Login Form
Čovjek i čovjek 1
- Detalji
- Kategorija: proza
- Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 18:40
- Napisao/la Super User
- Hitovi: 3477
Ante Čavka
Čovjek - Čovjek
roman
Dio PRVI
Umjesto uvoda
Pogodimo se odmah:
Europski humanizam
mijenjam
za čašu limunova soka.
Ne žali me procijeniš li
Da sam nešto stvarno izgubio!
I.
PRIJE DOBA
I.
Poslijepodneva rane jeseni u beogradskoj četvrti Dedinju protječu istovjetno monotono kao i popodneva četvrti europskih velegradova slične namjene. Pospanost gradskih ulica, trenutno praznih dok je suncu dopušteno još tako žestoko ubirati ljetinu na urednim voćnjacima, brižljivo njegovanim, očituje se umornom tišinom, remećenom tek povjetarcem među drvoredima. Tišina, zaglušna tišina, nenaviknuta i neprirodena gradskoj vrevi, tu se udomaćila upravo zato što je Dedinje bilo nešto posebno u nizu srpskih gradskih četvrti. Mir Dedinja mir je moćnika. Mir nedodirljivih bogataša, kao neke posebno izbirane kaste, nema tko poremetiti. Tu nije lako mogao svatko stanovati. Sirotinja ponajmanje. Pokatkad ni šetati a da policija ne odmjerava korak za korakom, od prve sumnjičava prema svakomu tko se pješice usuđuje prolaziti otmjenom gradskom četvrti.
Sretne vas tako u predvečerje srpski redočuvar, okrene se nožimice
Čovjek i čovjek 2
- Detalji
- Kategorija: proza
- Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 18:53
- Napisao/la Super User
- Hitovi: 16535
Ante Čavka
Čovjek & Čovjek
roman
Dio DRUGI
III.
U DOBA ZAPADA
Tako se čudno zbivanje isprevrće osamljenu starcu, ishlapjelu u danima trajanja, potrošenu u težnji da mu se nešto dogodi. A nije se ništa dogodilo. I kao da se i ne namjerava ništa dogoditi. Dosadno dugo jesenje popodnevlje, dosadno dugo vrijeme oko njega, dosadno duga jesen, možda već posljednja prije odlaska. Silasci u nerazumljive snove i prodiranje u unutrašnjost ljudsku, moguću samo kad je čovjeku kraj, čudnovatim se slikama poigravaju njegovim staračkim lijekom.
Odlaziti? Kamo to? Nikamo čovjek to ne odlazi. Kad se vatra gasi, kamo to ona odlazi? I vjetrovi?I sunce? I vrijeme? Privid samo nekoga nerazumljiva zbivanja, a u stvari, nema ničega i ništa se ne dogada.
Sunčana zraka samotno mu je bliska, tako prosuta po baršunastu zastoru. Ništa više ne preostaje. I ona kad ode, kad se polako popne sa sunčanim hodom s jednog ugla prozora prema drugom, činit će se da se neko veliko vrijeme dogodilo. Tko će to odbrajati kucaj po kucaj vremena, nevidljiva, ali nemilosrdna odbrojača? Nitko. Sklop neki suprotnih s krajnosti, između zla i dobra, između svjetlosti i mraka, sklop neki želje i stvarnosti vara čovjekovu svijest da pomisli na odlazak. A nikamo se ne odlazi jer nema ničega. Kad se sve ovo završi ništa više ne će preostati. Mrak nad jednim imenom, jednom sudbinom, jednim prevelikim htijenjem u premalenim mogućnostima sklopit će se kao što se sklapa val nad bespomoćnim utopljenikom. I ništa, baš ništa ne će preostati.
Koje li je to vrijeme bilo? Nekada, prisjećao se, tako mu se svijet predstavljao, ne dajući mu
Čovjek i čovjek 3
- Detalji
- Kategorija: proza
- Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 18:55
- Napisao/la Super User
- Hitovi: 2436
Ante Čavka
Čovjek & Čovjek
roman
Treći DIO
I Bosna. Takva kakva jest. Vječno krvava. Vječno zaostala. Vječno nesređena i neodređena, gdje već stoljećima, tisućljećima iz nevolje skrivaju dobre ljudske osobine, a zlo preostaje kao jedina mogućnost. I Bosna, kolijevka mu i rodna mati: gdje je moguće sve. Pa i to da se rodiš u najsiromašnijemu, a umireš u najbogatijemu, gdje je moguće da budeš rođen od jedne matere, a onda je prekrstiš u drugu, gdje je moguće da od Hrvata postaneš Srbinom, od normalna i mirna čovjeka nenormalnim i nemirnim, gdje je moguće da od određene granice svoga ljudskog svijeta prijeđeš u neizvjesnost đavolje neodređenog bezgraničja. U Bosni je sve moguće jer su joj se hladni pipci zla uvukli u dubinu i neprimijetno djeluju daveći i ubijajući duševno i tjelesno sve oko sebe. Sada mu je odgovoreno na toliko puta postavljeno pitanje zašto je siromašan, zašto mu je zemlja porobljena i odakle uzrok svakoj ljudskoj nevolji u Bosni.
Tajna vlast pokazivala je svoju moć na nemoćnima: dokazivala je svoju svemoć na bespomoćnoj sirotinji, svoju mudrost nad neukim proleterima i neukim robovima. Bosna je bila poprištem sličnim Srbiji. Srbija je dresiran pas zla, zavezana i razdraživana da svaki put kad to zatreba, s lanca odriješena, izmasakrira zlom ojađenu Bosnu. Kad se sve to zbude davao sa svih strana donese sve moguće pomiritelje koji se danju trude da nešto učine, a noću nazdravljaju i pijanče slaveći svoju pokvarenost i licemjerje. Ambasadori, poslanici, atašei, diplomati, konzuli, savjetnici, strani trgovci dragocijenostima: sve je to jedna te ista škola, gdje samo od različito uobličenih imena imaš uvijek jedno te isto zlo. Znao je daje svaki stranac u Bosni potajni dželat, žbir, špijun neke neznane provenijencije i da nikada ne dolazi radi dobra nego radi zla.
Tako se lako smiruju i razumijevaju siromasi svih vjera i naroda, tako