Slovo suprotiva zloduhu

Detalji

Kategorija: Naslovnica

Objavljeno Četvrtak, 21 Ožujak 2019 19:03

Napisao/la Super User

Hitovi: 5033

PRIČA O ORLU I VRANAMA KOKOŠJE NARAVI

Orlovi su neobične ptice. Visoko lete, a na zemlju se spuštaju samo kad moraju. A i kad se spuste biraju litice samo sebi dostupne. Orlovi ne služe ni komu, orlovi nemaju gospodara. Vrane su grlate ptice. Jake su kad ih je puno, i malo su kad zadovoljne. Pa kad se sukobe s orlovima, dirajući se u orlovštinu, uvijek izgube. Jer „pametan“ ostavi zapis u pitanju: kad je vrana orla nadjačala?

Sokolovi su ptice „spretne i jake“, ali sokolovima gospodar upravlja. Ponekad su na gospodarevu ramenu, ponekad na uzici, ali teško ih je naći slobodne. Orlovi i sokolovi nisu isto. Sokolovi se uklanjaju od orlova. Sokolovi bez zamke i prijevare ne mogu nadjačati orla.

Kokoši su bivše ptice. Ograđene u dvorišta, kljucaju smetlišta, a nikada ni kamo ne uzlijeću. Kokotu koji ih predvodi svejedno je gdje je. Važno je da je na smetlištu, i da je oko njega puno kokošiju. Kokoši i vrane, sokol na uzdi: svijet prizemnosti. Orlovi nisu dio prizemlja. Dok sam kao dječak hodao sinjskim ulicama nisam spoznavao zašto govore o „Orlani“ koje nema, a malo tko govori o „Sokolani“ koje ima. Nisam znao da su Orlanu srušili do temelja, a Sokolanu čuvali kao kap vode na dlanu. Nisam znao razliku između orla i sokola. Sad kad sam ostario vrijeme mi je iscrtalo razliku.

A preda mnom je upravo bitka dvaju svjetova. Preda mnom dvije knjige, a kao da ih nije slučajnost do mene donijela. Prva, o ponosnome Orlu jednoga vremena, u borbi s vranama, sokolovima i kokošima. Druga o vranama, sokolovima i kokošima, graktavim i prizemnim, čak i onda kad im je vika do orlovskog neba. Preda mnom je povijesna bitka dvaju ljudskih svjetova, sada ponovljena među dvjema knjigama.

Jedan je priređivač prve knjige, a priređuje lik i djelo fra Mihe Kotaraša, fratra, genija svoga vremena, kulturnog radnika, pravaša, Hrvata prve vrste, katolika prve vrste, junaka prve vrste, nedostižnog graditelja, čovjeka duhovnosti i duševnosti, gotovo neponovljivoga Božjeg čovjeka. Stota je godišnjica njegove smrti. Umiješao sam se u bitku, na strani sam orla, pa i ovo pišem protiv zaborava. Orao leti, knjiga ga pokazuje, neka je malo onih koji ga uopće vide. Za inat, ako je priređivač ove knjige orao, tu ću titulu i sebi odrediti: kao orlovi letimo za orlom.

Mnogo je priređivača druge knjige, a svim silama nastoje „svecima“ pridružiti izdanke svoga mraka. Na uzicama svoga „gazde“, pokušavaju biti sokolovi, kriješte poput vrana, a zapravo su obične prizemne kokoši, nedostojne bitke s orlovima. Kriješte na osam stotina stranica knjige o „liku i djelu“ Ante Mike Tripala, takozvanog hrvatskog rodoljuba, takozvanog velikog Hrvata, takozvanog humaniste, toliko velikog da na svoja orjunaška prsa vješaju bižuteriju njegova lika. U svoje vrijeme, upravo razvikani „demokrati“ bogataških i orjunaških obitelji Tripalo i Grizogono, bili su osnovni neprijatelji fra Mihe Kotaraša. Fra Miho im je znao stati u kraj. Ni „vječnom laži“ o teškome „klerikalcu“, izdajniku „Kralja i otadžbine“, a ni batinama kojim su ga „častili“ puno puta, i na sve načine, nisu slomili „cetinskoga orla“. Demokrate svoga vremena, upravo pravaškim naukom o hrvatstvu i ljudstvu, stjeravao je u kut. Zvao ih je „demonkratima“, đavlijim ljudima, a imenom „fašisti“ prozvao ih je po svim njihovim „demokratskim batinama“, viđenim od Musolinijevih „ballila“. Ante Miko Tripalo izdanak je upravo takve demonkracije, takvih nečasnih predaka i „sotonski čovjek“ komu nova orjuna pokušava usadiditi anđeoska krila. Upravo to rade ovom knjigom osvjedočeni orjunaši, kokoši obučene u sokolove, a krještavije od svih vrana. Ne će proći. Ova će priča puno toga napraviti. Na pitanje gdje je orjuna, jasan odgovor: tu je u knjizi sokolova, vrana i kokošiju? Pa tko je Ante Miko Tripalo? Ništa posebno, izdanak svoga roda: zavezani sokol, krještava vrana, obična povijesna kokoš. Eto, to kažem, eto to pišem. Ne znam jedino trebam li ovo ozbiljno razmatrati, ili se trebam kokošima narugati?

Po uzoru na „dualističku vjeru“ preda mnom se tuku dvije knjige. Vruće ljeto, a mene nešto unutrašnje sili stati i promatrati tu tuču. Kako su se nekoć tukli „sve dane svoje godine“ dobri Bog Svetovidac i zli bog Divac, tako se na „brijegu povijesti“ tuku dvije knjige. Na punih šest stotina stranica prva knjiga donosi djelo neobičnog genija hrvatske prošlosti, pravaša fra Mihe Kotaraša. Čovjeku stane pamet kad sagleda što je taj naoko obični fratar za sobom ostavio, isto tako, što je sve u svome životu pretrpio.

„Ne pišite knjige od šest stotina stranica, to nitko ne će čitati“: rekoše meštri svjetskih „protokola“. „Priređivač“ knjige nije poslušao savjet „velikih meštara“: stvorio je knjigu od šest stotina stranica. Nisu u pravu: ja sam je već pročitao. I ponovno ću je čitati. Razlog novog čitanja: divljenje geniju i nedostižnom stvaratelju, uz dostatan prezir njegovim progoniteljima.

Na malo manje od osamsto stranica druga knjiga pripada svijetu zlog boga: onoga što je prizeman, a bavi se poništavanjem svega dobroga. Legija priređivača druge knjige ponovno nije poslušala svoga vlastitog „meštra“. Stvorili su knjigu o Anti Tripalu zvanome Miko, navodnom „hrvatskom rodoljubu, profinjenom čovjeku i nebeskome idalisti“. Da nije istinske stvarnosti, i druge strane medaljona zvanog Tripalo, knjiga bi bila uvod u „kanonizaciju“.

Ne znate vi tko je Broz, tvrdila je Jovanka, kad je od njezine kuhače Broz trčao u krilo „kosa“. Ne znate vi tko je Tripalo, a ne znate ni tko su svi Tripali, reći ću. Sve vam piše u prvoj knjizi. A što ne piše, sam ću dodati. Ne znam hoće li itko ovu drugu knjigu pročitati. Preda mnom je, pročitao sam je i još ću jednom. Orjuna je napisala drugu, a napisana je samo zbog toga da zaniječe istinu one prve. Tko je lik prve knjige? Tko je fra Miho Kotaraš? Nitko za njega nije čuo. Orjuna se pobrinula da se ne čuje. A orjuna se brine da se drugo čuje. Tko je orjuna? Što je orjuna?

Sve ovo pišem dok preda mnom stoje dvije „ogromne knjige“. Jedna je knjiga zbir dokumenata o „cetinskom orlu“ i njegovu vremenu. Druga je knjiga o kriještavim vranama, razvikanim sokolovima i svoj sili orjunaških kokošiju, bez obzira što ističu jedno ime.

Mučio sam se pitanjem može li orjuna umrijeti? Ova knjiga potvrđuje to da orjuna i te kako živi. Pisci ove knjige rješavaju zagonetku. Kad prepišem ime po ime ove knjige, evo orjune. Ne treba je tražiti, ona se sama pokazuje. Strpljenja imajte, redom ću ih navesti. Već sada je jasno: preslici loših predaka još uvijek su bučna orjuna. Evo joj djela na životu fra Mihe Kotaraša.

Jednoga povijesnog dana fratar fra Miho Kotaraš zaputio se

parnjačom iz Sinja prema Zagrebu. U Sinju, gdje je pronašao mjesto u Reri, uskotračnoj željeznici, nešto kasnije operiranoj u Ćiru, nitko ga se nije usudio „dirnuti“, jer u to vrijeme najmanje tri stotine sinjskih „Glavičana“ moglo je stati u obranu ovakvome fratru: a onda, komu opanci, komu obojci. „Sinjska elita“ nazivala ih je neprosvijetljenim seljačinama, ali, za svaki slučaj, na sam spomen Glavičana, veliki demonkrati zvani demokrati, ukorijenjeni u posjedničke obitelji dugotrajnih Tripala i Grizogona, bježali su glavom bez obzira. Razvikana ORJUNA nije u Sinju mogla udariti na fratra, sinjskoga gvardijana, bojeći se „seljačina iz Glavica“. Mogla je u Kninu. U suradnji s kninskom orjunom dočekala je fra Mihin vlak, zaustavila ga, pretukla fra Mihu Kotaraša, i doslovno rekla: vraćaj se nazad, ako kreneš za Zagreb, u Gračacu bit ćeš mrtav. Razbijene glave i krvav, fra Miho je morao nazad: istom parnjačom prema Splitu, a onda uz Klis, prema Sinju. Orjuna je u Sinj stigla puno ranije. Preko Krčića, Napoleonovom cestom, u bogataškim „fordovima“ iščekivala je povratak „sinjskog orla“. Uz đavolski osmijeh, jer Orjuna i Sotona odavno oru u suvezu.

Tek nekoliko godina kasnije sinjske Glavice prestale su biti „leglo klerikalizma“, a postale „mala, crvena Moskva“. Orjuna je počela vježbati razbijanje glava na glavi fra Mihe Kotaraša. Desetljeće dugo, svaki se dan tukla „protiv fra Mihe“. Nova orjuna, pod upravom Boška Šiljegovića, sve te fra Mihine „branitelje“ poslala je na prvu liniju. Ne zna se je li i jedan od tih mladića preživio. Ovomu se isčuđivala i „njemačka vojska“ kojoj je dodijalo na „polačkoj uzvisini“ takvo ubijanje. Još od tada nema više „crnih“ Glavica. Ostale su samo „crvene“. I orjuna u njima.

Pogriješio sam što mi je do predzadnje godine fra Miho Kotaraš bio tek nepoznato fratarsko ime, nekoć tek fratar iz mojih književnih snova. Zapravo, fra Miho Kotaraš genij je svoga vremena, a, sram me bilo, što sam to tek sada spoznao. Nemam pravo ni komu zamjeriti ako ne zna ništa o fra Mihi, a puno je onih koji „pojma nemaju“. Koga ORJUNA zataji, zatajen ostaje.

Pogriješio sam što sam ikada dobro pomislio o Miki Tripalu i svoj njegovoj lozi. Sjećam se grijeha mladosti, kad sam zajedno sa seoskim „proljećarima“ vikao: Savka – Tripalo. Najveći grijeh moje mladosti jest u tomu što sam ga „slavio“ kao Hrvata i Čovjeka. Nit je kad bio Hrvat, nit je kad bio Čovjek. Nikada mi se grijeh mladosti ne će ponoviti. To što mnoštvo ljudi još uvijek vjeruje Tripalovu „proljeću“, hrvatstvu i ljudstvu, ništa čudno. Koga orjuna uzdigne, teško će u zaborav. Orjuna svojih nikada ne zaboravlja. Zar to upravo ne potvrđuje knjiga „broj dva“?

Ne znam kako je svoje batinaše zvao Lenjin, a ni Staljin. Musolini je svoje zvao „balilama“, Hitler je svoje zvao „jugendima“. Krvavi Aleksa svoje je prozvao „orjunom“. Brozovi batinaši, oni što su mlatili Antuna Šoljana zbog obojanih cipela, nisu imali jedno ime. Šoljan je imao sreće. Da su ga našli u crnim cipelama, teško da ga glasoviti Ranogajec na bi poslao u „trinaesti bataljon“. Najbolje ih je nazvati „novom orjunom“. Ante Miko Tripalo bio im je „gazdom“. Fra Miho Kotaraš nije mogao njegove batinaše nikako zvati jer je umro puno ranije. Zato je orjunu svoga vremena zvao fašistima. Fra Miho Kotaraš bio je Starčevićanac, čisti pravaš, rodoljub, odlučan i život dati za hrvatski ideal. Ništa čudno da je družinu Tripala i Grizogona prepoznao po njihovu zločinstvu: fašisti, čisti fašisti. Demonkrati, čisti demonkrati. Ovo mu ni mrtvome nisu oprostili. Sreća da je umro puno ranije. Da je zakasnio umrijeti bio bi „teški ustaša“. Bio bi stvarno čudan ustaša: kao čisti pravaš svoga vremena naziva demokrate demonkratima i fašistima. Čudan neki ustaša.

Ima puno onih što ne mogu orjunu otkriti u njezinu punom nazivu. Reći ću ga: ORJUNA: Organizacija jugoslavenskih nacionalista. Stara ili nova, svejedno uvijek jednaka. Filozofija „kurbinih sinova“: doseg mudrosti na razini bikova. Gazda ti dade travice, i vodice, a trčiš za mirisom kravice. A služiš onomu tko ti dade korito i bukaru. A sve si osim ono što jesi. Nitko ne može biti od tebe veći „kurbin sin“.

Dosad sam bio posve ozbiljan, a zašto bih svojim neprijateljima govorio ozbiljno. Vrijeme je za ruganje, kazalište apsurda, smiješne igre riječima, i performanse, čak i onda kad je sve ozbiljno, i ozbiljnije ne može ni biti. Jedna profinjena „gospođa“ zaprijetila je da će me tužiti Nadbiskupu. A baš ranijih godina u ovo vrijeme, jedan četnik je uskliknuo: „Gledaj ti što „ naš otac“ govori!“ Koliko mi je poznato četnik se zaputio u „zonu bez signala“, profinjenu „gospođu“ pitao sam hoće li me tužiti Zagrebačkome ili Riječkome?

Draga orjuno, govorit ću što me volja! Umjetnička sloboda sve dozvoljava, tako mi ministarstva kulture. Zašto orjuni ostaviti važno dostojanstvo? Zašto je ne provući blatom komu spada? I nečisti kojom smrdi? Od postanka, do danas, do sada? Zašto uopće biti „fin s neprijateljima“? Pa i ne ću. Zašto bih?

Sjetim se jednoga davno ocvalog „orjunaša“. Njegovo me uvjerenje kako je on „teletina“ do danas zbunjuje. Zašto se zvao teletinom kad je imao sve uvjete, ne da bude junetina, nego i da bude govedina, na kraju, po starome, da bude pusta „volovina“? Ne bih se njega uopće spominjao, jer već je odavno prohodao put u „svijet bez signala“, preduhitrujući orjunašicu Bedrenu Mudan, da se ne pitam, na temelju stvarnosti, može li orjuna uopće ostarjeti? Može li orjuna uopće umrijeti? Da ne budem nepravedan, uz ime Bedrene Mudan spomenut ću i njega: slavnog „mlatimudana“ Piću Kenjanovića. Otkriva mi se istina, gola golcata: umiru orjunaši, ali ne umire orjuna. Svjestan toga, gubim vrijeme prateći joj „krakove“. Pa ako se hobotnica nazove nadimkom Slobodanke Bljaković, ona uvijek osvjetla svoje ime: orjuna ostaje uvijek mlada: onda kad je teletina, kad je junetina, kao i onda kad je crna govedina.

O mrtvima samo dobro: a zašto? Nisam poludio zanijekati tuđe zlo samo stoga što je netko umro. Pusti ih u miru, više ništa ne mogu, pa da i hoće. Neka mi zamjeri tko hoće, ali o mrtvim zlobnicima ne treba šutjeti. Uostalom, sve su ovo bezbošci: pa kad je netko mrtav, ne može biti u miru. Mir pripada pokojnima. Ovo nisu pokojni. Ovo su zauvijek mrtvi. Ne može ih istina uznemiriti. Njih nema, oni su mrtvi. De mortibus nihil nisi bene: meni ne zapovijedaju ni stari Rimljani, a kamo li da mi zapovijeda orjuna. O ovakvim mrtvima sve najgore!

Ima li savešenijeg jezika od hrvatskog jezika? Tko može ovako lijepo dočarati orjunu u njezinoj biti, samo promjenom jednoga slova? Hvala Hrvatskom jeziku. Ono što ne mogu postići doktorati u portretu pojedinca, napravi jedno slovo. Ima li savršenijeg opisa: Pićo Kenjanović, i Bedrena Mudan. Njih dvoje, ali ne brinite, slijede i drugi. Orjuna, nikad jasnija, neumrla, uvijek mlada. A ne spominjem se orjune uzalud. Ima razloga za ovo kad ostavim sunčano ljeto i uranjam u gust i nesnosan povijesni mrak. Ima razloga kad daleko od „Fora i plićaka“ plitkih Nakazića, zaranjam do hobotnice zvane orjuna, tu blizu, gotovo uvijek mlada, gotovo uvijek na tuđim pragovima. Tako mi svetiteljice „jugoslavenskog jezika“, Kaše Molanović, slavne kćeri svetoga „svećenika“, razvedrenog šarenilom zadarskih Oblaka, zaostalom u arhivu, u borbi s „knjiškim moljcima“. Po kćerinu „jugoslavenskom“ jeziku prozvali bi ga „raspopom“. Bože mi oprosti, bolje bi bilo da je rodio klupko pređe. Mogao je isplesti čarape. Ovako će mu do groba, poput Trajanova vjetra, dopirati riječi: što ću, takva sam, takvu me mater napravi.

Jedno me zbunjuje kad govorim i mislim o orjuni. Je li orjuna muško ili žensko? Lako je to bilo prije, ali je danas grozno: jesu li ovo orjune broj jedan, broj dva, ili je britva za posebne namjene, kupljena po „jeftiniju“ na tržnici Kužne Moreje, napravila nisku „ni baba ni djedova“. Neka mi čist jezik pomogne čistim okom zgledati orjunu. Muškarac, žena, muško žensko? Hvala hrvatskom jeziku kad mi se dozvoli ovako igrati.

Lako je orjunu izreći s muške strane. Orjunac, orjubik, orjuvol, orjutelac. Kako to izreći s one ženske strane: orjunica, orjutelica, orjukravica, orjukravetina? Kako su vremena potpuno posuvremenila jezik i nazive, najbolje je primijeniti suvremene nazive: orjuna broj jedan, i orjuna broj dva.

Ako shvatimo orjunu broj jedan kao nekoć naziv za muško, odmah to moramo preskočiti. Naziv ne može biti savršeniji: orjunac, orjutelac, orjubik, orjuvol. Čim nešto visi, sve se odmah znade.

Orjuna broj dva puno je zamršenija, ako se to pogleda s nekadašnje ženske strane. To je vrsta, pored one nekadašnje vrste, koliko se medicinu može razumjeti, kojoj su oštri medicinski noževi uklanjali oznake orjuna broja jedan, kako bi se dobilo orjunu broj dva.

Za razliku od orjune broj jedan, gdje je sve od sebe jasno, te ne trebaju dodatne mjere, kod orjune broj dva mora se puno toga mjeriti.

Orjutelica je vrsta orjune broj dva iz koje se može izvući neka mala, svilena „zastavica“. Za nešto većega nema dovoljno prostora. Orjunica ima dovoljno prostora, ali još to nije ono savršenstvo. Orjukrava već je odradrila svoje, te se iz nje može izvući i najveća orjunaška zastava: ona skrojena po mjeri Aleksandrovoj, ali i ona suvremenih četničkih boja. Orjukravetina je ona vrsta orjune broj dva, iz koje se mogu izvući zastave svih boja: četničke, brozovske, šarene na dugu, posebno one kraće od kravetine. Ova se vrsta, za razliku od mlađih, mjeri i po dužini jezika.

Tko je babica, tko je ovdje babica? Kad orjuna broj dva rađa svoje zastave, kakve „babice“ moraju nazočiti? Veliki meštar Bosne, inkarnacija kulturnjaka Oguljena, Kravničanka Oprlić, ili riječka nadčobanica Matija Ozanić? Svi zajedno, jer nisu laki takvi porodi.

Kažu mi da sam potpuno zaostao. Više ni kakve babice ne trebaju. Danas „umjetna inteligencija“ porađa orjunu broj dva. Baš dobro što sam zaostao. Da nisam zaostao možda bi me prije umjetne inteligencije pregazila „babica orjuna“.

Šteta, Oprlićka i Ozanićka ostat će bez posla. Sreća da još koja kuna postoji u Seroševoj kaci, jer Veroš je svoje istrošio, oštreći noževe za posebne namjene. Umjetna inteligencija već ga je odavno savjetovala da noževe pribavlja iz Kužne Moreje, tamo su noževi savršeni, i za razliku od europskih, puno „ciniji“. Savjetovala ga je da se ne osvrće na misli Kante Homića, eunuha Zlobodankina harema, ali on je po svome: istrošio zadnji dinar, a sada mu moraju reći da nema više ni „kune“. Spašava ga „kadija“ Bata Harlobić, savjetujući mu da se vine do Kine, tvrdeći da je kineski komunizam jako poseban, pa su stoga posebni i njihovi noževi. Bolji su samo u Kužnoj Moreji, ali tamo ga ipak nisu pustili, tvrdeći da se u raj teško ulazi.

U svakom slučaju bolji je od onoga Forskoga. Nije mu neposluh posve blesav: na otoku Foru, nekadašnjoj Smoljinoj „besplatnoj destinaciji“ ne mora se brinuti ni za „noževe“. Brčka se u plićaku odmah do slavnoga „glavnoga“ u „slučajnoj državi“. Ne brine, donesu mu jesti i piti, ne mora ništa platiti, ne mora se ni za što brinuti. Ima onaj tko brine, ima onaj tko plaća. Orjuna broj jedan i broj dva zajednički brinu da sve ostane po starome.

Ovako dobro nije na Foru bilo ni starome Smolji. Iako se ni tada nije potpuno doznalo je li Smoljo bio Smoljica, ili novim jezikom govoreći, bio orjuna broj jedan, ili orjuna broj dva. Ako se Kante Homić upusti u istragu, zajednički rješavajući tu zagonetku po uputi Pređe Bralića, zvanog „Smena osam“. prvi put ću pročitati to njegovo „napisano“, jer do sad mi to ni na pamet nije padalo. Kad to pročita, ako se istraga pokaže pravovjernom, sve ću to predati nadhistoriku Blekovini da to upiše u istinsku povijest, onu povijest čiste orjune.

Ako ste mislili ovo čitati bez napora, i za zabavu, e, to se ne će dogoditi. Idem na živce upravo čitaču: svaka je rečenica opterećenje. A da još dodam kako „čistu istinu“ nadhistoriku Blekovini žurnom poštom donosi, jašući konja Bežulovića, odvažni vitez Mrkobina? Sinjeni bi mu rekli: eno, Ćoso uzjašio na zeca, i zapeo u Ćosinu potoku. Nije žurbe ako su i zapeli. Nadhistorika Blekovinu mogu lako naći. U Agramu iskopava središnji trg, a ne zna se traži li postolarsku svjedodžbu akademika Žike Piljka, ili traga za pameću agramskog Komaševića, dugovratog komitara, višenožnog kopitara. Da ga u sredini podijelim, po američku, tek jednom crticom, što bi mi tek na to rekla dodatna „porodica“. Ako tko želi sam dodati crticu, sretno mu. Teško da će lako pronaći i jedno i drugo. Agramski nadpazar ponovno bi mogao postati Banova Jaruga. Prethodnici su već tragali i nisu našli ni svjedodžbe, ni pameti. Teško da će se to dogoditi tako skoro. Zato jahač Mrkobina i njegov konj Bežulović ne moraju žuriti. Žurba znade čistoga Mrkobinu pretvoriti u Grdobinu. Vitezovi su jeli grdobine, ali se tako nisu dali nazivati. Ipak, sloboda umetnosti svašta dopušta. Pa ako je Grdobina, ništa osobito. Grdobina se u Marmontovu puno jednostavnije postaje nego li u Ćuprijevu. Grdobine iz Ćuprijeva i jesu stvorili Marmontovo. Tamo je puno „kurbinih sinova“. Istina, tako mi orjune.

Nadhistorik Blekovina poručuje da Moreja nije tamo gdje mislim da jest, a da kompas, iako je savršen, nije pronašao ni kakvu kužnu odrednicu. Da išta zna taj nadhistorik Blekovina, znao bi da su još od Moreje Dubrovčani uveli „karantene“, a zbog Moreje čitavi krajevi nekadašnjih katolika postali pravi „pravoslavci“. Ovo je bilo vrijeme „sramotnoga mira“. Englezi su se dodvorili Turcima, a Mlečići krali velebitsku šumu. Točno kao da su pitali orjunu. Dubrovnik je rastvorio vrata prije Marmonta, a od toga vremena, Srbi su stekli pravo prenoćiti u „Zidinama“. Oni što su se trebali zvati Bojnovići postali su Vojnovići, a po toj preobrazbi, orjuna je pronašla među bezbošcima mnoštvo „srbokatolika“. Razlika između Kafkine preobrazbe jedna je jedina: Kafkina se preobrazba dogodila jednom, a orjunaška se ponavlja u vijeke vjekova.

Došlo je vrijeme ozbiljnosti. Najbolje je da nadhistorik Blekovina nastavi kopati agramske trgove, tragajući za izgubljenim akademskim svjedodžbama, a teško da će ikada naići na izgubljenu pamet agramskog pročelnika Komaševića. Takvoga ga majka napravi, a takvoga ga i „striček“ krsti. Mogu zamisliti kakvim bi jezikom na ovakve izrode nasrnuo slavni Hrvat, nepatvoreni pravaš, genijalni fra Miho Kotaraš, pravaš po Matoševu, i po Kranjčevićavu? Zasigurno, bolje od mene.

Moram se uozbiljiti, nastavim li ovako, rugalici nikad kraja. Vraćam se u vrijeme spomena obljetnice stote godišnjice rođenja Mike Tripala. Morao sam progutati gotovo osam stotina stranica knjige, naslovljene: „Miko Tripalo Povodom 100. godišnjice rođenja“. Knjigu naklađuje „Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo“, a kao urednik potpisuje se Goran Sunajko.

Tko nema iskustva s orjunom, lako bi se dao zavesti: ova knjiga uvod je u „kanonizaciju“ upravo orjunaškog „bosa“, jer Miko Tripalo i jest nepatvoreni „bos“ stare orjune, preimenovane u Brozove krvnike. Bez obzira teče li u njemu stara orjuna njegovih predaka, ili je nova orjuna Brozovih krvnika, svejedno je: da je bio išta drugo, zbog vlastitog ponašanje umro bi od stida.

Svaki postupak za ulazak u blaženstvo, pored svih hvalitelja ima i svoga kuditelja: „Diabolus rot“ima zadatak „zaviriti i gdje se ne smije“. Ovoga trena dragovoljno sam upravo to: Diabolus rot ovoga orjunaškog „svetitelja“. To što čitava „legija orjunaša“ vidi svetim u liku svoga „bossa“ Ante Tripala, zvanog Miko, sam ću stati na otkriću, onog prokletog u njemu i njegovu imenu. Možda „legija orjunaša“ ne zna sve, posvećujući životni put svoga „bossa“. Ovaj će ih napis na to podsjetiti. Sve što ste izostavili iz života Ante Tripala, jeste li to napravili iz toga što to ne znate, ili zbog onoga, što to ne želite znati? Podsjetit ću vas, u slučaju jednoga i drugoga. I ne pomislite da možete vječnim kriještanjem vrana i kokošiju, orla zbuniti. Orlove kokoši ne zbunjuju.

Još za Domovinskog rata srbočetnici su u jednom hrvatskom selu zapalili sve kuće, osim jedne u koju su se nastanili. Na bijeli zid, ne znam više kojom bojom, napisali su natpis: „Ođe nan je koncentracija“. Pokušao sam doznati imena tih spodoba u „koncentraciji“. Zakasnio sam, jer bilo je važnijega posla. Ovdje sam bolje sreće. Ova knjiga o Tripalu nije ništa drugo nego li dragocjen odgovor na pitanje gdje je orjuna? Na knjizi piše: Ovdje nam je koncentracija. Umjesto dugotrajnog kopanja po činjenicama, ne treba mi ništa drugo nego ih prepisati.

Ovoga puta ne ću promijeniti ni jednoga jedinog slova. Pa evo redom suvremene orjune: Sunajko Goran, Ravlić Slaven, Mesić Stjepan, Jakovina Tvrtko, Roglić Branko, Šentija Josip, Vujić Antun, Smerdel Branko, Franičević Vojmir, Mikić Mihaela, Potočnjak Željko, Gotovac Viktor, Mačkić Velibor, Puljiz Vlado, Josipović Ivo, Dika Mihajlo, Kregar Josip, Roksandić Sunčana, Obradić Ivan, Jurić Vukašin Marijana, Đulabić Vedran, Pusić Vesna, Budak Neven, Čepo Dario, Radman Goran, Katunarić Vedran, Cvjetičanin Biserka, Maković Zvonko, Visković Velimir, Samardžija Višnja, Mladineo Vanja, Nemet Hrvoje, Flego Gvozden, Družić Ivo, Ilišin Vlasta, Gvozdenović Anja, Kovačić Marko, Marinović Ankica, Markešić Ivan, Pećarević Marko, Rajković Željka, Petričušić Antonija, Banac Ivo. S kim si, takav si. Da je vremena, pa svakome od navedenih zaviriti u „rodno stablo“. Ovdje nema vremena, ali se možda nađe negdje drugdje.

U panegiriku svome „bossu“ Tripalu ipak su zaboravili ponešto važno u životnome slijedu Ante Mike Tripala: koja je uloga Ante Mike Tripala u „drniškoj i kninskoj klaonici“, nastaloj po komunističkome ulasku u te krajeve? Znajući za Tripalove „visoke udjele“ u upravo tim zbivanjima, više sam ga puta, još za života pitao: što zna o svim tim „zbivanjima“? Imao sam ga pravo to pitati, jer sam osobno iskopao dvije masovne grobnice, upravo nastale u Tripalovu vremenu. Nikada nije odgovorio, a da je želio, to bi i učinio.

Da je za moje „pitanje“ jako dobro znao, svjedoči čovjek koji mu je postavio neobično pitanje: što misliš o fratrima iz čije si gimnazije prispio u komuniste? Spomenuo je Duku, starog svoga poznanika. „Ne mislim na Duku, mislim na drugoga. Znate li, Gospodine Tripalo, što vas ovaj fratar pita?“ Nije ništa odgovorio.

Tripalo je „pobjegao“ U Kamešničku četu. Od nje nije bio daleko Vice Buljan, španjolac, španac rekli bi „jugoslaveni“, vičan diverzijama, a ni čitavi niz sinjskih orjunaša, nekoć starih aleksandrovaca, tog trena na razmeđu: Mihailovićevih ili Brozovih. Tripalo bi kao nadobudni komunistički „intelektualac“, baš okružen ljudstvom Buljanovih komunista, mogao znati kako je, i čijom „krivnjom“ strijeljan komunistički sekretar Rade Končar. Ima toga puno neotkrivenog, a dostajalo bi za puno doktorata. Svi ovi navedeni kao podloga „Tripakovoj svetosti“, mogli su izabrati zanimljivije „teme“, ne ostavljeti ih meni, krajnjem amateru.

U vrenemu o komu govorimo Tripalo je „ sekretar Okružnog komiteta kninskoga kotara, a istovremeno član Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske“. Je li se u ovoj njegovoj ulozi moglo dogoditi da netko nešto čini, a da Tripalo to ne naređuje, u najmanju ruku da to može ne znati?

Ima zanimljivo ime vezano uz Tripala. To je Gojko Polovina, visoki komunist Tripalova podneblja. Polovina se ukrcao na vlak koji je s kninskoga kolodvora odvozio drvarsku mladost poslije hodočašća sv. Ani u Kosovo. Ta je mladost pobijena upravo na postaji s koje se, postaju ranije, iskrcao Gojko Polovina. Polovina je sudionik Otrićkog sporazuma. Đoko Jovanić i četnička družina dogovorili su se u Otriću s Talijanima: mi četnici i komunisti ne ćemo se tući protiv Talijana, dozvolite nam tući se protiv Hrvata. Dobili su dozvolu. To se nije svidjelo Marku Oreškoviću, tada visokom komunističkom „glavaru“. Naredio je Polovini da zbog suradnje s fašistima, strijelja Đoku Jovanića. Nije se to dogodilo. Simo Dubajić nas je prosvijetlio. Komunisti su Marka Oreškovića predali četnicima, četnici ga zaklali i bacili u jamu. Đoko je prometnut u antifašističkog generala. Je li Tripalo bio negdje u „blizini“? Posebno je zanimljivo: Tripalo je oženio kćer Gojka Polovine.

Postoje dva zloglasna imena, Ilija Grubić i njegov ađutant Kalin, jedan sa Sinobadove glavice u Kninu, drugi iz Drniša. Iliji je Partija naredila da „svakoga koga mu pošalju na „ispit“ ubije. Kalin nije zdvajao, redom je ubijao. Obojica su po rodu trebali biti četnici, a oni su bili čisti monstrumi. Je li Ante Miko Tripalo bio njihov suradnik? Je li kao visokopozicionirani komunist „svraćao u Puljane“ i spoznao što rade njegovi „omladinci“?

Iz Puljana, gdje je sebi našla logu devetnaesta Tripalova brigada, izmasakriran je u prominskoj župnoj kući fra Pavao Silov. Kad je upao u ruke Jovici Balaću, nije mu pomoglo ni to što je nekoć bio suprotan pravaštvu fra Mihe Kotaraša. Tripalo zna je li mu Jovica Balać bio „omladinac“.

Tripalo je sa svojim „omladincima“ upao na Visovac, među franjevce, nekadašnje svoje gimnazijske kolege, a onda puškom, jednoga po jednoga gonio na „sabiralište“. Tražio je oružje, a jedva da je pronašao i vreću kukuruza.

Tripalo je uz Todu Ćuruviju glavni govornik komunističkih skupova. Za svakim su skupom slijedila smaknuća, a Tripalo ih je javno naviještao.

Po ulasku u Drniš, istražitelj Grubić, a potom sudac Mandić, poslali su u smrt drniškoga župnika i dvadeset troje zatočenika. Ubila ih je Tripalova „omladina“.

Nešto iza toga, ista je „omladina“ pokupila grupu drniških Badnjušana, slagala da ih odvoze u Ervenik, a odvela u šahtu rudnika i sve ih poklala.

Na drniškom Pazaru Tripalovi su „omladinci“ pobili jedanaest zatočenika. Predvodio ih je Bukarica zvani Rafo. Kako se pronio glas o izvršitelju, nesiguran u kraju, Bukarica je dospio u Beograd, jasno, kao junak svoga doba. Je li se Tripalo, također prispio u Beograd, ikada s njime susreo, oživljujući zajedničke junačke podvige?

Po završetku „kninskog obračuna“ između komunista i njemačke opkoljene vojske nastala je čista klaonica. Žrtve se broje u debelim tisućama. Po padu Knina, dva su događaja: devetnaesta brigada u smrt je poslala stotine njemačkih ranjenika, zarobljenih u tunelu Stara straža. Svi zdravi zarobljenici sprovedeni su u Drniš, utjerani u podzemno sklonište na nogometnom igralištu, a dvojica braće, Tripalovih „omladinaca“ minirali su ulaz. Zarobljenici su, tada u ogromnom broju, umrli u podzemlju bez oduzetog zraka.

Puljani nisu predaleko od Mratova. Nisu daleko ni od Dubajićevih Kistanja. Po padu Širokoga Brijega u ruke komunista, Simo Dubajić dosjetio se Mratova: jame duboke, gotovo bezdanke. Tamo su u tri kamiona dovezli brojem stotinu i trideset ljudi. Ponovno su ih pobili „omladinci“. Kako je put od Širokoga do Drniša dug, a ceste slabe, svi zatočenici posljednju su noć proveli u „Tripalovim štalama“. Ima li Ante Miko Tripalo u tomu kakvoga udjela? A tu su u jamu ubacili i trojicu fratara.

Ima toga još, ima toga puno, puno. A ovo je dovoljno da nova orjuna „Libra o Tripalu“ zašuti, zanijemi i da prestane sokoliti se kriještanjem vrana, kad su tek obične kokoši. Orlovi s njima ne bi trebali ni imati posla. Oni se i boje orlova, pa nije pokatkad lože, podsjetiti ih na njihovo kriještanje.

Udruga ispršenih sokolovskih prsiju, vranijih kriještanja i kokošjeg dosega, odlikovala se ordenom „Miko Tripalo“. Orden na takva prsa vješa „Centar za demokraciju i pravo – Miko Tripalo. Ništa jasnije tko je tko, kad se okite ovom bižuterijom. Odmah znaš s kim imaš posla.

Postoji još jedna udruga: Nevladina udruga „Svetozar Rittig“. Prvom ne zapovijedam, ali drugom svakako. Udruga pronalazi u novom vremenu izdajice, jugonostalgičare, i stare orjunaše novoga imena. Sve ih od reda javno odlikuje „Ordenom Svetozara Rittiga. Što to znači neka oni već odlikovani upute ove upravo odlikovane.

Ovo nije priča. Ovo bi trebala postati odrednica novog vremena novoj orjuni. Odite bestraga, vi obične kokoši! Kad nastavite glumiti sokolove, kriješteći kao vrane, zaslužujete odgovor. Od orlova, iako se orlovi ne bave kokošima.

 ANTE ČAVKA

 NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne I i Kolumne II!