovu velikosrbin Kosta Pećanac osnivao je četnički pokret. Na osnivačkoj skupštini došlo je do uzbune. Nazočni episkop, vidjevši u svojoj crkvi nazočnoga nastranjaka Đujića, a to je bio razlog da ga je episkop „raspopio“, pobunio se Đujićevoj zakletvi i boravku u svojoj crkvi. Đujića je Pećanac ostavio u četničkom pokretu, pod zakletvom, a episkop se povukao. Svi su ga popovi slijedili, samo je pop Jovan Sunajko ostao na strani raspopa Đujića.

Za vrijeme Đujićeva krvavog pohoda od Kosova, preko Dugopolja, do Doca, Gata, Kozice, Zavojana, kao talijanska „plaćenička milicija“, ostavila je za sobom masu mrtvih Hrvata. Sunajko je bio prvi suradnik prijatelja Đujića.

Imao sam priliku slušati „uspomenu“ partizanskog ilegalca, komu je djelo popa Sunajka bilo dobro znano. Najavio se svome zapovjedniku i rekao mu tko je Sunajko. Doživio je šok od koga se nikada više nije oporavio. Zapovjednik mu je zaprijetio, usudi li se ikada više ikomu reći nešto protiv Sunajka, on će ga strijeljati. Najurio ga je van, govoreći da žuri, jer ne bude li brzo nestao, još ga može strijeljati. Čovjek se odrekao svoje partizanštine, a meni je sve to rekao da se upamti: jesu li četnici prikriveni partizani, ili su partizani prikriveni četnici? Sunajko je, čini se mogao biti oboje. Pa i raspop Đujić u Dinaru se požurio s komunističkom zvijezdom na šubari.

Sunajko je imao veoma važnu ulogu u upornom pokušaju da se u drevnoj Dioklicijanovoj palači sagradi Srpska pravoslavna crkva. Kupovali su objekt po objekt, tražili sve moguće utjecaje i mogućnosti, ali nisu uspjeli. Tako Sunajko i njegova družina nisu uspjeli Crnogorca Dioklecijana u njegovoj vlastitoj palači gradeći srpsku crkvu, u toj istoj crkvi pretvoriti u Srbina.

Sjetim se jednoga čudnog odgovora veoma odgovorne osobe iz doba komunističke diktature. A ta me osoba jako začudila. Rekla mi je da fratri Gospe od Zdravlja u Splitu dvadeset godina nisu uspjeli dobiti dozvolu za obnovu samostana, jer da su je dali fratrima, morali bi je dati i Sunajku. Nisu je željeli dati Sunajku, pa su fratri bili „kolateralna žrtva“. Na pitanje kako razumjeti Bajinu prijetnju da će porušiti samostan i na mjestu napraviti cestu opet sam dobio neobičan odgovor: Baja samo puno govori, a ima jačih koji ne govore. Da mi je sadašnja glava, mogao sam shvatiti da je komunizmu odzvonilo. Ljudi su im počeli misliti, a oni koji misle, domisle dobro. Nisam to tada razumio kao početak kraja orjune i udbe. Pogriješio sam. Orjuna i udba ne mogu umrijeti. Najbolji dokaz tomu upravo mi potvrđuje uporna orjunaška „kanonizacija“, ne bojeći se reći ni danas: ođe nan je koncentracija.

Za vrijeme velike tragedije, kad se u nabujalu drničku Čikolu strovalio kamion prepun radnika, Sunajka su proglasili „herojem godine“. Nekadašnji načelnik Adžija nije ga volio, znajući za njegovu prošlost, nije mu nikada ništa više vjerovao. Napisao je da je Sunajkovo junaštvo obična laž, jer da osim što je donio ljestve za silazak do nastradalih, ni prstom nije mrdnuo.

Sunajko je, kad sam ga susretao u Drnišu, slovio kao veliki zagovaratelj „bratstva i jedinstva“. Bio je i veliki „ekumenist“. Drniškom katoličkom župniku, na žalbu kako ga bole sve kosti, preporučio je lijek: „mlade kožice“. U to je vrijeme i umro. Drniški su cinici odmah dodali: na sprovodu su mu bili svi mogući četnici, uza sve njegove „mlade kožice“.

Da popišem sve cinične priče, o Sunajku ispričane, još bi trebalo puno teksta. A sad je dosta o Sunajku, onomu od Kosova i Pećanca, do grobnice, negdje u Kninu. Preostaje Filozofski fakultet i Goran Sunajko. Sunajko, stari ili noviji postaje hrvatsko svakodnevlje. Tako i meni Sunajko postaje svakodnevan.

Ako kruška pada uvijek pod stablo, a na glogu ne rastu ni grožđe, ni smokve, kako mogu drugačije pomisliti nego jasno i glasno: kakav otac, takav sin. Što mogu očekivati od Filozofskog fakulteta? Ništa, jedno veliko Ništa. Na zaključak me navodi popis orjunaša, a na čelu im Goran Sunajko. Blago Miki Tripalu. Za njega se, kad ga proglase svecem, ima moliti sva ova razvikana orjuna. Meni ipak ostaje sasvim nejasno: tko ovakvim „filozofima“ daje ovakve prilike? Orjuna, naravno. Što treba i pitati?

ANTE ČAVKA

 NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne I i Kolumne II!

Potkategorije

Brojač posjeta

0567170
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
225
137
1076
525272
3021
3743
567170

Vaša IP adresa je: 216.73.216.109
Server Time: 2026-11-20 21:41:38